Pratite nas

Povijesnice

9. i 10. rujna 1943. partizani i četnici izvršili su pokolj nad Hrvatima u Zrinu, rodnom mjestu sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskog

Objavljeno

na

Prije 76 godina (9. i 10. rujna 1943. godine) domaći partizani i četnici (iz okolnih srpskih sela) u zajedničkom krvavom pohodu ubili su gotovo trećinu žitelja Zrina – Hrvata, spalili župnu crkvu Našašća Svetoga Križa, a većinu kuća opljačkali i zapalili. Zrin je bio uništen i u njemu nakon odlaska zločinaca nije bilo žive duše. Tek u mjesecima poslije krvavog pira, nešto od njegovih žitelja se vratilo na svoja ognjišta, uz sve rizike i po vlastitoj želji.

Mora se naglasiti kako za ove napade i zločine nije bilo nikakvih razloga i povoda, niti je u Zrinu bilo vojnih postrojbi NDH – riječ je i čistoj nacionalnoj i vjerskoj mržnji prema Hrvatima i katolicima koja se poput otrovne biljke razvijala i bujala tijekom razdoblja Kraljevine Jugoslavije (1918-1941.), a svoju kulminaciju dosegla u vrijeme kapitulacije jugoslavenske vojske i početka svjetskog ratnog sukoba, kad su četnici, monarhisti i komunisti umjesto na okupatora krenuli na Hrvate ne bi li u samome začetku spriječili uspostavu bilo kakve hrvatske države.

Već prije izravnog napada, ubijeno je 37 Zrinjana u vrijeme dok su radili na poljima ili na okolnim putevima u blizini samoga mjesta. Budući da je bio okružen selima u kojima su u većini živjeli Srbi, Zrin je bio na meti i u godinama prije rata, a tamošnji Srbi nisu niti krili svoju mržnju prema svemu što je hrvatsko. Čekali su povoljan trenutak kako bi ostvarili svoje zločinačke naume i to su krajem ljeta 1943. godine i proveli u djelo.

U ta dva dana (9. i 10. rujna 1943. godine), ubijeno je 213 stanovnika Zrina, od čega i 12-ero djece; troje mlađe od godine dana – najmlađa žrtva bila je dijete rođeno 15 dana prije pokolja.

U razdoblju rata i poraća ubijen je ukupno 291 Zrinjanin (u poraću njih 28), što je činilo skoro trećinu ukupne populacije u ovom mjestu.

Spomen križ u Zrinu

Spomen križ u Zrinu

Kosti žrtava pronađene su tek 2013. godine i bile su toliko ispremještane da se moralo forenzičkom analizom utvrditi kako je riječ o posmrtnim ostacima Zrinjana iz razdoblja Drugoga svjetskog rata.

U ovom mirnom i pitomom mjestu smještenom na južnim obroncima središnjeg dijela Zrinske gore (koje pripada općini Dvor), prema popisu iz 1910. godine živio je ukupno 781 stanovnik, od čega 777 Hrvata, troje Srba i jedan Mađar.

Uoči Drugoga svjetskog rata, u Zrinu je živjelo 850 Hrvata.

Nakon masakra koji su planski izvršili partizani i četnici te 1943. godine, kao i kasnijih učestalih napada na živote i imovinu žitelja Zrina, oni su se raselili diljem Hrvatske, a jedan broj ih je otišao i u inozemstvo.

Faksimil sramotne presude komunističkog suda u Dvoru iz 1946. godine kojom se potvrđuje etničko čišćenje Zrina i politika segregacije prema Hrvatima

Kako bi do kraja proveli svoj naum zatiranja svega što je hrvatsko na tom području, komunisti su tamošnjim Hrvatima oduzeli svu imovinu i zabranili im povratak, jednako kao što su postupili u slučajevima Španovice, Boričevca, Udbine (ili Krnjeuše – u BiH) i mnogih drugih mjesta. Bila je to metodologija koja se planski koristila kako bi se etnički očistila Banovina i učinila posve srpskom, što je velikosrpska hegemonistička klika nastojala postići od same uspostave Kraljevine Jugoslavije (1918. godine).

1946. godine, Kotarski sud u Dvoru na Uni donio je presudu kojom je ozakonjen zločin etničkog čišćenja Zrina i nastavljeno njegovo zatiranje. U njoj se „u ime naroda“ oduzima sva pokretna i nepokretna imovina žiteljima ovog mjesta (gdje god se u tom trenutku nalazili), jer su „svi stanovnici mjesta Zrin za borbu sposobni vodili borbu protiv NOV-a, a zatim ukoliko nisu strijeljani, ubijeni ili poginuli, pobjegli su u toku rata“.

(Vidi: https://hu-benedikt.hr/?p=118820; stranica posjećena 7.9.2019.)

Sve te i brojne druge propagandne laži o „ekstremizmu“ Zrinjana trebale su opravdati krvavi zločin i uništavanje ovog hrvatskog naselja od preko 850 duša.

Na Banovini se i tijekom posljednjeg rata (1991-1995.) događalo nešto slično. Opet su četnici s kokardama i njihovi saveznici iz „JNA“ (koji su do jučer kao komunisti „čuvali Jugoslaviju“) s petokrakama na kapama krenuli u ostvarenje starog nauma – etničkog čišćenja hrvatske Banovine, odnosno istrebljenja Hrvata na tom području. Uz paljevine i rušenja cijelih sela, masovne zločine i razaranje gradova, pljačke i silovanja, te protjerivanje domicilnog hrvatskog stanovništva, oni su činili isto ono što su u ovim krajevima za Drugoga svjetskog rata provodili njihovi prethodnici.

Najtragičnije u svemu jeste što su svi ti zločini ostali nekažnjeni – kako oni iz razdoblja Drugoga svjetskog rata, tako i oni iz Domovinskog rata i to je sramotna i poražavajuća činjenica s kojom je teško pomiriti se.

Zrin je nezaobilazni dio hrvatske povijesne i kulturne baštine

Grad Zrin stoljećima je bio sjedište hrvatskih plemića iz roda Šubića čiji je jedan ogranak po njemu i nosio ime Zrinski. Najslavniji među njima, junak Nikola Šubić Zrinski (Nikola IV ili Sigetski) rođen je u ovom mjestu i otuda je krenuo braniti svoju Domovinu, ali i Europu od Osmanlija.

Arheološka istraživanja pokazala su da je ovaj lokalitet bio naseljen još u prapovijesti i antičko doba, a u XIV stoljeću ovdje je bujao život, sve do bitke koja se odigrala 1557. godine.

Utvrda je izgrađena u XII ili XIII stoljeću (pouzdanih podataka nema) i predstavljala je važnu stratešku točku obrane Hrvatske s obzirom na blizinu bosanske granice i česte upade Turaka. S kamenim zidovima debljine i do dva metra, bila je gotovo neprobojna i dugo odolijevala napadima Osmanlija, a dobila je na posebnoj važnosti nakon pada Bosne pod tursku vlast 1463. godine. Tada je s ostalim hrvatskim utvrdama u tim rubnim područjima doista predstavljala Predziđe kršćanstva,

Poslije osvajanja Kostajnice u srpnju 1556. godine, Turci su probili hrvatsku obranu na granici i opustošili sva naselja između Une i Kupe, a potom upali u Turopolje koje je (24. kolovoza iste godine) također poharano. Ogorčen time, Nikola Šubić Zrinski (IV) je odstupio s položaja bana i odrekao se te časti, te došao iz Međimurja braniti svoje gradove u ugroženim područjima.

Osmanlije su ipak uspjele osvojiti Zrin (u listopadu 1577.), ali nakon godinu dana Hrvati su ga oslobodili i protjerali osvajača.

Žilava i požrtvovna obrana od Osmanlija koji su već osvojili Slavoniju i doprli do Senja, urodila je velikom hrvatskom pobjedom kod Siska (22. lipnja 1593. godine), čime su zaustavljeni prodori osvajača, nakon čega počinje postupno oslobađanje hrvatskih zemalja.

Po protjerivanju Turaka, Zrin se nalazi u sastavu Habsburške monarhije. Budući da je bila u lošem i ruševnom stanju, utvrda je obnovljena za potrebe vojske 1753. godine

Obnova Zrina zadaća je ovog naraštaja Hrvata

Početkom XIX stoljeća zrinsku utvrdu poharao je požar i ona je ponovno ostala prepuštena zaboravu, sve dok Družba ‘Braće Hrvatskog Zmaja’ 1925. godine nije obnovila najveći dio utvrde i branič-kulu. Južnu branič kulu su teško oštetili partizani i četnici dinamitom, u spomenutom napadu 9. i 10. rujna 1943., kad su i izvršili masakr nad Zrinjanima.

Ponovna konzervacija već ruševne utvrde započela je tek u ožujku 2017. godine, a cilj joj je sačuvati ovaj vrijedni kulturno-povijesni spomenik od daljnjeg propadanja i učiniti ga sigurnim za posjete i razgledavanje.

Nova crkva u Zrinu – prvi znak vraćanja života u ovo mjesto (foto: miportal)

U Sisačko-moslavačkoj županiji izrađen je projekt pod nazivom Baština Zrinskih – budućnost Banovine u okviru kojega se nastavlja obnova kako Zrina, tako i Zrinske utvrde Gvozdansko, te crkve Marije Magdalene.

Crkva Našašća Svetoga Križa obnovljena je i uskoro će biti blagoslovljena (na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, 14. rujna ove godine) od zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića koji će toga dana u Zrinu predvoditi i misno slavlje.

Svećenik Ivica Petanjek ( danas biskup krčki koji je rodom iz ovoga mjesta) i njegova obitelj svojedobno su tužbom tražili poništenje sramotne presude komunističkog suda u Dvoru (iz 1946. godine) kojom je oteta imovina Zrinjanima, a oni trajno protjerani sa svoje djedovine – s ognjišta i zemlje koja im pripada i po nasljednom pravu i po zakonu – ali je ista odbačena, pa preostaje još zajednička tužba žitelja Zrina kako bi se konačno došlo do pravde.

Jedan od dokaza koji potkrjepljuje opravdanost njihovih zahtjeva jeste zapisnik o prosvjednom posjetu načelnika Zrina Antuna Babića, tabornika Roka Remete i seljaka Mije Krivošića i Pavla Marakovića Predsjedništvu Vlade NDH pet mjeseci poslije partizansko-četničkog masakra u Zrinju (30. ožujka 1943.), kojom je prigodom izaslanstvo predočilo ministru Janku Tortiću dokaze kako je od uspostave NDH (10. travnja 1941.) zabilježeno 36 napada u kojima je pri obavljanju poljskih i drugih radova ubijeno, ranjeno i zarobljeno 46 mještana Zrina, te da njegovi žitelji žive u krajnjoj bijedi i oskudici, a mjesto je potpuno izolirano od ostatka svijeta. Kad je u pitanju oružje za obranu golih života i obitelji, rekli su da raspolažu sa samo 80 pušaka, većinom neispravnih, koje su otete od četnika (vodio ih je

Vasil Gaćeša, u komunističkoj Jugoslaviji proglašen za narodnog heroja), dok za nešto civilnog oružja koje posjeduju nemaju streljiva. Isto tako, posvjedočili su da su im dvije teške strojnice oteli pripadnici Hrvatske domovinske vojske, te da su potpuno nezaštićeni u svim hrvatskim selima, pogotovu kad izađu iz svojih kuća. Od ministra su zatražili da Vlada u Zrin pošalje vod domobrana s naoružanjem.

Najveću ulogu u očuvanju Zrina od zaborava i njegovoj obnovi imala je i ima Katolička crkva, a uz nju i Hrvatsko žrtvoslovno društvo.

Treba vjerovati i nadati se da će se Zrin ponovno podići iz pepela a utvrda naših slavnih vladara opet zasjati nekadašnjim sjajem, jednako kao i netom obnovljena crkva koja predstavlja remek djelo gotičke gradnje iz predturskog doba i oko čijega oltara se počinje okupljati hrvatski vjernički puk, vraćajući poslije svih proživljenih patnji i stradanja život na južne obronke naše Zrinske gore.

Iz godine u godinu na obljetnicu partizansko-četničkog pokolja, u Zrinu se okuplja sve više ljudi. Nadajmo se da će tako biti i u subotu (14. rujna), na blagoslovu novoizgrađene crkve Našašća Svetoga Križa.

Mjesta koja su svjetionici našeg povijesnog sjećanja i na kojima se stoljećima lila krv za slobodu dio su nas samih i našega identiteta, tamo su nam korijeni, temelji i oslonac, njih se ne smijemo odricati i prepuštati ih drači, trnju i zaboravu. Kad to nisu učinili Višeslav, Borna, Trpimir, Domagoj, Branimir, Tomislav, Krešimir, Zvonimir, Zrinski, Šubići, Frankopani i plejada drugih nacionalnih junaka koji su kroz sva minula stoljeća branili svoju djedovinu ne žaleći svojih života i krvi, otkuda nama pravo?

I danas kad odajemo počast našim nevino umorenim žrtvama iz Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata i s pijetetom ih se sjećamo, imajmo na umu da ćemo se svima koji su svoje živote darovali Hrvatskoj najbolje odužiti ako u Zrin i sva druga mjesta u kojima su nas ubijali i iz kojih su nas protjerivali s nakanom da nam izbrišu svaki trag, vratimo život.

Neka to bude naša osveta.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Hrvatski Leonida Nikola Šubić Zrinski i njegovi junaci svojom su besprimjernom žrtvom obranili i Europu i Hrvatsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Gusar – jedna od ključnih operacija u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

U njoj je oslobođeno Novsko ždrilo, zrakoplovna baza Zemunik i dobar dio zadarskog zaleđa. Sjever i jug Hrvatske konačno je bio povezan. Srpske su snage pometene iz tadašnje UNPROFOR-ove “ružičaste zone”, a sa Tulovih greda na Velebitu hrvatske su jedinice Obrovac i Gračac imale na dlanu.

To je ono što se o operaciji Gusar – u javnosti poznatijoj kao akcija “Maslenica” – zna u povijesnim udžbenicima.

A kako je najkrvavija operacija Domovinskog rata tih dana izgledala na terenu? Izbliza, tamo gdje je “gorio kamen”, a topovi “orali” makiju.

Recimo u Kašiću, selu u Ravnim kotarima na potezu između Islama Grčkog i Smilčića, koje je u jednom danu nekoliko puta prelazilo s jedne na drugu stranu. Gdje je iz zasjeda sijala smrt, i odakle oni koji su preživljeli i dan danas nose svoje ožiljke, , piše Slobodna Dalmacija.

Upravo tako je bitku za Kašić – i kotu 212 koja je nadljudskim naporima te 1993. obranjena – iz prve ruke opisao jedan pripadnik Kobri, 3. bojne 3. gardijske brigade iz Slavonskog Broda. Njegovo svjedočenje svojedobno je objavljeno na blogu DivanSkitnje, a Slobodna objavljuje njegove najzanimljivije dijelove.

“Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio…Osluškujem klatno sata. Tik-tak,tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim klatno. Zora još nije probila noć. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem… Klatno mijenja ritam: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni…

Zaurlaše moćni motori tenkova. Gomilaju se tu ispod Kašića. Kroz suton vidim cijevi. Rigaju plamen. Poput aždaja. Granate ruše zidove kašičkih kuća. Bježim u drugi zaklon. A granate kao da traže baš mene. Pokušavam okupiti momke. Mata, Debeli, Smrčo i onaj mali kome nikako ne mogu upamtiti ime su tu, pored mene. Mali se skupio. Skoro da i ne diše. Nov je, nije prošao Nuštar kada smo ga, nakon pada Vukovara, tijekom te noći u studenom tri puta gubili i tri puta vraćali.

Debeli se dere, ali ga ne čujem od tutnjave granata, eksplozija tromblona i ručnih bombi. Nešto mi rukom pokazuje, ali ne vidim ništa. Samo dim i odbljeske. Jebi ga, ne poznajemo selo niti teren. Tu smo tek nekoliko sati. Dovezli su nas helikopterima iz Slavonije u zadarsko zaleđe, nakon što je 4. splitska stigla skoro do Debelog brda. Nakon četiri dana borbi povukli su ih. Iz napada prelazimo u defenzivu. Sada očekuju protuudare četnika koje moramo izdržati i zadržati osvojene crte.

Najvažniji je Kašić. Između nas i Zadra nema vojnika. Padne li Kašić, pada Zadar.

Prije samo par sati spustili su nas s neba u makiju i kamenjar. Nakon šume i blata – ovo nam je nepoznato. Granate padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Tuku nas topovima, tenkovima, minobacačima, višecjevnim, PAM-ovima…. Gori kamen. Četnici izviru sa svih strana. Sakupio ih Martić, Arkan, Dragan, Milanović. Ima i Nišlija. Ne znam na koju stranu da pucam.

Tek sada vidim što mi Debeli pokazuje. Pristiže kamion s 15 naših momaka. Kod kašičkog groblja ih dočekuju četnici. Dečki iskaču iz kamiona i pod vatrom hvataju položaje. Tunja i Stipa nisu uspjeli iskočiti. Primili su cijeli rafal. Tunja se presavio preko volana dok se Stipa naslonio na sjedalo. Izgleda kao da spava. Preživjeli u trku pucaju na četnike. Padaju još trojica. Pucamo iz svega što imamo. Čini mi se što više pucam to je četnika sve više. Mijenjam okvire. Ne znam odakle izviru. Meci zvižde sa svih strana. Odjednom se vatra pojačava nama iza leđa. Ne okrećem se jer nadiru iz te jebene makije.

– Napadaju nas s leđa! – viče Debeli.

Okrećem se ka groblju. Nadgrobne ploče se dižu i iz njih gmižu četnici i pucaju po nama. Ne mogu vjerovat: zavukli su se u grobnice i čekali pogodan trenutak da nas napadnu. K’o zombiji. Našli smo između dvije vatre.

– Negdje su probili – urla Smrčo. Ne mislim o tom. Hvatam ručni bacač i pucam po groblju.

– Pobili su momke! – u uho mi se dere Mata. Ne znam tko je nastradao. Ne znam tko je živ. Vidim nas četvoricu, valjda su ostali iza zidova i kuća.

– Tenkovi! – dere se Mali.

Koji jebeni tenkovi? Okrećem se i čujem ih gdje urlaju Kašićem. Debeli skuplja momke. Skoro cijela desetina je tu. Zbrajamo se. Čitavi smo, a od oružja imamo raketne bacače i zolje. Trčimo preko groblja ka kašičkoj crkvi kako bi presjekli put tenkovima. Preskačemo spomenike i poluotvorene grobnice. Iz jedne viri čupava glava i sivomaslinasta uniforma, dvojica su se presavila preko križeva, nekolicinu vidim na nadgrobnim pločama.

– Baš su izabrali mjesto za umiranje – u trku viče Joza.

Jebiga, nisam ih ja poslao mislim i tek kasnije ću kasnije saznati da su upravo oni pobili onih naših 15 momaka iz kamiona. Hvatamo se kuća u ulici odakle treba proći tenk. Smrčo je već zauzeo položaj. Suknuo je plamen iz raketnog bacača i kupola ruskog M-54 odskočila je kao nožem prerezana. Iza njega nadiru ostali. Zapaljeni tenk su pregazili. Čini mi se da ih ima stotinu. Ulica gori. Tu su i ostali momci i vatra je koncentrirana na tenkove koji kao baklje gore u Kašiću. Preživjeli članovi posade bježe. Sudaramo se. Prsa u prsa. Tko koga. Mrak je. Jauci se miješaju s pucnjevima i psovkama. Odsjaj gorećih tenkova osvjetljava kašićku ulicu i ljude koji se ubijaju. Odjednom, dva preostala tenka se okreću i bježe. Devet ih je zauvijek ostalo u Kašiću. Devet velikih baklji.

Prestaje pucnjava. Zavlada tišina. Do bola. Sakupljamo se.

Prozivam: 23 momka nisu se odazvala.

Među njima su i braća Antun i Ivica. Jebem ti život. Ranjeni muklo, kroz zube ispuštaju uzdahe. Praktično smo prepolovljeni. Skupljamo tijela naših. Nikada nikoga nismo ostavili. Sanitet zbrinjava ranjene. Joka i par momaka iz Našica jecaju s glavama naslonjenim na zid. Suze same klize. Ne sramim ih se. Zaurlao bih iz sveg grla. No, ništa se ne čuje. Zastalo, ukočilo. Samo suze cure. Šutke vodim momke ka prvim crtama. Ondje nikoga više nema. Ove noći smo opstali. Kašić je ostao naš. I Zadar.

Sviće. Samo klatno sata remeti tišinu tog jutra veljače 2007. Ustajem, skidam gornji dio pidžame. Mokar je od znoja. Ponovo liježem i gledam u smjeru sata i otkucaja. Jebiga, to je moj kut gledanja već deset godina. I uvijek isti sat, i klatno, i kut.

Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi, gdje nam je 50-ak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima – mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija.

Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bi se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više.

Krenuli smo na nove položaje, stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smilčiću, nedaleko ceste koja je prolazila ka Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je 15 ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već 50 sati. Opet je započela topnička vatra.

Nedaleko nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim dečki me zapanjeno gledaju.

– Jesil’ živ? – s nevjericom pitaju.

Jesam, gledam se, Sve je tu, ruke noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kada sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njem je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa.

– Nema municije – kažem.

– Jebeš municiju – viču.

– Glavno je da si ti živ.

– Sam Bog te spasio – govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine.

– Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki.

No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo. Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, motorole su bile prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. I odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika s 19 tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borbe traju satima.

Odjednom se preda mnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići.

– Opkoljeni smo! – reče.

Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je. Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu?

Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam eventualno pritekao u pomoć.

– Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi.

Potvrdno kima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: Ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva.

Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka.

– Jebiga, nije prvi puta. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo.

Odjednom je utihlo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako i sami su, ne znajući, pružili nam mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca i samo mu je uspio reći: – Opkoljeni smo, kota 212.

U tom trenutku nestaju iz motorole i posljednje mikrovolte koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina.

Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca.

– Što se dešava – zbunjeno će Debeli.

S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili.

– To je Kruljac – zaurla Smrčo.

Kao po komandi skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas, iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno. Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć.

Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda. U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno za gledat. Pogađali su ih kao na tanjuru.

Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smilčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao i to u Dalmaciji.

Svanjivalo je. Zidni sat neumorno je otkucavao sekunde: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca. S balkona sam promatrao sunce kako se promalja iznad Dilja. Ispod je bio Slavonski Brod još mamuran od prolazeće noći.”

Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Juraj Rattkay: idealan vladar treba biti razborit, pravedan i pobožan

Vrlo malo ljudi u Hrvatskoj zna tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske. A isto tako vrlo malo ljudi zna o obitelji Rattkay, koja je živjela u Velikom Taboru, u Hrvatskom zagorju pokraj Desinića. Ta vrlo poznata plemićka obitelj dokazala se u borbi protiv osvajačkih ratova Turaka, koji su osvajali teritorij europskog kontinenta. Obitelj Rattkay imala je niz istaknutih članova. „Jedan od najistaknutijih među njima bio je Juraj II. Rattkay (1613. – 1666.), kanonik Zagrebačkog kaptola, poznat kao dobar govornik, prevoditelj, sudionik vojnih pohoda. No, Juraj II. Ratkay ponajprije je značajan kao autor prve sustavne povijesti Hrvatske, pod naslovom „Memorija Regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavonie, objavljene 1652. godine u Beču“, Juraj Velikotaborski (1613. – 1666.), Desinić 2004. Godine, str. 3.

Obitelj Rattkay

„U zlosretnom 16. stoljeću pripadnici obitelji Rattkay, upravo zahvaljujući vojnim zaslugama protiv Turaka, stekli su plemićki naslov baruna. Godine 1559. Ferdinand I. Habsburški dodijelio je Petru II. i Pavlu III. Rattkayu svečanu barunsku diplomu uzimajući u obzir vojne zasluge njihova oca Pavla II., koji je do pogibije u bitci kod Preloga bio aktivan sudionik mnogih bitaka protiv Turaka. Obnašao je i važne javne dužnosti – bio je hrvatski podban (1538. god.), podžupan Varaždinske i Križevačke županije (1542. god.) te plemićki sudac u Varaždinskoj županiji (1539. – 1555.)“, Juraj Velikotaborski, str. 5. „Mladi Juraj pohađao je u Grazu gimnaziju (1627. – 1631.) i prvu godinu studija filozofije. U Loebenu u Austriji godine 1632. stupio je u isusovački red – u knjizi novicijata za njega je zabilježeno da ima 19 godina, da je dobra zdravlja i da govori latinski, hrvatski i njemački jezik. No, Juraj je ubrzo napustio isusovački red te nastavio studij filozofije u Grazu. Od 163. do 1639. bio je gimnazijski profesor, prvo u Zagrebu, a potom u Gyoru. Ondje je 22. XI. 1639. otpušten iz isusovačkog reda“ (str. 6). Ubrzo poslije toga biskup Benedikt Vinković imenovao ga je kanonikom zagrebačke katedrale.

Tisak prve sustavne povijesti Hrvatske – sličnost s našom zbiljom

Reprezentativno povijesno djelo „Memoria regnum et banorum Dalmatiae et Sclavoniae“ (Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) tiskano je u Beču 1652. godine. Nastalo je na poticaj bana Ivana Draškovića III. Pokrovitelji toga povijesnog djela bili su mladi kralj Ferdinand IV., Nikola Zrinski i brat mu Petar. Knjiga je posvećena toj trojici pokrovitelja. U predgovoru knjige autor nije štedio svoje suvremenike. Pa je napisao: „Jedni su obamrli, drugi su zabavljeni ispraznim, uzrujana lijenost koja ne miruje, treće je čvrstim lijepkom priljubila uza se pohota, četvrte šiljcima zavisti i takmenja podbada častohleplje, a pete nezasitna žudnja za posjedovanjem i gospodarenjem tuđim tjera da bjesomučno upropašćuju nevine“ (str. 13). Ako promotrimo malo bolje i sustavnije naše današnje prilike, možemo reći da caruju iste mane i loše strane Hrvata. Jedni djeluju kao da su obamrli i da ih ništa ne zanima niti motivira. Mnogo se Hrvata bavi ispraznostima, sebičnom trkom samo za materijalnim. Pohota – gramzivost – viđena je na svakom koraku Lijepe naše. I to ne samo kod političkih elita, nego i među jednostavnim pukom. Ta gramzivost, iza koje je častohleplje, uništava stupove hrvatskoga društva i velik broj građana stavlja u težak materijalni položaj. Sve je više siromaštva i onih koji jedva krpaju kraj s krajem. Prošlo je nekoliko stoljeća od prve pisane povijesti Hrvatske, a Hrvati kao da su ostali genetski isti, s istim genetskim kodom, nepopravljivi. Juraj Rattkay, zbog oštre kritike u svezi sa spomenutom povijesnom knjigom, pretrpio je mnoge uvrede i kritike od svojih suvremenika. Neki su priželjkivali i čekali osvetu zbog tako kritički pisane prve povijesti Hrvatske. Kažu da su povijesnu studiju Jurja Rattkaya o Hrvatskoj više čitali Mađari i više je vrednovali od Hrvata. Mađari ga povijesno i misaono smještaju uz ideje i djelovanje braće Zrinskih, osobito Nikole.

Juraj Rattkay – idealne osobine vladara

Za svećenika, kanonika i povjesničara Jurja Rattkaya idealan vladar je razborit, pravedan i pobožan. Isto misli i za idealnu državu. Ona je plemićka „res publica“, koja je u slozi s Rimom i djeluje samostalno. Identična stajališta gajili su i Nikola Zrinski i svi oko njega. No, Nikola ide i dalje. On želi obranu postojećih autonomija i vrlo rado uspostavlja suradnju s drugim konfesijama. „Zato nije Rattkay neuk povjesničar ni smušen idealist, već važan čimbenik i ‘glasnogovornik’ ranog razdoblja urote Zrinsko-Frankopana, vjerojatno najsnažnije starije hrvatske političke koncepcije“ (Juraj Rattkay Velikotaborski, 1613. – 1666., str. 27. Smrću Jurja Rattkaya, župnika župe sv. Ivana u Novoj Vesi, dolazi do prekida i završetka obiteljske loze Rattkay.

Mogu li Hrvati danas nešto naučiti od Jurja Rattkaya, Zrinskih i Frankopana

Dakako da mogu. Autonomija i samostalnost hrvatskih ideja i državnosti vrlo su važne. Važna je i suradnja s drugim konfesijama. Ta je suradnja nešto normalno u vremenima u kojima živimo. Ona je uostalom zacrtana kao duh ekumenizma na II. Vatikanskom koncilu. Željeli mi to ili ne, Hrvatska je stoljećima bila vezana uz Rim. Ali ne kao sluga, nego kao zemlja i država koja je s katoličkom vjerom bila uvijek dio zapadnoga svijeta. Ljestvica idealnog vladara kod Jurja Rattkaya i Zrinskih nastala je u kontekstu pripadnosti zapadnome svijetu, koji je vjerski i kulturološki obogaćivao Hrvate. Političko glavinjanje raznim drugim političkim prostorima nije sretno završavalo za Hrvate. Ideje i ideologije koje su bile hrana Hrvatima, u kojima se premalo računalo na razboritost, pravdu, pobožnost i Rim, završavale su kobno. Potpora hrvatskoj samostalnosti prvo je došla iz Rima. To nam je čast i ponos. Poslije priznanja naše samostalnosti iz Rima, došla su i priznanja dugih europskih država, kao pokazatelj da pripadamo zapadnom krugu civilizacije. Zato je bilo i bit će, i u budućnosti, „neproduktivnog“ i bezuspješnog guranja Hrvatske u neki drugi politički okvir u kojem se ne računa na zapadne ideje, katoličanstvo i Rim. Kako bi rekao Juraj Rattkay, budimo razboriti, pravedni i pobožni. „Navik oni živi, ki zgine pošteno“.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari