Pratite nas

Povijesnice

70 godina od umorstva blaženog Miroslava Bulešića

Objavljeno

na

U dobi od samo 27 godina, od strane komunističke rulje opijene mržnjom i željne krvi, bez ikakvoga povoda i razloga, 24. kolovoza 1947. godine u župnom je dvoru u istarskom mjestu Lanišće, okrutno zaklan blaženik (tada svećenik) Miroslav Bulešić, mučenik i pravednik naše Crkve koji je ovo zlodjelo unaprijed oprostio krvnicima.

Jedina njegova „krivnja“ sastojala se u tomu što je sudjelovao u ceremonijalu Sakramenta Svete potvrde koji je dijeljen na zahtjev istarskog katoličkog puka u tamošnjoj župnoj crkvi. Narod je, naime, vjerujući da je došlo vrijeme istinske slobode, pozvao svoje duhovne pastire da nakon ratnih godina u kojima to nije bilo moguće, ispune svoju dužnost prema tisućama mladih katolika.

Razularena rulja upala je poslije obavljenog obreda u župni dvor, te na očigled „narodne milicije“ teško pretukla delegata Svete Stolice monsinjora Jakoba Ukmara i potom ubodima noža usmrtila svećenika Bulešića koji je umro ne pružajući otpor i do zadnjega daha zazivajući Božje ime. Njegova žrtva i nevina krv što ju je prolio za Krista i svoj kršćanski puk sjeme je iz kojega već sedam desetljeća niknu novi izdanci vjere, a grob u kojemu počivaju zemni ostaci blaženika, mjesto je hodočašća desetaka tisuća vjernika koji ga svake godine pohode tražeći nadu, utjehu i njegov zagovor.

On je, znajući što mu se sprema, u svome Dnevniku ostavio svjedočanstvo o oprostu onima koji su to gnjusno zlodjelo planirali i na kraju izvršili. Nije htio bježati, sklanjati se i tražiti bilo čiju zaštitu. Podnio je svoju muku spremno i ponizno i tako se uvrstio u red besmrtnih mučenika, jaganjaca Božjih čija je žrtva oplemenjuje i snaži same temelje vjere.

Sudbina ovog blaženika naše Crkve, međutim, daje nam i širu sliku poratne Istre, odnosno, u njoj se zrcali zlosretna sudba tamošnjeg hrvatskoga kršćanskog puka, koji je nakon godina fašističkog terora i okupacije izvrgnut bjesomučnom teroru nove komunističke vlasti.

Taj teror komunista nad pukom Istre (prije svega nad civilnim stanovništvom, poglavito katolicima i katoličkim svećenstvom, građanskim slojem i intelektualcima), započeo je već u vrijeme kapitulacije Italije. Dok Mussolinijevi fašisti u panici bježe, komunisti pokušavaju uspostaviti svoju vlast. U ruke im padaju čitavi garnizoni s golemim količinama naoružanja, opreme, hrane, a najveći dio (fašističkom diktaturom izmučenog) naroda vidi u njima stvarne osloboditelje i misli kako je doista došlo vrijeme mira i slobode.

Partizanske postrojbe pod vodstvom komunista, međutim, u samo 20-ak dana (od 13. rujna do 2. listopada 1943. godine – koliko je trajala njihova „vlast“ u tom interregnumu od povlačenja talijanskih fašista do dolaska njemačkih trupa), čine brojne zločine nad civilima, svećenstvom i istarskom inteligencijom i potom kukavički bježe pred Nijemcima. Vraćaju se ponovno tek nakon sloma Hitlera i fašističku diktaturu zamjenjuju svojom.

Kad je Istra u pitanju mora se, međutim, naglasiti još jedna nesporna činjenica:

unatoč agresivnoj fašističkoj propagandi koja u kontinuitetu traje gotovo četvrt stoljeća, u Katoličkoj crkvi nije dolazilo do raskola između svećenstva talijanske etničke pripadnosti i ostalih. Pomutnju nisu uspjela unijeti ni sva potonja (ništa bezazlenija) nastojanja komunista da Crkvu odvoje od Svete Stolice i podrede je svojim interesima. Mati Crkva ostala je imuna na sve podjele i pritiske i velika većina njezinih pastira svoju je misiju unatoč svemu obavljala držeći se čvrsto temelja Kristove vjere.

I upravo to smetalo je komunističkim bezbožnicima i vlastodršcima koji su punili jame žrtvama bacajući žive ljude u njih, klali, strijeljali, progonili, zatvarali i presuđivali bez suda i zakona i vodili prljavu kampanju protiv svakoga tko nije odmah i bez pogovora pristao uz njih i njihov režim. (Opširnije: http://croatiarediviva.com/2016/08/24/sjecanje-mucenicku-smrt-sluge-bozjega-blazenog-miroslava-bulesica/; Vezano za komunističke zločine vidi: https://www.youtube.com/watch?v=WCcwQS032EA)

Mada su istarski katolički svećenici bili najzaslužniji za pripojenje Istre matici Hrvatskoj – jer su na tomu aktivno radili, oni su prvi na udaru (kao i u drugim krajevima naše zemlje) i svi su kolektivno obilježeni kao „klerofašisti“ i „narodni neprijatelji“.

Djelomičnu zadovoljštinu katoličko svećenstvo Istre dobilo je upravo proglašenjem svećenika Bulešića blaženikom.

Dekret o mučeništvu sluge Božjega Miroslava Bulešića odobrio je 20. prosinca 2012. godine Sveti Otac Benedikt XVI., a u Porečkoj i Pulskoj biskupiji 28. rujna 2013. godine obavljen je svečani obred njegova proglašenja blaženim, uz prisustvo predstavnika Svetog Oca uzoritog gospodina Angela kardinala Amata, prefekta Kongregacije za kauze svetih. Velebna svečanost održana je u prepunoj pulskoj Areni dok je brojno mnoštvo koje je ostalo izvan nje pratilo misno slavlje preko posebnih ekrana postavljenih za tu prigodu. Pored Kardinala Amata beatifikaciji su nazočila 33 nadbiskupa, preko 700 svećenika i više od 20 tisuća vjernika.

Tako je i simbolično Miroslavu Bulešiću ukazana posebna čast da u svojoj rodnoj Istri i pred svojim istarskim pukom na mjestu na kojemu su prije toliko stoljeća mučeničkom smrću stradavale tisuće prvih kršćana on koji je isto tako podnio za Krista najveću moguću žrtvu, bude proglašen blaženikom – na slavu matere Crkve i svoga hrvatskoga naroda.

No, njegovo proglašenje blaženikom ima i mnogo dublji simbolički značaj. Upravo u istoj pulskoj Areni, na mjestu na kojemu je komunistički Agitprop (preko svojih aparatčika) tako teško i nepravedno optužio najuglednije katoličke svećenike javno pozivajući na njihov linč (12. svibnja 1945.), slavljena je tog 28. rujna 2013. godine žrtva za Boga, vjeru, istinu, pravdu i oprost krvnicima.

„Ako pšenično zrno, pavši u zemlju, umre,

donosi obilat plod“

                                                     (Iv 12, 20-33)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

440. obljetnica velejunačke obrane Gvozdanskog

Objavljeno

na

Objavio

Gvozdansko se treba učiti u hrvatskim školama!

U prostorijama Hrvatskog katoličkog liječničkog društva održano je predavanje u svezi početka obilježavanja 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača.

Predavač je bio gospodin Damir Borovčak, dipl. ing., kojeg je predstavila predsjednica Podružnice HKLD-a “Branimir Richter” Zagreb prof. dr. sc. Danica Galešić Ljubanović, kao povijesnog istraživača i publicista. Gospodin Borovčak već gotovo dva desetljeća promiče zaboravljene povijesne činjenice, poput stradanja Gvozdanskog, Zrina, Macelja i podsjeća da je već 330. godina sveti Josip zaštitnik Hrvatskog kraljevstva, a danas hrvatske domovine i naroda. Također je idejni začetnik i pokretač sada već tradicionalnog hodočašća na Gvozdansko, koje će se 14. siječnja 2018. g. održati po deveti puta

Predavač je najprije pojasnio gdje se zemljopisno u Pounju nalazi naselje i stara zrinska utvrda Gvozdansko, a zatim s više od pedesetak slikovnih prikaza opisao sve značajke starije i novije povijesti na temu obrane Gvozdanskog. Utvrdu su gradili knezovi Šubići Zrinski, koji su dodatak svom prezimenu dobili po nedalekoj utvrdi Zrin u kojoj su stolovali. U Zrinu se i rodio velejunak Nikola Šubić Zrinski IV. koji je 1566. godine obranio Siget, a time i Beč, ali i Hrvatsku.

Njegov otac Nikola III. izgradio je Gvozdansko, koje je bila suvremena utvrda tog vremena. U Gvozdanskom je bila nadaleko poznata kovnica novca, posebno su se kovali srebrnjaci, taliri. Za te potrebe srebro se je vadilo iz obližnjih rudnika, koji su također bili u posjedu Zrinskih. Tim novcem po Europi se je kupovalo naoružanje i vojna oprema kako bi se Hrvatska obranila od stalnih najezda iz Bosne, koja je tada već bila u turskom posjedu. Predavač je napomenuo da su prije turskih najezda na Europu, hrvatski kraljevski gradovi bili Bihač, Jajce i Banja Luka, u kojima se također kovao hrvatski novac. Tako su Zrinski kroz naraštaje branili Pounje od navale Turaka. S njima su prodirali i Vlasi, koji su Turcima služili kao pljačkaške horde za nabavku hrane i potrepština. U kasnijim stoljećima Vlasi su uglavnom prešli na srpstvo, pod utjecajem velikosrpske politike i uz pomoć SPC-e.

foto: hkld

Vojnu obranu Gvozdanskog činili su svega 20-tak banskih vojnika uz oko 300-tinjak rudara, kovača te muškog i ženskog pučanstva iz okolnih sela. Kapetane obrane Gvozdanskog iz 1577. godine zabilježila je povijest. Njihova su imena poznata i to su bili: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Njih je zapisao osvajač, turski kapetan Ahmed aga Veletanlić, koji je pod vodstvom Ferhat paše Sokolovića s oko 10.000 napadača tri mjeseca osvajao Gvozdansko. Te godine bila je nemilosrdno hladna zima, konji su se smrzavali bez pokrivača, a nije se moglo preživjeti bez velikih vatri u taboru.

U takvim nemogućim uvjetima, poslije tri mjeseca odupiranja, Gvozdansko je imalo još svega 30-tak iscrpljenih branitelja. Branitelji Gvozdanskog imali su u razmacima tri ponude za napustiti obranu i otići na slobodno područje ostataka Hrvatske. Sve tri ponude su odbili, posebno onu najizazovniju na Božić 1577. Branitelji nisu posustali ni zbog nedostatka pomoći, ni zbog nedostatka baruta, ni zbog ranjavanja, ni zbog iznemoglosti bez hrane i vode, već su se u noći 12./13. siječnja 1578. godine smrznuli zbog nedostatka ogrijeva! To nije priča, nije bajka, nije legenda, već istina koju je zapisao neprijatelj – turski napadač, koji im je i odao najveću počast pokopom po katoličkom obredu, istaknuo je Borovčak.

“Zbog tih činjenica, smatram, da je to hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora. Primjera je bilo u povijesti i prije i kasnije, no smrznuta obrana nigdje u svjetskoj povijesti nije zabilježena”, kazao je Borovčak.

Danas o tragediji i junaštvu Gvozdanskog malo koji Hrvat išta znade, rekao je predavač. U školama se ne uči da je hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić autor najduljeg hrvatskog epa, ikada napisanog, o najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva.i Nakon tri godine rada, od 1937. do 1940. ostvario je svoje životno i povijesno djelo, hrvatski ep Gvozdansko sastavljen od 21 406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. U svom predgovoru autor navodi kako ne poznaje u povijesti čovječanstva uzvišenijeg primjera vršenja dužnosti prema Bogu, prirodi i djedovini od onoga na Gvozdanskom. Ističe činjenicu da se hrvatski velikaši i plemići, osim vrlo rijetkih iznimaka, nisu iseljavali da izmaknu navalnom barbarstvu, te su uzorno ginuli. Tumači da u Hrvatskoj nije bilo ropstva, seljak je posjedovao svoju zemlju, a plemićku je obrađivao pod određenim uvjetima. U Banovini je bilo nešto teže, ali ni tu ropstva nije bilo, a hrvatski plemići su bili obično vrlo humani, dok su najveći silnici bili uljezi sa sjevera. Za vjerovati je da zato jer nisu bili roblje, rudari i težaci Gvozdanskog nisu željeli predati grad turskim osvajačima. Bez povijesnog ponosa nema narodne svijesti, poručuje u predgovoru svog djela Ante Tresić Pavičić. Zamisao i radni zanos autora bio je probuditi hrvatski narodni ponos. No, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća od svog ostvarenja (!), dakle tek 2000. godine. Iako se u epu pjeva o velikoj tragediji branitelja Gvozdanskog, to velebno književno djelo ostaje nedovoljno poznato, najvjerojatnije zbog političkih okolnosti koje su nastupile iste godine kad je knjiga i objavljena.

Na završetku predavač Damir Borovčak je iznio i neke novije primjere velejunaštva iz obrambenog Domovinskog rata, poput bitke za spašavanje civila u Pounju 26. srpnja 1991. i veličanstvenu obranu Vukovara… Zaključno, pozvao je sve prisutne na svetu misu za branitelje Gvozdanskog u petak 12. siječnja 2018. u 18 sati u zagrebačkoj katedrali, a poslije mise održati će se i već tradicionalni koncert “Sjećanje na Gvozdansko” na kojem će nastupiti Simfonijski orkestar Hrvatske vojske. Također predavač je svima preporučio i odlazak na IX. spomen-hodočašće na Gvozdansko u nedjelju 14. siječnja 2018. s autobusima iz Zagreba. Svi koji su zainteresirani za navedeno hodočašće mogu se javiti tajnici HKLD-a gdji. Slavici Grubišić, tel. 01 4817 537; mobitel: 095 553 8685; e-mail: [email protected]

prof. dr. sc. Danica Galešić-Ljubanović

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

Objavljeno

na

Objavio

U Grudama je 18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, sa sjedištem u Mostaru. U njen sastav ušlo je 30 općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno.

U Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je naglašeno da će Hrvatska zajednica Herceg-Bosna poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.

Stvaranje obrambene zajednice dobilo je potporu i iz Republike Hrvatske ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije u kojoj se ona tada nalazila. Taj dan pao je Vukovar i došlo je do teškog stradanja hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna zamišljena je kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini ili su barem činili značajan udio stanovništva.

Osnivači Herceg Bosne vjerovali su da će uz pomoć Muslimana uspjeti obraniti te prostore. Predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban je na pitanje razloga formiranja Herceg Bosne odgovorio je: „Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da dadne do znanja da to ne želi.”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari