Pratite nas

Kolumne

Afera MIGovis(ov)anje….

Objavljeno

na

Timek počinje sličiti na onog Ivicu iz crtića:

„Djeco, Ivica se zovem, kog nacrtam bude živ“.

Naime, taj  koga on nacrta oli zacrta, odma se nekako i odjednom ustoliči negdi. I oživi. Makar bija dugogodišnji savjetnik onome koga je predsjednica pomela.  Ako se čisti, nek se čisti. Rekla bi moja prija, nisan brza, al kad krenem mest, dok ne ofregan kuću, ne stajen. Al tad blista. Bar nediljak dana.

[ad id=”93788″]

U nas se čisti nekon čudesnon krpon. Plaćaš na kredit svojih živaca,  a unda kad ju dobiješ, konačno, skontaš kako ne mete i ne čisti ka nova, vengo svukud, uz tragove čistoće, ostavi i sićušne tragove šporkice. A svakoj pedantnoj ženi ka što san ja, krupnice ne otežavaju život. S njima se nosimo desnon rukon. Kako, evo, more ikakav savjetnik bivšega predsjednika ili ministra postati savjetnik novome? Ako su ideološki na suprotnim stranama, a stranke jesu ideološke i moraju bit, i jesu suprotstavljene predznakom i moraju bit jerbo je to zalog demokraciji, nema tu ostavljanja zbog milosrđa. Moš tako i bidnoga Acu ostavit dok ne otplati kredit (s 50-ak iljada kunića misečnih primanja) da nam ‘popuje’ nediljon do mirovine jerbo si socijalno osjetljiv.

Da, tu je zbilja socijalna osjetljivost važna.

Posebice kad o tuzi i čemeru u Hrvata takvi govore. Našem bivšem premijeru je tribalo isto ostavit bar još jedan mandat. Da riši braceku kredite i svoj stan. Čov’k nema ni za režije, bidan, platit. Pa mu stigla, baš u Velikom tjednu, ovrha za račune Čistoće. Bit će taj tjedan nije skupljalo krupni otpad. More bit i da je jema prikoviše posla pa zaboravija plaćat ili mislija da je to nešto Bozanićevo. Baš naziv ‘Čistoća’ opalija ga u ćivericu asocijacijom (znaaamo njegove asocijacije) pa reka:

neš, majci, od mene iskamčit ni lipe.

I štoš mu! A more bit i da ne koristi njihove usluge. Šparni su oni iz eSDePeja i u njih smeća gotovo da i nema. Čiste duše, čisti računi, čiste kuće. Sve u državi je to, majci, POČISTILO. Smeće prikobacilo na Hrvatsku d.o.o. Pa nek se na hrpi skuplja. Oni su navodno najviše molili oko Uskrsa. Više je tomu razloga, a najjači su unutarstranački izbori i afera ‘MIGovisovanje’.

Afera ‘MIGovisovanje’, božemiprosti, zvučala bi sasvim lipo cajkački i erocki da nije epska s puno opisa. Aktera je bezbroj, čak su i naturščike plaćali masno. Poradi MIGovisanja, mnogi su u tom vrimenu češće pogledavali u nebo. I pratili svakodnevno medije oće li koji zrakoplov poletit pa da se na vrime sklone. Od straja. Nami nisu ništa rekli. Jerbo da je koji slučajno i poletija, usmrtija bi nevažne kolateralne žrtve. Možda na nikom dječjem igralištu. Na sudu se vaik more branit vjerskim stajališten: ne virujen u Boga, pa ne letan prema njemu (zato je remont tako načinjen!),  a uz to smo antimilitaristi i ‘deca cveća’ koja ne viruju u borbena djelovanja iz zraka, kopna i vode. Odma će načinit udrugu – ‘Antimigovisanje’ koja će se poraditi na ideji kako su nemili aviJoni NAMJERNO remontirani tako. Ne mogu oni oprostit onu – ‘oba su pala’. A svrha će bit, pokazat dičici kako je ‘Mali princ’ baš lipa knjižica koju svako malo hrvacko dite triba unutar kurikularne reforme čitat svih osam godina osnovne škole. Ili devet.

A novog ‘Princa’ more Ante Tomić napisat u Hrvackoj. I metnit će se u lektiru, ne brigajte se. Unutra more ubacit svoju zadnju kolumnu koja me, iznenađujuće, uopće nije šokirala. Uz niz prispodoba dosad zblesiranih u njegovin kolumnama, najjača po idiotizmu (pardon maj frenč) je baš ona od subote. Smistija je, naime, Petirkinu izjavu o Uskrsu, u klinč s Karadžićevim zločinima i oduševljeno zaključija kako se Petir i Karadžić slažu.

Viš kako se Antiša uvik miče od pridosadne teme ustaša i partizana (četnika). I prikobaci u svom divnom, demokracki omotanom zlu, među muslimane. I zaključi kako Petir uzdiše u uredu u EU, svaćajući Karadžićev poriv za krvlju. Jer je ‘trijebio’ one koji čine nered po Europi.

Bit će Grofek od Kante sam razmišlja tako. Ne bi me začudilo.

Al lakše je ‘upakisat’ ženi s križićem oko vrata. Sva srića vozila sam se autocestom u povratku iz rodnoga kraja, i nisan dala materinoj spizi izać vanka, i čitala, i uzidala, i vrisnula, pa je zakoniti samo pita – oš vrićicu, nemoj mi po mome autu povraćat. Reko, ne ću. Ali bih mogla, mrtva-ladna, kad ovo pročitam, pokupit đubar između loza u Imockon polju, bih. I platit iskrcavanje. Na drugom, poznatom mistu. Ae.

Baš nešto mislin, da je MIGovisanje izveja neko s desnice, dosad bi valjda Puhovski i ekipica izveli 4579 ‘manevrisanja MIGovskim jezičinama’ po svim medijima koji su čak i pomalo počeli minjat predznak, iako je još crvenilo od kapljica hrvatske krvi neosušeno. Dakle, dotični aviJoni bili su na remontu o kojem se po medijima pisalo (blago, nježno, al pisalo), ali Dragiša Lovrić, Antiša Kotromanović, oni Šundov, Zlokić Milanović, Škiljo Yusifović nemaju o tome pojma!

Sad su saznali (?).

Izgleda kako su tad, dok su vlastohlepno žderući hrvatske duše, u novinama čitali recepte za kolače, samo gledali slije novih bembara, passatića i merđana, i bacali joko na tri-četiri ćoroskopa (oš ‘sopstvenbi’, oš ženin, oš ljubavničin). Saš baš čitat o remontu avijona, aj k vrapcu, ionako mediji – lažu. A i nije se imalo vrimena, vladalo se, majkumumilu! Za to vrime ukrajinski alkoholizirani test-pilot nije leta, a posliće oko radijo veze u avijonima obavljali su lokalni radioamateri. Sve je to i puno toga lipoga pisalo u pisamcu koje su časnici HRZ-a uputili generalu Sćuriju i u Kabinet MORH-a. A sa svime je bija upoznat i Škiljo. Koji nemaju pojma ni o čemu.

Na hrvackon se kaže kako LAŽU. Akoš drugarskim rječnikom – ne sićaju se.

Pitam se, je li se pismo moglo uputit kakvu domoljubu? Kojega đavla ćeš slat pismo onima koji Domovinu nisu tili? Nikog drugog nigdi se nisu sitili? Što nisu Loši pisali? Tukci. Zlokiću avijon služi ionako za prijevoz ‘njegove robe’ do Krka. Ostali leteći predmeti su nezanimljivi jerbo se  s njih ne more – past. Samo IZ njih. Uostalom, Zlokić bi vjerojatno rekao na ovo – pa što? Poslužit će i ako ne letaju, majketi. Evo, nek se, rećemo, moj Neša Stazić popenje u jednoga i dokaže da valjaju. Ja ne mogu jerbo me sad biraju, a da ne biraju ja bi se popeja.

Ili bi reka Milanu Bandiću

– aj, Mile, srce naše, ti si pija i zaraženu vodus’nu, deder se ukrcaj u MIG, ni đava ti ne će bit. Pa dokaži da su avijoni ispravni. Vozaj se iznad fontana pa ako paneš, na svoje ćeš! A ako priživiš, načinit će tebi tvoj Zlokić bolje i lipše fontane! Ima ‘naših’ još po Vladi. Što se brigaš!

Uostalon, u njegovoj Vladi je bilo toliko ispičutura da je slobodno moga, oš među žensku, oš među mušku, nać barenko tridesetak probnih pilota. I platit im dnevnice. Pa nek vozaju, ionako svi oće bit ka naša šesna pricidnica i upravljat borbenin avijonin.  Ili bi jednostavno reka – otraj to u Gudovec. Tamo je sajam stoke, nek se stoka zabavlja skakućući po njima i vrši socijalizaciju. Ovoj ‘stoki od naroda’ koja me ionako mrzi san lipo smistija.

Kotromanović je, naime, naglo i nabrzihen nesta u Ameriku. Di će prodavat znanje. Bit će o MIGovisanju. Nek svit nauči kako se to radi. Šolde od možebitna mita spremija je u suknenu bičvu. Meni zbilja nije jasno zašto se ne pojave svi u nikoj talent-šou emisiji. Pa majke mi mile, da im je dat milijun gusjenica, išupalo bi im krilca u razvoju i poslalo na remont mrtvom Darwinu.  I niko ne bi za to odgovara, jasno.

Zaključak: uhapsit, prebit ko volove u mladom kupusu, sudit, osudit, zakračunat na robiju dok ne budu pivali ‘Lijepa naša’ prije svakoga zagriza u prosječni hrvatski crni kruv (ovo za veleizdaju nacionalnih interesa jer ako ovo to nije, ne znam što je). Da zna blago koliko su nam oteli. Pa završit aferom MIGofasovanjem – od vr vrce do dna kace!

Nadan se kako je predsjednica zato odbila u medijima najavljivano imenovanje D. Lovrića za novoga predsjednika SOA-e. Iako mi ni njezin potpis za ovog drugog ne sjeda, jerbo bi meni, ka ženi, rećemo, to značilo kako ne imenuje svojom moju frizerku kojoj ne viruje, al imenuje njezinu naučnicu, el.

Timski Tim ima svoje nike poteze, a ja se ne ću prikoviše prčkat u to jerbo mi je rečeno kako je to ‘diplomacki’. A ja san vrlo nediplomatična kad je moja Domovina u pitanju i ne bi svatila. Zakleto demokratično me zato sve pecka u glavuši. Uglavnon, ovi raspašoj nekome paše. Kome, ja ne znan, samo znan kako me svaki dan zapahne neki novi val čuđenja. Šimić je pismu o pisnicima i čuđenju napisa za me.

Rećemo, kad pročitam nakon Tomića, kolumnušu Drage Pilsela koji predsjednicu naziva ‘alapačom bez osobite pameti’, a Timeka ‘tutlekom’, shvatim bit vlastite sintagme:

‘režimlija al lažni’.

To su oni što ‘migovišu’ od fašista do ljevičara (lažnog i lažnog), a s druge strane, cili život zbog lažnog ljevičarskog ‘migovisanja’ i lažnog desničarskog ‘ustašovanja’, maze perom po guzici sve one koje su u tim danima tobožnjega buntovništva, gazili.

Gadljivo.

Osudilo Karadžića. Becna je dobila ‘nervni’ slom. Napisala ‘prosvednu’ notu pa se sitila kako nije više ministarka. O, živote! Zapravo, jedina je satisfakcija što je sad jasno da je tzv. republika srpska nastala na zločinu. Iako, Dodiku to ne će značiti ništa. Nit onima koji će ga posjećivati. Na osudu i haaško sudište samo ću reći – bljakić, bljakić.

Mirela Pavić /Hrvatski tjednik/Hrvatsko Nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari