Pratite nas

O Acinom regijonu i kulturi kao dodatak na gostovanje Dujmovića u NU 2

Objavljeno

na

Dok su, primjerice, Srbi stoljećima živjeli kao porobljena raja pod osmanlijskim osvajačima, i tek nakon slabljenja središnje turske vlasti (početkom XIX-og stoljeća) oslanjajući se na Rusiju, Ugarsku i Austriju započeli borbu za nacionalno oslobođenje u krvavim protuturskim ratovima u kojima se nije znalo za milost (a klanje, nabijanje na kolac, pljačka, paljevina i silovanje bili uobičajeni i čak poželjni obrasci ponašanja “narodnih masa”, kako bi se u cjelosti iskorijenilo i istrijebilo neprijatelja), u Hrvatskoj su se otvarala sveučilišta, kazališta, opere, bolnice, muzeji, znanstvene i gospodarske institucije i sl., a brojni umjetnici, književnici i jezikoslovci stvaraju zapažena djela obogaćujući tako hrvatsku kulturnu baštinu.

Što se političkih i gospodarskih pomaka tiče, Hrvati kroz cijelo to vrijeme napreduju i postižu sve veći stupanj samostalnosti u odlučivanju o bitnim pitanjima svoga razvoja, što također doprinosi sve većoj nacionalnoj i društvenoj emancipaciji u svakom pogledu.*

Ilustracije radi, evo samo nekih natuknica vezano za gore iznesene tvrdnje:

1501. godine, Marko Marulić piše svoj proslavljeni ep Istorija svete Judite u versih hrvacki složena – tiskan 1521. godine u Veneciji;

1538. godine, pjesnik iz Zadra, Petar Zoranić tiska prvi hrvatski roman u stihovima (Planine), u kojemu veliča ljubav prema hrvatskom narodu i njegovom jeziku;

Najveći hrvatski književnik iz Dubrovnika, Marin Držić (1508-1567.), piše svoja najznačajnija djela – Dundo Maroje (1550.), Novela od stanca (1551.), Skup (1553.), Pjerin, Mande i Arkulin itd.;

1556. godine, u Veneciji tiskana prva hrvatska svjetovna drama Robinja – djelo hvarskog vlastelina i pjesnika Hanibala Lucića (1485-1553.);

Hvarski pjesnik Petar Hektorović (1487-1572.), napisao je spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje (tiskan 1568. godine u Veneciji), u kojem s ljubavlju govori o hrvatskom moru i životu tamošnjih ribara;

Slavni hrvatski znanstvenik rodom iz Šibenika Faust Vrančić (1551-1617.) sastavlja 1595. godine petojezični rječnik, piše logiku, etiku, i znamenito djelo iz mehanike, Machinae novae;

Od 1561. do 1568. godine, u hrvatskoj protestantskoj tiskari u Urachu objavljeni hrvatski prijevodi Novog Zavjeta i više od 20 drugih teoloških djela (namjera hrvatskih protestantskih svećenika koji su radili na tomu bila je da “božanstvenu istinu spoznavši…hrvatskim jezikom mej mnoge narode”, prošire, pa i među Slavene u Turskom carstvu;

Bartolomej Kašić (1575-1650.), isusovac, sastavio prvu hrvatsku gramatiku (Institutionum linguae illyricae libri duo – tiskana u Rimu 1604. godine);

Ivan Gundulić (1588-1638.), jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, u Dubrovniku piše i prikazuje drame: Galatea, Armida, Posvetilište ljuveno, Arijadna i druge, te pastirsku igru Dubravka i veličanstveni ep Osman, a drama Suze sina razmetnoga smatra se najdotjeranijim djelom stare hrvatske književnosti;

1607. godine na zagrebačkom Gradecu isusovci otvaraju svoju gimnaziju u kojoj već prve godine ima 300 đaka, a 1627. godine isusovačka gimnazija otvara se i na Rijeci, 1636. godine u Varaždinu itd. 1658. godine u zagrebačkom franjevačkom samostanu utemeljen “studium philosophicum” s dva profesora, a potom i “studium theologicum generale”; 1670. godine otvorena je pavlinska gimnazija u Križevcima;

1671. godine lepoglavski Pavlini od pape Klementa X dobijaju pravo dodjele akademskih naslova (magisterija i doktorata) redovnicima koji naučavaju filozofiju ili teologiju, što im svojim ukazom potvrđuje iste godine i car Leopold I.;

Ivan Lucić (1604-1669.), utemeljitelj hrvatske kritičke historiografije, prikuplja građu i piše vrijedna povijesna djela (De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, najbolje djelo starije hrvatske historiografije do 15. stoljeća (tiskano u Amsterdamu 1673. godine), i Memorie storiche di Tragurio ora ditto Trau (tiskano u Veneciji 1673. godine);

Oko 1704. godine u Splitu utemeljena “Akademija ilirička iliti slovinska” koja je okupljala književnike;

1726. godine gradi se cesta od Karlovca prema Bakru i Rijeci – tzv. Karolinska cesta;

1758. godine, isusovac i učenjak svjetskog glasa s područja fizike i astronomije, dubrovčanin Josip Ruđer Bošković (1711-1787.), u Beču objavljuje svoje djelo “Philosophiae naturalis theoria” ;

1767. godine u Splitu je utemeljena “Poljoprivredna akademija”, radi poboljšanja stanja u dalmatinskom agraru , iste godine, 7 srpnja, carica Marija Terezija osniva Hrvatsko kraljevsko vijeće, kao središnju upravnu vlast u Banskoj Hrvatskoj;

Od 1770. do 1779. godine, po nalogu Josipa II, gradi se nova cesta od Karlovca do Senja, tzv. Jozefinska cesta;

9. kolovoza 1776. godine, Marija Terezija potpisala ukaz o pripojenju grada Rijeke Hrvatskoj, a godinu dana poslije, Hrvatskoj su pripojene i luke Bakar, Bakarac i Kraljevica, u isto vrijeme u Zagrebu utemeljena Kraljevska akademija, najviša školska ustanova u tadašnjoj Hrvatskoj;

1781. godine (21. prosinca), Josip II izdaje patent o toleranciji, čime se pripadnicima svih vjeroispovjesti na teritoriju Monarhije daju puna prava (tako je već 1785. godine u Varaždinu utemeljena prva Židovska općina, a u Zagrebu 1806. godine);

1848. godine hrvatski ban Josip Jelačić ukida kmetstvo u Hrvatskoj, čime su dokinuti dotadašnji feudalni društveni odnosi – u pismu od 25. travnja, Jelačić među ostalim kaže da se ukida “tlaka gospodska i svaka daća urbarialska”.

( podaci uzeti iz: Ilustrirana povijest Hrvata, izd. Stvarnost – Zagreb, tiskano Mariboru 1990., autori: prof. dr. Josip Adamček i drugi.

Dakako, ovako različit povjesno-civilizacijski, politički, kulturološki i uopće društveni razvoj srpskog i hrvatskog naroda (koji je ionako civilizacijski bio oduvijek podijeljen, ne samo zemljopisno i geo-strateški, nego je i mentalno pripadao različitim svjetovima), po prirodi stvari stvorio je ozbiljne, gotovo nepremostive razlike među njima – i to ne samo na razini političkih, intelektualnih i crkvenih elita, nego i u širokim narodnim slojevima (s neizbježnim utjecajima na ukupno duhovno stanje, stanje svijesti, svjetonazor, pa i mentalitet uopće).

Hrvatski zanesenjaci koji su se bavili mišlju o stvaranju idealne, harmonične zajednice Južnih Slavena, očito nisu bili svjesni ove realnosti, pa je nisu niti uzimali u obzir.

Daran Bašić/kamenjar.com/foto/Will Suvak

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Punišin đak, popularni Krešo

Objavljeno

na

Objavio

Nakon suhih hladnoća koje su stvarale impresivne slike injem prekrivenih stabala i šikara, palo je s neba nešto snijega i kiše, mješoviti otpad iz oblaka, plus rosulja. Godina nije dobro počela, ali će zato loše završiti. Izborna godina za Hrvatski sabor i HDZ, a bit će još toga ako starim haesesovcima pukne film pa budu izvanredni izbori u stranci koju vodi Punišin đak, popularni Krešo. Za sada su se pobunili na sjeverozapadu, u Čazmi i Bjelovaru, koliko sam pratio, ostali šute ili daju priglupe izjave vrlo nalik Bernardićevim – eto, Pajser se zaletio, ali se i ispričao. Nije on tako loš, samo je budaletina. Taj je slučaj analiziran u prošlom tjednu s nekoliko strana, pa nemam potrebe miješati se, ali pokušavam stvari pogledati iz novoga kuta. Naime, ja mislim da je Beljak pažljivo pripreman za ulogu konja, to jest trojanskog, koji će naoko biti ultralijevo da se približi ljevici i uđe u njezine redove te joj našteti koliko može, a može, otkrivajući što ljevica doista misli a ne želi javno reći, osim kada s lanca pušta Stazića.

Ovo moje razmišljanje također je priglupo, pa odmah odustajem. Riječ je o kriminalu, a potvrđuje onu penolozima zazornu istinu da su neki ljudi nepopravljivi, kao i moj automobil. Školski primjer kako se od sitnoga pajserskoga posla u pogodnim okolnostima može doći do krupnih zahvata, ako lik ima političko zaleđe ili se i sam upusti u političke vode, koristeći zblenute članove neke stranke koja danas, žalibože, još ore starim plugom i štošta ne razumije, vuče se za konjem rubnim njivama hrvatske politike, pod stablom jede za gablec prožvakanu repu, a u birtijama se s tugom prisjeća dana kada je bila najpoželjnija stranka hrvatskoga naroda. Izgubljena u vremenu, takva je stranka privlačna sitnim političkim pustolovima u čije se ruke predaje bez provjere vođe i njegovih stvarnih afiniteta, a kada se napokon probudi (valjda hoće), sama se sebi čudi, lupa se po glavi kako joj se mogao, čak legalno, nametnuti sljedbenik megazločinca Tita i zagovornik njegovih metoda, koje su na onaj svijet poslale i mnoge haesesovce, pa i one iz iste šume, stranka naravno također likvidirana, tavorila u egzilu i zapomagala.

Veza Stazića i Beljaka

Veza između Stazića (SDP) i Beljaka (HSS) je u zajedničkom autorstvu udžbenika o novijoj hrvatskoj povijesti. S tim što Staziću pripada prvi dio koji izravno govori da su pokolji hrvatske vojske i civila četrdeset pete u zoni šlamperaja i nedostatnih napora, da nekoliko stotina tisuća ubijenih nije dovoljno, trebalo ih je biti više. Beljaku pripadaju sljedeća poglavlja posvećena onima koji su pokolj nepravedno izbjegli i onima koji su naknadno pobjegli iz Titova kaveza, pa tamo nešto organizirali u korist hrvatske stvari, što je zločinca i njegovu Udbu vrlo srdilo, te je za njima poslao misionare s pištoljima i pajserima. No tu se autor Krešo ne zaustavlja, nego nastavlja s devedesetima prošloga stoljeća kada nikakve srbijanske i srpske imperijalističke zamisli i njezine krvave izvedbe nije bilo, nego su za rat i ratove krivi fašisti i to upravo oni – može se naslutiti – koji su iz Hrvatske izbjegli i početkom potresa se vratili, odnosno autor implicira da su poražene snage povratkom u Hrvatsku izazvale rat, skupa s Tuđmanom i dotle pritajenim simpatizerima u zemlji. Tako Krešo, a to njegovo poglavlje je uglavnom slabije komentirano ili čak prešućeno u lijevoj štampi, gdje je pozornost upravljena prema nekoliko stotina ubijenih disidenata.

Beljak se ispričao za tweet u kojem žali što UDB-a nije ubila više ljudi. Sad čekamo da se ispriča i za ovaj?

Ne imenujući ipak, lukavac jedan, na koje fašiste misli, je li na sve Hrvate ili samo hrvatske branitelje ma otkud dolazili, popularni Krešo tako izbjegava reći da je baš i samo neprijateljska vojska u ratu devedesetih doista bila fašistička, s crvenom zvijezdom i kokardama kao privremenim simbolima i pokaznicom da se bez ikakve sumnje nadovezuje na staljinističku soldatesku u čijim su redovima od četrdeset četvrte bili četnici, onu soldatesku koja je od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske ostavila za sobom masovna stratišta hrvatskih mladića, žena i djece. Napad na Hrvatsku devedesetih, opsada gradova, divljanje po selima i uništavanje svega hrvatskog – sve je to bilo u funkciji konačnog rješenja i dovršenja posla koji, kako kažu autori, nije bio obavljen do kraja kada je trebalo.

Hrvatska se, začudo, obranila, na prepast ne samo Srbije nego i cijeloga svijeta, još se usput i osamostalila. Komunizam je propao, ali su komunisti ostali, prema njima smo lijepo postupali, stari su postupno umirali posve prirodno, a njihovi biološki i ideološki nasljednici prilagodili se novim prilikama, opskrbljeni kapitalom iz tajnih partijskih fondova prigrlili kapitalizam i dobro se snašli, tih dvjesto tisuća obitelji ostale su na broju jer mlađi nisu pogibali u ratu u koji nisu ni otišli, rat je dobila hrvatska sirotinja iz obitelji s tradicionalnim hrvatskim duhom i krunicom, i ostala sirotinjom ili se našla pod zemljom, a zemlju zauzeli mladi potomci naddržavnih terorista često presvučeni u zastupnike liberalnog totalitarizma, školovani na prestižnim sveučilištima u inozemstvu ili manje u tuzemstvu. Nisu ostali vani, vratili su sa zadaćom da se pravilno rasporede po strankama, državnim institucijama i poglavito kulturnim ustanovama, da uđu u parlament i donose zakone kojima bi spriječili utjecaj najveće noćne more njihovih otaca, to jest hrvatskih iseljenika. U tome im je pomagala siva birokracija, velikim dijelom zaostala iz jugoslavenskoga doba.

Na kraju balade dobili su i svoje premijere, svoje predsjednike. Uspješna priča. Uključena i u europsku priču na paradoksalan način: prihvaćamo sve „stečevine“ osim onih koje nam ne pašu. Recimo, ako EU parlament donese rezoluciju koja kaže da su komunizam i nacizam isti, da je komunizam odgovoran za masovna ubojstva i genocid, da glede komunista treba provjetriti zrak u zemljama gdje to nije učinjeno, poput Hrvatske, onda se mudro šuti, pa i kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU. Kao što i besmrtna komunistička falanga iz institucija i s fakultetskih katedra, obojena i nadalje jugointegralistički, sprječava razotkrivanje mitova iz olovnoga doba ne bi li hrvatski narod nastavila držati u uzama nepostojećih hipoteka.

Sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću

Nevezano s rečenim, ali ipak simptomatično kada je riječ o mrzovoljnom poštivanju (nepoštivanju) hrvatskih državnih simbola, eto imamo najavu inauguracije bez lente i bez crkve sv. Marka. Glede te prastare crkve, može se naći izlika: novi predsjednik se sjeća kako je kao premijer poslao interventnu policiju da tuče hrvatske branitelje koji su provalili i u ulazni prostor hrama, te bi mu bilo malo neugodno stajati baš ispred Parlerovih skulptura. Osim toga, na krovu je hrvatski grb sa sumnjivim prvim poljem. Inaugurat će se na Pantovčaku okružen volonterima iz SDP-a, daleko od ljudi, komorno takoreći. Ako se ovako nastavi, sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću.

No, vraćam se hrvatskoj kronici u nezavisnoj, „modernoj“ hrvatskoj državi. Rezultati glasovanja u gotovo svim razdobljima i prilikama zadnjih dvaju desetljeća bili su slični – onaj sjeverozapadni, gorskozapadni i morskozapadni dio Hrvatske koji nije bio izravno izložen barbarskom srpskom razaranju, ostao je crven ili ružičast, što nije uvijek pokazao odmah nego sa zadrškom, među njima i moji Zagorci, Bog im dušu prosti, i Prigorcima. U Dalmaciji koja je jako stradala, nastala je inverzija, postao je taj svečano lijep dio domovine domoljuban, kao što je u stvari uvijek i bio. U Istri su Hrvati zavedeni krivotvorinama i lažima autonomaša, no sve to nije ništa prema Rijeci.

Rijeka je kao Hong Kong, samo u obratnom smislu. Dok se Hong Kong rukama i nogama bori da ne padne potpuno u ralje komunističke ili parakomunističke velike Kine, Rijeka se separirala od paraliberalne Hrvatske i zadržala tvrdi kompartijski karakter, kao zadnja europska tvrđava komunizma.

Privremena prijestolnica kulture, vrlo multikulturalna, nije se uopće odijelila od Jugoslavije, crvene zvijezde, srpa i čekića, poglavito čekića, pa ni onda kada je to uspjelo Crnoj Gori, recimo. Premda zemljopisno toliko udaljena od Beograda i svega što on predstavlja, hrvatskoj metropoli gotovo nadomak, ostala je dio pašaluka, proviđena komunistima na vlasti uz prešutni blagoslov iz centra Hrvatske. Nije bilo sumnje da će novi naslov prijestolnice, makar i kulturne, zdušno rabiti u poslu promocije svoje zaostale političke“ agende“.

Novac europski, izvedba jugoslavenska

Pustimo Trsat i Frankopane, ma svu povijest (osim industrijske) do Josipa Broza koji ne mora samo za ovu priliku biti oživljen, jer tu živi već od Drugoga svjetskog rata, a „Galeb“ ćemo naknadno zakrpati i ofarbati da na njemu piju i oni glupi Europljani koji donose nekakve opasne i opake rezolucije protiv komunizma, na neboder staviti zvijezdu vodilju.
Novac europski, izvedba jugoslavenska. Uz slijeganje ramena iz metropole, dotično Zagreba koji se u to plaši pačati jer bi mogao biti proglašen fašističkim. A imaju u Rijeci i svoje umjetnike, posvojili su svojedobno Frljića da sredi kazalište plemenitoga Zajca, otvorili studij glume za Šerbedžiju, koji je doduše (studij) propao, ako se ne varam, a sada im je glavna uzdanica umjetnik Nemanja čije će umeteonstvo zračiti nad kulturnom prijestolnicom. Posjetitelje iz prednjih i stražnjih austrijskih zemalja razveselit će ipak zastava Rijeke, bez zvijezde, ali s habsburškim dvoglavim orlovima. Koliko znam, a nisam siguran, ta je zastava na snazi. Beč ili Beograd, svejedno, glavno da nije nešto hrvatsko. A sveti Vid samo gleda.

Od redatelja Matanića s kojim Rijeka nije imala sreće kao pozornica negledljivih televizijskih „Novina“, čujemo da njegova uvodna opera nije opera, zaboga, od koje ljudi bježe glavom bez obzira i to u gradu najvećega hrvatskog opernog skladatelja, nego je njegova orijentirana prema industriji i modernizmu. Kao da klasično i moderno ne mogu biti podjednako predstavljeni, s tim da obersnelovski i matanićevski modernizam nije drugo do kolaž projekata i senzacija navodno po ukusu suvremenih „masa“ ili točnije riječkih vlastodržaca i gradskoga meštra za kulturu. Da, ta riječ, masa, već se dugo nije čula u javnom prostoru. Ipak, zatomimo osjećaje, po europskim novinama pisat će se da je Rijeka u Hrvatskoj, hoćeš-ne ćeš, pa ne budimo okrutni. Hrvatsku u cjelini vani treba uvijek braniti, a ne lupati po njoj kao Sinčić u EU-parlamentu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Petrov komentirao Škorinu izjavu: Želimo imati jasne programske smjernice

Objavljeno

na

Objavio

U emisiji Hrvatskog radija Oporbeni zarez predsjednik Mosta nezavisnih lista Božo Petrov osvrnuo se na izjavu Miroslava Škore, koji je za Jutarnji list rekao da će stranke koje su ga podržale na predsjedničkim izborima na parlamentarne izbore izaći pod njegovim zaštitnim znakom.

– Što se tiče Mosta, mi ćemo uvijek biti otvoreni za razgovor s onima kojima je interes RH na prvom mjestu. Za nas su bitne ideje i ljudi. Što se tiče ideja, mi želimo imati jasne programske smjernice za koje ćemo vidjeti da stvarno donose dobrobit RH. To smo svojim djelovanjem do sada i pokazali, rekao je Petrov, piše HRT.

Hasanbegović o Škorinom političkom pokretu: O konačnom sadržaju tog pokreta će se tek pričati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari