Pratite nas

Povijesnice

7. Siječnja 1992. Godine ‘JNA’ izvršila planirani zločin rušenja helikoptera EZ

Objavljeno

na

Samo 3 dana nakon što je na snagu stupilo tzv. Sarajevsko primirje (koje su u glavnom gradu BiH 2. siječnja 1992. godine potpisali ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak i u ime “JNA” general-pukovnik Andrija Rašeta – u nazočnosti posebnog izaslanika, glavnog tajnika UN-a Cyrus-a Vance-a), zločinačka jugovojska pokazala je koliko drži do potpisanih sporazuma, digniteta UN-a, međunarodnog prava i Ženevske konvencije.

U zračnom prostoru međunarodno priznate države – Republike Hrvatske, 7. siječnja 1992., dva zrakoplova JRZ, tipa MIG-21, napali su nenaoružane helikoptere Promatračke misije EZ-a i jednoga od njih srušili. Iz zrakoplova kojim je pilotirao Emir Šišić, ispaljena je raketa kojom je oboren jedan od dva helikoptera i tom je prigodom poginulo 5 osoba (četiri Talijana i jedan Francuz: Enzo Venturini, Fiorenzo Ramacci, Marco Matta, Silvano Natale i Jean Loup Eychenne). Helikopteri su bili bijele boje, s uočljivim oznakama EZ-a na trupovima. Drugi helikopter za dlaku je uspio izbjeći raketu koja mu je bila namijenjena, samo zahvaljujući sreći i vještini pilota. Belgijski diplomat koji je u vrijeme napada bio u toj letjelici, izjavio je kako je raketa promašila za samo jedan metar, te da su helikopteri EZ napadnuti iznenada i bez ikakvoga upozorenja.

Zadaća Promatračke misije sastojala se u nadgledanju prekida vatre i poštivanja sklopljenih primirja. Dakle, riječ je bila o nenaoružanim časnicima i dočasnicima koje su u Hrvatskoj ponekad posprdno zvali “sladoledarima” (zbog bijelih odora), mada najveći dio javnosti nije znao kako su važni i složeni bili poslovi što su ih obavljali ne rijetko u vrlo teškim uvjetima i uz sve rizike koje sobom nosi rat.

Promatrači su pratili stanje na terenu i o svemu izvješćivali svoje nadređene u sjedištu EZ-a, te ministarstva vanjskih poslova i obrane zemalja članica EZ. Do kraja studenoga 1991. godine, oni su već dobili prilično jasnu sliku o tomu što se događa na području bivše SFRJ i tko je tko u tom ratu.

Izvješće koje je sadržavalo istinu o ratu u Hrvatskoj

Tako su 26. studenoga 1991., izradili skupno izvješće naslovljeno: “Situacija u Hrvatskoj” i ono je predstavljalo precizan i detaljan opis agresivnog i destruktivnog djelovanja “JNA”. Prema navodima u ovom dokumentu, Promatračka misija je ocijenila kako je “JNA” koja je nekad bila oružana sila “svih jugoslavenskih naroda i narodnosti” postala oruđe svesrpskog nacionalizma i da je izgubila svaku neutralnost, pri čemu na temelju osmišljenog plana namjerno napada civilne ciljeve, terorizira civile, granatira i razara gradove i sela (konkretno se navode Vukovar i Slunj) s namjerom izazivanja panike među stanovništvom i s ciljem da natjera branitelje na predaju ili povlačenje, nakon čega pušta srpske pobunjenike na ta područja i potom ih skupa okupiraju. Promatrači su okvalificirali ponašanje JNA prema civilima “bezobzirnim” i naveli kako su razaranjima i uništenju izloženi čak i objekti poput bolnica, škola, crkvi, muzeja i spomenika kulture. U ovom su izvješću promatrači također apostrofirali činjenicu kako je riječ o kukavičkoj (“cowardli”) vojsci čija se snaga temelji na premoći u oružju i da je ona glavna zaprjeka miru u Hrvatskoj i diplomatskim rječnikom nagovijestili kako bi jedino djelotvorno rješenje bila vojna intervencija Zapada protiv “JNA”, jer se “opasnog barbarina može zaustaviti jedino oružjem”.

Objava ovoga izvješća, uz najave međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, za posljedicu je imala netrpeljivost Srba na okupiranim područjima prema njima i oni su uskoro postali nepoželjni u samoproglašenoj terorističkoj paradržavnoj tvorevini “SAO Krajini”.

(Opširnije: https://www.vecernji.hr/premium/ti-su-ljudi-poginuli-zbog-pada-helikoptera-a-ne-od-moje-rakete-1284427)

Zločin je bio planiran i pripremljen

Izvan je svake sumnje da je i agresor (Srbija i “JNA”) raspolagao saznanjima o sadržaju izvješća Promatračke misije EZ-a i da napadi na helikoptere i rušenje jednoga od njih nisu bili nikakva slučajnost, nego planirani zločin. Uostalom, let oba helikoptera koji se odvijao na relaciji: Beograd – Kaposvár – Zagreb bio je unaprijed najavljen i odobren od Beograda, a o svemu su podatke imali i na vojnom aerodromu Željava (kod Bihaća) od kuda su i poletjeli zrakoplovi čija je zadaća bila njihovo presretanje i rušenje. “JNA” i njezino ratno zrakoplovstvo dobro su znali kojom će se rutom letjelice s promatračima kretati i u kojem trenutku će se gdje nalaziti.

Šišić je bio jedan od dvojice dežurnih pilota toga dana i poletio je s kolegom nakon što su od potpukovnika Opačića dobili nalog za odlazak u zonu Varaždina, a potom i pravac i visinu leta helikoptera koje su sustigli u blizini Novog Marofa.

Nakon što je Šišić izvijestio OC da vidi metu, Opačić mu je kratko naložio: “Oderi ga!” i “Ožeži!” (kako je kasnije utvrđeno na suđenju).

U 14. sati i 10 minuta, tog 7. siječnja 1992. godine, major Emir Šišić  izvršio je zapovijed svoga nadređenog i iznad sela Podrute (kod Novog Marofa) ispalio projektil kojim je pogodio helikopter i izazvao njegovu eksploziju. Tijela četvorice promatrača i pilota i dijelovi letjelice razasuti su u krugu od oko 200 metara od mjesta incidenta. Nitko nije preživio. Šišićev kolega pilot nije uspio pogoditi drugi helikopter iako je i on otprilike u isto vrijeme ispalio raketu.

Nije, dakle, tu bilo nikakve slučajnosti nego je sve pomno isplanirano, a navedene detalje potvrdio je i Varaždinac Danijel Borović koji je u to vrijeme također bio pripadnik JRZ i stacioniran na vojnom aerodromu Željava. Borović je nepunih mjesec dana poslije sa svojim zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Hrvatsku i bio jedan od svjedoka u suđenju Šišiću.

“Prizor koji smo zatekli pokojni snimatelj Milan Babić i ja naprosto nas je zaprepastio. S jednog je drveta visjelo tijelo dok je malo dalje gorjela olupina helikoptera u kojoj su bile još dvije osobe dok su druge dvije bile pokraj helikoptera“, svjedočio je o počinjenom zločinu tadašnji novinar HRT-a Zlatko Mehun koji se s kolegom snimateljem našao na mjestu događaja već 30-ak minuta poslije pada helikoptera.

(Vidi: http://www.varazdinske-vijesti.hr/aktualno/lijep-i-suncan-dan-u-podrutama-blizu-novog-marofa-pretvorio-se-u-tragediju-13100/)

Glasnogovornik Promatračke misije ubrzo je nakon događaja potvrdio kako je jugoslavenska vojska izvršila napad iako je beogradska kontrola leta znala za let i odobrila ga.

U Beogradu su pokušali negirati sudjelovanje zrakoplova “JNA” u tomu, uz tvrdnje kako toga dana nisu imali letova i za tragediju su okrivili Zagreb, iako su radarski sustavi u Hrvatskoj i susjednim zemljama zabilježili što se događalo. Na kraju se, poslije svih laži i objeda, režim u Beogradu kratko i šturo ispričao – i to je bilo sve. O kažnjavanju odgovornih ni riječi.

U Zagrebu je u katedrali za poginule promatrače služena misa zadušnica (dva dana poslije tragedije) i odana im je počast, a kraj njihovih ljesova držana je počasna straža.

Do suđenja zločincima je došlo zahvaljujući obiteljima žrtava

Europa je bila s pravom zgrožena ovim barbarskim činom.

U Srbiji i Crnoj Gori nikomu nije padalo napamet da pokrene bilo kakav postupak protiv naredbodavaca i izvršitelja zločina i oni bi ostali zauvijek nekažnjeni da se oko toga nisu angažirale obitelji žrtava.

Nakon što je 2001. godine na temelju međunarodne tjeralice uhićen u Mađarskoj i poslije 13 mjeseci ekstradicijskog pritvora isporučen Italiji, zločinac Emir Šišić je od talijanskog suda najprije osuđen na doživotni zatvor, ali mu je ta kazna zamijenjena za 15 godina zatvora. Već 2005. godine Italija je udovoljila zahtjevu Srbije i Crne Gore i dopustila njegov transfer u matičnu zemlju kako bi tamo nastavio s odsluženjem kazne. Srbijansko-crnogorski režim pomilovao ga je i pustio na slobodu nepune 3 godine nakon toga (2008.) s obrazloženjem da je to učinjeno “zbog dobrog vladanja i lošeg zdravstvenog stanja zatvorenika”. U zatvoru je proveo ukupno samo 6 godina.

Prije nego mu je suđeno u Rimu, Šišiću je hrvatski sud izrekao kaznu od 20 godina zatvora u odsutnosti (bio je nedostupan našim vlastima), ali su Srbija i Crna Gora uspjele izbjeći njegovu ekstradiciju u Republiku Hrvatsku, iako je riječ o zločinu počinjenom na njezinom teritoriju.

U Rimu je 2007. godine (poslije višekratnih pritisaka i zahtjeva obitelji ubijenih) podignuta optužnica protiv još četvorice visokih oficira bivše “JNA” koji su snosili zapovjednu odgovornost za počinjeni zločin obaranja helikoptera EZ. Optuženi su bivši načelnik Generalštaba “JNA”, Blagoje Adžić, zapovjednik Pete armijske oblasti, general Ljubomir Bajić, dežurni oficir u Operativnom centru Željava, potpukovnik Dobrivoje Opačić i zapovjednik Operativnog centra PVO (protiv-vazdušne odbrane) u Beogradu, pukovnik Božidar Martinović.

Tužitelj Erminio Amelio podignuo je optužnicu za višestruko ubojstvo s posebno otegotnim okolnostima i izazivanje zrakoplovne nesreće.

Prizivni sud u Rimu je u svibnju 2013. godine izrekao najveće moguće kazne od 28 godina zatvora Ljubomiru Bajiću i Dobrivoju Opačiću, dok je Božidar Martinović oslobođen. Blagoje Adžić umro je 2012. godine, tako da je sudski postupak protiv njega obustavljen prije izricanja presude.

Ova presuda obvezala je Srbiju na isplatu odštete obiteljima žrtava u ukupnom iznosu od 950.000 eura. (Vidi: http://www.glas-slavonije.hr/200095/2/Jugooficirima-po-28-godina-za-rusenje-helikoptera-EZ-a)

Šišić je u Srbiji nacionalni heroj i ponosi se zločinom

Proteklih godina zločinac Emir Šišić u više je navrata putem medija tvrdio kako nije on oborio helikopter, nego je isti pao zbog kvara, da bi napokon priznao zlodjelo, ali uz opravdanje kako je “samo vršio svoju dužnost” i “izvršavao naredbe”, govoreći da je ponosan na to i da bi ponovno učinio isto.

Od samoga počinjenja zlodjela, Šišić u Srbiji uživa status nacionalnog junaka, iako je riječ o činu kojega bi se svaka civilizirana zemlja morala sramiti.

Podsjetimo: pobijeni su ljudi koji su bili u misiji mira, u neborbenoj i nenaoružanoj letjelici koja nije predstavljala opasnost ni za koga i to nakon što je let najavljen a ruta odobrena od beogradske kontrole leta.

Srbija, Crna Gora i “JNA” tim su terorističkim i zločinačkim aktom pokazali koliko drže do Ženevske konvencije i poštivanja međunarodnog humanitarnog prava, pa i do digniteta samih Ujedinjenih naroda pod čijim je pokroviteljstvom potpisano primirje u Sarajevu samo 5 dana prije ovog zločina (2. siječnja 1992. godine). Agresor se nije pridržavao nikakvih normi i u tom okrutnom ratu u kojemu je provodio strategiju spaljene zemlje, razaranja, genocida i etničkog čišćenja, služio se svim, pa i najprljavijim sredstvima.

Europa, nažalost, nije razumjela o kakvim se barbarima radi – kao što ni danas nije u stanju shvatiti da se u Srbiji u suštinskom smislu u odnosu na razdoblje od prije 25 ili 30 godina nije promijenilo ništa.

Video zapis o obaranju helikoptera Promatračke misije EZ kod Novog Marofa 7. siječnja 1992. godine: https://youtu.be/utKPfaNgoqU

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Početak krvavog rata na Banovini

Objavljeno

na

Objavio

Početak krvavog rata na Banovini: Napad na PP Glina zbio se na današnji dan 1991. Poginuo je policajac Tomislav Rom, a dvojica su ranjena. Ostale policajace zarobili su i odveli u zatvor u Knin

Osjećalo u zraku da će doći do sukoba. Svakodnevno su se po gradu mogli vidjeti uniformirani tzv. martićevci, lokalni Srbi su ‘srbovali’, prijetili, napadali, pucali po hrvatskim kućama i na sve moguće načine željeli izazvati strah i pokazati svoju nadmoć nad Hrvatima. Svi smo znali da će do napada doći samo nismo znali kada, kazao nam je svojedobno u razgovoru Zvonko Plemenčić, jedan od sudionika napada pobunjenih glinskih Srba potpomognutih ‘martićevcima’ na policijsku postaju Glina.

On je tada imao 31 godinu i bio je pripadnik pričuvnog sastava MUP-a.

On i njegovi kolege kao pripadnici policije su bili uvjereni da će upravo policijska postaja biti prva na meti pobunjenika jer je to tada bio jedini simbol državnosti RH u Glini i jedino državno tijelo pod isključivom kontrolom MUP-a i države.

Noć je protekla relativno mirno, a onda…

Da bi moglo doći do napada posebno se dalo osjetiti 25. lipnja 1991. nakon što je Sabor donio Deklaraciju o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Tog je dana Plemenčić bio angažiran na osiguranju policijske postaje do 20 sati, ali po odluci zapovjednika Ivana Kvakića svi su iz dnevne smjene morali produžiti od daljnjega zbog procjene da bi moglo doći do napada na postaju.

– Sa još nekolicinom kolega bio sam raspoređen i dalje na osiguranje policijske postaje, dok su drugi policajci bili raspoređeni u auto ophodnje i u ophodnje u gradu i na bitnim raskrižjima. Noć je protekla u relativnom miru i nije se dalo naslutiti da će doći do napada. Oko 3 sata po odluci zapovjednika Ivana Kvakića mi policajci iz dnevne smjene smo dobili zapovijed da odemo kući na odmor jer smo u jutro morali doći u svoju redovitu smjenu. Tom prilikom nam je zapovjednik naložio da se u slučaju napada na policijsku postaju odmah vratimo nazad u pomoć policajcima koji ostaju u službi. Prema mojoj procjeni u postaji je nakon našeg odlaska ostalo oko 25 policajaca, što aktivnih što pričuvnih, raspoređenih u auto ophodnje, na kontrolne punktove i osiguranje policijske postaje – nastavlja priču Plemenčić.

On se nakon toga uputio kući i usput se kraće zadržao u svojoj ulici sa susjedima koji su držali mjesne straže zbog stalnih provokacija lokalnih Srba, a ujedno je čekao da mu supruga ustane kako bi išla na posao u Pamučnu predionicu Glina i kako bi je on mogao odvesti.

‘Pucali su silovito sa svih pozicija u gradu’

– Oko 4.20 sati začuli su se prvi pucnji iz pravca centra grada i policijske postaje i odmah sam pretpostavio da je počeo organizirani i isplanirani napad na policajce i policijsku postaju. Probudio sam suprugu i rekao joj da ni kojem slučaju ne ide na posao već da bude s djecom i na oprezu jer je u gradu opasno i čuje se žestoka pucnjava, a da se ja moram vratiti i pomoći kolegama.  Nakon što smo se oprostili ja sam se sa svojim osobnim automobilom uputio do susjeda, također policajca, Nikole Škrljca koji se u to vrijeme počeo spremati na počinak te smo se dogovorili da ćemo se zajedno s mojim automobilom vratiti do policijske postaje.

Do policijske postaje smo došli sa zadnje strane, iza zgrade Općinskog suda, bez većih problema jer je taj pravac još uvijek bio slobodan i prohodan i odmah se stavili na raspolaganje zapovjedniku i aktivno uključili u obranu postaje. Ja sam zauzeo zaklon izvan policijske postaje, na prostoru između suda i policijske postaje, tu se nalazilo još nekoliko policajaca, dok ih je većina bilo unutar policijske postaje. Odmah sam uočio da nas pobunjenici napadaju iz tri pravca i da smo u poluokruženju. Jedini slobodan pravac nam je bio u pravcu sjeverozapada prema rijeci Glini – objašnjava Plemenčić

Prema njima se, naglašava, silovito pucalo iz raznih pozicija u gradu  i to iz Gradskog parka, dvorišta općine, autobusne postaje, prostora stočnog sajmišta, veterinarske stanice i iz raznog oružja poput snajpera, automatskog oružja, mitraljeza, tromblona… Po silini napada, ističe, moglo se zaključiti da je u napad na policijsku postaju uključeno nekoliko stotina dobro naoružanih pobunjenih lokalnih Srba i dobro uvježbanih tzv. martićevaca.

Najviše straha su izazivali trombloni

U razgovoru s kolegama policajcima koje je zatekao kod policijske postaje saznao je da je policajac Marko Pavlović teško ranjen pri ophodnji u centru grada i to odmah na početku napada. Hitna ga je odvezla u bolnicu Sisak.

– Svi mi policajci koji smo se nalazili u i oko policijske postaje, mislim da nas je ukupno bilo 13-14, smo pružali oružani otpor cijelo vrijeme i sprečavali pobunjenike da se približe policijskoj postaji. Oko 5.45 sati smrtonosnim hicem iz snajpera je pogođen 20- godišnji pričuvni policajac Tomislav Rom  koji je ubrzo i preminuo uslijed ranjavanja, a oko nas malobrojnih branitelja se počeo stezati obruč brojčano daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Budući da se mi policajci koji smo se nalazili izvan policijske postaje više nismo mogli zakloniti i da nam je prijetio napad s leđa u dogovoru sa zapovjednikom smo se i mi povukli u prostorije policijske postaje – prisjeća se Plemenčić koji je malo nakon toga i ranjen.

Ustrijeljen u trbih snajperom

Naime, zgrada policijske postaje je gađana iz svih mogućih oružja i oruđa, a najviše straha su izazivali trombloni za koje su se, govori Plemenčić, bojali da ne ulete kroz prozor i eksplodiraju unutar prostorije i pobiju sve koji se nalaze unutra. No unatoč svemu mi smo se i dalje branili.

– Oko 6,40 sati metkom iz snajpera i ja sam teško ranjen ustrjelnom ranom u predjelu trbuha. Zapovjednik Kvakić je putem Policijske uprave Sisak izvijestio o ranjenicima i zatražio dolazak hitne pomoći. Dugo su se vodili pregovori s pobunjenicima da dozvole ulazak hitne i izvlačenje ranjenih, da bi se to i realiziralo negdje oko 7.30 sati. Budući da pobunjenici nisu dozvoljavali Hitnoj prilaz na ulaz u policijsku postaju, kolege policajci su me na nosilima iznijeli na stražnji prozor policijske postaje. Nakon čega me je hitna prevezla u bolnicu Sisak gdje sam hitno operiran i spašen mi je život. Nažalost za mog kolegu i prijatelja Tomislava Roma nije bilo spasa – kazuje nam Plemenčić.

Zarobljeni policajci odvezeni u kninski zatvor

Nakon četverosatne obrane iz PU-a iz Siska 16 policajaca dobilo je zapovijed da se predaju kako u napadu znatno nadmoćnijeg i brojnijeg neprijatelja ne bi svi poginuli. Zarobljeni su i odvezeni u kininski zatvor gdje su bili maltretirani, zlostavljani i mučeni. Nakon 50 dana zarobljeništva u razmjeni su oslobođeni.

Nedugo nakon njihova zarobljavanja u Glinu su ušli pripadnici antiterorističke postrojbe MUP-a koji su oslobodili Policijsku postaju, ali nisu uspjeli osloboditi zarobljene policajce. Trojica specijalaca su ranjena. Pobunjeni Srbi tada su uz pomoć JNA koja je od prvog dana otvoreno stala na srpsku stranu istjerali hrvatske policajce i pripadnike ZNG-a iz Gline koja je potom okupirana.

– Pobunjenici uz pomoć  tzv. JNA mjesec dana nakon ovog prvog napada 26.6. izvršili opći napad i preuzeli kontrolu nad policijskom postajom i gradom Glina. JNA se od prvog dana otvoreno stavila na stranu pobunjenih Srba.Oni su prilikom prvog napada blokirali policijsku postaju, a cijevi tenkova su cijelo vrijeme bile usmjerene u pravcu policijske postaje – objašnjava Plemenčić.

Zvonko Plemenčić se nakon opravka u rujnu 1991. aktivirao u MUP-u i čitav Domovinski rat proveo na prvoj crti obrane na području na kojem je tijekom Domovinskog rata djelovala PP Glina a to je područje Glinske Poljane, Slane i Vratečkog. PP Glina, ističe, aktivno je sudjelovala u operaciji Oluja i oslobađanju područja Gline. Poslije rata Plemenčić je postao načelnik PP Glina te je tu dužnost obnašao godinama.

Autor: Iva Rebac/24 sata/portal.braniteljski-forum.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

VIDEO – Dokumentarni film ‘HVO – Široki Brijeg’

Objavljeno

na

Objavio

Pogledajte dokumentarni film o sudjelovanju Širokobriježana u ratnim zbivanjima tijekom Domovinskog rata. Film je pripremila produkcijska kuća „Kadar“ iz Širokog Brijega.

Operacija Čagalj – Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari