Connect with us

Kolumne

A gdje je nestala Vesna Teršelič?

Objavljeno

-

Kako bi se razriješilo enigmu iz naslova, nije zgoreg prisjetiti se što je to Vesna Teršelič radila otkad se u javnosti pojavila. Ne kako bi se napravio potpuni pregled njezinih aktivnosti, nego tek da se izdvoje one u kojima je najžešće ustrajala, a sežu još u rane devedesete, to doba naglog materijalnog osiromašenja, ali i ponosa i slave.

Vesne nigdje, a „teršelički“ k’o gljiva poslije kiše  

Teršelič je tada u Puli, procijenivši kako će njezina dirljiva priča upravo tamo naići na plodno tlo, stvarala metež javno potičući neodazivanje na mobilizaciju za bojište. A nije li širiti poruku „to nije vaš rat“ u tom gradu, tada poprilično udaljenom od najbliže bojišnice, upadljivo nalik današnjim tvrdnjama „to nije vaš rat“, jer virus ubija samo mnogima godinama i zdravljem udaljene stare, nemoćne i bolesne? Ta, nije li se i tada gunđalo što se, dok Vukovar krvari, oružje šalje u Hercegovinu gdje isto „nije bio naš rat“, kao što se sada skanjuje nad financijskom pomoći Vlade mostarskoj bolnici?

Poslije se Vesna Teršelič isticala marljivo prikupljajući podatke o žrtvama Oluje, ne što bi s tim žrtvama suosjećala, nego kako bi za zločin optužila hrvatske branitelje, napose njihove zapovjednike, naposljetku i samo državno vrhovništvo, te pripravila teren za financijsko obeštećenje žrtava od strane države Hrvatske. No, ne skreću li neki i danas, u jeku borbe protiv opake boleštine, pozornost s obrane Hrvatske od neposredne zdravstvene ugroze na neminovne prateće gospodarske gubitke i uskratu temeljnih građanskih prava glede slobode kretanja, polako mentalno mobilizirajući potencijalne tužitelje? U čemu se, napokon, razlikuju oni, koji svoje isprazno kritizerstvo prikrivaju činjenicom što formalno nije proglašeno izvanredno stanje, od onih formalista koji su slično činili prije tridesetak godina pravdajući se kako nije bilo proglašeno ratno stanje? Pa što bi onda išli u rat?

Vesna Teršelič je stajala u prvim redovima i kad se temeljem navodnog prigovora savjesti opstruirala obveza služenja vojnoga roka, da bi uskoro doista i bila dokinuta, a hrvatski imunitet na vanjske ugroze trajno oslabljen. Argumentiralo se tada kako tih ugroza trenutno nema kao da ih ne će biti dovijeka. Ne čine li pandan tomu oni koji danas otupljuju obranu Hrvatske šireći svijest i ozračje kako neke veće opasnosti od koronavirusa zapravo i nema budući se radi tek o običnoj gripici? Naposljetku, Teršelička je putem inicijative REKOM pod firmom prebrojavanja svih žrtava na svim stranama pokušala post festum ispisati iskrivljenu istinu o ratu devedesetih „na ovim prostorima“, usredotočivši se tek na pomno odabrane posljedice, pritom zanemarujući opće okolnosti, uzroke i kronološki slijed događaja. Ne smjeraju li isto i njezini današnji slijednici? Naime, upravo onako kao što se nekad pitanje – Tko je obranio i oslobodio Hrvatsku? – nastojalo zamračiti onim tko ju je opljačkao, nije teško predvidjeti kako se sličan scenarij priprema i danas. On je, napokon, već testiran i uvježban u slučaju Agrokor, kad je naglasak s učinjenog i spriječenog žurno prebačen na greške u koracima, a zaslužnici po starom hrvatskom običaju pribijeni na stup srama.

Ne podsjećaju li tvrdnje kako su operativna tijela vlasti, koja kormilare ovom krizom bez presedana, nelegalna na one iz devedesetih kad su Teršeličkini pokrovitelji operativne strukture tadašnjih hrvatskih vlasti, napose Zbor narodne garde, također smatrali nelegalnima, štoviše paravojnima? Slučajno ili ne, danas, eto, neki označuju Stožer civilne zaštite nelegitimnim i protuustavnim. Slijedno tome, kako se ondašnjim hrvatskim vlastima spočitavalo da su im odluke protuustavne, takvima se i danas ocjenjuju mjere hrvatskih vlasti poduzete u uvjetima nepoznate i nepredvidive, ali zato vrlo dinamične ugroze. Kao što se Teršeličkom upravljalo izvana oslanjajući se na one iznutra, i danas se polako pripravlja ražanj za hrvatsku državu bjesomučnom potragom za sebičnim Hrvatima spremnima tužiti ju. Eto, zato što im je onemogućila skitnju po kafićima, kladionicama i trgovačkim centrima, kako bi zaštitila i očuvala ugroženo zdravlje zajednice i spašavala ljudske živote.

Sve u svemu, iako nje danas nigdje nema, duh Vesne Teršelič nije nestao, življi je nego ikad. Imitacije „teršelički“ se poput kakvog trendovskog odjevnog predmeta šepure gotovo na svakom koraku. Štoviše, komotno bi se moglo kazati kako je Hrvatska izložena pravim bujicama „teršelički“.

Cviće i drača iz našeg đardina

Uz one koji olako uzimaju pravo postavljati sugestivna, za slabije upućene zbunjujuća, u ovako kritičnim okolnostima po zajednicu posve besplodna i nepotrebna pitanja, te one koji sa simpatijama prenose egzotična, i, nadasve, neupitno nemoralna „rješenja“ iz Švedske, u tomu prednjače oni koji su još jučer optuživali Kolindu Grabar Kitarović predbacujući joj što se navodno predala čarima numerologije. Da bi im sad vrhovni korona guru, vrač-pogađač, dokazivao da je Bill Gates III sâm đavao, zato što mu numerološki zbroj slova imena i prezimena tvori zloglasnu brojku 666. Lako se takav nauk hvata u srcima i umovima onih katolika koji sebe vide toliko ispred drugih da ni ne primjećuju kako ih odavno pretekoše carinici i bludnice… Suprotstavljajući vjeru razumu, u službi a koga drugoga doli onoga koji dijeli, razdvaja, uspijevaju uvijek iznova pasti još niže. Toliko da sad i u očito višoj sili nalaze ideološke razloge, uporno slijedeći protestantsku liniju: prijezir prema autoritetu – neposluh – prosvjed – nered! Takvima ne trebaju Gates & Co. kako bi im u cjepivu podmetnuli čip zvan „biljeg zvijeri“, jer oni su se, prihvativši logiku širenja razdora i besramnih laži, tim biljegom već sami ožigosali.

I evo ih opet ruku pod ruku s GONG-om, bliskim SDP-u i Vesni Teršelič, u borbi protiv diktature, nadzora i prisluškivanja njihovih mudrovanja (a muku da to mora slušati samo bi krajnje okrutan čovjek poželio i najvećem neprijatelju), kako su i nedavno bili dok su narod nutkali anarhičnim, po Hrvatsku izrazito štetnim izbornom zakonom, koji favorizira izbor kojekakvih plitkoumnih bukača i alapača ograničenih razinom dopadljive dosjetke, a hendikepira stručne, smirene i pristojne ljude, onakve kakvi su se dosad iskazali vodeći Hrvatsku kroz Scile i Haribde borbe protiv koronavirusa. Doista, malokad se kao u kriznim situacijama tako jasno razaznaje cviće od drače u našem đardinu.

Kad te Milanović podržava, neprijatelj ti ni ne treba

A kad je već drača posrijedi, ne može se zaobići njezinog nadaleko znanog uzgajivača, Zorana Milanovića. Neko vrijeme je izgledalo da je za korona krize odlučio biti konstruktivan i činiti najviše i najbolje za Hrvatsku što umije i može – šutjeti i ne raditi ništa! Ipak, ta faza nije potrajala. Doduše, on ni sad ne nastupa u maniri zajapurena junca kao što je običavao stari Zoran. Ne kidiše više onako mirobuljivo, nipošto ne miroljubivo, kako to čini, primjerice, Davor Bernardić. Naprotiv, Milanoviću naizgled iz usta cure bomboni kad govori o radu Stožera i kako se Vlada nosi sa čitavom situacijom. No, pritom je jednako iskren kao i slovenski predsjednik Pahor, kad je nedavno javno komplimentirao Hrvatskoj, iza čega se zapravo krila zabrinutost što Slovenije tada još nije bilo među zemljama koje su se spominjale glede uspostave turističkog mosta prema lijepoj našoj obali. Stoga je razvidno kako iza tog usiljenog divljenja stoji tek očajnički vapaj – Tudi mi hočemo na morje!

Slično, prave namisli Milanovićeva srca pokazuju se tek kad nakon početnih pohvala priču skrene nekim posve drugim smjerom. Tomu svjedoči i pred koji dan upućen nimalo suptilan pritisak na Vladu izjavom kako mi o tom virusu sad znamo puno više nego prije mjesec-dva. Jest, znamo puno više, ali ne znamo baš ništa bitno više što bi olakšalo daljnje donošenje odluka, ponajviše vezanih uz dinamiku popuštanja mjera, tako da i dalje ne preostaje drugo doli oprezno napipavati u mraku. Milanović ovdje dosljedno slijedi trag drače koju je posijao, a koja bi najradije da se Vlada namoči i dovede te zajedljive promatrače sa strane u dvostruko dobitnu poziciju. Ako se zbog prenagljivanja epidemija razbukta, to bi u cijelosti poništilo mukotrpno stečeni ugled predvodnika u borbi protiv pošasti. Izostane li, pak, taj scenarij, uvijek mogu likovati kako je presporo provedeno labavljenje rezultiralo ogromnom ekonomskom štetom.

Milanović se već i prije iskazao podmetanjima tipa – kao sve dobro rade, ali brine ga što se nisu baš skroz pravno zaštitili (onako betonski, dvotrećinski u Saboru) – usput nabacujući današnjim „teršeličkama“ ideje za tužbe protiv države čiji je državni poglavar. A pritom se ne pita, jer ga za to nije ni briga, kako praktično osigurati dvotrećinsku većinu za donošenje žurnih operativnih odluka koje ograničavaju temeljne građanske slobode, kad je samo na temu nadzora nad mobitelima osoba u karanteni i samoizolaciji Sabor vijećao dva-tri tjedna, i nije se mogao dvotrećinski dogovoriti.

Zacijelo najveća Milanovićeva podmuklost, iznesena u razgovoru za N1 televiziju prije otprilike dva tjedna, prošla je pomalo ispod radara. Kako je iznio očito dobro pripremljene podatke, a i samu temu nametnuo i bez da ga se o njoj išta pitalo, tu očito nije bila riječ o nehaju i neodgovornosti, nego o pomno pripremljenoj, planiranoj akciji. Naime, stavio je epidemiolozima i vlastima pod nos osjetno veću smrtnost u siječnju 2017., između redaka ih prozivajući na odgovornost uspoređujući ondašnju situaciju s današnjom, koja, eto, ne ispada ni izbliza tako kritičnom. A zašto je to neusporedivo, i kojim je motivima Milanović u toj raboti vođen, potanko je pojašnjeno u završnom odjeljku teksta: https://kamenjar.com/umire-li-se-od-korone-ili-s-koronom/. Primijetimo i kako unatoč povećanoj smrtnosti u siječnju te 2017., kojoj se Milanović tobože čudi kao picek glisti, rekordna po smrtnosti na razini čitave godine i dalje ostaje završna godina njegova mandata, 2015., s 54 205 umrlih.

Lako za „teršeličke“, no gdje naći desnog Fausta?

Milanović je shvatio da mu malo vrijedi budu li njegove teze javnim prostorom širili samo ideološki i svjetonazorski mu istomišljenici. Bilo bi puno zgodnije kad bi to činili i suparnici mu na tom terenu, što popularniji to bolje. Uostalom, kad već s te strane može računati na tolike „teršeličke“, što ne bi u kolekciji imao i ponekog desnog doktora Fausta? Ili možda profesora Fausnera iz Brešanove inačice Goetheova remek-djela „Nečastivi na filozofskom fakultetu“?

O, kad bi samo negdje mogao pronaći javno poznatu osobu, koja slovi bliskom desnom političkom spektru, spremnu naveliko ga citirati i pjevati mu pritom laude kako je on u srži zapravo čisti suverenist, diveći mu se kako u pravo vrijeme postavlja prava pitanja, poput, recimo, ovog, maločas spomenutog o nerazjašnjenom porastu broja umrlih u siječnju 2017. Takva se persona ujedno ne bi smjela libiti spočitnuti njegovu glavnom političkom rivalu što je prije tridesetak godina kao srednjoškolac citirao Edvarda Kardelja. Mada je i površnom promatraču zbivanja jasno kako Kardelj i Milanović ni po čemu ne mogu stati u istu rečenicu. Milanović je naime, kao osoba profila srednje rangiranog udbaškog provokatora, ostao upamćen tek po tome što je za 3 godine produljio recesiju u Hrvatskoj i srozao joj kreditni rejting u smeće. K tome je, ozbiljno narušivši političke odnose s vodećom europskom silom, usporio korištenje EU-fondova, time davši zamašan vjetar u leđa iseljavanju Hrvata nakon ulaska u euro-ligu. Dotle Kardelja povijest pamti kao visokog dužnosnika bivše države, najzaslužnijeg za implementaciju ustavno-političkog okvira koji će njegovoj domovini Sloveniji (a bome i Hrvatskoj) poslužiti kao pravni temelj za razlaz s Jugoslavijom. A pamti ga se i po ekonomskom modelu kojim je Sloveniji omogućio relativno bezbolnu tranziciju u tržišno gospodarstvo, budno pazeći da lancima dobave ne ovisi previše o drugim republikama, koje je koristila uglavnom kao izvor sirovina i energije, te kao tržište za plasman svojih proizvoda. Drugim riječima, onaj koji citira Milanovića kako bi ga hvalio, ne mora se bojati Kardeljevih citata – iz njih bi mogao samo nešto naučiti.

E, kad bi Milanović našao nekoga tko bi takvo što pristao raditi, ni adekvatna nagrada, razumije se, ne bi izostala. A po pitanju nagrađivanja spremnih za suradnju nipošto se ne može isključiti kako bi, ako već nije, mogao posegnuti za savjetom svog starog druga iz komšiluka, Željka Komšića, koji je s takvim poslima na ti. On se, naime, dosjetio salto mortale obraćenice na političko bosanstvo, Martine Mlinarević Sopte, honorirati ambasadorskim mjestom. Pa uspije li Milanoviću pronaći nekog takvog ovdje, ne će biti mjesta čuđenju, dočeka li i njega veleposlanička karijera. Jer ako bi se pokazao kadrim prenašati Milanovićeve poruke domaćem općinstvu, što to isto ne bi činio i stranom?

Ako Komšićev savjet kojim slučajem i ne upali, Zoran Milanović je, kao ovejani lukavac, nesumnjivo sposoban naći neki čaroban, ili kako sâm voli reći – volšeban – način da takve duše primami, mada u konačnici, baš kao i u Goetheovu Faustu, i ovdje sve ovisi o kandidatovoj volji da mu dušu preda, naravno, u paketu s umom.

Korona i vama, a ne samo nama!

Da je Milanovićev uspjeh u toj nakani izgledan, ukazuje i to što je know-how za vrbovanje, doduše u svojstvu objekta a ne subjekta, ne tako davno usavršavao u dalekoj Kini, kako, uostalom, zorno svjedoči fotografija niže:

Ako nekog baš zanima, poslužimo li se slobodnim prijevodom, na transparentu piše – Korona i vama, a ne samo nama!

Milanović, naime, nije žurio skinuti svoje ime s liste savjetnika u kineskoj lobističkoj organizaciji, GLASE. Učinio je to tek poslije novinarske gnjavaže, puna tri mjeseca otkad je izabran za predsjednika Hrvatske. A što je dobio kao oproštajni dar, može se tek nagađati. Ako je vjerovati neprovjerenim glasinama, riječ je o nunčakama, napravi koju je popularizirao legendarni glumac i majstor borilačkih vještina, Bruce Lee, a izvorno se radi o poljoprivrednoj alatki namijenjenoj mlaćenju riže. U Hrvatskoj riža baš i ne uspijeva, ali zato prazne slame ima koliko ti srce poželi. Tako da ni ovdje ne manjka prostora za mlataranje nunčakama. Moguće su se Kinezi pokazali velikodušnima i svom gojencu darovali više parova nunčaka, kako bi ih on, kao svojevrsnu novovjeku inačicu Maršalova sata, skupa sa svojim mislima proslijedio dalje izglednim ambasadorima iz svoje kvote.

Za razliku od novopečenih Fausta, za vesne teršelič našeg doba ipak se pripremaju nešto skromnije časti. Naime, znajući kako je Ivo Josipović svojedobno odlikovao Teršeličkinu Documentu, ima rezona zapitati se hoće li i Milanović za koju godinu odlikovati današnje vesne teršelič. Bude li, ne će to učiniti zato što su baš one, poglavito one koje ga navodno ne šmekaju, najzaslužnije što trenutno obnaša najvišu državnu dužnost. Napokon, na pomoć od njih te vrste su bespogovorno mogli računati i prethodnici mu iz njegova jata pa ih nisu odlikovali. Milanović bi tu nepravdu mogao ispraviti prije svega zato što se sad i poslije izbora slijepo poslušno drže one – kud on okom, tu oni skokom!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari