Connect with us

Kolumne

Adio …., i nikad više!

Objavljeno

on

Isječak/Klix.ba

Po čemu prepoznati pravednika ako ne po kontinuitetu dobrih djela? Ako mu se, svojstveno grešnome stvorenju, potkrade i pokoje nedjelo, pravednik će se za njega pokajati, pepelom posuti i prije nego prah i pepeo sâm postane, te zatražiti oprost od onih o koje se ogriješio. To nije lako, jer kad bi tako bilo, svak’ bi bio pravednik. Pa i najgori ubojice, lopovi i varalice barem 90% života ne čine zlodjela.

Kad bi se samo taj dio njihova filma izrezao i prezentirao, i najteži prijestupnici bi se nekome mogli učiniti ljudinama, dobrima k’o duša, ekipom za poželjeti… Kad bi ih se samo po tome mjerilo, gdje bi im bio kraj? Ovako,… neka se ne iznenade ne mimoiđu li ih plač i škrgut zubi. Da bi se netko s pravom pravednikom zvao, mora to biti sve vrijeme, založiti se za nepravedno progonjenog djelom i riječju, a ne pridružiti se progoniteljima. Tako se i blaženom Alojziju Stepincu sad važe svaka riječ, traži mu se crno pod noktom, samo kako ga se ne bi priznalo pravednikom po ljudskim mjerilima. Jer tu mora biti sve jasno, a oko njega, čini se, i nije baš svakome sve jasno. Zapravo najveća zamjerka Stepincu svodi se na to da je mogao učiniti više, a nije. Visoko postavljen kriterij, posebno primjenjuje li se na nekoga koji je pravednost imao priliku svjedočiti kad se ona najjasnije vidi – u doba velike kušnje, kad prilike, koje i najbolje učine lopovima, vrebaju sa svih strana. U vremenima opuštene bezbrižnosti lako je nabaciti odgovarajuću obrazinu i glumatati pravednika.

Tko sije vjetar, žanje Oluju!

Ljudima koji su diljem Hrvatske i šire proteklih tjedan dana odavali počast onome koji je u ime nekih od njih, onih iz pedeset i neke, na zakletvu Titu spjevao stih, a bilo ih je ne samo iz pedeset i neke, nego i šezdeset i neke, pa čak i sedamdeset i neke, moguće i ponetko mlađi, ne treba zamjeriti zbog načina na koji su zahvaljivali autoru pjesama što su ih u mladosti u srce dirnule. Ne treba im odveć zamjeriti ni što su pritom flagrantno kršili epidemiološke mjere, poput primjerice okupljenih na splitskome Peristilu. No, svakako im treba zamjeriti što nisu primijetili, ili se prave da nisu primijetili, kako se u vremenima kušnje ponio njihov idol. Tim više što je sâm razotkrio namisli svoga srca u pjesmama koje su s užitkom slušali. Tko to ignorira, ili dijeli isti pogled na svijet, ili mu možda treba prijevod kako bi razumio pjesme svog idola.

Komunistička Jugoslavija osamdesetih je godina prošloga stoljeća, kad je apartheid i u Južnoj Africi već bio na izdisaju, pod parolom bratstva i jedinstva gajila slabo prikriveni šovinizam prema svakom dvanaestom joj žitelju – kosovskom Albancu – popularnije, Šiptaru. On se najprije raspirivao kulturološki, kako bi Milošević rekao – vaninstitucionalno, da bi logičan nastavak poprimio u pohodu kroz institucije rezultiravši ukidanjem autonomije Kosova, na kojem su Albanci već tada činili 80%-tnu većinu. I nije poznato da bi netko od perjanica jugo-kulture digao glas protiv te pojave. Štoviše, današnje moralne vertikale ostale su drijemati u horizontali. Pritom nisu bili iznimke ni Rade Šerbedžija, ni Mira Furlan, ni Đorđe Balašević. Prvo dvoje su, kako bi godinama kasnije za nekog drugog rekao treći, „tačno znali šta ćute“. Balašević, međutim, „nije ćutao“. Album Bezdan iz 1986., izdan u godini zloglasnog memoranduma SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti), ali i početka političkog uspona Slobodana Miloševića, zapravo je glazbeno-popularna inačica Memoranduma u funkciji zbijanja redova pred oluju. Na stranu sad ne baš tako neozbiljna zafrkancija (ili je to ipak bila samo satira?) „Sve je otišlo u Honduras“, gdje se novosadski romantik onako usput vrlo ružno očešao o kosovske Albance. SLjedila su ga Ljica koja govore „Lj“, oni su zLjočesti po praviLju, priLjično Ljako maLjtretiraju, o Bato, Bato, eLjiminiraju… Nije se tada baš ni čuvao dvosmislenih viceva, štoviše, majmunirao se na nastupima uživo redovito ismijavajući Albance, te podljude i najveće neprijatelje Juge, sve dok tu titulu nisu preuzeli neki drugi, pomamljeni za habsburškim kavezima. Ako bi se na „Honduras“ primjenom krajnje rastezljivih kriterija i moglo zažmiriti, „Ne lomite mi bagrenje“ ni u kom slučaju nije zafrkancija, nego puno ozbiljnija priča, zapravo presuda. Najprije je rutinski detektiran zločinac:

Polako komšije!
Ne može samo da se uđe
Da se ruši tuđe
Lepo sam im rekao

Potom je najavljeno „vaninstitucionalno“ rješenje:

Ljudi smo, cenjeni sude
Pa neka bude šta bude
Žao mi marama crnih
Al’ plač je plač a mač je mač

Konačno, i izdano zadnje upozorenje:

Ne lomite mi bagrenje
Pod njima sam je ljubio
O, zar moram da vam ponovim?
Okanite se njih
Jer sve ću da vas polomim!

Sudeći prema ovom teškom verbalnom topništvu, izgleda da se u praskozorje Miloševićeva pohoda „negde duboko“ u tankoćutnom romantiku rasplamsao bitaka žar, na kojeg se prethodno zaklinjao u jednoj drugoj pjesmi, pa se morao, kao i narod kojemu je pripadao i kojega je, sloveći kao neusijana glava, nemilice ložio, na teži način uvjeriti u onu – Tko sije vjetar, žanje Oluju!

Borbena faza novosadskog romantika vrhunac će doživjeti u intervjuu jednom beogradskom tjedniku, dva tjedna poslije pada Vukovara. U vukovarskoj je tragediji nalazio tragove ljudskosti u svakome, pa čak i na licima zarobljenih ustaša, u svima osim u časnim sestrama voštanih lica, koja su, u potpunosti lišena emocija, kako reče, jedina odavala predumišljaj (na što to predumišljaj, Đole?). Inače, fascinantna je ta fiksiranost kolektivne srpske psihopatologije na sotonizaciju časnih sestara. Što se uopće time poručuje? A što nego – ako su im žene, još k tome one u Božjoj službi, takve, koliko li tek monstruozni moraju biti ostali? Ima li onda čega što se takvima ne smije raditi?

Đole i đokice

Nedugo potom, Đole se ipak sabrao i počeo malo bolje računati, puno bolje od onih koji su dotad bez zadrške mogli računati na njega. Tek nakon što nisu ostvareni ratni ciljevi, barem ne u očekivanoj mjeri, Đole doživljava nagli preobražaj. Sjetio se odjednom čovjek da je ljudina, a ne ratni huškač i potpaljivač najnižih nagona. Tomu je zacijelo pripomoglo i što kupovna moć znatno mu suženog domaćeg tržišta postaje sve slabija, dodatno oslabljena sankcijama međunarodne zajednice. Namamili i njega habsburški kavezi kojih se domalo gnušao, jer tamo su pare, prave pare, a ne naštampane bez pokrića, sa sve više nula sve manje vrijednosti. I otada, sve dok ga Svevišnji ne pozva, Đole je živio sretno, kozmopolitski, ljubeći sve ljude bez obzira na bla, bla, bla,….

Tek tada se Đole po prvi put pobunio protiv vladajućeg beogradskog establišmenta, kojemu je dotad vjerno služio, i koji je na njega od najranije mladosti mogao računati i bez da mu se zaklinje pjesmom. Kao osobi od povjerenja, nekoj vrsti Miroslava Lazanskog za mlade, povjereno mu je vođenje TV emisije nacionalnog dosega, u kojoj bi na relaksiran i humorističan način zborio o prilikama u rigidnoj JNA – vojsci iz koje su se već tada sinovi orla, a valjda i nekakvih majki, počeli pojačanom dinamikom vraćati u limenim sanducima. Đole je zapravo slovio kao svojevrsni savezni medijski sekretar za mlade kako ne bi skrenuli s pravog puta, onoga u kojeg se od malih nogu klelo. I mnoštvo je malih đokica, lokalnih sekretara, glazbeno nadarenih omladinskih funkcionera, koje bi u najboljem slučaju dopala kakva emisija na lokalnom radiju, ili neka druga sinekurčica koja bi ih činila facama u očima vršnjaka, i ne manje važno, vršnjakinja, maštalo o tome kako će kad stasaju i oni biti kao Đole. Iznimka nije bio ni đokica osječki. On je, doduše, imao peh, što poput Đoleta nije rođen „posle bitaka dalekih“, nego taman u vrijeme da se u naponu fizičke snage nađe usred njih. I kad već nije mogao vremenski, od bitaka se udaljio prostorno. Zatekle su ga u dalekome svijetu, u kojeg se, znakovito, zaputio kad su one i slabije upućenima izgledale izvjesnima. U prvo je vrijeme, dok još rasplet bitaka nije mirisao na dobro, „ćutao i tačno znao šta ćuti“. Njegove su pjesme svirali i pjevali drugi. A tek kad je najgore prošlo, nije doživljen potpun poraz, a Hrvatska već bila međunarodno priznata, đokica osječki se vraća u domaju, zacijelo potaknut i vijestima o izvrsnom prijemu u narodu njegove uspješnice. Pomalo paradoksalno, u ratom napaćenoj domovini dočekalo ga je perspektivnije tržište od velikog američkog. „Ne dirajte mi ravnicu“ jednostavno je zvučalo unosnije nego „Ne dirajte mi preriju“.

Kozmopolitizam im je furka

Đoleta i đokicu osječkog ne povezuje samo to što su ispali iz istog šinjela, pa čak ni zavidna ekonomska pismenost. Dijele, naime, i glazbeni izričaj, mahom tugaljiva i sjetnog ugođaja, kojeg povremeno razbija poneka vesela poskočica, a k tome i jednako ležernom intonacijom pričaju viceve. Razlika je tek u tome što jedan ne da da mu se lomi bagrenje, dok drugi, možda nadahnut i uzorom, ne da da mu se dira ravnica. I dok se prvo odnosilo na događaje u tijeku, u potonjem se očitovao proročki dar. Univerzalna pjesma, koja se može primijeniti na svaku zemlju ravničarskog krajobraza, postala je simbolom vremena, događaja koji će uslijediti nekoliko godina poslije njezina nastanka. No, za razliku od Đoleta, đokica osječki ipak nije imao izleta u šovinističke vode, natruhe čega se lagano pomaljaju tek u čudnim stihovima o čudnim ljudima čudnog imena. Ipak, začudna činjenica da se u desetinama njegovih domoljubnih pjesama, pa i u onima skladanima u jeku rata, nigdje ne spominju Hrvatska, Hrvati, kao ni pridjev hrvatski, đoletovski rečeno, odaje određeni predumišljaj. Dva desetljeća kasnije đokica osječki će se pohvaliti kako su njegove pjesme kozmopolitskog karaktera, u njima se mogu prepoznati svi ljudi bez obzira na bla, bla, bla… pa  tako, pokazat će se, i oni nadahnuti Đoletovim lomljenjem lomitelja bagrenja. Tako maksima – veće tržište, više muzike, više para! – postaje zajednički kozmopolitski nazivnik senzibiliteta Đoleta i đokice osječkog. Jedino što se Đole nikad nije usudio pokušati postati Maršalom. Đokica osječki ga je i u tome nadmašio.

Je*o ih ko ih sastavi!

Imajući sve to u vidu, nikakvo čudo što su oni koji slušaju Đoleta i oni koji slušaju đokicu danas saveznici na hrvatskoj političkoj sceni. Prvima svi putevi vode u Beograd, poneki puteljak, evo, i u Novi Sad, dok drugi toliko uporno bježe od Beograda da se uvijek iznova nekako nađu na putu za njega. Prvi bi djecu učili antiratnoj povijesti, zato što su u ratu izgubili najdraže svoje – neprežaljenu im jugovinu. Drugi iskrivljavaju ratnu povijest preuveličavajući vlastite zasluge, iako su pobijedili ni krivi ni dužni, zahvaljujući tuđ(manov)oj pameti po kojoj danas pljuju. Jer da su ti i takvi tada vodili glavnu riječ, pobijedili bi k’o što su „pobijedili“ u onom prethodnom ratu, uostalom, kao što su „pobijedili“ u svakoj bitki u zadnjem ratu sve dok su solirali, prije nego što su se dozvali pameti i podvrgli hrvatskom vrhovništvu, utkavši svoju malu kap u veliku hrvatsku pobjedu. No, u miru iz toga nisu izvukli nikakvu pouku. Brzo su se vratili starim navikama služeći starog gospodara.

Srećom, gospodar i podanici su u svojoj ne tako neprincipijelnoj alijansi, kojoj bi tragom lucidne Đoletove misli savršeno pristajao naziv „je*o nas ko nas sastavi!“, zasad tek napola uspješni. Naime, uspjeli su izboriti Predsjednika skrojenog im po mjeri, neumornog razgraditelja hrvatskih državnih institucija, simbola i zakonskih procedura, samoproglašenog tumača Ustava i ustavnih zakona kako mu drago, ali ne i Vladu, koja im ostaje u trn u oku. Prirodan je to savez, poglavito zato što oba benda, kao i frontmen im s Pantovčaka, prvi u dubini duše, drugi u pličini uma, ne podnose hrvatsku državu. Dok je jednima gadljiva već i sama pomisao na tu ideju, drugi sâmu ideju suviše vole da ne bi zamrzili svako njezino nesavršeno ostvarenje, stoga preziru i mrze sve ono što svaku državu, pa tako i Hrvatsku, državom čini – njezine institucije, zakonita operativna tijela i službe. Štoviše, združeni s onima koji beatificiraju Đoleta neumorno ih ruše, i, našavši se pod vodstvom na Đoletovu sliku i priliku narisanog đokice, ne samo što pucaju k’o kokice, nego pucaju i doslovce na sâm vrh vlasti. Jasno je da će na to blagonaklono gledati sudrugovi im na poslu rastakanja hrvatske države, kojima odvajkada smetaju oni koji nešto na dobro Hrvatske mogu napraviti, a i rade. A što bi drugo rušitelji radili, nego graditelje i njihove građevine rušili kad sami graditi ne znaju?

I ako su lagali mene, i ja lažem vas!

I dok Đoletov odlazak sa životne pozornice predstavlja simbolički kraj odumiranja šovinističke, komunističke tvorevine, Jugoslavije, danas stasaju neki novi klinci, ekonomski i informatički pismeni naraštaji, koji ne samo što ne znaju ćirilicu (kao što ne poznaju, primjerice, ni grčki alfabet ni armensko pismo), nego, da stvar bude gora, ne znaju ni za Đoleta. No, nažalost, nerijetko nisu tako politički pismeni da im ne bi prijetilo naći se u mreži Đoletovih poklonika, što izravno, što posredno preko kojekakvih đokica i drugih proroka lažnih koji zaluđuju mase.

Unatoč svemu, ostaje nada da će Sudac koji dobro poznaje ljude (kako i ne bi kad ih je stvorio?) biti milostiv prema Đoletu. Drugim riječima, da mu ne će suditi aršinom kojim svijet sudi Stepincu. Hoće li se Đoletu tamo pokazati spasonosnom obrana „I ako su lagali mene i ja lažem vas,…“, sad kad je, ako već ne prije, doznao da su ga lagali, naravno, bude li se uopće tako branio, Božjem stvorenju nije dano znati. S istim će se jednoga dana suočiti i đokica, štoviše, možda će se pokušati i obraniti na isti način. No, što s onima koji su im povjerovali,… i još uvijek vjeruju?

Grgur S./Kamenjar.com

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari