Pratite nas

Povijesnice

9. i 10. rujna 1943. partizani i četnici izvršili su pokolj nad Hrvatima u Zrinu, rodnom mjestu sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskog

Objavljeno

na

Prije 76 godina (9. i 10. rujna 1943. godine) domaći partizani i četnici (iz okolnih srpskih sela) u zajedničkom krvavom pohodu ubili su gotovo trećinu žitelja Zrina – Hrvata, spalili župnu crkvu Našašća Svetoga Križa, a većinu kuća opljačkali i zapalili. Zrin je bio uništen i u njemu nakon odlaska zločinaca nije bilo žive duše. Tek u mjesecima poslije krvavog pira, nešto od njegovih žitelja se vratilo na svoja ognjišta, uz sve rizike i po vlastitoj želji.

Mora se naglasiti kako za ove napade i zločine nije bilo nikakvih razloga i povoda, niti je u Zrinu bilo vojnih postrojbi NDH – riječ je i čistoj nacionalnoj i vjerskoj mržnji prema Hrvatima i katolicima koja se poput otrovne biljke razvijala i bujala tijekom razdoblja Kraljevine Jugoslavije (1918-1941.), a svoju kulminaciju dosegla u vrijeme kapitulacije jugoslavenske vojske i početka svjetskog ratnog sukoba, kad su četnici, monarhisti i komunisti umjesto na okupatora krenuli na Hrvate ne bi li u samome začetku spriječili uspostavu bilo kakve hrvatske države.

Već prije izravnog napada, ubijeno je 37 Zrinjana u vrijeme dok su radili na poljima ili na okolnim putevima u blizini samoga mjesta. Budući da je bio okružen selima u kojima su u većini živjeli Srbi, Zrin je bio na meti i u godinama prije rata, a tamošnji Srbi nisu niti krili svoju mržnju prema svemu što je hrvatsko. Čekali su povoljan trenutak kako bi ostvarili svoje zločinačke naume i to su krajem ljeta 1943. godine i proveli u djelo.

U ta dva dana (9. i 10. rujna 1943. godine), ubijeno je 213 stanovnika Zrina, od čega i 12-ero djece; troje mlađe od godine dana – najmlađa žrtva bila je dijete rođeno 15 dana prije pokolja.

U razdoblju rata i poraća ubijen je ukupno 291 Zrinjanin (u poraću njih 28), što je činilo skoro trećinu ukupne populacije u ovom mjestu.

Spomen križ u Zrinu

Spomen križ u Zrinu

Kosti žrtava pronađene su tek 2013. godine i bile su toliko ispremještane da se moralo forenzičkom analizom utvrditi kako je riječ o posmrtnim ostacima Zrinjana iz razdoblja Drugoga svjetskog rata.

U ovom mirnom i pitomom mjestu smještenom na južnim obroncima središnjeg dijela Zrinske gore (koje pripada općini Dvor), prema popisu iz 1910. godine živio je ukupno 781 stanovnik, od čega 777 Hrvata, troje Srba i jedan Mađar.

Uoči Drugoga svjetskog rata, u Zrinu je živjelo 850 Hrvata.

Nakon masakra koji su planski izvršili partizani i četnici te 1943. godine, kao i kasnijih učestalih napada na živote i imovinu žitelja Zrina, oni su se raselili diljem Hrvatske, a jedan broj ih je otišao i u inozemstvo.

Faksimil sramotne presude komunističkog suda u Dvoru iz 1946. godine kojom se potvrđuje etničko čišćenje Zrina i politika segregacije prema Hrvatima

Kako bi do kraja proveli svoj naum zatiranja svega što je hrvatsko na tom području, komunisti su tamošnjim Hrvatima oduzeli svu imovinu i zabranili im povratak, jednako kao što su postupili u slučajevima Španovice, Boričevca, Udbine (ili Krnjeuše – u BiH) i mnogih drugih mjesta. Bila je to metodologija koja se planski koristila kako bi se etnički očistila Banovina i učinila posve srpskom, što je velikosrpska hegemonistička klika nastojala postići od same uspostave Kraljevine Jugoslavije (1918. godine).

1946. godine, Kotarski sud u Dvoru na Uni donio je presudu kojom je ozakonjen zločin etničkog čišćenja Zrina i nastavljeno njegovo zatiranje. U njoj se „u ime naroda“ oduzima sva pokretna i nepokretna imovina žiteljima ovog mjesta (gdje god se u tom trenutku nalazili), jer su „svi stanovnici mjesta Zrin za borbu sposobni vodili borbu protiv NOV-a, a zatim ukoliko nisu strijeljani, ubijeni ili poginuli, pobjegli su u toku rata“.

(Vidi: https://hu-benedikt.hr/?p=118820; stranica posjećena 7.9.2019.)

Sve te i brojne druge propagandne laži o „ekstremizmu“ Zrinjana trebale su opravdati krvavi zločin i uništavanje ovog hrvatskog naselja od preko 850 duša.

Na Banovini se i tijekom posljednjeg rata (1991-1995.) događalo nešto slično. Opet su četnici s kokardama i njihovi saveznici iz „JNA“ (koji su do jučer kao komunisti „čuvali Jugoslaviju“) s petokrakama na kapama krenuli u ostvarenje starog nauma – etničkog čišćenja hrvatske Banovine, odnosno istrebljenja Hrvata na tom području. Uz paljevine i rušenja cijelih sela, masovne zločine i razaranje gradova, pljačke i silovanja, te protjerivanje domicilnog hrvatskog stanovništva, oni su činili isto ono što su u ovim krajevima za Drugoga svjetskog rata provodili njihovi prethodnici.

Najtragičnije u svemu jeste što su svi ti zločini ostali nekažnjeni – kako oni iz razdoblja Drugoga svjetskog rata, tako i oni iz Domovinskog rata i to je sramotna i poražavajuća činjenica s kojom je teško pomiriti se.

Zrin je nezaobilazni dio hrvatske povijesne i kulturne baštine

Grad Zrin stoljećima je bio sjedište hrvatskih plemića iz roda Šubića čiji je jedan ogranak po njemu i nosio ime Zrinski. Najslavniji među njima, junak Nikola Šubić Zrinski (Nikola IV ili Sigetski) rođen je u ovom mjestu i otuda je krenuo braniti svoju Domovinu, ali i Europu od Osmanlija.

Arheološka istraživanja pokazala su da je ovaj lokalitet bio naseljen još u prapovijesti i antičko doba, a u XIV stoljeću ovdje je bujao život, sve do bitke koja se odigrala 1557. godine.

Utvrda je izgrađena u XII ili XIII stoljeću (pouzdanih podataka nema) i predstavljala je važnu stratešku točku obrane Hrvatske s obzirom na blizinu bosanske granice i česte upade Turaka. S kamenim zidovima debljine i do dva metra, bila je gotovo neprobojna i dugo odolijevala napadima Osmanlija, a dobila je na posebnoj važnosti nakon pada Bosne pod tursku vlast 1463. godine. Tada je s ostalim hrvatskim utvrdama u tim rubnim područjima doista predstavljala Predziđe kršćanstva,

Poslije osvajanja Kostajnice u srpnju 1556. godine, Turci su probili hrvatsku obranu na granici i opustošili sva naselja između Une i Kupe, a potom upali u Turopolje koje je (24. kolovoza iste godine) također poharano. Ogorčen time, Nikola Šubić Zrinski (IV) je odstupio s položaja bana i odrekao se te časti, te došao iz Međimurja braniti svoje gradove u ugroženim područjima.

Osmanlije su ipak uspjele osvojiti Zrin (u listopadu 1577.), ali nakon godinu dana Hrvati su ga oslobodili i protjerali osvajača.

Žilava i požrtvovna obrana od Osmanlija koji su već osvojili Slavoniju i doprli do Senja, urodila je velikom hrvatskom pobjedom kod Siska (22. lipnja 1593. godine), čime su zaustavljeni prodori osvajača, nakon čega počinje postupno oslobađanje hrvatskih zemalja.

Po protjerivanju Turaka, Zrin se nalazi u sastavu Habsburške monarhije. Budući da je bila u lošem i ruševnom stanju, utvrda je obnovljena za potrebe vojske 1753. godine

Obnova Zrina zadaća je ovog naraštaja Hrvata

Početkom XIX stoljeća zrinsku utvrdu poharao je požar i ona je ponovno ostala prepuštena zaboravu, sve dok Družba ‘Braće Hrvatskog Zmaja’ 1925. godine nije obnovila najveći dio utvrde i branič-kulu. Južnu branič kulu su teško oštetili partizani i četnici dinamitom, u spomenutom napadu 9. i 10. rujna 1943., kad su i izvršili masakr nad Zrinjanima.

Ponovna konzervacija već ruševne utvrde započela je tek u ožujku 2017. godine, a cilj joj je sačuvati ovaj vrijedni kulturno-povijesni spomenik od daljnjeg propadanja i učiniti ga sigurnim za posjete i razgledavanje.

Nova crkva u Zrinu – prvi znak vraćanja života u ovo mjesto (foto: miportal)

U Sisačko-moslavačkoj županiji izrađen je projekt pod nazivom Baština Zrinskih – budućnost Banovine u okviru kojega se nastavlja obnova kako Zrina, tako i Zrinske utvrde Gvozdansko, te crkve Marije Magdalene.

Crkva Našašća Svetoga Križa obnovljena je i uskoro će biti blagoslovljena (na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, 14. rujna ove godine) od zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića koji će toga dana u Zrinu predvoditi i misno slavlje.

Svećenik Ivica Petanjek ( danas biskup krčki koji je rodom iz ovoga mjesta) i njegova obitelj svojedobno su tužbom tražili poništenje sramotne presude komunističkog suda u Dvoru (iz 1946. godine) kojom je oteta imovina Zrinjanima, a oni trajno protjerani sa svoje djedovine – s ognjišta i zemlje koja im pripada i po nasljednom pravu i po zakonu – ali je ista odbačena, pa preostaje još zajednička tužba žitelja Zrina kako bi se konačno došlo do pravde.

Jedan od dokaza koji potkrjepljuje opravdanost njihovih zahtjeva jeste zapisnik o prosvjednom posjetu načelnika Zrina Antuna Babića, tabornika Roka Remete i seljaka Mije Krivošića i Pavla Marakovića Predsjedništvu Vlade NDH pet mjeseci poslije partizansko-četničkog masakra u Zrinju (30. ožujka 1943.), kojom je prigodom izaslanstvo predočilo ministru Janku Tortiću dokaze kako je od uspostave NDH (10. travnja 1941.) zabilježeno 36 napada u kojima je pri obavljanju poljskih i drugih radova ubijeno, ranjeno i zarobljeno 46 mještana Zrina, te da njegovi žitelji žive u krajnjoj bijedi i oskudici, a mjesto je potpuno izolirano od ostatka svijeta. Kad je u pitanju oružje za obranu golih života i obitelji, rekli su da raspolažu sa samo 80 pušaka, većinom neispravnih, koje su otete od četnika (vodio ih je

Vasil Gaćeša, u komunističkoj Jugoslaviji proglašen za narodnog heroja), dok za nešto civilnog oružja koje posjeduju nemaju streljiva. Isto tako, posvjedočili su da su im dvije teške strojnice oteli pripadnici Hrvatske domovinske vojske, te da su potpuno nezaštićeni u svim hrvatskim selima, pogotovu kad izađu iz svojih kuća. Od ministra su zatražili da Vlada u Zrin pošalje vod domobrana s naoružanjem.

Najveću ulogu u očuvanju Zrina od zaborava i njegovoj obnovi imala je i ima Katolička crkva, a uz nju i Hrvatsko žrtvoslovno društvo.

Treba vjerovati i nadati se da će se Zrin ponovno podići iz pepela a utvrda naših slavnih vladara opet zasjati nekadašnjim sjajem, jednako kao i netom obnovljena crkva koja predstavlja remek djelo gotičke gradnje iz predturskog doba i oko čijega oltara se počinje okupljati hrvatski vjernički puk, vraćajući poslije svih proživljenih patnji i stradanja život na južne obronke naše Zrinske gore.

Iz godine u godinu na obljetnicu partizansko-četničkog pokolja, u Zrinu se okuplja sve više ljudi. Nadajmo se da će tako biti i u subotu (14. rujna), na blagoslovu novoizgrađene crkve Našašća Svetoga Križa.

Mjesta koja su svjetionici našeg povijesnog sjećanja i na kojima se stoljećima lila krv za slobodu dio su nas samih i našega identiteta, tamo su nam korijeni, temelji i oslonac, njih se ne smijemo odricati i prepuštati ih drači, trnju i zaboravu. Kad to nisu učinili Višeslav, Borna, Trpimir, Domagoj, Branimir, Tomislav, Krešimir, Zvonimir, Zrinski, Šubići, Frankopani i plejada drugih nacionalnih junaka koji su kroz sva minula stoljeća branili svoju djedovinu ne žaleći svojih života i krvi, otkuda nama pravo?

I danas kad odajemo počast našim nevino umorenim žrtvama iz Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata i s pijetetom ih se sjećamo, imajmo na umu da ćemo se svima koji su svoje živote darovali Hrvatskoj najbolje odužiti ako u Zrin i sva druga mjesta u kojima su nas ubijali i iz kojih su nas protjerivali s nakanom da nam izbrišu svaki trag, vratimo život.

Neka to bude naša osveta.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Hrvatski Leonida Nikola Šubić Zrinski i njegovi junaci svojom su besprimjernom žrtvom obranili i Europu i Hrvatsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Franjo Tuđman: Kažu mi da su iz Gruda, Širokog, Posušja, Duvna… a ja u čudu

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom 1990. godine Hrvati porijeklom iz Bosne i Hercegovine značajno doprinose uspostavi demokracije i višestranačja u Hrvatskoj, djelovanjem najčešće u strankama državotvorne političke orijentacije.

Posebno je velik broj Hrvata iz BiH djelovao u okviru Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja je dobila prve parlamentarne izbore u Hrvatskoj sredinom 1990. godine te je potom predvodila hrvatski narod na putu u samostalnost.

Popisi polaznika tečaja „Prvi hrvatski redarstvenik“, na kojima je oko 1800 momaka, kazuju da ih je porijeklom iz Bosne i Hercegovine bilo više stotina, odnosno izrazito nerazmjerno postotku bosanskohercegovačkih Hrvata u ukupnom broju hrvatskog naroda. Tako naprimjer u jedinici za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca, odnosno trećoj generaciji tečaja, od 335 polaznika samo 30-ak nije bilo porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Ja se sjećam kada je Predsjednik išao u Rakitje (…) i kad se vratio u Ured pričao je kako je pitao dečke: Odakle si ti? Iz Posušja, odakle ti? Iz Širokog, odakle si ti? Iz Gruda, odakle si ti? Iz Tomislavgrada. Nakon toga je rekao: „Što je ovo, sami Hercegovci?” 90% ljudi je bilo iz BiH (…) Tako je to tada bilo, ja to ne želim potencirati zato što sam ja iz Hercegovine. Dragovoljci iz Hercegovine vidjeli su da stiže hrvatska država te su govorili idemo ginuti, pa što bude! Ja se sjećam, Predsjednik je bio u čudu, i to najozbiljnije.

On je znao da s Gojkom kao ministrom obrane može kontrolirati te ljude, što je užasno bitno, inače bi se konci pogubili, otišlo bi to Bog zna kud. Nitko nije slušao na ratištu (…) Gojka se slušalo, vojska je Gojka slušala i cijenili su ga, i kad je god trebalo nešto riješiti na ratištu, mislim da nijedan drugi ministar obrane ne bi uspio što je Gojko uspijevao (…) Na ratištu, neki bitni, oni koji su vodili vojsku, odnosno glavne brigade, slušali su Gojka. On je jednostavno bio ta čvrsta sigurna veza između vojske i Predsjednika.

Mislim da ne treba nikome posebno isticati da bez tih 1800 momaka, svojevrsnih „hrvatskih spartanaca“, i njihove spremnosti da se u presudnom povijesnom trenutku suprostave pobunjenim Srbima i Jugoslavenskoj narodnoj armiji, danas ne bi bilo slobodne Hrvatske, a posljedično ni samostalne Bosne i Hercegovine. Presudno je također da su hrvatski policajci u takvim okolnostima vjerovali političarima koji ih predvode.

Prema podacima koji dolaze iz relevantnih krugova, 64% poginulih branitelja iz Oružanih snaga RH porijeklom su iz Bosne i Hercegovine. Važno je napomenuti da bi navedene podatke trebalo svakako i znanstveno verificirati.

Ivana Njavro/Braniteljski.hr

 

Od 1800 prvih dobrovoljaca, 480 ih je došlo iz Širokog Brijega i okolice

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Najkrvavija bitka Domovinskog rata – Bitka za Vukovar (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Tri mjeseca trajala je bitka za Vukovar. Grad je od desetaka tisuća pripadnika srpskih paravojnih postrojbi i tzv. JNA branilo samo 1800 hrvatskih branitelja. Višestruko brojniji agresori – na grad su dnevno bacali i više od 10.000 granata, bombi i raketa.

Tijekom herojskog otpora stradalo je 2717 hrvatskih branitelja i civila, grad je praktički sravnjen sa zemljom. U koncentracijske logore u Srbiji odvedeno je oko 7 tisuća branitelja i civila, iz Vukovara je prognano oko 22.000 tisuće ljudi.

Krajem kolovoza 91. Vukovar dobiva prve udarce. Izložen je teškom bombardiranju sa zemlje i iz zraka.Grad je razoren i pust. Branitelji daju sve za slobodu. Samo na Trpinjskoj cesti uništeno je na desetke neprijateljskih tenkova. A bolnica, utočište ranjenicima i civilima – glavni je cilj napada i ubrzo ruševina.

Glas koji probija opsadu, glas hrabrosti i nade onaj je Siniše Glavaševića s Hrvatskog radija Vukovar. Među 2000 branitelja je i Jean Michel Nicolier – dao je život za obranu dotad mu nepoznate Hrvatske.

Agresor nije imao milosti. Stanovnici u koloni napuštaju rođeni grad, u nadi da će se jednoga dana vratiti. Drugi pak završavaju u masovnim grobnicama i logorima smrti. Vukovar je razrušen, ali nikada neće biti zaboravljen.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari