Pratite nas

Reagiranja

Aca je ovom emisijom pokazao da zapravo pripada na srpsku televiziju

Objavljeno

na

Sergej Trifunović je Aci Stankoviću u današnjoj nu2 rekao “Govorimo istim jezikom”. Nakon obostane spoznaje, Stanković se toliko zadivio spoznaji i njenom javnom priznanju, da je nakon toga čak i sam počeo govoriti “istim” jezikom (“Možda ja grešim”).

U političkom dijelu emisije gost i domaćin su se složili u toliko toga, da Stanković praktično nije ni trebao postavljati neka pitanja, a razgovor je više ličio na susret dva brata nakon što se dugo nisu vidjeli, nego na talk show.

“Hrvatska je bila jedna od 5 fašističkih država. Imamo Nemačku, Italiju, Japan, Španiju i Hrvatsku.”, rekao je Trifunović, na što Stanković nije imao primjedbe. Nije važno što je u istoj poziciji bila i Mađarska i Austrija i Rumunjska i Bugarska i što je najvažnije, Srbija Milana Nedića, kojega se danas u Srbiji rehabilitira kao nacionalnog heroja.

Jasenovac, “treći najgori logor na svijetu”, i kako kaže Trifunović, nije važno ako je tamo pobijeno 700 tisuća ili 20 tisuća ili samo dvojica, dok god u srpskima tog vremena nije poginuo nitko.

A je sposoban lažov bio onaj Nedić kada je Hitlera oči u oči uspio uvjeriti da je Srbija počistila i zadnjeg Židova i postala prva europska “judenfrei” država.

Trifunović je po tko zna koji put ponovio Malaparteovu laž o tegli ljudskih očiju na stolu Ante Pavelića, za Praljka je, očito na upozorenje prije emisije da “uvaži perverzne hrvatske senzibilnosti”, tek izustio da je bio slino jer ga njegova mama takvoga pamti.

Inače, po njemu, haaški tribunal je po svemu bio politička farsa osim po presudi Praljku i Gotovini čijim je dočekom nakon oslobođenja, Trifunović bio šokiran; da ne bi Pusićeve primjedbe o potrebi hrvatske katarze, izgubio bi svaku vjeru u Hrvatsku.

Trifunović se nije sjetio da bi u postojećem ozračju, katarza najpotrebnija bila Srbiji, a Stanković ga na to nije vidio razloga upozoriti. Što bi i upozoravao kada Srbija osim dva-tri izgrednika izgleda tako solidno.

Harmonija je popratila i poistovjećenje srpskih radikala i hrvatskoga HDZ-a, u tipičnom Stankovićevom stilu gdje uobičajeno Srbiji dade packu, kako bi lopata po hrvatskoj glavi mogla izgledati kao proizvod balanciranog mišljenja.

Emisija je odisala ne samo zajedništvom jezika nego i posebnom bliskošću koja se nije ni trebala naglašavati, jer je to pokazavala svaka riječ i svaka gesta. Tek se na kraju sa dvije riječi Stanković (očito neiskreno) ogradio od izjave o Praklju kao slini, jer se u zadnjoj minuti trgnuo iz umišljaja da to dva Srbina razgovaraju na srpskoj televiziji za srpsku publiku, shvatio gdje je i uvažio mogućnost da bi u Hrvatskoj mogao biti izložen hrvatskoj kritici. Moraš makar na kraju pomisliti na to od čega, od koga i kod koga živiš.

Ta srodnost dvojice prijatelja mogla se vidjeti iz posebne atmosfere koja je vladala u emisiji, a posebno kad ju se usporedi s prošlotjednom, kada je napravio ogromne pripreme da bi namjestio zasjedu Slobodanu Prosperovu; Prospera je samo, reako bih, civilizacijski standard morao spriječiti da se ne nagne preko stola i ekstremno provokativnog insinuatora Stankovića, šakom ne zavrti u njegovoj rotirajućoj stolici, kakva se Trifunoviću toliko svidjela.

Emisija je pokazala da je Stanković u Trifunoviću konačno našao čovjek kojega može nazvati “soulmate”.

Bio je to susred dva srpska mangupa na Balkanu, “posljednjem utičistu anarhije”, kako je inspirirani Trifunović povjerio Stankoviću.

Aco je ovom emisijom pokazao da zapravo pripada na srpsku televiziju, među srpske sugovornike u emisiji na srpskom jeziku i za srpsku publiku. Jedni hrvatski plus bi mu mogla biti plaća što ju ubire na Hrvatskoj televiziji, koja je danas više ličila na SRT ili JRT, nego na HRT.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U Puli održana promocija knjige ‘Mit o Jasenovcu’, unatoč sabotažama

Objavljeno

na

Objavio

U petak 22.02. je u Puli održana promocija filma i knjige Mit o Jasenovcu Romana Leljaka, usprkos žestokom protivljenju IDS-ovog gradonačelnika Pule Borisa Miletića, prijetnjama i grafitima po zidu Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli.

Neviđena, neprimjerena i degutantna medijska hajka protiv autora, istraživača Romana Leljaka , protiv Katoličke crkve i vjernika, od strane Glasa Istre, nije urodila otkazivanjem promocije, kao što je Boris Miletić sugerirao.

Ne samo da je neprimjerena hajka Glasa Istre na Romana Leljaka, nego je i krajnje neljudska, jer ne razmišljaju urednici o ljudskosti, ne vode računa da g. Leljak ima malodobnu djecu i kako se takvi novinski članci odražavaju na dječju psihu. U agitpropovskom zadatku koji su dobili za odraditi, vjerojatno po političkom naređenju IDS-a izgubili su svaki smisao za etičnost i ljudskost. Gospodina Leljaka nazivaju prevarantom!?

Dvorana ispod Crkve bila je prepuna. Provokatori koji su došli sa novinarima, bili su udaljeni. Osim jednog povika” smeće jedno” nisu imali progodu dalje vrijeđati.

Postavlja se pitanje, kako je moguće u jednoj, po IDS-ovom gradonačelniku Pule, Borisu Miletiću demokratskoj, tolerantnoj, multikulturalnoj sredini, gdje “cvate “suživot, ispoljavati toliku mržnju prema neistomišljenicima i prema drugoj političkoj opciji?

Nameće se samo jedan mogući zaključak, da IDS i njegov pulski gradonačelnik Boris Miletić ne znaju što ti pojmovi znače, ili ako i znaju primjenjuju demokraciju, toleranciju i suživot samo na njima podobne, a za nepodobne koriste metode poznate iz totalitarnog režima; medijske napade, diskvalifikaciju, progone i prisilu.

I onda kao ” osvetu mićeg malog” moram se nasmijati koliko je djetinjasto i mizerno, odmah organiziraju protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svojoj radnoj sobi držao sliku J.B.Tita, pokojnog predsjednika pokojne države! Vjerodostojno zar ne?

Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, nećemo vas ometati, niti pisati gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirati g. Goldsteina, već ćemo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustiti čovjeka da ostvari svoja demokratska prava.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari