Connect with us

Kolumne

“Afera Savudrijska vala” je otkrila razloge hrvatske podijeljenosti

Objavljeno

on

Kako nam je samo ponovo zaigralo hrvatsko srce i uzavrela hrvatska krv kad su tko zna čije tajne službe iz tko zna kojeg razloga objavile snimku razgovora slovenskog člana Arbitražnog suda Jerneja Sekoleca i slovenske zastupnice pred Sudom, Simone Drenik iz Ministarstva vanjskih poslova Slovenije u slučaju razgraničenja Hrvatske i Slovenije. “Na kopnu, moru i zraku, ni pedlja hrvatskog teritorija!“, pisalo je na velikom transparentu koji je Torcida pokazala na utakmici Hajduk – Koper, pjevajući domoljubne pjesme. Vlada i oporba su složno odlučile da Hrvatska izlazi iz arbitražnog sporazuma što će Sabor vjerojatno jednoglasno podržati… teško se i sjetiti kad su sve hrvatske političke opcije zadnji put postigli konsenzus po nekom pitanju.

[ad id=”68099″]

I da kojim čudnim raspletom događaja Hrvatska pošalje pomorsku flotu, ma kako nedopustivo i sramotno jadna bila, u Savudrijsku valu i tenkove na sporna granična područja sa Slovenijom, podrška građana bi bila, otprilike, kao izlaznost na “sjevernokorejskim izborima”, oko 99%. Gotovo je sigurno da bi dragovoljce trebalo odbacivati zbog prevelikog broja, a vrlo je realno očekivati da bi se i sam premijer Zoran Milanović prijavio za obranu domovine od slovenskog agresora te tako potencijalnom ratu dao jednu intelektualnu, višeklasnu, elitističku dimenziju, što je nažalost (ili na sreću?) propustio početkom devedesetih jer “ti koji su stali s oružjem su u pravilu bili ljudi iz siromašnijih, s manje škole, iz siromašnijih obitelji, a elita je ostala na sveučilištima i u uredima.

Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

U cijeloj ovoj, vrijeme će pokazati, kratkotrajnoj nacionalnoj homogenizaciji vrlo lako nam promaknu bitne stvari, a to su:

  • Tko je i zbog čega objavio snimke razgovora?
  • Hoće li i kada Vesna Pusić postati persona non grata hrvatske politike?
  • Zašto smo tako homogeni prema ugrozi nacionalnih interesa od Slovenaca, a toliko razjedinjeni prema, puno ozbiljnijoj, ugrozi od Srba?

 Tko je i zbog čega objavio snimke razgovora?

Za odgovor na ovo pitanje trebalo bi biti duboko involviran u špijunske igre, ono što autor ovoga članka definitivno nije. Vjerojatno nisu ni brojni “analitičari”, u stvari obični špekulanti, koji pune medijski prostor raznim, često potpuno suludim, teorijama. Istina će isplivati, u to uopće nema sumnje, i saznat će je oni među nama koji prežive veliki broj toplinskih valova u godinama koje slijede do nečijih razotkrivajućih memoara.

Međutim, ono bitno, ono na što se svodi ova afera, jest dilema jesmo li “pobjeđivali” u arbitražnom postupku pa je snimka podvala ili smo stvarno “gubili” pa je snimka slamka spasa? Ne očekujte skori odgovor ni na ovo pitanje, čak i kad znamo da je Francuz Ronny Abraham novoizabrani arbitar Slovenije što upućuje na to da su Slovenci “pobjeđivali” i sada pod svaku cijenu, izborom arbitra neslovenca, žele zadržati Hrvatsku u postupku.

Jedino što možemo sa sigurnošću ustvrditi jest iznenađenost koju je pokazala ministrica Vesna Pusić na izvanrednoj konferenciji za novinare nakon što je Večernji list objavio informacije iz transkripata razgovora: “Ako bi bilo što od tih navoda bilo istinito, to bi bilo apsolutno šokantno…” Ne treba ovo shvatiti kao nekakav lukav diplomatski govor, jer ozbiljna diplomacija jedne države nakon najmanje dvanaest sati od kad su u posjedu snimke spornog razgovora treba izjaviti, otprilike: “Vrlo je izgledno da su Slovenci su u arbitražnom sporu s nama napravili ozbiljan međunarodni pravni incident…” Razlika je značajna.

 Hoće li i kada Vesna Pusić postati persona non grata hrvatske politike?

pusicka-cover---knockoutNišta nas ne treba čuditi kad je u pitanju Ministrica vanjskih i europskih poslova. Poznaje li ona uopće načela diplomacije? Još je davne 1860. godine Ante Starčević pisao o diplomaciji: “Jer sve države o tome rade, jer nitko nije držan drugoga više ljubiti negoli sebe, i svatko voli sam više imati negoli drugim ostaviti, među državami neima iskrenosti, neima sigurnosti, neima ljubavi, nego sve do koristi stoji.” Koliko je u skladu s navedenim promišljanjima “diplomatska” izjava Vesne Pusić u Saboru 2001. godine da je “Hrvatska vodila agresorski rat u BiH“? Tadašnji premijer Ivica Račan je očito bio dovoljno pametan ili dovoljno domoljuban da navedenu gospođu, predsjednicu koalicijskog partnera HNS-a, zadrži u Saboru, odnosno drži daleko od vlastite Vlade iako je tada u hrvatskoj diplomaciji proveo, kako je to 2009. analizirao predsjednik Hrvatskog diplomatskog kluba Sergej Ivan Morsan, “neshvatljiv postupak 2000-te godine, ex abrupto smjenjivanja i degradacije četrdesetak diplomata. Tim više što nije postojao ni profesionalni niti politički razlog za prijevremeno povlačenje veleposlanika iz država primateljica i degradaciju diplomata u ministarstvu u Zagrebu. Osim političkog revanšizma, što pak, ne možemo nazvati demokratskom kategorijom.

Premijer Zoran Milanović, očito nije ni blizu pametan niti domoljuban kao Ivica Račan pa je hrvatsku diplomaciju prepustio Vesni Pusić i njenom sukreatoru, bivšem predsjedniku, Ivi Josipoviću. A oni su sagriješili* podržavanjem mita o fašistoidnosti i genocidnosti hrvatskog naroda. I ne pitajte se sada jesu li ikad izjavili: “Hrvati su genocidan narod“? Nisu, mada je izjava o agresiji na Bosnu eksplicitna, oni su svoje mišljenje*, najčešće, implicirali. Uglavnom propustom* reagiranja na poruke o genocidnosti Hrvata iz vrha srpske vlasti (33% Srba smatra Hrvate genocidnim narodom po Borisu Havelu, odnosno čak 37% po Boži Skoki), često i riječju* poput poznatog Josipovićevog govora u Knessetu o ustaškoj zmiji, a najupornije djelom* – vraćanjem u život aktivnog antifašizma, koji se, eto, opet mora ojačati zbog aktivne borbe protiv “rastućeg fašizma u Hrvatskoj” kojeg, usput budi rečeno, nitko objektivan ne primjećuje. Jer čemu inače novoosnovana Antifašistička liga Vesninog brata Zorana Pusića, ako se fašisti nisu “nakotili”?

Malo tko ima nešto protiv antifašizma kao ideje, ali čemu tolika medijska i politička pozornost kad je fašizam u Hrvatskoj marginalna pojava u odnosu na sve (sve!) ostale Europske države pa makar s deset pomnožili sva “ušata U” po zidovima i “Za dom spremni!” po stadionima (iako je puno kompleksnije značenje tog usklika u modernoj Hrvatskoj državi od pukog i olakog vezanja s fašizmom). Mi nemamo čak niti jednu-jedinu registriranu fašističku stranku dok čak sedamnaest imaju Britanci, sedam Nijemci, Belgijanci i Nizozemci, pet Rusi, tri Norvežani, Španjolci, Šveđani i Ukrajinci, dvije Danci te jednu Austrijanci, Ciprani, Grci, Turci i Srbi.

Zašto smo tako homogeni prema ugrozi nacionalnih interesa od Slovenaca, a toliko razjedinjeni prema, puno ozbiljnijoj, ugrozi od Srba?

Nisu Slovenci za Hrvate “opasni”, nisu oni ti koje od rođenja uče da ih “samo sloga spašava”, niti se Slovenac hvali da “rado ide u vojnike”, niti Slovenci zakopavaju oružje po poljima za idući rat s Hrvatima, niti smo sa Slovencima, na kraju krajeva, ikad ratovali. Slovenci su nas, trenutno opravdano, homogenizirali pokušajem oduzimanja teritorija zakulisnim diplomatskim igrama, ali pravo je pitanje zašto nas ne homogeniziraju Srbi, svojom nediplomatskom, otvorenom i agresivnom političkom provokacijom zadnjih godina? A Srbi su za Hrvate “opasni”, njih od rođenja uče da ih “samo sloga spašava”, Srbin se hvali da “rado ide u vojnike”, Srbi zakopavaju oružje po poljima za idući rat s Hrvatima i sa Srbima, uostalom, stalno ratujemo.

300px-Serbian_crossOdgovor na pitanje ovog poglavlja pokazuje svu dubinu hrvatske podijeljenosti. Jer je cijela ta teorija o Hrvatima kao genocidnom narodu krenula od Srba nakon Drugog svjetskog rata kao metoda za ujarmljivanje našeg naroda. Nakon najgoreg rata u svjetskoj povijesti, punog strašnih zločina, ti zločini su se često dodatno multiplicirali, a povijest napisana tih godina se još uvijek istražuje i revidira.

Upravo zbog specifične mješavine fašizma i antifašizma prisutnog u hrvatskom narodu te “povijesti” pisane od raznih režimskih povjesničara iz razdoblja poslije Drugog rata, upravo zbog izmjene dominacija hrvatskog i srpskog naroda uz stoljetni neprestani sukob na hrvatskom teritoriju, koji se značajno mijenjao kroz tu stoljetnu povijest uključujući i današnju Bosnu i Hercegovinu, upravo zbog verbalnih napada na veličanstvenu pobjedu u Oluji koja je osigurala oslobađanje Hrvatske u “avnojskim granicama” (plus-minus Savudrijska vala), danas su Hrvati duboko podijeljeni. Šteta koju je hrvatska vanjska politika radila u mandatu aktualne Vlade je najveća upravo na unutarnjem planu, na podijeli, jer Pusićkino ignoriranje izjava najvišeg srpskog vodstva Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i Aleksandra Vulina o Oluji kao najvećem etničkom čišćenju nakon Drugog svjetskog rata, o povijesnoj genocidnosti i fašizmu hrvatskog naroda, o blaženom Alojziju Stepincu kao fašističkom zločincu, o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu itd. nije toliko vanjskopolitički koliko unutarnjopolitički problem.

Pojasnimo prethodni pasus i kako se generiraju podjele među Hrvatima. Dovoljno je da netko nekad pomisli da jesmo pomalo fašistoidan i genocidan narod te da ima nešto u toj srpskoj priči, a baš tu priču podržavaju navedeni hrvatski političari i dobar dio utjecajnih medija. Taj netko postaje konfuzan od gomile kontradiktornih podataka, počinje sumnjati čak i u čistoću Domovinskog rata… jesmo li stvarno potjerali sve te Srbe? I ubrzo se takva osoba nalazi u kognitivnoj disonanci, neusklađena su joj jaka uvjerenja – ljubav prema vlastitom narodu i sumnja u ispravnost postupaka dijela tog naroda – očajnički želi konsonancu i nalazi je, ako je sklon Kukuriku vladajućima, u zaključku: “Valjda bi Vlada reagirala na sve te srpske izjave da, makar dijelom, nisu točne.”

Tako da s jedne strane hrvatske podjele imamo kognitivnu konsonancu: Za antifašizam – mi Hrvati jesmo pomalo genocidni zbog zločina ustaša u Drugom svjetskom ratu i zločina u Domovinskom ratu – zbog toga treba donekle shvatiti Srbe i amortizirati njihove napade radi budućeg suživota.

Dok s druge strane hrvatske podjele imamo sljedeća jaka uvjerenja: Za antifašizam, ali uz svijest koliko je zločina nad Hrvatima počinjeno pod “antifašizmom” – mi Hrvati nismo genocidni, Drugi svjetski rat su obilježili zločini svih nad svima, a Domovinski rat je jedan od najčišćih u povijesti, poglavito s obzirom na povijesne okolnosti i obim djelovanja – Srbi nisu prošli katarzu zbog agresivne ekspanzionističke politike i suživot je nemoguć dok se to ne dogodi.

Zaključak

Upravo zbog ove konfuzne mješavine, ma kako to bilo apsurdno za narod koji je podnio veliku žrtvu prije dvadesetak godina, ne možemo biti homogeni prema srpskoj političkoj ugrozi dok ne naprave nešto ekstremno, npr. ponovnu vojnu agresiju s teritorijalnim pretenzijama (pitanje je u kakvoj i kojoj bi državi danas živjeli da su se Srbi devedesetih odlučili na politiku koju vode danas u suradnji sa “hrvatskim prijateljima” umjesto otvorene agresije). Ne možemo biti homogeni čak ni u odnosu prema svetom Domovinskom ratu, a za to možemo zahvaliti prvenstveno hrvatskim političarima, poput Vesne Pusić i Ive Josipovića, koji su, zbog tko zna kojih i čijih interesa, oživjeli režimsku SFRJ povijest u kojoj su Hrvati još uvijek fašistički i genocidan narod.

Posvećeno ideji pomirbe hrvatskog naroda prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana

Boris Traljić/Kamenjar.com

 ______________________________

*Sveta misa, pokajnički čin: Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama, braćo, da sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom i propustom

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari