Pratite nas

Kolumne

Afera MIGovis(ov)anje….

Objavljeno

na

Timek počinje sličiti na onog Ivicu iz crtića:

„Djeco, Ivica se zovem, kog nacrtam bude živ“.

Naime, taj  koga on nacrta oli zacrta, odma se nekako i odjednom ustoliči negdi. I oživi. Makar bija dugogodišnji savjetnik onome koga je predsjednica pomela.  Ako se čisti, nek se čisti. Rekla bi moja prija, nisan brza, al kad krenem mest, dok ne ofregan kuću, ne stajen. Al tad blista. Bar nediljak dana.

[ad id=”93788″]

U nas se čisti nekon čudesnon krpon. Plaćaš na kredit svojih živaca,  a unda kad ju dobiješ, konačno, skontaš kako ne mete i ne čisti ka nova, vengo svukud, uz tragove čistoće, ostavi i sićušne tragove šporkice. A svakoj pedantnoj ženi ka što san ja, krupnice ne otežavaju život. S njima se nosimo desnon rukon. Kako, evo, more ikakav savjetnik bivšega predsjednika ili ministra postati savjetnik novome? Ako su ideološki na suprotnim stranama, a stranke jesu ideološke i moraju bit, i jesu suprotstavljene predznakom i moraju bit jerbo je to zalog demokraciji, nema tu ostavljanja zbog milosrđa. Moš tako i bidnoga Acu ostavit dok ne otplati kredit (s 50-ak iljada kunića misečnih primanja) da nam ‘popuje’ nediljon do mirovine jerbo si socijalno osjetljiv.

Da, tu je zbilja socijalna osjetljivost važna.

Posebice kad o tuzi i čemeru u Hrvata takvi govore. Našem bivšem premijeru je tribalo isto ostavit bar još jedan mandat. Da riši braceku kredite i svoj stan. Čov’k nema ni za režije, bidan, platit. Pa mu stigla, baš u Velikom tjednu, ovrha za račune Čistoće. Bit će taj tjedan nije skupljalo krupni otpad. More bit i da je jema prikoviše posla pa zaboravija plaćat ili mislija da je to nešto Bozanićevo. Baš naziv ‘Čistoća’ opalija ga u ćivericu asocijacijom (znaaamo njegove asocijacije) pa reka:

neš, majci, od mene iskamčit ni lipe.

I štoš mu! A more bit i da ne koristi njihove usluge. Šparni su oni iz eSDePeja i u njih smeća gotovo da i nema. Čiste duše, čisti računi, čiste kuće. Sve u državi je to, majci, POČISTILO. Smeće prikobacilo na Hrvatsku d.o.o. Pa nek se na hrpi skuplja. Oni su navodno najviše molili oko Uskrsa. Više je tomu razloga, a najjači su unutarstranački izbori i afera ‘MIGovisovanje’.

Afera ‘MIGovisovanje’, božemiprosti, zvučala bi sasvim lipo cajkački i erocki da nije epska s puno opisa. Aktera je bezbroj, čak su i naturščike plaćali masno. Poradi MIGovisanja, mnogi su u tom vrimenu češće pogledavali u nebo. I pratili svakodnevno medije oće li koji zrakoplov poletit pa da se na vrime sklone. Od straja. Nami nisu ništa rekli. Jerbo da je koji slučajno i poletija, usmrtija bi nevažne kolateralne žrtve. Možda na nikom dječjem igralištu. Na sudu se vaik more branit vjerskim stajališten: ne virujen u Boga, pa ne letan prema njemu (zato je remont tako načinjen!),  a uz to smo antimilitaristi i ‘deca cveća’ koja ne viruju u borbena djelovanja iz zraka, kopna i vode. Odma će načinit udrugu – ‘Antimigovisanje’ koja će se poraditi na ideji kako su nemili aviJoni NAMJERNO remontirani tako. Ne mogu oni oprostit onu – ‘oba su pala’. A svrha će bit, pokazat dičici kako je ‘Mali princ’ baš lipa knjižica koju svako malo hrvacko dite triba unutar kurikularne reforme čitat svih osam godina osnovne škole. Ili devet.

A novog ‘Princa’ more Ante Tomić napisat u Hrvackoj. I metnit će se u lektiru, ne brigajte se. Unutra more ubacit svoju zadnju kolumnu koja me, iznenađujuće, uopće nije šokirala. Uz niz prispodoba dosad zblesiranih u njegovin kolumnama, najjača po idiotizmu (pardon maj frenč) je baš ona od subote. Smistija je, naime, Petirkinu izjavu o Uskrsu, u klinč s Karadžićevim zločinima i oduševljeno zaključija kako se Petir i Karadžić slažu.

Viš kako se Antiša uvik miče od pridosadne teme ustaša i partizana (četnika). I prikobaci u svom divnom, demokracki omotanom zlu, među muslimane. I zaključi kako Petir uzdiše u uredu u EU, svaćajući Karadžićev poriv za krvlju. Jer je ‘trijebio’ one koji čine nered po Europi.

Bit će Grofek od Kante sam razmišlja tako. Ne bi me začudilo.

Al lakše je ‘upakisat’ ženi s križićem oko vrata. Sva srića vozila sam se autocestom u povratku iz rodnoga kraja, i nisan dala materinoj spizi izać vanka, i čitala, i uzidala, i vrisnula, pa je zakoniti samo pita – oš vrićicu, nemoj mi po mome autu povraćat. Reko, ne ću. Ali bih mogla, mrtva-ladna, kad ovo pročitam, pokupit đubar između loza u Imockon polju, bih. I platit iskrcavanje. Na drugom, poznatom mistu. Ae.

Baš nešto mislin, da je MIGovisanje izveja neko s desnice, dosad bi valjda Puhovski i ekipica izveli 4579 ‘manevrisanja MIGovskim jezičinama’ po svim medijima koji su čak i pomalo počeli minjat predznak, iako je još crvenilo od kapljica hrvatske krvi neosušeno. Dakle, dotični aviJoni bili su na remontu o kojem se po medijima pisalo (blago, nježno, al pisalo), ali Dragiša Lovrić, Antiša Kotromanović, oni Šundov, Zlokić Milanović, Škiljo Yusifović nemaju o tome pojma!

Sad su saznali (?).

Izgleda kako su tad, dok su vlastohlepno žderući hrvatske duše, u novinama čitali recepte za kolače, samo gledali slije novih bembara, passatića i merđana, i bacali joko na tri-četiri ćoroskopa (oš ‘sopstvenbi’, oš ženin, oš ljubavničin). Saš baš čitat o remontu avijona, aj k vrapcu, ionako mediji – lažu. A i nije se imalo vrimena, vladalo se, majkumumilu! Za to vrime ukrajinski alkoholizirani test-pilot nije leta, a posliće oko radijo veze u avijonima obavljali su lokalni radioamateri. Sve je to i puno toga lipoga pisalo u pisamcu koje su časnici HRZ-a uputili generalu Sćuriju i u Kabinet MORH-a. A sa svime je bija upoznat i Škiljo. Koji nemaju pojma ni o čemu.

Na hrvackon se kaže kako LAŽU. Akoš drugarskim rječnikom – ne sićaju se.

Pitam se, je li se pismo moglo uputit kakvu domoljubu? Kojega đavla ćeš slat pismo onima koji Domovinu nisu tili? Nikog drugog nigdi se nisu sitili? Što nisu Loši pisali? Tukci. Zlokiću avijon služi ionako za prijevoz ‘njegove robe’ do Krka. Ostali leteći predmeti su nezanimljivi jerbo se  s njih ne more – past. Samo IZ njih. Uostalom, Zlokić bi vjerojatno rekao na ovo – pa što? Poslužit će i ako ne letaju, majketi. Evo, nek se, rećemo, moj Neša Stazić popenje u jednoga i dokaže da valjaju. Ja ne mogu jerbo me sad biraju, a da ne biraju ja bi se popeja.

Ili bi reka Milanu Bandiću

– aj, Mile, srce naše, ti si pija i zaraženu vodus’nu, deder se ukrcaj u MIG, ni đava ti ne će bit. Pa dokaži da su avijoni ispravni. Vozaj se iznad fontana pa ako paneš, na svoje ćeš! A ako priživiš, načinit će tebi tvoj Zlokić bolje i lipše fontane! Ima ‘naših’ još po Vladi. Što se brigaš!

Uostalon, u njegovoj Vladi je bilo toliko ispičutura da je slobodno moga, oš među žensku, oš među mušku, nać barenko tridesetak probnih pilota. I platit im dnevnice. Pa nek vozaju, ionako svi oće bit ka naša šesna pricidnica i upravljat borbenin avijonin.  Ili bi jednostavno reka – otraj to u Gudovec. Tamo je sajam stoke, nek se stoka zabavlja skakućući po njima i vrši socijalizaciju. Ovoj ‘stoki od naroda’ koja me ionako mrzi san lipo smistija.

Kotromanović je, naime, naglo i nabrzihen nesta u Ameriku. Di će prodavat znanje. Bit će o MIGovisanju. Nek svit nauči kako se to radi. Šolde od možebitna mita spremija je u suknenu bičvu. Meni zbilja nije jasno zašto se ne pojave svi u nikoj talent-šou emisiji. Pa majke mi mile, da im je dat milijun gusjenica, išupalo bi im krilca u razvoju i poslalo na remont mrtvom Darwinu.  I niko ne bi za to odgovara, jasno.

Zaključak: uhapsit, prebit ko volove u mladom kupusu, sudit, osudit, zakračunat na robiju dok ne budu pivali ‘Lijepa naša’ prije svakoga zagriza u prosječni hrvatski crni kruv (ovo za veleizdaju nacionalnih interesa jer ako ovo to nije, ne znam što je). Da zna blago koliko su nam oteli. Pa završit aferom MIGofasovanjem – od vr vrce do dna kace!

Nadan se kako je predsjednica zato odbila u medijima najavljivano imenovanje D. Lovrića za novoga predsjednika SOA-e. Iako mi ni njezin potpis za ovog drugog ne sjeda, jerbo bi meni, ka ženi, rećemo, to značilo kako ne imenuje svojom moju frizerku kojoj ne viruje, al imenuje njezinu naučnicu, el.

Timski Tim ima svoje nike poteze, a ja se ne ću prikoviše prčkat u to jerbo mi je rečeno kako je to ‘diplomacki’. A ja san vrlo nediplomatična kad je moja Domovina u pitanju i ne bi svatila. Zakleto demokratično me zato sve pecka u glavuši. Uglavnon, ovi raspašoj nekome paše. Kome, ja ne znan, samo znan kako me svaki dan zapahne neki novi val čuđenja. Šimić je pismu o pisnicima i čuđenju napisa za me.

Rećemo, kad pročitam nakon Tomića, kolumnušu Drage Pilsela koji predsjednicu naziva ‘alapačom bez osobite pameti’, a Timeka ‘tutlekom’, shvatim bit vlastite sintagme:

‘režimlija al lažni’.

To su oni što ‘migovišu’ od fašista do ljevičara (lažnog i lažnog), a s druge strane, cili život zbog lažnog ljevičarskog ‘migovisanja’ i lažnog desničarskog ‘ustašovanja’, maze perom po guzici sve one koje su u tim danima tobožnjega buntovništva, gazili.

Gadljivo.

Osudilo Karadžića. Becna je dobila ‘nervni’ slom. Napisala ‘prosvednu’ notu pa se sitila kako nije više ministarka. O, živote! Zapravo, jedina je satisfakcija što je sad jasno da je tzv. republika srpska nastala na zločinu. Iako, Dodiku to ne će značiti ništa. Nit onima koji će ga posjećivati. Na osudu i haaško sudište samo ću reći – bljakić, bljakić.

Mirela Pavić /Hrvatski tjednik/Hrvatsko Nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Nedovršena država

Objavljeno

na

Objavio

Rano ujutro, još nisam ustao iz kreveta, ulazi u sobu moj najstariji sin: Umro je Franjo Tuđman – izusti! Odjednom kao da je svu stvarnost prekrila neka koprena. Nijemo ustajem iz kreveta, stojim nepomično pored prozora. Suze samo teku, pozdravljajući jedno vrijeme, slavno i neponovljivo, koje je nepovratno ostalo iza nas.

Umro je hrvatski Mojsije, pod čijom smo rukom, uz Božju pomoć došli do obala rijeke Jordan, nadomak Obećanoj zemlji, u koju nam je tek ući!

Istoga dana, tog 11. prosinca 1999. već su se formirale kilometarske kolone ljudi, koji su na prosinačkom vjetru i kiši satima strpljivo čekali kako bi se pred odrom hrvatskog Predsjednika kratko pomolili i posljednji puta izrazili poštovanje prema čovjeku koji je svoj život položio za “jedinu i vječnu Hrvatsku” – kako je često govorio!

Satima sam korak po korak prilazio odru hrvatskog predsjednika i smišljao riječi koje ću upisati u spomen knjigu. Kada je došao taj trenutak ruke su mi bile ukočene od hladnoće te sam najkraćim riječima izrazio poštovanje i zahvalu tom velikom čovjeku po čijim smo vodstvom izborili slobodu, nasuprot svih naših neprijatelja koji su nas htjeli zatrti.

Približavali su se i parlamentarni izbori. Gledajući kilometarske kolone koje su danima ispraćale Predsjednika, povjerovao sam da se ipak neće ostvariti slutnje da će se na vlast vratiti stare jugokomunističke strukture. Ali hrvatski narod, baš kao i Izabrani narod, vrlo brzo je zaboravio, pa i prezreo najveći dar Božji – slobodu, te je izručio onima koji nikada nisu htjeli hrvatsku državu.

Na vlast je došla šesteročlana koalicija predvođena partijom recikliranih komunista i 66-godišnji predsjednik, koji je svoju kampanju temeljio na najprimitivnijim, pa i morbidnim uvredama nad tek preminulim Predsjednikom.

U zlo se upada lako, ali se iz njega izlazi teško. Slijedila je mukotrpna borba, puna poniženja, padova, izdaja, ali i velikih žrtava. Toliki su lažni proroci i obmanjivači sijali korov i ubirali slavu i priznanja bez pokrića,  a istodobno su ponižavani, progonjeni i oklevetani toliki junaci i žrtve. Ali nije to ništa novo. To je matrica po kojoj se odvija planetarna borba dobra i zla, po kojoj je Najneviniji od najnevinijih osuđen, raspet, umro i pokopan. Njegovo uskrsnuće je jamstvo da niti jedna nepravda neće imati zadnju riječ, uz njegovo obećanje izrečeno na Gori: “Blago vama kad vas zbog mene budu grdili i progonili i lažno vam pripisivali kojekakva zla! Radujte se zbog toga, silno se radujte! Jer velika vas nagrada čeka na nebesima.”(Mt 5,11-12).

Unatoč brojnim izdajama, lažima, nevjerojatnim podvalama i podmetanjima, ali upravo zbog golemih žrtava tisuća anonimnih ljudi, kojih je žrtva samo Bogu znana, Hrvatska je u proteklih dvadeset godina prebrodila sve bitne prepreke i ostvarila sve strateške ciljeve.

Prepreke na tom putu bile su i nerazumijevanja često dobronamjernih ljudi, koji smatraju da se trebamo izolirati od (iskvarenih) struktura suvremenog svjetskog poretka. Ovaj pristup zasigurno nije ispravan i nije katolički. Ta Krist je upravo i došao u ovaj svijet zato što je to pali svijet, pun slabosti i grijeha. Samo gnostici lebde u samodostatnosti svog lažnog “duhovnog” svijeta, odbacujući i negirajući ovaj materijalni.

Prošlo je gotovo 30 godina od uspostave neovisne hrvatske države, a točno dva desetljeća od smrti prvog hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. To je dugo razdoblje za ljudski vijek, ali iznimno kratko u životu jednoga naroda. Hrvatska je mlada država, ali nipošto nije “slučajna država”, kako nas je u to uvjeravao “slučajni premijer”. Nije slučajna jer je izraz tisućljetne volje i želje hrvatskoga naroda i jer je ostvarena po volji i blagoslovu Onoga bez čije volje ni vlas glave ne pada. Nije ni “država slučaj”, kako je dotični opravdavao svoju nesmotrenu i besmislenu ispraznicu, jer po istom kriteriju, a s obzirom na to što se u svijetu događa, čitav svijet je slučaj. Točno je, međutim, da je Hrvatska nedovršena država, kako je to izrekao jedan ugledni znanstvenik i političar, ministar u prvoj Vladi samostalne hrvatske države. To je i razlog zbog kojega i dalje moramo biti vrlo oprezni u svojim političkim i inim postupcima. To je, između ostaloga, razlog zbog kojega ovoga trenutka ponekad nije mudro otvarati neke rane svoje povijesti i trošiti na njih svoju energiju, kako nas to ne bi vratilo u vrtlog bitaka koje smo već dobili! Tko to želi shvatiti – shvatit će!

Naš najveći neprijatelj danas je osjećaj beznađa, pomanjkanje nade i vjere. Ma kako god se činilo da se nad nama nadvijaju tamni oblaci, Hrvatska je vrlo blizu ispunjenja svojih snova, ili, drugim riječima: “Bolja Hrvatska je tu, među nama, među našim ljudima u Hrvatskoj i diljem svijeta”!

Marijan Križić / Veritas 12-19

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dobro, a što je radila svih ovih 5 godina?

Objavljeno

na

Objavio

Benoit Doppagne/Pool / REUTERS

Pogorša li se Hrvatu zdravlje ozbiljno, obično mu nije baš svejedno u čije će ruke dopasti. Vedar, optimističan, agilan liječnik, cijenjen u struci, umrežen s kolegama raznih specijalizacija, koji uvijek mogu zatrebati budući zdravstvena nepogoda rijetko kad dolazi sama, prije će zadobiti njegovo povjerenje negoli neki rastreseni čudak, izoliran od svijeta i povučen u sebe sama. Sličnim će se mjerilima voditi i bude li tražio usluge ljudi drugih zanimanja.

No, kad je posrijedi zdravlje tamo neke Hrvatske, kriteriji prosječnog Hrvata stubokom se urušavaju. Sklon je olako pristupiti i pitanjima prvoga reda, poput onog tko će obnašati najviše državne dužnosti. Ili ga misaona lijenost odvede u ravnodušnost („svi su oni isti“) ili će djetinje oduševljeno pristati uz nekog novog, neumrljanog, bez zamjetnijeg traga u tom zanatu, vjerojatno starijem i od uvriježeno najstarijeg. Kao da se radi o najjednostavnijem poslu na svijetu kojeg može baš svatko obavljati kako treba, a ne o kraljici ljudskih igara. Kao da tu znanje, iskustvo i vještina nemaju baš nikakva značaja, a svi će se složiti kako ga imaju i u najjednostavnijim poslovima. Kao da nije riječ o najodgovornijoj dužnosti od neupitnog utjecaja na čitavu zajednicu, nego o tomboli u staračkom domu.

I baš stoga što se u Hrvata tako čvrsto nastanio kult sebičnosti i prijetvornosti, na čiji su žrtvenik spremni prinijeti i dobro vlastite države, ishod skorih predsjedničkih izbora nije izvjestan, ma koliko jedan izbor drastično odskakao od ostalih u sve tri kategorije ključne za dolično i svrhovito obnašanje te dužnosti – aktivnost, životni optimizam i kontakti s najmoćnijim ljudima svijeta.

Lani u Moskvi, dogodine u Londonu!

Da je lijepa Grobničanka energična, aktivna i probojna žena, moglo se vidjeti već po tomu što je izborila imenovanje na nimalo sporednu dužnost u NATO savezu, što joj nitko iz Hrvatske nije mogao srediti, a sama se pobrinula da joj nitko odatle ni ne odmogne. Zlobnici će, doduše, reći kako je tamo samo kuhala kavu. Ako je, neka je! Jer kad si blizu peći, čak i ako kuhaš kavu, možeš upoznati one koji tu kavu piju, ali i donose bitne odluke. Samo, blizu peći treba znati doći. Treba biti hrabar i marljiv, i ne odustajati čim stvari krenu nepredviđenim tijekom. I ako ti se početna procjena izjalovi, moraš biti spreman posljedice ublažiti, po mogućnosti i ispraviti ih, a ne tek bezvoljno dići ruke od svega, i – briši kući, propalo je!

Kao i mnogi, hrvatska predsjednica je očekivala izbor Hillary Clinton na najmoćniju poziciju na svijetu. S tadašnjom favoritkinjom za američku predsjednicu je, naime, već izgradila prisan politički odnos, čemu zacijelo nije odmoglo to što je bila jedna od rijetkih žena na državničkom položaju. No, unatoč osobnoj sklonosti Hillary, nakon iznenađujućeg izbora Donalda Trumpa nije se dala uvući u opću orkestriranu harangu protiv njega, tu prilično omiljenu disciplinu u europskom političkom, i napose medijskom miljeu. Pragmatično prihvativši novu realnost, nije se ustručavala „poniziti se“ slikajući se uz ogradu Bijele kuće, naišavši pritom na zluradi podsmijeh medijskih dindrlica. Ipak, nesvakidašnjom umješnošću i upornošću Kolinda je uskoro sjela oči u oči s predsjednikom Trumpom, posjevši hrvatsko izaslanstvo za isti stol s američkim. Podsjetimo, njezin prethodnik Josipović je praćen hvalospjevima dindrlica svojedobno uspio prijeći prag Bijele kuće, gdje je proveo čitavih pola sata razgovarajući s američkim potpredsjednikom Bidenom, dok je tadašnji predsjednik Obama u sobi preko puta imao neodgodivih obveza – redoviti briefing!

I kad uspjeh nije izgledan, Kolinda će bez straha od neuspjeha napraviti sve što se može, jer ako ne pokušaš, nikako ne možeš znati jesi li mogao uspjeti. Tomu svjedoči, primjerice, susret s turskim predsjednikom Erdoganom, neformalnim mecenom bosanskih muslimana, tvrdim pregovaračem, ali očito i najbržim prečacem za rješavanje problema Hrvata u BiH.

Predsjednica se nije skanjivala propitkivati dokle se može ni kad je posrijedi povijesna istina o događajima u Drugome svjetskom ratu. Usudila se pritom otići dalje nego itko dosad, riskirajući dobiti po prstima od svjetskih moćnika, s kojima je, navodno, slizana. Pa je jednom zgodom u Zagreb morao žurno sletjeti posebni izaslanik američke vlade za pitanja holokausta kako bi ju disciplinirao. A tko razuman može zamjeriti uzmak kad ti jači zavrće ruku? Suočen sa suparnikovom polugom, i najmoćniji grmalj u kavezu nema druge nego tapkanjem zatražiti prekid borbe. A svijet je takav da u njemu, nažalost, ima i moćnijih od Hrvatske, s interesom katkad posve suprotnim željama Hrvata.

Bez obzira na to, Kolinda se ni kasnije, za posjeta Buenos Airesu, nije libila spomenuti kako su Hrvati tamo našli slobodu spašavajući živu glavu pred komunističkim progonom. Uzvrpoljeni moralni sekretarijat unutrašnjih poslova Hrvatske, mentalnog sklopa debelo zaostalog iza željezne zavjese, refleksno je izvukao iz rukava dežurnog džokera u takvim prigodama, kao kad od vršnjaka do nogu potučeni klinac pozove tatu. Naime, suočeni sa špotanjem Ephraima Zuroffa, voditelja centra Simon Wiesenthal, hrvatski bi se političari dotad listom povlačili. Sve do Kolinde! Tom čovjeku koji opsesivno zuri u Hrvate, pedantno im bilježeći ustašluke kako bi im natovario stigmu kolektivne krivnje, Predsjednica je odvažno odbrusila – Zur off od Hrvatske, Mr. Zuroff!

Kad god se Kolinda otisne u svijet, prevladavajući medijski agitprop, popularna crvena aždaja, dobije žgaravicu. Ne samo zato što ne govori baš biranim riječima o njima najljepšim vremenima, ne samo zato što je uklonila zadnji ostatak njihova kumira iz službenih prostorija hrvatskog državnog poglavara, nego i poradi gotovo potpunog ignoriranja „Regiona“, tog zamjenskog emocionalnog zavičaja jugo-komunističkih ostataka. Štoviše, ponudila je alternativni koncept, inicijativu Tri mora, iza čega stoji najmoćnija sila svijeta, a koji konkretne obrise počinje dobivati izgradnjom LNG terminala na Krku. Time ujedno neutralizira napadno njemačko forsiranje Regije, izraženo kako u uredničkoj politici lokalnih medija u germanskom vlasništvu, tako i u porukama njemačkog predsjednika upućenih prilikom posjeta Hrvatskoj, popraćenih likovanjem tih istih medija.

Zacijelo najefektniji gol u Kolindinom mandatu, gol koji je obišao svijet, postignut je u sinergiji sa srebrnim „vatrenima“. Savršeno predstavljanje Hrvatske na finalu svjetskog nogometnog prvenstva u Moskvi, kojim je Lijepa Naša besplatno globalno brendirana, zapaženo je i pohvaljeno diljem civiliziranog svijeta. Posvuda osim u jednom učmalom, mračnom kutku, još uvijek zakriljenom totalitarnim maglama i provincijalnim  kompleksima – tamo gdje se najbolji ismijavaju, najsjajniji zatamnjuju, a svi ostali ubijaju u pojam. Tamo gdje vrijeđaju zdrav razum jer ih nepodnošljivo vrijeđa istina.

Da je odigrala samo tu utakmicu, Kolinda bi za Hrvatsku napravila više nego svi njezini protukandidati za doživotnih mandata. Pa po čemu bi to oni bili upamćeni da su se kojim slučajem tamo našli? Jedan kao Putinov tjelohranitelj? Drugi kao Macronov konobar? S tom mišlju na umu valja iščekivati i moguću reprizu dogodine u Londonu.

Optimizam, duh zajedništva i okupljanja

U sumornoj, tmurnoj, tmastoj Hrvatskoj, kakvim je tonovima medijski agitprop obožava risati, posve suprotno dojmu zapadnjaka koji ju u sve većem broju dolaze pohoditi, ali i u njoj živjeti, u Hrvatskoj, koja još uvijek nije k’o Švicarska, ali je politički snažnija i u materijalnom pogledu mnogo bolje mjesto za život nego što je u modernoj povijesti ikad bila, Predsjednica je istodobno učinkovita protugradna obrana, dašak vedrine i svjetlosti blistav sjaj. Veseli se sa svojim narodom ma gdje bio, radosno pjevajući u srca Hrvata utkane, dostojanstvene i poticajne pjesme koje pobuđuju najplemenitije osjećaje i tjeraju suze radosnice – Lijepa li si, Krist na žalu, U boj, u boj… Dotle opusom njezina protukandidata, cijenjenog, domoljubnog kantautora Miroslava Škore, dominira nimalo poticajno, osim možda na iseljavanje, turobno ozračje, ispunjeno osjećajima tuge i gorčine. Najveselijom mu dođe pjesma u kojoj poziva da se mani Očenaša, poprilično neobično za jednog kršćanina i katolika.

Kolinda isijava duh zajedništva među svima koji su ZA Hrvatsku, nevezano na kojem kontinentu prebivali, a zajedništvo s onima koji su PROTIV Hrvatske nije ni mogla izgraditi, jer ti i takvi su se svojevoljno iz njega isključili. Nije tu riječ samo o jugo-komunističkim ostatcima kojima, razumljivo, sve odveć hrvatsko diže živac, već i o drugima koji se, radije vjerujući medijima nego vlastitim očima, dragovoljno drogiraju crnilom, negativom, ozloglašavanjem i ponižavanjem najboljih hrvatskih ljudi, koji su u svom poslu doista „liga prvaka“ ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, bila riječ o politici, sportu ili Rimcu.

Konačno, Kolinda otvorena srca aktivno potiče društveno korisne inicijative u duhu hrvatske tradicije, poput, recimo, prestanka rada nedjeljom. Čini to postupno, okupljajući ljude kako bi osigurala što šire suglasje, dok bi neki sva sporna pitanja, pa i navedeno, nestrpljivo lomili preko koljena bezbrojnim referendumima, što, bilo vođeno i dobrim namjerama, potiče konfliktno društveno ozračje praćeno neizbježnim ukopavanjem u rovove, nakon čega, tkogod pobijedio, na kraju ostane poražena samo Hrvatska.

Joga, masoni i Vučić

Glede reprezentativnosti nastupa i poduzimanja inicijativa, tih autonomnih elemenata predsjedničke dužnosti u postojećem političkom okviru, Predsjednici se teško može naći ozbiljnijeg prijekora, izvedba joj je blizu čiste desetke. Eventualne zamjerke mogle bi joj se uputiti na području operativne politike, pri čemu ipak treba voditi računa kako je tu, uslijed mehanizma supotpisa, rijetko što samo do nje. Primjerice, temeljitije promjene unutar sustava obavještajne zajednice osujećene su zahvaljujući prethodnom, s neba palom, od Mosta podržavanom prekooceanskom galebu, Tihomiru Oreškoviću.

No, kad si aktivan i puno radiš, greške su neminovne, što ostavlja prostor katkad i utemeljenim prigovorima. Tako je potkovanije katoličke vjernike zabrinula Predsjedničina izjava kako kao praktična katolička vjernica prakticira jogu, što se doimlje posve nespojivim. Ovdje je nesumnjivo riječ o pomodarstvu današnjice, na zapadu posvjetovnjačenoj inačici tehnike hinduizma, koja putem medija i školskih sustava prodire u zapadna društva. No, pritom nipošto nije svejedno prakticira li se joga samo kao pomodan oblik tjelovježbe ili se njome dublje uranja u duhovnosti i meditacije koje izvorište nalaze daleko od Boga. Takvi detalji o Predsjedničinu prakticiranju joge javno nisu poznati pa ni čitavu priču nije moguće cjelovito prosuditi.

Ipak, zanimljivo je primijetiti kako ti isti vjernici, zabrinuti za prihvaćanje rukavca nadahnutog tuđom religijom, šutke prolaze pored pučke poruge najvećoj katoličkoj svetinji, Presvetom Trojstvu. Riječ je o proslavi tzv. Martinja, gdje se krsti mošt i pretvara u vino, u ime oca Baka (poganskog boga), sina Martina, i duha tih bakanalija, o čemu je jasnu poruku vjernicima putem HKR-a uputio pomoćni biskup zagrebački, monsinjor Ivan Šaško. To, pak, prakticira, štoviše i javno promovira, uzimajući pritom čak i neradni dan, predsjednički kandidat Miroslav Škoro, za čiju dušu vjernici, čini se, nisu toliko zabrinuti. Lako za vjernike, ali kako objasniti što rečeno promiče očima uglednih, društveno angažiranih portala koji slove katoličkima?

Njima je, izgleda, od cjelovite istine ipak više do koeficijenta, kojeg im uplaćuju i neki protestantski izvori, vjerojatno ne iz pukog milosrđa. Čim je koeficijent u prvom planu, pitanje je vremena kad će on dovoljno nabujati da ono doista bitno prestane biti bitno, a trun u jednom oku doimati se ogromnim, većim i od brvna u drugome. Moguće je ovdje riječ baš o protestantskim izvorima bliskim Joeu Perozichu, Amerikancu naše gore listu, pastoru Obnoviteljske crkve, rado viđenom gostu u protestantskim krugovima u Hrvatskoj, poznatom i po tome što je krajem osamdesetih u Americi s današnjom suprugom upoznao predsjedničkog kandidata, domalo poznatog samo kao pjevača i zabavljača. To bi moglo objasniti zašto bitno.net dotičnome gleda kroz prste i kad je u pitanju stajalište prema pobačaju, i kad pjesmom veselo poručuje da se mani Očenaša, i kad veliča pogansko „Martinje“. A možda tu negdje leže i razlozi glavinjanja tog kandidata, koji se u javnosti predstavlja čas kršćaninom (kako to običavaju promicatelji nauka protestantskih sekti), čas katolikom.

Osim joge, Predsjednici se spočitava i koketiranje s okultnim (zanimljivo, prije 5 godina predstavljanje kampanje dana 11.11. u 11 sati nije bilo protumačeno kao masonski znak, nego je mnoštvo jedinica tretirano simbolom pobjede, iskazivanjem ambicije za prvim mjestom), ali i bliskost s vladarima svijeta, masonima, globalistima, trilateralom,… No, ako ti doista vladaju svijetom, nije li bolje imati nekog svog za njihovim stolom, nego sačuvana dostojanstva spokojno iščekivati da Hrvatima odrede neki novi Bleiburg ili iscrpljujuće životarenje u okviru neke nove orijentalne satrapije? Za vječno natmurene „domoljubne“ mračnjake, koje hvata nervoza čim neko pokoljenje Hrvata mimoiđe teška kataklizma, očito nije.

Osim nepodnošljive im bliskosti s vladarima svijeta, takvi Predsjednici ne praštaju ni primanje vladara iz istočnog susjedstva, Aleksandra Vučića. No, na užas kritičara, koji u tom potezu vide samo poniženje, Predsjednica je njime zapravo istjerala iz rupe dvije lisice. Vučić je doveden u situaciju da bude istjeran načistac. Kao očito najpozvanijoj adresi za rješavanje pitanja nestalih, pružena mu je prilika da pokaže dobru volju. Napravi li štogod, a to se unaprijed nije moglo pouzdano znati nego tek pretpostavljati, to bi puno značilo rodbini nestalih, a ako ne, samog će sebe prokazati nepouzdanim. Uz njega, prokazali su se i neki u Hrvatskoj, tobože jako zabrinuti za ratne stradalnike, da bi sad, ustrajno sotonizirajući Predsjednicu radi najkonkretnijeg pokušaja rješavanja pitanja nestalih unazad 20 godina, pokazali kako im do toga ustvari uopće nije stalo. Tom bolnom, desetljećima nerazriješenom temom služe se tek kao monetom za politikantsko potkusurivanje.

Odanost čini razliku

I u Predsjedničinoj politici prema BiH napokon se nakon dugo vremena osjeća duh politike predsjednika Tuđmana. Hrvati u BiH nisu više neko, u vrtlogu burne povjesnice izgubljeno pleme s kraja svijeta koje Hrvatska ne poznaje, nego isto tijelo i ista duša jedinstvenog hrvatskog nacionalnog bića. Predsjednica se nije ustručavala bez kompleksa upozoravati svijet na globalno zloćudnu politiku onih koji sadistički gnjave Hrvate u BiH, i pod cijenu riganja vatre tamošnje zelene aždaje, navikle da ju se iz Hrvatske samo gladi perom i ispričava joj se za konglomerate loših politika.

Dosljedno tomu, nije se sustegla poslati izaslanicu na predstavljanje knjige Miroslava Tuđmana o haškom krivolovu na šestoricu Hrvata, dužnosnika Herceg-Bosne. A sjetila se i na globalnoj društvenoj mreži zapaliti svijeću u znak sjećanja na odlazak u vječnost generala Praljka, usudivši se objaviti mu fotografiju pod punim njegovim imenom. Pritom je snalažljivo iskoristila rupu u algoritmu „Velikog brata“, koji, prateći u stopu krivorijek svoje subraće u togama, nastoji zatrti svako sjećanje na hrvatsku legendu.

Za razliku od Predsjednice, navodno desni kandidat je, nastupajući iz daleko lagodnijeg izazivačkog kuta, u istoj stvari iskazao hrabrost neviđenu od sezone „jesen ’89 – zima ’90“, i tako njih još nekoliko redom. Nije se, naime, usudio prozvati generala Praljka imenom, nego ga se tek metaforički prisjetio pjesmom koju svako malo pušta u raznim prigodama – učinio je to, recimo, i za Dan neovisnosti – eto, baš onom jedinom u kojoj mu zapaženu dionicu odrađuje kum. Valjda to čini kako bi kompenzirao znakovitu kumovu šutnju u svezi njegove kandidature. Kum mu sad puno nedostaje pa mu se, eto, pričinja, čak i za proslave Martinja. A problem, po svoj prilici, leži u tome što kum dobro zna što je odanost, taj dotičnom predsjedničkom kandidatu i spram kuma očito nepoznat pojam. Stoga i nije neobično što odanost ni kod drugih ne prepoznaje.

Uznemirilo ga je što Predsjednica pokazuje da cijeni odanost, posebno onih koji ne podliježu pokazati ju i u najtežim iskušenjima, a u tome teško da ima premca zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Oboje dobro znaju kako je upravo on činio prevagu u Predsjedničinoj pobjedi nad Ivom Josipovićem, zbog čega je, napokon, i dva mjeseca prije tih izbora završio u zatvoru. Odatle i nedavna Predsjedničina izjava o potencijalnom posjetu zatvoru s kolačima za potencijalnog zatvorenika Bandića. No, kad su takvi kolači u pitanju, ima ona još putra na glavi. Svojedobno je posjećivala i osuđenog „zločinca“, k tome još i „terorista“, Zvonka Bušića, dok za njega još mnogi Hrvati na privremenom radu u Americi i njihova američka rodbina nisu ni čuli. Ili možda nisu željeli čuti?

Kako god bilo, ključ izborne pobjede i na ovim izborima ostaje isti – prevesti k sebi one iz ideološki suprotnog tabora. U tome je sad uloga svojevrsnog Bandićevog antipoda zapala onoga koji ni prema kumu nije pokazao odanost kad je trebalo. No, za njega nema zime da bi mogao završiti u zatvoru. Na kraju krajeva, ipak je tu ključni kriterij za koga igraš.

Sve to, posebno ovo zadnje, upućuje na to da je pred Hrvatima još jedan ozbiljan test, test inteligencije, i to ne u odveć poodmakloj fazi. Jer pitanje koje im se postavlja, kao i ponuđeni odgovori, navode na zaključak kako oni još uvijek rješavaju cjelinu u kojoj treba prijeći kvocijent inteligencije koji odgovara broju papuča, prije balerine nego nekog košarkaškog centra.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari