Pratite nas

Povijesnice

8. srpnja 2008. umrla Kata Šoljić – hrvatska majka hrabrost

Objavljeno

na

Na današnji dan u 86-oj godini života umrla je Kata Šoljić, majka četvorice poginulih hrvatskih branitelja i junaka Vukovara.

Bila se simbol patnji i hrabrosti svih hrvatskih majki koje su dale svoje sinove za slobodu hrvatskog naroda u Domovinskom ratu i drugim ratovima za Hrvate nesretnog 20. stoljeća.

Kata Šoljić izgubila je i četiri brata u pokoljima komunista nakon II. svjetskog rata. Sada, u posljednjem ratu, su joj “isti ljudi” i pod istim znakom – zvijezdom petokrakom – ubili i sinove.

Najstariji sin Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici, za njim ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Srijemskim Čakovcima od “komšijine“ ruke, a do jučer su zajedno radili. Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu.

Za njim ostalo je troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu bili su i kći Marija i zet Stjepan Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Kći Marija sa svojom obitelji prošla je teško zatočeništvo Srijemske Mitrovice. Drugog zeta zahvatila je smrt u proboju. Kći Ana ostala je sama s dva sina.

U spomen na hrvatsku majku hrabrost Katu Šoljić prenosimo originalni tekst s braniteljskog portala:
Rijetki se Kate još sjećaju, njena žrtva mnogima je postala tek nekoliko nevažnih redaka koje će možda ovih dana pročitati negdje po rubovima dnevnog tiska.

Mlađe generacije za majku Katu Šoljić vjerojatno nikada nisu niti čule. A i zašto bi? Tko je ona uopće uspoređujući je s idolima suvremenog vremena?

Zašto bih ja morao znati tko je ta žena – odgovorit će mladi na upit o Kati Šoljić? I doista tko je bila ta Kata? Zašto bi je se mi danas trebali prisjećati? Pa toliko je toga važnijeg čime bi se mogli baviti i o čemu bi mogli razmišljati. Ipak, oni u kojima suvremeni način života i stjecanje isključivo materijalnih dobara nije ubilo svaki ideal prisjetit će se ove Majke.

Njezina patnja počela je samim rođenjem, a njezina životna priča zaslužila je puno više od jednog članka na nekom provincijskom portalu. Kata Šoljić rođena je 1922. u Donjem Vukšiću kod Brčkog u Bosanskoj Posavini. Izrodila je šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Najstariji sin Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici, Mijo je ubijen u kukuruzištu u Srijemskim Čakovcima, Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu, a Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu su bile i kćerke Marija i Ana, no one su preživjele.

Četiri brata stradala su joj u Drugom svjetskom ratu.

Ipak Katina kalvarija počela je puno ranije. Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. komunisti su joj ubili četiri brata. Dvojica braće ubijena su na Bleiburgu, jedan je izveden na strijeljanje kod svoje kuće, a četvrtog su partizani smaknuli negdje oko Našica.

Katina majka proživljavala je istu sudbinu kao i Kata 45 godina poslije. Život s mužem koji se 1945. vratio iz rata kao nekadašnji ustaški vojnik za Katu nije bio ni malo lak. Bili su pod stalnom torturom i prismotrom. U takvim okolnostima othraniti šestero djece nije bilo lako. Potresna je Katina životna priča!

U potrazi za boljim životom obitelj Šoljić preselila se u Sremske Čakovce. Nadali su se da će tamo naći svoju sreću, no od toga nije bilo ništa. Naišli su na još veće komuniste i još veću torturu. Živjeli su od svakodnevnog nadničarenja, hranili svoju djecu i nosili svoj križ šutke podnoseći česta zlostavljanja i uvrede. Nakon smrti svoga muža 1981. Kata se preselila kćeri u Vukovar i baš kada je život postajao lagodniji došle su devedesete. Vukovar je napadnut i trebalo je braniti svoju zemlju.

U obranu su krenuli gotovo svi Šoljići. No bio je rat ”ništa se drugo nije moglo očekivati nego smrt”, govorila je Kata. Majka svoje sinove nije mogla ispratiti u posljednju životnu borbu. Pod spletom okolnosti početak rata je dočekala izvan domovine.

Životi Katinih sinova nisu žrtvovani uzalud. „Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi“, riječi su to shrvane majke, ponosne na djelo i snagu svojih sinova.

Katin najstariji sin Niko ubijen je u Sremskoj Mitrovici, za njim su ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Sremskim Čakovcima od „komšijine“ ruke, Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu, za njim je ostalo troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu.

„Kako majka pati i kako majku boli, samo majka može znati“. „Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala, ali dok je nade lakše je: možda je živ“, tješila se majka Šoljić, no istina je bila nešto drukčija.
Punih 12 godina trajala je majčina potraga za svojim sinovima Nikom, Ivom, Mijom i Matom , a kada je primila u ruke fotografiju s posmrtnim ostatcima posljednjeg sina Nike samo je tiho izgovorila ”moja je potraga završena”.

Istinu o stradanjima Hrvata Kata je pronosila cijelim svijetom. Nije se predavala sve do dana kada je u grobnicu položila posmrtne ostatke svoga najstarijeg sina Nike. I dalje se borila, no bolest i težak životni put donosili su svoje.

Zašto uopće pisati o Kati Šoljić, ona je svojim životom ispisala najveću priču, ona je utkala sebe u ono što je smatrala jedinim vrijednim. Nijedan papir, nijedna knjiga nikada neće biti dostojna priče o našoj Kati. Zato je važno da se istina sačuva, da ova majka nastavi živjeti kao ideal i uzor budućim pokoljenjima, da njezina žrtva uistinu ne bude uzaludna.

Majka Kata je bila ”majka ljubav”, simbol bezuvjetne ljubavi i požrtvovnosti, no nije bila jedina. Svakodnevno prolazimo pored niza Kata Šoljić, a da ih i ne primjećujemo.

One su tu, skromne i neupadljive, žive svoje ”male” živote. Najčešće ih susrećemo ispred crkava, na grobljima, pored spomen obilježja, ponekad i na ulici, ni po čemu se ne ističu. Preko dvadeset godina one crninom prekrivaju svoju bol i svako jutro je nanovo proživljavaju. Zapitajmo se jesmo li svojim postupcima, svojom bahatošću, nerazmišljanjem i sebičnošću nekada nanovo zaparali rane majke Kate, kao i svih drugih majki.

 

23. veljače 1922. Kata Šoljić – Znaš li sine tko je Šoljić Kata

 

 

Mladi ne čitaju knjige o Domovinskome ratu, niti imaju pojma tko je bila Kata Šoljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. listopada 1991. – Bitka za Novi Farkašić jedna od najvažnijih pobjeda u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine odigrala se konačna bitka za Novi Farkašić, malo mjesto na desnoj obali Kupe.

Novi Farkašić, selo na lijevoj strani rijeke Kupe, potkraj listopada 1991. bilo je poprište velike bitke kombinirane tenkovsko-pješačke postrojbe agresorske JNA te pobunjenih Srba s malobrojnim gardistima Prve satnije 2. brigade ZNG-a, legendarnih Crnih mambi.

Sudeći prema zapovijedima JNA, konačni cilj napadača bio je prodor preko Kupe i spajanje s postrojbama JNA kod Velike Gorice, ne bi li u predviđenim deblokadama vojarni JNA bili izravna prijetnja gradu Zagrebu. No u Novi Farkašić samo nekoliko dana prije stiglo je 20-ak pripadnika Crnih mambi koji su brzo uočili njegovu stratešku važnost kao jedinog pravca kojim se agresorska vojska morala kretati, piše HRT

Uz pomoć nekoliko domaćih branitelja pripremili su kružnu obranu, iskopali rovove na rubovima sela koje su osigurali protutenkovskim minama. 18. listopada, nakon zračnog i topničkog bombardiranja, slijedio je kombinirani tenkovsko-pješački napad mnogo nadmoćnijeg neprijatelja iz dva smjera, Vratečkog i Donjih Mokrica. Trajao je cijeli dan, a završio je potpunim porazom agresora kojemu je onesposobljeno više tenkova i borbenih vozila te je iz stroja izbačen velik broj pješaka.

Nakon ostvarene pobjede, branitelji su izvidjeli rezervni položaj neprijatelja koji se pripremao za novi napad. Ustanovili su da unatoč tome što je dodatno ojačan ljudstvom i tehnikom, zbog velikih gubitaka u redovima protivnika vlada rasulo i zbunjenost.

Stoga su rano izjutra, 19. listopada 1991. izveli iznenađujući napad koji je nadmoćnog neprijatelja demoralizirao i natjerao u panično povlačenje. Ojačana satnija Crnih mambi krenula je u progon te nekoliko dana poslije doprla skroz do Glinske poljane gdje se neprijatelj napokon uspio reorganizirati.

Sam uspjeh motivirao je zapovjedništvo u Sisku za daljnje protunapade i oslobađanje niza okolnih sela. Pobjeda Davida nad Golijatom kod Novog Farkašića omogućila je prvo oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske 1991. godine i stoga se s pravom obilježava kao Dan branitelja Sisačko moslavačke županije.

 

Predsjednica u Novom Farkašiću: Obrana Sisačko-moslavačke županije bila je presudna za obranu Hrvatske

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Masakr u Lovasu – 51 Hrvat natjeran u minsko polje

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

 

Masakr u Lovasu – jedan od najsurovijih nekažnjenih srpskih zločina u Domovinskom ratu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari