Pratite nas

Kolumne

Afera MIGovis(ov)anje….

Objavljeno

na

Timek počinje sličiti na onog Ivicu iz crtića:

„Djeco, Ivica se zovem, kog nacrtam bude živ“.

Naime, taj  koga on nacrta oli zacrta, odma se nekako i odjednom ustoliči negdi. I oživi. Makar bija dugogodišnji savjetnik onome koga je predsjednica pomela.  Ako se čisti, nek se čisti. Rekla bi moja prija, nisan brza, al kad krenem mest, dok ne ofregan kuću, ne stajen. Al tad blista. Bar nediljak dana.

[ad id=”93788″]

U nas se čisti nekon čudesnon krpon. Plaćaš na kredit svojih živaca,  a unda kad ju dobiješ, konačno, skontaš kako ne mete i ne čisti ka nova, vengo svukud, uz tragove čistoće, ostavi i sićušne tragove šporkice. A svakoj pedantnoj ženi ka što san ja, krupnice ne otežavaju život. S njima se nosimo desnon rukon. Kako, evo, more ikakav savjetnik bivšega predsjednika ili ministra postati savjetnik novome? Ako su ideološki na suprotnim stranama, a stranke jesu ideološke i moraju bit, i jesu suprotstavljene predznakom i moraju bit jerbo je to zalog demokraciji, nema tu ostavljanja zbog milosrđa. Moš tako i bidnoga Acu ostavit dok ne otplati kredit (s 50-ak iljada kunića misečnih primanja) da nam ‘popuje’ nediljon do mirovine jerbo si socijalno osjetljiv.

Da, tu je zbilja socijalna osjetljivost važna.

Posebice kad o tuzi i čemeru u Hrvata takvi govore. Našem bivšem premijeru je tribalo isto ostavit bar još jedan mandat. Da riši braceku kredite i svoj stan. Čov’k nema ni za režije, bidan, platit. Pa mu stigla, baš u Velikom tjednu, ovrha za račune Čistoće. Bit će taj tjedan nije skupljalo krupni otpad. More bit i da je jema prikoviše posla pa zaboravija plaćat ili mislija da je to nešto Bozanićevo. Baš naziv ‘Čistoća’ opalija ga u ćivericu asocijacijom (znaaamo njegove asocijacije) pa reka:

neš, majci, od mene iskamčit ni lipe.

I štoš mu! A more bit i da ne koristi njihove usluge. Šparni su oni iz eSDePeja i u njih smeća gotovo da i nema. Čiste duše, čisti računi, čiste kuće. Sve u državi je to, majci, POČISTILO. Smeće prikobacilo na Hrvatsku d.o.o. Pa nek se na hrpi skuplja. Oni su navodno najviše molili oko Uskrsa. Više je tomu razloga, a najjači su unutarstranački izbori i afera ‘MIGovisovanje’.

Afera ‘MIGovisovanje’, božemiprosti, zvučala bi sasvim lipo cajkački i erocki da nije epska s puno opisa. Aktera je bezbroj, čak su i naturščike plaćali masno. Poradi MIGovisanja, mnogi su u tom vrimenu češće pogledavali u nebo. I pratili svakodnevno medije oće li koji zrakoplov poletit pa da se na vrime sklone. Od straja. Nami nisu ništa rekli. Jerbo da je koji slučajno i poletija, usmrtija bi nevažne kolateralne žrtve. Možda na nikom dječjem igralištu. Na sudu se vaik more branit vjerskim stajališten: ne virujen u Boga, pa ne letan prema njemu (zato je remont tako načinjen!),  a uz to smo antimilitaristi i ‘deca cveća’ koja ne viruju u borbena djelovanja iz zraka, kopna i vode. Odma će načinit udrugu – ‘Antimigovisanje’ koja će se poraditi na ideji kako su nemili aviJoni NAMJERNO remontirani tako. Ne mogu oni oprostit onu – ‘oba su pala’. A svrha će bit, pokazat dičici kako je ‘Mali princ’ baš lipa knjižica koju svako malo hrvacko dite triba unutar kurikularne reforme čitat svih osam godina osnovne škole. Ili devet.

A novog ‘Princa’ more Ante Tomić napisat u Hrvackoj. I metnit će se u lektiru, ne brigajte se. Unutra more ubacit svoju zadnju kolumnu koja me, iznenađujuće, uopće nije šokirala. Uz niz prispodoba dosad zblesiranih u njegovin kolumnama, najjača po idiotizmu (pardon maj frenč) je baš ona od subote. Smistija je, naime, Petirkinu izjavu o Uskrsu, u klinč s Karadžićevim zločinima i oduševljeno zaključija kako se Petir i Karadžić slažu.

Viš kako se Antiša uvik miče od pridosadne teme ustaša i partizana (četnika). I prikobaci u svom divnom, demokracki omotanom zlu, među muslimane. I zaključi kako Petir uzdiše u uredu u EU, svaćajući Karadžićev poriv za krvlju. Jer je ‘trijebio’ one koji čine nered po Europi.

Bit će Grofek od Kante sam razmišlja tako. Ne bi me začudilo.

Al lakše je ‘upakisat’ ženi s križićem oko vrata. Sva srića vozila sam se autocestom u povratku iz rodnoga kraja, i nisan dala materinoj spizi izać vanka, i čitala, i uzidala, i vrisnula, pa je zakoniti samo pita – oš vrićicu, nemoj mi po mome autu povraćat. Reko, ne ću. Ali bih mogla, mrtva-ladna, kad ovo pročitam, pokupit đubar između loza u Imockon polju, bih. I platit iskrcavanje. Na drugom, poznatom mistu. Ae.

Baš nešto mislin, da je MIGovisanje izveja neko s desnice, dosad bi valjda Puhovski i ekipica izveli 4579 ‘manevrisanja MIGovskim jezičinama’ po svim medijima koji su čak i pomalo počeli minjat predznak, iako je još crvenilo od kapljica hrvatske krvi neosušeno. Dakle, dotični aviJoni bili su na remontu o kojem se po medijima pisalo (blago, nježno, al pisalo), ali Dragiša Lovrić, Antiša Kotromanović, oni Šundov, Zlokić Milanović, Škiljo Yusifović nemaju o tome pojma!

Sad su saznali (?).

Izgleda kako su tad, dok su vlastohlepno žderući hrvatske duše, u novinama čitali recepte za kolače, samo gledali slije novih bembara, passatića i merđana, i bacali joko na tri-četiri ćoroskopa (oš ‘sopstvenbi’, oš ženin, oš ljubavničin). Saš baš čitat o remontu avijona, aj k vrapcu, ionako mediji – lažu. A i nije se imalo vrimena, vladalo se, majkumumilu! Za to vrime ukrajinski alkoholizirani test-pilot nije leta, a posliće oko radijo veze u avijonima obavljali su lokalni radioamateri. Sve je to i puno toga lipoga pisalo u pisamcu koje su časnici HRZ-a uputili generalu Sćuriju i u Kabinet MORH-a. A sa svime je bija upoznat i Škiljo. Koji nemaju pojma ni o čemu.

Na hrvackon se kaže kako LAŽU. Akoš drugarskim rječnikom – ne sićaju se.

Pitam se, je li se pismo moglo uputit kakvu domoljubu? Kojega đavla ćeš slat pismo onima koji Domovinu nisu tili? Nikog drugog nigdi se nisu sitili? Što nisu Loši pisali? Tukci. Zlokiću avijon služi ionako za prijevoz ‘njegove robe’ do Krka. Ostali leteći predmeti su nezanimljivi jerbo se  s njih ne more – past. Samo IZ njih. Uostalom, Zlokić bi vjerojatno rekao na ovo – pa što? Poslužit će i ako ne letaju, majketi. Evo, nek se, rećemo, moj Neša Stazić popenje u jednoga i dokaže da valjaju. Ja ne mogu jerbo me sad biraju, a da ne biraju ja bi se popeja.

Ili bi reka Milanu Bandiću

– aj, Mile, srce naše, ti si pija i zaraženu vodus’nu, deder se ukrcaj u MIG, ni đava ti ne će bit. Pa dokaži da su avijoni ispravni. Vozaj se iznad fontana pa ako paneš, na svoje ćeš! A ako priživiš, načinit će tebi tvoj Zlokić bolje i lipše fontane! Ima ‘naših’ još po Vladi. Što se brigaš!

Uostalon, u njegovoj Vladi je bilo toliko ispičutura da je slobodno moga, oš među žensku, oš među mušku, nać barenko tridesetak probnih pilota. I platit im dnevnice. Pa nek vozaju, ionako svi oće bit ka naša šesna pricidnica i upravljat borbenin avijonin.  Ili bi jednostavno reka – otraj to u Gudovec. Tamo je sajam stoke, nek se stoka zabavlja skakućući po njima i vrši socijalizaciju. Ovoj ‘stoki od naroda’ koja me ionako mrzi san lipo smistija.

Kotromanović je, naime, naglo i nabrzihen nesta u Ameriku. Di će prodavat znanje. Bit će o MIGovisanju. Nek svit nauči kako se to radi. Šolde od možebitna mita spremija je u suknenu bičvu. Meni zbilja nije jasno zašto se ne pojave svi u nikoj talent-šou emisiji. Pa majke mi mile, da im je dat milijun gusjenica, išupalo bi im krilca u razvoju i poslalo na remont mrtvom Darwinu.  I niko ne bi za to odgovara, jasno.

Zaključak: uhapsit, prebit ko volove u mladom kupusu, sudit, osudit, zakračunat na robiju dok ne budu pivali ‘Lijepa naša’ prije svakoga zagriza u prosječni hrvatski crni kruv (ovo za veleizdaju nacionalnih interesa jer ako ovo to nije, ne znam što je). Da zna blago koliko su nam oteli. Pa završit aferom MIGofasovanjem – od vr vrce do dna kace!

Nadan se kako je predsjednica zato odbila u medijima najavljivano imenovanje D. Lovrića za novoga predsjednika SOA-e. Iako mi ni njezin potpis za ovog drugog ne sjeda, jerbo bi meni, ka ženi, rećemo, to značilo kako ne imenuje svojom moju frizerku kojoj ne viruje, al imenuje njezinu naučnicu, el.

Timski Tim ima svoje nike poteze, a ja se ne ću prikoviše prčkat u to jerbo mi je rečeno kako je to ‘diplomacki’. A ja san vrlo nediplomatična kad je moja Domovina u pitanju i ne bi svatila. Zakleto demokratično me zato sve pecka u glavuši. Uglavnon, ovi raspašoj nekome paše. Kome, ja ne znan, samo znan kako me svaki dan zapahne neki novi val čuđenja. Šimić je pismu o pisnicima i čuđenju napisa za me.

Rećemo, kad pročitam nakon Tomića, kolumnušu Drage Pilsela koji predsjednicu naziva ‘alapačom bez osobite pameti’, a Timeka ‘tutlekom’, shvatim bit vlastite sintagme:

‘režimlija al lažni’.

To su oni što ‘migovišu’ od fašista do ljevičara (lažnog i lažnog), a s druge strane, cili život zbog lažnog ljevičarskog ‘migovisanja’ i lažnog desničarskog ‘ustašovanja’, maze perom po guzici sve one koje su u tim danima tobožnjega buntovništva, gazili.

Gadljivo.

Osudilo Karadžića. Becna je dobila ‘nervni’ slom. Napisala ‘prosvednu’ notu pa se sitila kako nije više ministarka. O, živote! Zapravo, jedina je satisfakcija što je sad jasno da je tzv. republika srpska nastala na zločinu. Iako, Dodiku to ne će značiti ništa. Nit onima koji će ga posjećivati. Na osudu i haaško sudište samo ću reći – bljakić, bljakić.

Mirela Pavić /Hrvatski tjednik/Hrvatsko Nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati masovno napuštaju svoju domovinu. Toj državi na Jadranu susjedi su ljeti 2013. zavidjeli što je kao druga zemlja bivše Jugoslavije uspjela pristupiti Europskoj uniji i tako dobila pun pristup zajedničkome tržištu. Ali do obećanoga gospodarskog čuda nije došlo. Umjesto toga, niske plaće, nedostatak perspektive i još uvijek vrlo raširena korupcija iz zemlje su potjerali prije svega mlade ljude. Po podatcima luksemburškoga statističkog ureda Eurostata, u međuvremenu 15,4 posto Hrvata u radno sposobnoj dobi živi u nekoj drugoj članici EU-a – vrijednost koju u EU-u s 21,3 posto nadmašuje još samo Rumunjska. Od 2013. zemlju je napustilo od 190.000 do 300.000 Hrvata, a kraj egzodusa ne nazire se. Hrvatskoj prijeti ‘demografski slom’ koji će se odraziti na cijelo gospodarstvo, na mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav.’

Ovako je pred koji mjesec švicarski Neue Zürcher Zeitung opisao političku, društvenu, demografsku i ekonomsku situaciju u Republici Hrvatskoj, pozivajući se na uvide hrvatskoga demografa dr. sc. Stjepana Šterca. Prilično tmurna je to slika Hrvatske na početku 2020. godine. Trideset godina od pada Berlinskoga zida i početka demokratskih promjena u našoj državi Hrvatska je danas zemlja iz koje mnogi žele pobjeći glavom bez obzira. Nemoguće je pri tom ne zapitati se koji su tomu razlozi?

Kip domovine 2020.

Pjesnik Pavao Štoos napisao je poznatu elegiju Kip domovine vu početku leta 1831., a književnik Antun Gustav Matoš proznu crticu Kip domovine 188*. I jedan i drugi književni uradak davali su sliku stanja domovine u svojemu razdoblju. Kako bi se dao sveobuhvatan odgovor na prethodno postavljeno pitanje o razlozima snažnoga iseljavanja iz Hrvatske danas, bilo bi potrebno izraditi „kip“ domovine 2020. godine. A u taj kip potrebno je utkati mnoge i mnoge materijale.

Površna su, naime, ona razmišljanja koja iseljavanja iz Hrvatske objašnjavaju isključivo egzistencijalnim razlozima i načelom slobodnoga kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Sveobuhvatan odgovor na pitanje o razlozima iseljavanja iz Hrvatske ujedno je i opis svekolike hrvatske realnosti 2020. godine. Za takvu, pak, vrstu opisa, za izradu kipa domovine 2020., za „duboko skeniranje“ hrvatskih problema, htjelo bi se mnogo više od jednoga autora, „kipara“ ili „skenera“. Takvim poslovima trebale bi se baviti institucije. Naglasak je pri tom na ovome „trebale“ jer se institucije time očito ne bave ili se bave nedovoljno. Zašto se ne bave ili slabo bave – pitanje je za sebe, a i njime ćemo se jednom pozabaviti.

Raščišćavanje prošlosti kao strateški interes

U jednome od prošlih tekstova u Hrvatskome tjedniku pozabavili smo se ključnim hrvatskim strateškim nacionalnim interesima danas. Naveli smo tako definiranje srednjoeuropske vanjskopolitičke agende, jačanje vojnih kapaciteta, demontažu klijentelističkoga sustava što uključuje reformu javne uprave i pravosuđa, izradu provedive demografske strategije, ali i upozorili na važnost postojanja duhovnoga središta, tj. vrijednosnoga sustava kao integrativnoga čimbenika jednoga društva.

Među ključnim strateškim interesima naveli smo i raščišćavanje povijesnih tema. I sadašnja predizborna kampanja za parlamentarne izbore potvrđuje kako je neraščišćena prošlost idealan humus za političke manipulacije, polariziranje društva i za sprječavanje postizanja nužnoga društvenoga konsenzusa. A potvrđuje i to da je ovoj temi potrebno dati i dodatnu pozornost. Neraščišćena prošlost koja se koristi za političke manipulacije i polarizacije nedvojbeno je jedan od glavnih čimbenika koji ljude tjeraju iz Hrvatske. Zbog neraščišćene prošlosti, koja se po potrebi uključuje u dnevnopolitičke obračune, hrvatsko društvo jednostavno ne može naprijed.

Jedna od češćih izreka – ispraznica koje se nerijetko mogu čuti u medijsko-političkome prostoru – ona je da „treba pustiti prošlost i okrenuti se budućnosti“. Iako među onima koja zagovaraju ideju da se „pusti prošlost“ ima i dobronamjernih ljudi kojima je dosta ideoloških rasprava i podjela na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, mišljenja sam kako među promicateljima „puštanja prošlosti“ prednjače oni koji jako dobro prosperiraju upravo na temelju „zasluga“ iz prošlosti. I to onih „zasluga“ koje svoje korijene nerijetko imaju u masovnim ubojstvima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata ili u pripadnostima represivnim i političko-ideološkim tijelima tijekom razdoblja Jugoslavije. Oni su ti – ili pak njihovi biološki i ideološki sljednici – koji ne žele utvrđivanje povijesne istine i otkrivanje razmjera komunističkih zločina, ali koji potenciranjem povijesnih krivotvorina i proizvodnjom ideoloških konflikata kontaminiraju medijski, politički i znanstveni prostor i nastoje eliminirati svaki pokušaj revizije lažne prošlosti.

Svi oni koji nastoje dekonstruirati lažne mitove iz jugoslavenske komunističke prošlosti u Hrvatskoj žurno postaju „fašisti“ ili „revizionisti“. Prozivke za fašizam pri tom su stare i otrcane metode kojima se između dvaju svjetskih ratova koristila tzv. lijeva inteligencija. Ona je sve svoje protivnike, bez iznimke, proglašavala fašistima, pa su čak i socijal-demokrati postajali „socijal-fašistima“. Optužbe za „revizionizam“ također dolaze iz bivšega komunističkog verbalnog arsenala (međusobne unutarkomunističke prozivke za „revizionizam“ i „partijska skretanja“) koji je, na žalost, danas i u nekim državama Zapada ušao u uporabu. No revizionizam je, kao što je zapazio jedan američki povjesničar, „životna snaga povijesne znanosti“. Historiografija ne bi bila znanost kad ne bi revidirala pogrješne spoznaje. Pri tom se, naravno, radi o znanstvenome, a ne ideološkome revizionizmu.

‘Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti’

„Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti“ – zapisao je povjesničar, filozof povijesti i albanolog dr. sc. Milan Šufflay. Kolika je snaga prošlosti, bili su svjesni i Šufflayevi krvnici čijim su nalogodavcima smetala njegova povijesna istraživanja. Raspravljati o prošlosti znači, nota bene, raspravljati i o budućnosti. Povijest, naime, nije samo „učiteljica života“, nego je i „lux veritatis“ – svjetlo istine. Bez rasvijetljene prošlosti nema sigurnoga puta u budućnost. Jer, kao što je rekao George Orwelle: „Oni koji kontroliraju prošlost, kontroliraju i budućnost, oni koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju prošlost.“

Razloge zašto je Hrvatima sve više dosta povijesnih tema, do razine prijezira, treba prije svega potražiti u činjenici da su se povijesnim temama umjesto historiografa i znanstvenika u medijima ponajviše bavili ordinarni politikanti i ideološki mistifikatori kojima nije zaista bilo stalo do utvrđivanja povijesne istine, nego su se povijesnim temama koristili kao sredstvom prikupljanja jeftinih političkih poena i kao sredstvom međusobnih obračuna. U takvima su raspravama etiketiranja prednjačila nad istraživanjima temeljenima na povijesnim arhivima. Lakše je etiketirati, nego upoznati čari prašine arhivskih kutija.

Nema alternative raščišćavanju prošlosti

Ispravan stav prema prošlosti i utvrđivanje povijesne istine predstavljaju conditio sine qua non za izgradnju zdrave budućnosti. Za Hrvatsku je od iznimne važnosti da se okrene budućnosti (taj dio izreke svatko normalan potpisuje), ali se prošlost ne može i ne smije pustiti. Ako Vas netko pokrade, hoćete li „pustiti prošlost“ i sutra ga ponovno pustiti u svoj obiteljski dom? Naravno da ne ćete. Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost. Alternative, zapravo, nema. Alternativa je današnje stanje u Republici Hrvatskoj.

Neraščišćena prošlost, naime, pupčano je povezana i s geopolitičkom i kulturološkom orijentacijom naše države. Tijekom čitave povijesti hrvatske političke, kulturne i duhovne elite bile su upravljene prema srednjoeuropskome i mediteranskome okružju. Hrvatska je srednjoeuropska i mediteranska zemlja pa zastupati srednjoeuropsku i mediteransku vanjskopolitičku orijentaciju značilo bi po prirodi stvari afirmirati hrvatske interese. Ipak, tijekom 19. stoljeća javljaju se ideje i programi koji Hrvatsku – tada, naravno, upravno-politički rascjepkanu na više dijelova u okviru različitih državno-pravnih okvira – u perspektivi vide u okviru južnoslavenskoga naddržavnog okvira. Kasnije, ta će politika kulminirati u obliku stvaranja monarhističke i komunističke Jugoslavije, tj. u odlasku Hrvatske prema Balkanu, ali i prema sovjetskim i afroazijskim paralelama i meridijanima u okviru tzv. politike nesvrstanosti.

Između slobode i jugoslavenstva

„Bi li k slavstvu i ka hrvatstvu?“ – zapitao se davne 1867. u istoimenoj knjizi Otac domovine dr. Ante Starčević. I to će pitanje, ta razdjelnica, zapravo u bitnome odrediti hrvatsku političku povijest proteklih sto i pedeset godina. A što je značio izbor između slavstva i hrvatstva, ponajbolje je opisao naslov zbornika radova objavljen 2009. u Nakladi Trpimir „Hrvatska između slobode i jugoslavenstva“. Jugoslavenstvo se za Hrvate pokazalo kao ideja neslobode. A izvorno, na žalost, riječ je o hrvatskoj ideji, tj. ideji nastaloj u hrvatskome političkom i kulturnom krugu…

I danas brojne interesne skupine, one političke i medijske, ali i one na povijesnim katedrama, ne žele objektivno rasvjetljavanje posljedica jugoslavenske ideje i prakse po hrvatski narod. Jer to rasvjetljavanje kao čin lustracije jasno bi pokazalo kako je i hrvatska geopolitičko-kulturološka orijentacija nakon 2000. godine uglavnom promašena jer ponovno Hrvatsku nastoji pozicionirati na područje tzv. Zapadnoga Balkana umjesto u Srednju Europu. Do ulaska Hrvatske u EU 2013. ta je agenda bila izrazito agresivna, dok se danas svodi na nastojanje da se Hrvatska koristi kao svojevrsna lokomotiva prostora bivše Jugoslavija za EU što ograničava hrvatske vanjskopolitičke kapacitete na prostoru srednje Europe.

Balkanski mulj

Hrvatski, pak, političari više ili manje pristaju uz zapadnobalkansku agendu što zbog ukaza iz Bruxellesa što zbog činjenice da je u mnogima od njih usađen prijezir prema Srednjoj Europi. Mnogo je lakše plivati u balkanskome mulju, u kojemu se kriminal, korupcija, nepotizam i općenito klijentelizam toleriraju i za koje de facto postoji ozračje pravne nekažnjivost – osim u rijetkim slučajevima unutarstranačkih i međustranačkih obračuna. Korupcija i kriminal u obimu u kojemu danas postoje u Hrvatskoj izravan su proizvod hrvatskoga pozicioniranja na Balkan 1918. godine.

Kao što, analizirajući nastanak prve jugoslavenske države, piše gospodarska povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević: „Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (…) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene…“ (Mira K. Dimitrijević, «Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja», u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 193., 194., 198.).

Svih ovih godina hrvatski su birači na izborima birali političke opcije koje nisu stvarno željele rasvjetljavanje hrvatske moderne prošlosti, a povijesnim su se temama uglavnom koristili kao sredstvom za prikupljanje jeftinih političkih poena. Tome se mora stati na kraj ako Hrvatska želi ostati subjektom međunarodnih odnosa u desetljećima koja dolaze. Konstantno polariziranje društva na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, kao što je istaknuto, onemogućuje postizanje bitnoga društvenog konsenzusa, ali daje i okolnim suparničkim državama idealno mjesto gdje mogu putem tajnih akcija (covert actions) destabilizirati hrvatsko društvo, posebno glede jasenovačkoga mita koji danas čini jedan od konstitutivnih elemenata velikosrpske ideologije, ali vanjskopolitičkoga i propagandnoga djelovanja.

I zato neka birači dobro pripaze koga će zaokružiti pred glasačkom urnom petoga srpnja jer bi još jedan mandat politike kontinuiteta u odnosu na povijesne teme, ali i općenito u odnosu na nacionalne interese – posebno ako uzmemo u obzir aktualnu ekonomsku krizu, ali i tektonske lomove geopolitičke scene – mogao značiti točku nakon koje više ne će biti povratka.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari