Pratite nas

Komentar

Agresivni Stanković sažvakao i ispljunuo Milanovića, a usput Baldasara proglasio ustašom!

Objavljeno

na

Suma summarum Milanovićevog nastupa u emisiji NU2: mi nismo izgubili nego nismo pobijedili, ja nisam lagao nego govorio neistinu, ja nisam nevjerodostojan ako ne održim riječ, ja nikog ne vrijeđam ako ljude zovem fašistima i ako stavim nekom pod nos da je Srbin, i svrbi me nos i stalno šmrčem jer… pa jer sam valjda prehlađen, piše Marcel Holjevac/dnevno.hr

[ad id=”93788″]

Nedavno sam napisao kako je to što je Jelena Lovrić oštro napala Milanovića siguran znak da ga se nomenklatura odrekla. A sad ga je Stanković posve uništio, obrisao s njim pod pa ga iscijedio kao krpu, što je samo dokaz toga. Stanković je bio izrazito neugodan i oštar spram Milanovića – je li to radi toga što mu je bezbroj puta odbio doći u emisiju, pa pristao sad kad mu se trese i posljednja fotelja? Vjerojatno je ipak partija odlučila odreći se Milanovića: malo je vjerojatno da bi ovakva pitanja bila postavljena, i na ovakav način, da Milanović i Most sastavljaju vladu. Pitanja bi tada vjerojatno bila postavljena tako da Milanović može učvrstiti svoju poziciju u državi i stranci. Ali, Milanović je politički mrtav – pa ga sad cipelare i oni koji mu inače nisu ideološki neprijatelji. Stanković je više nastupio kao isljednik nego voditelj.

SDP d.d.

“Ja sam ojačao stranku”, pohvalio se Milanović, “dionica stranke je jaka, rasla je sve ovo vrijeme i sad je malo pala”, pohvalio se čovjek zahvaljujući kojem se HDZ nakon što ga je Sanader doveo na rub postojanja digao iz mrtvih prije nego se tome itko nadao! Čovjek koji je, otkad vodi partiju, izgubio sve izbore – osim jednih jedinih, koje bi i Braco Ciganin dobio da je tada kojim slučajem vodio SDP. “Zaslužni su drugi kad se dobije izbore u Splitu, a kriv sam ja kad se izgubi izbore u Zagrebu”, rekao je Milanović, što je bila očita “kajla” Baldasaru, ali i suptilna podvala – jer upravo je on taj koji je gurao u izgubljene izbore u Zagrebu one koje je želio politički oslabiti, za koje je mislio da su mu konkurencija u SDP-u. Stranka se demokratizirala, kaže Milanović – stranka koja je od dolaska demokracije na ovamo promijenila lidera samo jednom, i to kad je prethodni umro? Demokratizaciju a la Milanović smo vidjeli: sve protivnike u stranci, sve koji su mu se suprotstavili na unutarstranačkim izborima, je marginalizirao, podmetao im kandidaturu tamo gdje ne mogu izbore dobiti, ili ih jednostavno izbacivao iz stranke! Od stare garde do Bandića. HDZ je od osnutka na ovamo promijenio četiri lidera – računajući i Tuđmana. Izgubljeni izbori tamo znače i odlazak, reklo bi se.

Stanković je odmah krenuo s neugodnim pitanjima, podsjetivši Milanovića da je izgubio izbore od “najnepopularnijeg kandidata za premijera”, kako ga je sam zvao. Milanović je na to odgovorio rekavši kako je to zato jer HDZ ima puno koalicijskih partnera, za koje mu treba minibus – zanemarivši pritom da je HDZ pojedinačno najjača stranka nakon ovih izbora, s daleko više mandata nego SDP bez koalicijskih partnera. Za Karamarka je rekao da je i dalje “nesposoban i opasan”, što je kontradiktorno: ako je netko nesposoban, onda nije opasan. Opasni mogu biti samo oni koji su bar za nešto sposobni! Nesposoban čovjek može biti opasan samo ako postane slučajni premijer. Za Oreškovića je rekao da je “mandatar nažalost koji ne samo da neće odlučivati, nego još gore, postoji opasnost da ga se neće ni pitati”. Na tvrdnju da je SDP relativni pobjednik ovih izbora, Stanković mu je kontrirao stavivši mu pod nos da je njegova koalicija, čak i  s IDS-om koji nije bio njen dio – dobila manje glasova od HDZ-ove. Ali Milanović je istu priču pričao i 2007., kad je izbore izgubio s preko 60.000 glasova, vadeći se na dijasporu, iako je u prvih X jedinica, bez dijaspore, imao čak 30 tisuća glasova manje nego HDZ! No, nekako se uspio raširiti spin da je “dijaspora odlučila izbore”.

To su godine sinekura, mi ćemo nadmašiti HDZ i u tome!

“Stranku sam vodio u velike pobjede”, busao se u prsa, iako se niti jedne takve pobjede nitko ne sjeća – pobjedu 2011. bi teško itko zdrava razuma nazvao velikom, jer je tada HDZ porazio samog sebe, kao uostalom i sad SDP. Nitko valjda ne misli da je ovo velika pobjeda HDZ-a na izborima? “I poraze”, podsjetio ga je Stanković. “Tijesne”, vadio se Milanović, “na bodove”, i pokušao povući paralelu između sebe i Klička. Koji je inače popio takve batine da to nije bilo za gledati. Bar tu nije puno promašio. Ali je povukao meni najmiliji argument iz ljevičarskog arsenala – “To nije isto”, zavapio je kad ga je Stanković podsjetio kako i oni imaju koalicijske partenere koji nose glasove, ne samo HDZ! “To nije isto” je inače argument koji svaki ljevičar potegne kad ga suočite s nedosljednošću i licemjerjem.

Iživcirani Stanković je na kraju dugog natezanja oko toga tko je dobio izbore izravno zapitao, “Pa dobro, hoćete li mi konačno reći jeste li dobili ili izgubili izbore”, na što je Milanović veleumno odgovorio kako “izbore nije dobio nitko”. Pa će zato “nitko”  biti na vlasti iduće 4 godine, a on u oporbi. Kako to da ste izgubili od najnepopularnijeg političara u zemlji, inzistirao je Stanković? “To su godine sinekura, mi ćemo nadmašiti HDZ i u tome”, rekao je glupo i neoprezno, pa se zatim odmah ugrizao za jezik: “ne u sinekurama, nisam to mislio”. Iako, iskreno govoreći, SDP je u sinekurama davno već nadmašio svaki HDZ! Uz malu pomoć koalicijskih partnera, naročito HNS-a!

” Mi i dalje imamo stigmu komunističke partije, to je nepošteno, tužno, jadno. I još uvijek se jedan dio Hrvatske može motivirati strahom od ostanka komunista na vlasti”, zavapio je Milanović, koji je inače svoju strategiju gradio na – stigmatiziranju HDZ-a kao ustaške stranke! Da, SDP je bio komunistička stranka, nekoć davno, i od te stranke je naslijedio pravni kontinuitet, imovinu, i članstvo – HDZ nikad nije od ustaša naslijedio ništa takvog! No tada je pukla bomba: Stanković ga je suočio s videom iz 2007., gdje je on obećao da će, ukoliko ne osvoji više mjesta u parlamentu i više glasova od HDZ-a, dati ostavku i neće se kandidirati za novi mandat na čelu stranke!

Šutnja je zlato, kad je Milanović u pitanju

“Imao sam tada 40 godina, a izgledao sam kao da imam 33”, pohvalio se Milanović suočen s vlastitom nevjerodostojnošću. Je li to gaženje dane riječi? Ne, po Milanoviću! Vadio se na to da je novinar koji ga je to pitao bio mučko provokatorsko đubre, i da taj zacijelo na konvenciji ionako nije glasao za njega, “sve je to politička taktika”, nije on pogazio danu riječ, ne! Stanković ga je podsjetio da se čovjeka drži za riječ, a stoku za rogove. Nakon poduljeg natezanja oko vjerodostojnosti, jer je Milanović tvrdio, uz često šmrcanje i dodiravanje nosa (taj čovjek je ko i Mamić cijele godine prehlađen, izgleda), kako ništa nije slagao i kako nije nevjerodostojan. Iako bi se primjera njegove nevjerodostojnosti i prekršenih obećanja našlo na stotine, ne samo taj! “Ako izuzmemo ovo, ja sam posve vjerodostojan”, promrmljao ne nekako na kraju tog mučnog natezanja oko snimke, što je otprilike kao da je Sanader rekao da je skroz pošten osim ono malo mita iz 2007. “Predomislio sam se, jesam li nekog prevario”, zavapio je lijepi bivši 33-godišnjak! Osim biračkog tijela baš nikog, Milanoviću! “Možemo ovako još 5 minuta, to je naručeno pitanje da me se podbode”, jamrao je u kut stjerani bivši 33-godišnjak. “Hvatate me za riječ!”, zavapio je. A za što se inače ljude drži??? Na to ga je, naravno, podsjetio i Stanković: “kako da vas držim za riječ nakon ovoga?” “Ostavka je u ovakvim okolnostima besmislena, ja sam borac!”; rekao je na to Milanović. “Nećete me isprovocirati!” Ostavka na mjesto vođe stranke je besmislena kad izgubite vlast? Milanoviću, učiti osnove demokracije!

No Milanović je ostao čvrst i nepokolebljiv kao milicioner iz vica koji je na ispitu tri puta za redom rekao da je dva i dva pet, pa dobio ocjenu “čvrst karakter” i posao. “Taj čovjek koji me to pitao, on nije glasao za mene!”, a na kraju zaključio: “Branit ću se šutnjom”. “Neki kažu da bi šutnja bila zlato u vašem slučaju”, spustio mu je Stanković, a Milanović ustrajao kako to “nije bila laž nego nijanse chiarro-scuro politike”; čime je ozbiljno zeznuo Hebranga koji je jednom rekao kako on nikad ne laže nego samo ponekad govori neistine, a to nije isto. “Dobro, ajmo dalje”, reče rezignirani Stanković.

Mlad, lijep, iskusan, a i gurman!

U nastavku mrcvarenja  “nu mene” Milanović je istaknuo kako je on mlađi, ljepši, a bogami i iskusniji od konkurencije, Komadine i ekipe, samo još nije rekao da su stari prdonje. Formulirao je to ipak nešto kulturnije. Pokušao je diskreditirati Komadinu rekavši kako su Kukuriku koaliciju osnovali kod njega u Županiji, nazvanu po restoranu u koji ih je Komadina odveo. “Kada sam mogao birati ljude za tako važan izbor… ” rekao je Milanović, a Stanković ga je u napadaju lucidnosti prekinuo – “kao što je restoran?” – “Ne, nego kao što je ime koalicije”, vadio se Milanović, što je isprovociralo još jednu ciničnu opasku Stankovića o gurmanu Milanoviću. Ali propustio je pitati zašto si je jedna lijeva koalicija koja navodno zastupa interese radnika i seljaka – koji inače redom glasaju za HDZ, dok za SDP glasaju urbane elite – dala ime po restoranu u kom večera u pravilu košta preko tisuću kuna po osobi, a uz vino i više.

Zgrčka i raznoška

Iduća pitanja ticala su se koalicije s Mostom, i Stanković je suočio Milanovića s tim da su tu igru izgubili. Za te pregovore je rekao je da su bili bizarni, a za Most kako se ne radi o homogenoj grupi ljudi i kako nemaju smisao za humor. Očito, meni će strašno faliti njegov, jer me je divno zabavljao ove četiri godine. ‘Strahovito su zgrčeni. Ima ljudi koji su bili skloni tome da se mi dogovorimo, a ima i onih drugih’, rekao je Milanović. Stanković ga je pitao zašto se vratio u pregovore nakon što je izvrijeđao Most, a Milanović je rekao da to nije “nuklearna bomba”, zaborivavši da se na hrvatskom kaže “atomska”. Trkeljao je o legitimitetu sebe kao premijera, potom Karamarka, potom Petrova, iako bi kao pravnik trebao znati da legitimitet premijera nema nikakve veze s glasovima dobivenim na parlamentarnim izborima! Na izborima se bira Sabor, a on bira premijera! Ne birači!

No “atomska bomba” je uslijedila kad je Stanković pitao “a što ćemo sad s vašom vjerodostojnošću”, upitavši ga zašto je pristao na tripartitnu koaliciju sa strankama koje zove ustaškima i fašističkim. Milanović je na to uzvratio kako on tako nešto nikad nije potpisao: “Jeste li ikad vidjeli taj ugovor”, zapitao je Stankovića, a ovaj mu uredno servirao na ekran ugovor, i njegov potpis ispod prve točke, gdje piše da pristaje na koaliciju s domoljubnom koalicijom! “Je li ovo vaš potpis!”, pitao je Stanković Milanovića koji se prvo branio da ništa nije potpisao, potom da treba gledati “kontekst cijelog dokumenta, drugu točku a ne samo prvu točku”. “Pa zašto ste onda stavili potpis pod tu prvu točku?” “Pravno to nije bitno”; inzistirao je Milanović vadeći se da je to taktički potez i nešto što nikad nije htio ispoštovati, i kako to “nije utuživo??” Zanimljivo kako jednom legalistu i pravniku njegov potpis nije bitan! “Išli ste dakle s figom u džepu?” inzistirao je Stanković, podsjećajući ga na situaciju kad je rekao Karamarku da će odustati od potpisivanja za Most a na kraju stavio potpis na tripartitnu koaliciju.

“To su ljudi bez časti i bez riječi”, rekao je bez pola srama Milanović, čovjek od časti i riječi! Nakon što su mu dvaput u roku pola sata pod šmrkavi nos stavljeni papiri koji pokazuju da ni časti ni riječi nema! “Zašto ste onda pristali ići u vladu s ljudima bez časti i riječi”, pitao je Stanković, a Milanović mu odvratio da je glupan: “Možda je to malo prekomplicirano za vas”, rekao mu je. A možda su neke stvari prekomplicirane za Milanovića… recimo, riječi “čast i poštenje”. Njemu je neki put i pukunta cijev prekomplicirana da bi riješio problem. Za nju je, srećom po njega, i za njegove kretenske izjave u Gunji, Stanković nije ni pitao.

‘Nisam imao figu u džepu. To je bio sporazum o dualnoj vladi. Treće strane nije bilo jer sam ju uspio izbaciti”, pohvalio se Milanović vlastitom sposobnošću spletkarenja. A potpis, kaže, se odnosio na stranke “iz domoljubne koalicije”, a ne na HDZ. A HDZ nije domoljubna koalicija, pitao je Stanković. “To su nečasni ljudi i s njima ne bismo išli na suradnju”, rekao je Milanović vadeći se iz toga što je i zašto potpisao, ne kaneći se potpisanog držati. Balkanac pravi!

Baldasar ustaša, svi ustaše
Prešlo se na sastanak s Prgometom, gdje je tvrdio da je Prgomet nazvao njega, i de facto priznao da je kontaktirao ljude iz Mosta nakon izbora, tvrdeći da je svatko svakog zvao i svatko sa svakim kontaktirao. Na pitanje kako je tajni sastanak postao javan, rekao je da je to irelevantno. “Tko nas je uopće slikao”, zapitao je, nakon čega ga je Stanković poklopio time da su se malo preočito naslikavali pred kamerama… Milanović je to pak protumačio “propustima svog osiguranja”, eto mogao je i snajper biti na krovu! Strašno! Ali snajperiste očito nitko nije zvao, samo kamere…

Potpis Mosta za HDZ je pak protumačio time da se “Most prepao novih izbora” ako se ne dogovore. Nastavak priče je prošao u antifašističkom tonu: Stanković je inzistirao da mu Milanović kaže tko su ustaše i fašisti koje je apostrofirao u predizbornoj kampanji, a Milanović inzistirao da su to oni koji slave 10. travnja i imaju poglavnikove slike, HČSP primjerice. Zašto je podmetnuo HČSP kad Domoljubnu čine  HDZ, HSS, HSP AS, BUZ, ZDS, HDS, HSLS i Hrast, a niti jedna od tih stranaka se ne poziva na ustaštvo, tek HSP AS bi eventualno mogao imati članova koji imaju određenih simpatija za NDH, no i oni se javno ograđuju od ustaštva? “Ustaše su dva dana nakon dolaska na vlast počeli bacati u jame”, zavapio je Milanović! A zaboravio napomenuti da su partizani kad su došli na vlast počeli bacati u jame istog dana pa i prije! Samo što HDZ nema nikakve veze s ustašama, a SDP i te kako ima, kao pravni sljednik SKJ-SKH, veze s partizanima!

Zatim su Stanković i Milanović združenim snagama napali Baldasara – Stanković je doveo u pitanje Milanovićev antifašizam ne zbog koaliranja s Glavašem, to je došlo na red kasnije, nego zbog – Baldasara! Baldasar je postavio cvijeće na spomenik Rafaelu Bobanu, ustvrdio je Stanković bez imalo stida i srama!

Ne, Stankoviću, Baldasar je postavio cvijeće na spomenik poginulim hrvatskim braniteljima iz bojne “Rafael Boban”, a ne na grob Rafaela Bobana, ustaškog zapovjednika; pa da se bojna zvala i po Adolfu Hitleru, oni bi i dalje bili hrvatski branitelji i nikakve ustaše, i to i dalje ne bi bio spomenik Adolfu Hitleru nego palim hrvatskim vojnicima koji su branili svoju zemlju, kako god da su svoju postrojbu zvali! Čak je napao Milanovića zašto je trpio Baldasara koji je čak dvaput bio kod tog spomenika, na otvaranju i iduće godine na obljetnici! “To je politička taktika”, palamudio je u kut stjerani Milanović. Lijepo kad se dva antifašista tako dohvate oko toga da je jedan njihov ustaša, pa onda jedan drugog osuđuju zašto nije istjeran iz partije pravovjernih!

Nisam ja sudjelovao u mračnim devedesetim…

Došlo se naravno i do podrške Branimira Glavaša, na što je Milanović pitao “O kojoj podršci vi govorite…” O onoj s dva njegova potpisa, sjećate li se, Milanoviću! On je naravno tvrdio da je i to bila taktika zavaravanja neprijatelja, i kako on nikad ta dva potpisa ne bi odnio na Pantovčak niti Glavaša primio u koaliciju. Reče to čovjek kom je u samoj emisiji pet puta stavljeno pod nos da je slagao, i dokumentirano. “Glavaš je proizvod HDZ-a”, rekao je Milanović, i pohvalio se kako nije sudjelovao ni u jednom aspektu velike prljavštine devedesetih! Drugim riječima, netko drugi je okrvavio ruke, i taj je sad zločinac, a ja, dezerter, sam čist kao suza! Netko drugi je okrvavio ruke i postao ratni zločinac da bih ja imao državu kojom mogu nesmetano vladati! Milanovićev moral me svaki put iznova fascinira!

Na kraju se progovorilo i o ekonomskim temema, i tu je isto Stanković samljeo Milanovića i obrisao njime pod. Ponekad mi se učinilo da me Stanković ipak potajice čita, jer je iznio podatke koje sam više puta iznosio ovdje – da je Milanovićevo hvalisanje smanjenjem nezaposlenosti bespredmetno, jer zaposlenih ima šezdesetak tisuća manje nego kad je preuzeo vlast. Stanković je prezentirao službene podatke, kao i o BDP-u, a Milanović ponavljao kako je za neuspjehe njegove vlasti kriva bivša vlast. Pohvalio se i kako BDP raste već četiri kvartala i kako su zaustavili trend pada – no nije rekao kako je i vlada Jadranke Kosor imala rast zadnja dva kvartala, i da je BDP nakon velike krize 2009-2010 ponovo počeo padati upravo u njegovom mandatu! “Građani su shvatili što smo mi a što je alternativa”, rekao je,  i valja priznati da je tu imao pravo. Zato su građani pretežno i glasali za alternativu.

Stanković mu je stavio pod nos i to što je prozvao Podolnjaka iz Mosta zbog promjene srpskog prezimena, a Milanović mu je kontrirao time da je i on prozvao Sanadera za homoseksualnost. Tu je pak Stanković rekao kako je tek pitao Sanadera kako gleda na to što ga mediji prozivaju za homoseksualne afere u Beču. Je li Stanković slagao? Ne baš doslovce, ali je malo preformulirao svoje pitanje. Na gornjem videu se jasno vidi što je pitao Sanadera. Uglavnom sve se svodi na ono, “nije fašizam ni brojanje krvnih zrnaca kad mi to radimo”.

Na kraju su se dotakli i pitanja izbjeglica, gdje je Milanović rekao kako apsolutno podržava politiku Angele Merkel, koju više ne podržava ni Angela Merkel. Pohvalio se humanošću, no nije razjasnio što je humano u tome da se izbjeglice jednostavno proslijedi dalje po sistemu “brigo moja prijeđi na drugoga”. Hrvatska je položila test humanosti tako što nije uzela niti jednog izbjeglicu! A kruna emisije je bilo spominjanje Tadićeve isprike Hrvatima: Stanković je naime spomenuo da se i on ispričao, pa ako je mogao on, mogao bi se i Milanović ispričati. Milanović je tu pokazao jednu ideološku zatucanost teorijom nepostojanja “kolektivne odgovornosti”, koja međutim i te kako postoji, i odblebetao je nešto nesuvislo o tome kako se Tadić ispričao za nešto što su napravili neki treći ljudi puno prije njega, pa za kog bi se Boga on uopće ispričavao? Možda u ime Srbije, u ime koje se i ratovalo! Bi li se jednog dana i netko na čelu SDP-a mogao ispričati i za zločine u ime komunizma? Milanović sigurno nije taj, a niti Komadina. To ćemo još čekati.

No na kraju, vrijedi spomenuti da je Milanović u jednom trenutku emisije zavapio da mu Stanković stalno upada u riječ, bez da čeka odgovor, i da ga prekida i po deset puta u jednoj rečenici. To je točno, i to je krajnje neprofesionalno, ali Stanković to radi samo kad namjerno nekog želi uništiti, a inače je ljubazan prema onima koji mu se sviđaju ili mu odgovaraju. On nema jednake kriterije prema sugovornicima, i to mu je velika mana kao novinaru! Ali to što se tako bezobrazno ponio prema Milanoviću ujedno i znači da se nomenklatura Milanovića očito – odrekla. Pa pustila Stankovića na njega.

Marcel Holjevac/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Je li i dovođenje zlotvora Vuka Draškovića u Zagreb ‘od strateškog interesa’ za Hrvatsku!?

Objavljeno

na

Objavio

Eto, konačno smo čuli i to. Milorad Pupovac je strateški partner našoj Vladi i Plenkoviću. Onda je valjda i dolazak u Zagreb četničkog ideologa, opskurnog i deklariranog velikosrpskog fašista, neosuđenog ratnog zločinca, ratnog huškača, šovinista i predsjednika stranke (SPO) u okviru koje je oformljena zločinačka “Srpska garda”, Vuka Draškovića, naš strateški interes!?

Dana 22. prosinca 2018. godine, dakle, samo tri dana prije Božića, Milorad Pupovac i njegov SNV “počastili” su nas, dakle, posjetom tog zlotvora, glavnog četničkog ideologa (u Srbiji i šire), srpskog fašista, jednoga od najprljavijih ratnih huškača koji se na ovim prostorima pojavio u novijoj povijesti, bolesnog šovinista bez premca, pisca “knjige ubojice” (“Nož”) koja je po ocjenama mnogih analitičara bila glavni pokretač patološke mržnje prema Hrvatima i muslimanima (već od 1982. godine) i potaknula na klanje i masovne zločine, individue kojoj su širenje zle krvi i otrovne mržnje prema svima koji nisu Srbi profesija već gotovo 40 godina, zločinca koji je među prvima 1991. godine u Srbiji ustrojio četničku paravojnu formaciju sastavljenu od kriminalaca i bivših ubojica UDB-e (“Srpsku gardu”) i poslao je da ubija, kolje, pali, ruši, pljačka i siluje po Hrvatskoj.

Drašković, ta moralna nakaza koje se gade i svi normalni ljudi u Srbiji, nesmetano je doputovao u Hrvatsku (!?), srdačno je dočekan od domaćina Milorada Pupovca i njegovih suradnika iz SNV-a, usred Zagreba, i u kinu “Europa” promovirao svoju najnoviju knjigu “Aleksandar od Jugoslavije” – napisanu u čast krvnika hrvatskoga naroda koji na duši ima tisuće nevinih žrtava, Aleksandra Karađorđevića (čiji su režim čak i komunisti nazivali “vojno-fašističkom diktaturom”). Moderator priredbe bio je Saša Kosanović (jedan iz plejade prljavih propagandista poniklih iz poznatog štakorskog medijskog legla Denisa Latina i njegove “Latinice” zadužen za odrađivanje prljavih poslova na ovakvim i sličnim priredbama).

Za svaku zemlju (osim Hrvatske) bila bi ovo neviđena sramota i skandal nad skandalima, ali štićenik Andreja Plenkovića Milorad Pupovac toliko se osilio da može hrvatskome narodu pljunuti u lice kad god želi, bez ikakvih posljedica.

Dovođenje četničkog ideologa i fašista Draškovića u Zagreb, samo je zadnje u nizu poniženja što nam ih etnobiznismen i najveći smutljivac na političkoj sceni Hrvatske, podmukli i do srži pokvareni Milorad Pupovac redovito priređuje posljednjih 28 godina vodeći specijalni rat protiv ove zemlje i djelujući s pozicija velikosrpske ideologije – otvoreno i bez ikakvoga kompleksa!

Svi znamo i vidimo (osim onih koji su interesno vezani za Milorada Pupovca i njegovog mentora Andreja Plenkovića ili namjerno zavlače glave u pijesak), da je velikosrpska ideologija u Hrvatskoj itekako živa i vitalna i postojanje njezina kontinuiteta je neupitno.

Sve drugo su tlapnje i priče za malu djecu.

 Pate li agenti SOA-e od fatamorgane?

 Zar, uostalom i javna izvješća što ih je obznanila SOA u posljednje tri godine ne govore u prilog tomu da je porast ekstremizma s pozicije velikosrpstva i četništva evidentan? Čini se da premijer i Vlada ne vjeruju ni središnjoj državnoj sigurnosno-obavještajnoj agenciji, dok do te mjere ovaj problem ignoriraju, prešućuju, pa čak i negiraju njegovo postojanje!

Od 2014. godine nadalje, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje javna izvješća o stanju sigurnosti u Republici Hrvatskoj, te mogućim ugrozama vezano za nacionalnu sigurnost, pri čemu se u obzir uzimaju i parametri vezano za pojave ekstremizma i mogućih terorističkih aktivnosti.

VUK DRAŠKOVIĆ U ZAGREBU – DOČEKAO GA PUPOVAC

Evo samo nekih citata koji se odnose na temu o kojoj je riječ:

(…) I dalje su aktivne organizacije i pristaše četničkih pokreta u državama okruženja, ali i šire. Pri tome postoje i kontakti prema istomišljenicima u Republici Hrvatskoj te prema ostalim organizacijama i pojedincima s velikosrpskim ideološkim polazištima.” (Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2015.pdf; str.11.), LIPANJ 2015.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.12.2018.)

” (…)  Iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH zamijećeno je među mlađom populacijom što posebno zabrinjava. Međutim, prijetnja od njega je ograničena jer nema organizacijsku niti brojčanu snagu u RH.” (Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2016.pdf; str. 8.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.12.2018.)

” (…) Ono što zabrinjava jest da je iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH sve više zamjećivano i među mlađom populacijom. Uz navedeno, pristaše četničkih pokreta zastupaju izrazito anti-NATO-ovske stavove.

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2016.pdf; str. 12.), LIPANJ 2016.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.12.2018.)

“(…) Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani. U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.” (https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf; str.10.; istaknuo: Z.P.)

Kad smo iz usta bilo koje odgovorne političke osobe čuli bilo što o ovim pojavama o kojima govore ovdje citirani dijelovi izvješća SOA-e? Ima li pravo bilo koji državnik Republike Hrvatske, pa i premijer oglušiti se na konstatacije koje javno iznosi SOA?

Razorno djelovanje Milorada Pupovca

  Od kad je s istomišljenicima (Jovan Rašković, Veljko Džakula, Svetozar Livada i drugi) 8. prosinca 1991. godine u Lipiku utemeljio SDF (Srpski demokratski forum), nevladinu udrugu čija je svrha (tobože) bila “zaustavljanje rata, uspostava međunacionalnog dijaloga i tolerancije”, preko SNV-a i SDSS-a, Milorad Pupovac se kontinuirano bavi velikosrpskom propagandom i to onom najprljavijom – zaplotnjački, perfidno, ispod žita, koristeći sva raspoloživa sredstva, od lažnog jasenovačkom mita i zloćudne laži o “20.000 pobijene srpske dece u NDH”, do bolesnih izmišljotina o “etničkom čišćenju Srba” (tijekom VRO “Oluja”), “fašizaciji” i “ustašizaciji” hrvatskog društva i negiranja agresije na Republiku Hrvatsku.

Iz obilja prljavština u kojima je Milorad Pupovac do sada sudjelovao, evo samo nekih:

  1. U proljeće 1992. godine, javno je širio laži o “11.000 pokrštene srpske djece” u Hrvatskoj, s očitom namjerom da tom klevetom dokaže kako se tadašnja Republika Hrvatska ne razlikuje od NDH. Nakon što je radi toga, svibnja iste godine Okružnom sudu u Zagrebu protiv njega podnesena kaznena prijava “zbog širenja lažnih vijesti i uznemiravanja javnosti”, na prvom se ročištu branio šutnjom. Postupak je smišljeno odvučen u zastaru, tako da Pupovac nikad nije položio račun za prljave i gnjusne objede što ih je izrekao. Kasnije se pravdao kako je podatke o “pokrštenoj djeci” dobio od Svetozara Livade, a pogriješio je što ih nije provjerio. I to je sve. Nema isprike javnosti, nema priznanja krivnje. I ne zaboravimo, sve se to odigrava u vrijeme kad je više od četvrtine hrvatskog državnog područja razoreno i pod srpskom okupacijom, Hrvatska preplavljena valom od preko 600.000 protjeranih, a tisuće Hrvata i drugih građana ne-srpskih nacionalnosti ubijeno ili otjerano u srpske logore;

 

  1. Ova se Pupovčeva teza pojavila i u srpskom “Memorandumu” iz proljeća 1995. godine, gdje se osim tih “11.000 pokrštene srpske djece”, navode i lažni podaci o “desecima tisuća srušenih srpskih kuća”, “postojanju logora na slobodnom području Hrvatske”, iznose lažne tvrdnje o “masovnom teroru nad Srbima”, itd., itd. “Memorandum” je bio dokument namijenjen zemljama zapadnog svijeta, stranim veleposlanicima i međunarodnim institucijama koji je trebao dokazati kako su ustvari Srbi “ugroženi” i on je na jedan perverzan način izokretao stvarnost. Jedan od glavnih tvoraca tog pamfleta bio je Veljko Knežević (nekad generalni direktor RTV Zagreb, kasnije veleposlanik Srbije u Zagrebu) i o njemu je u vrijeme kad se pojavio opsežno pisao dr. Zdravko Tomac u tadašnjem zagrebačkom “Vjesniku”. Prema sadržaju, bilo je potpuno jasno kako je “Memorandum” nastao u suradnji između SDF-a (Srpskog demokratskog foruma) i SNS-a (Srpske narodne stranke), budući da su se ponavljale teze što su ih ranije već iznosili Milorad Pupovac, Dragan Hinić, Svetozar Livada i njihovi suradnici;

 

  1. Javnosti je dobro poznata i sramotna epizoda u kojoj je Milorad Pupovac prevario hrvatske vlasti vezano za obećanje da će ishoditi oslobađanje dr. Ivana Šretera u zamjenu za puštanje dvojice srpskih liječnika koji su za četničku stranu krijumčarili veću količinu lijekova (a bili su uhićeni od strane PU Sisak). Dr. Šreter uhićen je od terorista u selu Kukunjevcu (kod Pakraca) i odveden na nepoznato mjesto (vjerojatno logor Bučje). Nakon što su dvojica srpskih liječnika (i četničkih suradnika) pušteni, Milorad Pupovac se više nije javljao, niti je išta objasnio Slavku Degoriciji (visokom dužnosniku HDZ-a s Pakračko-lipičkog područja kojemu je obećao ishoditi oslobađanje dr. Šretera), osim što mu je jednom prigodom ustvrdio kako “njima tamo Šreter treba, jer nemaju liječnika, pa će ga pustiti kasnije”. Naknadno je izašlo na vidjelo da je dr. Šreter u vrijeme kad je Pupovac dao ovu izjavu, već bio mrtav. Slučaj u svojoj knjizi Nije bilo uzalud (Zagreb, 2009.) detaljno opisuje sam Degoricija na str. 166/167. i na kraju u zaključku kaže: “Pupovac nikad nije našao za potrebno ispričati mi se za ovako notornu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca.” (navedena knjiga, str. 167.). Srpski etnobiznismen i najveća štetočina među pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj (jer cijelu svoju ideologiju gradi na sukobu između Srba i Hrvata) Milorad Pupovac, ni danas ne odgovara na javne prozivke i upite vezano za dr. Šretera, čak niti one što mu ih postavljaju saborski zastupnici pred kamerama, na sjednicama parlamenta. On se odmah spremno dohvati Drugoga svjetskog rata, NDH i Jasenovca i tako se ta priča vrti u krug…;

 

  1. Za Milorada Pupovca na srpskoj nacionalnoj manjini nema nikakve krivnje za agresiju. Po njemu su za sve krivi “pojedinci iz tadašnje krajinske političke elite” (kao da su Martić, Babić i društvo sami pobili 22.000 Hrvata, srušili više od četvrtine Hrvatske i više od 5 godina haračili ovom zemljom – a ne tisuće masovnih zločinaca koji su nakon svega pred Hrvatskom vojskom u kolovozu 1995. utekli u Srbiju), a legitimno oslobađanje međunarodno priznate članice UN-a od zločinačke terorističke rulje on naziva “etničkim čišćenjem”;

 

  1. Pupovac i danas uporno ponavlja kako smo mi Hrvati u ratu tijekom 90-ih godina “srušili 30.000 srpskih kuća”, što je bolesna i prljava laž. On je sve ono što su njihova “JNA”, četnici, “krajišnici”, “teritorijalci”, “dobrovoljci” i ostala bagra razorili, jednostavno pripisao Hrvatskoj vojsci i to opet bez ikakvoga srama i kompleksa, na jedan začuđujuće drzak način, unatoč svim dokazima i činjenicama;

 

  1. Milorad Pupovac koristi svaku priliku kako bi opravdao zločine svojih sunarodnjaka i zaštitio Srbe-zločince, čak i u slučajevima kad je riječ i sumnjama za najsvirepija nedjela počinjena na vukovarsko-borovskom području. Kod svake podignute optužnice ili privođenja kojeg od srpskih osumnjičenika, on odlazi tamo, daje im potporu, govori o “etnički motiviranim progonima” i tako izravno vrši pritisak na pravosuđe. Na drugoj strani, koristi svaku prigodu kako bi na n-tu potenciju podigao presude za ratne zločine hrvatskim braniteljima, primjerice, generalu Branimiru Glavašu, zapovjedniku obrane Osijeka;

 

  1. U ožujku 2013. godine, zlorabeći u svoje propagandne svrhe jednu nespretnu izjavu Ruže Tomašić (na zatvorenom političkom skupu u Slatini), u sabornicu je došao sa žutom trakom na rukavu. Na traci je pisalo “GOST”, a aluzija je bila vrlo očita: time je Milorad Pupovac želio javnosti dati do znanja kako svi oni koji nisu Hrvati žive u Hrvatskoj koja nije ništa drugo do konc-logor. A što je bio povod tom zloćudnom performansu? Ove tri rečenice Ruže Tomašić: “Ja mislim da je ovo Hrvatska A svi drugi su gosti u ovoj državi. Ako je ne vole, neka je napuste, ali neka je bar poštivaju” (Vidi:

https://www.youtube.com/watch?v=lTJDE0i5dog).

Dakle, kako je vidljivo iz konteksta, izjava se odnosila na one koji ne vole Hrvatsku i ne žele joj dobro, a nikako na “manjine” i sve one koji nisu Hrvati. Tako se jedna glupa izjava nepromišljene i površne političarke na kraju jako dobro iskoristila za antihrvatsku kampanju koju je poveo, tko drugi nego Milorad Pupovac;

 

  1. Samo tri dana prije obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara (15. studenoga 2013. godine), Milorad Pupovac je u Saboru (i pred TV kamerama) pročitao vulgarno ANONIMNO pismo, koje je navodno primio poštom saborski zastupnik bošnjačke manjine, Nedžad Hodžić. To navodno “pismo” bilo je prepuno psovki i primitivnih uvreda na račun bošnjačke manjine, a intonirano je tako da je jasno govorilo kako ga šalje “ekstremna desnica” iz Vukovara. Ova tipična udbaška podmetačina i javna sramota da se u Saboru Miloradu Pupovcu dopušta javno čitati anonimni papir (čije je podrijetlo ostalo nepoznato do danas!?), nešto je što sebi ne bi dopustila ni jedna ozbiljna država, ni jedan normalan parlament;

 

  1. Kako bi iskazao svoje nezadovoljstvo presudom Branimiru Glavašu, u veljači 2015. godine, Milorad Pupovac je novinarima u Saboru podijelio selotejp (aludirajući tako na “aferu selotejp” – budući da se po medijima godinama vuče priča kako su “Glavaš i njegovi ljudi ubijali srpske civile u Osijeku tako što su ih tjerali da piju kiselinu iz akumulatora i lijepili im usta selotejpom”). Tako je navodno “mučeništvo” trojice Srba iz Osijeka stavljeno u prvi plan i o tomu se godinama bruji na sva zvona, dok 1.262 građana ovoga grada koliko ih je ubijeno u velikosrpskoj agresiji nitko ne spominje, niti je tko kažnjen za to masovno zlodjelo!

 

  1. Odlazak na četnički miting u Bačku Palanku 5. kolovoza 2018. godine još je jedan u nizu ispada Milorada Pupovca koji je uzburkao hrvatsku javnost. Na tom skupu čiji je cilj tobože bio “sjećanje na stradale i prognane Srbe u ‘Oluji'” – iako od bilo kakvoga pijeteta nije bilo ni naznake – nekadašnji ratni akteri i ideološki izdanci i sljedbenici zločinaca Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, svom su se silinom obrušili na Republiku Hrvatsku, koju je Aleksandar Vučić (ratni huškač iz 90-ih i tada desna ruka četničkog vojvode i ratnog zločinca Šešelja) usporedio s nacističkom Njemačkom. Sve je to uredno odslušao saborski zastupnik, šef parlamentarne stranke i koalicijski partner u Plenkovićevoj vladi Milorad Pupovac i ni na što nije imao primjedbi;

 

11.U sklopu komemoracije vezano za Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, Milorad Pupovac je 17. studenoga 2018. godine u Dunav pustio vijenac sa srpskom zastavom, odajući tako počast agresorskoj strani. Taj čin se ne može protumačiti drugačije i Hrvati su ga tako doživjeli – jer, Srbi koji su ginuli u gradu (izuzimajući pripadnike agresorskih snaga), ginuli su braneći svoje domove, pod hrvatskim stijegom. To je bilo razlogom da su mu branitelji na Memorijalnom groblju u vrijeme polaganja vijenca okrenuli leđa;

12.Privatna objava na fb profilu Ivana Đakića (sin zastupnika HDZ-a Josipa Đakića) u kojoj je on na krajnje degutantan i primitivan način “prijateljima Srbićima čestitao Božić” – uz fotografiju ustaše koji u rukama drži odrubljenu glavu četnika – došla je kao naručena da Milorad Pupovac i njegove ‘Novosti’ (list SNV-a), pokrenu novi krug agresivne kampanje protiv Hrvatske, najprljavijim sredstvima uz najprizemniji i najvulgarniji vokabular koji je ikad kolao našim medijskim i javnim prostorom. Hrvatima je “crimen” Ivana Đakića upisan kao kolektivni grijeh, što je ravno apsurdu, pogotovu usporedi li se s time sve ono što objavljuju spomenute ‘Novosti’. Tek kad to pročitamo, onda vidimo kako je nepromišljeni i glupi ispad Ivana Đakića tek sporedan incident u odnosu na otrovni šovinizam kojega prema cijelom hrvatskom narodu već godinama prosipa ovaj medij čija je svrha “njegovanje kulture, tradicije i identiteta srpskog naroda u Hrvatskoj i multietničke tolerancije”.

 Tko će nabrojati sve provokacije što nam ih je upriličio Milorad Pupovac s govornice u JUSP Jasenovac, otkuda nam on i njegovi istomišljenici svake godine u travnju uporno, drsko i bezobrazno pljuju u lice i kolektivno optužuju hrvatski narod za nepostojeće, izmišljene zločine, obrušavajući se na svakoga tko progovori istinu o jasenovačkom mitu i dokazima vezano za ustaški logor Jasenovac, pa i sve druge nastupe u medijima ili na skupovima, gdje mu je tema uvijek jedna te ista: neprestano i kolektivno optuživati Hrvate za sva zla koja su se u prošlosti događala Srbima i vlastitu naciju predstaviti “ugroženom”.

Ilustracije radi, evo što to “ugroženi Srbi” pišu u današnjoj Republici Hrvatskoj u glasilu Pupovčevog SNV-a, srpskog tjednika Novosti koji se godinama unatrag (financiran novcem iz hrvatskog državnog proračuna – dakle, njegovo izlaženje plaćaju hrvatski obveznici, u velikoj većini Hrvati) bavi prljavom šovinističkom, huškačkom  propagandom, grubo vrijeđajući hrvatski narod, Katoličku crkvu, državu, njezine simbole i najviše političke dužnosnike  na najprimitivniji i najvulgarniji način koji se može zamisliti:

“I tako tim ustaškim avionom, s Kolindom Grabar Kitarović u pilotskoj kabini i hrvatskim trolistom na trupu, letimo u tri pizde materine…”

(Vidi: https://pescanik.net/hrvatski-trolist/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.1.2019.)

“SNV se bavi zaštitom i promocijom ljudskih, građanskih i nacionalnih prava Srba, te pitanjima njihova identiteta, participacije i integracije u hrvatsko društvo.” – piše u prvoj rečenici na službenoj Internet stranici SNV-a koja govori “O Vijeću” (Vidi: https://snv.hr/o-vijecu).

Ako ovakvi i slični navodi predstavljaju “zaštitu i promociju ljudskih, građanskih i nacionalnih prava Srba” i doprinose njegovanju njihova “identiteta, participacije i integracije u hrvatsko društvo”, onda je to tragično i jadno da jadnije biti ne može.

Nekultura, primitivizam, mržnja, provociranje sukoba, otrovne laži prljava propaganda nisu i ne mogu biti na dobrobit bilo koga, pa ni srpske manjine u Hrvatskoj.

Da je razuma i pameti, takvi destruktivci kao što su Milorad Pupovac i njemu slični nikad ne bi ni došli u poziciju politički predstavljati bilo koga.

No, kad podvučemo crtu i pogledamo istini u oči, dolazimo do jedinog mogućeg zaključka: temeljni problem Hrvatske nisu on, SNV. SDSS i opskurne šovinističke ‘Novosti’, nego Andrej Plenković, današnja Vlada i HDZ. I, naravno, oni Srbi koji njega i SDSS biraju na vlast, pa i po cijenu stalnog sukoba s većinskim narodom.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Takav je Zoran: prezime mijenja, ali ćud ne

Objavljeno

na

Objavio

ŠPRAJC

Neugodnu je novogodišnju ”čestitku” primila hrvatska vlada. U vidu definitivne potvrde da od posla s uvozom vojnih zrakoplova F-16 Barak od Izraela nema ništa.

Ushićen zbog izvjesne propasti hrvatske kupnje vojnih zrakoplova Zoran se Šprajc zaigrao. Veli veliki Zoran da je on za ”malog Damira” – kad su ga već veliki dečki izigrali – spremio komplet aviona za igru baš po njegovoj mjeri. Plastičnih, naravno. Jer kojeg će vraga Hrvatskoj pravi zrakoplovi kada rata ionako neće biti idućih tisuću godina, a za novac predviđen za zrakoplove moglo bi se sagraditi bogtepitaj koliko vrtića, bolnica, škola… Vrckasti Šprajc čak je na glavu stavio neku anakronu pilotsku kacigu, komentirajući da je takva u skladu s ”tehničkim standardima koje danas ima Hrvatsko ratno zrakoplovstvo” te da mu je malo mala, ali će ”malom Damiru biti taman”.

Prezime mijenja, ali ćud ne

Takav je Zoran: prezime mijenja, ali ćud ne.  Na njega više ne vrijedi trošiti riječi, no za one koji misle da je zadržavanje ratnog zrakoplovstva nepotreban trošak, vrijedi pripomenuti da će – ako sami ne budemo mogli štititi hrvatsko nebo – to za nas raditi neki drugi. Vjerojatno Talijani ili Mađari. A to će koštati, u konačnici možda i više nego vlastito zrakoplovstvo. Zanimljivo je primijetiti da je hajka na Krstičevića, započeta u hrvatskim medijima, nastavljena u Srbiji podizanjem prijave protiv njega za navodni ratni zločin. Zapravo, ta sinkroniziranost sve manje začuđuje jer je odavno već postala očita.

Koliko god Šprajcove šale na hrvatski račun bile zlobne, ipak im se ne može odreći i mrvičak smisla za humor. Barem ponekada. To se, međutim, ne može reći za Đakića mlađeg. Osobito za njegovu čestitku pravoslavnog Božića. U toj glupoj, degutantnoj čestitci javnost je prepoznala ”govor mržnje” prema hrvatskim Srbima. S pravom. Međutim, Đakićeva čestitka još  više vrijeđa Hrvate nego Srbe! Naime, mladi Đakić slikom ustaše s odrezanom glavom četnika na neki način potvrđuje velikosrpski propagandni stereotip Hrvata kao ”ustaških koljača”. I tako navodi vodu na mlin Miloradu Pupovcu, koji će sada imati materijala da se žali po svijetu kako su Srbi u Hrvatskoj ugroženi. Iako je sve to zapravo jedna velika farsa. Đakićev otac i Milorad Pupovac u čvrstoj su koaliciji i zapravo im odgovaraju hrvatsko-srpske zadjevice, tako oni opstaju kao nacionalni zaštitnici jednih, odnosno drugih.

Merry Chriztmaz

Da problema s čestitanjem Božića nema samo Đakić junior, dokaz su i sljedeći primjeri. Švedski nogometaš bosanskog podrijetla svoju božićnu čestitku popratio je fotografijom crvenog patuljka koji pokazuje srednji prst. Uz to i namjerno krivo napisanu: Merry Chriztmaz. Očito je da sam do Božića baš i ne drži, a nije ni korektan prema onima kojima Božić nešto znači. Uostalom, zamislite kakav bi skandal  izbio kada bi netko kršćanskog podrijetla na sličan način čestitao muslimanima Ramazan ili Židovima Hanuku. Drukčijih problema s božićnom čestitkom ima slovenski košarkaš Goran Dragić. On je čestitao pravoslavni Božić Twitteru, ćirilicom. Neki su ga na to podsjetili da je on Slovenac, a on im je odgovorio: ”Ja sam Slovenac pravoslavne vjere.” Moram priznati da mi se odgovor svidio, a pohvalno je da su izostale i negativne reakcije sa srpske strane. Što nije slučaj kada se netko izjasni kao Hrvat pravoslavne vjere. A vlast još uvijek odbija registrirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu kao vjersku zajednicu.

Kad se to jednoga dana dogodi, bit će to znak da je Hrvatska postala normalna država.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari