Pratite nas

Gost Kolumne

Abnormalno je normalno u – Hrvatskoj

Objavljeno

na

Kakva nam je gadna vlada – takav i narod u Domovini, jer su prihvatili abnormalno za normalno. Značenje i pojam ”gadna/no” ne odnosi se na izgled, nego na osobine osoba, koje su niskog morala, pokvarenjaci, podlaci, kradljivci i veleizdajice; a takve čeljadi ima mnogo u svim razinama vlasti, od predsjedni(ce)ka do portira i poljara, te u svim udrugama, društvima, župama i  općenito u puku.

Kada zbrojimo činjenice kako se vlasti ponašaju u državi, kakva izrugivanja država dozvoljava i narod odobrava, onda normalan čovjek, koji voli svoju domovinu, mora doći do zaključka: (čast izuzetcima) gad na vlasti i u državi.

Gledamo iz emigracije (iseljeništva) kako stotinjak bivših partizana, četnika, srboslava i njihovih sljedbenika (8. svibnja 2019.) ”paradiraju Zagrebom, baš kao da su u – Beogradu s crvenom petokrakom u povorci nazvanoj ‘Besmrtni partizanski odred’. Nosili su fotografije svojih velikana, pjevali jugoslavenske i partizanske pjesme, klicali Titu i partiji, jednom riječju sve je izgledalo kao da smo još uvijek u Jugoslaviji, a ne u Hrvatskoj!

A da je živ, Tito bi sugurno pohvalio ovu razdraganu skupinu, ako zbog ničega  drugoga, ono zbog – mladosti… Najstariji među njima tih su godina možebitno navršili 7 – 8 godina, odnosno tek su mogli krenuti u osnosvnu školu… Franjo Habulin, predsjednik SABA RH rođen je 12 godina nakon II.  svjetskog rata, a njegov zamjenik Josip Milat, imao je tri godine kad je počeo rat.” (1)

Je li moguće, da je u Zagrebu ”vaskrsnuo” Tito, partija i Jugoslavija nako Domovinskom obrambenom ratu, u kojem je perfectum est demolirana velikosrpska iluzija.?

Da ruglo bude još gore, (anti)fašisti) su drugog dana organizirali ”svečanu akademiju” u Koncertnoj dvorani Lisinskog u povodu obilježavanja ”Dana pobjede nad fašizmom i oslobođenje Grada Zagreba”. Na pozornici su bili izviždani Marijana Hrg, izaslanica predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović i Oliver Majić izaslanik gradonačelnika Milana Bandića, i vikali su: ”Vratite Trg maršala Tita” (2

Tko je ”oslobodio” Zagreb?

”Tito je u svojoj ‘Pohvali’ za oslobođenje Zagreba u Vjesniku imenom i izrekom nabrajo sedam visokih oficira i I. i II. armije, od kojih su trojica Srbijanci (Koča Popović, Milutin Morača i Mijalko Todorović), četvorica Crnogorci (Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Ljubo Vučković i Blaž Lampar), a nijedan Hrvat. (!?)

I dok je  u Zagrebu i okolici trajao pokolj i ubijanje svih onih koji su smatrani ‘neprijateljima komunizma’, na glavnom Trgu Srbijanac i rođeni Beograđanin Koča Popović držao je govor i uzviknu ‘Govori vam kao sin Srbije’.

Navodno je u Zagreb trebao ući X. ”zagrebački” korpus sastavljen od partizana iz sjeverene Hrvatske, ali su bili zaustavljeni i čekali tri dana dok je 45. Srpska divizija u čijem je sastavi bila i 20. Srpska brigada koji su pod svaku cijenu nastojali preuzeli Zagreb i ‘ustaško leglo’, kako su u Srbiji zvali glavni grad NDH. Jedan od motiva bio je i osveta koja se i dogodila u razmjerama koje normalan čovjek ne može ni zamisliti, a kamo li takva zvjerstva i počiniti, Ta je jedinica formirana tek 1944. na krajnjem jugu Srbije, a dobar dio bio je sastavljen od amnestiranih četnika koje je Tito ‘pomilovao’ u kolovozu 1944.godine.” (3)

U Zagrebu hodamo po kostima

Dr. Hebrang je zamolio  građane Zagreba, da ne hodaju po kostima koje su pod ulicama, koje je nabrojio,  na ”Dan oslobođenja Zagreba”. Mi bismo preporučili, da se na taj dan (8. svibnja) svake godine oda počast poginulima s 3 minute šutnje, uz mrtvačke zvuke crkvenih zvona u gradu. Je li to velika žrtva za sve one koji su zvijersku ubijeni samo što su bili Hrvati, kojeg smo i mi dio? Narod koji ne poštuje svoje mrtve, taj je narod osuđen na propast, jer ne zna cijeniti žrtve i nije spreman žrtvovati se za Domovinu. Kukavičluk ne mijenja ljudsko podrijetlo, nego od čovjeka čini ništariju.

”Podaci ukazuju da je 50.000 Zagrebčana sudjelovalo u ratu na partizanskoj strani, od čega je oko 20.000 poginulo, ali samo dio njih bili su članovi komunističke partije.Ulazak partizana u Zagreb 1945. godine krije još i danas velike tajne pogubljenja nenaoružanih civila bez suda. Po tom Zagreb simbolizira poslijeratna zbivanja 1945. godine u cijeloj Hrvatskoj. U policijskim istragama postoji  tvrdnja  da ima 940 skrivenih grobnica u kojima su poubijani civili i razoružani vojnici i to je najveći mirodopski pokolj u povijestu Europe…

Jedino što je do sada otkopano,  tri su lokacije od 17 postojećih u Gračanima i  djelimično u Savskoj. Za podatke o skrivenim grobnicama sačuvao je  higijeničar Miroslav Haramija, koji je bio određen  provoditi dezinfekciju pobijenih  od strane XIII. proleterske brigade pod zapovjedništvom generala Đoke Jovanovića. Vukovar je pretrpio 1991. godine, ono što je  Zagreb pretrpio 1945. godine od srpsko-crnogorskih četnika i srboslavlja, s razlikom što je u Zagrebu bilo više Ovčara.” (4)

Bleiburg je sinonim za posljeratni genocid u Europi

Samo za dva dana (11. i 12. 04. 2019.) objavljeno je više od dvadeset osvrta u dnevnim medijima u Hrvatskoj, od kojih većina imaju negativno mišljenje i lažno tumačenje događaja u Bleiburgu, koji predstavlja, kako reče dr. Hebrang – najveći mirodopski pokolj u povijesti Europe.

Za taj pokolj Hrvata – najveći mirodopski pokolj u povijesti Europe, Bleiburg je mnogima trn u oku, jer svjedoči o gnjusnim zločinima partizana, četnički i komunista, koje su počinili oni, i njihovih roditelji i rodbina, a nisu u stanju  izbrisati povijesne istinu.  Stoga nastoje s optužbama i lažima negirati zločine, u krajnjem slučaju minimalizirati, ali najviše što su neki među mrtvima ostali  na životu da svjedoče o zločinu.

Ofenziva partizana i srbokomunista na jurišu je i danas u Hrvatskoj, samo s drugim metodama, ne pucaju iz bacača nego iz antihrvatskih media na hrvatske branitelje, domoljub, hrvatske svećenike i nacionalne instituce s lažima, podvalama, i obmanama. Sredstva kojim se danas ubija hrvatski narod nisu puška, pištolj ili  nož, nego pisana riječ u tisku (Novisti, Jutarnji, Večernji, Novi i nekoliko stotina Portala), te riječi i slike na HRT, Nova TV,  RTL, N1 i lokalne televizije s regionalnom pokrivenošću, sustavno se ubija moral, vjera i nada u hrvatskom narodu. (corpus delicti)

Srbin Nenad Stazić, SDP-ov zastupnik u Saboru je izjavio: ”izgleda u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito”. Drugim riječima, pobjednička vojska nije  pobila i poklala sve hrvatske razoružane vojnike i civile, koje su im predali Englezi. Ne shavtljivo s koliko kuraži je ovaj zastupnik četnika u Hrvatskom saboru izrazio svoje duboko žaljenje zbog ”malog broja pobijenih u Bleburgu”  i nije mu ni ”dlaka pala s glave”!? Predstavimo, da je hrvatski zastupnik u Srpskom parlamentu rekao rekao – ”u travnju 1941. i svibnju 1995. posao nije obavljen temeljito…” ne bi iznio živu  glavu iz Parlamenta.

Neprijateli crkve progone katolike Hrvate

Koruška katolička crkva, i državne vlasti, odbili su molbu Hrvatske biskupske konferencije za održavanje mise na Lobaškom polju kraj Bleiburga zbog toga jer se ”ova misa politički instrumentalizira” (komunistička terminlogija!), glasilo je u priopćenju iz Koruške.

”Apsurdno je da tu zabranu traže (hrvatski, austrijski, talijanski i slovenski antifašisti, o.p.) od jedne Austrije koja je bila  nacistička od 1937. do 1945. godine. Traže zabranu okupljanja, od tih istih Austrijanaca koju su kod ulaska Hitlera s njemačkom vojskom u Beč, kao milijunska masa Austrijanca svečano razdragana , dočekala ga je uz povike i urlanje Heil Hitler, dižući desnu ruku u zrak u znak fašističkog pozdrava, još su mu tepali Dolfi, Dolfi! Sve u znak dobrodošlice! (5)

”Njegova svetost” Irinej, dokazani velikosrpski nacita i fašista, koji je kako poglavar svetosavske crkvre sa svojim kultom mrtvih i osvjedočemom mitomanijom pozvao Srbe na mržnju prema svemu što nije srpsko i na uništavanje susjednih naroda. ”Gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili na drugim mjestima (nikada nije Hrvatsku, ili Zagorje nazvao pravim imenom!? ) tragično ponašanje braće rimokatolika, koji su izazvali najveća stradanja Srba, a nisu nikada iskazali kajanje niti uputili ispriku.”, rekao je Irinej. Ali, ”braća” su mu rimokatolici u Istri, Dalmaciji, Lici, Kordunu, Slavoniji, Baranji i drugim hrvatskim krajevima. Pedere thus – Prditi tamnjan!  Grci kažu za onoga koji može činiti što hoće, a drugi mu se zato ipak klanjaju i dive.

Nije samo Irinej čije su oči beskorisne jer mu je slijep razum, nego se i Papa  Franjo ”boluje” od iste bolesti. Na povratku iz Bugarske i Sjeverne Makedonije papa Franjo  je rekao  novinaru HRT mišljenje o proglašenju Alojzija Stepinca svetim. ”No u određenom trenutku u procesu kanonizacije postoje nejasne točke, povijesne točke. Molio sam se , promišlajo sam to, tražio sam savjete i vidio da treba zatražiti pomoć Irineja. On je veliki patrijarh. Irinej  je pomogao, napravili smo zajedničko povijesno povjerenstvo i surađivali smo I Iraneju i meni jedini je interes istina.” (6)

Ako je u interesu istine, onda je istina da je  kardinal Alojzije Stepinac poručivao svima, bili oni Srbi , Židovi, komunisti, da se mogu  skloniti kod njega ”Brojni su Židovi, više od 259 koji su bili liječeni u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica. Kad bi policija dolazila i tražila nekog od Židova u bolnici, liječnik bi napisao da je taj pacijent umrao, jer su imali Stepinčevu podršku.” (7)

Židovski Židovi znaju tko je bio kardinal Stepinac, samo je problem sa srpskim Židovima, koji vide Stepinca kao ”ustašu i zločinca”.

Hrvatski lešinjari nad žrtvama u Bleiburgu

Vesna Pusić, bivša ministraca vanjskih poslova RH, pozdravila je odkulu i smatra da je Crkva u Hrvatskoj  trebala davno zabraniti održavanje mise na Bleiburgu, jer  ”narušava ugled katoličke cvrkve”, te nazvala komemoraciju – svinjarijom. ”Komemoracija žrtvama Bleiburga iskorištavana je za rehabilitaciju fašizma, ustašluka i zločinaca  iz Drugog svjetskog rata”,  kazala je Pusićke.

Treba ovdje naglasiti, da je Vesna Pusić bila ministrica vanjskih poslova RH, koja je ”zastupala” interese države u svijetu, a sudeći po njezinoj suglasnosti s   odlukom tajnika biskupije u Klangenfurtu Engelbert Guggenberega, klasičan je dokaz veleizdaje. Zamislite, ”naša” Vesna natjecala se u ime Hrvatske za  Tajnicu UN-a!  Uzaludno je  prepirati s onima koji poriču osnovne istine.

”Žrtve Jasenovca i Bleiburga ne mogu se izjednačit”, kazao je Ante Nobelo  ono što je i Goldstein mislio, da su u Jasenovcu ”svi bili nevini”. Pupovac je  u Hravtskom saboru ponovio istu misao: ”onih koji su za sobom ostavili krvave tragove nad ljudima koji nikome ništa nisu učinili. Ti u Jasenovcu nisu krivi ni za jednog mrtvog na Teznom, Kovčevskom Rogu ili Macelju, a mnogi na Teznom, Kovčevskom Rogu i Macelju jesu krivi za desetke i stotine hiljada onih koji su ubijeni diljem takozvane NDH, samo zato što su bili Romi, Židovi, Srbi ili antifašisti.”

Pupovac je u pravu: ”Ti u Jasenovcu nisu krivi ni za jednog mrtvog na Teznom…”,  naime, nisu krivi jer nisu bili živi.  Krivi su oni koji su ostali živi, bilo da su pomilovani ili izbjegli; krivi su oni koje je spasio kardinal Stepinac i časne sestre od njemačkih nacista i talijanskih fašista; krivi su oni koje je abolirao predsjednik Tuđman. Krivi su također Cigani  (Romi), Židovi, Srbi i ”antifašisti”, jer su bili u neprijteljskim hordama, bili komunisti i četnici, koji su ubijali i harali diljem Hrvatske.

Komunistima i četnicima, i hrvatskim zločincima, podignuti su mnogi spomenici i data imena ulica. U RH slave se komunistički i jugoslavenski blagdan, svečano se obilježavaju ustanci, ofenzive kao i za vrijeme Jugoslavije.  U mislima nekih građana u Hrvatskoj živi ”veliki sin jugoslavenskih naroda – maršal Tito”, jer prvoborci NOR i oficiri JNA još i danas primaju mirovine (penzije) koja im se isplaćuje u hrvatskim  kunama, a hrvatski branitelji se ubijaju zbog bolesti, prezira i neimaštine, kao da su oni izgubili rat!

”Danas je  na području RH 11.087  korisnika mirovina boraca NOR-a i 6.026 bivših pripadnika JNA. Prema posljednim podacima Ministarstva rada i mirovinskog sustava u roku od godinu dana od donošenja uredbe o konvalidaciji, zahtjev je podnijelo 37.879 osoba, od čega za utvrđenje mirovinskog staža, njih 24.801. Pozitivno je riješeno, kako se navodi u odgovoru, 12.334 zahtjeva za utvrđenjem staža i 12.334 za konvalidiranje riješenja o mirovini. Ukupno je priznato vrijeme provedeno u RS Krajini u ratu u radni staž mirovinskog sustava RH. Nakon što je novim Pravilnikom ukinut rok od godinu dana za ostvarenje prava na konvalidaciju, javilo se još 32.520  bivših Krajišnika, koji su propustili prvi rok. Od tog broja, navodi se  u odgovoru 31.766 zahtjeva je bilo za konvalidiaciju mirovinskog staža, od čega je pozitivno riješeno više od 17.248.

Konačno brojka Krajišnika koji su zatražili i dobili mirovinska prava od Hrvatske, za vrijeme u kojem su smatrani državljanima RS Krajine, konačno završila na fantastičnih 46.697.  Tih gotovo 50.000 Krajišnika koji su se 1990. pobunili protiv Hrvatske i naj vjerojatnije u velikom broju sudjelovali i u oružanim terorističkim akcijama protiv Hrvatske, danas uživaju ili će uživati hrvatsku mirovinu. ” (8)

Ima li igdje na svijetu takav narod koji je nagradio svoje neprijtelje i ubojice – izuzev Hrvata.??? I za gluposti postoje kriteriji. Svake godine njemačka agencija, koja se bavi svrstavanjem država u kategorije gluposti objavi rezultate. Tako je Hrvatska zauzela prvo mjesto 2017. godine. Za Hrvate kažu: ”Ovi likovi ništa ne žele nego biti Nijemci… i to ih svrstava u posebnu kategoriju glupost… Teško je reći tko je gluplji: pokvareni političari ili ljudi koji ih svaki puta iznova biraju. Mala zemlja za velike gluposti. Zemlja u kojoj je more  bistrije od ljudi. Dali je davno rekao da je intelegencija bez ambicije kao prica bez krila. To je Hrvatska.” (9)

Zaključna misao

Državno izborno povjerenstvo potvrdilo je  33 liste , dvije nezavisne, a ostale stranačke. Ukupan je broj kandidata 396, koji se natječu za 12 izbornih mjesta u Europskom parlamentu.  Među hrvatskim stranačkim listama nalazi se i Pupovčeva  SDSS lista, koja bi mogla dobiti jednog ili eventualno dva zastupnika u europarlamentu.

Među stranačkim kandidatima bilo je velikih okršaja oko proslave ”Dana oslobođenja Zagreba” jer Bruna Esih, koja je često puta bila izaslanica predsjednice Kolinde Grabar -Kitaorvić, rekla je da je ”Dan oslobođenja Zagreba” bio – Dan okupacije Zagreba.

”U kontekstu toga što se dogodilo u Zagrebu 8. svibnja 1945. godine, ulazi Jugoslavenska armija, dan nakon toga se Zagreb pretvorio u mjesto masovnih egzekucija, izvukli su iz sanatorija u Brestovcu dvjesto ranjenika i ubili, isto što su radili na Ovčari. U Zagrebu ima na desetke Ovčara.” (10)

Da li kandidati na stranačkim listama stvarno žele biti predstavnici Hrvatske u EU, ili imaju svoje osobne  planove, jer biti član EU parlamenta je prestižna i unosa ”dužnost” izražena u euro valuti. Stvarno, da li su kandidati uvjerenu u svoju intelektualnu sposobnost i moralni kvalitet zastupati hrvatski narod u međunarodnoj zajednici kakva je Europska unija? Vidjeć ćemo hoće li hrvatski narod  i ovoga  puta izabrati pogodne ili sposobne, kao na izborima u Hrvatskoj.

S druge strane ”Hrvati su dužni  Srbima zajamčiti tri mjesta u Europskom parlamentu. Predlažem da se ‘građanskoj opciji’ zvanoj SDSS izravno zajamči najmanje tri mandata u EU parlamentu – ako je to ikako moguće – tako da ne moramo  ionako oskudna stranačka  financijska sredstva trošiti na izbrornu kampanju. To bi bilo višestruke koristi za ‘region’, Srbiju, pa i šire, u tom nema  nikakve sumnje. A općepoznata je stvar da prečega posla za Hrvatsku od toga da Vučića ‘progura’ u EU, naime. Pogotovu sad, kad mu se drma stolica pod guzicom.” (11)

Ako, kojim slučajem Pupovac ne bude izabran i na traktoru ne ode u Brussels, onda ga treba deportirati u Beograd ili Banja Luku, jer u Hrvatskoj je već bio poklopac za  sve garbage cans.

U zaključku, možemo s ponosom reći: ”Bilo kako bilo mi hrvati ćemo uvijek stati na stranu kutrure života. I nemojte više nikada pokušavati iz hrvatskog naroda protjerati Krista. Mi smo narod ljubavi i Kristovog mira. To je naša vječna svjetlost, stil i zavjet. Širiti kulturu smrti, a još gore pripisivati je drugima, tj. vašim žrtvama – to je sve dublje tonjenje u sve veći duhovni mrak. ‘Kad nema slobode, vlada tuga, umiru vjetrovi radosti i lahor tame obavija dušu. Apsolutni suverenitet naroda je najveći stijeg njegove slobode, Codex moralis croaticum.” (12)

Nemojte se moliti za dobar život, molite se da budete snažan i ponosan narod! (Bl.S. Casey)

Piše Rudi Tomić

(1) Mladen Pavković (kamenjar.hr)

(2) direktno.hr

(3) Petar Horvatić (narod.hr)

(4) Andrija Hebrang (direktno.hr)

(5) Mile Prpa (hrvatskonebo.org)

(6) direktno.hr

(7)  večernji.hr

(8) Guido Hornik (dragovoljac.hr)

(9) H1 Hrvatska

(10) narod.hr

(11) Zlatko Pinter (hrvatski-fokus.hr)

(12) Mile Prpa (braniteljski portal)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

‘Bruxelleski diplomat’

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto valoriziranja Plenkovićeva rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”, piše: Jozo Pavković/VečernjiList.

Hrvatska je jučer proslavila Oluju, a već danas treba biti svjesna da će dani ponosa i slave u budućnosti, u prvome redu, ovisiti o diplomatskoj “oluji”. U globalnome svijetu male države, osobito one koje su izrasle u ratu, jedino se diplomacijom i uljuđenom politikom mogu izboriti za svoju vidljivu poziciju i autoritet europskih i svjetskih razmjera.

Skoro preuzimanje predsjedanja Europskom unijom bit će prigoda da Hrvatska pokaže koliko je spremna za tu novu “oluju”. Neki vjetrovi već su zapuhali i nije slučajno što to vremenski koincidira s političkim usponom Andreja Plenkovića. Nažalost, kako to obično biva, njegov se uspjeh više prepoznaje u Europi i svijetu nego u Hrvatskoj. Proći će još mnogo vremena prije nego neki hrvatski političar, a poglavito premijer, bude u konkurenciji za novog predsjednika Europske komisije ili uime te najveće političke grupacije u Europskom parlamentu vodi pregovore o raspodjeli ključnih funkcija u EU.

Naivno je vjerovati kako je Hrvatskoj unaprijed namijenjena liderska uloga u ovom dijelu Europe. To je pozicija za koju se bori kroz međunarodne institucije i forume i ako je RH danas u takvoj ulozi, to umnogome može zahvaliti aktualnom premijeru. Međutim, umjesto valoriziranja njegova rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”.A zapravo su i Hrvatska i HDZ ponajviše za njegove vladavine postali europski. Tako da je RH danas, uz sve svoje slabosti, ipak pravno uređena država koja bilježi gospodarski uspon, održava stabilnost EU-a na njegovoj granici, konstruktivno radi na europeizaciji zapadnog Balkana. Plenkoviću je diplomatsko i političko iskustvo pomoglo obračunati se s nepotizmom, nezakonitostima, rigidnim politikama… Za mandata se uglavnom bavi kosturima koji svako malo iskaču iz ormara. Za mnoge nije znao. Brojni su prognozirali da će Agrokor potopiti ne samo njegovu Vladu nego i cijelu državu. Unatoč skepticizmu i crnim prognozama, uspio ga je staviti u pravne i gospodarske okvire. Rekonstruirao je i Vladu bez većih potresa i tako izbjegao skupe izbore.

Hrvatska se nije oslobodila i neće se zadugo osloboditi prijepora i antagonizama svoje prošlosti. Još će ovim prostorima “ratovati” partizani i ustaše, hranit će se regionalni i tko zna kakvi sve animoziteti. I zbog te “specifičnosti” Hrvatske važno je da iz Banskih dvora uvijek dolaze odmjerene poruke pomirbe i svehrvatskoga zajedništva. Koliko je to bitno, ponajbolje znaju Hrvati u BiH koji su u borbi za jednakopravnost prisiljeni oslanjati se na Zagreb.

Hrvati iz BiH čak su strahovali da Plenković sa svojim političkim backgroundom neće biti dovoljno senzibiliziran za njihove probleme i potrebe. Naprotiv, upravo za njegova mandata dobili su najveću potporu. Povećana im je financijska pomoć, prepoznati njihovi ključni projekti, a nadasve politički problemi ustrajno se stavljaju na dnevni red bruxelleskih i drugih svjetskih foruma. S Draganom Čovićem i predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović internacionalizirao je hrvatsko pitanje u BiH.

Diplomatska “oluja” iz Hrvatske važna je i za odnose s drugim narodima i državama u okružju. I tu Plenković pokazuje mirnoću i sustavan pristup kakvog je počesto nedostajalo iz Zagreba. Na provokacije, pa i govor mržnje, iz Sarajeva on odgovara državnički – činjenicama o ulaganjima, trgovinskoj suradnji, zalaganju za integracije BiH u EU i NATO. Slično je i sa Srbijom. Mnogo bi lakše, pa i za unutarnje političke potrebe isplativije, bilo razmjenjivati otrovne strjelice s Beogradom, pothranjivati rane iz prošlosti, ucjenjivati Srbiju pozicijom u EU. On ne koristi ništa od toga pokazujući kako se diplomacijom jačaju vlastita država i njezina međunarodna pozicija. Kada bi bio jeftini populist, radio bi suprotno. Davao bi zapaljive izjave i tada bi se mnogima svidio. Ali tada ne bi bio državnik, nego samo osrednji političar. Kojega bi od Bruxellesa pa nadalje svi zaobilazili.

Kao i iza vojne, tako i iza diplomatske “oluje” moraju stajati odlučni državnici. Samo takvi dobivaju velike ratove, nekada na bojnom, a danas na diplomatskom polju. Kako je Tuđman Olujom oslobodio domovinu tako Plenković diplomatskom “olujom” ratuje za modernu državu. Želi da Hrvatska bude ponos EU-a. Usto stvara ozračje da se EU obitelji pridruži i njezino susjedstvo. Europska BiH Plenkovićeva je formula za stabilno okružje i spas sunarodnjaka s druge strane granice.

Piše: Jozo Pavković/VečernjiList

Narod koji ne uči iz vlastite povijesti osuđen je ponavljati ju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zašto su prije Oluje ubijeni hrvatski general Vlado Šantić i bošnjački ministar

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Jozo Pavković/Večernji List BiH

Bihać je bio u blokadi 1201 dan. Srbi su ga držali u smrtonosnom obruču. Probile su ga hrvatske snage u operaciji Oluja. Ipak, srpska vojska za vrijeme rata nije mogla potpuno blokirati sve putove prema Bihaću. Dva su funkcionirala. Zračna.

Prvi su bili preleti helikopterom od Zagreba preko srpskih položaja do tzv. bihaćkog džepa, drugi – satelitski telefon. Preko njega doznavali smo što se događa u enklavi. O drami unutar zarobljenih gradova svakodnevno sam za Večernjak svjedočio zahvaljujući baš tom telefonu. Tako smo, prije drugih, deblokirali enklavu. Medijski, Piše Jozo Pavković, Večernji list BiH

Ovo je priča o tajnim nebeskim vezama – satelitskom telefonu i helikopterima koji su letjeli od Zagreba do Cazina (bihaćka krajina) preko okupiranih područja. Te veze ponekad su prekidane. I tragično završavale. Od 90 preleta, dva su okončana neuspjehom. U jednom od srušenih helikoptera bio je i ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić, ali i pošiljka za Večernjak. Dva mjeseca prije smrti ministra Ljubijankića, u Bihaću ubijen je hrvatski general Vlado Šantić. Mnogi se i danas pitaju imaju li ta dva atentata što zajedničko.

Još se sjećam tog tajnog broja satelitskog telefona – 99414567. Bio je u zapovjedništvu Glavnog stožera HVO-a Bihać. Mnogi su tada bili u čudu kako smo uspijevali svaki dan imati izvješće iz bihaćke enklave. Uistinu, bilo je teško. Ponekad danima nisam mogao uspostaviti vezu. Bilo je poziva i u ponoćnim satima. Primjerice za Novu godinu. Tada sam umjesto dočeka radio intervju s generalom Šantićem.

Dvadesetak minuta razgovora snimali smo gotovo do pola noći jer je stalno pucala veza. Na kraju, zaželio sam generalu sretnu 1995. Nažalost, on u njoj nije dočekao slobodu. Nakon smrti generala Šantića, nastavio sam komunikaciju s njegovim nasljednikom Ivanom Pršom. U danima nakon pada Srebrenice i uoči deblokade Bihaća, javljanja su se intenzivirala. Slutili smo, povijest će se ispisivati tih dana. Tjedan dana prije Oluje uspio sam dobiti Atifa Dudakovića, zapovjednika 5. korpusa Armije BiH.

U poduljem ekskluzivnom intervjuu za Večernjak on je istaknuo kako zajedničkom suradnjom s HVO-om odolijevaju žestokim napadima agresora. Govorio je o psihozi nakon pada Srebrenice. Rekao je kako ga raduju uspjesi HVO-a na ratištima Bosanskog Grahova i Glamoča jer te akcije imaju izravne refleksije na bihaćku enklavu. Smanjuju pritisak srpske vojske na njihovo ratište. Trećeg kolovoza 1995., dan uoči Oluje, razgovarao sam sa zapovjednicima HVO-a bihaćke regije. Govorili su kako su taj dan na bojišnici vodili teške borbe.

Kazali su: “U roku od šest sati danas su nas sedam puta napali”. Razgovor je završio Pršinom izjavom kako osjećaju da nije daleko dan kada će hrvatski vojnici probiti obruč. “Splitska deklaracija učinila je ‘dan D’ još bližim”, zaključio je hrvatski zapovjednik. Objavio sam veći tekst s naslovom “Bihać čeka rasplet”. Ujutro (4. kolovoza) dok su ga u Večernjaku čitali, hrvatski vojnici započeli su jednu od najveličanstvenijih operacija u povijesti ratovanja.

Počela je Oluja. Sutradan (5. kolovoza), u jutarnjim satima, u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, spojili su se HVO i 5. korpus Armije BiH s Hrvatskom vojskom. Dan poslije (6. kolovoza) u Cazinu, na mostu u Tržačkoj Rašteli, susreli su se general Marijan Mareković i Miroslav Tuđman sa zapovjednicima Armije BiH i HVO-a, Atifom Dudakovićem i Ivanom Pršom. Simboličnim rukovanjem označena je deblokada Bihaća, Bosanske Krupe, Cazina, Bužima, Velike Kladuše. Sloboda za 170 tisuća zarobljenih stanovnika.

Gotovo cijeli obruč obujma 260 kilometara ratne crte nestao je u jednom danu. Ostalo je još 70 kilometara bojišnice unutar zapadne Bosne. “Vidimo se ujutro”, poručio sam preko satelitskog telefona Prši. S novinarom Draganom Marijanovićem ušao sam u Bihać. Radeći reportaže osobito je bio zanimljiv susret s Jusom Bajrićem iz Bosanske Krupe. On se prvi nakon probijanja obruča susreo s hrvatskim osloboditeljima. Pamtit će taj dan, rekao je, po tome što su mu ratnici iz Rijeke dali čizme, Karlovačko pivo i cigarete. Zajedno su pjevali uz harmoniku. Orilo se, kaže, do neba “Marjane, Marjane”.

S vojnicima Bihaća, Kladuše, Cazina, Krupe pravio sam neke nove ratne priče. Jer, još uvijek su se vodile borbe u Bosanskoj Krupi i drugim mjestima. Obilazio sam sedam lažnih zračnih luka koje su bile sagrađene kako bi se zavarao neprijatelj i zaštitila ona prava u Ćoralićima. U stankama smo razgovarali o teškim danima koji su bili iza vojnika i civila. Hrvate u Bihaću je strašno boljela nepravda podcjenjivanja hrvatske uloge u obrani.

S obje strane granice. Isticali su kako je zahvaljujući Hrvatskoj oslobođena Bosanska krajina, kako je iz Zagreba 90 puta do njih letio helikopter s vojnom i drugom pomoći, kako je HV pomagao raznim obavještajnim informacijama… Jedna od njih je kada su Armiju upozorili da su joj Srbi zatrovali šest tegljača humanitarne pomoći s brašnom. Stavili su otrove koji izazivaju želučane probleme.

Time su htjeli onesposobiti stanovništvo i izvršiti agresiju. Što bi se tek dogodilo da je tada “obruč” popustio. Pokolj bi bio pet puta veći nego u Srebrenici. Prekrasno je bilo u prvim danima slobode raditi reportaže iz bivše bihaćke enklave. Bilo je previše zanimljivih priča. Ali…, nad hrvatsko-bošnjačko savezništvo nadvilo se dosta crnih oblaka. Koje su bacale sumnje na iskrenost. Prije svega zbog misterioznog ubojstva generala Šantića. Svi su o tome govorili s grčem u želucu.

Mnogi su upirali prstom u odgovornost generala Dudakovića. Do danas je ostala sumnja da je on kriv za njegov nestanak. Tko ga je ubio? Bilo je poznato da generali Šantić i Dudaković nisu baš bili “u ljubavi”. Čak mu dva dana prije nestanka nije dopustio da helikopterom, zajedno s Bernardom Jurlinom, otputuje na Sabor u Zagreb. U hotel “Sedra”, gdje se slavio 8. ožujka 1995., prisilno je doveden. Tu ga je grubo dočekao Dudaković sa svojim vojnicima. Generala su nakon toga odveli i od tada mu se gubi svaki trag.

Šifrirane poruke

Sve je teško pogodio njegov tajnoviti nestanak. Pogotovo nekoliko tisuća Hrvata koji su živjeli u enklavi.

Čija su sela srpski vojnici uglavnom spalili. U tim teškim trenucima za zapovjednika HVO-a je umjesto Šantića imenovan Ivan Prša. S njim sam u svibnju 1995. radio prvi telefonski intervju. Međutim, nisam imao njegovu fotografiju. Dogovorili smo se da je pošalje “ticom”, kako su kodnim imenom nazivali helikopter. Nakon desetak dana čekanja dobio sam šifriranu poruku da uskoro šalju pošiljku (fotografija Prše i slike s ratišta). Dogovorio sam s redakcijom tko će materijal preuzeti u Zagrebu.

Strepio sam danima jer je već jedan helikopter prije toga u preletu preko srpskih položaja bio srušen. Oboren je početkom kolovoza 1994. sa sedam Ukrajinaca, članova posade, koji su letjeli iz Italije, preko zračne luke u Puli. Zapravo, pao je još jedan. Naime, 3. prosinca 1994., u Zračnoj bazi Lučko kod Zagreba dogodila se velika helikopterska nesreća.

Tada se helikopter koji su vozili mađarski plaćenici prema zračnoj luci u Ćoralićima, natovaren streljivom i drugom vojnom opremom, dvije minute nakon polijetanja iz nepoznatih razloga vratio prema pisti i udario u vozilo 5. korpusa Armije BiH, te su u trenutku nesreće u njemu bila tri putnika.

Udarac je izazvao golemu eksploziju u kojoj je ranjeno šest osoba, potpuno uništena tri helikoptera na pisti i dva automobila te oštećeno više obližnjih objekata. Bio je to helikopter koji je izazvao najveću nesreću u zračnoj luci u Lučkom. Kako je uspostava zračnog mosta između Zagreba i bihaćkog okruga preko srpskih položaja bila najstrože čuvana vojna tajna, o tome se ništa nije znalo. Osobito je to frustriralo Srbe. Moćnoj armiji iznad glava, uvijek nekom drugom maršrutom, lete helikopteri, a ona im ne može ništa.

U “tici” koja je poletjela 28. svibnja 1995. u 2.10 sati bili su ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić i njegovi pratitelji. Tim helikopterom iz Zagreba je dopremljena vojna oprema i sanitetski materijal. Prije nego što je ponovno uzletio iz bihaćke enklave, članovi posade, dva ukrajinska pilota i njihov bosanski kolega Mirsad Dupanović, “referirali” su da je letjelica u dolasku pogođena u repni dio sa dva zrna iz pješačkog naoružanja, ali bez većih oštećenja.

Helikopter je na putu u Zagreb srušen pokraj Kremena, na okupiranom području Slunja. Iako je pogođen raketom ispaljenom sa srpskih položaja “VRSK”, smrt ratnog ministra godinama je povod raznih špekulacija. On je, prije pogibije, počeo istraživati višemilijunski kriminal u ratnoj diplomatsko-konzularnoj mreži BiH, a vezano uz nezakonito izdavanje putovnica.

Dodatne sumnje pojačali su bliski suborci ratnog zapovjednika 505. bužimske brigade Armije BiH Izeta Nanića (poginuo početkom kolovoza 1995. pod nerazjašnjenim okolnostima) koji su tvrdili da je on napisao opširno pismo Aliji Izetbegoviću o stanju u Krajini i upravo ga tada predao Ljubijankiću.

Je li to smetalo vojnom i političkom zapovjedništvu Armije BiH u Bihaću?

Vijesti iz enklave

O rušenju helikoptera javnost su obavijestili novinari tadašnje Televizije Knin koji su snimili ostatke letjelice, tijela putnika, osobne i službene dokumente. Srbi su bili ljutiti jer su dokumente i novac pored helikoptera opljačkali svatovi koji su tuda naišli prije srpske policije.

Na amaterskim snimkama u središnjem dnevniku pokušavao sam prepoznati ima li pokraj srušene “tice” omotnica na kojoj piše “za Jozu Pavkovića, Večernji list”. Bez fotografije, nakon toga objavili smo intervju s Pršom. Vjerojatno jedini u povijesti Večernjeg lista bez slike sugovornika. Objasnio sam čitateljima zašto je nema. Jučer sam mobitelom (opet zračnom vezom) razgovarao s Ivanom Pršom.

Kaže, zatekao sam ga kako s prijateljima igra šah. U mirovini je. Nisam mu htio smetati. Siguran sam da mu svaka pobjeda puno znači. Ovaj put neće mu na “šahovskoj” ploči biti teško. Jer, s druge strane nije imao protivnika koji ima pet puta više pješaka, kula, lovaca…

U Bihaću su Hrvati u ratu sa “šahovnicom” pobjeđivali i kad su bili nekoliko puta slabiji. Nažalost, u miru izdani su od ratnih saveznika i zaboravljeni od svojih sunarodnjaka – ratnih osloboditelja. Žive opet u enklavi. Opkoljeni beznađem, odsječeni od budućnosti.

Jozo Pavković, Večernji list BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari