Pratite nas

Povijesnice

8. srpnja 2008. umrla Kata Šoljić – hrvatska majka hrabrost

Objavljeno

na

Na današnji dan u 86-oj godini života umrla je Kata Šoljić, majka četvorice poginulih hrvatskih branitelja i junaka Vukovara.

Bila se simbol patnji i hrabrosti svih hrvatskih majki koje su dale svoje sinove za slobodu hrvatskog naroda u Domovinskom ratu i drugim ratovima za Hrvate nesretnog 20. stoljeća.

Kata Šoljić izgubila je i četiri brata u pokoljima komunista nakon II. svjetskog rata. Sada, u posljednjem ratu, su joj “isti ljudi” i pod istim znakom – zvijezdom petokrakom – ubili i sinove.

Najstariji sin Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici, za njim ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Srijemskim Čakovcima od “komšijine“ ruke, a do jučer su zajedno radili. Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu.

Za njim ostalo je troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu bili su i kći Marija i zet Stjepan Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Kći Marija sa svojom obitelji prošla je teško zatočeništvo Srijemske Mitrovice. Drugog zeta zahvatila je smrt u proboju. Kći Ana ostala je sama s dva sina.

U spomen na hrvatsku majku hrabrost Katu Šoljić prenosimo originalni tekst s braniteljskog portala:
Rijetki se Kate još sjećaju, njena žrtva mnogima je postala tek nekoliko nevažnih redaka koje će možda ovih dana pročitati negdje po rubovima dnevnog tiska.

Mlađe generacije za majku Katu Šoljić vjerojatno nikada nisu niti čule. A i zašto bi? Tko je ona uopće uspoređujući je s idolima suvremenog vremena?

Zašto bih ja morao znati tko je ta žena – odgovorit će mladi na upit o Kati Šoljić? I doista tko je bila ta Kata? Zašto bi je se mi danas trebali prisjećati? Pa toliko je toga važnijeg čime bi se mogli baviti i o čemu bi mogli razmišljati. Ipak, oni u kojima suvremeni način života i stjecanje isključivo materijalnih dobara nije ubilo svaki ideal prisjetit će se ove Majke.

Njezina patnja počela je samim rođenjem, a njezina životna priča zaslužila je puno više od jednog članka na nekom provincijskom portalu. Kata Šoljić rođena je 1922. u Donjem Vukšiću kod Brčkog u Bosanskoj Posavini. Izrodila je šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Najstariji sin Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici, Mijo je ubijen u kukuruzištu u Srijemskim Čakovcima, Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu, a Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu su bile i kćerke Marija i Ana, no one su preživjele.

Četiri brata stradala su joj u Drugom svjetskom ratu.

Ipak Katina kalvarija počela je puno ranije. Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. komunisti su joj ubili četiri brata. Dvojica braće ubijena su na Bleiburgu, jedan je izveden na strijeljanje kod svoje kuće, a četvrtog su partizani smaknuli negdje oko Našica.

Katina majka proživljavala je istu sudbinu kao i Kata 45 godina poslije. Život s mužem koji se 1945. vratio iz rata kao nekadašnji ustaški vojnik za Katu nije bio ni malo lak. Bili su pod stalnom torturom i prismotrom. U takvim okolnostima othraniti šestero djece nije bilo lako. Potresna je Katina životna priča!

U potrazi za boljim životom obitelj Šoljić preselila se u Sremske Čakovce. Nadali su se da će tamo naći svoju sreću, no od toga nije bilo ništa. Naišli su na još veće komuniste i još veću torturu. Živjeli su od svakodnevnog nadničarenja, hranili svoju djecu i nosili svoj križ šutke podnoseći česta zlostavljanja i uvrede. Nakon smrti svoga muža 1981. Kata se preselila kćeri u Vukovar i baš kada je život postajao lagodniji došle su devedesete. Vukovar je napadnut i trebalo je braniti svoju zemlju.

U obranu su krenuli gotovo svi Šoljići. No bio je rat ”ništa se drugo nije moglo očekivati nego smrt”, govorila je Kata. Majka svoje sinove nije mogla ispratiti u posljednju životnu borbu. Pod spletom okolnosti početak rata je dočekala izvan domovine.

Životi Katinih sinova nisu žrtvovani uzalud. „Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi“, riječi su to shrvane majke, ponosne na djelo i snagu svojih sinova.

Katin najstariji sin Niko ubijen je u Sremskoj Mitrovici, za njim su ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Sremskim Čakovcima od „komšijine“ ruke, Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu, za njim je ostalo troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu.

„Kako majka pati i kako majku boli, samo majka može znati“. „Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala, ali dok je nade lakše je: možda je živ“, tješila se majka Šoljić, no istina je bila nešto drukčija.
Punih 12 godina trajala je majčina potraga za svojim sinovima Nikom, Ivom, Mijom i Matom , a kada je primila u ruke fotografiju s posmrtnim ostatcima posljednjeg sina Nike samo je tiho izgovorila ”moja je potraga završena”.

Istinu o stradanjima Hrvata Kata je pronosila cijelim svijetom. Nije se predavala sve do dana kada je u grobnicu položila posmrtne ostatke svoga najstarijeg sina Nike. I dalje se borila, no bolest i težak životni put donosili su svoje.

Zašto uopće pisati o Kati Šoljić, ona je svojim životom ispisala najveću priču, ona je utkala sebe u ono što je smatrala jedinim vrijednim. Nijedan papir, nijedna knjiga nikada neće biti dostojna priče o našoj Kati. Zato je važno da se istina sačuva, da ova majka nastavi živjeti kao ideal i uzor budućim pokoljenjima, da njezina žrtva uistinu ne bude uzaludna.

Majka Kata je bila ”majka ljubav”, simbol bezuvjetne ljubavi i požrtvovnosti, no nije bila jedina. Svakodnevno prolazimo pored niza Kata Šoljić, a da ih i ne primjećujemo.

One su tu, skromne i neupadljive, žive svoje ”male” živote. Najčešće ih susrećemo ispred crkava, na grobljima, pored spomen obilježja, ponekad i na ulici, ni po čemu se ne ističu. Preko dvadeset godina one crninom prekrivaju svoju bol i svako jutro je nanovo proživljavaju. Zapitajmo se jesmo li svojim postupcima, svojom bahatošću, nerazmišljanjem i sebičnošću nekada nanovo zaparali rane majke Kate, kao i svih drugih majki.

 

23. veljače 1922. Kata Šoljić – Znaš li sine tko je Šoljić Kata

 

 

Mladi ne čitaju knjige o Domovinskome ratu, niti imaju pojma tko je bila Kata Šoljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

16. studenoga 2012. – Oslobođeni hrvatski heroji Gotovina i Markač

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16.11. 2012. u 09:33 sudac Haškog suda Theodor Meron izgovorio je povijesne riječi: “Izričem oslobađajuću presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču te naređujem da se obojica odmah puste na slobodu”.

Pravomoćnom presudom Međunarodnog Kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđeno je da dvojica hrvatskih generala Ante Gotovina i Mladen Markač nisu bili članovi nikakvog udruženog zločinačkog pothvata i da nisu krivi za topničke napade na civilne ciljeve tijekom oslobodilačke akcije Oluja, a što je bio temelj prve nepravedne presude ICTY-a.

Val neopisive radosti i ushita zahvatio je cijeli hrvatski narod od Konavala do Vukovara, suze radosnice bile su na licima svih domoljuba i hrvatskih ljudi.

Emocije se nisu mogle obuzdati jer je pravda donešena: hrvatski ratni generali i heroji Domovinskog rata nevini su ljudi, a Hrvatska je slobodna zemlja bez ljage na oslobodilačkom ratu.

Iako su mnoge međunarodne i domaće strukture, pa i pojedini domaći mediji, trudili dokazati krivnju dvojice generala, te time i Hrvatske vojske i hrvatskog naroda – pravda je pobijedila! Povijesnom presudom skinuta je bilo kakva mogućnost ucjene prošlošću i političkog pozicioniranja na patnji hrvatskog naroda što su mnogi domaći i strani krugovi itekako priželjkivali nadajući se zatvoru za hrvatske junake.

Srbija je bila šokirana, a na licima nekih poznatih ljudi sa domaće političke scene nije se mogla sakriti razočaranost odlukom.

Na drugoj strani, tisuće Hrvata pohrlili su na trgove proslaviti ovu radosnu vijest, a crkve su bile ispunjenje vjernicima i molitvama zahvalnosti Bogu na uslišanju dugogodišnjih molitava za svoje generale.

Generali, heroji, naši osloboditelji, konačno su odahnuli čista obraza, a hrvatski narod je sa nadom krenuo u svjetliju budućnost!

 

Generali Gotovina i Markač na završnom dijelu vježbe ‘Velebit 18’

 

 

 

Gotovina: Naprijed možemo samo ako njegujemo optimizam i svaki dan teško radimo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

15. studenog 1991 – Napad na Split i pomorska bitka između HRM i ‘JRM’

Objavljeno

na

Objavio

U rano jutro 15. studenog 1991. godine s razarača “Split” “Jugoslavenske ratne mornarice” (JRM) počela je jaka topnička paljba po gradu Splitu.

Odabrani su ciljevi poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata.

Pogođen je i trajekt “Vladimir Nazor” na kojemu su poginuli upravitelj stroja Dinko Maras i prvi časnik Jure Klapić. U napadu je ranjeno više splićana.

Plan JNA za hrvatsku obalu

14. i 15. studenog 1991. u splitskom akvatoriju vođena je bitka između malobrojnije i slabo naoružane Hrvatske ratne mornarice (HRM) i znatno naoružanije “Jugoslavenske ratne mornarice”.

U skladu sa planom vojske JNA da preuzme nadzor na dijelovima teritorija mlade hrvatske države, osobiti značaj imala je kontrola nad obalom Republike Hrvatske.

Otegotna okolnost za okupatorske snage je što na hrvatskoj obali nije bilo ‘pete kolone’ – domaćeg srpskog stanovništva koje je podizalo oružane pobune diljem Hrvatske. Na hrvatskoj obali živjeli su isključivo Hrvati, domoljubi vrlo motivirani za obranu svojih mjesta i domovine Hrvatske, piše narod.hr

Zbog toga je plan osvajanja hrvatske Dalmacije trebao krenuti iz dva smjera: iz zaleđa s jedne strane i sa mora sa druge strane.

Boj u Splitskom kanalu

Situacija u južnoj Hrvatskoj od rujna do studenog 1991.

Djelovanjem JRM-a u tom razdoblju uvjeti života u Dalmaciji, posebno na otocima, bili su na granici preživljavanja. Svi gospodarski kapaciteti su gotovo prestali s proizvodnjom, kopnene komunikacije su bile presječene, sve veće luke blokirane, a uzduž obalni i međuotočni plovni putovi pod stalnim nadzorom brodova JRM-a.

U uvjetima potpune prevlasti JRM-a na moru 12. rujna 1991. počela se stvarati Hrvatska ratna mornarica (HRM). U početku su se ustrojavale postrojbe koje su mogle učinkovito djelovati s obzirom na naoružanje i opremu s kojom se je u to vrijeme raspolagalo.

Oslobađanjem grada i luke Ploče (14. na 15. rujna), gdje su se, između ostalog, nalazila skladišta streljiva u Malim Barama i skladišta podvodnih mina u uvali Tatinje, HRM je došla do prvih moćnih oružnih sustava, a osvajanjem obalnih topničkih bitnica na Žirju, Smokvici, Zečevu, Šolti i Korčuli, te preuzimanjem brodova iz Mornaričkog remontnog zavoda u Šibeniku, stvoreni su uvjeti za stvaranje i opremanje snaga HRM-a.

Prvi dio bitke – 14. studeni 1991.

Zbog stalnih uznemiravanja od strane obalnih topničkih bitnica i diverzanata HRM-a,  JRM je 14. studenoga u područje Splitskog kanala poslala Taktičku grupu “Kaštela”. Većina se brodova rasporedila u kanalu između otoka Šolte i Čiova dok je patrolni čamac PČ-176 Mukos upućen nešto jugoistočnije kako bi nadzirao Splitska vrata.

Diverzanti HRM-a su tada u svom naoružanju imali i lako radio vođeno torpedo koje je izrađeno u Trogiru. Torpedo je usmjereno na patrolni čamac PČ-176 i oko 17,30 sati pogodilo brod u pramčani dio i teško ga oštetilo. Preživjela posada je u panici napustila brod (spasio ih je torpedni čamac TČ-224) ostavivši za sobom tri poginula mornara i važne brodske dokumente.

Oštećeni brod, u čije je oštećene pramčane prostore prodrlo more, ostao je plutati tako da su ga mještani Šolte ribarskim brodom doteglili i nasukali u uvali Stomorska, čime je spašen od potonuća. Kasnije je dotegljen u šibensko brodogradilište gdje je obnovljen i nakon toga uvršten u sastav HRM-a pod oznakom PB-62 Šolta.

Drugi dio bitke – 15. studeni 1991.

Nakon toga događaja Komanda Vojnopomorske oblasti JNA stavila je sve brodove u najviši stupanj borbene pripravnosti i poslala brodove Taktičke grupe Kaštela i Taktičke grupe Vis u splitski akvatorij.

Ratni brodovi iz sastava TG “Vis” su u 00,50 sati 15. studenoga 1991. godine otvorili topničku paljbu po otocima Braču i Šolti gađajući mjesta Milnu i Grohote te topničke položaje HRM-a. Kako im topništvo HRM-a nije odgovorilo, nastavili su paljbu do 1,20 sati po naseljenim mjestima Milnoj na Braču i Gornjem Selu na Šolti, pri čemu je nanesena znatna materijalna šteta.

Kad je brodovlje JRM-a ponovo otvorilo paljbu po naseljima, zapovjednik šoltanske bitnice Marinča rat (4 x 88 mm) naredio je uzvraćanje paljbe.

Nakon izmjene paljbe, koja je trajala do 5,00 sati, brodovi TG “Vis” su bili prisiljeni povući se prema otoku Visu.

Istoga dana, u 6,00 sati, zapovjednik velikog patrolnog broda VPBR-31 Split je dao zapovijed za djelovanje po unaprijed “odabranim ciljevima” u Splitu. Ista je zapovijed upućena i drugim snagama JNA razmještenima po vojarnama u Splitu i Divuljama.

Snage JNA iz vojarni u nisu djelovale odmah sve dok brodovi iz sastava TG “Kaštela” nisu započeli žestoki topnički udar na grad Split oko 6,30 sati iz Splitskog kanala. U tom združenom napadu snaga JNA pogađani su “odabrani ciljevi” poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata.

Na trajektu Vladimir Nazor, koji je bio privezan u gradskoj luci, smrtno su stradali Jure Kalpić, vođa stroja i Dinko Maras, upravitelj stroja, koji su se u vrijeme napada zatekli u teretnom prostoru trajekta, a kormilar Ante Vidović je bio ranjen. Osim tih žrtava u Splitu je bilo ranjeno još šest civilnih osoba.

Topničke posade sa splitskih Kašjuna, s položaja Vela Straža na Šolti i s položaja Golo brdo na Braču su odmah uzvratile paljbu. Nešto poslije 7,00 sati brodovi JRM-a su odustali od daljnjeg djelovanja po civilnim ciljevima i paljbu su preusmjerili na obalne topničke bitnice HRM-a. U međusobnoj razmjeni vatre HRM nije imala gubitaka, a pogoci obalnog topništva su bili sve precizniji i granate su padale sve bliže brodovima JRM, iako su to bili pokretni ciljevi.

Srušena dva zrakoplova JNA

U međuvremenu je i protuzračna obrana (PZO) HRM-a imala pune ruke posla. Nepovoljnim razvojem situacije za brodove TG “Kaštela” uSplitskom kanalu prisilila je JRM da im u pomoć pozove 6 zrakoplova tipa Jastreb.

Djelovanjem PZO-a s otoka Brača oborena su 2 zrakoplova.

Sve preciznijom paljbom topnici HRM-a su znatno jačeg protivnika uskoro prisilili na odustajanje od borbe i povlačenje. Naime, nakon što su se pogoci topničkih bitnica opasno približili vojnom patrolnom brodu VPBR-u i raketnoj topovnjači RTOP-u, zapovjednik TG “Kaštela” je oko 08,00 sati 15. studenoga zapovjedio povlačenje svih brodova iz Splitskog kanala.

S obzirom na prosudbu čelnika JRM-a da su svi prolazi iz Splitskog kanala prema Visu bili minirani, brodovi su se povlačili obilaznom rutom, odnosno Bračkim i Neretvanskim kanalom.

Značaj bitke u splitskom akvatoriju za Hrvatsku

Bitka u Splitskom kanalu je izuzetno značajna za noviju hrvatsku povijest. Naime, to je prva samostalna borba te velika i konačna pobjeda snaga Hrvatske ratne mornarice nad znatno nadmoćnijim pomorskim snagama Jugoslavenske ratne mornarice u Domovinskom ratu.

Tom je pobjedom Hrvatska ratna mornarica deblokirala sve hrvatske luke, osim Dubrovnika.

Jugoslavenska ratna mornarica je bila prisiljena na povlačenje iz unutarnjih morskih voda Republike Hrvatske u njena posljednja uporišta na otocima Visu i Lastovu.

(narod.hr)

 

U Splitu otvoren ‘Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju 2018.’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari