Pratite nas

Povijesnice

8. listopada 1995. Početak operacije Južni potez – nokaut Velikoj Srbiji (VIDEO)

Objavljeno

na

Operacija Južni potez bila je posljednja operacija HV-a i HVO-a tijekom pobjedonosnog niza operacija 1995. nakon kojih je u potpunosti izmijenjena strateška situacija na prostorima Hrvatske i BiH.

Bila je logički nastavak mjesec dana ranije izvedene operacije Maestral. Provedena je od 8. do 15. listopada 1995. Njome su hrvatske snage stigle tek 23 km od Banja Luke.

CILJ OPERACIJE

Odbaciti srpske snage iz područja Mrkonjić Grada, Podrašničkog Polja i HE Bočac. Staviti pod nadzor putove koji vode ka Banja Luci: Čađavica – Banja Luka – Mrkonjić Grad – Banja Luka – Jajce – Banja Luka. Uspostaviti bojišnicu na južnim padinama planine Manjače.

Oslabiti pritisak na 5. i 7. korpus Armije BiH, koji su u to vrijeme bili pod pritiskom srpskih snaga koje su izvele nekoliko uspješnih operacija prema Bosanskom Novom i prema Ključu na sanskoj bojišnici.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođeno je područje ukupne površine 800 četvornih kilometara. Linija bojišnice dospjela je samo 23 kilometara od Banja Luke.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Operacija Južni potez krenula je 8. listopada 1995. Nakon teških cjelodnevnih borbi u kojima je na suprotnoj strani stajao i ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan, hrvatske snage su 9. listopada 1995. drugog dana operacije zauzele jedino veće mjesto u tom području – Mrkonjić Grad i izbile na planinu Manjaču, prenosi Kamenjar.com

Prilikom ulaska 4. gardijske brigade protuoklopnom raketom je pogođen oklopni transporter u kojem je poginuo brigadir Andrija Matijaš Pauk, načelnik stožera brigade i legendarni zapovjednik tenkista 4. gardijske brigade.

Njemu u čast Mrkonjić Grad je čak nakratko imao ime Matijaševo. Inače, ime Mrkonjić Grad je ime dano između dva rata i zapravo odražava velikosrpske pretenzije – Petar Mrkonjić je bio hajdučki pseudonim srpskog kralja Petra I. koji se tijekom ustanka 1878. kratko borio s ustanicima u tom kraju. Staro ime Mrkonjić Grada je Varcar Vakuf.

U nastavku operacije hrvatske snage penju se obroncima planine Manjače i dolinom Vrbasa zauzimaju Bočac. Združene Hrvatske snage dolaze na 23 km od Banja Luke.

U isto vrijeme V. i VII. korpus Armije BiH napreduju dolinom rijeke Sane prema Sanskom Mostu. Dio akcije u odgovornosti bošnjačkih snaga nije se zvao Južni potez nego Sana ’95. Nakon teških borbi u kojoj je VRS koristila i borbene nalete helikopterima, Sanski Most pada u ruke Armije BiH 11. listopada 1995. Snage Armije BiH su se znatno približile Prijedoru i stavile ga pod topničku vatru, pa se očekivao i skori pad Prijedora.

REZULTAT OPERACIJE I POLITIČKI UTJECAJ

Tijekom operacije Južni potez oslobođeno je područje ukupne površine 800 kvadratnih kilometara uključujući Podrašničko polje, selo Čađavicu hidroelektranu Bočac i dijelove planine Manjače. Crta obrane postavljena je na planini Manjači, 23 kilometra od Banja Luke, što je bilo u dosegu hrvatskog dalekometnog topništva. Osvajanje HE Bočac imalo je dalekosežan psihološki utjecaj na eventualno dalje napredovanje HV-a, HVO-a i Armije BiH prema Banjoj Luci. Naime, HE Bočac je opskrbljivao Banja Luku električnom energijom.

Srpske snage, I. i II. korpus bosanskih Srba, znatno su razbijene i u kaosu se povlače prema Banjoj Luci. Također, stvorila se nova kolona srpskih izbjeglica koje su se našle u Banja Luci. Posvuda se glasno špekulira o padu Banja Luke. Srpski vrh je u panici jer eventualni pad Banja Luke psihološki bi odjeknuo poput pada Knina – padom Banja Luke praktički bi pala i cijela Republika Srpska jer bi vrlo brzo cijeli srpski teritorij zapadno od Brčkog vjerojatno pao.

No, politička situacija nije bila sklona ulasku savezničkih, hrvatskih i bošnjačkih snaga u Banja Luku. Prvenstveno zbog toga što bi se time pokrenula nova, ovaj put možda najveća izbjeglička kriza u Srbiji koja bi mogla izravno uključiti tadašnju Vojsku SR Jugoslavije u rat čime bi se situacija znatno zakomplicirala. Drugo, propao bi plan Richarda Holbrooka o 51% za FBiH i 49% za Republiku Srpsku, čime bi se pregovori znatnije odužili.

Stoga je počeo znatan pritisak međunarodne zajednice na predsjednika RH, dr. Franju Tuđmana da nikako ne nastavi napadne operacije, pri čemu se izravno prijetilo i napadom NATO zrakoplovstva na HV i HVO.

Južni potez bio je definitivni nokaut ideji Velike Srbije i poraz srpske vojske u ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Samo politička odluka međunarodne zajednice spriječila je potpuni vojni poraz Srba. I ovog puta, kao i mnogo puta do tada, diplomacija spašava Srbe od vojnog poraza i praktički nagrađuje za agresiju i brojne zločine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo rijetko se rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu.

Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.

Ništa nije sažalnije vidjeti do li političara kad izgubi političku moć,
a toga nije svjestan. Političari za razliku od umjetnika,
uglavnom spadaju u – zaboravnu kategoriju.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati