Pratite nas

Kronika

‘Afera Štandovi’ – Bandić: ‘Istina je spora ali dostižna…’

Objavljeno

na

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić u četvrtak je na početku suđenja ponovio da se ne smatra krivim za pogodovanje udruzi U ime obitelji kojoj je besplatno ustupio gradske štandove i time, po tvrdnjama tužiteljstva, Zagreb oštetio za 300 tisuća kuna.

Prije ulaska na Županijski sud u Zagrebu, Bandić je pred mnoštvom okupljenih novinara samo kratko rekao: ‘Istina je spora ali dostižna. Strpljen – spašen’, javlja Večernji list.

Suđenje je na zagrebačkom Županijskom sudu počelo čitanjem optužnice Uskoka koji Bandića u ‘aferi štandovi’ tereti da je s gradskim pročelnikom Ivicom Lovrićem i voditeljicom Tržnica Zagreb Zdenkom Palac udruzi U ime obitelji priskrbio nezakonitu korist od najmanje 308 tisuća kuna, ustupajući im bez naknade štandove na kojima su prikupljali potpise za referendum. ‘U cijelosti poričem sve što mi se stavlja na teret’, kazao je Bandić, javlja Večernji list.

Milan Bandić izjavio je da se ne smatra krivim za zloporabu položaja i ovlasti, odnosno pogodovanje inicijativi U ime obitelji čime je Zagreb oštećen za 308 tisuća kuna. Radilo se i o spotovima i plakatima te štandovima za prikupljanje potpisa za referendum što ga je u rujnu 2014. organizirala inicijativa kojoj je na čelu Željka Markić.

Krivnju je porekao i njegov pročelnik Ivica Lovrić, a da se ne osjeća krivom izjavila je i Zdenka Palac, bivša voditeljica Tržnica Zagreb. Naime, preko tržnica je nabavljeno 50 štandova, dok je grad platio tiskanje letaka i plakata, te spotova za promociju prikupljanja potpisa na referendumu.

USKOK tvrdi kako pokroviteljstvo koje je Bandić potpisao s udrugom U ime obitelji nije podrazumijevalo financijsku pomoć Željki Markić, pa je novac potrošen nezakonito. Uz to, kada je počela istraga ovog slučaja, Bandić i njegovi suradnici pokušali su sakriti tragove što će USKOK, kako je najavio zamjenik ravnateljice Sven Mišković, i dokazati u ovom postupku. “Milan Bandić sve drži pod kontrolom. Vrlo je autoritativan i kod podređenih izaziva strah”, dodao je Mišković.

Tako je, na primjer, i Zdenka Palac naknadno pokušala izdati račune za najam štandova, ne bi li se zavaralo istražitelje koji su radili na slučaju štandovi. Bandićeva odvjetnica Ksenija Vržina tvrdi da je Bandić sve radio po zakonu i u interesu građana.

Naime, gradonačelnik ima ovlast prihvatiti pokroviteljstvo bilo počasno bilo financijsko, tvrdi ona, te to što je Bandić naknadno ipak financirao udrugu Željke Markić nije nezakonito. Takvih zaključaka bilo je još, a iste zaključke donosila je i tadašnja zamjenica gradonačelnika Sandra Švaljek, dok je Bandić bio u istražnom zatvoru.

Svi računi su, kako je naglasila odvjetnica, na kraju fakturirani udruzi U ime obitelji, a da štete za gradski proračun nije bilo potvrđuje i činjenica da Zagreb nije postavio imovinsko-pravni zahtjev.

Odvjetnik Krešimir Krsnik, koji zastupa Ivicu Lovrića, podsjetio je kako je još na početku ovog procesa Županijski sud u Zagrebu utvrdio da nije bilo nezakonitosti u postupcima Bandićevog pročelnika. On, naime, nije imao ovlasti za odobravanje pokroviteljstva, pa Krsnik ne zna zašto mu se uopće sudi. Odvjetnik smatra da je suđenje čisti gubitak vremena i USKOK-ova zloporaba pozicije.

Zdenka Palac, prema uvodnom govoru njezine obrane, izdala je fakturu za sporne štandove udruzi U ime obitelji. Taj račun, međutim, još nije plaćen i Zagrebački Holding pokušava ga naplatiti u sudskom postupku na Trgovačkom sudu u Zagrebu.

Optužnica protiv Bandića u “aferi štandovi” potvrđena je nakon niza odgoda još prošlog srpnja, dvije i pol godine od podizanja, a pripremno ročište više je puta odgađano. Prvu optužnicu protiv Bandića optužno vijeće odbacilo je u srpnju 2015. zaključivši da u postupanju zagrebačkog gradonačelnika nije bilo obilježja kaznenog djela.

No, Vrhovni je sud u svibnju 2016. prihvatio USKOK-ovu žalbu i zaključio da je odbacivanjem optužnice Županijski sud povrijedio odredbe kaznenog postupka “jer je izreka tog rješenja proturječna obrazloženju”.

Bandić je optužen i u aferi Agram zbog sumnji da je sa svojim suradnicima nizom nezakonitosti oštetio grad kojim upravlja godinama, ali i da je neplaćanjem poreza na donacije nakon predsjedničkih izbora 2010. navodno oštetio i državni proračun.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Obilježena 25. obljetnica stradanja osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan prije 25 godina u dvorištu prijeratne Treće osnovne škole, današnje Gradske vijećnice Grada Mostara na Bulevaru, na prvoj crti bojišnice poginulo je osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno.

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomen obilježja ispred mostarske Gradske vijećnice u ponedjeljak je obilježena 25. obljetnica stradanja osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno.

Na današnji dan prije 25 godina u dvorištu prijeratne Treće osnovne škole, današnje Gradske vijećnice Grada Mostara na Bulevaru, na prvoj crti bojišnice poginulo je osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno.

Po završetku rata, na mjestu pogibije postavljen je drveni križ, koji je godinama svjedočio i pokazivao mjesto na kojem je 17. rujna 1993. život izgubilo osam mladih pripadnika 2. lakojurišne bojne Vojne policije HVO-a Livno.

Kasnije je postavljeno spomen obilježje u obliku stećka, djelo akademskog kipara Andreja Gvozdena, na kojem su uklesana imena poginulih branitelja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari