Pratite nas

Reagiranja

Aca Stanković i njegova ekipa ništa ne rade slučajno

Objavljeno

na

Još će Dunavom i Savom dosta vode proteći dok nam iz Srbije u goste na državnu televiziju ne dođe netko normalan.

Koliko se sjećam, posljednji put se to dogodilo 29. siječnja 2017. godine, kad je u studiju HTV-a (emisija Nedjeljom u 2) gostovao lider LDP-a Čedomir Jovanović. Prije njega istu je čast imao beogradski odvjetnik Srđa Popović (16, prosinca 2012.). U međuvremenu (21. travnja 2013.) u emisiji Elizabete Gojan ugošćena je povjesničarka dr Latinka Perović.

Možda bih tu mogao još dodati i novinarku s B-92 (bivšu urednicu bivšeg „Insajdera“) Brankicu Stanković koja je kod svoga prezimenjaka u spomenutoj Nedjeljom u 2 gostovala 2. ožujka 2014. I to bi uglavnom bilo sve. Po meni.

Spomenute četiri osobe predstavljaju onu „drugu“ Srbiju – normalnu, uljuđenu, demokratsku, Srbiju kojoj je stalo do dobrih odnosa sa susjedima. Ljudi su to koji se klone teških riječi, promišljaju što će i kad reći (svjesni odgovornosti za ono što je javno izgovoreno).

Ovo što smo imali prilike gledati kod Ace ove nedjelje (6. svibnja 2018. U 14,00 sati), najblaže rečeno je BLAMAŽA. I mislim da je tu najveći gubitnik upravo Srbija – ona normalna, uljuđena, građanska i demokratska Srbija koja je ionako satjerana u „mišju rupu“ upravo takvim primitivizmom.

Primitivac Sergej Trifunović ne predstavlja nikoga. On je u Srbiji nešto poput kod nas Ivan Pernar – dakle, redikul kojega javnost zapazi jedino kad napravi neki performans ili sočno psuje u medijima. Ne pomaže čak ni napuhavanje njegovog „glumačkog umijeća“. Uostalom, ne ulazim u to kakav je glumac, niti me je briga za to.

Ništa lošiji bili su i mnogi drugi glumci i redatelji pa im nije smetalo da se prometnu u fašiste (Aleksandar Berček, Velimir Bata Živojinović, bivši Emir Kusturica alias Nemanja – bez prezimena trenutačno, koliko znam) i mnogi drugi. Da ne govorim o književnicima – od Ćosića preko Draškovića nadalje.

To što je netko u poslu koji radi dobar, odličan, pa čak i genijalan, nije jamstvo da je ČOVJEK.

Sergej Trifunović nije zasigurno fašist, nije čini se ni komunist ni četnik, a bogme nije ni demokrat. On je NIŠTA.

U ljudskom i moralnom smislu je ništa.

Onaj tko nema toliko kućnog odgoja da se uljuđeno i pristojno ponaša pred milijunskim auditorijem je nitko i ništa, odnosno, primitivac koji ne zaslužuje dobiti prostor u eteru.

Ne želim se upuštati u bilo kakvu analizu nebuloza što ih je u nepunih 60 minuta iznio redikul Sergej Trifunović (u daljnjem tekstu „redikul“) i da nisu izrečene na „javnoj televiziji“ koju plaćam svakog mjeseca i koja (nažalost) nosi prefiks „hrvatska“, ovu temu ne bih ni dotaknuo.

Ukratko, ovdje spomenuti beogradski redikul (onako bahat i pun sebe) izjavio je kako ga politika ne zanima – ali je sebi dopustio davati ocjene o svemu – počevši od ratova 90-ih do Drugoga svjetskog rata. Kad normalan čovjek izjavi da ga neka oblast ne zanima, onda se uzdržava od rasprave, pogotovu od donošenja konačnih zaključaka.

Samo retardiran ili krajnje zlonamjeran lik (a on ipak, čini mi se zlonamjeran nije) može Antu Đapića usporediti s patološkim rasistom i fašistom, četnikom i ratnim zločincem Šešeljem. Te dvije osobe (Đapić i Šešelj) nikakvih dodirnih točaka nemaju i nije mi namjera to dokazivati, jer se radi i činjenici koja je jasna svakom iole obaviještenom čovjeku.

Reče redikul i to da je „Pavelić slao nanizane srpske oči“ (nekomu od njemačkih vođa, čini mi se, ako sam dobro razumio) i to je ništa drugo do opskurna i zloćudna izmišljotina za koju nitko do sada nije čuo osim njega. Te stvari ni Drašković u svome Nožu ne spominje. I takvo što smisliti može samo patološki bolesnik.

Nadalje, redikul se upustio i u raspravu o naravi rata na području SFRJ. Veli, to je bio „pola građanski rat, pola seljačka buna“. Tu je bogme napravio pomak i u odnosu na Dejana Jovića, a nije mu proturječio ni Aca (voditelj) – iako je precizno (samo njemu znanom metodom) „izračunao“ kako je to ustvari „bila 80% srpska agresija, a 20% građanski rat.

Ustvrdio je redikul da u vrijeme SFRJ „idiot nije mogao biti na bilo kojem važnom mjestu“, niti „su na mjestima direktora firmi bili neobrazovani ljudi“.

E, pa eto, ja sam slučajni odrastao u Bačkoj i proživio tamo prvih 37 godina života. Durektor komunalnog poduzeća „Tvrđava“ u Baču, bio je Rajko Bursać, čovjek sa završenim zanatom (tada Škola učenika u privredi – ŠUP), direktor moje firme u Novom sadu (poduzeće „Standard“) bio je Boško Krstić, po zanimanju „tašnar“ (dakle, zanatlija u struci kožne galanterije). I znam na desetke takvih slučajeva. I zato mi bulažnjenja te vrste idu na jetra. Uostalom, predsjednik države koju redikul toliko hvali (Tito) bio je po struci bravar, ako se ne varam. A oko njega sve kadrovi s analfabetskim tečajem – osim Koče Popovića i još par ljudi.

„Trebali bi da se pogledamo svi u ogledalo“ – izjavio je također redikul.

Očito je zaboravio učiniti to prije nego je krenuo iz Beograda.

Jer da jeste, znao bi da dolazi iz zemlje koja ima najveći broj zločinaca po glavi stanovnika u Europi, da u njegovoj zemlji ima od 400 do 800 tisuća ratnih veterana (koji su valjda po Hrvatskoj i BiH „dizali seljačku bunu“), znao bi da mu mafija u zemlji Srbiji kotira kao osma na top listi svjetskih mafija, da mu je stvarni gospodar te iste Srbije najveći balkanski narko-bos Dragoslav Kosmajac kojemu nitko ništa ne smije, pa i to da su mu najveći nacionalni junaci svi od reda zločinci (što veći zločinac, veći heroj).

Znao bi i mnogo čega drugoga – i sve bi to (možda) shvatio da se „pogledao u ogledalo“. A nije – ili misli da jeste.

Sjedi i ispija viskije s fašistima (Berčekom i Kusturicom), a mudruje o slobodi, pravdi i demokraciji. Njih kaže, „posmatra samo kao glumce“. Tako je promatrao i fašista Batu Živojinovića. I najveći mu je podvig u životu bio kad je došao kod fašista Bate u ured (jer, ovaj je bio zastupnik Miloševićeve nacionalsocijalističke partije u Skupštini Srbije) i „uklonio Miloševićevu bistu, kako ovaj ne bi stajao između njih“.

Danas smo imali redikula Trifunovića na državnoj televiziji u Zagrebu i Šešelja u Hrtkovcima.

Slučajno?

Ne, gospodo draga, Aca Stanković i njegova ekipa ništa ne rade slučajno.

Pozdrav svim normalnim ljudima u Srbiji (ako tko od njih pročita ovaj tekst).

I nek im Bog pomogne.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Palić: Predstavljanje nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru u posebnoj izbornoj jedinici nije temeljno pravo

Objavljeno

na

Objavio

Gledao sam Otvoreno…tema koja mi je vrlo zanimljiva i tiče se aktualnih referendumskih inicijativa.

Ono što su neki izgovorili samo pokazuje količinu neznanja i što je najgore ignoriranja ustavnih i zakonskih normi. Krenimo nekim redom. Zastupnik SDP-a ne vidi ništa sporno u tome što je gradonačelnik Rijeke prekršio Ustav Republike Hrvatske, Zakon o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Opravdanje za kršenje Ustava i zakona je činjenica da se netko (čitaj gradonačelnik) ne slaže s sadržajem referendumskog pitanja. On osobni stav pretpostavlja Ustavu i zakonu, zloupotrebljava svoj položaj i onemogućava (ukoliko je točno da se pet dana nisu mogli prikupljati potpisi) normalnu demokratsku proceduru. Zastupnik SDP-a kaže da bi i on isto napravio na njegovom mjestu.

Prisegnuo na Ustav kad je Hrvatski sabor konstituiran, ali ga to baš i ne zanima jer se s nečim politički ne slaže.

Ministar u Vladi ne vidi nešto sporno jako u grandonačelnikovom postupku pa bih mu skrenuo pozornost kako u Zakonu u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi postoji dio koji se odnosi na nadzor zakonitosti rada i općih akata.

Onda netko reče kako se elektroničko glasanje ne može primijeniti u odnosu na birače s prebivalištem izvan Republike Hrvatske jer oni po Ustavu moraju glasati u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništva.

Naposljetku, predstavljanje nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru u posebnoj izbornoj jedinici nije temeljno pravo.

Temeljna prava su, prema praksi Ustavnog suda, one norme koje su obuhvaćene cjelinom koja u Ustavu RH nosi naziv Osobne i političke prava i slobode. Suprotan stav bi značio da se temeljna prava nacionalnih manjina ne ostvaruju o onim državama koje nemaju posebnu izbornu jedinicu. Manjine imaju pravo na predstavljanje. Ono je na drugačiji način uređeno na lokalnoj i područnoj (regionalnoj) razini nego na središnjoj.

Pripadnici nacionalnih manjina kad sudjeluju na izborima za Hrvatski sabor imaju ˝potencijal općeg glasa˝ (iz jedne odluke Ustavnog suda). Opći glas je onaj koji se daje u jednoj od deset izbornih jedinica.

Bilo je vjerojatno još toga, ali nije se lako svega ni sjetiti, kaže Palić.

Zekanović: Vojko Obersnel je zabranio legitimno demokratsko pravo građana Republike Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Roman Leljak: Zločin prema hrvatskom narodu nije prestao sve do današnjeg dana

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija: Kamenjar.com
Maribor, 23.05.1945. godine

Operacijski dnevnik 17. Istočnobosanske divizije III. Armije Jugoslavenske armije. Prvi bataljon 6. Bosanske udarne brigade, izvještaj:

Bataljon sa dolaskom  na prostoriju Maribor, smestio se u školu sa zadatkom sređivanja jedinica i lokalnog obezbeđenja. Naročitih promena u toka dana nije bilo.  U 20 sati bataljon je dobio od štaba brigade zadatak za likvidaciju jedne grupe ustaša – i drugih narodnih izroda. Za izvršenje dobijenog zadatka tri čete bataljona krenule su na određeno mesto.[1]

Tako je partizanski komandant Blago Janković  u svom vojnom dnevniku zapisao početak likvidacije Hrvata na području Maribora.

Autocesta koja povezuje Maribor s Austrijom, Zagrebom i Ljubljanom izgrađena je 1999. godine. Svakodnevno njime prolaze automobili s desetak tisuća putnika. Međutim ono što istinski zaboli je činjenica, da mnogo više njih preko 30.000 ljudi leži sa lijeve i desne strane autoceste u neobilježenim jamama u koje su bačeni poslije pogubljenja.  Većina njih  u protutenkovskom rovu, koji je služio za obranu Maribora, dugačkom 3,2 km, širokom 4 m i dubokom 3,5 metra.

Godine 1945, na današnji dan, prije 73 . godine partizanska Treća armija komandanta Kosta Nađa na tom je mjestu izvršila najveći zločin nad Hrvatima. Nigdje ni na jednom mjestu u čitavoj povijesti  Hrvata nema toliko mrtvih  posmrtnih ostataka Hrvata, kao tu lijevo i desno od autoceste. Nije postavljen ni jedan križ, nijedno spomen obilježje, nerazumno čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop,  kazao je Roman Leljak za Kamenjar.com.

Bleiburg je svetinja križnog puta, mjesto na kome je donijeta odluka, da se hrvatsko stanovništvu vrati u krvave ruke partizana, Macelj je  prvo stratište Križnog puta  u Hrvatskoj, ali na Teznom kraj Maribora počinjen je najveći zloćin  prema hrvatskome narodu u njegovoj tisućljetnoj povijesti.

Ne poznajem nijednu državu na svijetu, nijednog naroda koji nije zbrinuo svoje mrtve.  Samo kroz borbe i sjećanje na žrtve postajemo narod, samo na taj način gradimo narodni put u budućnost. To je temelj postojanja svakog naroda. Kao što je temelj svakog pojedinca, da voli svoje dijete,  na način kao što  je Ivanka Škrabac voljela svoje nerođeno dijete i djetetu prije svoje smrti zapisala …Počela sam sanjati. Da ću te prvi puta donijeti u Božju blizinu, da te oblije krsna voda. Na žalost obliće te moja krvi. S majčinom krvlju, punoj ljubavi, bit ćeš kršteno….[2]

U Hrvatskoj se na žalost nastavlja put muka, bježanja pred istinom. Titova komunistička vojska poubijala je nekoliko stotina tisuća Hrvata. JNA je u svom izvještaju Pregled nanijetih gubitaka neprijatelja iz 1945 godine, da su do 15. svibnja 1945. godine partizani samo na području Slovenije zarobili 230.426 vojnika i civila, da su u završnoj operaciji u Sloveniji u borbama ubili 92.407 vojnika.  Iz knjige depeša generalštaba JNA  saznajemo, da je general Arso Jovanović bio taj koji je u generalštabu vodio postupke sa zarobljenicima. 17. svibnja 1945. godine Arso Jovanović upućuje depešu generalu Kosta Nađu, komandantu 3. Armije …Uputite odmah ratne zarobljenike u Vojvodino, i to sedamdeset pet hiljada u Bačku,  trideset hiljada u Srem, deset hiljada u Baranju i trideset hiljada u Banat….Istog dana ta knjiga depeša razotkriva i drugu depešu A. Jovanovića Kosta Nađu …Saveznička komada za Koruško predat će vam 200.000 ratnih zarobljenika jugoslovanskih podanika. Odredite i uputite u odredište komisiju od pet članova koji će primiti te zarobljenike od savezničke komande. Članove komisije odredite od odabranih oficira….

Poznata je i nova povijesna činjenica, da su i Bugari vratili hrvatske zarobljenike iz područja Graza. 13. svibnja 1945 Kosta Nađu u Maribor vraćeno je 10.000 ustaša i 4000 civila od toga 3000 žena i djece.

Nigdje ni na jednom mjestu u čitavoj povijesti  Hrvata nema toliko mrtvih  posmrtnih ostataka Hrvata, kao tu lijevo i desno od autoceste. Nije postavljen ni jedan križ, nijedno spomen obilježje, nerazumno čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop.

Ako zbrojimo sve te podatke postaje i povijesno jasan broj zarobljenika na križnom putu. Do 15. svibnja 1945. godine partizani su zarobili ili primili od Engleza ili Bugara 444.426 zarobljenika. Ako tom broju pridodamo i broj pobijenih od 9. svibnja do 15. svibnja 1945. godine u probijanju do  Bleiburga (92.407), možemo zapisati na osnovu partizanskih dokumenata, da  taj broj ukupno iznosi 536.833 čovjeka.

Hrvatska na žalost nastavlja sa sklonjenim odnosom prema svojoj povijesti, prema svojim mrtvima. Kao što ubijanje Hrvata nije tada započelo, nije tada ni završilo. Zločin prema hrvatskom narodu nije prestao sve do današnjeg dana. Hrvatska povijesna kultura je zabranjena zbog lažno prikazanog razdoblja drugog svjetskog rata. Hrvati se prikazuje kao narod  ubojica i nasilnika, Srbi sve više postaju žrtve drugog, na žalost i Domovinskog rata. Hrvatske su žrtve sa službenom hrvatskom politikom prešućivane, na drugoj strani srpske žrtve više stotinu puta preuveličane ne samo od strane srpske politike, sa svojim spuštanjem glave to im potvrđuje i  aktualna hrvatska vlast. Hrvatski je narod danas ugrožen kao nikada u svojoj povijesti.

Hrvatska politika ni danas, 2018. godine nema hrabrosti dirnuti u velikosrpsku komunističku dogmu iz drugog svjetskog rata. Neistine koje se dnevno ponavljaju drže hrvatski narod u ropstvu, u položaju krivca. S tom neistinom opravdava se napadaj Srbije čak i u  u domovinskom ratu. Hrvatska politika se ne suprotstavlja tim lažima iako ima snažne argumente istine. To istinu osuđuju se iznijeti tek rijetki pojedinci koji se odmah kao publicisti, istraživači, povjesničari od svoje hrvatske vlasti razglašavaju u drugorazredne i samim tim se ih onemogućuje, da  su dio istraživačkih timova države, školskog sistema i drugog državnog aparata.  Država ih pasivizira, usamljuje i prepušta financijskom zlomu.

Za film o Jasenovcu Kusturica će primiti 20 milijuna eura od srpske vlade, još toliko će izdvojiti srpsko gospodarstvo.  Udruga Huda Jama u Zagrebu za dokumentarni film o Jasenovcu nije u mogućnosti prikupiti potrebnih 210.000 kuna.

Hrvatski narod nikada nije bio napadač, istodobno Srbi uspješno plasiraju svoju golu istinu u svijet, uspijeva im  kontrolirati politiku Hrvatske. Specijalni rat, koju vodi Srbija sa plasiranjem dezinformacija u svijet i u Hrvatsku nije prestao devedesetih godina, uspješno taj rat vode i danas,

Siguran sam, da 23. svibnja 2018 na nacionalnoj televiziji HRT i drugim većim televizijama u Hrvatskoj nećemo čuti ni riječi o Teznom kraj Maribora, nijedna politička stranka neće položiti vijenac na stratištu 30.000 Hrvata.

Društvo Huda Jama postavilo je kapelicu u Hudoj Jami,  križeve u Crngrobu, spomenik u Kočevskom Rogu, do 2020. godine stajaće  i kapelica na Teznu kraj Maribora.  Ne znam, da li će je financirati država Hrvatska, siguran sam, da  će to hrvatski narod financirati sam.

Roman Leljak/Kamenjar.com

22.svibnja 2018. godine

 

[1] Knjiga Roman Leljak, Maribor, najveće stratište Hrvata, 2018, Društvo Huda Jama Zagreb

[2] Knjiga Roman Leljak, Huda Jama, 2017, Društvo HUDA Jama, Zagreb

Tezno: Masovna grobnica 15 tisuća Hrvata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati