Abolicija umjesto lustracije i pomirba onih koje je nemoguće pomiriti

Tako je provedena “pomirba”. Njezin presudni čin, onaj koji će utemeljiti Hrvatsku kakava će postati u novom stoljeću i na vlast dovesti Mesiće, Josipoviće, Milanoviće i Pusićke bila je provedba opće abolicije umjesto selektivne lustracije

[ad id=”68099″]

Većina zemalja koje su isplivale iz istočnog bloka susrele su se s gospodarskim poteškoćama. Zastarjela industrija i nekonkurentna privreda nisu bile u stanju nositi se na globalnom tržištu. Ipak, to su bile i ostale homogene države, na čistu sa svojim identitetom i to im je pomoglo sukobiti se s promjenama. Njih je opalilo po džepu. Hrvatsku je udarilo i u dušu i u džep.

Domovinski rat, njegova vojna komponenta, bio je oslobađajući i revolucionaran. Njegova politička komponenta bila je prilagođavajuća i evolutivna. Hrvatski branitelji stavili su sebe u službu Hrvatske. Hrvatski političari, mahom s karijerom iz nestale države, stavili su Hrvatsku u službu sebi, prilagođavali ju svom postojećem setu stavova (ne znam kako se hrvatski kaže “mindset”). Najbolji primjer je Stipe Mesić koji je jednostavno nastavio svoju predsjedničku karijeru.

Preselio ju je iz Beograda u Zagreb, malo prilagodio riječnik i nastavio vladati kao da Domovinski rat nije bio nacionalna revolucija nego tek obstrukcija u jugoslavenskom kontinuitetu. Zemljama u kojima dođe do socijalnih promjena na čelo redovno dođe potpuno nova garnitura ljudi, drugačijih ljudi za drugačije prilike. U Hrvatskoj je došlo do nacionalnih i socijalnih promjena koje se provelo s istim timom ljudi, ljudi koji nisu ni htjeli nikakvih promjena nego su im se dodogdile. Čak i većina onih koji su bili disidenti, nastojali su napraviti promjene unutar Jugoslavije i nisu snovali planove za njeno rušenje. Oni kojima je Jugoslavija postala nepodnošljiva dolaskom Miloševića mogli su samo žaliti nestanak Jugoslavije i nastanak hrvatske države.

Oni koji su bili u skladu s događajima, koji su težili rušenju Jugoslavije i uspostavi samostalne države, bili su ili u zatvoru ili u emigaciji ili u grobu. Na čelu Hrvatske revolucije se morao naći Bruno Bušić jer on je bio revolucionar, ali on je morao umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti (još koju godinu).

Predsjednik Tuđman se našao pred zadatkom u ime pomirbe uskladiti ono što se uskladiti ne može: progonitelje s progonjenima, tamničare s utamničenima, jugoslavene s antijugoslavenima, komuniste s antikomunistima, agresore s braniteljima. Revolucionarni vođa Nikola Štedul, nasljednik Brune Bušića na čelu revolucionarne sekcije hrvatske političke emigracije stavljen je da služi pod komandom Josipa Perkovića. Josip Perković je par godina ranije organizirao atentat na Nikolu Šedula zato što je radio na rušenju Jugoslavije i uspostavi hrvatske države. Samo kratko nakon što je stavljen u Perkovićevu službu, on je ponovo organizirao njegovo ubojstvo, koristeći braniteljske snage. Barešića kojega nisu uspjeli ubiti dok je Jugoslavija postojala, ubili su kad je propala, tako i Kraljevića i broj drugih. Postalo je jasno da pomirba onoga što se pomiri ne može, mora biti provedena tako da u njeno ime jedni budu poraženi.

Revolucionarna sekcija hrvatske političke emigacije bila je ideološki i strateški najbolje usklađena s događajima koji su uslijedili početkom srpske agresije na Hrvatsku. Predsjednik Tuđman je otišao u Kanadu i sastao se s emigantima u procesu njihova uključenja u proces pomirbe i broj emigranta uključio u redove vlasti. Za očekivati je bilo da će barem neki od njih biti nosioci bušićanske revolucionarne linije u emigaciji. S Bušićem i proljećarima je bio povezan u Hrvatskoj. Dajte mi jednoga od njih koje je predsjednik Tuđman uvažio kao ljude dostojne sudjelovati u vlasti, u obrani i gradnji države. Umjesto njih, na pozicije su stavljeni ljudi sa suprotne strane, oni koje je Zlatko Markus, tadašnji urednik “Hrvatskog lista” opisao u svom proslavljenom članku “Šakali i lešinari”, Branka Salaja, Antu Belju i Gojka Šuška. Mate Meštrović i Jakša Kušan su postali prominentni građani. Barešić je morao umrijeti, a Zvonko Bušić se ubiti da ne gleda taj golemi jad.

Tako je provedena “pomirba”. Njezin presudni čin, onaj koji će utemeljiti Hrvatsku kakava će postati u novom stoljeću i na vlast dovesti Mesiće, Josipoviće, Milanoviće i Pusićke, bila je provedba opće abolicije umjesto selektivne lustracije. Od dvije najdržavotvornije komponente u Hrvatskoj, jedine koje su bile u punom skladu s idejom samostalne države i provedbom Domovinskog rata, revolucionarne emigracije i branitelja, emigacija je stučena u samom početku a branitelji u pet godina nakon rata. Posljednji čavao u mrtvački sanduk hrvatskih branitelja je zabio Stipe Mesić eliminacijom generala. Proces “pomirbe” je bio završen. Kao i nekada u Jugoslaviji, glavni neprijatelj hrvatske vlasti je postao hrvatski narod. Nosioci vlasti u hrvatskoj državi su postali njeni najveći neprijatelji: Mesić, Boljkovac, Manolić, Perković, Josipović, Lončar i slični. Jedinom hrvatskom vojskom proglašeni su partizani (Milanović), temeljem hrvatske državnosti postao je zavnoh (ustav), centralna proslava hrvatske državnosti, u prisustvu svih (SVIH), postala je Brezovica a mimohod u kojemu će učestovati savezničke vojske izmišljen je kako bi se uništilo braniteljsko slavlje u Kninu i pretvoren u farsu koju su pročitali i saveznici i Srbija, samo nisu Hrvati.

Jedina saveznička vojska koja ovoj garnituri pristaje na mimohod je srpska ali Srbiju, na razočaranje hrvatske političke vrhuške, Hrvatska ne zanima osim kao teren buduće vojne operacije. Srbija je s jugoslavenstvom završila jednom i za uvijek i to hrvatsku avnojevsku vlast ostavlja izoliranom. Izoliranom ju ostavlja i reinkarnacija antifašizma, 70 godina nakon događaja, ali oni nastavljaju provoditi svoju jugoslavensku agendu hrabro i “No pasaran”, koja već počinje pokazivati svoje rezultate onako kao su u Jugoslaviji planirani, među kojima prednjači velika rijeka izbjeglica koji traže kruha i slobode u tuđem svijetu baš kako je to bilo smišljeno u Jugoslaviji. Program kolektivne krivnje koristeći Jasenovac se nastavlja kao da Domovinskog rata nije ni bilo, kao da na vlasti u Zagrebu sjedi CKSKH. Titovo ime krasi najljepši trg glavnog grada. Maknut je s Pantovčaka ali iz krivih razloga, zato što je simbol totalitarnog režima a ne zato što je gušeći svaku ideju hrvatske samostalnosti poubijao stotine tisuća Hrvata. Što da ih je poubijao u ime demokratskog jugoslavenskog režima? Onda bi mu valjda trebali ljubiti palac kao Grguru Ninskom.

Hrvatska se nalazi na vrhuncu socijalne, nacionalne i gospodarske krize, podijeljena otprilike 50/50. To pokazuju rezultati predsjedničkih izbora. To je rezultat “pomirbe” kako je provedena. Kad oni koji su stvorili državu nisu lustrirali one koji su bili protiv nje, nego su ih abolirali, onda su abolirani lustrirali njih. Tako je moralo biti. Pomirbe može biti između ljudi koji Hrvatsku vole na dva različita načina ali ne može biti između onih ju vole i onih koji ju mrze.

Kad spominjemo lustraciju, ja i svi koji govore u njezin prilog, svaki put naglašavamo da to nije protjerivanje projugoslavenskih elemenata iz Hrvatske, nego samo njihovo uklanjanje s pozicija vlasti, kako nas netko nebi krivo shvatio. Danas se na stotine tisuća Hrvata protjeruje iz Hrvatske, trbuhom za kruhom; naglašavam “protjeruje”, opet da me netko nebi krivo shvatio.

Hrvatska mora ovo stanje promijeniti ali neće moći dok ne proguta gorku pilulu i ne utvrdi kako je, zašto je i kada je to stanje stvoreno. Za podsjetnik, naslovna fotografija ovdje priložena nije snimljena kad je Mesić postao predsjednik, nego kad je Manolić postao premijer.

Dinko Dedić

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?