Pratite nas

Religija i Vjera

8. rujna Mala Gospa – rođenje blažene djevice Marije

Objavljeno

na

Na današnji dan 8. rujna slavimo blagdan Male Gospe, spomendan rođenja blažene djevice Marije.

 

Proročanstvo Marijinog rođenja

 

Nakon pada naših praroditelja Adama i Eve, Bog im se ukazuje, prekorava ih i oni moraju napustiti zemaljski raj. Prema pisanju knjige Postanka, Bog progovori zmiji: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (Post 3,15).

Bio je to navještaj pojave i rođenja žene čiji će porod zgaziti glavu zmiji, biblijskom simbolu za Sotonu, tako da će ona roditi Izabranika koji će otkupiti i spasiti svijet. Drugi vatikanski sabor naučava, da je baš Marija proročki označena u tome obećanju o pobjedi nad zmijom.

Prema nauku Crkve Marija je u trenutku rođenja sačuvana od svake mrlje grijeha i zbog toga je zapadni i istočni kršćani od početka slave kao Bezgrešnu.

Blagdan Male Gospe ima svoje početke u Jeruzalemu, u 5. stoljeću. Tada je, naime, na mjestu gdje je prema predaji stajala Marijina rodna kuća, sagrađena crkva u čast svetoj Ani, Marijinoj majci. Kao spomen na ovu posvetu razvio se blagdan u čast Male Gospe: najprije na kršćanskom istoku, a od 7. stoljeća i na zapadu.

Mala Gospa je zaštitnica Čakovca, Solina, Voćina, Lopara, Bitelića, Grabovca i drugih mjesta.

Samo tri osobe imaju spomen rođenja u crkvenom kalendaru – zašto?

Za crkveni kalendar je karakteristično da za kalendarske spomendane svetaca uzima njihov “rođendan za nebo”, to jest njihov smrtni dan. U tri slučaja se, naprotiv, kao blagdan slavi početak zemaljskog života: Isusovo rođenje na Božić, rođenje Ivana Krstitelja 24. lipnja i Marijino rođenje na Malu Gospu 8. rujna. Drugim blagdanom slavi se i završetak njihova zemaljskog života.

To je prije svega zbog zasebne uloge koju su u Božjem djelu spasenja imale ove tri osobe. Davna latinska izreka to ovako sažima: “Joannes fuit lucifer, Maria aurora, Christi nativitas ortus solis. – Ivan je bio zvijezda, Marija jutarnja zora, Kristovo rođenje sunčev izlazak.”

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

18. veljače sveti Šimun Jeruzalemski

Objavljeno

na

Objavio

Nakon mučeničke smrti svetog Jakova Mlađeg, prvog jeruzalemskog biskupa, oko godine 62, izabrali su preostali Isusovi učenici Šimuna za njegovog nasljednika. To je u svojoj „Crkvenoj povijesti“ zapisao otac crkvene povijesti Euzebije iz Cezareje.

Sveti Šimun, drugi jeruzalemski biskup, nasljednik apostola Jakova Mlađega. Šimun je bio roda Davidova, vjerojatno sin Kleofe, jednoga od dvojice učenika kojima se Isus ukazao na putu u Emaus, rođak svetoga Josipa i Blažene  Djevice Marije, pa prema tome i samog Gospodina Isusa.

Za progonstva cara Trajana, koji je na poseban način progonio kršćane koji su bili Davi­dova potomstva i u rodbinskoj povezanosti s Isusom, Šimun je otpužen da je kršćanin i Davidov potomak.

Godine 107., za konzularnog legata Tiberija Klaudija  Atika,  uhvatili su ga,  dugo mučili  i razapeli na križ. Šimun je, premda starac od 109 godina, strpljivo i predano sve to podnio tako što su se gledatelji, pa i sam Atik, čudili i divili.

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Poticajne misli Tomislava Ivančića

Objavljeno

na

Objavio

Godina dana je prošla od odlaska velikog čovjeka vlč. Tomislava Ivančića. svećenika, teologa, filozofa, kanonika, sveučilišnog profesora, utemeljitelja hagioterapije i još mnogo toga.

Donosimo 10 njegovih veoma poznatih i poticajnih misli.

1. Ništa ne raduje kao radost koju si dao drugome, jer to je ljubav!

2. Kad oprostiš svom neprijatelju, kad ga razumiješ, kad ga počneš poštovati, tada on počne i tebe i sebe poštovati. Ti si tada riješio problem. Zlo je nešto čega nema. Kad unosiš dobro, ti zapravo ispunjavaš praznine postojanjem, dobrotom, zdravljem i mirom.

3. Nauči misliti velike misli.Nauči govoriti velike riječi. Nauči biti svijetao. Donosi svjetlo svojim riječima. Donosi svjetlo svojim mislima. Donosi svjetlo svojim djelima. Budi svjetiljka koje ne osvjetljuje samo sebi put. Budi svjetiljka koja osvjetljuje put i drugima.

4. Boga se, dakle, može čuti i s njime razgovarati. Uvjerenost u to da Bog postoji daje upravo to komuniciranje s njime. Tko je jednom razgovarao s Bogom, taj više ne sumnja u njegovo postojanje. Još više, to ga komuniciranje mijenja tako da čovjek počne činiti i čudesna Božja djela. Ona tako potvrđuju Božju prisutnost. Vjernik je zapravo čovjek koji razgovara s Bogom. To je molitva.

5. Želiš li živjeti osmišljeno, a to znači sretno, trebao bi svaki dan oprati svoju dušu, kao što pereš i uređuješ svoje lice i tijelo. Trebao bi svojoj duši dati najljepše misli svjetla, obećanja i dobre vizije. Potrebno je dušu oprati od svih negativnih misli i vijesti. Potrebno je dušu osloboditi od negativnosti i osjećaja uzaludnosti i bezuspješnosti, a osobito od osjećaja depresije, samosažaljenja i optuživanja drugih.

6. Ljubav je jedino tlo na kojem se raste, koje se nikada ne može izgubiti i na kojem čovjek živi vječno. Iz dubokih korijena plodovi rastu polako, ali ostaju trajno. Svojoj duši treba dati najljepše misli svjetla, obećanja i nade.

7. Tko u čovjeku ne gleda zlo nego dobro, taj je na Božjoj strani, ima Božje oko. Tko gleda zlo, a ne dobrotu, taj je na strani zloga i ima njegov pogled. Ne suditi i ne osuđivati, gledati dobro – to znači biti na Božjoj strani i biti jak kao Bog – imati zdrave oči.

8.  Bit vjernik znači patiti, ali i dobiti snagu protiv patnje; plakati, ali i biti utješen; biti ranjen, ali i zaviti rane; biti u mraku, ali i dobiti svjetlo za izlazak iz mraka; umrijeti, ali i uskrsnuti.

9. Bit kršćanske poruke jest obraćenje. Znači da ne postoje nepromjenjive i tragične, katastrofalne životne situacije. Uvijek se može nanovo početi i uvijek treba podignuti glavu i ići naprijed.

10. Padovi dokazuju da si samo čovjek. A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti. Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed. Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.

Tomislav Ivančić rođen je 30. studenog 1938. godine u Davoru u Župi Marije Kraljice i sv. Jurja mučenika, od oca Đure i majke Marije r. Gelemanović. Godine 1960. stupa u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu, a nakon 6 semestara na Katoličkom bogoslovnom fakultetu odlazi na studij u Rim. Godine 1966. zaređen je za svećenika, a godinu dana kasnije postiže licencijat, da bi 1971. doktorirao u Rimu na Katedri fundamentalne teologije s disertacijom: „Nereligiozno  kršćanstvo kod Dietricha Bonhoeffera“.

Iste godine postaje asistent pri Katedri fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1998. imenovan je dekanom istog fakulteta. Godine 2001. izabran je za rektora Zagrebačkog sveučilišta, a od 2010. godine imenovan je profesorom emeritusom.

Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić imenuje ga 1983. kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog, a Sveti Otac Benedikt XVI. imenuje ga monsinjorom 2010. godine.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 2004. godine članom Međunarodne teološke komisije, a na drugi mandat iste komisije, 2009. godine, potvrdio ga je papa Benedikt XVI.

Ivančić je poznat po tome što je osnovao Centar za duhovnu pomoć u kojem je razvio i primjenjivao terapijsku metodu duhovne medicine, hagioterapiju. Njegovi seminari duhovne obnove bili su vrlo popularni u Hrvatskoj, ali i izvan njenih granica.

Za cjelokupni istraživački teološki i filozofski rad, prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, odlikovao ga je najvišim priznanjem za znanstveni rad – redom Danice hrvatske, medaljom Ruđera Boškovića. Utemeljitelj je Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć.

Mons. dr. Tomislav Ivančić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, preminuo je u 79. godini života i 51. godini svećeništva, u petak, 17. veljače 2017. godine.

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari