Pratite nas

Kolumne

Agresija na Predsjednicu

Objavljeno

na

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima prošlog je petka i na području Grada Zagreba obilježen kako priliči. Uz nazočnost državnog i gradskog vrha, dostojno čovjeka su pokopani posmrtni ostatci 294 žrtve poratnog komunističkog terora, od toga preko 20% maloljetnika, dobrim dijelom još djece. Napokon su žrtve, čiji su suvremenici još živi, tretirane kao ljudi, a ne tek kao arheološke iskopine, što je slučaj s većinom dosad pronađenih posmrtnih ostataka iz tog ne tako davnog vremena. Moglo se očekivati kako ovaj događaj ne će svi dočekati s dužnim pijetetom, ponajprije ne simpatizeri komunističkog totalitarizma, oni koji sve što posjeduju, a malo čega im manjka, i sve što jesu, a jesu dobro razmješteni na ključnim društvenim pozicijama, duguju upravo njemu. Stoga i ne čudi što je u središnjim tiskovinama događaj zadobio skroman prostor, ali i što je najdojmljivija rečenica iz govora predsjednice Grabar Kitarović u većini izvještaja izostavljena. To predstavlja ujedno i svojevrsno priznanje kako je Predsjednica nedvosmisleno pogodila bit ustvrdivši kako se komunizam u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Udar na zvezdaše u korist petokrakaša

Međutim, krugovi koje taj zaključak žulja nisu se zadovoljili samo njegovim prešućivanjem. Njima neugodan događaj nisu iščekivali prekriženih ruku, nego su ga preventivnim djelovanjem nastojali zagušiti i potisnuti iz prvih minuta televizijskih vijesti. I, kako to obično bude, uspjeli su! Pokop žrtava komunizma zasjenjen je napadom na pripadnike srpske etničke zajednice koji se dogodio dva dana ranije u kasnim večernjim satima. Incident je to nesumnjivo idealnog profila, jer, em su prevladavajući mediji jače senzibilizirani na patnje lokalnih Srba nego na one bolesne male djece, em destabilizira vladajuću koaliciju. Navodno su Srbi u okolici Knina napadnuti zato što su gledali utakmicu Crvene Zvezde. Ako je tako, prvo što upada u oči je kako to sigurno nije bila prva utakmica Crvene Zvezde koju su gledali, pa dosad nikom ništa. Stoga bi bilo posve nerazborito motivaciju za taj nesvakidašnji napad tražiti zanemarujući tajming. Kako iskustvo uči kad su takva djela posrijedi, vrijeme počinjenja u najmanju je ruku jednako bitno kao i sâm sadržaj. Otprilike istovremeno, na dvije geografski bliske lokacije zbila su se dva po naravi posve različita događaja, s dvije namjene – prvo, kako bi se stekao dojam masovnosti (da nije riječ samo o izoliranom incidentu), i drugo, kako bi se stvorila opća zbrka i ispreplitanjem događaja prikrila očigledna razlika među njima. Naime, u slučaju napada u Đevrskama radilo se o ponovljenom verbalnom sukobu i prijetnjama alkoholiziranih osoba koje nisu bile maskirane i pritom nije bilo fizičkog napada. Taj slučaj je brzo formalno riješen, jedino se ne zna, i nije još vrijeme da se javno obznani, je li počinitelje netko potaknuo da baš na taj dan ponove izgred iz srpnja ili je tek riječ o pukoj podudarnosti.

Drugi slučaj, onaj u Uzdolju bliže Kninu, potpuno je drukčijeg tipa – napadači su bili maskirani, a uz verbalno maltretiranje, fizički su ozlijedili goste u kafiću. Napad je bio očito pomno planiran i organiziran budući su napadači automobile parkirali podalje kako ih se ne bi otkrilo po registraciji. Ma štogod mislili o napadnutom vlasniku kafića, bio on delija, zvezdaš, kriminalac, velikosrpski ekstremist, čuvar u zloglasnom kninskom zatvoru, vrijedi se zapitati je li doista došlo vrijeme da treba objašnjavati kako nije u redu da ga se maltretira na njegovom posjedu pred ženom i djecom. Očito treba, jer neki spremno prihvaćaju neumoljivu logiku srpskog patrijarha Pavla i današnjeg mu nasljednika Ireneja da se zlodjelo u sadašnjosti može opravdati osvetom za neki zločin u nikad dovoljno dalekoj prošlosti. A gdje li se samo u međuvremenu zagubila poruka kardinala Kuharića i ondašnjeg šibenskog biskupa Ivasa kako se takvo što ne smije činiti ni nakon kratkog vremenskog odmaka, kad su rane još svježe? Opravdavanje ovog očito insceniranog čina protiv hrvatske države posebno žalosti jer se time počinitelje štiti i implicira da su “naši”. Možda i jesu po krvi naši, ali sigurno nisu djelovali u službi hrvatskih interesa, nego nekih drugih, kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje.

Već viđeno

Kako je modus operandi počinitelja napada u Uzdolju već otprije dobro poznat, to daje za pravo Predsjednici što se još nije izjasnila o ovome činu, unatoč medijskom pritisku i unaprijed serviranom kontekstu. A da je slučaj ocijenjen zanimljivim i s gledišta nacionalne sigurnosti, potvrđuje to što je predsjednik Vlade Plenković, uz ministra unutarnjih poslova, na rješavanju aktivirao i čelnika obavještajne zajednice. Naime, pojedinci prepoznatljivi po istom rukopisu, ovih dana u medijima etiketirani kao “zakrabuljeni šovinisti”, donedavno to još nisu bili. Primjerice, nakon zakrabuljenog divljanja u Milanu (na utakmici Italija – Hrvatska) za potrebe Josipovićeve predizborne kampanje, tadašnji predsjednik i medijski kartel upregnut u isušivanje nogometne močvare skoro su ih beatificirali. Maskirani izgrednici su izveli i napad u St. Etienneu (susret Hrvatska – Češka), nakon kojeg su sluge iste političke agenture, saborski huligani upirali prstom u “huligane u ložama”, opravdavajući tako neposredne počinitelje (zanimljivo je i kako su neki od tih vandala, s kojima su se nemaskirani hrvatski navijači tada na tribinama fizički obračunali, bili iz Šibenika). A pojedinci iz splitskog podzemlja povezani s tamošnjom navijačkom supkulturom nedavno su pokušali potaknuti nerede na beogradskim tribinama, ali se nisu dobro proveli. Pošteno prebijeni, ostavši samo u gaćama, neki su zaglavili i u zatvoru. Jesu li tamo i vrbovani? Ili su vrbovani već ovdje? U svakom slučaju, ne može se poreći kako je u ovom segmentu razvijena plodonosna prekogranična suradnja.

Ipak, djelo koje je ponajviše proslavilo neo-orjunašku kriminalnu školu zacijelo je znamenita “poljudska svastika”. Ne zna se, doduše, jesu li i tad počinitelji bili maskirani, ponajprije zato što su kamere bile maskirane. No, očito je kako se radilo o svojevrsnoj posveti paktu Molotov-Ribbentrop – nacističkom performansu na korist u demokraciju prokrijumčarenih postkomunističkih struktura, združenih u prljavoj raboti rušenja hrvatskog nogometa.

Pupovac prijeti Hrvatima, a Vučić Srbima

Očekivano, dežurni tužibabe Hrvatske su napade na Srbe u predvečerje jedinog dana u godini kad se smije i službeno štogod zucnuti protiv komunizma dočekali kao ozebli sunce. Nisu časa časili medijski ih i politički iskoristiti. Naglašavanjem kako su među gostima u napadnutom kafiću bili francuski i američki državljani htjelo se sugerirati kako je riječ o turistima, mada je očito da se radi o ljudima porijeklom iz tog kraja razasutim diljem svijeta. Naime, u tako zabačene krajeve osim njih zalaze eventualno još samo vukovi radi parenja, čemu takve sredine zahvaljuju naširoko korištenu živopisnu kovanicu. U svemu ipak ohrabruje kako se Srbi u Hrvatskoj, i nakon što su mučki napadnuti, ne osjećaju toliko ugroženima da bi se ustručavali govoriti srpski u izjavama za hrvatske medije. Svejedno, njihov lider Milorad Pupovac, koji se u obraćanju hrvatskoj javnosti sve upadljivije koristi srpskim jezikom, iskoristio je prigodu otići najdalje dosad – predviđajući Republici Hrvatskoj sudbinu NDH praktično je neuvijeno zaprijetio Hrvatima novim pogromom (reprizom Križnog puta), i to baš na dan sjećanja na žrtve zločinačkog režima kojeg ne propušta niti jednu prigodu častiti i slaviti. Čini se kako Pupovac u bjesomučnoj potrazi za uzrocima međunacionalne netrpeljivosti u Hrvatskoj, barem ako je suditi prema njegovu ne baš njegovanom, poprilično oronulom i naglo ostarjelom licu, već odavno nije svrnuo pogled na za to izrazito obećavajuću lokaciju  – u zrcalo! Ovako je u tom nalaženju jednako uspješan kao u kazivanju onoga što mu je na vrh jezika, u čemu, doduše, ima i olakotnu okolnost. Naime, račvasti jezici imaju više od jednog vrha pa se između njih nije tako lako odlučiti.

I dok Pupovac prijeti Hrvatima “do istrage vaše ili naše”, Aleksandar Vučić prijeti Srbima u Hrvatskoj. Opet će im pomoći, kaže, ne obazirući se na to što dok im on pomaže, Srbi obično zapomažu. A ni u Srbiji im nema neke veće vajde od njegove pomoći, čim u sve zamjetnijem broju idu trbuhom za kruhom u tu užasnu ustašku tvorevinu služiti tek za nijansu manje grozne kune.

Zašto je Zoki čistokrvni drug, a Bero to ipak nije

Začudo, baš na dan zastrašivanja Srba u šibenskom zaleđu, jutro uoči napada (a tajming je u politici gotovo sve), oglasio se Aleksandar Vučić. Odnekud, valjda iz dubine duše, osjetio je potrebu iznijeti u javnost detalje neformalnog dogovora s predsjednicom Grabar Kitarović za vrijeme susreta u veljači 2018. godine. Od nje je, reče, zatražio da ne koristi više toliko njemu osobno iritantan izraz “velikosrpska agresija”, dok je ona njega zauzvrat zamolila da se angažira na pronalaženju nestalih osoba. Ta izjava sigurno nije dana kako bi ojačala Predsjedničinu vjerodostojnost.

Vučićevu bombu su odmah prokomentirali šef SDP-a i kandidat s karakterom. Nesretnik Bernardić je usplahireno kolutajući očima, kao da nešto traži ili na nešto posebno pazi, uspio kritizirati Predsjednicu, a da izbjegne izreći riječ “velikosrpska”. Procijedio je tek da se dogodila agresija, bez nezgodnih popratnih atributa i, naravno, u pasivu, bez još nezgodnijeg subjekta. Inače, šef SDP-a ima jedan ogroman problem za vođu Partije pa vjerojatno zato i nije tako jednodušno prihvaćen. Kako je završio fiziku, egzaktnu znanost, ima velikih problema s laganjem. Teško mu je slagati, a da se to ne primijeti. Štoviše, čim nešto muti, vidi se iz aviona,… ovaj, rada očiju. A s takvom je falingom plivati u Partiji otprilike jednako teško kao raditi u spasilačkoj službi, a ne znati plivati. No, možda za njega još ima nade. Ako se fizičar Tesla onako preporodio ostavivši se poroka kartanja, kad bi se Bernardić riješio svog poroka (Partije), tko zna gdje bi mu bio kraj. Ovako se ne zna ni gdje mu je početak.

S druge strane, Zoran Milanović, u klasičnom smislu zacijelo ne inteligentniji čovjek od fizičara Bernardića, ne bere Berine brige. Taj slaže a da ni ne trepne. Napokon, kako bi drukčije priskrbio laskavu titulu najpoznatijeg krivotvoritelja povijesti među političarima? A najpoznatiji je ne zato što bi to radio uspješno, nego zato što je u falsificiranju često uhvaćen. Od benignog slučaja finskog građanskog rata do nimalo bezazlene tvrdnje kako su Hrvati prvi patentirali holokaust, da bi nacisti potom samo preuzeli taj izvorno hrvatski koncept. Ni sad nije izdržao Vučićevo nabacivanje na volej iskoristiti kako bi ponudio osebujno tumačenje izraza “velikosrpska agresija”. A na ruku mu je išlo i to što je u trenutku dok je davao izjavu prepad u okolici Knina već bio javno obznanjen. Naime, izraz velikosrpska agresija, poučava Milanović, je uveden upravo zato kako bi se beogradska čaršija koja je zamislila i provela agresiju razlikovala od običnih ljudi, malih Srba, koji niti su luk jeli niti su ga mirisali, a koje danas huligani tuku po Hrvatskoj. Ma da,… samo nekim je Hrvatima ipak još ostalo u sjećanju kako goloruki Srbi bacaju na tenkove cvijeće samo da ih spriječe u pohodu na bratski hrvatski narod. Kako u ono vrijeme još nije bilo lasera, srpski je narod nepokolebljivo dizao tri prsta u zrak kako bi zaslijepio vozače grdosija u oklopno-mehaniziranoj povorci. Konačno, očajničkim povicima “Srbija, Srbija” nevini su Srbi pokušali odvratiti ih od suludog pohoda na Hrvatsku kumeći ih da ostanu u Srbiji. Ali čaršija nije odustajala… i prisilila ih da u nacionalnu memoriju trajno pohrane poslovicu – tko na Hrvate tenkom nasrće, traktorom se vraća!

Komunističko-fašistička agresija

Kad već Vučić i Milanović tako slabo razumiju izraz “velikosrpska agresija”, možda bi im ipak donekle trebalo izaći ususret. Mada nije sporno da je taj izraz, čim Vučiću toliko smeta, dobro pogođen. No, kako bi im se smanjio prostor za manipulacije, a uzevši u obzir i da je stvari uobičajeno karakterizirati i prema počinitelju, ne samo svrsi, taj bi protuhrvatski pothvat možda prikladnije bilo nazvati – komunističko-fašistička agresija. Komunistička po glavnom izvođaču, a fašistička po cilju. Ta bi karakterizacija bila u potpunosti usklađena s činjenicama utvrđenim u presudi Međunarodnog suda pravde u Haagu u slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije. Naime, taj Sud vidi zločine počinjene nad Hrvatima ’91 kao obrazac genocidnih čina koje su provele JNA i srpske snage s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Ukratko, Srbi su ’91 de facto kopirali pakt Molotov-Ribbentrop, koristeći vojsku komunističkog mentaliteta, strukture i doktrine, Titovu JNA, kako bi proveli klasičan fašistički cilj – stvaranje proširene etnički homogene srpske države.

Navedena kvalifikacija bi nesumnjivo beskrajno iritirala i medije srednje struje u Hrvatskoj budući oni na svaki način nastoje minimizirati ulogu komunističke JNA u agresiji. A da ona nije poslužila tek kao pripomoć nego kao udarna snaga, pokazao je istaknuti povjesničar Davor Marijan opisujući neuspjeh JNA “Operacije RAM” kao ključni događaj u obrambenoj fazi Domovinskog rata ’91. To, međutim, kako Marijan rezignirano reče u nedavno repriziranoj dokumentarnoj seriji “Rat protiv rata”, novinare u Hrvatskoj ne zanima. Uz JNA, u ulozi subjekta agresije lako se može nazrijeti i Srbija, nadasve kroz djelovanje njezinog MUP-a u obuci pobunjenika i organizaciji pobune (u Haagu je još nezavršen slučaj Stanišić i Simatović), dok su lokalni Srbi tu poslužili tek kao puko sredstvo, pomoćne postrojbe, baš kao i Osmanlijama u nešto daljoj prošlosti. Napokon, naglašavanje činjenice da vojska tzv. Republike Srpske Krajine nije bila samonikla, nego u biti tek preimenovana JNA kojom je kadrovski, financijski i logistički sve do Oluje upravljano iz Beograda, začepilo bi usta ustrajnim povijesnim krivotvoriteljima poput Zorana Milanovića. Taj je nedavno nastojao umanjiti značaj Oluje i hrvatske ratne pobjede, jer se njezinim slavljenjem navodno pridaje prevelik značaj vojsci “Krajine”, koja prema tima i takvima nije bila prelakirana JNA, nego neka bezvezna rulja koju bi pobijedili valjda i batinaši iz Uzdolja.

Otkud im pravo?

I prije Vučićevog oglašavanja na temu “velikosrpske agresije”, totalitarno glasilo prokrijumčareno u demokraciju, “Nacional”, objavilo je kako postoje neki e-mailovi iz kojih je vidljivo kako Predsjednica dvoji je li baš trebalo ukloniti Titovu bistu iz njezina Ureda. Osim što ju se time nastojalo prikazati neodlučnom i u paketu s oklijevanjem oko imenovanja “velikosrpske agresije” minirati vjerodostojnost njezinog istupa na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama, usput je bačena i kost o mogućem izvoru tih informacija. Je li to učinila Predsjednica sama (zašto bi sama sebi štetila?) ili njezin bivši savjetnik Mate Radeljić? On se, naime, nametao kao logičan izvor budući je u veljači, tek dva mjeseca poslije degažiranja iz Ureda, pustio u javnost pisani dokaz kako je Predsjednica u jednom govoru izbjegla spomenuti velikosrpsku agresiju zamijenivši ju Domovinskim ratom, da bi se na to u pomno izabranom trenutku nadovezao Aleksandar Vučić. I dok Radeljić ne želi javno priznati za koga radi, jasno je protiv koga radi. Protiv Predsjednice, a time posredno i za njezine protukandidate. Iako se često spominje da je u službi tzv. desnog protukandidata, karakterom je, čini se, ipak nešto bliži kandidatu s karakterom. Jer za koga god radio, od Radeljićeva rada upravo taj ima najviše koristi. I dok je sama operacija u “Nacionalu” izgledno koordinirana iz uskog kruga kandidata s karakterom, a drugi nek’ se glođu i mrko pogledavaju, bit svega je u tome da prostor koji je otvorio “desni” Radeljić sad nemilice koriste Vučić i Milanović.

Mada zapravo uopće nije jasno u čemu je problem oko toga što je Predsjednica pokušala rješavati bolno pitanje nestalih i pod cijenu prilagodbe verbalnog izričaja. Štoviše, njezin dio u dogovoru s Vučićem, koji je očito prava adresa za rješavanje tog problema, bilo je jednostavnije provesti nego njegov. S druge strane, time hoće li on svoje napraviti, testirala se i njegova dobra volja. Napravi li štogod, a to se unaprijed nije moglo pouzdano znati nego tek pretpostavljati, to bi mnogo značilo rodbini nestalih, a ako ne, Vučić će samog sebe prokazati nepouzdanim. Stoga je razložno zaključiti kako je tzv. desnica neformalni dogovor sotonizirala, jer joj i nije baš nešto posebno stalo do rješavanja sudbine nestalih. Stalo joj je do žrtava, baš kao Srbima do jasenovačkih, samo za korištenje u usko politikantske svrhe. No, u ovom slučaju taj je angažman ipak urodio i krupnijim posljedicama. Granatiranje Predsjednice zdesna poslužilo je kao svojevrsna topnička priprema lako moguće i koordiniranim akcijama Vučića, Milanovićevog kruga i prevladavajućih medija s ciljem dezavuiranja Predsjednice.

Naime, današnji rašete i babići, baš kao i prezimenjaci im angažirani na rušenju Hrvatske devedesetih, optimalno porazmješteni u medijima koji sada imaju istu funkciju kao kasarne JNA tada, dobro su prepoznali tko im je glavna smetnja. I odatle ta silna agresija na Predsjednicu. A da je ona opet komunističko (Milanović) – fašističke (Vučić) naravi, to, izgleda, još ne prepoznaju samo oni kojima su usta toliko puna Hrvatske da ne stignu primijetiti kako u toj agresiji i sami svesrdno sudjeluju.

Zato što se osjećaju izdanima. A jednako su izdani kao što su bili izdani ’91. Onda kad su ti isti i njihovi mentalni prethodnici na valu istovjetnog osjećaja izdaje “Vukovarskom optužnicom” rušili tadašnje hrvatsko vodstvo, a Tuđmanu prijetili kako će mu odsjeći glavu, nabiti ju na kolac i uokolo nosati. Onda kad su plodove goleme, nepojmljive i neizrecive žrtve Vukovara htjeli potpuno poništiti nerazumnim poimanjem solidarnosti, što je trebalo baciti na koljena čitavu Hrvatsku. Taman i da jesu izdani, to im – baš kao i sve ono dobro što su za Hrvatsku učinili, a neki među njima su za nju doista stavili glavu na panj u doba kad nisu svi odgovorili SAD na pitanje: SAD ili NIKAD? – ne daje pravo da SAD izdaju. Odluče li, unatoč tome, to pravo iskoristiti, neka znaju kako u tome nisu ni prvi ni zadnji, jer povijest je prepuna junaka, naposljetku upamćenih kao izdajnika.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pitanje svih pitanja – s Europom ili protiv nje?

Objavljeno

na

Objavio

Kako se prvo, a možda i jedino, poluvrijeme borbe protiv pošasti COVID-19 diljem Europe uglavnom bliži kraju, sve jasnije se nazire tko su pobjednici, a tko poraženi. Najveći pobjednik je nesumnjivo središnja europska država, motor Europske unije, Njemačka, koja je gotovo u cijelosti povratila ugled poljuljan za vrijeme migrantske krize 2015. godine. Uspjela je u tome opredijelivši se za strategiju „distanca od neznanca“, temeljenu na oprezu i organiziranosti sustava, za razliku od država koje su odabrale njemačku strategiju iz 2015. – „zagrli neznanca!“- pa prolaze kao bose po trnju.

Njemačka kao pobjednik u ratu …

Nadasve je zanimljivo usporediti njemačke rezultate u suzbijanju zaraze – koji doduše, nisu ni blizu tako dobri kao hrvatski, ali ne ćemo sad o onima izvan konkurencije – s postignućima jogunastih država koje vole naglašavati vlastitu posebnost. Tako je, nedavno svojom voljom otpala od Europe, Velika Britanija, suočena s novim izazovom samo nastavila glavinjati poput Buridanova magarca. Italija, koja je godinu dana ranije otvorila vrata kineskom prodoru u Europu, pristavši biti zadnjom postajom kineskog strateškog projekta kolokvijalno zvanog „Put svile“, sada se pokazala i vratima dobrodošlice korona virusu u Europu sumanutom akcijom „zagrli Kineza“ održanom početkom veljače.

Naposljetku, tu je i poslovično svojeglava Švedska, koja punim plućima grli svakog neznanca kojem se nađe na putu, pa se ni nepoznati virus u tome nije našao iznimkom. Dva temeljna mjerila uspjeha – brzina obuzdavanja širenja zaraze i smrtnost – prikazana su na grafovima niže, kroz trend kretanja broja novozaraženih i umrlih po tjednima na milijun stanovnika u razdoblju od 1. ožujka do 30. svibnja, pri čemu se datumi prikazani na grafovima odnose na završetke tjedana.

Spustivši broj novozaraženih na ispod 100 tjedno na milijun stanovnika, Njemačka je primirila zarazu puna dva tjedna prije Italije, iako se njome bolest proširila tjedan dana kasnije. Primjetno je i kako se zelena njemačka crta nalazi sve vrijeme ispod talijanske plave, a od sredine travnja i debelo ispod britanske crvene i švedske žute. I dok Britanija poglavito zadnjih tjedana pokazuje trend jenjavanja zaraze, za Švedsku se to nipošto ne može reći.

Tamo, naime, broj zaraženih stagnira još od sredine travnja. Možda se upravo zato tri njezine skandinavske susjede (Norveška, Danska i Finska), koje su najkasnije početkom svibnja uspjele staviti epidemiju pod kakav-takav nadzor, sad oglušuju na moljakanje Švedske da u ime europskih vrijednosti otvore granice za njezine državljane. Pritom treba reći kako je broj novozaraženih u Švedskoj vjerojatno i podosta veći, budući se tamo provodi osjetno manje testiranja na broj stanovnika u odnosu na ostale zemlje obuhvaćene analizom.

Graf niže pokazuje drugo mjerilo uspješnosti u borbi protiv bolesti COVID-19 – tjedno kretanje broja umrlih na milijun stanovnika.

Ovdje njemački uspjeh još više dolazi do izražaja, budući se zelena crta, kao primjer gotovo savršeno spljoštene krivulje, sve vrijeme nalazi ispod drugih. Slijedno tome, Njemačka i kumulativno ima 4 do 6 puta manje umrlih u odnosu na broj stanovnika od ostalih zemalja obuhvaćenih analizom. Uz to, uočljivo je kako graf države poduljeg službenog imena, koju običavamo zvati Velikom Britanijom, a žitelje joj Britancima, gotovo navlas slijedi talijanski s odmakom od dva tjedna, dosegavši pritom čak i nešto viši vrhunac. To i ne čudi budući su obje zemlje kasnile s primjenom mjera zaštite, Italija, kao rodonačelnik korone u Europi, jer je ostala zatečena, Britanija je, pak, isto to učinila svjesno, prekasno promijenivši strategiju „zagrli neznanca“ u „distanca od neznanca“. Razvidno je i kako u Švedskoj, koja je također mijenjala strategije, čak i u isto vrijeme pokušavala provoditi dvije proturječne, broj novih umrlih najsporije pada. Zapanjujuća je spoznaja o ukupnom broju umrlih u Švedskoj usporedi li se s maločas spomenutim susjednim joj zemljama koje su dosljedno provodile strategiju „distanca od neznanca“, a s kojima ju zbog zemljopisne blizine, ali i svojstvenog im ponešto introvertiranog mentaliteta koji ne pogoduje širenju zaraze, ima više smisla uspoređivati. Švedska, naime, bilježi već skoro četverostruko više registriranih umrlih od posljedica korona virusa od njih zajedno, premda ima za trećinu manje stanovnika.

… ali i u miru!

Osim u ovladavanju bolešću, Njemačka se pokazuje lokomotivom i u mjerama sanacije posljedica nezapamćenog gospodarskog zastoja, ne samo u Europi nego i diljem svijeta, koji je, suočen s nepoznatom zaraznom bolešću, posvuda primijenio stare prokušane metode njezina suzbijanja. Njemačko-francuski prijedlog pomoći s učinkom centralizacije dugova nagomilanih tijekom borbe protiv korone težak 750 milijardi eura – dvije trećine u vidu čistih davanja, i trećina u vidu povoljnih zajmova – iza kojeg je stala Europska komisija, eventualno će doživjeti određene preinake u omjerima, ali ne i konceptualno. Naime, zemlje koje bi trebale podnijeti najveći teret, one najbogatije, nemaju alternativu europskom zajedništvu. Ne samo zato što su one koje su solirale tako loše prošle u priči s korona virusom, nego i zato što je Europa na zajedništvo, s koronom ili bez nje, jednostavno primorana geopolitičkim zakonitostima. S obzirom na datost i realnost višepolarnog svijeta, svejedno bile gospodarske veze između pojedinih sila jake kao prije korone ili slabije kako se predmnijeva da će biti poslije, Europi nema druge nego okupiti se oko svog geografskog srca i gospodarskog motora – Njemačke. U protivnom, rascjepkane europske državice, spremne svaka sa svojom kratkovidnom „suverenističkom“ politikom sabotirati mogućnost da Europa u poslovima s Amerikom, Rusijom, Kinom,… progovara jednim glasom, posve predvidljivo postaju plijenom većih i jačih. Upravo onako kako su u 19. stoljeću, dok se još svijet vrtio oko Europe, nepregledna afrička prostranstva i tamošnja plemena postala kolonijalnim posjedom i podanicima europskih sila. Italija, kao nesumnjivo još uvijek moćna država, članica kluba sedam najbogatijih, je veliko upozorenje kamo vodi takvo bunilo – u prkosno pjevušenje „Bella, ciao“ i „Bandiera rossa“.

Posvemašnjom intelektualnom zapuštenošću raširenom aluzijom ujedinjene Europe na negdašnju Jugoslaviju, predvođenu u svakom pogledu primitivnom Srbijom, olako se zanemaruje kako nipošto ne može biti isto, ma ni slično, natjecati se za prvaka u trećerazrednoj jugo-ligi i boriti se, makar za opstanak, u elitnoj euro-ligi. Iako će zauzimanje za jasnu europsku orijentaciju bez fige u džepu gdjekoga podsjetiti na svojedobno namamljivanje u prvu Jugoslaviju, vrijedi primijetiti kako se Hrvatska sad vraća u matično kulturno-civilizacijsko jato kojem je čitavo tisućljeće pripadala, i u kojem je i prije, ekonomski i biološki devastirana graničnim položajem na razmeđu civilizacija, tavorila pri samome začelju, tako da današnje zakašnjelo hvatanje priključka za Europom ni po čemu nije povijesna iznimka. No, to ne znači kako rješenje treba tražiti odmicanjem od europskog stola, što bi prije bio djetinji kukavičluk doli suverenizam. Doimlje se zrelijim pokušati izboriti se za svoje mjesto pod suncem sjedeći za njim. Pritom, europeizaciju otežava činjenica da su mnogi Hrvati, neovisno o političkom polu kojem gravitiraju, u međuvremenu prihvatili ne-europske obrasce ponašanja i štošta drugo nedolično od naroda, dotle im sličnog tek po razumljivom im jeziku. Obukavši taj par opanaka, ti su sad najglasniji u protivljenju svemu što dolazi iz Europe. No, još su gori oni koji to čine potiho i podmuklo, makar prividno i odjenuli europsko novo ruho.

Tko se osjeća ugroženim jedinstvom Europe?

U Hrvatskoj, dakle, danas ne manjka onih kojima nepodnošljivo smeta europsko zajedništvo i solidarnost kao nužan preduvjet opstanka svake europske zvjezdice ponaosob. Neki u prirodnom okupljanju oko Njemačke vide veliku opasnost, poput, primjerice, onog malteškog sokola, predstavnika satelitske državice na britanskom povodcu – eto, baš one iz koje dolazi Hrvatima Herceg-Bosne dobro znani haški sudac Agius, izricatelj drakonske kazne šestorici njihovih vodećih ljudi – koji se nedavno osjetio pozvanim upozoriti kako je Angela Merkel na istome poslu kao svojedobno Hitler.

Slično, izvjesni, danas iznimno utjecajni krugovi u Hrvatskoj vide svaki njemački uspjeh kao svojevrsnu preinaku, pače reviziju rezultata Drugog< svjetskog rata, upravo onako kao što su u užem, hrvatskom smislu doživjeli 30. svibnja 1990. Kako i ne će kad sve što imaju i sve što jesu duguju pobjednicima u tom ratu. Narogušenost tih gremija na Njemačku samo je učvršćena epizodom oko izručenja dvojca „Perković-Mustač“, kad se njihov štićenik, Zoran Milanović, i pod cijenu odgode korištenja sredstava iz EU fondova, posljedično i produljenja recesije, poslužio neviđenim pravosudnim vratolomijama kako bi doskočio pravnoj stečevini Unije.

Ti se gremiji ni ovih dana nisu libili preko svog glasnogovornika na Pantovčaku, eto, opet Zorana Milanovića, nekako, čini se, sve više morenog prehladom tipa „sva četiri stađuna“, komunicirati koliko ih taj 30. svibnja žulja. Onako kao što iz hrvatske kolektivne memorije žele zatrti Bleiburg, kao simboličku ishodišnu točku, početnu domino pločicu velike hrvatske tragedije i nesreće u danima kad su njihovi mentalni, katkad i biološki predci slavili, isto su naumili, jednom već i uspjeli, učiniti i sa tridesetim svibnja kao prijelomnim začetkom sjajne niske hrvatskih uspjeha, sve redom značajnih povijesnih datuma, kojima se baš i nisu odveć radovali. A oni to – veseliti se kad Hrvati tuguju i rogoboriti kad se Hrvati raduju – mogu činiti i danas jer Hrvatsku drže za gušu još od 3. siječnja 2000., tog istinskog im dana državnosti.

Skretanje s tračnica uključivanja u Europu i europeizacije Hrvatske, na koje je hrvatski vlak postavio dr. Franjo Tuđman, ti krugovi ostvaruju suradnjom s vodećom protueuropskom centrifugalnom silom i nepokolebljivim razgrađivačem europskog zajedništva, a čiji korijeni sežu još u bleiburška vremena (stoga ima neke kozmičke pravde u tome što je Velika Britanija ispraćena iz Europe za hrvatskog predsjedanja). Potvrda i kontinuitet tog ortakluka ogledala se u snažnoj orijentaciji Račanove Vlade na London. A u službi Njezinog Veličanstva, ne doduše pod šifrom ‘007’, nego, izglednije, barem gleda li se po smislu i sadržaju, tek pod prve dvije Bondove znamenke, našao se i Zoran Milanović, posjetivši London neposredno uoči izbora 2015. godine. Tamo je neobično snažno podržao britanske napore da se smanje ovlasti EU. Kao da je bio u predizbornoj misiji obnove zavjeta poslušnosti.

Tko zapravo kontrolira medije i pravosuđe?

Stoga ni najnoviju aferu, slučajno aktiviranu slučajno otkrivenom bubom, slučajno eto baš uoči izbora, slučajno sa HDZ-ovcima i HDZ-ovkama u glavnoj ulozi, ne treba promatrati isključivo kao „čestitku“ gremija pred nemili im, obnovljeni Dan državnosti, nego i kako bi se zataškale sjajne vijesti iz Bruxellesa o izglednih 10 milijardi eura za Hrvatsku, gotovo tri četvrtine na ime bespovratnih sredstava, a ostalo u obliku povoljnih kredita. Kako nema baš nikakva rezona da bi ta afera HDZ-u pred izbore išla u korist, očito je tek da mu nanosi nezanemarivu reputacijsku štetu, jasno je kako se radi o još jednoj potvrdi u nizu da HDZ nema nadzor niti nad „neovisnim“ medijima, a bome niti nad „neovisnim“ pravosuđem, uključujući istražna tijela (pri čemu je primamljivi pridjev „neovisan“ ovdje samo krinka za posve netransparentnu ovisnost o rukama koje povlače konce iz sjene). No, to je ujedno i pokazatelj koliko je HDZ onima, pod čijim su mediji i pravosuđe doista nadzorom, trn u oku. Prepoznat je kao jedini pozornosti vrijedan suparnik, iz čega bi svak’ kome je doista stalo do Hrvatske izvukao određeni zaključak, i prema njemu se pri političkim prosudbama ravnao.

Jedinog, dostojnog im protivnika sustavno slabe već godinama ponavljajući isti, povodljivome uhu mili obrazac – HDZ optužuju za unutarnju izdaju, ali i izdajstvo prema van. Za potrebe prvoga serviraju afere HDZ-ovih uhljeba, dok se u svrhu drugoga podgrijava priča „INA-MOL“, gdje HDZ, neovisno o tomu vodio ga Sanader, Karamarko, pa evo sad i Plenković, uvijek preko istog tjednika, a kasnije svi to kao po komandi prenose, bude optužen za pogodovanje Mađarima nauštrb hrvatskih nacionalnih interesa. Koliko god te optužbe bile bizarne, jer nije li upravo SDP MOL-u prodao 25% udjela INE, k tome i dodatnu dionicu koja je kupcu preko prava veta na strateške operacije, pa čak i one manjeg značaja, ustvari davala 50% udjela u upravljanju? Pa tko bi razborit očekivao kako će preuzimanje dodatnih 22% vlasničkog udjela za gotovo trostruko iznos, biti zapravo humanitarna pomoć Hrvatima, i da se to ne će odraziti na poboljšanje upravljačke pozicije MOL-a u INI? Ukratko, INA gremijima zapravo služi kao zlatna koka, em kao sredstvo ucjene svake HDZ-ove garniture za izdajstvo, em kao sredstvo odvraćanja ulagača pravosudnim progonom najvećeg pojedinačnog investitora u Hrvatsku, koju, kako politički, tako i kapitalistički, doživljavaju kao vlastito leno.

Unatoč tome, smutljivci u misiji razdora na desnom političkom polu cinično optužuju HDZ da si je sam kriv što nema nadzor nad medijima i pravosuđem, olako zaboravljajući kako ga je jedan Viktor Orban uspostavio tek ostvarivši dvotrećinsku parlamentarnu većinu, dobrim dijelom zahvaljujući i izbornom zakonu, posve suprotnom ovdašnjim prijedlozima udruga GONG i U ime obitelji. Dotle HDZ, upravo uslijed programiranog rasapa glasova na desnici, jedva skuca kakvu-takvu natpolovičnu većinu sa s ko’ca i konopca prikupljenim osiguračima u službi vladara iz sjene, čineći koliko je u takvim okolnostima moguće. Je li onda razboritije raspršenjem glasova povećavati utjecaj tih osigurača ili ga okupljanjem oko najjačeg smanjiti na najmanju mjeru?

Milijarde, milijuni, tisuće,… je li baš svejedno?

I dok motiv izdaje, unutarnje i vanjske, gremijima služi kao sredstvo pritiska i mrvljenja domoljubnih glasova, na HDZ istinski podivljaju tek kad ostvari kakav bitan iskorak u europskim poslovima. To navodi na zaključak kako im je upravo to, udaljavanje Hrvatske od Europe i igranje uloge čimbenika nestabilnosti u njoj, strateški cilj u službi spomenutih širih protueuropskih interesa. Ne treba zaboraviti kako je Ivo Josipović putem ulice prizivao rušenje HDZ-ove Vlade 2011. godine neposredno uoči završetka pregovora s EU, da bi, nakon što u tom naumu nije uspio, zauzeo pozu „Srđa Zlopogleđa“ i konstatirao kako to nije nikakav uspjeh. Iz perspektive onih koji su ga instalirali to doista i nije bio. U znak osvete Bajićev parni valjak se neviđenom silinom obrušio na HDZ, nakon čega je na krilima medijskih talambasa stranka doživjela težak izborni poraz, a pobjednik Milanović pokušavao mijenjati čak i Ustav kako bi spriječio izručenje „bondovskog“ dvojca Njemačkoj.

Nije slučajno ni što je upravo u vrijeme kad je Andrej Plenković igrao partiju života u Bruxellesu, koja je urodila njemačkom demokršćankom na čelu Europske komisije umjesto već umalo ustoličenog nizozemskog socijalista, nastupila usklađena medijska haranga protiv šestoro njegovih ministara, optuženih mahom za sitne prekršaje pri popunjavanju imovinske kartice napuhanih do razmjera endemske korupcije, a što je, u konačnici, rezultiralo izbacivanjem četvrtine Vlade iz stroja. Da Plenković nije stajao iza tih napada, kako su mu dežurni mutikaše imputirali, potvrđuje to što je do zadnjega stajao iza najžešće napadanih. Ako ih se doista htio riješiti, čemu bi i sebe izložio tolikoj reputacijskoj šteti?

Pomalo u sjeni strke oko korona virusa, prošla je vijest kako je HNB još sredinom travnja sa Europskom središnjom bankom (ECB) ugovorio valutni swap, zamjenu kuna za dvije milijarde eura, kako bi se osnažila monetarna pozicija Hrvatske, suočene s manjkom deviznog priljeva uslijed očekivano znatno slabije turističke sezone. Time su neutralizirani pritisci na slabljenje kune, koji bi, skroz izgledno, rezultirali novim slučajem franak, ovaj puta za dužnike u eurima. Treba reći kako se ovdje zapravo radi o čistoj donaciji u vrlo teškim vremenima, jer Europi kune ne trebaju, dok Hrvatskoj euri itekako trebaju, a što su mogli ishoditi samo ljudi koje respektiraju utjecajni donositelji odluka. Drugim riječima, Andrej Plenković se i u ovom slučaju pokazao igračem koji čini razliku, i to u milijardama eura. Stoga se doimlju posve deplasiranima prijedlozi kako bi bilo najbolje degradirati ga na poziciju ministra vanjskih poslova. To bi bilo otprilike kao da se Luku Modrića sa središnje pozicije u momčadi prebaci na bočnu, pa neka čeka dok mu drugi ne dodaju loptu, umjesto da ju sam uzme i kreira hrvatske akcije.

Plenkovićevi najozbiljniji konkurenti za mjesto novog predsjednika Vlade ne ostavljaju dojam igrača ni približno takva kalibra, štoviše, kao da nisu ni iz iste lige, a upitno je čak i bave li se istim sportom. Najspominjaniji mu protukandidat, Davor Bernardić iz SDP-a, dosad se dokazao tek na predmetima reda veličine stotina tisuća kuna, kako to pokazuje notorni slučaj stipendije poslovne škole „Cotrugli“, na koju izgleda dolazi red za otplatu. Tu je i Mario Radić, najozbiljniji čovjek u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, i zašto ne, prema istom receptu kako je Zoran Milanović nudio mjesto premijera Boži Petrovu, izgledan kandidat za najvišu izvršnu dužnost u slučaju koalicije SDP-DOMPOK. Tako, naime, Pokret naziva sâm Radić, što bi valjda trebalo asocirati na MASPOK, čije je vodeće protagoniste, suprotstavljene Tuđmanu na izborima 1990., potegnuvši iz daleke Amerike tada došao podržati današnji frontman Radićeva pokreta. Međutim, uza sve Radićevo poduzetničko iskustvo i dojmljivu karijeru, vidljivo je kako se uglavnom bavio pitanjima reda veličine milijuna, a prema onome što je kazivao u nedavnim intervjuima, ni širi mu strateški zor u znatno sveobuhvatnijim državnim pitanjima ne seže puno dalje.

Kao i obično, ostaje vidjeti hoće li Hrvati opet progutati vazda jednako obojano medijsko-pravosudno kukavičje jaje ponuđeno im od gremija iz sjene, koji ni ne pomišljaju na promjenu taktike. A zašto i bi kad se dosad uvijek pokazala dobitnom? U svakom slučaju, dostatnom da razmrvi Hrvate i spriječi okupljanje oko najjačeg, jedinog koga su doista za to mjerodavni prepoznali kao prijetnju.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari