Pratite nas

Povijesnice

9. i 10. rujna 1943. partizani i četnici izvršili su pokolj nad Hrvatima u Zrinu, rodnom mjestu sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskog

Objavljeno

na

Prije 76 godina (9. i 10. rujna 1943. godine) domaći partizani i četnici (iz okolnih srpskih sela) u zajedničkom krvavom pohodu ubili su gotovo trećinu žitelja Zrina – Hrvata, spalili župnu crkvu Našašća Svetoga Križa, a većinu kuća opljačkali i zapalili. Zrin je bio uništen i u njemu nakon odlaska zločinaca nije bilo žive duše. Tek u mjesecima poslije krvavog pira, nešto od njegovih žitelja se vratilo na svoja ognjišta, uz sve rizike i po vlastitoj želji.

Mora se naglasiti kako za ove napade i zločine nije bilo nikakvih razloga i povoda, niti je u Zrinu bilo vojnih postrojbi NDH – riječ je i čistoj nacionalnoj i vjerskoj mržnji prema Hrvatima i katolicima koja se poput otrovne biljke razvijala i bujala tijekom razdoblja Kraljevine Jugoslavije (1918-1941.), a svoju kulminaciju dosegla u vrijeme kapitulacije jugoslavenske vojske i početka svjetskog ratnog sukoba, kad su četnici, monarhisti i komunisti umjesto na okupatora krenuli na Hrvate ne bi li u samome začetku spriječili uspostavu bilo kakve hrvatske države.

Već prije izravnog napada, ubijeno je 37 Zrinjana u vrijeme dok su radili na poljima ili na okolnim putevima u blizini samoga mjesta. Budući da je bio okružen selima u kojima su u većini živjeli Srbi, Zrin je bio na meti i u godinama prije rata, a tamošnji Srbi nisu niti krili svoju mržnju prema svemu što je hrvatsko. Čekali su povoljan trenutak kako bi ostvarili svoje zločinačke naume i to su krajem ljeta 1943. godine i proveli u djelo.

U ta dva dana (9. i 10. rujna 1943. godine), ubijeno je 213 stanovnika Zrina, od čega i 12-ero djece; troje mlađe od godine dana – najmlađa žrtva bila je dijete rođeno 15 dana prije pokolja.

U razdoblju rata i poraća ubijen je ukupno 291 Zrinjanin (u poraću njih 28), što je činilo skoro trećinu ukupne populacije u ovom mjestu.

Spomen križ u Zrinu

Spomen križ u Zrinu

Kosti žrtava pronađene su tek 2013. godine i bile su toliko ispremještane da se moralo forenzičkom analizom utvrditi kako je riječ o posmrtnim ostacima Zrinjana iz razdoblja Drugoga svjetskog rata.

U ovom mirnom i pitomom mjestu smještenom na južnim obroncima središnjeg dijela Zrinske gore (koje pripada općini Dvor), prema popisu iz 1910. godine živio je ukupno 781 stanovnik, od čega 777 Hrvata, troje Srba i jedan Mađar.

Uoči Drugoga svjetskog rata, u Zrinu je živjelo 850 Hrvata.

Nakon masakra koji su planski izvršili partizani i četnici te 1943. godine, kao i kasnijih učestalih napada na živote i imovinu žitelja Zrina, oni su se raselili diljem Hrvatske, a jedan broj ih je otišao i u inozemstvo.

Faksimil sramotne presude komunističkog suda u Dvoru iz 1946. godine kojom se potvrđuje etničko čišćenje Zrina i politika segregacije prema Hrvatima

Kako bi do kraja proveli svoj naum zatiranja svega što je hrvatsko na tom području, komunisti su tamošnjim Hrvatima oduzeli svu imovinu i zabranili im povratak, jednako kao što su postupili u slučajevima Španovice, Boričevca, Udbine (ili Krnjeuše – u BiH) i mnogih drugih mjesta. Bila je to metodologija koja se planski koristila kako bi se etnički očistila Banovina i učinila posve srpskom, što je velikosrpska hegemonistička klika nastojala postići od same uspostave Kraljevine Jugoslavije (1918. godine).

1946. godine, Kotarski sud u Dvoru na Uni donio je presudu kojom je ozakonjen zločin etničkog čišćenja Zrina i nastavljeno njegovo zatiranje. U njoj se „u ime naroda“ oduzima sva pokretna i nepokretna imovina žiteljima ovog mjesta (gdje god se u tom trenutku nalazili), jer su „svi stanovnici mjesta Zrin za borbu sposobni vodili borbu protiv NOV-a, a zatim ukoliko nisu strijeljani, ubijeni ili poginuli, pobjegli su u toku rata“.

(Vidi: https://hu-benedikt.hr/?p=118820; stranica posjećena 7.9.2019.)

Sve te i brojne druge propagandne laži o „ekstremizmu“ Zrinjana trebale su opravdati krvavi zločin i uništavanje ovog hrvatskog naselja od preko 850 duša.

Na Banovini se i tijekom posljednjeg rata (1991-1995.) događalo nešto slično. Opet su četnici s kokardama i njihovi saveznici iz „JNA“ (koji su do jučer kao komunisti „čuvali Jugoslaviju“) s petokrakama na kapama krenuli u ostvarenje starog nauma – etničkog čišćenja hrvatske Banovine, odnosno istrebljenja Hrvata na tom području. Uz paljevine i rušenja cijelih sela, masovne zločine i razaranje gradova, pljačke i silovanja, te protjerivanje domicilnog hrvatskog stanovništva, oni su činili isto ono što su u ovim krajevima za Drugoga svjetskog rata provodili njihovi prethodnici.

Najtragičnije u svemu jeste što su svi ti zločini ostali nekažnjeni – kako oni iz razdoblja Drugoga svjetskog rata, tako i oni iz Domovinskog rata i to je sramotna i poražavajuća činjenica s kojom je teško pomiriti se.

Zrin je nezaobilazni dio hrvatske povijesne i kulturne baštine

Grad Zrin stoljećima je bio sjedište hrvatskih plemića iz roda Šubića čiji je jedan ogranak po njemu i nosio ime Zrinski. Najslavniji među njima, junak Nikola Šubić Zrinski (Nikola IV ili Sigetski) rođen je u ovom mjestu i otuda je krenuo braniti svoju Domovinu, ali i Europu od Osmanlija.

Arheološka istraživanja pokazala su da je ovaj lokalitet bio naseljen još u prapovijesti i antičko doba, a u XIV stoljeću ovdje je bujao život, sve do bitke koja se odigrala 1557. godine.

Utvrda je izgrađena u XII ili XIII stoljeću (pouzdanih podataka nema) i predstavljala je važnu stratešku točku obrane Hrvatske s obzirom na blizinu bosanske granice i česte upade Turaka. S kamenim zidovima debljine i do dva metra, bila je gotovo neprobojna i dugo odolijevala napadima Osmanlija, a dobila je na posebnoj važnosti nakon pada Bosne pod tursku vlast 1463. godine. Tada je s ostalim hrvatskim utvrdama u tim rubnim područjima doista predstavljala Predziđe kršćanstva,

Poslije osvajanja Kostajnice u srpnju 1556. godine, Turci su probili hrvatsku obranu na granici i opustošili sva naselja između Une i Kupe, a potom upali u Turopolje koje je (24. kolovoza iste godine) također poharano. Ogorčen time, Nikola Šubić Zrinski (IV) je odstupio s položaja bana i odrekao se te časti, te došao iz Međimurja braniti svoje gradove u ugroženim područjima.

Osmanlije su ipak uspjele osvojiti Zrin (u listopadu 1577.), ali nakon godinu dana Hrvati su ga oslobodili i protjerali osvajača.

Žilava i požrtvovna obrana od Osmanlija koji su već osvojili Slavoniju i doprli do Senja, urodila je velikom hrvatskom pobjedom kod Siska (22. lipnja 1593. godine), čime su zaustavljeni prodori osvajača, nakon čega počinje postupno oslobađanje hrvatskih zemalja.

Po protjerivanju Turaka, Zrin se nalazi u sastavu Habsburške monarhije. Budući da je bila u lošem i ruševnom stanju, utvrda je obnovljena za potrebe vojske 1753. godine

Obnova Zrina zadaća je ovog naraštaja Hrvata

Početkom XIX stoljeća zrinsku utvrdu poharao je požar i ona je ponovno ostala prepuštena zaboravu, sve dok Družba ‘Braće Hrvatskog Zmaja’ 1925. godine nije obnovila najveći dio utvrde i branič-kulu. Južnu branič kulu su teško oštetili partizani i četnici dinamitom, u spomenutom napadu 9. i 10. rujna 1943., kad su i izvršili masakr nad Zrinjanima.

Ponovna konzervacija već ruševne utvrde započela je tek u ožujku 2017. godine, a cilj joj je sačuvati ovaj vrijedni kulturno-povijesni spomenik od daljnjeg propadanja i učiniti ga sigurnim za posjete i razgledavanje.

Nova crkva u Zrinu – prvi znak vraćanja života u ovo mjesto (foto: miportal)

U Sisačko-moslavačkoj županiji izrađen je projekt pod nazivom Baština Zrinskih – budućnost Banovine u okviru kojega se nastavlja obnova kako Zrina, tako i Zrinske utvrde Gvozdansko, te crkve Marije Magdalene.

Crkva Našašća Svetoga Križa obnovljena je i uskoro će biti blagoslovljena (na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, 14. rujna ove godine) od zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića koji će toga dana u Zrinu predvoditi i misno slavlje.

Svećenik Ivica Petanjek ( danas biskup krčki koji je rodom iz ovoga mjesta) i njegova obitelj svojedobno su tužbom tražili poništenje sramotne presude komunističkog suda u Dvoru (iz 1946. godine) kojom je oteta imovina Zrinjanima, a oni trajno protjerani sa svoje djedovine – s ognjišta i zemlje koja im pripada i po nasljednom pravu i po zakonu – ali je ista odbačena, pa preostaje još zajednička tužba žitelja Zrina kako bi se konačno došlo do pravde.

Jedan od dokaza koji potkrjepljuje opravdanost njihovih zahtjeva jeste zapisnik o prosvjednom posjetu načelnika Zrina Antuna Babića, tabornika Roka Remete i seljaka Mije Krivošića i Pavla Marakovića Predsjedništvu Vlade NDH pet mjeseci poslije partizansko-četničkog masakra u Zrinju (30. ožujka 1943.), kojom je prigodom izaslanstvo predočilo ministru Janku Tortiću dokaze kako je od uspostave NDH (10. travnja 1941.) zabilježeno 36 napada u kojima je pri obavljanju poljskih i drugih radova ubijeno, ranjeno i zarobljeno 46 mještana Zrina, te da njegovi žitelji žive u krajnjoj bijedi i oskudici, a mjesto je potpuno izolirano od ostatka svijeta. Kad je u pitanju oružje za obranu golih života i obitelji, rekli su da raspolažu sa samo 80 pušaka, većinom neispravnih, koje su otete od četnika (vodio ih je

Vasil Gaćeša, u komunističkoj Jugoslaviji proglašen za narodnog heroja), dok za nešto civilnog oružja koje posjeduju nemaju streljiva. Isto tako, posvjedočili su da su im dvije teške strojnice oteli pripadnici Hrvatske domovinske vojske, te da su potpuno nezaštićeni u svim hrvatskim selima, pogotovu kad izađu iz svojih kuća. Od ministra su zatražili da Vlada u Zrin pošalje vod domobrana s naoružanjem.

Najveću ulogu u očuvanju Zrina od zaborava i njegovoj obnovi imala je i ima Katolička crkva, a uz nju i Hrvatsko žrtvoslovno društvo.

Treba vjerovati i nadati se da će se Zrin ponovno podići iz pepela a utvrda naših slavnih vladara opet zasjati nekadašnjim sjajem, jednako kao i netom obnovljena crkva koja predstavlja remek djelo gotičke gradnje iz predturskog doba i oko čijega oltara se počinje okupljati hrvatski vjernički puk, vraćajući poslije svih proživljenih patnji i stradanja život na južne obronke naše Zrinske gore.

Iz godine u godinu na obljetnicu partizansko-četničkog pokolja, u Zrinu se okuplja sve više ljudi. Nadajmo se da će tako biti i u subotu (14. rujna), na blagoslovu novoizgrađene crkve Našašća Svetoga Križa.

Mjesta koja su svjetionici našeg povijesnog sjećanja i na kojima se stoljećima lila krv za slobodu dio su nas samih i našega identiteta, tamo su nam korijeni, temelji i oslonac, njih se ne smijemo odricati i prepuštati ih drači, trnju i zaboravu. Kad to nisu učinili Višeslav, Borna, Trpimir, Domagoj, Branimir, Tomislav, Krešimir, Zvonimir, Zrinski, Šubići, Frankopani i plejada drugih nacionalnih junaka koji su kroz sva minula stoljeća branili svoju djedovinu ne žaleći svojih života i krvi, otkuda nama pravo?

I danas kad odajemo počast našim nevino umorenim žrtvama iz Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata i s pijetetom ih se sjećamo, imajmo na umu da ćemo se svima koji su svoje živote darovali Hrvatskoj najbolje odužiti ako u Zrin i sva druga mjesta u kojima su nas ubijali i iz kojih su nas protjerivali s nakanom da nam izbrišu svaki trag, vratimo život.

Neka to bude naša osveta.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Hrvatski Leonida Nikola Šubić Zrinski i njegovi junaci svojom su besprimjernom žrtvom obranili i Europu i Hrvatsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

22. rujna 1991. – Pokolj u Tovarniku

Objavljeno

na

Objavio

Pitomo srijemsko selo Tovarnik bilo je u rujnu i listopadu 1991. mjesto ubijanja, strašnih mučenja i progona srijemskih Hrvata. Na današnji dan 22. rujna 1991. ubijeno je 68 ljudi, a u danima koji su slijedili i mnogo više. Ubijen je i župnik Ivan Burik. Preostali Hrvati u Tovarniku, uglavnom starci i žene, morali su nositi bijele trake kao znak da su hrvatske nacionalnosti.

Na današnji dan 22. rujna 1991. nakon okupacije Tovarnika koji se nalazio na putu prema Vukovaru, jedinice JNA i srbijanskih četnika ubile su i masakrirale 68 Hrvata. Nešto kasnije ubijen je i tovarnički svećenik Ivan Burik.

Bila je to osveta za neočekivani i nadljudski višednevni otpor golorukih branitelja Tovarnika, hrvatskog sela u Srijemu na granici sa Srbijom, koji JNA i četnici nisu ni u snu očekivali. Tenkovske kolone sa stotinama oklopnih vozila koje su se kretale iz Beograda i Novog Sada prema Vukovaru su u hrvatskom selima Srijema Tovarniku, Ilači, Bogdanovcima i drugima nailazile na neviđeni otpor gotovo golorukih branitelja koji su uvelike načeli borbeni moral srbijanske vojske i prije dolaska pred sami Vukovar.

Tako je do zuba naoružana srbijanska vojska već u velikom strahu dolazila do samog Vukovara gdje je potpuno slomila zube. Početni zanos koji je bio praćen ‘bacanjem cveća i oduševljenim narodom’ koji ih je ispraćao ubrzo je nestao pred hrabrošću hrvatskih ljudi. Borbeni moral iskazan na televizijama Srbije je nestajao.

Veliki udjel u tome imalo je selo heroj – Tovarnik.

O tim nevjerojatnim događanjima i herojskim podvizima hrvatskih branitelja u selima zapadnog Srijema postoje brojne knjige i svjedočanstva na internetu dostupna čitateljima.

Masovni zločin u Tovarniku

Na sam današnji dan na brutalni način ubijeno je 68 Hrvata u Tovarniku.

No, ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni mjesni župnik Ivan Burik koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina, proveo u Tovarniku.

Hrvati morali nositi trake poput Židova

Osim ubijanja, Srbi su protjerali više od 95 posto od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Tovarniku. Srušili su ili oštetili više od 70 posto mjesnih kuća i gospodarskih zgrada. Ono malo Hrvata koje su ostavili živjeti na svojim ognjištima, većinom starce i žene, prisiljavali su, da poput Židova za vrijeme nacizma, nose oznake na rukavu – bijele krpe kao znak predaje i pripadnosti hrvatskom narodu. Istim su znakom bile obilježene i njihove kuće.

JNA i četnici ponovili zločin partizana iz 1944.

Dana 8. prosinca 1944. Tovarnik je također doživio veliki masovni pokolj, kada su prema nepotpunim podacima, partizani prilikom ulaska u ovo selo ubili 51 Tovarničana, uglavnom Hrvata i Nijemaca. Oni su ubijeni na najbrutalnije načine: nožem, letvama i bacanjem sa zvonika pravoslavne crkve. Prema pisanju Večernjeg lista od 8. prosinca 2013. popis za likvidaciju napravili su domaći tovarnički Srbi.

Svake godine rodbina i predstavnici društva „Antun Gustav Matoš“ polažu cvijeće i pale svijeće uz ogradu pravoslavne crkve u Tovarniku kao uspomenu na ovaj strašan događaj, moleći pri tome za duše ubijenih.

Ekskluzivne snimke njemačke televizije razorenog i okupiranog Tovarnika 1991:

Narod.hr/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – ‘Obadva! Oba su pala!’ – riječi koje su obilježile Domovinski rat (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Tog 21. rujna 1991. godine ukupno je bilo 55 preleta vojnih aviona JNA nad šibenskim krajem, a na bitnici Zečevo nebo su motrili današnji šibensko-kninski župan Goran Pauk na topu te Neven Livajić naoružan ‘Strelom’ zajedno s Damirom Fržopom i Draženom Bilaćem.

Oni su tada srušili dva aviona tipa ‘Jastreb’, a zahvaljujući snimatelju Bilanu i euforiji mladog Gaćine, nastala je kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u i izazvala oduševljenje diljem zemlje.

Rušenje srpskih ratnih zrakoplova kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

 

‘Rujanski rat’ – Bitka za Šibenik – Prva pobjeda u obrani od velikosrpske agresije

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari