Pratite nas

Religija i Vjera

7. svibnja sveti Dujam

Objavljeno

na

I solinski je biskup, sv. Dujam jedan, od svetaca koji je po svome svjedočenju riječju, djelima i mučeništvom Boga učinio ljudima zamjetljivim.

U vrijeme najžešćih progona pod carem Dioklecijanom oko 304. pogubljeno je u Saloni najmanje 45 uglednih kršćana. Uz Svetog Dujma biskupa poimence se spominju kao mučenici: biskup Sveti Mavro, prezbiter Asterije, suknar Sveti Anastazije te vojnici: Antiohijan, Gajan, Pavlijan, Seprimije i Telije. U svojoj knjizi Iz svijeta svetaca spisateljica Ida Friederike Görres piše: “Boga možemo naći na mnogim putovima. Jedan od njih vodi preko svetaca. Pri tom se ne misli na njihov primjer i nauk i upute, već na samo njihovo postojanje. Nešto je, naime, posve drugo od Boga biti uslišan ili zapaziti njega samoga.”

Lik sv. Dujma u dugoj povijesnoj predaji ostao je živ i Splićani ga kao svoga zaštitnika svake godine najsvečanije slave. Kao i o tolikim drugim starim svecima i mučenicima, tako i o svetom Dujmu nastadoše kasnije mnoge legende, koje su povijesno nepouzdane. O sv. Dujmu postoji čak šest “žića”, koja ga spominju kao učenika svetog apostola Petra. Prema tim “žićima” on se rodio u Antiohiji od oca Teodozija i majke Migdonije. Tu je bio kršten od sv. Petra, koji ga je poslao u Rim, a iz Rima u Salonu.Jedan od najvećih autoriteta na području arheologije i solinske starine don Frane Bulić misli o sv. Dujmu drukčije, a uz njegovo se mišljenje prikloniše i strani učenjaci Duchesne i Zeiler.

Prema svemu sudeći, danas se Bulićevo mišljenje smatra dokazanim i prema tome povijesno zajamčenim. U Kronotaksi solinskih biskupa Bulić piše kao jedino mjerodavno ovo: “Tradicija neprekidna kroz sve vjekove i u svim spomenicima, ma koje vrste i koje vrijednosti bili, ne zna nego za jednog Dujma mučenika.

Da je taj Dujam bio biskup, svjedoči nam Rimski martirologij, a potvrđuje mozaik lateranski; da je taj mučenik živio u Dioklecijanovo doba, kaže nam nadgrobni natpis Primusa i Chronicon Paschale. A pošto po tradiciji nije bio nego jedan Dujam, taj je morao živjeti koncem III. i početkom IV. vijeka. Po Chronicon Paschale imalo bi se zaključiti da je Dujam mučen god. 299. Ipak nije tako. Poznato je da su progonstva za Dioklecijana počela 303., ali protiv svećenstva istom 304., te se smrt Dujma ima postaviti u ovu godinu. Na to nas uoblašćuje i sama smrt Petra i Marcelina, koji poginuše iste godine kao i naš Dujam; a po drugim izvorima znamo da ovi bijahu mučeni god. 304.”Iz toga slijedi da sv. Dujam nije mogao biti učenik sv. Petra jer je poginuo mnogo kasnije nego što o tome govore “žića”.

Bulić misli da je sv. Dujam bio drugi solinski biskup i da je biskupovao od g. 284. do 10. travnja 304., kad je poginuo za Dioklecijanova progonstva. Splićani ga ipak slave 7. svibnja jer je prema jednom “žiću” poginuo 7. svibnja 107. To je mišljenje sve do znanstvenih radova don Frane Bulića bilo smatrano vjerodostojnim i tako Dujmova svetkovina slavljena stoljećima 7. svibnja. Na taj dan slavi se i danas.

Bulićev nasljednik don Lovre Katić u jednoj svojoj konferenciji govori o grobu sv. Dujma ovo: “Izašavši na gradske bedeme, zakrećemo lijevo prema Bulićevu Tuskulumu i eto nas kod groba sv. Dujma, oko kojega se natiskalo stotine kršćanskih grobova, jer su vjernici željeli počivati što bliže mučeniku. Dapače, ponose se, ako im uspije postaviti sarkofag i ne baš tik do groba Dujmova.

Honorija, vrlo kreposna žena, uzorna majka, nazivlje se još slavnom jer je ‘martyribus adscita’ – pribrojena mučenicima. Jedan pokojnik kaže da je postavio svoj grob prema sredini mučenika – ad medianos martyres. Biskup Simferij i Hezihij izabrali su mjesto za pokop pod samim oltarom, zajedno s tjelesima svetih mučenika, sljedeći u tome primjer sv. Ambrozija koji je u Milanu, u svojoj glasovitoj crkvi, položio pod oltar tjelesa mučenika Gervazija i Protazija, a uz njih pripremio mjesto i za sebe.

Nad grobom sv. Dujma podigao je crkvu isti onaj biskup Simferije koji je sagradio i gradsku baziliku. Još strše visoko zidovi ove crkve. Ograda pred oltarom još je na mjestu, a pred njom je lijep četverokutni kamenom okruženi prostor, u starini zvan ‘schola cantarum’, današnji kor za pjevače… U scholi cantorum kod groba sv. Dujma vide se tragovi dvaju ambona – današnjih stalaka za čitanje. S jednog se pjevala poslanica, s drugoga Evanđelje.

Ova crkva ima jednu osobitost, koju ne zapažamo u drugima. Između stupova, koji su je dijelili na tri lađe, bile su od stupa do stupa postavljene rešetke, udubine na kolonama dobro su vidljive, a služile su da se u njih umetnu rešetke. Neki arheolozi drže da je to učinjeno zato da u crkvi budu odijeljeni muškarci od žena, dok drugi misle da je srednja lađa bila odijeljena od pokrajnih, da vjernici ne nagrnu u srednju lađu, gdje je bio položen mrtvac, oko kojega je svećenstvo molilo pogrebne molitve. Tako se je slobodnije i urednije obavljao sprovodni obred…”

Prema današnjem mišljenju povjesničara, opat Martin, koga je poslije razorenja Salone poslao u Dalmaciju papa Ivan IV. da otkupi kršćansko roblje i skupi kosti solinskih mučenika, prenio je g. 641. dio kostiju sv. Dujma u Rim – s kostima ostalih dalmatinskih i istarskih mučenika – gdje im je isti papa u krstionici uz Lateransku baziliku podigao kapelu s prekrasnim mozaikom, sačuvanim sve do danas. Drugi dio kostiju sv. Dujma prenio je u Split prvi splitski nadbiskup i apostol Hrvata Ivan Ravenjanin te ih pohranio u Dioklecijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu.

U temelje naše najstarije crkve uklesani su sveti mučenici Venancije i Dujam. Oko ovoga drugoga ovila se legenda koja ga učini popularnijim od prvoga. Za nas danas nije važno tko je od njih dvojice bio veći, nego je važno to da su obojica kao biskupi za vjeru i Crkvu poginuli dajući svim kasnijim pokoljenjima primjer vjernosti. Oni su utrli put Crkvi sve do dolaska Hrvata u ove strane. A Hrvati, pokrstivši se, prihvatiše ih kao svoje. To su učinili plebiscitarno i godine 1976. u brojnim hodočašćima u Solin i Split, obnavljajući vjeru i krsni savez. Svetkovina svetog Dujma želi nas svake godine sjetiti naše prošlosti, a još više obveze vjernosti što iz nje proizlazi. (laudato.hr)

 

Otvoren moćnik Svetog Dujma

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Nadbiskup mons. Marin Barišić: Jedino zajedništvo Hrvatsku može iščupati iz problema

Objavljeno

na

Objavio

Središnji događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, svečano euharistijsko slavlje počelo je na Gospinoj livadi u Solinu u prasvetištu Gospe od Otoka.

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održava se pod geslom Obitelj – izvor života i radosti, a misu u suslavlju sa 21 biskupom i brojnim svećenicima predvodi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić.

Prema crkvenim podacima, na misi je oko 20.000 vjernika. Biskup Barišić je pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja osobito pozdravio naše stare bolesne i nemoćne.

U propovijedi središnjega misnog slavlja Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu u nedjelju 16. rujna splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić istaknuo je:

„Drage obitelji, draga braćo i sestre! Na ovom svetom tlu Gospe od Otoka, mjestu našeg identiteta i krsnog preporođenja, za vrijeme „majke sirota i zaštitnice udovica”, kraljice Jelene sagrađena je prva Crkva u Hrvata posvećena Blaženoj Djevici Mariji.

Stoljećima kasnije, to jest 1976. godine, ovdje smo započeli naš hod buđenja svijesti za budućnost hrvatskog naroda koja i danas ovim Susretom obitelji raste. Održali smo se i konačno izišli na pozornicu svijeta. Održali smo se i opstojimo već četrnaest stoljeća zahvaljujući snažnoj vjeri u Boga koju smo primili od naših predaka.

Održali smo se jer smo čuvali i branili obitelj koja je izvor života i radosti! Taj isti put obitelji i vjere vodi i okuplja nas i danas”. Naglasio je zatim da su nam u ovim vremenima potrebni „ovakvi susreti koji nisu izraz bunta niti su usmjereni protiv ikoga.

Susreti su nam potrebni kao živo svjedočanstvo o ljepoti života koji se krije i rađa unutar braka i obiteljskog zajedništva. Često na to zaboravljamo, još češće nam se nameću suprotne slike o obiteljskom životu, a najmanje se daje prilika samoj obitelji da u istini progovori o svojoj svakodnevnici.”

Podsjetio je kako živimo u dinamičnom vremenu brojnih izazova i brzih promjena, ali i mnogih nesigurnosti i nejasnoća „koje nas zbunjuju i dovode u pitanje ono što je svima i odvjeka bilo jasno. Znali smo što je muški i ženski rod. Znali smo što je to obitelj! A danas kao da više nismo u to sigurni. Što je obitelj progovaraju nam već malena djeca u svojim prvim slogovima: ma-ma; ta-ta! Jednu ženu zovu majkom, a jednog muškarca ocem.

U bračnom zajedništvu ljubavi oca i majke prepoznaju dobrodošlicu, radost prihvaćanja i toplinu nježnosti. Dva draga lica ih obasjavaju! Djeca prepoznaju oca i majku kao dva lica iste ljubavi te žele rasti i radovati se životu na ramenima svoga tate, u zagrljaju svoje mame i na koljenima svoga djeda i bake.

Djeca već na svom početku iskustveno svjedoče ono što bijaše u početku: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka…muško i žensko stvori ih.’ (Post 1,27) ‘…i bit će njih dvoje jedno tijelo.’ (Post 2, 24)”

Univerzalno i povijesno iskustvo ljudskoga roda svjedoči da je brak zajedništvo muškarca i žene, a obitelj zajedništvo roditelja i djece. I to se nikada ne smije i ne može promijeniti, upozorio je splitsko-makarski nadbiskup, dodavši da „čežnja za pripadati svojoj obitelji i imati roditelje i rodoslovlje, ne može biti ugašena nikakvim Konvencijama i uklanjanjima imena roditelja iz školskih svjedodžbi, ni uvođenjem brojeva umjesto imena djeteta već od vrtićke dobi.

Nitko ne pamti samo brojeve, već imena i lice. Čovjek nije bezličan broj, već je svatko od nas jedinstven i neponovljiv u Božjem planu stvaranja. Samo čovjek ima sličnost s Bogom i želju da, kao jedinstven i neponovljiv, sa srcem i dušom, ljubi i bude ljubljen.”

Svjedoci smo da obitelj danas biva sve više ugrožena raznim ideologijama, razornim relativizmom, bešćutnim hedonizmom, opasnim individualizmom i posesivnim egoizmom. Isto tako, kada se govori o obitelji, najčešće se govori o njezinoj krizi, o problemima, poteškoćama pa čak i o obitelji kao problemu.

Time se brak i obitelj, nastavio je nadbiskup, „predstavljaju kao nepogodno mjesto za život, koje oduzima sreću i slobodu, a donosi samo nepotrebna svakodnevna i zakonska opterećenja. Brak se vidi kao nešto usputno, privremeno i prolazno.

Mogli bismo reći da se borba za život i budućnost čovjeka danas u najvećoj mjeri događa upravo u borbi ‘za’ ili ‘protiv’ obitelji. Unatoč tobože lošim prognozama za ishod te borbe, obitelj ne može biti poražena jer je u njenom temelju ljubav samoga Krista prema Crkvi, koja se preljeva u snagu održanja bračnih obećanja koja ste jedno drugom dali na vjenčanju. Bračna ljubav je neopoziva jer svoj temelj ima u neopozivoj ljubavi koju Krist ima prema Crkvi.”

Podsjetivši na riječi pape Franje u apostolskoj pobudnici „Amoris laetitiae” da je Božja ljubav prisutna u hramu bračnog zajedništva, mons. Barišić naglasio je da „samo zajedno, i svatko u svojoj službi, možemo pristupiti gorućim pitanjima poražavajuće demografije, malih plaća, nezaposlenosti, neradne nedjelje, pobačaja, škola bez prvašića, odlaska mladih… Obitelj je škola zajedništva u kojoj je Krist prisutan, mjesto je u kojem se od prvih životnih koraka uči pravednosti koja je prožeta milosrđem! Nasljedujući Krista u božanskoj pravednosti možemo se suprotstaviti svim nepravednim i urušenim oblicima društvenih odnosa koji od jednih čine bogataše bez truda, a od drugih svakodnevno umorne i osiromašene koji jedva preživljavaju do kraja mjeseca.”

Obrativši se hrabrim očevima i neustrašivim majkama kazao je kako ih dar života koji su primili po svojoj djeci otvara i povezuje u mistični odnos s Bogom, darivateljem života. „Dragi roditelji, ne umanjujući vaša nastojanja da djeci osigurate sva sredstva potrebna za normalan život, ne zaboravite ono najvažnije, ono što je djeci najpotrebnije.

Osim kruha, njima je važnija vaša blizina i podrška. Potrebna su im usmjerenja kako bi bili sigurniji i kako bi se razvijali u što zrelije i odgovornije osobe.” Potaknuo je supružnike na zajedničku molitvu, zajednički odlazak na nedjeljno euharistijsko slavlje jer u njemu obnavljaju svoj bračni savez vjernosti i ljubavi.

Nadbiskup Barišić podsjetio je na riječi blaženoga Alojzija Stepinca da „nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji! To itekako vrijedi i danas. Obitelj je naše finale, naš zajednički nazivnik. Obitelj ne smije imati oporbu!

Zato s ovog mjesta ponavljam i riječi pape Franje koje je uputio pred nekoliko dana u Irskoj, a izmijenit ću samo ime države: ‘Molim da Hrvatska dok sluša polifoniju suvremene političko-društvene rasprave, ne zaboravi titrajuće melodije kršćanske poruke, koje su je podupirale u prošlosti te je i dalje mogu podupirati u budućnosti.’ Najsnažniji glas ove titrajuće melodije ste vi, drage obitelji, svjedočanstvo vaših života i življenje vlastite vjere. Stoge je neizmjerno važno da se još snažnije uključite u ovo naše društvo i za njegov humani rast i razvoj. Vaša je uloga nezamjenjiva i neponovljiva za živote vaše djece i boljitak Domovine.”

Propovijed je zaključio riječima da je obitelj dijagnoza i terapija našeg hrvatskog društva! „Obitelj koja je otvorena životu i koja poštuje život! Ona nosi budućnost i radost. Zato, zauzmimo se da ovaj Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji bude novi iskorak i snažno ohrabrenje svima nama u Crkvi i društvu; da nam obitelj bude u središtu naše trajne pažnje i zajedničke odgovornosti; da nam u središtu obitelji bude prisutan Isus i majka Marija: izvori života i radosti. Kriste, budi naša sreća! Kriste, budi naša radost! Kriste, budi nam život Ti! A ti, majko Marijo, Kraljice obitelji, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!”

Prvo čitanje pročitao je Jurica Gregurić iz Zagrebačke nadbiskupije, psalam Vinko Maroević, a drugo čitanje Stipana Banić iz Zadarske nadbiskupije. Evanđelje je navijestio don Mario Popović. (IKA)

 

Počeo središnji dio Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Počeo središnji dio Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji

Objavljeno

na

Objavio

Središnji događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, svečano euharistijsko slavlje počelo je u nedjelu prijepodne na Gospinoj livadi u Solinu u prasvetištu Gospe od Otoka.

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održava se pod geslom “Obitelj -izvor života i radosti,” a misu u suslavlju sa 21 biskupom i brojnim svećenicima predvodi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić. Prema crkvenim podacima, na misi je oko 20 tisuća vjernika.

Biskup Barišić je pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja osobito pozdravio naše stare bolesne i nemoćne. Na središnjem događaju Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, među ostalima, su predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, izaslanik predsjednika Sabora – splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, izaslanik predsjednika Vlade – splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban, solinski gradonačelnik Dalibor Ninčević, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH general Mirko Šundov, te general Mladen Fuzul.

Na nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji pristigle su obitelji iz svih biskupija Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Vojvodine i iz Hrvatskih katoličkih misija Europe i svijeta.

Uvod u današnji glavni događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji bilo je sinoćnje euharistijsko bdjenje pod nazivom “Hod svjetla” održano također u Solinu.

Solin je već niz godina po prosječnoj starosnoj dobi stanovništva najmlađi grad u Hrvatskoj i smatra ga se uzorom u Hrvatskoj za vođenje pronatalitetne politike.

U povijesnom smislu Solin je jedna od kolijevki kršćanstva u Hrvata pošto je u 10. stoljeću tadašnja kraljica Jelena dala sagraditi na Gospinom otoku dvije crkve – Blažene Djevice Marije i Sv. Stjepana.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari