Pratite nas

Kolumne

8.11. sve mumije možemo vratiti u sarkofage, pokojeg vampira i upokojiti

Objavljeno

na

Tomislav Karamarko usudio se protiv tih vampira, tih vječnih krvopija vitaliteta ove zemlje, i to je njegov grijeh. Zoran Milanović irelevantan je: on je samo bučna, neotesana, primitivna kvartovska efemerida, piše: Romano Bolković/ direktno.hr

[ad id=”68099″]

Trenutak u kojemu je počeo nesporazum koji je progredirao u sukob do uništenja između Tomislava Karamarka i dijela dojučerašnjeg HDZ-a koji se tijekom posljednje dekade iz prvog ešalona preselio u sivu zonu, doduše ne eminencija, ali svakako utjecajnih ljudi koji itekako raspoređuju figure po hrvatskoj šahovnici, trenutak je Karamarkova prijedloga da antifašizam u preambuli Ustava bude zamijenjen pojmom antitotalitarizma. Kolovoz je to 2011. godine, kad je rasprava kulminirala: sporadično je ideja izricana i prije, no koncem te 2011. godine došlo je do eskalacije u javnoj raspravi, i sve što se u nas interesno skrivalo iza „antifašizma“ odjednom je zauzelo izrazito negativan stav spram Karamarka.

Odmah ću pojasniti i navodne znakove u koje stavljam antifašizam, kao i ovu opasku: sve što se iza tog navodnog antifašizma skrivalo.

Ja sam antifašist. I da nisam tako odgajan, i da nemam obiteljsku tradiciju i poštovanje spram svojih djedova, njihova izbora i njihove žrtve, sve da je sve upravo obratno, ja bih bio ono što jesam – antifašist. Tu se ne može biti neutralan: ili je čovjek spram toga zla fašizma ili je dio toga zla, i nikakvoj tu sofisteriji nema mjesta.

Znam dugo razgovarati sa svojim liberalnim prijateljem Borislavom Ristićem o genezi pojma, o njegovoj interpretaciji antifašizma kao komunističkog ideologijskog koncepta pripravljenog u kominternovskoj kuhinji, koji nije doli „totalitarni koncept koji isključuje i demokraciju i liberalizam – odnosno, i njih, zapadne demokratske režime, u krajnjoj liniji, podvodi pod “fašizam“. Savršeno sam svjestan – i pisao sam odavno o tome – da je u nas problem nespremnost naših antifašista na opasku da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran, iz čega slijedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, ekstremi, jer, “ustaše” ili ustaše, kako vam drago, lako je diskvalificirati. Današnje raspoloženje SDP-a, kao navodno tradicionalno antifašističke stranke, na koaliciju s notornim profašističkim zdrugom Brane Glavaša, primjer je tog oportunizma.

Našim antifašistima nisu problem radikalni desničari, pa čak ni ekstremi koji okrznu nacizam i fašizam: s njima se oni razumiju i, paradoksalno, potpomažu – sve dok je crnih, trebamo crvene, ako ništa drugo, drugim riječima, način je to perpetuiranja “antifašističke” vlasti u Hrvatskoj. Našim je “antifašistima” problem liberalna demokracija, jer budući da su nakon 1945. i sami ogrezli u totalitarizam, ubijajući i progoneći svoje političke neistomišljenike kao neprijatelje, bez obzira jesu li to bili dojučerašnji revolucionari koji bi kao staljinisti zaglavinjali na Golom otoku, ili su to bili “liberali” Latinke Perović ili recimo nacionalisti poput Budiše i Gotovca, jedina pozicija s koje se njih može pozvati na odgovornost za učinjeno tijekom perioda diktature proletarijate, kako su sami nazivali svoj režim, jest upravo ta liberalno-demokratska pozicija. Odatle je shvatljivo zašto se naši paleokomunistički slojevi politike toliko bore protiv kapitalizma i liberalne demokracije, otkud ta haranga protiv neoliberalizma kojega ovdje nije bilo ni u tragovima, i čemu sva ta povika spram Zapada kao dekadentnog imperijalnog carstva zla koje globalnim kapitalom pokušava pokoriti cijeli svijet: komunisti u nas i danas, iz pozadine, vode igru, i pokušavaju demontirati svaku građansku politiku koja ovdje poželi ovoj zemlji bolje.

Trebate li imena? Da, u redu: Stjepan Mesić, bivši predsjednik države, čovjek je koji je središte ovog otpora. On će, naročito posljednjih godina, tipično za njega, otkako je otišao s Pantovčaka, i u zemlji i u svijetu govoriti da je “Neoliberalnom kapitalizmu došao kraj, a kapitalizam će se morati korjenito promijeniti…“, zazivajući valjda socijalistički revival, e kako bi nomenklatura koje je proizašla iz tih starih struktura i dalje sačuvala svoje pozicije: on, Gregurić i društvo.

Stoga i kažem, već u Jugoslaviji, a naročito u današnjoj Hrvatskoj, iza antifašizma se skrivalo koješta: danas su u Republici Hrvatskoj mjesto građana zauzeli ljudi koji su to isto građanstvo 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu poziciju, e da bi se obnoć stali deklarirali kao urbani kozmopoliti. Tu je pak često riječ o pokušaju da se jugoslavenstvo, kao nacionalna pozicija, patvori nekim anacionalnim, kozmopolitskim stavom: lako ćete ovaj fenomen uočiti u kulturi, gdje je cijela jedna kasta izgubila privilegij lakog života na dotacijama jugoslavenskih republičkih sizova, pa naprosto iz egzistencijalnog gubitka povlastica tipično ostalgično žali za prošlošću. Svi bi se oni zaklinjali u “antifašizam”, pri čemu bi već samo odvajanje Hrvatske od SFRJ proglasili nacionalističkim, a Oluju bezostatno fašističkim činom. Za mandata Stjepana Mesića u Hrvatskoj su poziciju građanina uzurpirali Jugoslaveni, i na opasku da se eto ponovo pobrajaju krvna zrnca ja bih se odmah s time složio, dodavši da to ne činim ja, koji samo konstatiram da su krvna zrnca pobrajali u tadašnje establishmentu, koji je naglo počeo prosperirati, ako bi zadovoljio taj nacionalni kriterij: do jučer zatvarane odvjetničke kancelarije obnovile su posao do neslućenih razmjera, još jučer umirovljeni diplomati postali su glavni kadrovici, birtaši su širili posao i parkirališta, priznavale su se i nepostojeće diplome, itd.itd., i sve u svemu u tom je krugu bilo idilično, a svaki pokušaj kritike navodne detuđmanizacije kao rehabilitacija jugoslavenstva – jer, zanimljivo, detuđmanizacija se tog perioda nije uhvatila u koštac s kriminalom pretvorbe, nego je kriminal u toj dekadi nabujao, u konačnici eskaliravši ubojstvima novinara i odvjetnika, što se na ulicama Zagreba nije događalo ni za rata, kad su se nosile duge cijevi! – istom je alibiran antifašizmom i po defaultu denunciran kao desna, fašistoidna reakcija.

Godinu, dvije potom, Tomislav Karamarko iznosi ideju unošenja antitotalitarizma u Ustav kao savršeno logičnu reakciju na stanje stvari, bivajući pri tome posve jasan: rekao je kako su, baš poput fašizma i nacizma, “komunizam, boljševizam i socijalizam imali izuzetno dobro razrađene industrije ili barem manufakture smrti“.

“Svi ti režimi su kulture smrti i oni su za mene smeće 20. stoljeća”, rekao je Karamarako i izrazio razočaranje što u Hrvatskoj nije došlo do jednake osude svih tih režima, bez obzira na to jesu li ubijali na temelju rase ili klase.

Naravno, bilo je to zvono na uzbunu, i iako je Karamarko u pogledu te ideje, baš i kao kad je riječ o jugoslavenstvu u Hrvata, savršeno ispravno reagirao, bivše HDZ-ovo lijevo krilo, koje danas financira opskurne medije namijenjene jedino i samo denigriranju Karamarkove osobe, počinje harangu protiv novog HDZ-ovog prvaka.

Ja sam u to vrijeme pokušao stvar objasniti mirno, tumačeći samu Karamarkovu intenciju, kratkom kolumnom u „Večernjem listu“:

Schadenfreude osjećaju zapadni Nijemci dok gledaju na istočne: njima je činjenica da se ljudima koji su iskusili oba režima staljinistički totalitarizam čini boljim od zapadnonjemačke socijaldemokracije vrijedna zluradog sažaljenja.

Upravo s tim osjećajem pratio sam reakcije na izjavu ministra Karamarka da antifašizam u Ustavu treba zamijeniti pojmom antitotalitarizma. Čak ni na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava utvrđen Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, o tome u Hrvatskoj nije uputno govoriti.

Čudno, budući da su u nas o posttotalitarizmu najpametnije govorili upravo ljevičari:

Ako su mir i stabilnost Europe nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Europa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog“, kazat će Boris Buden.

„…bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program“, veli Žarko Puhovski.

Hrvatski antifašizam, nažalost, nije bio i antitotalitaran: borba protiv jednog totalitarizma, fašizma, skončala je u drugom totalitarizmu, diktaturi proletarijata.

K tome, jesmo li iznenada zaboravili Marxa? Zamijeniti antifašizam antitotalitarizmom ne znači odreći ga se, nego ga prevladati kao očuvanog i uzdignutog na viši nivo, upravo u smislu Hegelovog pojma Aufhebung, koji je Marxu bio od naročitog značaja: nešto se ukida po formi, ali na višem stupnju čuva po sadržaju.

Praktični razlog ovog zaborava antagonizam je crvenih i crnih, ideološka fantazma koja strukturira hrvatsku stvarnost, koja perpetuira politički status quo i legitimira sadašnju političku nomenklaturu kao povijesno neophodnu, pri čemu taj lažni prasukob uzurpira ukupni prostor politike onemogućujući rješenje stvarnih konflikata hrvatskoga društva. Liberalna demokracija u Hrvatskoj se osujećuje sustavno, jer jedino odatle prijeti opasnost sankcioniranja komunističkih zločina: upravo je zato Hrvatska prepuna histerije oko propasti neoliberalizma, jer, u konačnici, fašizam i nije drugo doli vid imperijalnog kapitalizma, nije li?

Za teoriju se pobrinuo neodgovorni Žižek: liberalna je pozicija nepristrane osude oba totalitarizma a priori neprihvatljiva, jer je nužno zauzeti poziciju i tvrditi da je fašizam fundamentalno “gori” od komunizma. Totalitarizmi nisu usporedivi: staljinizam nije ubijao ljude zbog onoga što su bili, nego zbog njihovih čina, pa i fiktivnih, iznuđenih terorom čistki: „u nacizmu Židov je u konačnici kriv jednostavno zato što je Židov, zbog svojih izravnih prirodnih svojstava, zbog onoga što on jest, dok čak i u najmračnijem staljinizmu pripadnik buržoazije nije kriv per se, tj. izravno zbog svog društvenog statusa – sudjelovanje u klasnoj borbi počiva na subjektivnom činu odluke.“

Komunizam, kao posljednji prosvjetiteljski emancipacijski projekt čija je svrha bila osloboditi čovjeka kao homo fabera, kao radnika, ogrezao je u praktičan zločin: teorijski, riječ je o plemenitoj ideji. Nacizam i fašizam, autentično su zločinačke ideologije, teorijski i praktično nošene idejom radikalnoga zla. Biti antifašist, znači biti protiv rasnih zakona. Biti antikomunist, značilo bi biti protiv razotuđenja radnika i rada. Ljevičari su poput pisaca: vrline drugih vrednuju po njihovim ostvarenjima, a od drugih traže da ih vrednuju po onome što naslućuju ili namjeravaju.

U Hrvatskoj je nemoguće govoriti o promjeni paradigme, jer Hrvatska jednostavno nije zrela za Europu: mi se još uvijek ne možemo otkloniti od zločina počinjenih između ’45. i ’90., jer njihovi počinitelji moraju ostati nekažnjeni; ta, radi se o onima koje Amerikanci nazivaju – Founding Fathers.

I upravo tu, pri spomenu te generacije Očeva Domovine, ako tako možemo nazvati chorus-line hrvatske politike devedesetih, Mesića, Manolića, Gregurića, Valentića i ine, moram dodati i upozorenje koje sam uputio Karamarku šest mjeseci prije no što će postati predsjednik HDZ-a: u „Objektivu“ sam napisao ogroman tekst o logici njegova politička uspona, o tome zašto on mora postati prvi čovjek HDZ-a, no tekst sam završio s upozorenjem, koje danas dobiva pun smisao:

„Duboko me razočarao. Precijenio je svoje mogućnosti. Koristi policiju za političku afirmaciju. Jako bih volio da se varam, ali moje su se političke procjene dosad u pravilu pokazivale točnima“. To je rekao Stjepan Mesić u vrijeme uhićenja Boljkovca. Jasno, i opet se radilo o tome da se taklo u „antifašizam“, kao i o tome da je Mesić javno najavio kakve će neugode slijediti po Karamarka: razočarao ga je, a Mesićeve su se političke procjene dotad u pravilu pokazale točnima, pa će valjda Karamarko, koji je precijeni svoje mogućnosti, posrnuti, jer će se on, Stipe Mesić, već itekako oko toga pobrinuti.

Ja razumijem i Mesića: zaista je tu njegov cijeli politički opus i ostavština u pitanju. Doduše, nije u pitanju da će ona biti nihilirana, samo je pitanje mandata kad će se to desiti. Ono što je neminovno, naime bilo je pitanje koje sam postavio Karamarku: hoće li svoj program provesti konzekventno, što znači: kako procesuirati ne one čiji crimen pada između između ’41. i ’45., nego može li on lustrirati one čija su zlodjela počinjena između ’45. i ’90.? To je pitanje svih pitanje u Hrvatskoj! Ako dirnete u prve, onda zaista zadirete u antifašizam i, budući da je 1945. uspostavljen simbolički pakt na osnovu kojega je uzdignut današnji svijet, korigiran jedino padom Berlinskoga zida i uvrštenjem i komunizma u one totalitarne režime koji su svjetskopovijesno, osim u Hrvatskoj, poraženi, svako zadiranje u taj pakt s pravom se tumači kao revizionizam. Ali, pitati za odgovornost one koji su od kraja WWII pa do 1990. zatvarali ljude zbog vica o Titu, tu kabalu koju ne tvore samo obavještajci KOS-a i SDB-a, nego i brojni suci, tužitelji koji danas prosperiraju kao povlašteni građani Hrvatske, i mnogi, mnogi drugi, pitati za odgovornost te i takve kroz proces lustracije, e to je sasvim nešto drugo.

Tada, prije par godina, u tom sam tekstu, da ponovim, napisao: U Hrvatskoj je nemoguće govoriti o promijeni paradigme: mi se još uvijek ne možemo otkloniti od zločina počinjenih između ’45. i ’90., jer njihovi počinitelji moraju ostati nekažnjeni; ta, radi se o onima koje Amerikanci nazivaju – Founding Fathers. To je Karamarkovo poslanstvo, to je njegovo prokletstvo: kad postane predsjednik HDZ-a, Karamarko će morati počiniti simbolički patricid, jer prvi koji će biti na njegovom udaru, neminovno, mimo njegove volje, oni su koji su osnovali Hrvatsku: upravo ti na koje bi se odnosila lustracija, protagonisti su ne samo raspada Jugoslavije, nego i stvaranja neovisne Hrvatske, kad smo već kod nove neovisnosti, a Tomislavu Karamarku hvala da već jednom jesmo.“

U tome je cijeli krimen Tomislava Karamarka.

Jer, njegova nova neovisnost zaista ima smisla. Jedino, stara garda time gubi svaku privilegiju, a mnogi dolaze i pod udar zakona.

Ta, zanimljivo je naime da od svih političara na hrvatskoj sceni, samo dva imaju veze s procesuiranjem kriminala počinjenog u devedesetima: Josipović koji je te procese zakonski omogućio, i Karamarko koji je još 1994. jedan od tih procesa započeo, imajući zbog toga nemalih problema u karijeri.

Napadi na Karamarka kao desnog ekstremista koji dovodi u pitanje antifašističke tekovine, stoga su napadi privilegirane kaste pljačkaša Hrvatske iz devedesetih godina prošlog desetljeća, koji brane tada uspostavljen društveni casting.

Njihov je istureni pulen danas Zoran Milanović. Ta, zar nije Stipe Mesić poslao pokojnoga Šprema da mu organizira infrastrukturu pobjede nad Bandićem u SDP-u, u vrijeme kad je Šprem bio šef kabineta Stjepana Mesića? I nije li Šprem zbog te zasluge postao predsjednik Sabora? No taj pošteni čovjek, a Šprem je bio uistinu moralan čovjek, da danas vidi što je učinio ne bi prstom maknuo. Zoran Milanović najreakcionarnija je pojava, govoreći jezikom antifašista, hrvatske politike: on brani sve ono što iz nje treba odstraniti. Sve te tazbinsko-interesne veze ljudi bez identiteta, kakav je on sam: jučer socijaldemokrat, danas liberalni konzervativac, sutra bi s Glavašem bio nacional-socijalist. Tako i njegovi patroni: sve su oni u životu bili, i komunisti i nacionalisti i hadezeovci i rušitelji HDZ-a i sve što je trebalo, samo da oni vladaju i, jasno, uživaju plodove te vlasti.

Tomislav Karamarko usudio se protiv tih vampira, tih vječnih krvopija vitaliteta ove zemlje, i to je njegov grijeh. Zoran Milanović irelevantan je: on je samo bučna, neotesana, primitivna kvartovska efemerida.

Zato je 8.11. povijesni datum: Toga dana sve te mumije možemo vratiti u sarkofage, a pokojeg vampira i upokojiti.

Romano Bolković/ direktno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Doživotna presuda Ratku Mladiću je samo uvertira. Medijski pokus za ono što će se dogoditi 29. studenog.

Objavljeno

na

Objavio

Mladićev Žurnal.info

Analizira Žurnal Mladićeve memoare, plaćeno ga reklamira na društvenim mrežama, a brojni mediji prenose. Prenosi Žurnal „zvanični stenogram Mladićevih dnevnika“. Uzima kao nepobitno da su u jeku najžešćih sukoba trajali sastanci između vodstva HZHB, gdje se dogovarala trgovina i licitiralo ljudskim životima. Tako „analiza“ iznosi izjavu Milivoja Petkovića „neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“, datiranu 8. srpnja 1993., i niz drugih koji navodno „bacaju novo svjetlo na cijelu priču“ o ratu u BiH.

Red je zato o istoj potrošiti par redaka. Što Žurnal ne spominje.

Filmsko pronalaženje dnevnika

Krajem veljače 2010. Ratko Mladić je još uvijek bio bjegunac. Srbiji se sa svih strana žestoko prijeti sankcijama, jer ne poštuje odluku o izručenju ratnih zločinaca haškom sudu. Obitelj Ratka Mladića službeno pokreće proces proglašavanja njega mrtvim (zakon dopušta ukoliko je osoba od 70 godina i više nestala dulje od 5 godina, da ju se proglasi mrtvom). Serge Brammertz najavljuje strogo izvješće Vijeću sigurnosti UN-a koje će vrlo vjerojatno biti okidač za spomenute sankcije. Kao u filmovima Michaela Baya, kad se mislilo da je sve izgubljeno događa se veliki obrat za „dobre momke“: pronalazi se 30-ak svezaka Mladićevih memoara, na preko 5000 stranica. Gdje se pronalaze? Na tavanu bezbroj puta pretražene kuće Ratka Mladića, samo su ovaj put koristili „specijalne mašine“, pa je 30 svezaka sa oko 5000 stranica pronađeno.

Zanimljiva je dinamika nakon pronalaženja stranica. Nisu ni prelistane, a srpski mediji poput „Politike“ objavljuju dijelove dnevnika, proglašavaju ih autentičnim i donose analizu svih 5000 stranica. Samo skeniranje stranica je trajalo nekoliko mjeseci. Dana 11. svibnja 2010. dolaze u Haag. Brammerz ih već u lipnju iste godine prezentira Vijeću sigurnosti kao „fenomenalan dokument“, a u kolovozu Sudsko vijeće 18 svezaka sa preko 3400 stranica memoara prihvaća kao relevantan dokazni materijal na suđenju Radovanu Karadžiću, koji je s radošću primio vijest o pronalasku istih, budući da je njegov odvjetnik Peter Robinson rekao kako sadrže „oslobađajuće dokaze“. Sve u nepunih pola godine. Od pronalaska na tavanu, analize, do radosti Radovana Karadžića što ih je Haag priznao.

Analiza Mladićeve poezije i proze

„Potvrdu“ autentičnosti memoara dao je u Haagu pukovnik JNA Manojlo Milovanović u poništenom procesu Stanišiću i Simatoviću. Na pitanje tužiteljstva, Milovanović je izjavio kako se „u globalu“ radi o rukopisu Ratka Mladića. No, da se uistinu radi o njegovom rukopisu nikada nije ni bilo sporno. Sporna je bila autentičnost. Hrvatski tjednik Globus je angažirao skupinu grafologa sudskih vještaka iz Hrvatske i Srbije koji su se složili u jednome: autentičnost dnevnika je više nego upitna.

Prepoznavanje rukopisa je jedno, sudsko vještačenje je nešto sasvim drugo, jer u to ulazi i pojam autentičnosti rukopisa“, pojasnio je tada Marijan Krajina, angažirani vještak, čovjek koji je sudski vještačio na tisuće i tisuće predmeta, a što su potvrdili i sudski vještaci u Srbiji. Došlo se do zaključka kako je moguće da se radi o rukopisu Ratka Mladića, ali grafološki nalaz pokazuje kako ne postoji nijedna indicija da su autentični.

Prvo iz razloga što rukopis pokazuje kako je pisan „kao da je netko diktirao piscu“ i drugo pokazuje da je pisan odjednom, odnosno, da nije pisan periodično, ili „dan za dan“, kako sam pojam dnevnika nalaže.

Drugim riječima, Ratko Mladić je sjeo i pisao 5000 stranica dok ih nije napisao. Ovo zadnje nalaže i sami zdrav razum. Naime, teško je zamisliti kako Ratko Mladić koordinira masakrima od Škabrnje, preko Srebrenice, pa do logora i sabirnih centara, između jedne i druge naredbe piše poeziju na više stranica, i to savršeno urednim rukopisom. Sudeći po sadržaju ispisanih stranica, u jeku najžešćih sukoba, masakriranja, zločina protiv čovječnosti i genocida, Ratku Mladiću su prioriteti bili trgovina gorivom u Tesliću, obračuni u beogradskom podzemlju i nabavka bidona za gorivo. No vratimo se Žurnalu.

Razgovori sa zapovjedništvom HZHB

Mladićevi memoari dobivaju na snazi tek kada na površinu isplivaju navodni dijalozi sa sastanaka sa vodstvom HZHB. Mladić memoare piše poput dijaloga u filmu. Sjeća se svih upadica, tko je što rekao u danom trenutku, kao da je njegova uloga na sastanku bila vođenje stenograma, a ne sama rasprava. Tako navodi kako je 8. srpnja 1993. Milivoj Petković izjavio: „Neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“.

Dakle, to je izjavio Petković, točno mjesec dana nakon najvećeg stradanja hrvatskog naroda Travnika. Naime, 8. lipnja 1993. postrojbe Armije BiH započele su žestoko protjerivanje hrvatskog stanovništva iz Travnika, uništavajući im imovinu. Žene i djecu su odvodili kao taoce u Mehuriće, gdje su bili stacionirani i mudžahedini. U selu Bikošama, u zaseoku Maljine, strijeljano je i ritualno ubijeno 30 hrvatskih civila. Do 10. lipnja 1993. Armija BiH je iz Travnika protjerala 19.000 ljudi. Mjesec dana nakon protjerivanja Hrvata da Petković izjavljuje „neka ginu“?

Ono što je još zanimljivije jeste činjenica da baš u srpnju 1993., po svjedočenju komandanta 8. motorizirane nevesinjske brigade Novice Gušića dolazi do razgovora između VRS-a i Armije BiH, uz suglasnost Arifa Pašalića.

O tome je javno svjedočio i tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je sudjelovao u razgovorima. Zanimljivo, Žurnalova analiza ovo ne spominje, kao ni, makar u javnosti, objavljeni listovi Mladićevog dnevnika, iako je on sam 16. srpnja 1993. za Tanjug izjavio “Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć“.

„Rupe“ u Mladićevom i Žurnalovom sjećanju

Zanimljivo kako „memoari Ratka Mladića“ ovo ne spominju, iako je suradnja trajala skoro dvije godine, tijekom kojih je VRS-a granatirala položaje HVO-a po narudžbi zapovjednika ABiH. Nema ih u „dnevnicima“, ali ima u brojnim intervjuima koje je Ratko Mladić dao kasnije, poput onog kojeg je dao srpskom časopisu „Princip“ gdje je prepričao kako je tekao sastanak sa delegacijom ABiH na čelu koje je bio Safet Oručević:

„Odjeven u maskirnu uniformu, Oručević je iskoračio i pružio ruku govorećiČast mi je upoznati se s Vama, gospodine generale. Znam mnogo o Vama i žao mi je što nismo na istim stranama. na što sam ja rekao: Znam i ja o tebi mladiću mnogo više nego što misliš. Čak više od Silajdžićeve supruge!“ na što je ovaj zanijemio, a dalje razgovore je preuzela Fatima Leho“ objavio je početkom 2004. časopis za srpska pitanja „Princip“.

Žurnalova analiza, kao i Mladićeva poezija ne spominje ove razgovore, iako ih je sami Mladić potvrdio i posvjedočio o njima. Ono što, s druge strane, Haški sud nije osigurao kada su u pitanju listovi koje su prihvatili kao dokaz tužiteljstva. Samo je on mogao posvjedočiti o autentičnosti, što je tražio i general Praljak. On je tražio također da svjedoči o tvrdnjama koje njega spominju kao aktera u dnevnicima. Naime, u dnevnicima se navodi kako je on odlučivao o cijelom nizu više političkih pitanja, nego vojnih. U trenutku objave ovog dijela Mladićevih memoara je svojevremeno govorio jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana Andrija Hebrang:

Strateški planovi su se dogovarali u Vrhovnom zapovjedništvu, a nijedan general nije imao ovlasti na terenu mijenjati političke zapovijedi“.

Sudeći po poeziji Ratka Mladića, „odmetnuo“ se general koji je od prvog dana rata u Hrvatskoj dragovoljno pristupio obrani, koji je kada je u Uskoplju počela popuštati crta obrane, u Prozoru se popeo na tenk i rekao vojnicima da krenu za njim u pomoć Uskoplju, koji je isto je napravio u Čitluku kada se nije htjelo propustiti humanitarnu pomoć koja je išla bošnjačkom narodu, koji je nakon što je dragovoljno sišao sa zapovjedne funkcije, uzeo pušku i otišao na prvu crtu.

Žurnalova objektivnost

Srbija je ovih dana proglasila državnom tajnom proces protiv zaštitnika Ratka Mladića dok je bio na slobodi. S jedne strane, dakle, imamo ustupanje javnosti 5000 listova „intimnih ispovijesti Ratka Mladića“, od kojih preko 3400 ulazi kao „dokaz“, a s druge strane se proglašava tajnom tko mu je i kako pomagao.

Isto tako ne smije se zanemariti činjenica kako autentičnost memoara nikada nije potvrdio Ratko Mladić, nego uvijek neki drugi ljudi poput pukovnika Milovanovića  ili odvjetnika Radovana Karadžića.

Zašto je ovo što je „srpska policija“ filmski pronašla memoare čija se autentičnost dokazala, gle slučaja, na suđenju Simatoviću i Stanišiću? Kada se vidi presuda Ratku Mladiću, sve je jasno: nitko ne spominje više agresiju i ulogu Srbije u ratu, nego se sva krivica prebacila na srpski narod u BiH. Postoji nevjerojatna mogućnost da će 29.11. jedinim agresorom biti proglašen onaj koji je agresora i zaustavio: Republika Hrvatska!

Prema tome, za objektivne i istinoljubive medije, pogotovo one koji sebe zovu „istraživačkim“ postoji više nego jedna indicija kako bi se prije „neoborivog“ zaključka da su zapovjednici HZHB trgovali da „ginu Hrvati iz Travnika, svakako nisu ratovali“ i plaćanja oglasa s tim naslovom, ipak valjalo priupitati o vjerodostojnosti istih.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”

Objavljeno

na

Objavio

Kad je agresija, a kad građanski rat?

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju kako je Srbija zadnja od bivših jugoslavenskih republika postala samostalnom državom, i to pomalo nevoljko i pokislo, napuštena od svih, stoji jedna zanemarena činjenica – Srbija se zapravo prva osamostalila od zajedničke savezne države.

Učinila je to, doduše, bez pompe i narodnog slavlja pa i nije tako neobično što je to mnogima promaklo. Išuljala se onako zaplotnjački, u tišini, samo kako bi osigurala pogodan položaj za ostvarenje pomno planiranog nacionalnog cilja – što veće Srbije!

Naime, poslovično najglasnija jugo-republika je dana 28.9.1990., dakle gotovo tri mjeseca prije Hrvatske, donijela Ustav kojim se odredila suverenom i neovisnom državom koja prema federaciji nema nikakve dužnosti. Štoviše, taj je Ustav omogućio Srbiji da poštuje savezne zakone samo ako su u njezinom interesu. A u interesu joj je bilo sudjelovati u radu Predsjedništva države čije zakone više nije priznavala i preko njega zadržati nadzor nad vojskom. Ali i kriti se iza imena Jugoslavije, koristiti njezin još uvijek postojeći međunarodni subjektivitet i pred svijetom se, koji je strepio od njezinog raspada, himbeno zalagati za teritorijalni integritet Jugoslavije, a u konačnici i polagati pravo na savezna proračunska sredstva. Time što je Srbija u slučaju spora davala prednost republičkoj vlasti u odnosu na saveznu, federativna Jugoslavija postaje ne samo ustavno-pravno nego i elementarno logičko proturječje, bez obzira što će preko saveznih aparatčika bez izbornog legitimiteta još neko vrijeme figurirati na međunarodnoj sceni.

Da su temeljni funkcionalni elementi jugoslavenske federacije bile republike, potvrđuju i prvi višestranački izbori, održani upravo na republičkoj razini. Vodstva republika su tada po prvi put izabrana voljom naroda a ne u ime njega, dok predstavnici u saveznim tijelima nisu izravno birani na slobodnim izborima, već su ih posredno delegirale republike i pokrajine. Značaj republika pokazuju i pregovori o raspletu jugoslavenske krize (preustroju ili razdruživanju) koje su vodili predsjednici (predsjedništava) republika. S druge strane, nitko ispred Jugoslavije, savezne razine, ne pregovara o njezinoj sudbini, čak ni premijer Ante Marković. Navedeno pokazuje da su jedino republike, iako međunarodno nepriznate kao države, bile subjekti s pravom suverenog odlučivanja o ključnim političkim pitanjima.

Do mirnog raspleta nije došlo uslijed nepomirljivih gledišta između zapadnih republika (Slovenija i Hrvatska), koje su smatrale da su nositelji suvereniteta republike, i Srbije i Crne Gore, koje su držale da su to narodi (Makedonija i BiH su bile nesklone izrijekom se izjasniti). Potonje, u praksi teško provedivo stajalište nije priznavalo granice republika, tek ih je trebalo odrediti ili, kako se još spominjalo, platiti cijenu izlaska iz Jugoslavije. S obzirom da su im postojeće granice bile pretijesne, princip kojeg su zagovarale Srbija i Crna Gora nije se mogao nametnuti i provesti drukčije nego ratom. U tome ih je ohrabrivala spoznaja kako u ratu prednost ima onaj koji može računati na vojsku na svojoj strani, još i veću ako je to jedina raspoloživa vojska.

Povlačenjem iz Slovenije nakon upadljivo kratkotrajnog oružanog sukoba i Jugoslavenska narodna armija priznaje nestanak Jugoslavije. Povukavši se praktično bez borbe iz dijela države čijih je granica prema Ustavu SFRJ bila čuvarica, JNA pokazuje kako je svjesna da je izgubila državu (tj. da Jugoslavije više nema). No, nije joj trebalo dugo da pronađe novu, budući da povlačenjem na pričuvni položaj jugo-vojska pristaje uz politiku vodstva Srbije. Dojučerašnja zaštitnica Jugoslavije postaje zaštitnicom samo jednog naroda – srpskog! Naoružava samo jedan narod (druge razoružava), povlači se na teritorij naseljen pretežno ili u znatnoj mjeri tim narodom, borbeno djeluje koordinirano s paravojnim postrojbama samo tog naroda, žmiri na zločine tog naroda, štoviše katkad ih i organizira i prikriva im tragove. Primijetit će to i Međunarodni sud pravde u Haagu koji u presudi u predmetu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid utvrđuje da su JNA i srpske postrojbe odgovorne za obrazac genocidnih čina počinjenih diljem Hrvatske s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što ne ostavlja dvojbe oko napadačkog karaktera rata kojeg su vodile. Osim JNA u tom će udruženom zločinačkom pothvatu aktivno sudjelovati i MUP suverene i neovisne države Srbije (takvom se Ustavom proglasila) osiguravajući logističku, materijalnu i organizacijsku potporu srpskim paravojnim postrojbama na području Hrvatske, o čemu se u Haagu još uvijek vodi iznimno važan sudski proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Kako u vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavija više ne postoji – što su već prije, svaka na svoj način, utvrdile i Srbija i JNA – nije ga nikako moguće okvalificirati građanskim ratom u Jugoslaviji. No, kako bi se stvari izbjeglo nazvati pravim imenom, tomu se pokušalo doskočiti nakaradnom kovanicom o “građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji”, dakle građanskom ratu u nečem čega više nema. Time se zamagljivala činjenica da se rat u to vrijeme odvijao isključivo na teritoriju Hrvatske što uz karakter djelovanja JNA i srpskih snaga, kojeg je utvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, nedvojbeno upućuje na zaključak da je Hrvatska napadnuta, dok smjer kretanja i područje novačenja postrojbi JNA zorno pokazuju i odakle je napadnuta. Arhitekti rata nisu taj rat poveli kako bi izgradili drukčiju Hrvatsku, niti su svoju viziju ponudili na slobodnim izborima u Hrvatskoj, nego su ga pokrenuli protiv narodnom voljom izabranog vodstva kako bi Hrvatskoj oteli dio teritorija. Stoga ga se nipošto ne može smatrati niti građanskim ratom u Hrvatskoj. Javno deklarirani ratni cilj prisvajanja dijela teritorija Hrvatske (upakiranog u ostajanje u već nepostojećoj Jugoslaviji), te narav djelovanja njegovih provoditelja nedvojbeno ukazuju kako je riječ o agresiji. Pri tom je važno primijetiti kako opće pojmove poput agresije i građanskog rata određuje postupanje organiziranih struktura i zakonitih predstavnika uključenih skupina, a ne držanje pojedinaca. To nije stvar nečijeg mišljenja, nego jednostavno pitanje zdravog razuma.

Rjeđe se spominje da je osim Srbije, i uz njezinu politiku pristalih Crne Gore i JNA, u agresiji na Hrvatsku aktivno sudjelovala još jedna republika – Bosna i Hercegovina. Ne samo kao logistička baza, ne samo zato što su postrojbe JNA u Hrvatsku ulazile uglavnom iz te republike, niti samo zbog borbenog djelovanja agresora s njezinog teritorija, nego i zato što su naknade za pripadnike Teritorijalne obrane BiH, angažirane na zapadnoslavonskom i dubrovačkom ratištu, isplaćivane iz proračuna BiH. Bilo je to vrijeme kad to još nije bio rat Alije Izetbegovića, iako su i u BiH već ginuli ljudi i gorjela sela. Ali nisu to bili Alijini ljudi, niti su to bila njegova sela.

Taj izabrani predstavnik tek jednog od tri konstitutivna naroda u BiH uočio je znatne poteškoće s kojima se Hrvatska suočavala kako bi međunarodna zajednica, po naravi podložna inerciji, ali i izložena višegodišnjoj ustrajnoj promidžbi prosrpske jugo-diplomacije, jasno i glasno prepoznala školski primjer agresije kao agresiju, a ne kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji. Stoga zaključuje kako najprije treba ishoditi međunarodno priznanje BiH ili kako se izrazio – prvo treba staviti obruče oko Bosne, jer poslije priznanja je agresija, a prije priznanja je građanski rat. Poslužio se pritom i klasičnom prijevarom orijentalnog tipa na osebujan način koristeći pojmove taktike i strategije. Prijetvorno prihvaćanje plana Europske Unije poznatog kao Cutileirov plan – koji je predviđao unutarnji preustroj BiH na tri područja temeljem etničkog načela, a što je ujedno predstavljalo i preduvjet za priznanje BiH – naziva taktikom, a kasnije povlačenje pristanka – strategijom.

Dogovor je minirao samo kako bi stavio “obruče oko Bosne” i tako stvorio preduvjete da uzurpira položaj jedinog legitimnog predstavnika BiH. To, međutim, rat nije spriječilo, nego je i ono malo izgleda da ga se izbjegne svelo na nulu. Srbi u BiH su, baš kao i sunarodnjaci im u Hrvatskoj, počinili agresiju već zbog ratnog cilja – izdvajanja iz BiH i rušenja njezinog teritorijalnog integriteta (dakle njih nije zanimala drukčija BiH) – ali i zbog genocidnih čina provedenih s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Karakterizaciji građanskog rata najbliži je rat između Hrvata i Bošnjaka, budući je prijepor nastao po pitanju unutarnjeg ustroja države. Hrvati su težili (kon)federalnoj BiH, uspostavljenoj na unutarnjoj teritorijalnoj podjeli temeljenoj na etničkim načelima, što su njihovi predstavnici u tri navrata potvrdili prihvaćanjem upravo takvih prijedloga međunarodne zajednice, dok su Bošnjaci inzistirali na unitarnoj ili građanskoj BiH, koja ne bi uvažavala interese konstitutivnih naroda nego samo građana-pojedinaca. Ipak, nije zgoreg primijetiti kako je i u ovom ratu uočljivo znatno više napadačkih elemenata s bošnjačke strane i obrambenih s hrvatske, nego obrnuto – toliko više da to, posebice uzme li se u obzir i način provedbe, ostavlja prostor i za drukčiju karakterizaciju tog rata.

U nedostatku ozbiljnih argumenata, a lako moguće i po onoj “drž’te lopova”, bošnjačka strana optužuje Republiku Hrvatsku za agresiju zbog angažmana Hrvatske vojske u ratu između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, brojnost tih postrojbi koje ni u jednom trenutku nisu prelazile snagu lake pješačke brigade (manje od dvije tisuće ljudi), kao i njihov prostorni raspored (raspršenost na dugačkoj bojišnici) jasno upućuju na taktički (i to obrambeni) karakter te intervencije, a ne na strateški (napadački, agresivni) s ciljem zauzimanja teritorija.

Drugi krak prikaza Hrvatske i Hrvata u BiH kao agresora od strane bošnjačke vrhuške temelji se na telepatskim sposobnostima čitanja tuđih misli i intimnih želja, a ne na vrednovanju djela. Prema takvom viđenju Hrvatska je kriva jer je željela pripojiti dio BiH, a Hrvati iz BiH zato jer su čeznuli priključiti joj se. Ako je to i bila prirodna želja, kako predsjednika Tuđmana, tako i ogromne većine Hrvata u BiH, u realnom vođenju politike izraženom kroz odigrane političke poteze nema naznaka koje bi ukazivale da se takvo što provodilo u djelo. Tome svjedoče uređenje i definicija Herceg Bosne, prvo zajednice a potom i republike, bezuvjetno prihvaćanje mirovnih planova međunarodne zajednice, sudjelovanje na referendumu o neovisnosti BiH, ali i njezino brzo priznanje od strane Hrvatske (Srbija ju je priznala tek 1995.). Slično bi se, primjerice, moglo optužiti Aliju Izetbegovića kako je stvarao, a ne samo sanjao islamističku BiH. Iako se to iz konkretnih političkih poteza bošnjačkog ratnog lidera ne vidi, iz autorskog mu spisa “Islamska deklaracija” očito je kako mu je srce kucalo. Jako ga je žuljala odvojenost vjerskih i svjetovnih zakona, toliko da se ne bi odveć protivio primjeni šerijata. Kad bismo tjerali mak na konac, nije li i postrojavanje odreda mudžahedina El Mudžahid u sastavu Armije BiH predstavljalo puno ozbiljniji znak potpore takvim stremljenjima od bilo kojeg dokumentiranog poteza Hrvatske i BiH Hrvata u smjeru odvajanja dijela teritorija BiH?

No, ni u Hrvatskoj ne manjka onih koji rado čube na glavi pa vide sve naopako. Ukotvljeni u toj pozi rat u Hrvatskoj nazivaju građanskim, dok građanski rat između Hrvata i Bošnjaka vide agresijom Hrvatske na susjednu zemlju. Još je više naopako što mnoge od njih zauzvrat izdržava država spram koje su spremni učiniti sve kako bi joj napakostili. Nađe se među njima nositelja istaknutih političkih funkcija (ipak sve manje) i u politiku zalutalih diletanata (sve više), odvjetnika, sudaca i tužitelja, sveučilišnih profesora i političkih analitičara…, a tu su i neizbježne pomoćne postrojbe – buljuk novinara, horde tzv. kulturnjaka, konačno, kao srp i čekić na petokraku, i nevladini a zapravo vladini aktivisti, naravno u službi stranih vlada… To su oni koji ne podnose pobjedničku Hrvatsku i Hrvate u BiH kao kamen joj zaglavni pa, posebno intenzivno i invazivno od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”, boreći se za neku drugu Hrvatsku ili njihovim rječnikom rečeno – “ovu zemlju”. Hrvatska je to koja će biti sve samo ne hrvatska, zemlja bez okusa, boje i mirisa, bez narodnog pozdrava i ponosa, sa zastavom vazda na pola koplja i naposljetku bez ljudi,…, hrvatskih ljudi koje tako zdušno potiču na odlazak iz domovine uvjeravajući ih kako je ovdje sve loše i ništa nema smisla (samo nikako da to pokažu i vlastitim primjerom iz čega bi se moglo zaključiti kako njima izgleda i nije tako loše, a to je posebno porazno, jer ako njima nije loše, Hrvatskoj mora biti loše). Ukratko, bore se za Hrvatsku upravo po mjeri agresora iz devedesetih. Dijeleći s njim istinu o prošlosti i danas provode ciljeve agresije iz devedesetih, samo sada drugim sredstvima. I zato je za taj podmukli “građanski rat” u ovoj, po toj pojavi endemičnoj državi, “unutarnja agresija” sasvim prikladan izraz. No, ako je već vanjski agresor izbjegao sudu za svoja zlodjela, može li si Hrvatska priuštiti luksuz da takav epilog mimoiđe i ove unutarnje mu pobratime? Toliko ih je, doduše, da bi procesuiranje iz posve praktičnih razloga zahtijevalo ubrzani, da ne kažemo kratki postupak. Jer ne pomažu tu ni ograđivanja, ni suspenzije, pa čak ni otkazi… Najmanje što Hrvatska može učiniti za njih je uskratiti im državljanstvo države koja im toliko ide na jetra.

Grgur S./Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari