Pratite nas

Komentar

Agresivni Stanković sažvakao i ispljunuo Milanovića, a usput Baldasara proglasio ustašom!

Objavljeno

na

Suma summarum Milanovićevog nastupa u emisiji NU2: mi nismo izgubili nego nismo pobijedili, ja nisam lagao nego govorio neistinu, ja nisam nevjerodostojan ako ne održim riječ, ja nikog ne vrijeđam ako ljude zovem fašistima i ako stavim nekom pod nos da je Srbin, i svrbi me nos i stalno šmrčem jer… pa jer sam valjda prehlađen, piše Marcel Holjevac/dnevno.hr

[ad id=”93788″]

Nedavno sam napisao kako je to što je Jelena Lovrić oštro napala Milanovića siguran znak da ga se nomenklatura odrekla. A sad ga je Stanković posve uništio, obrisao s njim pod pa ga iscijedio kao krpu, što je samo dokaz toga. Stanković je bio izrazito neugodan i oštar spram Milanovića – je li to radi toga što mu je bezbroj puta odbio doći u emisiju, pa pristao sad kad mu se trese i posljednja fotelja? Vjerojatno je ipak partija odlučila odreći se Milanovića: malo je vjerojatno da bi ovakva pitanja bila postavljena, i na ovakav način, da Milanović i Most sastavljaju vladu. Pitanja bi tada vjerojatno bila postavljena tako da Milanović može učvrstiti svoju poziciju u državi i stranci. Ali, Milanović je politički mrtav – pa ga sad cipelare i oni koji mu inače nisu ideološki neprijatelji. Stanković je više nastupio kao isljednik nego voditelj.

SDP d.d.

“Ja sam ojačao stranku”, pohvalio se Milanović, “dionica stranke je jaka, rasla je sve ovo vrijeme i sad je malo pala”, pohvalio se čovjek zahvaljujući kojem se HDZ nakon što ga je Sanader doveo na rub postojanja digao iz mrtvih prije nego se tome itko nadao! Čovjek koji je, otkad vodi partiju, izgubio sve izbore – osim jednih jedinih, koje bi i Braco Ciganin dobio da je tada kojim slučajem vodio SDP. “Zaslužni su drugi kad se dobije izbore u Splitu, a kriv sam ja kad se izgubi izbore u Zagrebu”, rekao je Milanović, što je bila očita “kajla” Baldasaru, ali i suptilna podvala – jer upravo je on taj koji je gurao u izgubljene izbore u Zagrebu one koje je želio politički oslabiti, za koje je mislio da su mu konkurencija u SDP-u. Stranka se demokratizirala, kaže Milanović – stranka koja je od dolaska demokracije na ovamo promijenila lidera samo jednom, i to kad je prethodni umro? Demokratizaciju a la Milanović smo vidjeli: sve protivnike u stranci, sve koji su mu se suprotstavili na unutarstranačkim izborima, je marginalizirao, podmetao im kandidaturu tamo gdje ne mogu izbore dobiti, ili ih jednostavno izbacivao iz stranke! Od stare garde do Bandića. HDZ je od osnutka na ovamo promijenio četiri lidera – računajući i Tuđmana. Izgubljeni izbori tamo znače i odlazak, reklo bi se.

Stanković je odmah krenuo s neugodnim pitanjima, podsjetivši Milanovića da je izgubio izbore od “najnepopularnijeg kandidata za premijera”, kako ga je sam zvao. Milanović je na to odgovorio rekavši kako je to zato jer HDZ ima puno koalicijskih partnera, za koje mu treba minibus – zanemarivši pritom da je HDZ pojedinačno najjača stranka nakon ovih izbora, s daleko više mandata nego SDP bez koalicijskih partnera. Za Karamarka je rekao da je i dalje “nesposoban i opasan”, što je kontradiktorno: ako je netko nesposoban, onda nije opasan. Opasni mogu biti samo oni koji su bar za nešto sposobni! Nesposoban čovjek može biti opasan samo ako postane slučajni premijer. Za Oreškovića je rekao da je “mandatar nažalost koji ne samo da neće odlučivati, nego još gore, postoji opasnost da ga se neće ni pitati”. Na tvrdnju da je SDP relativni pobjednik ovih izbora, Stanković mu je kontrirao stavivši mu pod nos da je njegova koalicija, čak i  s IDS-om koji nije bio njen dio – dobila manje glasova od HDZ-ove. Ali Milanović je istu priču pričao i 2007., kad je izbore izgubio s preko 60.000 glasova, vadeći se na dijasporu, iako je u prvih X jedinica, bez dijaspore, imao čak 30 tisuća glasova manje nego HDZ! No, nekako se uspio raširiti spin da je “dijaspora odlučila izbore”.

To su godine sinekura, mi ćemo nadmašiti HDZ i u tome!

“Stranku sam vodio u velike pobjede”, busao se u prsa, iako se niti jedne takve pobjede nitko ne sjeća – pobjedu 2011. bi teško itko zdrava razuma nazvao velikom, jer je tada HDZ porazio samog sebe, kao uostalom i sad SDP. Nitko valjda ne misli da je ovo velika pobjeda HDZ-a na izborima? “I poraze”, podsjetio ga je Stanković. “Tijesne”, vadio se Milanović, “na bodove”, i pokušao povući paralelu između sebe i Klička. Koji je inače popio takve batine da to nije bilo za gledati. Bar tu nije puno promašio. Ali je povukao meni najmiliji argument iz ljevičarskog arsenala – “To nije isto”, zavapio je kad ga je Stanković podsjetio kako i oni imaju koalicijske partenere koji nose glasove, ne samo HDZ! “To nije isto” je inače argument koji svaki ljevičar potegne kad ga suočite s nedosljednošću i licemjerjem.

Iživcirani Stanković je na kraju dugog natezanja oko toga tko je dobio izbore izravno zapitao, “Pa dobro, hoćete li mi konačno reći jeste li dobili ili izgubili izbore”, na što je Milanović veleumno odgovorio kako “izbore nije dobio nitko”. Pa će zato “nitko”  biti na vlasti iduće 4 godine, a on u oporbi. Kako to da ste izgubili od najnepopularnijeg političara u zemlji, inzistirao je Stanković? “To su godine sinekura, mi ćemo nadmašiti HDZ i u tome”, rekao je glupo i neoprezno, pa se zatim odmah ugrizao za jezik: “ne u sinekurama, nisam to mislio”. Iako, iskreno govoreći, SDP je u sinekurama davno već nadmašio svaki HDZ! Uz malu pomoć koalicijskih partnera, naročito HNS-a!

” Mi i dalje imamo stigmu komunističke partije, to je nepošteno, tužno, jadno. I još uvijek se jedan dio Hrvatske može motivirati strahom od ostanka komunista na vlasti”, zavapio je Milanović, koji je inače svoju strategiju gradio na – stigmatiziranju HDZ-a kao ustaške stranke! Da, SDP je bio komunistička stranka, nekoć davno, i od te stranke je naslijedio pravni kontinuitet, imovinu, i članstvo – HDZ nikad nije od ustaša naslijedio ništa takvog! No tada je pukla bomba: Stanković ga je suočio s videom iz 2007., gdje je on obećao da će, ukoliko ne osvoji više mjesta u parlamentu i više glasova od HDZ-a, dati ostavku i neće se kandidirati za novi mandat na čelu stranke!

Šutnja je zlato, kad je Milanović u pitanju

“Imao sam tada 40 godina, a izgledao sam kao da imam 33”, pohvalio se Milanović suočen s vlastitom nevjerodostojnošću. Je li to gaženje dane riječi? Ne, po Milanoviću! Vadio se na to da je novinar koji ga je to pitao bio mučko provokatorsko đubre, i da taj zacijelo na konvenciji ionako nije glasao za njega, “sve je to politička taktika”, nije on pogazio danu riječ, ne! Stanković ga je podsjetio da se čovjeka drži za riječ, a stoku za rogove. Nakon poduljeg natezanja oko vjerodostojnosti, jer je Milanović tvrdio, uz često šmrcanje i dodiravanje nosa (taj čovjek je ko i Mamić cijele godine prehlađen, izgleda), kako ništa nije slagao i kako nije nevjerodostojan. Iako bi se primjera njegove nevjerodostojnosti i prekršenih obećanja našlo na stotine, ne samo taj! “Ako izuzmemo ovo, ja sam posve vjerodostojan”, promrmljao ne nekako na kraju tog mučnog natezanja oko snimke, što je otprilike kao da je Sanader rekao da je skroz pošten osim ono malo mita iz 2007. “Predomislio sam se, jesam li nekog prevario”, zavapio je lijepi bivši 33-godišnjak! Osim biračkog tijela baš nikog, Milanoviću! “Možemo ovako još 5 minuta, to je naručeno pitanje da me se podbode”, jamrao je u kut stjerani bivši 33-godišnjak. “Hvatate me za riječ!”, zavapio je. A za što se inače ljude drži??? Na to ga je, naravno, podsjetio i Stanković: “kako da vas držim za riječ nakon ovoga?” “Ostavka je u ovakvim okolnostima besmislena, ja sam borac!”; rekao je na to Milanović. “Nećete me isprovocirati!” Ostavka na mjesto vođe stranke je besmislena kad izgubite vlast? Milanoviću, učiti osnove demokracije!

No Milanović je ostao čvrst i nepokolebljiv kao milicioner iz vica koji je na ispitu tri puta za redom rekao da je dva i dva pet, pa dobio ocjenu “čvrst karakter” i posao. “Taj čovjek koji me to pitao, on nije glasao za mene!”, a na kraju zaključio: “Branit ću se šutnjom”. “Neki kažu da bi šutnja bila zlato u vašem slučaju”, spustio mu je Stanković, a Milanović ustrajao kako to “nije bila laž nego nijanse chiarro-scuro politike”; čime je ozbiljno zeznuo Hebranga koji je jednom rekao kako on nikad ne laže nego samo ponekad govori neistine, a to nije isto. “Dobro, ajmo dalje”, reče rezignirani Stanković.

Mlad, lijep, iskusan, a i gurman!

U nastavku mrcvarenja  “nu mene” Milanović je istaknuo kako je on mlađi, ljepši, a bogami i iskusniji od konkurencije, Komadine i ekipe, samo još nije rekao da su stari prdonje. Formulirao je to ipak nešto kulturnije. Pokušao je diskreditirati Komadinu rekavši kako su Kukuriku koaliciju osnovali kod njega u Županiji, nazvanu po restoranu u koji ih je Komadina odveo. “Kada sam mogao birati ljude za tako važan izbor… ” rekao je Milanović, a Stanković ga je u napadaju lucidnosti prekinuo – “kao što je restoran?” – “Ne, nego kao što je ime koalicije”, vadio se Milanović, što je isprovociralo još jednu ciničnu opasku Stankovića o gurmanu Milanoviću. Ali propustio je pitati zašto si je jedna lijeva koalicija koja navodno zastupa interese radnika i seljaka – koji inače redom glasaju za HDZ, dok za SDP glasaju urbane elite – dala ime po restoranu u kom večera u pravilu košta preko tisuću kuna po osobi, a uz vino i više.

Zgrčka i raznoška

Iduća pitanja ticala su se koalicije s Mostom, i Stanković je suočio Milanovića s tim da su tu igru izgubili. Za te pregovore je rekao je da su bili bizarni, a za Most kako se ne radi o homogenoj grupi ljudi i kako nemaju smisao za humor. Očito, meni će strašno faliti njegov, jer me je divno zabavljao ove četiri godine. ‘Strahovito su zgrčeni. Ima ljudi koji su bili skloni tome da se mi dogovorimo, a ima i onih drugih’, rekao je Milanović. Stanković ga je pitao zašto se vratio u pregovore nakon što je izvrijeđao Most, a Milanović je rekao da to nije “nuklearna bomba”, zaborivavši da se na hrvatskom kaže “atomska”. Trkeljao je o legitimitetu sebe kao premijera, potom Karamarka, potom Petrova, iako bi kao pravnik trebao znati da legitimitet premijera nema nikakve veze s glasovima dobivenim na parlamentarnim izborima! Na izborima se bira Sabor, a on bira premijera! Ne birači!

No “atomska bomba” je uslijedila kad je Stanković pitao “a što ćemo sad s vašom vjerodostojnošću”, upitavši ga zašto je pristao na tripartitnu koaliciju sa strankama koje zove ustaškima i fašističkim. Milanović je na to uzvratio kako on tako nešto nikad nije potpisao: “Jeste li ikad vidjeli taj ugovor”, zapitao je Stankovića, a ovaj mu uredno servirao na ekran ugovor, i njegov potpis ispod prve točke, gdje piše da pristaje na koaliciju s domoljubnom koalicijom! “Je li ovo vaš potpis!”, pitao je Stanković Milanovića koji se prvo branio da ništa nije potpisao, potom da treba gledati “kontekst cijelog dokumenta, drugu točku a ne samo prvu točku”. “Pa zašto ste onda stavili potpis pod tu prvu točku?” “Pravno to nije bitno”; inzistirao je Milanović vadeći se da je to taktički potez i nešto što nikad nije htio ispoštovati, i kako to “nije utuživo??” Zanimljivo kako jednom legalistu i pravniku njegov potpis nije bitan! “Išli ste dakle s figom u džepu?” inzistirao je Stanković, podsjećajući ga na situaciju kad je rekao Karamarku da će odustati od potpisivanja za Most a na kraju stavio potpis na tripartitnu koaliciju.

“To su ljudi bez časti i bez riječi”, rekao je bez pola srama Milanović, čovjek od časti i riječi! Nakon što su mu dvaput u roku pola sata pod šmrkavi nos stavljeni papiri koji pokazuju da ni časti ni riječi nema! “Zašto ste onda pristali ići u vladu s ljudima bez časti i riječi”, pitao je Stanković, a Milanović mu odvratio da je glupan: “Možda je to malo prekomplicirano za vas”, rekao mu je. A možda su neke stvari prekomplicirane za Milanovića… recimo, riječi “čast i poštenje”. Njemu je neki put i pukunta cijev prekomplicirana da bi riješio problem. Za nju je, srećom po njega, i za njegove kretenske izjave u Gunji, Stanković nije ni pitao.

‘Nisam imao figu u džepu. To je bio sporazum o dualnoj vladi. Treće strane nije bilo jer sam ju uspio izbaciti”, pohvalio se Milanović vlastitom sposobnošću spletkarenja. A potpis, kaže, se odnosio na stranke “iz domoljubne koalicije”, a ne na HDZ. A HDZ nije domoljubna koalicija, pitao je Stanković. “To su nečasni ljudi i s njima ne bismo išli na suradnju”, rekao je Milanović vadeći se iz toga što je i zašto potpisao, ne kaneći se potpisanog držati. Balkanac pravi!

Baldasar ustaša, svi ustaše
Prešlo se na sastanak s Prgometom, gdje je tvrdio da je Prgomet nazvao njega, i de facto priznao da je kontaktirao ljude iz Mosta nakon izbora, tvrdeći da je svatko svakog zvao i svatko sa svakim kontaktirao. Na pitanje kako je tajni sastanak postao javan, rekao je da je to irelevantno. “Tko nas je uopće slikao”, zapitao je, nakon čega ga je Stanković poklopio time da su se malo preočito naslikavali pred kamerama… Milanović je to pak protumačio “propustima svog osiguranja”, eto mogao je i snajper biti na krovu! Strašno! Ali snajperiste očito nitko nije zvao, samo kamere…

Potpis Mosta za HDZ je pak protumačio time da se “Most prepao novih izbora” ako se ne dogovore. Nastavak priče je prošao u antifašističkom tonu: Stanković je inzistirao da mu Milanović kaže tko su ustaše i fašisti koje je apostrofirao u predizbornoj kampanji, a Milanović inzistirao da su to oni koji slave 10. travnja i imaju poglavnikove slike, HČSP primjerice. Zašto je podmetnuo HČSP kad Domoljubnu čine  HDZ, HSS, HSP AS, BUZ, ZDS, HDS, HSLS i Hrast, a niti jedna od tih stranaka se ne poziva na ustaštvo, tek HSP AS bi eventualno mogao imati članova koji imaju određenih simpatija za NDH, no i oni se javno ograđuju od ustaštva? “Ustaše su dva dana nakon dolaska na vlast počeli bacati u jame”, zavapio je Milanović! A zaboravio napomenuti da su partizani kad su došli na vlast počeli bacati u jame istog dana pa i prije! Samo što HDZ nema nikakve veze s ustašama, a SDP i te kako ima, kao pravni sljednik SKJ-SKH, veze s partizanima!

Zatim su Stanković i Milanović združenim snagama napali Baldasara – Stanković je doveo u pitanje Milanovićev antifašizam ne zbog koaliranja s Glavašem, to je došlo na red kasnije, nego zbog – Baldasara! Baldasar je postavio cvijeće na spomenik Rafaelu Bobanu, ustvrdio je Stanković bez imalo stida i srama!

Ne, Stankoviću, Baldasar je postavio cvijeće na spomenik poginulim hrvatskim braniteljima iz bojne “Rafael Boban”, a ne na grob Rafaela Bobana, ustaškog zapovjednika; pa da se bojna zvala i po Adolfu Hitleru, oni bi i dalje bili hrvatski branitelji i nikakve ustaše, i to i dalje ne bi bio spomenik Adolfu Hitleru nego palim hrvatskim vojnicima koji su branili svoju zemlju, kako god da su svoju postrojbu zvali! Čak je napao Milanovića zašto je trpio Baldasara koji je čak dvaput bio kod tog spomenika, na otvaranju i iduće godine na obljetnici! “To je politička taktika”, palamudio je u kut stjerani Milanović. Lijepo kad se dva antifašista tako dohvate oko toga da je jedan njihov ustaša, pa onda jedan drugog osuđuju zašto nije istjeran iz partije pravovjernih!

Nisam ja sudjelovao u mračnim devedesetim…

Došlo se naravno i do podrške Branimira Glavaša, na što je Milanović pitao “O kojoj podršci vi govorite…” O onoj s dva njegova potpisa, sjećate li se, Milanoviću! On je naravno tvrdio da je i to bila taktika zavaravanja neprijatelja, i kako on nikad ta dva potpisa ne bi odnio na Pantovčak niti Glavaša primio u koaliciju. Reče to čovjek kom je u samoj emisiji pet puta stavljeno pod nos da je slagao, i dokumentirano. “Glavaš je proizvod HDZ-a”, rekao je Milanović, i pohvalio se kako nije sudjelovao ni u jednom aspektu velike prljavštine devedesetih! Drugim riječima, netko drugi je okrvavio ruke, i taj je sad zločinac, a ja, dezerter, sam čist kao suza! Netko drugi je okrvavio ruke i postao ratni zločinac da bih ja imao državu kojom mogu nesmetano vladati! Milanovićev moral me svaki put iznova fascinira!

Na kraju se progovorilo i o ekonomskim temema, i tu je isto Stanković samljeo Milanovića i obrisao njime pod. Ponekad mi se učinilo da me Stanković ipak potajice čita, jer je iznio podatke koje sam više puta iznosio ovdje – da je Milanovićevo hvalisanje smanjenjem nezaposlenosti bespredmetno, jer zaposlenih ima šezdesetak tisuća manje nego kad je preuzeo vlast. Stanković je prezentirao službene podatke, kao i o BDP-u, a Milanović ponavljao kako je za neuspjehe njegove vlasti kriva bivša vlast. Pohvalio se i kako BDP raste već četiri kvartala i kako su zaustavili trend pada – no nije rekao kako je i vlada Jadranke Kosor imala rast zadnja dva kvartala, i da je BDP nakon velike krize 2009-2010 ponovo počeo padati upravo u njegovom mandatu! “Građani su shvatili što smo mi a što je alternativa”, rekao je,  i valja priznati da je tu imao pravo. Zato su građani pretežno i glasali za alternativu.

Stanković mu je stavio pod nos i to što je prozvao Podolnjaka iz Mosta zbog promjene srpskog prezimena, a Milanović mu je kontrirao time da je i on prozvao Sanadera za homoseksualnost. Tu je pak Stanković rekao kako je tek pitao Sanadera kako gleda na to što ga mediji prozivaju za homoseksualne afere u Beču. Je li Stanković slagao? Ne baš doslovce, ali je malo preformulirao svoje pitanje. Na gornjem videu se jasno vidi što je pitao Sanadera. Uglavnom sve se svodi na ono, “nije fašizam ni brojanje krvnih zrnaca kad mi to radimo”.

Na kraju su se dotakli i pitanja izbjeglica, gdje je Milanović rekao kako apsolutno podržava politiku Angele Merkel, koju više ne podržava ni Angela Merkel. Pohvalio se humanošću, no nije razjasnio što je humano u tome da se izbjeglice jednostavno proslijedi dalje po sistemu “brigo moja prijeđi na drugoga”. Hrvatska je položila test humanosti tako što nije uzela niti jednog izbjeglicu! A kruna emisije je bilo spominjanje Tadićeve isprike Hrvatima: Stanković je naime spomenuo da se i on ispričao, pa ako je mogao on, mogao bi se i Milanović ispričati. Milanović je tu pokazao jednu ideološku zatucanost teorijom nepostojanja “kolektivne odgovornosti”, koja međutim i te kako postoji, i odblebetao je nešto nesuvislo o tome kako se Tadić ispričao za nešto što su napravili neki treći ljudi puno prije njega, pa za kog bi se Boga on uopće ispričavao? Možda u ime Srbije, u ime koje se i ratovalo! Bi li se jednog dana i netko na čelu SDP-a mogao ispričati i za zločine u ime komunizma? Milanović sigurno nije taj, a niti Komadina. To ćemo još čekati.

No na kraju, vrijedi spomenuti da je Milanović u jednom trenutku emisije zavapio da mu Stanković stalno upada u riječ, bez da čeka odgovor, i da ga prekida i po deset puta u jednoj rečenici. To je točno, i to je krajnje neprofesionalno, ali Stanković to radi samo kad namjerno nekog želi uništiti, a inače je ljubazan prema onima koji mu se sviđaju ili mu odgovaraju. On nema jednake kriterije prema sugovornicima, i to mu je velika mana kao novinaru! Ali to što se tako bezobrazno ponio prema Milanoviću ujedno i znači da se nomenklatura Milanovića očito – odrekla. Pa pustila Stankovića na njega.

Marcel Holjevac/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentiraj

Komentar

Godinu danas nakon eksplozije nacionalne euforije ponovno tamo gdje smo bili

Objavljeno

na

Objavio

Godinu je dana prošlo od fantastičnoga rezultata hrvatskih nogometaša na svjetskom prvenstvu u Rusiji. Dalićeva trenerska filozofija „vjera, pozitiva, karakter“ u kombinaciji s nogometnom kvalitetom Hrvatsku je dovela gotovo na sam vrh svijeta. Tih dana cijela je država zračila pozitivom i zajedništvom, a uspjeh viceprvaka svijeta pokazao nam je na kakve su podvige Hrvati spremni kada imaju pravo vodstvo.

Na žalost, godinu dana iza nogometnog podviga, „stanje nacije“ vraćeno je na ono pred prvenstvo u Rusiji: apatija, rezigniranost, kriminal, korupcija, grabež, gubitak ideala, dezavuiranje svih vrijednosti, moralni relativizam… Iz Hrvatske se i dalje iseljava, i to ne više toliko zbog ekonomskih razloga koliko zbog nesređene države koja se pretvorila u hajdučiju i podjelu ratnog plijena. Hrvatska danas je država kojom vladaju partikularni interesi koji se ostvaruju kroz kriminalne i mafijaške načine djelovanja. Tko nije dio nekoga klana, ne piše mu se dobro i sustav ga sili da preživljava ili potraži sreću negdje drugdje.

Stanje takvo kakvo jest, posljedica je nesretnoga povijesnog naslijeđa, ali i nespremnosti svih nas da mijenjamo stare navike i mentalitete. Protivno fantazmagoričnim pripovijestima o (pre)svetome narodu i zlim političarima, u pluralističkim demokracijama svaki narod ima vlast kakvu i zaslužuje. Narod je taj koji bira političare, a Bog je ljudima dao slobodnu volju i zdrav razum da prosuđuju i na temelju prosudbi donose odluke. Slaba politička kultura i nedostatak iskustva državništva imaju značajnu ulogu u svemu, no razlog zašto birači biraju uvijek iste političke opcije koje uništavaju državu i društvo svih ovih godina krije se u nečemu drugome.

Naime, stotine tisuća ljudi (prema nekim procjenama gotovo 60 % ljudi s primanjima) direktno ili indirektno vezane su pupčanom vrpcom na proračun i interese velikih stranaka, tako da je bilo kakve promjene vrlo teško očekivati. S druge pak strane, protestna biračka baza ili odlazi u inozemstvo ili je vrluda od jednoga do drugoga protestnog kandidata (riječ je o biračkoj bazi koja se vrlo lako i brzo razočara). Problem je, dakle, Sustav koji je okrenut naopačke i stimulira izokrenute vrijednosti i moduse djelovanja. Sve ostalo je samo posljedica takvoga sustava.

Sve što se događa u državi, sva pljačka i grabež, ne bi bili mogući kada ne bi imali protekciju vlasti. I to ne samo izvršne vlasti, nego i treće, sudbene grane vlasti. Besprizorna korupcija i kriminal koji su premrežili sve pore društva ne bi bili mogući kad bi pravosuđe radilo svoj posao. No, pravosuđe je u Hrvatskoj samostalno i neovisno samo na papiru, a u praksi se svaki dan krše kaznenoprocesna načela i umjesto njih inaugurira načelo političkog kriterija. Povremeni procesi protiv političara uglavnom se odnose na međusobne obračune unutarstranačkih i međustranačkih klanova. U takvoj raboti ulogu igra i „četvrta sila“, a to su mediji kojima primarni cilj nije informiranje građana, nego doziranje informacija i čuvanje leđa kriminalnim strukturama. Otkrivanje afera, baš kao i slučaju pravosuđa, dio je spomenutih stranačkih obračuna.

U isto vrijeme ljudi bježe glavom bez obzira iz države, nerijetko i na dezerterski način, i uništavaju perspektive da se u budućnosti bilo što promjeni na bolje jer tamo gdje nema ljudi nema ni života i napretka.

Veliki Chesteron je u knjizi „Pravovjerje zapisao: „Moje prihvaćanje svijeta nije optimizam, ono je više nalik patriotizmu. To je stvar temeljne odanosti. Život nije zgrada za iznajmljivanje soba u Brightonu, koju ćemo napustiti zato što je jadna. To je tvrđava našeg roda, sa stijegom koji vijori na kuli, i što je jadnija, to je važnije da ju ne napustimo. Nije problem u tome što je ovaj svijet odviše žalostan da bi ga se voljelo ili odviše radostan da ga se ne bi voljelo. Problem je u tome da kada zaista nešto volite, onda je njegova radost razlog da ga volite, a njegova tuga razlog da ga volite još i više. Sva optimistična razmišljanja i sva pesimistična razmišljanja o Engleskoj jednako su valjani razlozi da se bude engleski patriot. Slično tome, optimizam i pesimizam su jednako valjani razlozi da se bude kozmički patriot“.

Koliko smo danas u Hrvatskoj blizu ovakvog načina razmišljanja?

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Glasnović: Ideologija Multikulturalizma želi samo kaos

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Anadolija

Multikulturalizam je pretvaranje monoetničke kulture u multietničku kulturu bez kompromisa (Alternativlos). Kao jedan od projekta frankfurtske škole je multikulturalizam specifična ideologija s pogledom iz samo jedne perspektive u kojoj ne postoji drugo mišljenje.

Budući Ekofašizam, koji će kroz CO2-porez financijski pogurati Multikulturalizam, podupiru novo doseljene etničke skupine da gaje svoju kulturu pa čak ih ohrabruju u tome da stvaraju manje paralelne kulturne zajednice u postojećoj domaćoj etničkoj zajednici koja ih je prihvatila. Takvo stanje bi onda navodno bilo pozitivno za sveukupnu svjetsku zajednicu.

Multikulturalizam tvrdi da je raznovrsnost svega i svačega snaga jedne svjetske zajednice ali u realnosti je to kaos identiteta svih etničkih zajednica i ima svoje dugotrajno negativne posljedice za sve.

KROZ MASOVNU ZAMJENU STANOVNIŠTVA multikulturalizam postaje vrlo kontroverzan i mnogi političko znanstveni stručnjaci i vjerne vođe poput Afričkog Kardinala Robert Sarah koji je etnički Afrikanac, kritiziraju taj eksperiment. A i sama povijest je svjedok da su takvi socijalističko marksistički eksperimenti završili u krvavim masovnim ubojstvima.

Samo u 20 stoljeću je pobijeno preko 110 milijuna stanovnika koji su zatečeni u tim sustavima totalitarne RASE U OBLIKU KLASE. Ista ta ideološko elitna RASA U OBLIKU KLASA stvara jedan fiktivni multikulturalizam i utopijski komunitarizma na način da ga umjetno uljepšaju i pozitivno iskrive kroz medije. Multikulturalizam stvaraju na napućenom prostoru u kojemu dolazi do rascijepa prisutnih raznolikosti.

Primjerak tome su konflikti i masovne tuče u izbjegličkim prihvatilištima njemačke i drugdje, na osnovu čega se onda mora zvati specijalna policija u pomoć da bi smirili situaciju. Modus operandi je da se uz negativnu selekciju šlepa u Europu bez mjere, bez cilja i navedenog racionalnog razloga mase stranih kultura, vjere i običaja.

Uz to se novo doseljenike manipulativno ohrabruje u getoiziranju, jer novi doseljenici stvaraju svoju zajednicu u zajednici domaćeg prihvatitelja, također stvaraju svoje kulturne centre, crkve, vrtiće, udruge, trgovačke zone i nameću svoja pravili u sektorima svoje nove etničke zajednice koje postaju NO-GO zone za sve ostale kao što imamo već u Švedskoj, Engleskoj, Njemačkoj I.T.D.

– Jedina istina je da Ideologija Multikulturalizma želi samo kaos kojega upravo nove RASE U OBLIKU KLASE kontroliraju i manipuliraju jer oni će se u svim tim teškim trenucima kulturnog šoka i tranzita nalaziti u sigurnim sektorima gdje teće svima poznato med i mlijeko. Hrvatski Narode otvorite oči i očistite um, sve će vam biti jasno – da je bolje spriječiti nego liječiti, komentirao je Saborski zastupnik Željko Glasnović (NHR)

 

Szijjarto: Snage koje organiziraju migracije ponovno su u ofenzivi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari