Pratite nas

Povijesnice

9. rujna 1493. godine – Krbavska bitka

Objavljeno

na

Krbavska bitka (9. rujna 1493. godine) na Krbavskom polju u Lici (Krbavi), u kojoj je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio hrvatsku feudalnu vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina.

Po mnogim autorima se ova bitka smatra početkom Stogodišnjeg rata Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva

Veliki poraz hrvatske plemićke vojske 9. rujna 1493. godine u bitki na Krbavskom polju predstavlja jedan od najvažnijih događaja dugotrajnog obrambenog rata Hrvata protiv Osmanlija.

Njezine posljedice dugo su ostale u svijesti hrvatskog naroda kao velika katastrofa koja je oblikovala daljnji povijesni razvoj čitave Hrvatske. Pogibija velikoga broja hrvatskih plemića i stradanje mnoštva seljaka, potaknulo je kroničara fra Ivana Tomašića da sredinom 16. stoljeća bitku opiše kao „prvi rasap Kraljevstva Hrvatskoga…“.

Osjećaj straha i ugroženosti, koji se nakon Krbavske bitke uvukao u stanovništvo Like i Krbave, najbolje se iščitava iz riječi popa Martinca, koji je svoj zapis sastavio svega nekoliko dana nakon boja: „… I bi zabrinutost velika kod svih koji su živjeli u ovim zemljama kakva nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile….“ Osvajanjem Bosne (1463.) i Hercegovine (1482.) osmanske su se čete pojavile na granicama Ugarskohrvatskog Kraljevstva.

Prve su značajnije provale u gorsku Hrvatsku počele 60ih godina 15. stoljeća. Mnoge od ovih provala Osmanlije su nastavile dalje k zapadu, pustošeći i pljačkajući slovenske zemlje. Jedan je od tih upada 1493. godine izvršila velika osmanlijska vojska predvođena bosanskim sandžakbegom Hadum Jakub pašom.

Još tijekom kolovoza godine 1493. bosanski paša Hadum na čelu svojih osam tisuća konjanika napao je Jajce, ali ga nije uspio osvojiti. Produžio je stoga dalje preko Une, sve do Celja i Ptuja, tegleći za sobom velik plijen i brojne zarobljenike. Kako su ga iz Štajerske uspjeli protjerati, vratio se u Hrvatsku i usput spalio predgrađe, samostan i crkvu grada Modruša.
U međuvremenu hrvatski ban Emerik Derenčin na čelu hrvatske vojske zaustavio se na Krbavskom polju nadomak Udbine s namjerom da Turcima zapriječi ponovni upad u Bosnu i da oslobodi zarobljenike. Ban Derenčin bio je tad već slavom ovjenčan vojskovođa koji se proslavio kao zapovjednik neosvojiva grada Jajca, a njegova je vojska navodno brojila 15 000 ljudi. Boj je počeo 9. rujna u šest ujutro. Čini se da hrvatski vojnici nisu imali dobar vidik jer je vjetar uskovitlao mnogo prašine koju im je nosio u oči. Prema Divnićevu opisu, bilo je to ovako:

Kobna znamenja

“Nesreću kršćansku naviještala su već od srpnja nebeska znamenja, osobito oluje, gromovi i tuče, koja je i uoči onoga dana padala. Za samoga boja pak oborio se na kršćansku vojsku nekakvi prašni oblak tako da se nisu međusobno ni vidjeti mogli, dok je nad Turcima sjalo svijetlo sunce.

Boj se svršio potpunim porazom Hrvata: 13 000 ljudi ili je zarobljeno ili leže mrtvi na polju, nepokopani, te ih sada razdiru vuci, tigri, medvjedi i ostala zvjerad.”

Među zarobljenicima našao se i sam ban sa svojim sinom, kojem su Turci odrubili glavu pred očevim očima. Neopisivom okrutnošću tu odrubljenu sinovljevu glavu stavljali su na stol pred oca svaki put kad bi mu donosili hranu. Ipak, hrvatski ban nije pokleknuo duhom i unatoč takvim neljudskim postupcima našao još dovoljno prisebnosti da hrabri i druge zarobljenike.

Prema ne tako brojnim podacima o samoj bitci razabire se da Hrvati nisu htjeli pričekati da im stigne pomoć štajerskoga kraljevskoga vojvode Jakoba Sekelja (Jakub Cakl), već su se smatrali dovoljno jakima. S druge strane, Turci su svim zarobljenicima odrubili glave i prije negoli je bitka počela.

Željeli su biti sigurni da nitko od njih neće priteći u pomoć kršćanskoj vojsci. Osiguravši si bokove posebno odabranim postrojbama, a što obližnjim šumama, turski je paša poslao oko tri tisuće konjanika da na konjima prijeđu malu rijeku i zaobiđu Hrvate. Ne znajući za to, hrvatski su vojnici napali bokove turske sile i natjerali ih na uzmak, a Turci su pak vješto uzmicali prema mjestu gdje je u zasjedi čekalo čak 3 000 njihovih konjanika.

Okruženje i odluka

Upravo su ti konjanici nesmotrenu hrvatsku vojsku okružili s obje strane, čak i s leđa i potukli ih do nogu. Palo je tom prigodom i mnogo plemićkih obitelji. Iz jedne takve obitelji otac sa čak šest sinova, a u boju su poginuli i knez Ivan Frankopan od Cetina, sedamdesetak svećenika i redovnika, a osim bana i njegova sina u zarobljeništvo su pali i knezovi Nikola i Vilim Frankopan.

Češki putopisac izrijekom spominje kako je u Zadru upoznao čovjeka koji je na bojnom polju ostavio brata i šest rođenih stričeva. Rekao mu je kako je na bojnome polju vidio tjelesa koja su u dužini većoj od kilometra ležala kao gusti snopovi, tako da se s jednoga tijela moglo zakoračiti na drugo.

Prema njegovom pričanju, Turci su tad malo kome glavu odrubili. Da imaju manji teret mrtvacima su rezali nosove i nosili ih sa sobom, jer sultan im je svaku glavu plaćao dukat, a umjesto glave, u svrhu dokazivanja, mogao je poslužiti i nos.

Suvremenici o Krbavskoj bitci

Tragičnu i tužnu sudbu hrvatske vojske poražene na Krbavskom polju potanko su opisali povjesničari Bonfinije, Unresi i Tubero, ali kud i kamo vjerodostojnijim čini se opis ninskoga biskupa Jurja Divnića koji je odmah nakon bitke pohitao u Liku i svoje izvješće o boju sročio za papu Aleksandra VI. upozoravajući ga na pogibelj koja je zaprijetila cijeloj Europi.

Osobito se važnim čini opis češkoga putopisca Ivana Hasišteinskoga koji je godine 1493. preko Dalmacije putovao u Jeruzalem, pa se zatekao u Zadru baš u vrijeme kad su u nj stizali bjegunci nakon bitke. S mnogima je od njih razgovarao i zabilježio sljedeće: “U ponedjeljak 23. rujna doplovili smo k mjestu Zadru. Tu nam pripovijedahu zle novine kako su bezdušni zatiratelji kršćanstva, Turci, porazili Hrvate do nogu i mnoštvo ih poubijali i zarobili. To se dogodilo petnaesti dan pred mojim dolaskom u Zadar na dan sv. Gorgonija (9. rujna). A zbilo se je to tim povodom što je jedan vojvoda turskoga sultana po imenu Hadum (Hadrem) paša, združivši se s najodličnijim Turcima, imajući oko deset tisuća konjanika, provalio preko gora do Hrvata, i onda dalje u zemlju rimskoga kralja do mjesta Ljubljane u Karneoliji.

U svim tim oblastima pobravši silu naroda, muževa, žena, djevojaka i dječaka, odagna ih sa sobom. Knezovi, gospoda i vitezovi hrvatski, sabravši se da bi Turke pretekli, pohitaše u one gore kroz koje su Turci u zemlju provalili, pa ih ondje očekivahu i imađahu, kako sam obaviješten, do tri tisuće konjanika i oko osam tisuća pješaka, među kojima bijaše nekoliko knezova i gospode znamenite, kao što su ban hrvatski Mirko Derenčin, ban jajački u bosanskoj zemlji Juraj Vlatković i drugi”.

Istodobno, u Grobniku je bio hrvatski pop glagoljaš Martinac od plemena Lapčana, koji je glagoljicom pisao časoslove za pavline u Novome. Iako je pisao svetu knjigu, na njezinu je svršetku zabilježio doslovce: “Juže dvigoše Turci. I jošte izide baša Rumarie i Vrhbosanije i porobiv Posavje pade pod Modrušu i poče rvati Modrušu, požga že ognjem burge (gradove) ohrstnije i kloštri, jošte i crkve gospodnje. Tagda že gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu im, boj zastupni v polji velijem Krbavskom, i tu boriše se braniju velieju.”

Jurica Miletić/udbina.com & Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Osnovana Specijalna jedinica policije PU Zagrebačke ‘ALFA’

Objavljeno

na

Objavio

Krenuli su iz Zagreba 1991. ne znajući što ih čeka. Sudjelovali su u svim najvažnijim vojnim akcijama za obranu naše domovine.

Specijalna jedinica policijske uprave zagrebačke ALFA osnovana je 23.7.1991. godine. U Domovinskom ratu prešla je gotovo sva ratišta Banovine, Zapadne slavonije, Like pa sve do Dubrovnika.

U Alfama je bilo 369 aktivnih i 454 pričuvna djelatnika. To su bili uglavnom dragovoljci i ljudi koji su radili u policiji.

U borbenim akcijama ubijeno je 8, a ranjeno 100 pripadnika. Zahvaljujući profesionalizmu Alfe su jedna od rijetkijh jedinica čiji je odnos gubitaka nanesenih neprijatelju 10 puta veći od gubitaka.

Jedinica je pohvaljena Ukazom predsjednika dr. Franje Tuđmana 1991. za osvajanje vojarne Velika Buna. Odlikovana je i Grbom grada Zagreba, Medaljom Grada Zagreba i Redom Nikole Šubića Zrinskog. Alfe su odigrale i značajnu ulogu u Oluji, ulazak u Zagreb su okarakterizirali kao najsretniji dan za njih.

 

9. kolovoz 1995. – Doček Specijalne Jedinice Policije ALFA u Zagrebu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

21. srpnja 1992. – Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH

Objavljeno

na

Objavio

21. srpnja 1992. predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su u Zagrebu Sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Ugovor je u zajedničkom interesu obje ratom zahvaćene države potpisan mjesec dana nakon što je Predsjedništvo BiH proglasilo ratno stanje i opću mobilizaciju, a kao agresore imenovalo Srbiju, Crnu Goru, „bivšu JNA“ i ekstremistički dio bosanskih Srba.

Sporazum je omogućavao vojno djelovanje hrvatskih snaga u pograničnim područjima, a što je pospješilo napadajne akcije Hrvatske vojske na Južnom bojištu.

Prigodu potpisivanja važnog sporazuma državna delegacija BiH iskoristila je kako bi zahvalila Hrvatskoj na zbrinjavanju izbjeglica iznad njezinih mogućnosti

Naime, uz 260 tisuća prognanika sa svojih okupiranih područja, Hrvatska je već u prva dva mjeseca rata primila 270 tisuća izbjeglica iz BiH. Sporazumom je oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga BiH.

S obzirom na to da velikosrpska agresija nije jenjala, Tuđman i Izetbegović su 23. rujna 1992. u New Yorku potpisali Dodatak Sporazumu o prijateljstvu i suradnji između Hrvatske i BiH kojim su predviđene zajedničke vojno-obrambene aktivnosti protiv srpskoga agresora.

Oba sporazuma nisu podrazumijevala cjelovito vojno savezništvo, kao Splitski sporazum koji je potpisan tri godine poslije i koji je bio temelj za oslobađajuće operacije na teritoriju Hrvatske i BiH, stoga ostaje nagađati u kojoj mjeri je taj nedostatak u ugovorima utjecao na sukob Bošnjaka i Hrvata koji je uskoro uslijedio.

No unatoč silnom stradanju Bošnjaka i Hrvata, Izetbegović je nakon potpisivanja sporazuma u srpnju 1992. izjavio da još nije vrijeme za vojni sporazum, jer bi to srpski narod „sigurno shvatio kao prijetnju“, te da bi „bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora“.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari