Pratite nas

Religija i Vjera

7. svibnja sveti Dujam

Objavljeno

na

I solinski je biskup, sv. Dujam jedan, od svetaca koji je po svome svjedočenju riječju, djelima i mučeništvom Boga učinio ljudima zamjetljivim.

U vrijeme najžešćih progona pod carem Dioklecijanom oko 304. pogubljeno je u Saloni najmanje 45 uglednih kršćana. Uz Svetog Dujma biskupa poimence se spominju kao mučenici: biskup Sveti Mavro, prezbiter Asterije, suknar Sveti Anastazije te vojnici: Antiohijan, Gajan, Pavlijan, Seprimije i Telije. U svojoj knjizi Iz svijeta svetaca spisateljica Ida Friederike Görres piše: “Boga možemo naći na mnogim putovima. Jedan od njih vodi preko svetaca. Pri tom se ne misli na njihov primjer i nauk i upute, već na samo njihovo postojanje. Nešto je, naime, posve drugo od Boga biti uslišan ili zapaziti njega samoga.”

Lik sv. Dujma u dugoj povijesnoj predaji ostao je živ i Splićani ga kao svoga zaštitnika svake godine najsvečanije slave. Kao i o tolikim drugim starim svecima i mučenicima, tako i o svetom Dujmu nastadoše kasnije mnoge legende, koje su povijesno nepouzdane. O sv. Dujmu postoji čak šest “žića”, koja ga spominju kao učenika svetog apostola Petra. Prema tim “žićima” on se rodio u Antiohiji od oca Teodozija i majke Migdonije. Tu je bio kršten od sv. Petra, koji ga je poslao u Rim, a iz Rima u Salonu.Jedan od najvećih autoriteta na području arheologije i solinske starine don Frane Bulić misli o sv. Dujmu drukčije, a uz njegovo se mišljenje prikloniše i strani učenjaci Duchesne i Zeiler.

Prema svemu sudeći, danas se Bulićevo mišljenje smatra dokazanim i prema tome povijesno zajamčenim. U Kronotaksi solinskih biskupa Bulić piše kao jedino mjerodavno ovo: “Tradicija neprekidna kroz sve vjekove i u svim spomenicima, ma koje vrste i koje vrijednosti bili, ne zna nego za jednog Dujma mučenika.

Da je taj Dujam bio biskup, svjedoči nam Rimski martirologij, a potvrđuje mozaik lateranski; da je taj mučenik živio u Dioklecijanovo doba, kaže nam nadgrobni natpis Primusa i Chronicon Paschale. A pošto po tradiciji nije bio nego jedan Dujam, taj je morao živjeti koncem III. i početkom IV. vijeka. Po Chronicon Paschale imalo bi se zaključiti da je Dujam mučen god. 299. Ipak nije tako. Poznato je da su progonstva za Dioklecijana počela 303., ali protiv svećenstva istom 304., te se smrt Dujma ima postaviti u ovu godinu. Na to nas uoblašćuje i sama smrt Petra i Marcelina, koji poginuše iste godine kao i naš Dujam; a po drugim izvorima znamo da ovi bijahu mučeni god. 304.”Iz toga slijedi da sv. Dujam nije mogao biti učenik sv. Petra jer je poginuo mnogo kasnije nego što o tome govore “žića”.

Bulić misli da je sv. Dujam bio drugi solinski biskup i da je biskupovao od g. 284. do 10. travnja 304., kad je poginuo za Dioklecijanova progonstva. Splićani ga ipak slave 7. svibnja jer je prema jednom “žiću” poginuo 7. svibnja 107. To je mišljenje sve do znanstvenih radova don Frane Bulića bilo smatrano vjerodostojnim i tako Dujmova svetkovina slavljena stoljećima 7. svibnja. Na taj dan slavi se i danas.

Bulićev nasljednik don Lovre Katić u jednoj svojoj konferenciji govori o grobu sv. Dujma ovo: “Izašavši na gradske bedeme, zakrećemo lijevo prema Bulićevu Tuskulumu i eto nas kod groba sv. Dujma, oko kojega se natiskalo stotine kršćanskih grobova, jer su vjernici željeli počivati što bliže mučeniku. Dapače, ponose se, ako im uspije postaviti sarkofag i ne baš tik do groba Dujmova.

Honorija, vrlo kreposna žena, uzorna majka, nazivlje se još slavnom jer je ‘martyribus adscita’ – pribrojena mučenicima. Jedan pokojnik kaže da je postavio svoj grob prema sredini mučenika – ad medianos martyres. Biskup Simferij i Hezihij izabrali su mjesto za pokop pod samim oltarom, zajedno s tjelesima svetih mučenika, sljedeći u tome primjer sv. Ambrozija koji je u Milanu, u svojoj glasovitoj crkvi, položio pod oltar tjelesa mučenika Gervazija i Protazija, a uz njih pripremio mjesto i za sebe.

Nad grobom sv. Dujma podigao je crkvu isti onaj biskup Simferije koji je sagradio i gradsku baziliku. Još strše visoko zidovi ove crkve. Ograda pred oltarom još je na mjestu, a pred njom je lijep četverokutni kamenom okruženi prostor, u starini zvan ‘schola cantarum’, današnji kor za pjevače… U scholi cantorum kod groba sv. Dujma vide se tragovi dvaju ambona – današnjih stalaka za čitanje. S jednog se pjevala poslanica, s drugoga Evanđelje.

Ova crkva ima jednu osobitost, koju ne zapažamo u drugima. Između stupova, koji su je dijelili na tri lađe, bile su od stupa do stupa postavljene rešetke, udubine na kolonama dobro su vidljive, a služile su da se u njih umetnu rešetke. Neki arheolozi drže da je to učinjeno zato da u crkvi budu odijeljeni muškarci od žena, dok drugi misle da je srednja lađa bila odijeljena od pokrajnih, da vjernici ne nagrnu u srednju lađu, gdje je bio položen mrtvac, oko kojega je svećenstvo molilo pogrebne molitve. Tako se je slobodnije i urednije obavljao sprovodni obred…”

Prema današnjem mišljenju povjesničara, opat Martin, koga je poslije razorenja Salone poslao u Dalmaciju papa Ivan IV. da otkupi kršćansko roblje i skupi kosti solinskih mučenika, prenio je g. 641. dio kostiju sv. Dujma u Rim – s kostima ostalih dalmatinskih i istarskih mučenika – gdje im je isti papa u krstionici uz Lateransku baziliku podigao kapelu s prekrasnim mozaikom, sačuvanim sve do danas. Drugi dio kostiju sv. Dujma prenio je u Split prvi splitski nadbiskup i apostol Hrvata Ivan Ravenjanin te ih pohranio u Dioklecijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu.

U temelje naše najstarije crkve uklesani su sveti mučenici Venancije i Dujam. Oko ovoga drugoga ovila se legenda koja ga učini popularnijim od prvoga. Za nas danas nije važno tko je od njih dvojice bio veći, nego je važno to da su obojica kao biskupi za vjeru i Crkvu poginuli dajući svim kasnijim pokoljenjima primjer vjernosti. Oni su utrli put Crkvi sve do dolaska Hrvata u ove strane. A Hrvati, pokrstivši se, prihvatiše ih kao svoje. To su učinili plebiscitarno i godine 1976. u brojnim hodočašćima u Solin i Split, obnavljajući vjeru i krsni savez. Svetkovina svetog Dujma želi nas svake godine sjetiti naše prošlosti, a još više obveze vjernosti što iz nje proizlazi. (laudato.hr)

 

Otvoren moćnik Svetog Dujma

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Nadbiskup Želimir Puljić: Ideologije nisu završile, ni komunizam ni sekularizam nisu završili

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić u razgovoru za Hrvatski katolički radio u nedjelju 11. studenoga predstavio je značenje, sadržaj i na koji se način odvija pohod hrvatskih biskupa Ad limina apostolorum, apostolskim pragovima, papi Franji, Državnom tajništvu, vatikanskim kongregacijama i papinskim vijećima, koji se od 12. do 17. studenoga održava u Vatikanu.

U svojoj realizaciji pohod Ad limina podrazumijeva dvosatne razgovore hrvatskih biskupa s predstojnicima u svakoj od osam vatikanskih kongregacija i jedanaest papinskih vijeća.

Biskupi će tom prigodom predstaviti crkvene i društvene okolnosti života Crkve u Hrvatskoj za razdoblje od 2005. g., kada je bio posljednji pohod Ad limina hrvatskih biskupa.

Svaki se biskup za pohod Ad limina pripremio obvezom priređivanja pismenih izvješća koja obuhvaćaju najmanje 22 poglavlja iz različitih područja života u jednoj biskupiji, a dostavljena su kongregacijama: za nauk vjere, za liturgiju sakramenata, za kauze svetih i blaženih, za biskupe, za evangelizaciju naroda, za kler, za posvećeni život i društva apostolskog života i za katolički odgoj.

U svim kongregacijama svi će hrvatski biskupi biti zajedno, a tijekom susreta odvija se obostrano postavljanje pitanja i davanje odgovora, od strane kongregacije i biskupa koji, svatko sa svoje strane, žele informacije u svezi određene teme koja ih zanima. U papinska vijeća, zbog termina njihovog istovremenog održavanja, ide više biskupa iz određenog područja, u skladu s njihovim nadležnostima u tijelima HBK i preferencijama.

Pismena izvješća dostavljena su kongregacijama i vijećima barem pola godine prije susreta Ad limina. Pitanja iz Vatikana obuhvaćaju razna područja: kakva je organizacija rada u biskupiji, upravna struktura, sakramentalni i liturgijski život, struktura katoličkog odgoja i kateheze, kakav je život i rad svećenika, kako je organiziran apostolat laika, koliki je angažman laika, ekumenizam, međuvjerski dijalog, medijsko djelovanje Crkve, Caritas, pastoral migranata, kultura i umjetnost itd.

Izvješća sadrže niz statističkih podataka o svakom pojedinom području te odgovore na teoretska i praktična pitanja koja se odnose na konkretni život čovjeka današnjice u pojedinoj biskupiji i u razgovoru se raspravljaju na susretima u kongregaciji i vijeću.

Nadbiskup je rekao da se na tim susretima otvoreno govori i o teškoćama s kojima se suočava Crkva u svom djelovanju i koje pogađaju današnjeg čovjeka, jer su teškoće koje svijet proživljava i crkvene teškoće. „Mi smo u kontekstu. Mi smo u određenom svijetu, u konkretnoj Hrvatskoj. I sve probleme, teškoće i radosti koje narod proživljava i mi proživljavamo. Kao što je normalno da imamo radosti, imamo i briga, imamo i problema i o tome ćemo otvoreno popričati, bez ikakvog straha, bojazni ili glume. To je stanje i o tome ćemo govoriti jer problema, poteškoća ima, ali ima i puno radosnoga što treba reći“, istaknuo je mons. Puljić.

Na pitanje znači li to i spomen rodne ideologije i općenito promijenjenog pogleda u antropološkom poimanju pojedinca i obitelji koje odudara od kršćanstva, nadbiskup je rekao da ideologije postoje i one imaju svoje posljedice. „Nisu one završile. Ni komunizam ni sekularizam nisu završili, ni filozofija Nietzsceha, tzv. Boga koji je mrtav, nije završila. Te su teme mučile jučer čovjeka, nastavljaju i danas mučiti. Ali nismo bez nade. To je poruka i ovakvih susreta. Mi ne idemo u beznađe, idemo razgovarati o realnim, stvarnim problemima, ali onda u razgovoru pokušavamo reći, ‘Ljudi moji, ima i drugačiji način’. Ima ljudi koji su svjesni svega toga, imamo heroje u ovom našem vremenu. Imamo zauzete vjernike laike koji su svjesni svega toga i ne daju se zavesti“, istaknuo je nadbiskup Puljić, ustvrdivši da su, nažalost i mnogi podlegli zabludama i zavedeni su.

Pritom je citirao misao kardinala Franje Kuharića: „Zavodnici su, nažalost, uvijek imali puno uspjeha“. „To je činjenica. Ali zato pokušavamo osvješćivati, govoriti, zato upozoravamo – ‘Ne dajte se, braćo!’ Zavodnika ima i bit će ih i neće ih do konca svijeta prestati. Ali naše je da budemo svjesni te opasnosti, ali isto tako da ponudimo nešto pozitivno. A evanđelje je takva ponuda. Sakramenti su takva ponuda. Vjera je nadasve takva ponuda. Ponuda, da možemo usprkos teškoća, pobijediti. Crkva se ne boji“, poručio je nadbiskup Puljić.

„Baš u kontekstu Ad limina, Crkva je svjesna te sigurnosti. U tih nekoliko puta kad smo bili Ad limina, svi biskupi na grobu Svetoga Petra, i ove godine ćemo započeti upravo misom na grobu sv. Petra, to je događaj koji možeš samo tada i u takvim okolnostima doživjeti. Onda se sjetiti toga krhkog, slabog Petra koji je pogriješio, koji je čak i izdao Isusa, zanijekao ga. Ali Isus, znajući njegovo srce, znajući njegovu spontanost, iskrenost, kaže: ‘Petre, sviđaš mi se. Na tebi ću sagraditi Crkvu. I vrata je paklena neće nadvladati’. Evo, to je sigurnost i biskupa, vjernika i svećenika. Mi smo u lađi koju Krist kormilari, vodi. Tu je Petar, koji je u temelju te Crkve. I sve ideologije, svi napadi, svi progoni koji su bili i bit će ih i neće prestati, nisu ništa prema snazi koju Isus preko svoje Crkve nudi svijetu“, poručio je predsjednik HBK u razgovoru za HKR.

Pohod Ad limina sadrži i liturgijski dio po sudjelovanju biskupa na zajedničkim misnim slavljima u rimskim bazilikama. Nakon mise na grobovima apostola Petra i Pavla, biskupi će pohoditi četiri bazilike: Lateransku koja je katedrala rimskog biskupa, pape, „da se biskupi i na taj način bolje povežu s Petrom naših dana“. Tu će služiti misu u baptisteriju gdje su kosti solinskih i istarskih mučenika koje je 641. g. pokupio opat Martina, izaslanik Svetog Oca. To je bio prvi susret Hrvata sa Svetim Ocem, s kršćanstvom. „To je jako važan moment, jer mi smo među najstarijim slavenskim narodima koji su primili kršćanstvo. Zato nam je Lateran jako važan i taj baptisterij u kojemu je Mauzolej solinskih i istarskih mučenika“, rekao je mons. Puljić.

Biskupi će završiti svoj boravak u Rimu slavljenjem mise u bazilici Marije Velike. „Počeli smo sa Svetim Petrom, sa susretom s nasljednikom sv. Petra, papom Franjom, a završit ćemo s Gospom i njenom bazilikom, poput izvješća u Djelima apostolskim, kad nakon uskrsnuća evanđelisti izvješćuju da su se okupljali u Dvorani posljednje večere, gdje su bili zajedno u molitvama sa ženama i Marijom, Majkom Isusovom.

Dakle, Marija je sastavni dio, usudio bih se reći, episkopata. Marija je u Crkvi izabrana kćer, ali ne samo to. Ona je i Majka Crkve. Zato mi je drago da svoj pohod Ad limina završavamo upravo u bazilici koja je Mariji posvećena“, rekao je nadbiskup Puljić.

Govoreći o terminološkom značenju izraza Ad limina, nadbiskup je istaknuo njenu znakovitost a upotrebljavana je od prvih stoljeća kršćanstva. Nakon stradanja apostola, kršćani su počeli obilaziti njihove grobove i moliti se na tim mjestima njihova mučeničkog stradanja. Tada bi rekli: „Idemo Ad limina“. Riječ limina znači prag. To je značilo pohod pragovima s kojega je mučenik prešao u drugi svijet.

Kad je kršćanstvo zadobilo slobodu, organizirala su se hodočašća u prigodama neke Svete godine ili dana stradanja pojedinih apostola te se govorilo „Idemo Ad limina“, u smislu, „Idemo pohoditi grobove, pragove kršćana mučenika“.

U tom je kontekstu nadbiskup Puljić upitan o značenju mučeništva, jer i sada živimo u vremenu progona kršćana. Pohod Ad limina odvija se u pohodu grobovima mučenih apostolskih prvaka i stoga može biti poticaj svakom vjerniku u preispitivanju koliko smo mi danas spremni posvjedočiti vjeru, u odnosu na ono kako su to činili prvi kršćani.

„Mučenici su temelj. Mučenici su zaista nešto položeno u temelje Crkve i oni su, kako je jedan stari pisac rekao, sjeme kršćanstva. Mučenička krv je sjeme kršćanstva. I na njihovim žrtvama, na njihovom svjedočanstvu, na njihovoj patnji, Crkva je rasla i raste“, rekao je mons. Puljić, izražavajući žalost zbog trpljenja braće kršćana. „Ali smo ponosni na one, poput Asije Bibi, koja je zaista nevino toliko godina provela u zatvoru, a ništa loše nije učinila.

Nego su je oklevetali i optužili da je bogohulila. Ali to pokazuje kako je ovaj svijet pun ideologije, pun je nekih strasnih zaključaka, ljudi ne razmišljaju o drugome. Zato mi je drago da su uspjeli kršćani koji su se zauzeli za njeno oslobađanje. Ali to pokazuje određenu ideološku sliku jedne države, jednoga naroda, što mi je jako žao. Jako mi je žao da postoji takva netolerancija“, upozorio je nadbiskup Puljić.

Nadbiskup Puljić istaknuo je da je pohod Ad limina kanonski utemeljio papa Siksto V. 1585. g., a taj je papa bio hrvatskog podrijetla. On je odredio sadašnju formu tog pohoda, da biskupi tijekom pohoda pragova apostola podnesu i izvješća Papi i kongregacijama o životu u svojim biskupijama.

Nadbiskup je podsjetio da su sva ta izvješća tijekom stoljeća pohranjena u Vatikanskom arhivu i važan su povijesni izvor u proučavanje života Crkve po pojedinim biskupijama. „Važno je da ljudi znaju i da Crkva zna da nije od jučer, nego postoje tragovi o kojima govori povijest“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je papa Pavao VI. na susretu s arhivistima u Rimu rekao kako arhivi predstavljaju prostore u kojima je Svemogući ostavio svoje tragove, Božjeg prolaska kroz ovu zemlju.

U spomenu na apostolske prvake mučenike čije grobove pohode, predsjednik HBK smatra da će i pohod Ad limina „pomoći kršćanima da budu svjesni kako za vjeru treba nešto podnijeti, patiti. Treba se zauzeti. Ne treba se plašiti, prodavati se ili predavati se. Ovo vrijeme, to i papa Franjo koji put kaže, vrijeme je pomalo hladnih, mlakih kršćana.

Mi danas trebamo zauzete vjernike laike, koji se ne stide. I biti ponosni na one koji su nam namrli ovo što imamo. Da mi nismo imali očeve koji su bili stabilni, vjerni onome što su primili, Bog zna što bi mi danas bili. Zato mi zahvaljujemo danas svojim očevima koji su kroz stoljeća ostali vjerni onome što su primili“, poručio je nadbiskup Puljić.

Predsjednik HBK osobito potiče sve vjernike da mole za pohod hrvatskih biskupa Ad limina. „Toplo preporučam ovaj događaj i ovaj otajstveni susret koji ćemo mi hrvatski biskupi imati ovih dana u Rimu. Potrebna nam je molitva. Potrebna nam je podrška. Potrebno nam je razumijevanje, ali osobito nam je potrebno zajedničko shvaćanje tog pohoda. Ovo nije neki povijesni događaj, neki, rekli bismo susret. Ovo je otajstveni događaj u kojemu dolazi do izražaja naša vjera, naše ispovijedanje vrednota na kojima stasamo i živimo“, istaknuo je nadbiskup Puljić, poručivši da hrvatski biskupi idu u Vatikan uime svih vjernika koji su im povjereni: uime svoje biskupije, svoga klera, Bogu posvećenih osoba, vjernika laika, obitelji, mladih, djece, uime svih te su vjernici pozvani molitvom pratiti pohod Ad limina.

„Mi ćemo toga jutra kad budemo služili misu na grobu apostola Petra, obnoviti svoju vjeru. Kao biskupi, obnoviti vjeru uime svih onih koji su nam povjereni. Zato mi je drago poručiti i potaknuti sve naše vjernike, da ne čitaju samo ‘Eto, biskupi su bili tamo’. Ma učini nešto. Ili žrtvu neku, ili jednu Zdravo Marijo, da ovaj otajstveni susret ima duhovnoga ploda u našoj državi, u našem narodu“, potaknuo je predsjednik HBK u razgovoru za HKR u povodu pohoda Ad limina apostolorum koji se održava od 12. do 17. studenoga u Vatikanu i Rimu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Sveti Martin, prvi svetac koji nije mučenik

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Martin rođen je oko 316.g. u Sabariji, današnjoj Mađarskoj.

Njegov otac Talijan doselio se tu kao rimski časnik. Martin je svoj kršćanski odgoj stekao u očevu zavičajnom gradu Paviji. Po očevoj želji postao je vojnik i časnik.

Ime mu je zapravo umanjenica Marsa, boga rata. Tako ga je nazvao otac, želeći odati počast svojoj službi.

Sasvim sigurno nije očekivao da mu sina povijest neće pamtiti po ratnim podvizima, već po djelu milosrđa, koje je postalo simbolom kršćanske ljubavi prema siromasima. Evo toga slavnog događaja:

Neke studene zimske večeri časnik Martin, nakon dužnosti ophodnje, vraćao se u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoće i zamoli ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao ni novca ni što drugo da mu dade. Tada mu na pamet dođe misao; uzeo je svoj širok časnički ogrtač, mačem odsjekao polovicu i podao promrzlu siromahu.

Legenda pripovijeda da je sljedeće noći ugledao Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtača. I čuo je kako je Isus govorio anđelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem”. Tim je riječima Isus zapravo ponovio onu svoju nama iz Evanđelja poznatu pouku: “Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.”

Kratko po tom doživljaju Martin napušta vojničku službu, vraća se kući i nakon priprave dao se pokrstiti. Oduševila ga je ta vjera koja je živjela i vršila ljubav.

I Martina je uporno progonila jedna misao: želja da bude misionar u svojoj domovini, da se bori protiv poganstva i krivovjerja. Kao prvo, obratio je na kršćanstvo svoju majku. Na kratko vrijeme povukao se u samotništvo na otoku Gallinaru, da bi potom pošao u Poitiers, gdje ga je biskup Hilarije zaredio za svećenika.

Također mu je poklonio kuću u mjestu Liguge, koju je Martin pretvorio u samostan, želeći život provesti u samoći i molitvi. No, 371.g. preminuo je sveti Hilarije, a grad Tours nije pronašao nikoga boljega tko bi ga mogao naslijediti osim Martina.

I tako je Martin: vojnik iz prisile, redovnik po odabiru, morao radi dužnosti postati biskup. Bio je sjajan pastir. Kao veliki evangelizator, obraćao je na kršćanstvo barbarska galska plemena, umirivao arijance i ostale krivovjerce i opirao se civilnoj vlasti koja se htjela uplesti u upravljanje Crkvom.

Jako su ga voljeli siromasi i nevoljnici kojima je uvijek bio bliz; nešto manje plemići i onaj dio klera koji su-ljubeći bezbrižan život – strogog biskupa smatrali malo odveć zahtjevnim, jer je tražio uzoran život i obrazovanje primjerno službi. Radi toga je bio izložen klevetama i netrpeljivosti.

Nikada nije zaboravio redovnički život, svoju prvu ljubav. Nakon najstarijeg europskog samostana u Ligugeu, utemeljio je još jedan u Marmoutieru, svega nekoliko kilometara od Toursa, koji će postati prvim središtem redovničkoga života u Francuskoj.

Hagiografi smatraju sv. Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena.

On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih slikara i umjetnika.

Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela “novo se vino pije na blagdan svetog Martina”.

Sveti i skromni biskup umro je 8. studenoga 397.g.

Zaštitnik je Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika i vinogradara.

 

Doživite Martinje u Osječko-baranjskoj županiji

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari