Pratite nas

Kolumne

Agresija na Predsjednicu

Objavljeno

na

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima prošlog je petka i na području Grada Zagreba obilježen kako priliči. Uz nazočnost državnog i gradskog vrha, dostojno čovjeka su pokopani posmrtni ostatci 294 žrtve poratnog komunističkog terora, od toga preko 20% maloljetnika, dobrim dijelom još djece. Napokon su žrtve, čiji su suvremenici još živi, tretirane kao ljudi, a ne tek kao arheološke iskopine, što je slučaj s većinom dosad pronađenih posmrtnih ostataka iz tog ne tako davnog vremena. Moglo se očekivati kako ovaj događaj ne će svi dočekati s dužnim pijetetom, ponajprije ne simpatizeri komunističkog totalitarizma, oni koji sve što posjeduju, a malo čega im manjka, i sve što jesu, a jesu dobro razmješteni na ključnim društvenim pozicijama, duguju upravo njemu. Stoga i ne čudi što je u središnjim tiskovinama događaj zadobio skroman prostor, ali i što je najdojmljivija rečenica iz govora predsjednice Grabar Kitarović u većini izvještaja izostavljena. To predstavlja ujedno i svojevrsno priznanje kako je Predsjednica nedvosmisleno pogodila bit ustvrdivši kako se komunizam u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Udar na zvezdaše u korist petokrakaša

Međutim, krugovi koje taj zaključak žulja nisu se zadovoljili samo njegovim prešućivanjem. Njima neugodan događaj nisu iščekivali prekriženih ruku, nego su ga preventivnim djelovanjem nastojali zagušiti i potisnuti iz prvih minuta televizijskih vijesti. I, kako to obično bude, uspjeli su! Pokop žrtava komunizma zasjenjen je napadom na pripadnike srpske etničke zajednice koji se dogodio dva dana ranije u kasnim večernjim satima. Incident je to nesumnjivo idealnog profila, jer, em su prevladavajući mediji jače senzibilizirani na patnje lokalnih Srba nego na one bolesne male djece, em destabilizira vladajuću koaliciju. Navodno su Srbi u okolici Knina napadnuti zato što su gledali utakmicu Crvene Zvezde. Ako je tako, prvo što upada u oči je kako to sigurno nije bila prva utakmica Crvene Zvezde koju su gledali, pa dosad nikom ništa. Stoga bi bilo posve nerazborito motivaciju za taj nesvakidašnji napad tražiti zanemarujući tajming. Kako iskustvo uči kad su takva djela posrijedi, vrijeme počinjenja u najmanju je ruku jednako bitno kao i sâm sadržaj. Otprilike istovremeno, na dvije geografski bliske lokacije zbila su se dva po naravi posve različita događaja, s dvije namjene – prvo, kako bi se stekao dojam masovnosti (da nije riječ samo o izoliranom incidentu), i drugo, kako bi se stvorila opća zbrka i ispreplitanjem događaja prikrila očigledna razlika među njima. Naime, u slučaju napada u Đevrskama radilo se o ponovljenom verbalnom sukobu i prijetnjama alkoholiziranih osoba koje nisu bile maskirane i pritom nije bilo fizičkog napada. Taj slučaj je brzo formalno riješen, jedino se ne zna, i nije još vrijeme da se javno obznani, je li počinitelje netko potaknuo da baš na taj dan ponove izgred iz srpnja ili je tek riječ o pukoj podudarnosti.

Drugi slučaj, onaj u Uzdolju bliže Kninu, potpuno je drukčijeg tipa – napadači su bili maskirani, a uz verbalno maltretiranje, fizički su ozlijedili goste u kafiću. Napad je bio očito pomno planiran i organiziran budući su napadači automobile parkirali podalje kako ih se ne bi otkrilo po registraciji. Ma štogod mislili o napadnutom vlasniku kafića, bio on delija, zvezdaš, kriminalac, velikosrpski ekstremist, čuvar u zloglasnom kninskom zatvoru, vrijedi se zapitati je li doista došlo vrijeme da treba objašnjavati kako nije u redu da ga se maltretira na njegovom posjedu pred ženom i djecom. Očito treba, jer neki spremno prihvaćaju neumoljivu logiku srpskog patrijarha Pavla i današnjeg mu nasljednika Ireneja da se zlodjelo u sadašnjosti može opravdati osvetom za neki zločin u nikad dovoljno dalekoj prošlosti. A gdje li se samo u međuvremenu zagubila poruka kardinala Kuharića i ondašnjeg šibenskog biskupa Ivasa kako se takvo što ne smije činiti ni nakon kratkog vremenskog odmaka, kad su rane još svježe? Opravdavanje ovog očito insceniranog čina protiv hrvatske države posebno žalosti jer se time počinitelje štiti i implicira da su “naši”. Možda i jesu po krvi naši, ali sigurno nisu djelovali u službi hrvatskih interesa, nego nekih drugih, kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje.

Već viđeno

Kako je modus operandi počinitelja napada u Uzdolju već otprije dobro poznat, to daje za pravo Predsjednici što se još nije izjasnila o ovome činu, unatoč medijskom pritisku i unaprijed serviranom kontekstu. A da je slučaj ocijenjen zanimljivim i s gledišta nacionalne sigurnosti, potvrđuje to što je predsjednik Vlade Plenković, uz ministra unutarnjih poslova, na rješavanju aktivirao i čelnika obavještajne zajednice. Naime, pojedinci prepoznatljivi po istom rukopisu, ovih dana u medijima etiketirani kao “zakrabuljeni šovinisti”, donedavno to još nisu bili. Primjerice, nakon zakrabuljenog divljanja u Milanu (na utakmici Italija – Hrvatska) za potrebe Josipovićeve predizborne kampanje, tadašnji predsjednik i medijski kartel upregnut u isušivanje nogometne močvare skoro su ih beatificirali. Maskirani izgrednici su izveli i napad u St. Etienneu (susret Hrvatska – Češka), nakon kojeg su sluge iste političke agenture, saborski huligani upirali prstom u “huligane u ložama”, opravdavajući tako neposredne počinitelje (zanimljivo je i kako su neki od tih vandala, s kojima su se nemaskirani hrvatski navijači tada na tribinama fizički obračunali, bili iz Šibenika). A pojedinci iz splitskog podzemlja povezani s tamošnjom navijačkom supkulturom nedavno su pokušali potaknuti nerede na beogradskim tribinama, ali se nisu dobro proveli. Pošteno prebijeni, ostavši samo u gaćama, neki su zaglavili i u zatvoru. Jesu li tamo i vrbovani? Ili su vrbovani već ovdje? U svakom slučaju, ne može se poreći kako je u ovom segmentu razvijena plodonosna prekogranična suradnja.

Ipak, djelo koje je ponajviše proslavilo neo-orjunašku kriminalnu školu zacijelo je znamenita “poljudska svastika”. Ne zna se, doduše, jesu li i tad počinitelji bili maskirani, ponajprije zato što su kamere bile maskirane. No, očito je kako se radilo o svojevrsnoj posveti paktu Molotov-Ribbentrop – nacističkom performansu na korist u demokraciju prokrijumčarenih postkomunističkih struktura, združenih u prljavoj raboti rušenja hrvatskog nogometa.

Pupovac prijeti Hrvatima, a Vučić Srbima

Očekivano, dežurni tužibabe Hrvatske su napade na Srbe u predvečerje jedinog dana u godini kad se smije i službeno štogod zucnuti protiv komunizma dočekali kao ozebli sunce. Nisu časa časili medijski ih i politički iskoristiti. Naglašavanjem kako su među gostima u napadnutom kafiću bili francuski i američki državljani htjelo se sugerirati kako je riječ o turistima, mada je očito da se radi o ljudima porijeklom iz tog kraja razasutim diljem svijeta. Naime, u tako zabačene krajeve osim njih zalaze eventualno još samo vukovi radi parenja, čemu takve sredine zahvaljuju naširoko korištenu živopisnu kovanicu. U svemu ipak ohrabruje kako se Srbi u Hrvatskoj, i nakon što su mučki napadnuti, ne osjećaju toliko ugroženima da bi se ustručavali govoriti srpski u izjavama za hrvatske medije. Svejedno, njihov lider Milorad Pupovac, koji se u obraćanju hrvatskoj javnosti sve upadljivije koristi srpskim jezikom, iskoristio je prigodu otići najdalje dosad – predviđajući Republici Hrvatskoj sudbinu NDH praktično je neuvijeno zaprijetio Hrvatima novim pogromom (reprizom Križnog puta), i to baš na dan sjećanja na žrtve zločinačkog režima kojeg ne propušta niti jednu prigodu častiti i slaviti. Čini se kako Pupovac u bjesomučnoj potrazi za uzrocima međunacionalne netrpeljivosti u Hrvatskoj, barem ako je suditi prema njegovu ne baš njegovanom, poprilično oronulom i naglo ostarjelom licu, već odavno nije svrnuo pogled na za to izrazito obećavajuću lokaciju  – u zrcalo! Ovako je u tom nalaženju jednako uspješan kao u kazivanju onoga što mu je na vrh jezika, u čemu, doduše, ima i olakotnu okolnost. Naime, račvasti jezici imaju više od jednog vrha pa se između njih nije tako lako odlučiti.

I dok Pupovac prijeti Hrvatima “do istrage vaše ili naše”, Aleksandar Vučić prijeti Srbima u Hrvatskoj. Opet će im pomoći, kaže, ne obazirući se na to što dok im on pomaže, Srbi obično zapomažu. A ni u Srbiji im nema neke veće vajde od njegove pomoći, čim u sve zamjetnijem broju idu trbuhom za kruhom u tu užasnu ustašku tvorevinu služiti tek za nijansu manje grozne kune.

Zašto je Zoki čistokrvni drug, a Bero to ipak nije

Začudo, baš na dan zastrašivanja Srba u šibenskom zaleđu, jutro uoči napada (a tajming je u politici gotovo sve), oglasio se Aleksandar Vučić. Odnekud, valjda iz dubine duše, osjetio je potrebu iznijeti u javnost detalje neformalnog dogovora s predsjednicom Grabar Kitarović za vrijeme susreta u veljači 2018. godine. Od nje je, reče, zatražio da ne koristi više toliko njemu osobno iritantan izraz “velikosrpska agresija”, dok je ona njega zauzvrat zamolila da se angažira na pronalaženju nestalih osoba. Ta izjava sigurno nije dana kako bi ojačala Predsjedničinu vjerodostojnost.

Vučićevu bombu su odmah prokomentirali šef SDP-a i kandidat s karakterom. Nesretnik Bernardić je usplahireno kolutajući očima, kao da nešto traži ili na nešto posebno pazi, uspio kritizirati Predsjednicu, a da izbjegne izreći riječ “velikosrpska”. Procijedio je tek da se dogodila agresija, bez nezgodnih popratnih atributa i, naravno, u pasivu, bez još nezgodnijeg subjekta. Inače, šef SDP-a ima jedan ogroman problem za vođu Partije pa vjerojatno zato i nije tako jednodušno prihvaćen. Kako je završio fiziku, egzaktnu znanost, ima velikih problema s laganjem. Teško mu je slagati, a da se to ne primijeti. Štoviše, čim nešto muti, vidi se iz aviona,… ovaj, rada očiju. A s takvom je falingom plivati u Partiji otprilike jednako teško kao raditi u spasilačkoj službi, a ne znati plivati. No, možda za njega još ima nade. Ako se fizičar Tesla onako preporodio ostavivši se poroka kartanja, kad bi se Bernardić riješio svog poroka (Partije), tko zna gdje bi mu bio kraj. Ovako se ne zna ni gdje mu je početak.

S druge strane, Zoran Milanović, u klasičnom smislu zacijelo ne inteligentniji čovjek od fizičara Bernardića, ne bere Berine brige. Taj slaže a da ni ne trepne. Napokon, kako bi drukčije priskrbio laskavu titulu najpoznatijeg krivotvoritelja povijesti među političarima? A najpoznatiji je ne zato što bi to radio uspješno, nego zato što je u falsificiranju često uhvaćen. Od benignog slučaja finskog građanskog rata do nimalo bezazlene tvrdnje kako su Hrvati prvi patentirali holokaust, da bi nacisti potom samo preuzeli taj izvorno hrvatski koncept. Ni sad nije izdržao Vučićevo nabacivanje na volej iskoristiti kako bi ponudio osebujno tumačenje izraza “velikosrpska agresija”. A na ruku mu je išlo i to što je u trenutku dok je davao izjavu prepad u okolici Knina već bio javno obznanjen. Naime, izraz velikosrpska agresija, poučava Milanović, je uveden upravo zato kako bi se beogradska čaršija koja je zamislila i provela agresiju razlikovala od običnih ljudi, malih Srba, koji niti su luk jeli niti su ga mirisali, a koje danas huligani tuku po Hrvatskoj. Ma da,… samo nekim je Hrvatima ipak još ostalo u sjećanju kako goloruki Srbi bacaju na tenkove cvijeće samo da ih spriječe u pohodu na bratski hrvatski narod. Kako u ono vrijeme još nije bilo lasera, srpski je narod nepokolebljivo dizao tri prsta u zrak kako bi zaslijepio vozače grdosija u oklopno-mehaniziranoj povorci. Konačno, očajničkim povicima “Srbija, Srbija” nevini su Srbi pokušali odvratiti ih od suludog pohoda na Hrvatsku kumeći ih da ostanu u Srbiji. Ali čaršija nije odustajala… i prisilila ih da u nacionalnu memoriju trajno pohrane poslovicu – tko na Hrvate tenkom nasrće, traktorom se vraća!

Komunističko-fašistička agresija

Kad već Vučić i Milanović tako slabo razumiju izraz “velikosrpska agresija”, možda bi im ipak donekle trebalo izaći ususret. Mada nije sporno da je taj izraz, čim Vučiću toliko smeta, dobro pogođen. No, kako bi im se smanjio prostor za manipulacije, a uzevši u obzir i da je stvari uobičajeno karakterizirati i prema počinitelju, ne samo svrsi, taj bi protuhrvatski pothvat možda prikladnije bilo nazvati – komunističko-fašistička agresija. Komunistička po glavnom izvođaču, a fašistička po cilju. Ta bi karakterizacija bila u potpunosti usklađena s činjenicama utvrđenim u presudi Međunarodnog suda pravde u Haagu u slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije. Naime, taj Sud vidi zločine počinjene nad Hrvatima ’91 kao obrazac genocidnih čina koje su provele JNA i srpske snage s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Ukratko, Srbi su ’91 de facto kopirali pakt Molotov-Ribbentrop, koristeći vojsku komunističkog mentaliteta, strukture i doktrine, Titovu JNA, kako bi proveli klasičan fašistički cilj – stvaranje proširene etnički homogene srpske države.

Navedena kvalifikacija bi nesumnjivo beskrajno iritirala i medije srednje struje u Hrvatskoj budući oni na svaki način nastoje minimizirati ulogu komunističke JNA u agresiji. A da ona nije poslužila tek kao pripomoć nego kao udarna snaga, pokazao je istaknuti povjesničar Davor Marijan opisujući neuspjeh JNA “Operacije RAM” kao ključni događaj u obrambenoj fazi Domovinskog rata ’91. To, međutim, kako Marijan rezignirano reče u nedavno repriziranoj dokumentarnoj seriji “Rat protiv rata”, novinare u Hrvatskoj ne zanima. Uz JNA, u ulozi subjekta agresije lako se može nazrijeti i Srbija, nadasve kroz djelovanje njezinog MUP-a u obuci pobunjenika i organizaciji pobune (u Haagu je još nezavršen slučaj Stanišić i Simatović), dok su lokalni Srbi tu poslužili tek kao puko sredstvo, pomoćne postrojbe, baš kao i Osmanlijama u nešto daljoj prošlosti. Napokon, naglašavanje činjenice da vojska tzv. Republike Srpske Krajine nije bila samonikla, nego u biti tek preimenovana JNA kojom je kadrovski, financijski i logistički sve do Oluje upravljano iz Beograda, začepilo bi usta ustrajnim povijesnim krivotvoriteljima poput Zorana Milanovića. Taj je nedavno nastojao umanjiti značaj Oluje i hrvatske ratne pobjede, jer se njezinim slavljenjem navodno pridaje prevelik značaj vojsci “Krajine”, koja prema tima i takvima nije bila prelakirana JNA, nego neka bezvezna rulja koju bi pobijedili valjda i batinaši iz Uzdolja.

Otkud im pravo?

I prije Vučićevog oglašavanja na temu “velikosrpske agresije”, totalitarno glasilo prokrijumčareno u demokraciju, “Nacional”, objavilo je kako postoje neki e-mailovi iz kojih je vidljivo kako Predsjednica dvoji je li baš trebalo ukloniti Titovu bistu iz njezina Ureda. Osim što ju se time nastojalo prikazati neodlučnom i u paketu s oklijevanjem oko imenovanja “velikosrpske agresije” minirati vjerodostojnost njezinog istupa na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama, usput je bačena i kost o mogućem izvoru tih informacija. Je li to učinila Predsjednica sama (zašto bi sama sebi štetila?) ili njezin bivši savjetnik Mate Radeljić? On se, naime, nametao kao logičan izvor budući je u veljači, tek dva mjeseca poslije degažiranja iz Ureda, pustio u javnost pisani dokaz kako je Predsjednica u jednom govoru izbjegla spomenuti velikosrpsku agresiju zamijenivši ju Domovinskim ratom, da bi se na to u pomno izabranom trenutku nadovezao Aleksandar Vučić. I dok Radeljić ne želi javno priznati za koga radi, jasno je protiv koga radi. Protiv Predsjednice, a time posredno i za njezine protukandidate. Iako se često spominje da je u službi tzv. desnog protukandidata, karakterom je, čini se, ipak nešto bliži kandidatu s karakterom. Jer za koga god radio, od Radeljićeva rada upravo taj ima najviše koristi. I dok je sama operacija u “Nacionalu” izgledno koordinirana iz uskog kruga kandidata s karakterom, a drugi nek’ se glođu i mrko pogledavaju, bit svega je u tome da prostor koji je otvorio “desni” Radeljić sad nemilice koriste Vučić i Milanović.

Mada zapravo uopće nije jasno u čemu je problem oko toga što je Predsjednica pokušala rješavati bolno pitanje nestalih i pod cijenu prilagodbe verbalnog izričaja. Štoviše, njezin dio u dogovoru s Vučićem, koji je očito prava adresa za rješavanje tog problema, bilo je jednostavnije provesti nego njegov. S druge strane, time hoće li on svoje napraviti, testirala se i njegova dobra volja. Napravi li štogod, a to se unaprijed nije moglo pouzdano znati nego tek pretpostavljati, to bi mnogo značilo rodbini nestalih, a ako ne, Vučić će samog sebe prokazati nepouzdanim. Stoga je razložno zaključiti kako je tzv. desnica neformalni dogovor sotonizirala, jer joj i nije baš nešto posebno stalo do rješavanja sudbine nestalih. Stalo joj je do žrtava, baš kao Srbima do jasenovačkih, samo za korištenje u usko politikantske svrhe. No, u ovom slučaju taj je angažman ipak urodio i krupnijim posljedicama. Granatiranje Predsjednice zdesna poslužilo je kao svojevrsna topnička priprema lako moguće i koordiniranim akcijama Vučića, Milanovićevog kruga i prevladavajućih medija s ciljem dezavuiranja Predsjednice.

Naime, današnji rašete i babići, baš kao i prezimenjaci im angažirani na rušenju Hrvatske devedesetih, optimalno porazmješteni u medijima koji sada imaju istu funkciju kao kasarne JNA tada, dobro su prepoznali tko im je glavna smetnja. I odatle ta silna agresija na Predsjednicu. A da je ona opet komunističko (Milanović) – fašističke (Vučić) naravi, to, izgleda, još ne prepoznaju samo oni kojima su usta toliko puna Hrvatske da ne stignu primijetiti kako u toj agresiji i sami svesrdno sudjeluju.

Zato što se osjećaju izdanima. A jednako su izdani kao što su bili izdani ’91. Onda kad su ti isti i njihovi mentalni prethodnici na valu istovjetnog osjećaja izdaje “Vukovarskom optužnicom” rušili tadašnje hrvatsko vodstvo, a Tuđmanu prijetili kako će mu odsjeći glavu, nabiti ju na kolac i uokolo nosati. Onda kad su plodove goleme, nepojmljive i neizrecive žrtve Vukovara htjeli potpuno poništiti nerazumnim poimanjem solidarnosti, što je trebalo baciti na koljena čitavu Hrvatsku. Taman i da jesu izdani, to im – baš kao i sve ono dobro što su za Hrvatsku učinili, a neki među njima su za nju doista stavili glavu na panj u doba kad nisu svi odgovorili SAD na pitanje: SAD ili NIKAD? – ne daje pravo da SAD izdaju. Odluče li, unatoč tome, to pravo iskoristiti, neka znaju kako u tome nisu ni prvi ni zadnji, jer povijest je prepuna junaka, naposljetku upamćenih kao izdajnika.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Zagreb 1945. bio je kao Vukovar 1991.

Objavljeno

na

Objavio

Kako su Titovi prljavi četnici i partizani upali u Zagreb i izvršili neopisivi masakr nad Hrvatima?

Ivan Šibl će se prvi put razočarati još u partizanima, kad dođe zapovijed da Deseti zagrebački korpus ne smije prvi ući u Zagreb. Životna priča Ivana Šibla, partizana kojemu je prvi pištolj poklonio Rade Končar, da bi mu baš taj Udba oduzela 1971. godine ne bi bila zaokružena, a da se ne prozbori o Desetom zagrebačkom korpusu Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, u kojemu je od osnivanja on obnašao dužnost komesara.

Deseti korpus djelovao je u sjevernome dijelu Hrvatske, takozvana Zagrebačka oblast, na terenu između Ilove, Drave, Slovenije i Save, a od 16. travnja 1945. godine, nalazio se u sastavu Treće armije. Sastav korpusa činilo je uglavnom ljudstvo rodom iz Zagreba i širega okružja, ustrojenoga od sedam brigada i više samostalnih postrojba, 32. i 33. divizije i sedam partizanskih odreda – Kalničkoga, Zagorskog, Zagrebačkog, Podravskog, Bjelovarskog, Moslavačkog i Pokupskoga.

Zapovjednik korpusa bio je Vladimir Matetić, rodom iz Lovrana, a kasnije Mate Jerković, rodom iz Siska, koji je do sredine 1942. bio vojnik Nezavisne Države Hrvatske, a poslije rata postat će zapovjednikom Ratne mornarice, komesar Ivan Šibl, pomoćnik Šime Balen, a načelnik Josip Rukavina.

Među ostalima, u zapovjedništvu Desetog korpusa bio je i čelnik Personalnoga odsjeka Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, kao i znani zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, Rade Bulat i drugi. Do kraja Drugoga svjetskog rata u njegovim redovima borilo se oko dvadeset tisuća partizana, od kojih je 7.786 poginulo i ranjeno.

Oko ovoga korpusa poslije Drugog svjetskog rata nastat će namjerna nesuglasica o njegovoj ulozi u oslobađanju Zagreba 8. svibnja 1945. godine.

znackaXkorpusNaime, godinama se tvrdilo da su njegovi pripadnici prvi ušli u Zagreb, koji su dva dana ranije napustili većina ustaša i domobrana, ali i mnoštvo civila, dok je povijesna istina posve drukčija, a prešućivala se namjerno zbog ideološke dogme zvane bratstvo i jedinstvo.

Snage koje su prve ušle u Zagreb bile su iz Prve armije čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević, rođen u Crnoj Gori, i Druge armije pod zapovjedništvom Koče Popovića, rođenoga u Beogradu. Tu su bile i 21. 25. srpska divizija – obje iz središnje Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. četničke kokarde zamijenili petokrakama.

Zatim, 6. lička proleterska divizija Nikola Tesla, pod zapovijedanjem ratnoga zločinca iz ‘srpskoga ustanka’ u Srbu 1941. Đoke Jovanića i 28. slavonska divizija pod zapovijedanjem Radojice Nenezića, rođenoga u Nikšiću u Crnoj Gori, u čijem su sastavu i vodstvu bili pretežito Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova.

Glavnu ulogu u ‘oslobađanju’ Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu, a među kojima je bilo i mnoštvo aboliranih četnika. Oni su prvi ušli u opustjeli grad i već u prvim satima počeli sustavno, već unaprijed pripremljeno, preuzimanje svih značajnih ustanova i masovna uhićenja uz brojne likvidacije.

Pripadnici Desetoga zagrebačkog korpusa u grad su ušli sljedećega dana. Tek tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja.

„Oslobađanje“ Zagreba u krvi tisuća nevinih

Postavlja se logično pitanje: zašto su partizani, to jest četnici iz Srbije, morali ući prvi u Zagreb, a ne hrvatski partizani? Zagrebački je korpus namjerno nekoliko dana zadržan u blizini Zagreba, da bi u njega prve mogle ući postrojbe sastavljene od Srba iz Srbije, Bosne i Hrvatske te Crnogoraca.

Zagrebački partizanski 10. korpus čekao je u blizini Sesveta da prvi uđe u Zagreb, ali im je dopušten ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne, s tim, da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske postrojbe. Zagrebački je korpus 10. svibnja formalno preuzeo dužnost “Zagrebačkog garnizona”, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. armije Koče Popovića.

Koliko je sve planski bilo osmišljeno da se Hrvate ponizi, pokazuju činjenice da je ‘guverner’ okupiranoga Zagreba od strane partizanskih četničkih postrojba postao Mijalko Todorović-Plavi, Srbin iz Kragujevca. Odnosno, da je zapovjednik tadašnjega mimohoda Jugoslavenske armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio Vaso Jovanović iz Podgorice, zapovjednik 1. proleterske divizije. O ovome, smišljenom i provedenom protuhrvatskom planu general Ivan Šibl pisat će u svojoj knjizi “Sjećanja”.

Ovakvo je ‘oslobađanje’ Zagreba i Hrvatske donijelo smrt i rijeke krvi za stotine tisuća Hrvata. Dan 9. svibnja u Europi slavi se kao Dan pobjede, a na žalost, hrvatski je narod taj dan, ali i cijeli svibanj 1945. upamtio kao krvavo razdoblje najgore komunističke represije i terora. Osobito je Zagreb u svibnju 1945. doživio jedan od najtamnijih trenutaka u svojoj povijesti. Nadali su se Zagrepčani dolasku dobro organizirane i obučene vojske, a dočekali su gomilu prljavih i okrutnih dojučerašnjih četnika.

Njihov ulazak u Zagreb značio je strahoviti i jezoviti zločin nad onima koji su se tih dana zatekli u njemu, a nisu podržavali komunističku vlast. Zagrebačke bolnice, poglavito Rebro, postale su stratište golobradih hrvatskih vojnika, koji su izbačeni sa svojih ležajeva, prebačeni u kamione i odvezeni na stratišta. Na stotine nepoćudnih Zagrepčana zatvoreno je u zloglasne logore “Kanal”, današnji Autobusni kolodvor u Držićevoj, Prečko i druge.

Gotovo da nije bilo zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u zatvor ili logor. O tim strašnim zločinima u Zagrebu se šuti i do dana današnjega. Zato Zagreb, što je tragično, ima Trg žrtava fašizma, ali nema Trga žrtava komunizma.

Stratišta na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice. Gračani, Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoje življenje uz glavni hrvatski grad. Dolazak 6. ličke proleterske divizije u Gračane bio je traumatičan događaj za cijelo mjesto, kojega se i danas stariji mještani sjećaju sa suzama u očima.

Nakon dvodnevne bitke u kojoj su pripadnici ove brigade svladali hrvatske i njemačke snage u povlačenju, započeo je cjelomjesečni masakr i iživljavanje nad poraženima. U Gračanima je uspostavljen stožer brigade i vojni zatvor. Podrum kuće gdje je bio stožer služio je kao mučilište, dok su gospodarske zgrade postale zatvor. Ovi događaji po mnogo čemu podsjećaju na Vukovar, nakon što su ga Jugoslavenska narodna armija i četničke postrojbe ‘oslobodile’ 18. studenoga 1991. godine. Povijest se Hrvatima, nakon svibnja 1945. ponovila 46 godina kasnije.

Gračani – stratište i danas bez imenovanih ubojica

Prema navodima svjedoka, svako jutro partizani bi čistili podrum od krvi i dijelova tijela mučenih ljudi. U njemu ne samo što su mučeni hrvatski i njemački vojnici, nego i velik broj civila, osobito žena, a i domaći stanovnici. Posebno je stravičan pokolj ranjenika iz bolnice za plućne bolesti “Brestovac” na Sljemenu, iznad Gračana i Šestina, gdje su hrvatski vojnici izbačeni iz bolesničkih kreveta, poklani i pobacani u jame.

Krvavi pir pripadnika 6. ličke proleterske divizije trajao je sve do početka lipnja 1945. godine. 2SR Gračani Obernjak 0002Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno, više nego jasno govori zapovijed koju je Aleksandar Ranković, čelnik Ozne, ili Odjeljenja za zaštitu naroda, odnosno komunističke tajne policije osnovane 13. svibnja 1944. godine, uputio 17. svibnja zapovjedništvu Ozne u Zagrebu: “Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita.

Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Dakle, sve je jasno, Ranković kao čelnik Ozne, izravno je podređeni i najbliži Titov suradnik, što znači da je Tito taj koji ne neizravno, nego izravno, stoji iza ovih stravičnih pokolja u glavnom gradu Hrvata.

Desetke i desetke godina o ovim stratištima nije se smjelo govoriti, a grobovi su bili jame bez cvijeća i križa. Zagrepčani se nisu dali pa su stanovnici već nekoliko mjeseci nakon gračanskoga pokolja na pojedinim stratištima ostavljali cvijeće. Uglavnom su to mladi ljudi koji su time prkosili komunističkoj vlasti.

Kada je, jednoga dana, milicija razbila raspelo u blizini grobnice na Lonjščini, Gračanci su razumjeli poruku pa su prestali s tom ljudskom gestom. Obilježavanje stratišta, bez straha, moći će započeti tek stvaranjem slobodne Republike Hrvatske.

Gračani su, na žalost, samo jedno od brojnih stratišta glavnoga grada Hrvatske o kojima se i danas, zbog halabuke kojekakvih radničkih fronti, nevladinih udruga poput Dokumente, zabludjelih bivših predsjednika, sveznajućih jugoslavenštinom zadojenih “vučjih čopora”, povjesničara mrzitelja s Filozofskoga fakulteta i Fakulteta političkih znanosti ne smije govoriti, ne smije se napraviti dokumentarni film, odnosno da se činjenično i povijesno i etički ispravno označi kao kolektivni zločin iz mržnje golemih razmjera na području Zagreba i cijele nam Hrvatske.

A činjenice koje nisu podvrgnute takozvanim povjesničarima sljedbenicima ideologije zla zvanom komunizam, može se znati kao što je to učinio dr. Josip Jurčević navodeći podatke državnih komisija bivše Jugoslavije iz kojih proizlazi da su komunističke vlasti počinile 89 posto zločina, Talijani 8 posto, partizani i četnici 1,5 posto, a režim Nezavisne Države Hrvatske 0,13 posto.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

O Pupovčevu pjevu i čuvanju obraza mesijama

Objavljeno

na

Objavio

Treba vjerovati Miloradu Pupovcu kad kaže da on, evo, već skoro 30 godina, živi razliku između Republike Hrvatske (RH) i Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Naime, njegov prethodnik na mjestu prvog Srbina u Hrvatskoj za vrijeme NDH, dr. Savo Besarović, nije bio te sreće. Nije preživio razliku između Narodne Republike Hrvatske (prethodnice Socijalističke Republike Hrvatske) i NDH. Točnije, smaknule su ga vlasti druge teritorijalne slijednice NDH, Narodne Republike BiH.

Politički Hrvat i politički Srbin

Može se samo nagađati što bi bilo da je dr. Savo Besarović, kao etnički Srbin, pravoslavac, koji se nije pobunio protiv vlastite domovine, nego je sve svoje umne i mentalne kapacitete uložio u njezin razvoj, dočekao demokratsku Hrvatsku i kako bi se u njoj proveo.

Po svemu sudeći bi kao politički Hrvat živio razliku između RH i NDH tako što više ne bi bio ono što je bio u NDH, a bio je predstavnik pravoslavaca u Saboru i Vladi, ali bi, po svoj prilici, ipak nekako preživio tu tranziciju. A to već zvoni na uzbunu nagoneći na pomisao kako suvremena Hrvatska možda i nije toliko različita od nekadašnje NDH, napose ako ih se obje promatra u odnosu prema NRH (i SRH), baš kako je u nedavnom obraćanju na svoj način natuknuo predstavnik Srba u Hrvatskoj, Milorad Pupovac.

Da Pupovac, iako hrvatski državljanin i saborski zastupnik, nije politički Hrvat nego politički Srbin, vidljivo je na primjerima kad su hrvatski i srpski politički interesi suprotstavljeni. Ako se tkogod i ne sjeća njegova držanja u vrijeme hrvatskog priznanja Kosova, ima priliku podsjetiti se na to svake godine, 4. i 5. kolovoza, kad Pupovac sa svojima oplakuje srpske žrtve, a ne slavi s njihovima veličanstvenu hrvatsku pobjedu koja je, među ostalim, omogućila i svim ovdašnjim Srbima da žive u svojoj državi, bila to Hrvatska ili Srbija.

Za ilustraciju, Tomislav Žigmanov, čelnik Hrvata u Srbiji, nedavno reče da kad bi on 5. kolovoza došao u Hrvatsku slaviti Oluju, u Srbiju se više ne bi mogao vratiti. Pupovac ne samo da se u Hrvatsku vraća nego ga se takvoga i prihvaća.

Milorad Pupovac je političko srpstvo samo potvrdio nedavnim zapaženim javnim istupom, ne toliko usporedbom RH i NDH – koja je, pomalo iznenađujuće, najviše pogodila one koji bi to domalo shvatili kao kompliment… za RH, no sad kad novi miljenik desnice u tom kontekstu reče da je NDH bila fašistička tvorevina, ne osjetivši pritom potrebu za Tuđmanovim dodatkom, treba mu očito vjerovati… barem koliko i Pupovcu – koliko izjavom kojom je označio Hrvatsku faktorom nestabilnosti u susjedstvu, danom za portal radiosarajevo.ba koji po uzoru na propalo jugoslavenstvo promiče velikobosansku ideologiju. Pomalo ironično, Pupovac se našao oglasiti baš na portalu sa sjedištem u rodnome gradu Save Besarovića u kojem danas živi osjetno manje Srba, pravoslavaca, nego u vrijeme NDH, i to unatoč tome što sada ima pet puta više žitelja.

Zvonki šamar Srbiji

Ipak, kad se pomnije promotre zbivanja koja su krajem kolovoza i početkom rujna uskovitlala prašinu, samo je jedno šire odjeknulo i, štono bi se reklo, poprimilo strateški značaj – izostanak predstavnika Srbije s obilježavanja 80. godišnjice početka Drugoga svjetskog rata. Iako se doimlje posve prirodnim da u takvoj prigodi ne bude mjesta zemlji koja je pola stoljeća kasnije služeći se komunističkom vojskom, ostavštinom diktatora Tita, nakanila ostvariti tipičan fašistički cilj – proširenu, etnički homogenu državu – u Srbiji je to doživljeno kao težak udarac.

Tamo, naime, žive u uvjerenju da su u Drugom svjetskom ratu imali čak dva antifašistička pokreta – partizanski i četnički. Stoga su se sad našli “iznenadjenima i uvredjenima” što je poziv izostao.

Neovisno o tome je li i u kojoj mjeri hrvatska vanjska politika kumovala nepozivanju Srbije na značajan međunarodni događaj – znakovito je tek da je domaćin, poljski predsjednik Duda politički vrlo blizak predsjednici Grabar Kitarović – Srbija je očito Hrvatsku prepoznala izvorom svojih nedaća. Stoga je odlučila iskaliti sav svoj bijes pokušajem destabilizacije vladajuće koalicije u Hrvatskoj čija joj trenutna vanjska politika očito ne odgovara. A ne odgovara joj jer nije više onako pasivna, svedena na reakcije kao donedavno, nego, upravo suprotno, tjera Srbiju u ćorsokak.

Hrvatska to, kao i druge aktivnosti na vanjskopolitičkom polju, ne provodi onako sirovo, izravno, kao što Slovenija postupa prema njoj, nego više u britanskom stilu – potiho i proračunato. Bitniji joj je učinak nego samohvala. A učinak je takav da Srbija, unatoč deklarativnoj podršci Hrvatske, ovim tempom ne će u EU ni za 50 godina.

Ocvali imperij uzvraća udarac

Operaciju frustrirane Srbije usred sezone kiselih krastavaca nema naročitog smisla promatrati u kontekstu izbora, jer su oni kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, još daleko. Tim više što je izjava Aleksandra Vučića o svojedobnom dogovoru s predsjednicom Grabar Kitarović očito bila plasirana kako bi joj politički naštetila.

Štoviše, pokazala se tek startnim pucnjem iza kojeg je uslijedio niz akcija uglavnom pokazne i psihološke naravi, od riječkog slučaja “Škalamera” pa, sve do, barem zasad, pohoda “Vulinovih 11“, propale parade ponosa u srpskim vojnim uniformama po Jasenovcu, čiji su nesuđeni akteri elegantno ispraćeni riječima iz kultnog srpskog filma – propisi su propisi!

Sve to je trebalo u prvome redu destabilizirati HDZ, nedavno prinuđen na rekonstrukciju Vlade, dok je Pupovac već uobičajeno poslužio kao logistika, da suzama od benzina rasplamsa vatru. Pritom se ponajviše računalo na one koji se, čim im se pokaže mali prst, pale kao suha travka. I neki su se doista, ne prvi put, spremno odazvali.

Rukopis Srbije najlakše se mogao iščitati u riječkome slučaju, prije svega po uključenim akterima (školovani provokator, nimalo slučajno učlanjen u HDZ, tijelo lokalne srpske etničke zajednice, konzulat Srbije u Rijeci i, konačno, k’o žlica vegete u receptima Steve Karapandže, neizbježni Pupovac). Ipak, osim otkrivenog modusa operandi, tu su nikad jasnije na vidjelo isplivali i lokalni srpski igrači u pravosuđu i medijima, što možda i nije tako loše.

Razrješavanje drugog incidenta, onoga u Uzdolju kod Knina, gdje je na svom posjedu pred ženom i djecom zlostavljan navijač Crvene Zvezde i gosti u njegovu kafiću, daleko je još od epiloga, unatoč tome što su neposredni počinitelji do zadnjega otkriveni i privedeni. Naime, tko poznaje princip djelovanja navijačkih skupina, jasno mu je kako takva, planirana i organizirana, načinom i mjestom izvedbe nesvakidašnja i posve netipična navijačka akcija ne može biti posljedica spontane odluke sazrele u samoj skupini.

Idejni začetnik i pokretač većih akcija skupine obično bude vođa, onaj kojem se vjeruje. A kad taj nešto naloži, dalje je sve stvar rutine. Jer što je 19-godišnjim mulcima izmlatiti tamo neke Srbe, pa to im dođe isto k’o da biju purgere, ili ih, recimo, baciti u more kao svojedobno Zdravka Mamića? Kako oni ne diskriminiraju po rasnom kriteriju, nije im problem ni linčovati crnca nasred Rive. A tek na ulici prstom upirati u Azijate, to im zacijelo ne pada teže nego narisati svastiku.

Samo jednog nikako da se sjete – okomiti se na prekupce stranih roba i nastranih ideja, posebno one koji crpe moć iz struktura povezanih s obavještajno-represivnim aparatom komunističke Jugoslavije. To čudi tim više jer se navijači vole predstavljati čuvarima hrvatske tradicije i časti. A možda im je takve teško prepoznati jer su se prilično vješto zakrabuljili. Naime, zvati se “Njemački”, i to još na talijanskom jeziku, moćna je kamuflaža. A da nisu ti navijački batinaši doživotno opskrbljeni žvakama, tim bizarnim artiklom na kojem su pojedini ugledni domaći kapitalisti kozmopolitskih uvjerenja priskrbili prvi milijunčić, pa razvlače li ih, razvlače?

No, postoji i druga perspektiva iz koje djelovanje navijačkih vođa ne izgleda tako autonomnim kako se ostalim pripadnicima čopora možda čini. Nije tajna kako su mnogi istaknuti navijački vođe privezani na povodac raznih obavještajnih i para-obavještajnih struktura, što slučaj u Uzdolju čini zamršenijim. Stoga je zadaća istrage utvrditi i je li tko instruirao vođu, pa potom, ako jest, tko je cimnuo njega i tako sve do vrha hijerarhije… A čuče li tamo domaće strukture usta punih antifašizma, kojima je taj čin, medijski zasjenivši neugodan im Dan sjećanja na žrtve totalitarnih sustava, sjeo kao naručen ili one iz susjedne Srbije, koje je na to mogao nagnati već spomenuti osvetnički poriv, može se tek nagađati.

Moguće se čak radi o jedinstvenoj operativnoj strukturi koju bratski dijele Srbija i domaći kolaboracionisti, antifašisti, kako bi, podržani medijskim udaranjem u bubnjeve na što bez zadrške mogu računati, Hrvatsku iscrpljivali burama u čaši vode.

Bojišnica je u vladajućoj koaliciji

Hrvatsku u još većoj mjeri iscrpljuje politički sustav koji potiče stranačku rascjepkanost u Saboru što znatno sputava kormilarenje vladajućom većinom i čini ga iznimno osjetljivim, nerijetko i nemogućim. Zato je razumno težiti ka što većem okrupnjavanju vladajuće većine, ne samo radi njezine snage, nego i kako bi se otupila pregovaračka moć pojedinih manjih partnera.

Našavši se u uvjetima tanke većine, kad je ona ovisila samo o HNS-u i SDSS-u, o svakome pojedinačno, Andrej Plenković se u to bolno uvjerio ustuknuvši pred Pupovčevim izričitim zahtjevom za smjenom Martine Dalić. Potom je, kao lijek od izglednog recidiva uslijedilo Bandićevo prikupljanje oporbenih zastupnika sklonih suradnji s vladajućom većinom, tzv. žetončića, čime je pojedinačna moć HNS-a i SDSS-a umanjena, međutim ne toliko da oni ne bi mogli ucjenjivati ako se udruže.

Tako združeni zabili su Plenkoviću nož u leđa baš kad je u Bruxellesu igrao utakmicu života i za Hrvatsku izborio rezultat iznad njezine objektivne kategorije. Naime, upravo tada su partneri odlučili zajahati na orkestriranom medijskom valu optužaba protiv više ministara u Vladi, među kojima i nekih od najužeg Plenkovićevog povjerenja, prinudivši predsjednika Vlade na rekonstrukciju.

Da su četvero zastupnika koji slove kao naglašeno domoljubni (Glasnović, Zekanović, Esih, Hasanbegović) ostali dijelom vladajuće koalicije, zajedno s Bandićevim zastupnicima mogli bi predstavljati dovoljnu protutežu udruženom djelovanju HNS-a i SDSS-a ne samo u navedenom slučaju, nego i u sličnima koji izmiču svjetlima pozornice. Jer bojišnica se, čega je Pupovac savršeno svjestan, nalazi unutar Vladine većine, a ne izvan nje. I zato se on, ma koliko cmizdrio, nikako ne želi s nje povući. S druge strane, domoljubni su zastupnici, čim su progutali prvu gorku pilulu, utekli s bojišnice. Pokazavši se nesposobnima za vođenje realne politike, sad iz busije odapinju jalove verbalne strelice prema Vladi. Tako su samo ojačali poziciju Pupovca i HNS-a unutar vladajuće koalicije.

Iako je zahvaljujući takvom rasporedu snaga Pupovac znao zadati Plenkoviću poneki doista neugodan udarac, krajnje je pretjerano tvrditi kako je on tu kolovođa, a ne tek prirepak. Jer ako je doista on glavni, onda mu treba odati zahvalnost i priznanje i za poboljšanje položaja i opremljenosti vojske i policije, povratak hrvatske vojske u Vukovar, izjednačavanje prava ratnih stradalnika i pripadnika HVO-a s onima suboraca im u Hrvatskoj, stalan i stabilan gospodarski rast, odgovorno upravljanje državnim financijama praćeno stvaranjem proračunskog viška i smanjivanjem duga, posljedično i poboljšanjem kreditnog rejtinga, kontinuirani rast turizma mimo nečijih želja i očekivanja, drastično poboljšanje hrvatskog položaja u sporovima sa Slovenijom i Mađarskom (pa, eto, ljudi u Sisku i dalje rade), rješavanje kostura gospodarskih dinosaurusa što svako malo ispadaju iz ormara, drastično pojačano korištenje europskih fondova, ubrzanu izgradnju LNG-a na Krku…

A iznad svega mu onda vrijedi skinuti kapu i za usidravanje Hrvatske u međunarodnim institucijama zauzimanjem tri vrlo važne funkcije (Pejčinović Burić, Šuica, Maletić). Te dužnosti, usko povezane s razvojem demokracije i pravne države, djeluju kao učinkovit diplomatski obrambeni štit od optužaba protiv Hrvatske na te teme, dovoljno je prisjetiti se packi kakve je u prošlosti redovito dobivala od raznih mazowieckih, bildtova i sličnih likova. Ujedno su i brana od prijetnji internacionalizacijom unutarnjih hrvatskih pitanja i tužakanja Hrvatske međunarodnim forumima, čega je perjanica danas pučka pravobraniteljica svih osim Hrvata, Lora Vidović. A time je nedavno zaprijetio i sâm Pupovac da bi, naposljetku, pitanje internacionalizirao samo do Sarajeva.

Bez obzira što očito ipak nije glavni, za sve te hrvatske uspjehe, od kojih neke, osobno, zacijelo smatra neuspjesima, doista je zaslužan i Milorad Pupovac. Ako ništa, onda već zato što je politiku koja je dovela do njih podupirao u Saboru. Stoga je bez dvojbe za sve to zaslužniji od domoljubnih političara pobjeglih s bojišnice kako bi, navodno, sačuvali čast i čist obraz.

Štoviše, dizanje ruke za taj konkretan politički sadržaj značajem i dosegom uvelike nadilazi podmukle verbalne provokacije i zadirkivanja kojima je patološki sklon maltretirati okruženje, pa se komotno može konstatirati apsurd – od političkog Srbina, Pupovca, Hrvatska ima više koristi nego od mnogih Hrvata s dna kace, na kojem se očito nahvatao i pozamašan mulj. A gdje ima mulja, tu je plodno tlo i za muljatore svih fela.

Pa i kad su posrijedi famozne Pupovčeve HOBOCTI, koje mu služe kao top za ispaljivanje sablazni, razložno je zapitati se nije li bolje da ti umješni provokatori pomoću sredstava iz državnog proračuna budu getoizirani u listu jedne ne odveć popularne manjine, nego da djeluju kroz medij nalik Feralu, u jeku rata rado čitanom u praktički svakoj drugoj studentskoj sobi.

Zapravo, da se najvjerniji čitatelji HOBOCTI, vrli, domoljubni komentatori ne opijaju tim prizemnim provokacijama, za njih bi malotko znao. A one su, baš kao i nedavne Pupovčeve verbalne eskapade, prije izraz nemoći nego nadmoći, pri čemu njihovog političkog pokrovitelja najviše od svega može naljutiti nezamijećenost. No, marljivi domoljubni komentatori budno paze da im ništa ne promakne, valjda kako Pupovca ne bi naljutili.

Postojano čuvanje obraza od mesije do mesije

I onda oni koje pretekoše carinici i bludnice u ljubavi prema Hrvatskoj – ne u ljubavi na riječima, tu im nema ravna, nego ljubavi na djelima – sad zamjeraju drugima njihove prirepke upirući prstom u njih. A ne primjećuju kako su u međuvremenu i sami postali prirepcima onima s kojima su suglasni u protivljenju politici Vlade, onima znatno gorima i opasnijima po Hrvatsku od Milorada Pupovca, onima koji su se djelima protiv Hrvatske višekratno dokazali.

Razjurili su ulagače, pogoršali odnose sa svim susjedima, ali i vodećom europskom silom, Njemačkom, uslijed čega je usporeno korištenje europskih fondova (a ne zato što Branko Grčić nije znao upaliti računalo kako se “maštovito” izvlačio suočen s tim pitanjem). Hrvatska je bačena u smeće čime su osigurani nužni preduvjeti za pojačano iseljavanje. A da ne spominjemo kakvu su “osjetljivost” pokazivali za hrvatsku žrtvu, od Bleiburga nadalje…

Valjda u znak zahvalnosti za navedeno prirepci takvih će svakog mesiju kojeg im podvale prihvatiti s jednakim žarom. Ne osvrćući se na filter koji mesije prethodno moraju proći kako bi im uopće bili ponuđeni, olako prelaze preko nekih čudnih izjava kakve bi se prije očekivale od čudnih ljudi čudnog imena. I, evo ih sad spremnih prihvatiti čovjeka koji zahvaljuje Stipi Mesiću na podršci, a čini mu se da ga jedino Ivo Josipović razumije. Ma, kako i ne bi, kad je od njega prepisao program. Pa sad još i stari, potrošeni i pomalo već zaboravljeni mesija podržava nasljednika, doduše, ne baš tako novog i ne baš tako mladog, samo kako bi Hrvate opet preveli žedne preko vode, bila ona u Ustavu ili ne, do slobode. S tom razlikom što sad u ponudi više nisu reforme nego promjene. I u tome je sva promjena.

Sve ostalo ostaje isto, nadasve mesijanska ljubav prema “istini”. Bez imalo srama, a da ni ne trepnu, ne ustručavaju se plasirati posve iskrivljene informacije u nadi da će, ponavljajući ih, postati istinite. Tako potencijalni predsjednički kandidat Miroslav Škoro hvali Most zato što je sačuvao obraz izašavši iz vladajuće koalicije.

Mora da je u vrijeme tih događaja doktor Škoro bio u Americi – voli on otić’ tamo čim ovdje zagusti, tamburu na rame i pa-pa Hrvatska – kad valjda jedini ne zna kako je obraz Mosta, uz asistenciju tajnice, ipak sačuvao Andrej Plenković degažiravši tu destruktivnu nakupinu iz vladajuće koalicije. Neki među njima su to toliko bolno doživjeli da su još koji dan pokušavali doći na posao usput pozivajući narod na ulični bunt.

Ipak, ako se oko nečega doktor Škoro ne mora brinuti, onda je to obraz. Jer baš kako ga je Plenković sačuvao mostovcima, tako će ga i Kolinda Grabar Kitarović sačuvati njemu. Ta, uostalom, znano je, tko s malom djecom liježe, a mesije u politici jedva da su otpjevali “Prvi pljesak”, nema mu druge, nego kad se probudi, obrisati im,… ovaj, sačuvati im obraz.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari