Pratite nas

Povijesnice

8. Lipnja 1993. Pokolji u Čuklama, Krpeljićima i Maljinama

Objavljeno

na

Ofenziva koju su na Lašvansku dolinu u prvoj polovici siječnja 1993. godine započeli dojučerašnji hrvatski saveznici u borbi protiv zajedničkog (srpskog) agresora, muslimani, bila je samo nastavak onoga što su poduzimali od ljeta i naročito jeseni 1992., u okviru općeg plana zauzimanja hrvatskih područja srednje Bosne, te njihovog etničkog čišćenja i prisvajanja.

Apeli što su ih Hrvati iz Zenice slali počevši već od lipnja 1992. godine, potvrđuju kako je sve to bilo dijelom dobro promišljene strategije i općeg plana, jednako kao i događaji u Uskoplju. Tamo su, naime, Hrvati proglašeni “ustašama” i od njih se tražila bespogovorna “lojalnost” muslimanskim oružanim snagama, dok se u isto vrijeme prema njima provodila politika diskriminacije.

Muslimanski politički i vojni vrh širio je propagandu o muslimanima kao jedinim braniteljima BiH, pri čemu su Hrvati (s kojima su još uvijek formalno u savezu) bili izjednačavani sa srpskim agresorom.

Srbi su bili “četnici”, Hrvati “ustaše”, a muslimani i njihovi suborci mudžahedini “borci za slobodu” – takva se slika iz njihovih propagandnih centara širila po svijetu i to je unosilo nemir i razdor i u postrojbe HVO-a i HOS-a u čijem je sastavu osim Hrvata bilo i muslimanskih boraca.

Unatoč međusobnom dogovoru hrvatskog i muslimanskog političkog vodstva da se u cilju djelotvornije borbe protiv zajedničkog agresora na područjima s većinskim muslimanskim stanovništvom postrojbe HVO-a stave pod njihovo zapovjedništvo a u većinskim hrvatskim područjima muslimanske postrojbe pod zapovjedništvo HVO-a, ovaj se dogovor nije poštivao, ponajprije zbog politike Sarajeva i Alije Izetbegovića.

Što se srednje Bosne tiče, napadima na nju prethodilo je smišljeno ubacivanje desetaka tisuća muslimanskih izbjeglica, čime se u cijelosti mijenja etnička slika ovog područja. Do najvećeg vala dolazi nakon što su muslimani potisnuti iz istočne Bosne i Bosanske Posavine i to predstavlja veliki problem za domicilno hrvatsko stanovništvo.

Daljnja strategija muslimanskog vojno-političkog vodstva temelji se na izazivanju niza incidenata (Uskoplje, Travnik, Busovača, Zenica) pri čemu se puca na pripadnike HVO-a ili civile, javljaju se i slučajevi pojedinačnih masakra koje pripadnici muslimanskih postrojbi i skupina smišljeno čine kako bi izazvali oružane sukobe, a do bitnog pogoršanja odnosa između dvije strane dolazi nakon što muslimani pokušavaju preoteti naoružanje (izuzeto iz vojarni bivše “JNA”), te skladišta i kapacitete industrije eksploziva i ratne opreme, budući da su ti resursi bili uglavnom u rukama Hrvata.

U prvoj polovici siječnja 1993. godine započinje opća ofenzivu na Hrvate u Lašvanskoj dolini. Muslimanske snage presijecaju komunikaciju Busovača – Kiseljak i potom započinju svakodnevni napadi, progon civila i etničko čišćenje.

U sastavu njihovih snaga nalaze se brojne skupine mudžahedina koji po potrebi djeluju samostalno ili u koordinaciji s domicilnim skupinama ili postrojbama.

Okrutnost s kojom su ti islamski fanatici masakrirali zarobljenike i civilno stanovništvo unosila je pravu paniku među hrvatske civile, koji jednim dijelom počinju bježati iz Lašvanske doline već nakon priljeva muslimanskih izbjeglica i smišljeno izazvanih incidenata u kojima su žrtve Hrvati (vojnici ili civili).

Pokolji u Čuklama, Krpeljićima i Maljinama, 8. lipnja 1993.

Muslimanske snage su u hrvatskom selu Čukle tog 8. lipnja 1993. ubile 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO-a.

Žrtve su pokopane na različitim lokacijama.

Mještanima je mjesec dana ranije bila uskraćena sloboda kretanja, a na prometnicama ka Zenici i Travniku postavljene su muslimanske barikade, dok je s Hrvatima prekinut svaki kontakt, tako da mnogi mještani hrvatske nacionalnosti odlaze iz svojih kuća mjesec – dva prije samoga napada.

Postrojbe “Armije BiH” i travničkog MUP-a su tog 8. lipnja u 4 sata ujutro napale selo koje je neuspješno branjeno malobrojnim snagama HVO-a. Civili su se spašavali bijegom u obližnje šume. Pomoć susjeda – muslimana izostala je. Čak su ih mnogi progonili i odavali smjer kojim su bježali.

Istoga dana je u selu Krpeljići ubijeno 7 Hrvata čija je tijela pronašao UNPROFOR, prevezao ih u Guču Goru i potom su pokopani u crkvenom dvorištu.

Preživjeli Hrvati iz Maljina pamtit će 8. lipnja 1993. godine po strijeljanju 30 svojih sunarodnjaka – civila i zarobljenih ranjenika HVO-a na lokalitetu Bikoša.

Ekshumacija je izvršena tijekom 1996. i 2001. godine, pri čemu je utvrđeno kako su poslije pokapanja žrtava poduzimane naknadne intervencije kako bi se zločin prikrio i otežala identifikacija.

Ovi masakri muslimanskih snaga bili su dio globalnog plana etničkog čišćenja srednje Bosne i potpunog uklanjanja Hrvata s ovih područja.

Upravo su srednja Bosna i Lašvanska dolina najbolji primjer na što su sve bili spremni radikalni islamski fanatici – kako mudžahedini tako i domaći muslimani – kako bi ostvarili cilj stvaranja etnički čiste muslimanske države i to na prostorima koji su prema sastavu stanovništva i svim dotadašnjim međunarodnim planovima bili nesporno hrvatski.

Jednako tako, upravo je Lašvanska dolina (koja je tijekom muslimanske agresije bila potpuno okružena i odsječena od ostatka svijeta) i sve ono što se s njome događalo najbolji dokaz o tomu tko je tko bio u tom sukobu, tko ga je započeo, vodio i s kojim ciljevima.

I mada je sve potpuno jasno i poznato ne od jučer, ovi su zločini ostali nekažnjeni. Čak što više, na međunarodnom sudištu u Den Haagu sudilo se onima koji su organizirali hrvatsku obranu i pružali otpor agresoru!

Teško je pomiriti se s nepravdom, kao što je jednako teško i ponekad se čini uzaludnim, uvijek iznova dokazivati ono što je tako očito i logično samo po sebi.

Tvrditi da su Hrvati srednje Bosne bili agresori, jednako je perverzno kao optužiti građane Sarajeva da su izvršili agresiju na okolna brda, Srebreničane za agresiju na postrojbe “VRS”, ili Vukovarce da su napali postrojbe “JNA” i četnike u čijem su okruženju bili više od 90 dana.

Charles R. Shrader  svojom knjigom MUSLIMANSKO-HRVATSKI GRAĐANSKI RAT U SREDNJOJ BOSNI – Vojna povijest 1992.–1994. koja predstavlja vrhunsku ekspertizu ovog oružanog sukoba, crno na bijelo dokazuje nesporne činjenice: muslimani su planski započeli i vodili sukob u namjeri zaposjedanja hrvatskih područja. To dokazuju sve raspoložive i toliko puta iznesene činjenice.

A o svemu su još uvijek ostali i brojni drugi tragovi – osim u sjećanjima preživjelih, mnogi od tih krvavih događaja zabilježeni su kamerom.

Sjetimo se nevinih žrtava koje su surovo pobijene smo zato što su Hrvati.

Lašvanska dolina, zločini nad Hrvatima:

 

https://youtu.be/wf2bK9Nxink (I. dio)

https://youtu.be/0bl9XNNt5HU (II. dio)

https://youtu.be/32joKJfl28s     (III. dio)

 

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

22. lipnja 1593. – Slavna pobjeda Hrvata nad Turcima kod Siska

Objavljeno

na

Objavio

Bitka kod Siska odigrala se 22. lipnja 1593. godine. Izuzetno je značajna, jer je bila prekretnica koja je naznačila zaustavljanje osmanlijskog prodiranja dalje u Europu. Imala je i važan psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici.

Gotovo čitavu Europu je obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske hvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II. Ovom veličanstvenom pobjedom završio je Stogodišnji hrvatsko-turski rat.

Iz svega proizlazi da je još i danas dogma stasala u komunizmu neupitna. Povijesni arhivi govore drugačije, samo nositelji privilegija vrlo glasno ističu isforsirani događaj u Brezovici. Važnije je populističko obilježavanje marginalnih i upitnih događaja, jer se na taj način stječu jeftini i brzi politički poeni, dok se slavna i uistinu povijesno utemeljena hrvatska vojna povijest olako zaboravlja.

Nije li uostalom vrlo perfidno jedan događaj ‘oteo’ slavu drugome? Jedan koji simbolizira komunističku Hrvatsku i onaj koji slavi kršćansku Hrvatsku u zajednici europskih naroda, ukazujući na činjenicu kako smo dio europske obitelji puno prije 2013. godine te kako je taj kulturno-politički krug za Hrvatsku jedini prihvatljiv.

Postoji teza kako nam ovo obilježavanje treba kako bismo ‘pokazali’ da nam je država utemeljena na antifašizmu, što u načelu stoji, no suvremena Hrvatska utemeljena je prije svega na Domovinskome ratu i upravo se u tome najbolje vidi smisao hrvatske borbe za hrvatsku državu, a protiv svih totalitarnih režima.

prof. dr. Vlatka Vukelić

Što se zapravo dogodilo u Brezovici 22. lipnja?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

21. lipnja 1992. – Miljevački plato

Objavljeno

na

Objavio

Kako bi suzbila gotovo svakodnevnu ratnu ugroženost dalmatinskih gradova koji su bili na stalnoj meti pobunjenih Srba, Hrvatska vojska poduzela je u noći i rano ujutro 21. lipnja 1992. ograničenu ofenzivu i oslobodila Miljevačku uzvisinu.

Miljevci su trokut što ga zatvaraju rijeke Čikola i Krka te prometnica Drniš-Roški slap. Taj su prostor u snažnom udaru za samo nekoliko sati oslobodile i od neprijatelja očistile postrojbe 113. šibenske i 142. drniške brigade.

Nakon 9 mjeseci okupacije oslobođeno je sedam miljevačkih sela iz kojih su pobunjeni Srbi prognali gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo, a veći dio kuća su opljačkali te zapalili ili minirali.

U napadu je poginulo tridesetak neprijateljskih vojnika, a desetak ih je zarobljeno zajedno s 5 tenkova i 6 topova s pozamašnom količinom streljiva. Dva ispravna tenka odmah su uvrštena u sastav Hrvatske vojske.

Njihove topovske cijevi odmah su okrenute prema neprijatelju koji je od jutra granatirao tek oslobođeni prostor i šire područje pod kontrolom hrvatskih snaga iz svojih uporišta u Kistanjama, Promini i Žitniću. Popodne je počeo i protunapad tenkova i pješaštva uz potporu topništva i višecjevnih raketnih bacača, ali je ubrzo odbijen.

Na ulazu u Miljevce kod zaseoka Gornji Vlaići hrvatski su vojnici uništili 3 tenka, 2 oklopna transportera i više kamiona. Neprijatelj je pretrpio i znatne gubitke u ljudstvu, a u paničnom je bijegu ostavio veći broj haubica, dva diviziona topova Zis i desetak kamiona streljiva.

Uspjeh Hrvatske vojske olakšao je pritisak na Šibenik i Skradin te pokazao odlučnost Republike Hrvatske da oslobodi cijeli okupirani teritorij, što se i ostvarilo tri godine poslije u “Bljesku” i “Oluji”.

(HRT)

VRO „MILJEVCI“ ili „MILJEVAČKA OLUJA“

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari