Pratite nas

Povijesnice

8. listopada 1075. Solin – krunidba hrvatskog kralja Zvonimira

Objavljeno

na

Na današnji dan 8. listopada 1075. za hrvatskog kralja okrunjen je Dmitar Zvonimir. Za vladavine hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. sjevernim dijelovima Hrvatske upravljao je ban Dmitar Zvonimir.

Stekavši ugled pripajanjem dijelova bizantske Dalmacije Hrvatskoj te ženidbom s Jelenom, kćerkom ugarskoga kralja Bele I., Zvonimir je poslije Krešimirove smrti naslijedio hrvatsko prijestolje.

Nakon izbora novoga kralja, papa Grgur VII. u Hrvatsku šalje svoje izaslanike, rimskog opata Gebizona i biskupa Falkiona. Dmitar Zvonimir prisegnuo je na vjernost rimskomu Papi, obvezao se plaćati 200 dukata te darovao Svetoj Stolici samostan sv. Grgura u Vrani.

Za uzvrat Papa je oduzeo dalmatinske gradove mletačkomu duždu s kojim je bio u neprijateljstvu te su rimski velikodostojnici 9. listopada 1075. u  crkvi sv. Petra na solinskome polju krunili Dmitra Zvonimira za hrvatskog kralja.

Tijekom Zvonimirove vladavine događaju se brojne društvene promjene. Javno vlasništvo se privatizira, javlja se vlastelinstvo, jača utjecaj i materijalni položaj crkve, pa iako je narod još slobodan, proces feudalizacije je počeo.

Poznata je legenda o smrti kralja Zvonimira i kletvi o 900-godišnjem prokletstvu. Izvor legende je Ljetopis popa Dukljanina, točnije prijevod iz 15. stoljeća prva 23. Poglavlja tog djela na hrvatski jezik. Naime, samo djelo je nastalo u drugoj polovici 12. stoljeća, a postoje 4 redakcije ovog djela.

Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. u Kosovu kod Knina.

U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen bio je potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Seldžuci su osvojili su Jeruzalem. Aleksije I. Komnen zatražio je od pape Urbana II. pomoć za oslobađanje Jeruzalema od muslimana. U isto vrijeme zatražena je pomoć i od Dmitra Zvonimira, te kralj saziva sabor u Kosovu kod „pet crkava”.

Na tom saboru nezadovoljni hrvatski vlastelini su ga, prema legendi, ubili.
Od hrvatskih povjesničara, Ivan Lučić i većina povjesničara 19. stoljeća su odbacivali ovaj izvještaj. Ferdo Šišić je 1905. objavio raspravu u kojoj je smatrao da je ne treba odbaciti, i u svojim djelima je zastupao ideju da je Zvonimir ubijen, a u tome su ga slijedili Stjepan Gunjača, Viktor Novak i Mario Kostrenčić.

Većina povjesničara poslije 2. svjetskog rata zastupa mišljenje da je riječ o legendi koja ima malo veze sa stvarnim zbivanjima i da je Zvonimir umro prirodnom smrću.

Prema „Historia salonitana maior”, na Zvonimirovom grobu nalaze se sljedeći stihovi:

TKO ĆE MOĆI SUZDRŽATI NAROD, DA NE UZDIŠE,
KADA BUDE GLEDAO OVAJ GROB, DOISTA VRIJEDAN OPLAKIVANJA?
JER U OVOJ TAMI POČIVA SVIJETLA ZVIJEZDA
UZVIŠENA PODRIJETLA. KAKO LI SE ČUDNO TRNE!
JER NJEZINA SE DIVLJAČKA SMRT MOŽE S PROKLINJANJEM TUMAČITI
CRNIM ZLOČINIMA OPAKOGA NARODA
BIJESNI POPUSTIŠE DO KRAJNOSTI SRCU
I NAJTEŽIM UMORSTVOM POGUBIŠE KRALJA
KREPKE SNAGE, RUKOM MOĆNOGA,
POBOŽNOGA ZVONIMIRA, BESKRAJNO POŠTENOGA,
KOJI JE BIO NJIHOV ŠTIT PROTIV DUŠMANIMA,
NAVIKAO DA SATIRE NEPRIJATELJSKA VRATA,
OPLAKUJTE, PRVACI, VEĆ JEDNOM GLAVARA ČASTI,
STARCI I MLADIĆI HRVATSKE ZEMLJE,
JER ŠTO BIJAŠE PRVA SVEČANOST KRALJEVSTVA
I UJEDNO ČAST I SLAVA, SADA JE PROPALO

Kralj Zvonimir prvo je pokopan u katedralnoj crkvi sv. Marije u Kninu, a poslije je tijelo preneseno u Solin.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugotrajnih konzultacija Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo je 15. siječnja 1996. dva važna dokumenta za budućnost Republike Hrvatske.

Rezolucijom 1037 uspostavljen je UNTAES, prijelazna uprava UN-a u istočnoj Slavoniji, a rezolucijom 1038 privremeno je produžena promatračka misija na Prevlaci.

Vrijeme je pokazalo kako će pravni problem poluotoka na ulazu u Boku kotorsku, ujedno najjužnije točke hrvatskog kopna, ostati neriješen.

Stoga su tijela UN-a na tom teritoriju bila nadležna sve do 2002., a određena pravna pitanja sa susjednom Crnom Gorom i dalje su ostala neriješena. No zato se, s obzirom na ratne traume i nužnost povratka izbjeglih, problem reintegracije okupiranog hrvatskog Podunavlja odmah krenuo rješavati.

Tekst Rezolucije o prijelaznoj upravi u hrvatskom Podunavlju opsežan je dokument u kojem je naglašeno kako je zadaća UNTAES-a vratiti prognane. Iako su pobunjeni Srbi tražili da mandat UN-a traje pet godina, predviđeno je da početno razdoblje prijelazne uprave traje 12 mjeseci.

Već 17. siječnja glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali imenovao je bivšeg generala američkog zrakoplovstva Jacquesa Paula Kleina privremenim upraviteljem za istočnu Slavoniju.

Klein je stožer UN-a prebacio iz Zagreba u Vukovar i pokazao se vrlo aktivnim u provedbi cjelokupnog procesa reintegracije. 31. siječnja donesena je nova rezolucija kojom se odobrilo slanje prvih 100 vojnih promatrača u istočnu Slavoniju, Baranju i Srijem na šest mjeseci.

Već u veljači UN je obznanio da će sastav UNTAES-a činiti vojne snage od 4963 vojnika kojima će zapovijedati belgijski general Jozef Schoups.

Donošenjem Rezolucija 1079 i 1120, mandat UNTAES-a produžavao se dva puta po šest mjeseci, a unatoč nezadovoljstvima, napose hrvatskih Srba, završio je 15. siječnja 1998., čime je okončan proces mirne integracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. (HRT)

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

15. siječnja 1992 – Govor dr. Franje Tuđmana u povodu priznanja Hrvatske (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska je 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata zemlja i uspostavila je diplomatske odnose s Njemačkom, državom koja je odigrala bitnu ulogu u priznavanju Hrvatske u svijetu založivši svoju sveukupnu političku i gospodarsku težinu kako bi pokrenula pasivnu Europu i potaknula ostalih jedanaest članica Europske zajednice da priznaju neovisnost i suverenitet RH.

Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana.

Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti, rekao je te večeri Predsjednik Franjo Tuđman u obraćanju naciji preko televizije.

Toga dana Hrvatsku su za redom priznale: Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. To su već prije učinile Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino.

Sljedećih su dana europski pisani i elektronički mediji gotovo bez iznimke pozdravljali odluku svojih vlada.

Izuzev njemačkih medija, koji su priznanje Hrvatske slavili i kao njemačku diplomatsku pobjedu, ostali su isticali da su političari za zakašnjenjem shvatili što se događa u tadašnjoj Jugoslaviji, kritizirajući njihovu dotadašnju neučinkovitost. (HRT)

 

26 GODINA OD MEĐUNARODNOG PRIZNANJA DOMOVINE

 

13. siječnja 1992. Vatikan priznao Hrvatsku

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari