Pratite nas

Religija i Vjera

7. svibnja sveti Dujam

Objavljeno

na

I solinski je biskup, sv. Dujam jedan, od svetaca koji je po svome svjedočenju riječju, djelima i mučeništvom Boga učinio ljudima zamjetljivim.

U vrijeme najžešćih progona pod carem Dioklecijanom oko 304. pogubljeno je u Saloni najmanje 45 uglednih kršćana. Uz Svetog Dujma biskupa poimence se spominju kao mučenici: biskup Sveti Mavro, prezbiter Asterije, suknar Sveti Anastazije te vojnici: Antiohijan, Gajan, Pavlijan, Seprimije i Telije. U svojoj knjizi Iz svijeta svetaca spisateljica Ida Friederike Görres piše: “Boga možemo naći na mnogim putovima. Jedan od njih vodi preko svetaca. Pri tom se ne misli na njihov primjer i nauk i upute, već na samo njihovo postojanje. Nešto je, naime, posve drugo od Boga biti uslišan ili zapaziti njega samoga.”

Lik sv. Dujma u dugoj povijesnoj predaji ostao je živ i Splićani ga kao svoga zaštitnika svake godine najsvečanije slave. Kao i o tolikim drugim starim svecima i mučenicima, tako i o svetom Dujmu nastadoše kasnije mnoge legende, koje su povijesno nepouzdane. O sv. Dujmu postoji čak šest “žića”, koja ga spominju kao učenika svetog apostola Petra. Prema tim “žićima” on se rodio u Antiohiji od oca Teodozija i majke Migdonije. Tu je bio kršten od sv. Petra, koji ga je poslao u Rim, a iz Rima u Salonu.Jedan od najvećih autoriteta na području arheologije i solinske starine don Frane Bulić misli o sv. Dujmu drukčije, a uz njegovo se mišljenje prikloniše i strani učenjaci Duchesne i Zeiler.

Prema svemu sudeći, danas se Bulićevo mišljenje smatra dokazanim i prema tome povijesno zajamčenim. U Kronotaksi solinskih biskupa Bulić piše kao jedino mjerodavno ovo: “Tradicija neprekidna kroz sve vjekove i u svim spomenicima, ma koje vrste i koje vrijednosti bili, ne zna nego za jednog Dujma mučenika.

Da je taj Dujam bio biskup, svjedoči nam Rimski martirologij, a potvrđuje mozaik lateranski; da je taj mučenik živio u Dioklecijanovo doba, kaže nam nadgrobni natpis Primusa i Chronicon Paschale. A pošto po tradiciji nije bio nego jedan Dujam, taj je morao živjeti koncem III. i početkom IV. vijeka. Po Chronicon Paschale imalo bi se zaključiti da je Dujam mučen god. 299. Ipak nije tako. Poznato je da su progonstva za Dioklecijana počela 303., ali protiv svećenstva istom 304., te se smrt Dujma ima postaviti u ovu godinu. Na to nas uoblašćuje i sama smrt Petra i Marcelina, koji poginuše iste godine kao i naš Dujam; a po drugim izvorima znamo da ovi bijahu mučeni god. 304.”Iz toga slijedi da sv. Dujam nije mogao biti učenik sv. Petra jer je poginuo mnogo kasnije nego što o tome govore “žića”.

Bulić misli da je sv. Dujam bio drugi solinski biskup i da je biskupovao od g. 284. do 10. travnja 304., kad je poginuo za Dioklecijanova progonstva. Splićani ga ipak slave 7. svibnja jer je prema jednom “žiću” poginuo 7. svibnja 107. To je mišljenje sve do znanstvenih radova don Frane Bulića bilo smatrano vjerodostojnim i tako Dujmova svetkovina slavljena stoljećima 7. svibnja. Na taj dan slavi se i danas.

Bulićev nasljednik don Lovre Katić u jednoj svojoj konferenciji govori o grobu sv. Dujma ovo: “Izašavši na gradske bedeme, zakrećemo lijevo prema Bulićevu Tuskulumu i eto nas kod groba sv. Dujma, oko kojega se natiskalo stotine kršćanskih grobova, jer su vjernici željeli počivati što bliže mučeniku. Dapače, ponose se, ako im uspije postaviti sarkofag i ne baš tik do groba Dujmova.

Honorija, vrlo kreposna žena, uzorna majka, nazivlje se još slavnom jer je ‘martyribus adscita’ – pribrojena mučenicima. Jedan pokojnik kaže da je postavio svoj grob prema sredini mučenika – ad medianos martyres. Biskup Simferij i Hezihij izabrali su mjesto za pokop pod samim oltarom, zajedno s tjelesima svetih mučenika, sljedeći u tome primjer sv. Ambrozija koji je u Milanu, u svojoj glasovitoj crkvi, položio pod oltar tjelesa mučenika Gervazija i Protazija, a uz njih pripremio mjesto i za sebe.

Nad grobom sv. Dujma podigao je crkvu isti onaj biskup Simferije koji je sagradio i gradsku baziliku. Još strše visoko zidovi ove crkve. Ograda pred oltarom još je na mjestu, a pred njom je lijep četverokutni kamenom okruženi prostor, u starini zvan ‘schola cantarum’, današnji kor za pjevače… U scholi cantorum kod groba sv. Dujma vide se tragovi dvaju ambona – današnjih stalaka za čitanje. S jednog se pjevala poslanica, s drugoga Evanđelje.

Ova crkva ima jednu osobitost, koju ne zapažamo u drugima. Između stupova, koji su je dijelili na tri lađe, bile su od stupa do stupa postavljene rešetke, udubine na kolonama dobro su vidljive, a služile su da se u njih umetnu rešetke. Neki arheolozi drže da je to učinjeno zato da u crkvi budu odijeljeni muškarci od žena, dok drugi misle da je srednja lađa bila odijeljena od pokrajnih, da vjernici ne nagrnu u srednju lađu, gdje je bio položen mrtvac, oko kojega je svećenstvo molilo pogrebne molitve. Tako se je slobodnije i urednije obavljao sprovodni obred…”

Prema današnjem mišljenju povjesničara, opat Martin, koga je poslije razorenja Salone poslao u Dalmaciju papa Ivan IV. da otkupi kršćansko roblje i skupi kosti solinskih mučenika, prenio je g. 641. dio kostiju sv. Dujma u Rim – s kostima ostalih dalmatinskih i istarskih mučenika – gdje im je isti papa u krstionici uz Lateransku baziliku podigao kapelu s prekrasnim mozaikom, sačuvanim sve do danas. Drugi dio kostiju sv. Dujma prenio je u Split prvi splitski nadbiskup i apostol Hrvata Ivan Ravenjanin te ih pohranio u Dioklecijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu.

U temelje naše najstarije crkve uklesani su sveti mučenici Venancije i Dujam. Oko ovoga drugoga ovila se legenda koja ga učini popularnijim od prvoga. Za nas danas nije važno tko je od njih dvojice bio veći, nego je važno to da su obojica kao biskupi za vjeru i Crkvu poginuli dajući svim kasnijim pokoljenjima primjer vjernosti. Oni su utrli put Crkvi sve do dolaska Hrvata u ove strane. A Hrvati, pokrstivši se, prihvatiše ih kao svoje. To su učinili plebiscitarno i godine 1976. u brojnim hodočašćima u Solin i Split, obnavljajući vjeru i krsni savez. Svetkovina svetog Dujma želi nas svake godine sjetiti naše prošlosti, a još više obveze vjernosti što iz nje proizlazi. (laudato.hr)

 

Otvoren moćnik Svetog Dujma

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mole se Hrvatu fra Augustinu za rješenje političke krize

Objavljeno

na

Objavio

U jeku velike krize u Venezueli narod se moli za zagovor pokojnog hrvatskog misionara fra Augusitna Augustinovića

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem.

U jeku političke krize u Venezueli ondašnji se narod ponovno prisjetio fra Augustina(Ante) Augstinovića, franjevca misionara iz Bosanske Posavine ( rođen 1917. godine u Prijedoru kod Brčkog), koji je davne 1951. godine napustio mjesto profesora Novoga zavjeta u Jeruzalemu i otišao u Venezuelu i tamošnje župe propovijedati Isusa Krista. Njegovo ime ovih se dana često spominje u molitvi  napisanoj 1997. godine, kada je i započeo postupak proglašenja Slugom Božjim od strane tamošnjeg ordinarija.

Naime, sam je fra Augustin u Venezueli proveo 47 godina, a tamo je i umro na glasu svetosti 1998. godine. Uz plodan pastoralni rad (župnikom je u 47 godina bio u tri župe), podizao je škole, bolnice, domove, brinuo se o časnim sestrama, a posebno je poznat po svom književnom i znanstveno-teološkom radu, ali i kao jedan od pokretača malog tečaja kršćanstva  “Cursillo” u Venezueli..

Napisao je veliki broj djela na španjolskom jeziku, a na hrvatski jezik do sada su mu prevedene dvije knjige priča “ Priče iz doline” i “Od obale… do obale”.

Fra Augustin

Fra Augustin

U znanstveno-teološkom smislu posebno mu je cijenjeno djelo “Povijest Isusova”, koje je prevedeno na 32 strana jezika. Izvorno je pisano na španjolskom, a autor ga je osobno preveo na hrvatski jezik. Nekoliko originalnih fra Augustinovih djela na španjolskom jeziku  nalazi se u Republici Hrvatskoj, a u pripremi je i i drugo prošireno izdanje knjige “Malenošću do nebeskih visina”, koja govori o njemu.

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem. Molitva koju mole prevedena je i na hrvatski te glasi:

“Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

i rješenje političke krize u našoj Venezueli

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.”

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Obilježena druga godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

U povodu druge godišnjice smrti prof. dr. sc. Tomislava Ivančića (30. studeni 1938. – 17. veljače 2017.) Matična vrhovna uprava Zajednice Molitva i Riječ i Centar za bolji svijet priredili su u subotu, 16. veljače okrugli stol s temom „Život i djelo Tomislava Ivančića – model i uzor evangelizacije u Crkvi i društvu“.

U dupkom punoj dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta uz članove obitelji prof. Ivančića, okupili su se i članovi Zajednice Molitva i Riječ pristigli iz cijele Hrvatske i europskih zemalja. Događaj je bio prigoda u prvom redu putem osobnih svjedočanstva podsjetiti se na ulogu koju je prof. Ivančić imao u evangelizaciji, ali i u pokoncilskim gibanjima Crkve u Hrvata.

Sisački biskup Vlado Košić progovorio je o prof. Ivančiću kao njegov student, ali je odlazio i na vjeronauk u Frankopansku, a sudjelovao je i na nekoliko seminara. „Bio je pojava novosti, zanosa, duhovne obnove koju je trebala ta populacija studenata i jednu svjesnu vjeru koju su pronašli u tom druženju i stilu duhovnosti“. Kasnije, kad je postao asistent susretao ga je kao mlađi kolega na KBF-u gdje je prof. Ivančić bio dekan.

Bio je uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista, ali je bio i jednostavan i dobar čovjek pun vjere koju je sam nosio sa svim žarom i pameti srca predavao drugima. Bio je doista svjedok, jer govorio je iz osobnog iskustva, a ne iz naučenog znanja.

Njegove riječi su bile proživljene, bile su uvjerljive i čovjek ga je mogao i želio slijediti. Bio je privlačan, mamio je mlade, ali i starije. Govorio je o Isusu živome, o Bogu živome. Bio je nadasve čovjek pristupačan, uvijek blag, nasmiješen, pronicljiv. S njime se moglo razgovarati, imao je uho za čovjeka, bio je bliz ljudima, možda zato jer je uvijek bio bliz Bogu. Da, bio je bliz Bogu i ljudima, i zato je njegova evangelizacija bila svjedočanstvo koje je pozivalo, privlačilo i ohrabrivalo, rekao je biskup Košić, te zaključio „neka i dalje govori svima nama danas.

Hvala mu na svemu što nam je darovao, svakome od nas i svima Crkvi, i Božjem narodu. Hvala mu i za sve što je pridonio našem hrvatskom narodu za koji se borio da bude bolji, da bude Božji“.

O njegovu utjecaju na svećenike progovorio je vlč. Ivan Jurić. „Znam ga kao velikoga duhovnika hrvatskoga naroda, voditelja duhovnih obnova i duhovnih vježbi. Pokazao je kako doći do Boga, kako s Bogom uspostaviti kontakt i osjetiti da je on tako jednostavan, blizu“. Sam u njegovim knjigama traži nadahnuće, jer je iza njega ostalo puno toga. „Imamo puno toga, puno njegove baštine koju nam je ostavio, i danas nakon dvije godine i ja mu osobno zahvaljujem, vjerujem da to i svi vi ovdje prisutni“ rekao je.

Svoje svjedočanstvo na putu obraćenja izrekao je fr. Ivan Dominik Iličić, OP. On je kao student farmacije počeo odlaziti na kateheze četvrtkom. „Išao sam četvrtkom na susrete i prakticirao stvari koje je on govorio. Kad je govorio o svom iskustvu Boga osjećao sam da su to žive riječi.“ U ovoj prigodi je ukazao i na zanimljivu poveznicu. „Prof. ivančić je jedan od najboljih propovjednika kroz kojega je živa Božja riječ doticala druge ljude i to je crpio iz kontemplacije, a dominikanska karizma je kontemplacija i akcija, tj. biti u studiju i molitvi gdje osluškuješ poticaje za akciju, propovijedanje. Stoga vidim i dominikansku karizmu u životu Tomislava Ivančića, a onda je njegova karizma itekako je moguća u mom životu“.

Potom se okupljenima obratio doc. dr. sc. Tomislav Kovač, jedan o Ivančićevih nasljednika na mjestu pročelnika Katedre fundamentalne teologije KBF-a, koji je bio i njegov student.

Govoreći o njemu kao modelu i uzoru evangelizacije, između ostaloga je naglasio: „bio je duboko ukorijenjen u vjeru i uvjeren i vjeru u Isusu Krista a to je prvi stup evangelizacije. Nadalje, doživio sam ga kao osobu koja nije bila isključiva.

Bio je spreman razgovarati sa svima: kolegama teolozima, s laicima, sa protestantima, pripadnicima drugih vjeroispovijesti, s ateistima, svi su ga jako cijenili. Imao je čvrst i kritički stav prema Crkvi, osobito prema hijerarhiji Crkve koju je iznimno poštivao, ali ju nije idealizirao, bio je svjestan manjkavosti od svjedočanstva do nekih struktura.

Tražio je kriterij autentičnosti življenja kršćanske vjere i kod svećenika i kod vjernika laika, nije se temeljio na autoritetu službe nego na autentičnost življenja vjere“. Spomenuo je i kako je imao povjerenje u vjernike laike i rado s njima surađivao. K tomu „zračio je sigurnošću i mirom, imao je nevjerojatnu sposobnost smirivanja ljudi.

Imao je i sposobnost slušanja, nije puno govorio u privatnim razgovorima, nije nametao svoje odgovore, ali je govorio dovoljno da čovjek sam donese svoj sud svoju odluku. Što znači da je poštivao ljudsku slobodu a kroz to ljudsko dostojanstvo.“ Posebno je naglasio da prof. Ivančić nije vezivao ljude za sebe, već ih upućivao za Kristom. „U njemu nalazimo glavne odlike evangelizacije i evangelizatora: bio je siguran u vjeri, spreman svjedočiti, nije bio isključiv, bio je kritičan, pa i samokritičan, ali je uvijek bio pozitivan i poticao da se ide dalje. Bio je otvoren za dijalog, suradnju, a povrh svega čovjek duboke molitve“, rekao je Kovač.

Svoja svjedočanstva izreklo je i nekoliko članova Zajednice Molitva i Riječ, a program je bio obogaćen audio i video materijalom snimljenim na predavanjima i seminarima prof. Ivančića.

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari