Pratite nas

Ahmići su bili legitiman vojni cilj

Objavljeno

na

Mnogi pokušavaju govoriti i pisati o Ahmićima i osuđivati nešto što uopće ne razumiju. Ne razumiju niti strateški značaj Lašvansku doline u planovima tadašnjeg muslimanskog političkog vodstva, kao niti ulogu taktičkog položaja Ahmića, koji tu dolinu zemljopisno dijele na dva djela, odnosno odsijecaju Busovaču od Viteza i Novog Travnika.

ahmiciPošto ćemo se u ovoj analizi baviti Lašvanskom dolinom, a posebno travanjskim napadom Armije BiH, koji je išao na područje Viteza i Busovače, prvo ostvarimo uvid na zemljovid Armije BiH iz siječnja 1993., koju je HVO zarobio u siječanjskim borbama, a koji označava raspored snaga “krajem decembra 1992. i početkom januara 1993”, na kome je vidljivo da su već tada Ahmići bili značajno vojno uporište Armije BiH, smješteno na samoj komunikaciji između Busovače i Viteza.

Sagledavajući te elemente jasno se i nedvojbeno nameće zaključak da nikome na um nije palo napadati to naselje zbog bilo kakvog hira, nego poglavito zbog taktičkog položaj Ahmića, koji su predstavljali legitiman vojni cilj.

Kad uvećamo spomenuti zemljovid i skoncentriramo pažnju na područje između Viteza i Busovače, vidimo da Ahmići na toj karti nisu ucrtani. Međutim, kad bolje pogledamo nalazimo  Nadioce, Lončare, Sivrino selo i Dubravicu, i dolazimo do zaključka da su Ahmiću upravo u središtu tog područja,, odnosno točno na onoj poziciji gdje se između ovih sela nalazi plavi krug, a koji na legendi jasno označava da je to položaj Armije BiH.

fe79e8c2c9a3ac53e509c84aa3ac3337Prema tome, snage koje su već krajem prosinca 1992. ili početkom siječnja 1993. vojno zaposjeli Ahmiće, jasno su znali što čine.

Osim toga, na ovom zemljovidu jasno se vidi gdje se zabila 1. bojna  (ili kako oni to zovu – bataljon) 325. brigade Armije BiH, točno preko ceste za Travnik na Gačice, Kruščicu i djelom na Donju Večerisku.

Znamo li kako su istodobno snage Armije BiH bile i u Starom Vitezu, i kad na gornjoj skici pogledamo gdje se nalazi tvornica eksploziva SPS, onda mislim da su stvari jasne kao sunčani ljetni dan u podne, pogotovo kad uzmemo u obzir sve dokumente, izjave, i činjenice o tome da je tvornica SPS, uz nadzor komunikacijskog pravca kroz Lašvansku dolinu, bila jedan od glavnih ciljeva napada Armije BiH u Središnjoj Bosni.

Prisjećanja radi treba spomenuti i siječanjski probni napad u kojem su snage Armije BiH prekinule komunikaciju Busovača-Kiseljak kod Kaćuna, i rasporedili se u trokutu Merdani-Lašva-Dusina, nakon čega su u Dusini i počinili ratni zločin.

Dakle, nakon ovako zauzetih položaja,  namjera Armije BiH  je bila da u travnju sve to pojačaju i podebljaju i da rascjepe prije svega Vitez i Busovaču, što nisu prestajali do zadnjeg dana, kao što je opće poznato.

Evo jednog od tih kasnijih pokušaja Armije BiH:

Dana 19. travnja 1993. godine, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH Enver Hadžihasanović šalje Nadbiskupu Vrhbosanskom Kardinalu Vinku Puljiću pismo slijedećeg sadržaja:

http://oi47.tinypic.com/2poumbo.jpg

http://oi50.tinypic.com/2rrxvkk.jpg

Ovo pismo je jedan takav obavještajni pamflet kojeg može potpisati samo podvalama sklona jugo-oficirčina, tipičan pripadnik KOS-a i učenik Aleksandra Vasiljevića i Fikreta Muslimovića.

S puno toga što je izneseno u ovom pismu može se  polemizirati, ali zasad ćemo se zadržati na pobijanju jedne bezočne laži koja je navedena na prvoj strani ovog pisma u predzadnjem odjeljku gdje stoji:

“Ubijeno je, prema svjedočenjima očevidaca koji su se uspjeli spasiti bježeći oko 200 ljudi, žena i djece. Napominjemo, a to u postupcima bojovnika HVO-a nije ni potrebno, da u selu nije bilo nikakve vojne formacije, niti je pružan bilo kakav otpor

Ovaj KOS-ovac, i jugo-oficir bez imalo srama, kaže da u Ahmićima nije bilo nikakve vojne formacije i da nije pružan nikakav otpor.

Što je kazano u presudama?

Pogledajmo što o tome kažu činjenice utvrđene u presudama Blaškiću i Kordiću, kao i materijalni dokazi.

Najprije presuda Tihomiru Blaškiću:

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

Ovdje u ovoj presudi, na stranici 136. a koja počinje paragrafom 402. i gdje se u osvrtu na Ahmiće, pod točkom b) napad na muslimansko stanovništvo, kao pod točkom i) odmah u naslovu “Nepostojanje vojnih ciljeva” odmah sugerira kakav će stav raspravno vijeće Španjolca Clauda Jorde zauzeti po ovom pitanju. A nisu se baš pretrgli ustanoviti činjenice.

Najprije su u poglavlju “Ahmići, Šantići, Pirići Nadioci”, u paragrafu 385. na stranici 130. zaključili:

385.

U petak 16. aprila u 05:30 sati 725 hrvatske snage su izvele istovremeni napad na Vitez, Stari Vitez, Ahmiće, Nadioce, Šantiće, Piriće, Novake, Putiš 726 i Donju Večerisku. General Blaškić govori o 20 do 22 mjesta duž ceste Travnik-Vitez-Busovača u kojima se istovremeno odvijala borba.

727.
Vijeće smatra da se radi o planiranom napadu usmjerenom protiv muslimanskog civilnog stanovništva.

Oni su najprije donijeli jedan zaključak, a onda su dalje od paragrafa 402 do 410 tražili dokaze i potkrijepu tih svojih, izgleda unaprijed donesenih teza. Pa onda među nebulozama koje spominju kažu kako Blaškić sad spominje 325 brigadu A BiH a da je u svojim zapovjedima od 15. travnja spominje samo 7. Muslimansku, a ne i 325. kao da to nešto dokazuje.

Ali da vam to sve sad ovdje ne prenosimo, pročitajte sami tih devet paragrafa jer su vrlo zanimljivi. Recimo paragraf 405. gdje je vijeće zaključilo da su neki pripadnici Armije BiH išli u Kruščicu i Ahmiće, ali na odmor, a ne na položaj. A “dokaz” za takvu tezu jest što je netko posvjedočio da je neke od tih vojnika vidio pijane. ?

Zatim, u paragrafu 409. vijeće je potpuno krivo citiralo pukovnika Watersa, što ćemo također dokazati. Međutim, ono najznačajnije nalazi se u paragrafu 407. u kojem stoji:

„U Ahmićima nije bilo kasarne. Svjedok Hadžihasanović je potvrdio tu informaciju ističući da se zbog manjka ljudstva i materijalno-tehničkih sredstava, te zbog nepostojanja kasarni, u Ahmićima i okolici jedino vojno prisustvo sastojalo u jedom odredu TO iz Zenice za slučaj srpskog vazdušnog desanta.“

Ako je bio “jedan odred TO iz Zenice”, kako onda možemo govoriti o neprisustvu vojnih snaga? Ah da, oni su tu bili samo ako napadnu četnici, i to “vazdušnim desantom”. Tu priču Hadžihasanović, koji je rasporedio topništvo JNA oko Sarajeva, može pričati Claudu Jordi koji je iz Španjolske i nema pojma što je to lažljiva KOS-ova jugooficirčina.

Uglavnom, vijeće je na koncu ovog djela poglavlja koje se odnosi na postojanje vojnih ciljeva i nazočnost muslimanskih vojnih snaga zaključilo rečenicom:

Vijeće je dakle, van svake razumne sumnje, uvjereno da nikakav vojni cilj nije opravdao te napade.

Međutim, dokazi koje ovdje vidimo dokazuju izvan svake sumnje, da je ovo vijeće potpuno nerazumno postupilo.

Puno razumnije ovu materiju sublimiralo je raspravno vijeće i slučaju Dario Kordić, koje se suzdržalo od konačnog zaključka vjerojatno svjesno da bi time zapravo potpuno izvrglo ruglu raspravno vijeće iz slučaja Blaškić.

Nepravomoćna presuda Kordić-Čerkez:

http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf

Ono što je za ovu temu bitno počinje na stranici 202. ove presude, i bavi se najprije iskazom svjedoka AT, njegovoj vjerodostojnosti (o čemu smo već pričali), ali i o ovome o čemu pričamo. Tako u paragrafu 634 piše:

634. Uloženo je nešto napora da se selo odbrani, kao što pokazuje svjedočenje svjedoka AT. Prema tvrdnjama jednog lokalnog svjedoka, seljani su napravili plan odbrane, ali u selu nije bilo organizovane jedinice ABiH.1214 Major Woolley, oficir UNPROFOR-a, došao je u selo oko 11:30 sati i pomagao je ranjenim civilima kad je vidio četvoricu Muslimana koji su nosili kalašnjikove i koji su izgledali kao lokalna jedinica odbrane.1215 Na osnovu toga i drugih dokaza, odbrana tvrdi da, iako su ubistva koja su se dogodila u selu zločinačka djela, odluka da se napadnu Ahmići nije zločinačka jer je selo bilo od vojnog značaja1216 i strateški locirano na glavnoj ruti za snabdijevanjekoja ide za Vitez i koju su odatle trupe mogle lako presjeći.1217 Nadalje, odbrana tvrdi da su Ahmići bili branjeni. Svjedok CW1 izjavio je prilikom svjedočenja u predmetu Blaškić da se TO ukopao prije 16. aprila 1993. očekujući sukob u Ahmićima,1218 i da je bilo jasno da će u tom području do ći do sukoba.1219 U skladu s tim, jedinice TO-a u blizini Ahmića stavljene su u povećani stepen gotovosti navečer 15. aprila.1220 Nekoliko svjedoka optužbe opisalo je kako je TO obavljao stražarsku službu u Ahmićima navečer 15. aprila1221 i kako su pripadnici straže imali i puške i ručne bombe za odbranu sela.1222 Major Woolley je čuo zvukove borbe što ga je nagnalo da potraži zaklon.1223 Tvrdi se da je pet vojnika HVO-a poginulo za vrijeme napada na Ahmiće,1224 a dokumenti ABiH odražavaju moguće prisustvo muslimanskih oružanih snaga u Ahmićima 16. aprila. Konkretno, 16. aprila je general Hadžihasanović naredio komandantu 303. brdske brigade da “bude u spremnosti za pružanje pomoći našima snagama u selu … Ahmići.”1225 Odbrana se takođe oslanja na iskaz svjedoka AT o sljedećem: (a) da je HVO zatekao oružje i veliku količinu municije;1226 (b) o otporu muslimanskih snaga;1227 i (c) da je ABiH granatirala trupe HVO-a u napadu.1228

Iz boldiranog djela dokumenta,  kojim Hadžihasanović traži od 303. brigade A BiH da se pojačaju “naše snage u Ahmićima”, vidljivo je da su te snage postojale. Ukoliko nisu,  kako se netko može pojačavati nešto što prethodno ne postoji?

Imamo i iskaz svjedoka CW1, za kojeg se navodi da je svjedočio u predmetu Blaškić, i da se Teritorijalna obrana (čitaj ABiH) ukopao u Ahmićima prije 16 siječnja. To je krupna stvar. Mi ovo ne vidimo u ovom spomenutom djelu presude Blaškiću, dakle u paragrafima od 402 do 410. To sud ne smije raditi. Ne smije se preskakati dokumente i svjedoke.

Podsjećanja radi, vidjeli ste samo kako je sudac Orie i njegovo vijeće u presudi protiv Gotovine preskočio svjedočenje generala Jonesa, zbog čega je u žalbenoj odluci dobio po ušima, jer se to ne smije činiti. Sud mora pregledati sve dokaze, sve dokaze i sva svjedočenja uzeti u obzir, a ne ono što je po nečijoj prosudbi vjerojatno, kako je to napravio Jorda kod Blaškića, ili Orie kod Gotovine. I jedan i drugi, najprije su donijeli odluku a onda išli tražiti dokaze koji to potkrepljuju, i odbacivati sve one dokaze i svjedočanstva koji to ne podupiru.

No i raspravno vijeće Richarda Maya koje je sudilo Kordiću i Čerkezu napravilo je istu stvar, nije uzelo u obzir ključan dokaz da je ovdje bila riječ o vojnom cilju koji je vojno branjen. Štoviše, oni ove činjenice koji su ustvrdili u paragrafu 634 presude Kordiću i Čerkezu pokušavaju pobiti krajnjim nebulozama iznesenima u sljedeća tri paragrafa:

635. Međutim, to nije bio stav UNPROFOR-ovih oficira koji su na lice mjesta stigli tada ili malo kasnije. Major Woolley je prilikom svoje posjete selu vidio 5-6 vojnika pri dnu suprotne padine kako gledaju prema selu. Po njegovom mišljenju, da su oni bili branitelji bili bi bliže selu (ili na uzvisini) i gledali bi prema van.1229 Pukovnik Watters (koji je u to vrijeme bio major i drugi po komandi u britanskom bataljonu) rekao je da je ono što je on vidio u Ahmićima bio rezultat pokolja. Muslimanski dio Ahmića bio je potpuno razoren, u očitom kontrastu prema hrvatskim kućama koje su i dalje stajale. Ako je i bilo nekog otpora, selo nije bilo dobro branjeno.1230 Svjedok je takođe odbacio sugestiju odbrane da je razaranje Ahmića posljedica taktike zvane “borbe u naseljenim mjestima”, priznate vojne tehnike koja inače uključuje evakuaciju civila i šansu za predaju.1231 Razaranje je bilo previše sistematsko i bilo je dokaza da su snajperi korišteni da se presijeku mogući pravci za bijeg. Tom svjedoku Ahmići su izgledali kao pokolj.1232 On je rekao da je upotreba teške artiljerije i minobacača indikacija da su napadi bili koordinirani, jer to ne bi bilo na raspolaganju seoskim komandama.

636. Prilikom svjedočenja pukovniku Stewartu je pokazana kopija izvještaja od 25. maja 1993. za koji se tvrdi da je to sažetak istrage koju je sprovela Sigurnosno-izvještajna služba HVO-a pod rukovodstvom Ante Sliškovića.1233 Prema riječima svjedoka, taj izvještaj je mješavina zbilje i fikcije. Na primjer, u izvještaju stoji da je ABiH 14. aprila 1993. infiltrirala oko 30 izuzetno dobro naoružanih pripadnika MOS-a u Ahmiće i da je njihov zadatak bio da presijeku komunikaciju između Viteza i Busovače. Svjedok je rekao da u Ahmićima nije vidio nikakve ukopane položaje koje vojnici inače prave ako planiraju odbranu.1234 Opis načina na koji je izveden napad 16. aprila 1993. u izvještaju je netačan. Po riječima svjedoka može se reći da je to bio klasični “pješadijski napad”. Iz razgovora sa ljudima, svjedok je zaključio da je početna linija bila blizu glavne ceste u Lašvanskoj dolini sa mitraljeskim gnijezdom na najmanje jednom mjestu i artiljerijskom podrškom kako bi se spriječilo povlačenje u klasičnoj operaciji “kordonskog čišćenja” (za izvođenje koje je potrebno tek pola dana). Nakon toga je grupa vojnika izvodila ukućane kuću po kuću.1235

637. Poglede ove dvojice svjedoka podržavaju autori dva izvještaja iz tog vremena:
(i) Charles McLeod, posmatrač PMEZ-a i bivši kapetan u britanskoj vojsci, koji je posjetio Ahmiće 4. maja 1993.,nije bio mišljenja da je napad mogao biti odbrana pred muslimanskim napadom. On je na osnovu vlastitog vojnog iskustva stekao dojam da se radilo o pažljivo planiranom i koordiniranom napadu.1236 (On je poslat da ustanovi šta se dogodilo u Lašvanskoj dolini, te je prikupio izvještaje i razgovarao sa raznim ljudima.)1237 On je u svom izvještaju zaključio da su 16. aprila Hrvati u Vitezu izvršili koordinirani napad na muslimanska sela oko Viteza i na Stari Vitez.123

(ii) “Izvještaj Mazowieckog”,1239 načinjen u to vrijeme za Tadeusza Mazowieckog, specijalnog izvjestioca za bivšu Jugoslaviju Komisije Ujedinjenih nacija za ljudska prava, navodi da su se 16. aprila 1993. odigrali usklađeni napadi hrvatskih snaga HVO-a na Vitez i okolna sela: “Prema svim izvorima, uključujući lokalne hrvatske komandante i međunarodne posmatrače, to selo nije sadržavalo nikakve legitimne vojne ciljeve i nije bilo nikakvog organizovanog otpora napadu.”

Ovo je takav skup nebuloza da ne zna čovjek odakle bi to prije počeo raščlanjivati rečeno.
Prvo “major Wooley”. Najprije se u paragrafu 634. navodi da je Wooley “došao je u selo oko 11:30 sati i pomagao je ranjenim civilima kad je vidio četvoricu Muslimana koji su nosili kalašnjikove i koji su izgledali kao lokalna jedinica odbrane”. Zatim u istom paragrafu navodi da je “Major Woolley čuo zvukove borbe što ga je nagnalo da potraži zaklon.”
A onda se u paragrafu 635. navodi da “Major Woolley je prilikom svoje posjete selu vidio 5-6 vojnika pri dnu suprotne padine kako gledaju prema selu. Po njegovom mišljenju, da su oni bili branitelji bili bi bliže selu ”

Dakle, bojnik Wooley je najprije došao u Ahmiće, vidio je Muslimane naoružane kalašnjkovima i to oko 11:30. Zatim je čuo “zvukove borbe” i zavukao se u nekakvu guduru. Kad je nakon tko zna koliko vremena konačno skupio hrabrost izvukao se iz gudure u koju se sakrio kad je čuo pucnjeve, vidio je još 5.-6 naoružanih Muslimana, ali s krive strane brda, po njegovom mišljenju. Dakle, nama bi ostalo zaključiti da tih 5-6 koji su bili s krive strane padine su se tu našli slučajno, krenuli ljudi malo u lov na veprove.

Onda Mazowiecki koji kaže “Prema svim izvorima, uključujući lokalne hrvatske komandante i međunarodne promatrače, to selo nije sadržavalo nikakve legitimne vojne ciljeve i nije bilo nikakvog organizovanog otpora napadu”, ali ne kaže i ne imenuje koji su “lokalni hrvatski komandanti” niti međunarodni promatrači, nije naime naveo ni jedno jedino ime. A nije zato što laže i izmišlja, i zato što nema pojma gdje je došao i tko tu uopće ratuje.

Slično vrijedi i za Charles McLeoda, koji je očito napravio uviđaj brzinski, a možda i prema nekim unaprijed zadatim direktivama. A dokaza ni od korova. Što se tiče pukovnika Watersa, on je upravo u svjedočenju na suđenju Kordiću rekao da su Ahmići bili legitiman vojni cilj, a ovdje je to zanemareno i stavljen je samo onaj dio njegovog svjedočenja koji odgovara optužbi. To ćemo isto ostaviti za dokazivanje, jer se ja napadom Armije BiH na područje Viteza i Busovače u travnju 1993. godine namjeravamo baviti malo duže, ali cijelu tu priču obuhvatiti sa svih mogućih strana, pa će i ovo doći na red.

Što se tiče izvješća Ante Sliškovića, kao i izvješća HIS-a koji potpisuje Miroslav Tuđman, njih nema u spisu, nema ih na popisu dokaza haškog suda u predmetu Kordić i Čerkez, pa mi nije jasno zašto se uopće ta izvješća navode u presudi i pritom se ovo Tuđmanovo izvješće krivo citira, a ovo Sliškovićevo izvješće se spominje da bi se reklo kako Bob Stewart smatra da su to nebuloze, ali u isto vrijeme nema pitanja od strane sudskog vijeća zbog čega je Stewartu trebalo 6 dana da se sjeti Ahmića?

Dva krunska dokaza

Ali zato u sudskom spisu postoje dva krunska dokaza, koji vrijede više od svih ovih svjedočenja, i koji van ikakve sumnje nama daju za pravo tvrditi da su Ahmići bili vojno branjeni i da je unutra bilo vojske.

Prvi dokaz je dnevnik Enesa Varupe, pripadnika TO u dolini Lašve, odnosno njegov podsjetnik, koji je uveden u predmetu Blaškić i vodi se po brojem D17, a kojeg su su pripadnici HVO-a zarobili kasnije 1994. godine. U dokazu je navedeno prvih 6 stranica ovog podsjetnika:

http://oi45.tinypic.com/nwesgg.jpg

http://oi46.tinypic.com/1z2q49g.jpg

http://oi48.tinypic.com/hvw4fo.jpg

http://oi48.tinypic.com/as5lc.jpg

http://oi45.tinypic.com/2kk844.jpg

http://oi47.tinypic.com/nq2pc.jpg

Na četvrtoj stranici ovog podsjetnika stoji datum 11. travnja 1993. godine. Na idućoj stranici, koja se odnosi na isti datum, on navodi koliko gdje ima pripadnika TO, dakle to je ova stranica:

http://oi45.tinypic.com/2kk844.jpg

I vidite desno, gdje piše: Ahmići – četa 85.

11. travnja u Ahmićima bila je posada muslimanske vojske koja je brojala najmanje 85 pripadnika !

Vatimo se sad na onaj navod iz presude Kordiću gdje se spominje Hadžihasnovićeva zapovjed o tome da treba “poslati pojačanje našim snagama u Ahmićima…”.

http://oi46.tinypic.com/i6l9p0.jpg

Dokument je takav kakav je, malo nečitak, ali zato da ne bude zabune skinuli smo i prijepis ovog dokumenta koji je za potrebe suda preveden na engleski jezik. (u dva linka)

http://oi47.tinypic.com/20jgsjc.jpg

http://oi46.tinypic.com/igm9ur.jpg

Dakle tu je sve i više nego jasno.

Ahmići su bili legitiman vojni cilj, bili su vojno branjeni (s više pripadnika muslimanskih vojnih snaga nego što je bilo bojovnika HVO u napadu), od velikog taktičkog značaja su za obranu enklave Novi Travnik – Vitez – Busovača jer su smješteni na udaljenosti manjoj od kilometra od ceste koja spaja Vitez i Busovaču. Presijecanjem te ceste bilo bi onemogućeno manevriranje snaga HVO, opskrba naoružanjem  i prijevoz ranjenika iz Busovače u bolnicu u Novoj Biloj, jedinu bolnicu u toj enklavi.

Kad uzmemo u obzir samo ove činjenice, nije ni potrebno spomenuti da je u određenim razdobljima omjer snaga u korist muslimanskih vojnih snaga prema HVO u Lašvanskoj dolini bio 12:1, jasno je kako bi bez nadzora nad Ahmićima odnosno bez potpunog nadzora cestovne komunikacije Vitez – Busovača od strane HVO, prvenstveno obrana Busovače, a i ostatka enklave bila osuđena na propast.

Enklava, pogotovo ako je dugačka i formirana kao Lašvanska dolina, (u dolini okružena s muslimanskim selima na uzvisinama) mora se braniti aktivno, brzim, iznenadnim, taktičkim, preventivnim napadima u smislu aktivne obrane koji se ne mogu usporediti sa strateškim ofenzivama Armije BiH na hrvatski životni prostor. To su, ukratko kazano, napadi kojima su izbijani klinovi Amije BiH zabodeni u enklavu, napadi u krajnjoj nuždi, čista borba za opstanak, a ne plod zločinačke namjere etničkog čišćenja prostora. Jedan takav klin bili su i Ahmići.

Ako se enklava ograniči samo na pasivnu obranu, pogotovo ukoliko omjer snaga ide višestruko u korist napadača enklava uz pomoć spomenutih “klinova” najprije bude razbijena na više dijelova, a onda postupno jedan po jedan svaki taj dio bude puno lakše likvidiran.

Upravo zbog toga su postrojbe HVO-a  bile primorane sustavom aktivne obrane napasti Ahmiće, onemogućavajući tako uklinjavanje snaga Armije BiH između Busovače i Viteza i pokušaj presijecanja Lašvanske doline.

 

Šestorka HercegBosne

 

facebook komentari

Intervju

Milijan Brkić: Bakir Izetbegović se tijekom rata sklonio u Hrvatsku, a sada nas optužuje za „agresiju“!?!

Objavljeno

na

Objavio

Izetbegović besramno laže i provocira – upravo je RH njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegovog naroda i BiH od uništenja!

 

Presuda uopće ne uvažava činjenicu da je Armija BiH u ofenzivnoj operaciji “Neretva 93” imala za cilj osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zaposjedanje teritorija RH od Neuma do Ploča. Ispada da je Armija BiH bila na izviđačkom izletu!?! – istaknuo je  potpredsjednik Hrvatskog sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić u opširnom razgovoru za Večernji list BiH.

Intervju koji je radila urednica Valentina Rupčić prenosimo u cijelosti:

Ne stišavaju se tenzije nakon presude hrvatskoj “šestorki” u Haagu, kako u RH tako i u BiH. Kako vi vidite presudu?

Iako je to iznimno teško, pokušat ću hladne glave reći što mislim. Prvo, ta je presuda u ozbiljnoj suprotnosti s činjenicama, s onim što se stvarno događalo tijekom razdoblja koje ona obuhvaća.

Drugo, ta žalbena presuda (isto kao i ona prvostupanjska) izgleda kao da naši okrivljenici nisu niti iznosili svoju obranu. Ta presuda, primjerice, uopće ne uvažava činjenicu da se u jednom razdoblju koje ona obuhvaća odvijala ofenzivna operacija Armije BiH pod nazivom “Neretva 93”, a da je cilj te operacije bio osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zauzimanje teritorija RH, od Neuma do Ploča. Tijekom te operacije od Grabovice pa nadalje počinjeni su strašni, mnogobrojni zločini nad Hrvatima, civilima i zarobljenim, razoružanim pripadnicima HVO-a.

Želim istaknuti da su za mene svaki zločin i zločinac isti, bez obzira na to koje je nacionalnosti žrtva, a koje počinitelj. Za sve žrtve osjećam duboki pijetet i žaljenje, a prema svim zločincima osjećam prijezir.

Međutim, prema ovoj presudi, očito je da Haaški sud nije imao iste kriterije. Ispada da je Armija BiH, koja je željela zauzeti prostore u BiH nastanjene Hrvatima i dio teritorija RH, bila na izviđačkom izletu. A nužnu, izazvanu, opravdanu i, bolje rečeno, presudnu obranu koju je HVO provodio na prostorima gdje žive Hrvati Haaški je sud proglasio udruženim zločinačkim pothvatom, i još u njega uključio i hrvatsko vodstvo. Zamislite, Hrvatsku koja je pozvala Hrvate da na referendumu glasuju za samostalnost BiH, koja je prva priznala BiH, sama slala ili preko koje je prošla sva inozemna pomoć i naoružanje, pa čak i tijekom sukoba Hrvata i Bošnjaka, primala je na stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica te zbrinjavala i liječila ranjenike A BiH, čak i tijekom sukoba s HVO-om.

Ponaša li se tako država koja ima nečasne namjere, koja je agresor na BiH, kako nam je to nedavno poručio Bakir Izetbegović na godišnjicu pada Vukovara?! A vidite, brojna obitelj Izetbegović tijekom cijelog rata bila je izbjegla upravo u tu Hrvatsku. A Bakir Izetbegović, ako se dobro sjećam, tijekom velikosrpske agresije, pa i muslimansko-hrvatskog sukoba, više je vremena proveo u RH nego u BiH. Uvijek se trudim stvari nazvati pravim imenom, pa ću to i sada jer je ta Izetbegovićeva tvrdnja besramna optužba i laž protiv RH koja je njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegova naroda i BiH od uništenja. Jedino su više od RH za spas Bošnjaka i BiH napravili Hrvati iz BiH te pripadnici HVO-a!

Uputio bih apel našim susjedima Bošnjacima da ne nasjedaju na neutemeljene Izetbegovićeve dnevnopolitičke provokacije zbog ove presude. Jer, kada se spusti sva magla i prašina, ostat će samo gole činjenice da su Bošnjaci opstali ili izbjegli uništenje zahvaljujući i HVO-u, hrvatskom narodu u BiH i RH. Treba se prisjetiti i da su HVO i HV svojim operacijama u nekoliko navrata spasili opkoljeni Bihać i Cazinsku krajinu od vjerojatno i znatno veće tragedije od one koja je, nažalost, pogodila Srebrenicu. Osuditi nevine, kao ovom presudom, nije pravda, nego odmazda, i to nasumična, a ona nikome sreće nije donijela.

Presuda hrvatskoj “šestorki” za mene je činjenično i pravno neutemeljena, osobito u pogledu udruženog zločinačkog pothvata i nametanja jedne posve druge povijesne istine u kojoj je žrtva poslala agresor. U toj presudi se barata pojmom “udruženi zločinački pothvat” premda nema nikakvih dokaza, što i samo Žalbeno vijeće priznaje, za dva od tri uvjeta, koja je Haaški sud sam definirao, za to dokazivanje UZP-a. Na to su upozorili u svojim tekstovima Luka Mišetić i ostali ugledni pravnici. Nema dokaza ni o donošenju odluke o etničkom čišćenju ni o provedbi etničkog čišćenja. Jedino je dokazano da su se osobe, dakle vodstva RH i HVO-a, sastajale i da su sve one pripadnici istoga naroda?!

A kako u tom kontekstu komentirate čin generala Praljka u haaškoj sudnici?

Časni general Slobodan Praljak uložio je više od 22 godine svog života kako bi pobio optužbu, i to ne radi sebe, nego radi Hrvata u BiH i RH. On po svemu, cijelom svom životu, kao da nije pripadao ovom dobu, već nekim drugim romantičnim, epskim, časnim, viteškim vremenima, jednostavno je bio epski lik. Iako ga svi uspoređuje sa Sokratom, kao generala i časnog ratnika, mene ipak više podsjeća na divove toga vremena Ahila ili Hektora koji su jedan i drugi znali da će u zadnjoj borbi poginuti, ali im njihova čast nije dopustila od nje odustati. Njegov habitus, karakter i duh nisu bili spremni prihvatiti zdravo za gotovo onu uzrečicu koja završava “… tim gore po činjenice”! Na drastičnu nepravdu general Praljak odgovorio je drastičnim činom pred cijelom međunarodnom javnošću. Želio je tim činom zaštititi dostojanstvo svog naroda, dignitet domovine i svakog časnog branitelja, pa i svoj osobni jer uistinu je on takav bio. Njegov čin je krik nad nepravdom, vapaj i apel svima nama zajedno da se probudimo i shvatimo kako se moramo konkretno boriti za opstojnost našeg naroda u BiH. Zasigurno će ova presuda ostati zapisana crnim slovima u novijoj hrvatskoj povijesti, a posebno među Hrvatima u BiH.

I sami ste bili branitelj, bili ste na pragu obrane domovine, kako je gledati sve ovo što se događa nakon 20 godina?

Teško je i bolno svakom hrvatskom branitelju, kako u RH tako i u BiH, gledati ovu nepravdu. Zaboravlja se da su upravo zahvaljujući časnoj borbi i herojstvu hrvatskih branitelja i Hrvatska i BiH opstale. RH nikad nije imala za cilj pripajanje teritorija BiH, a upravo su ratne operacije koje su provodili HV i HVO spasile cjelovitost BiH. Herceg Bosna je nastala u ratu. Hrvati su se na takav način politički, a kroz HVO i vojno štitili od srpskog agresora. Ni u jednom dokumentu Herceg-Bosne ne prejudicira se odcjepljenje od BiH, a poglavito ne pripajanje RH. U svim službenim dokumentima naglašava se kako je Herceg-Bosna dio BiH. Sjetimo se ponovno sudbine Bihaća i što bi bilo da ga hrvatski branitelji nisu pomogli obraniti. Vjerujem, da sada pitate Bošnjake iz toga i drugih krajeva BiH, sigurno bi vam rekli da su ih hrvatski branitelji i Hrvatska spasili. Ponavljam, važno je naglasiti tko je sukobe započeo, a tko je sukobe želio okončati na miran način. Falsifikatori povijesnih činjenica te oni koji se nikada nisu pomirili sa stvaranjem hrvatske države nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da je epilog hrvatske politike 90-ih, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, samostalna, suverena, slobodna i demokratska Republika Hrvatska, punopravna članica EU i NATO-a, ali i cjelovita BiH.

Što Hrvatska može i što će pokušati učiniti?

Drugostupanjska presuda šestorici Hrvata na Međunarodnom sudu u Haagu itekako se tiče i same RH jer je riječ o pitanju koje zadire u zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa. Poduzet će se svi raspoloživi pravni i politički mehanizmi kako bi istina i pravda pobijedile. Može se govoriti o opravdanom zahtjevu za revizijom presude u dogovoru s obranama petorice Hrvata u Haagu. Država Hrvatska u tome mora pružiti svu pomoć koristeći pri tome političke, diplomatske i sve ostale dostupne kanale. Predsjednica RH je u svom obraćanju u Vijeću sigurnosti, između ostalog, ponovila jasan stav da Hrvatska nije bila agresor u BiH te da je, naprotiv, pomagala BiH. Premijer Plenković i ministar Bošnjaković u nekoliko su navrata u razgovorima otvorili ovo pitanje i već se traže i poduzimaju koraci kako bi se što prije krenulo u obranu istine o Domovinskom ratu i ulozi Hrvatske te zaštiti i pomoći Hrvatima u Haagu.

Brojni hrvatski branitelji, generali… žrtve su montiranih optužbi i progona u BiH. Kada će stati obračun s prošlošću?

Sve je to dio kontinuirane strategije kojom se želi ispisati činjenično netočna povijest. Hrvati i hrvatske snage (HV i HVO) dali su najveći doprinos u obrani i oslobađanju BiH od velikosrpske agresije. Brojni časnici HVO-a, međutim, morali su otići iz BiH kako im se ne bi sudilo po drugom, strožem zakonu. Jer u BiH se pripadnicima triju naroda ne sudi po istim zakonima. Za jedne važi zakon iz bivše države, koji je stroži, a za druge iz poslijeratnoga razdoblja, koji je blaži. Pitam se kako je to moguće i gdje u BiH stanuje pravda. U procesuiranju ratnih zločina ne smije biti selektivnog pristupa. Inzistirat će se da se kaznene prijave protiv pripadnika HVO-a procesuiraju prema istim zakonima koji se primjenjuju na ostale. U tom kontekstu podsjećam opet i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Damjanović – Maktouf”. Poznajem generale HVO-a koji desetljećima trpe progon i nepravdu, podmetanje lažnih iskaza, svjedoka, montiranje optužnica. I nose se s tim jer znaju istinu i znaju kako su teško obranili svoju domovinu i dom. Nažalost, sve to s njima proživljavaju i njihove obitelji. I sam sam bio žrtva takvih pokušaja i nitko od nas ne zna je li gotovo s takvim političkim obračunima kroz pravosuđe u BiH.

Bili ste s premijerom Plenkovićem prije nekoliko dana u Mostaru u misiji smirenja tenzija i podrške Hrvatima. Što su vam predstavnici udruga i stranaka rekli?

Došli smo u Mostar kako bismo iskazali potporu sunarodnjacima u BiH, razgovarali s braniteljima, predstavnicima Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Dotaknuli smo se svih otvorenih pitanja koje imaju Hrvati u BiH – o promjeni Izbornog zakona, europskom putu BiH i odluci suda u Strasbourgu koja sugerira da se riješe pitanje izbora članova Predsjedništva BiH i odlučivanje u Domu naroda. Na sastanku su nam predstavnici HNS-a jasno naglasili kako su upravo Hrvati predvodnici europskog puta BiH te kako euroatlantski put nema alternativu. Hrvatska će im pružiti svu potrebnu pomoć na tom putu. Naravno, u fokusu razgovora je bila presuda “šestorki”. Potrebno je i ne nasjedati na ciljane provokacije.

I u haaškoj presudi Milanu Martiću, primjerice, navodi se udruženi zločinački pothvat, no niste mogli čitati ili slušati da će na temelju toga žrtve tužiti Srbiju. Jer Haaški sud ne presuđuje državama i narodima, nego pojedincima. Stoga i sadašnje učestale, a posve neutemeljene tvrdnje da će “Bošnjaci tužiti RH” treba sagledati kao nastavak difamacijske kampanje i političkih pritisaka čiji je cilj “invalidirati” i Hrvate u BiH i RH u borbi za naša legalna i legitimna prava – od stvarne ravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH do izmjene diskriminatorskog Izbornog zakona. Moramo i dalje punom snagom i voljom boriti se za ono što nam pripada po Bogu, pravdi i Ustavu BiH. Jer Hrvati ne traže ni više ni manje od onoga što imaju druga dva konstitutivna naroda.

Rođeni ste u BiH, živite u Hrvatskoj. Poznajete stanje u objema državama, osobito među Hrvatima. Je li moguće da se povijest na ovakve načine želi iskriviti?

Nikada svoje sunarodnjake nisam dijelio po mjestu rođenja, regionalnoj pripadnosti i sličnom. Kriteriji po kojima ih dijelim su poštenje, čast, domoljublje i djela koja stoje iza svakog od nas pojedinačno. Mi Hrvati iz BiH imamo neraskidivu vezu s RH i hrvatskim iseljeništvom diljem svijeta. Sudbina moje obitelji je bila takva da su se sedamdesetih odselili iz Klobuka kod Ljubuškog u Zagreb. Dio obitelji je u Zagrebu, brat u Australiji, rodbina razasuta po Hercegovini, Hrvatskoj i svijetu…, ali uvijek je to moja obitelj i te obiteljske veze nitko i nikada ne može pokidati. Isto je tako i s moje obje domovine – i RH i BiH. Povijest se ne može iskriviti dok je nas, dok se borimo da istina pobijedi. I ovi posljednji događaji pokazuju da zajedno moramo tražiti rješenja kako nam nitko ne bi pisao povijest, nijedna međunarodna institucija, sila ili drugi narodi.

Kao drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora, možete li reći što će Hrvatska moći učiniti kako bi zaštitila Hrvate u BiH i pomogla im?

Ono što hrvatski narod želi u BiH je mir, ravnopravnost, sigurnost, stabilnost, pravda i istina. Hrvati u BiH su bezuvjetnu ljubav uvijek darivali RH, uvijek su se žrtvovali bez ikakvih protuusluga. Spomen hrvatske države pobuđuje emocije kod Hrvata u BiH. Mislim kako bismo na tom domoljublju i mi Hrvati u RH trebali puno toga uraditi. Trebala bi RH vratiti svu onu ljubav i sav onaj doprinos od početka rata koji su Hrvati iz BiH iskazali prema RH. Mi smo nedjeljiv narod koji se nalazi u dvije domovine. Geostrateška, geopolitička, povijesna, kulturna, gospodarska i svaka druga povezanost RH i BiH je nedvojbena i neizmjenjiva. Stabilnost BiH i opstojnost Hrvata u BiH upravo znače i stabilnost RH. Imamo ustavnu obvezu i RH mora zaista iskreno skrbiti o Hrvatima u BiH. Ta pomoć mora biti osobito sada jaka, nedvosmislena i usmjerena jednom cilju – da Hrvati u BiH opstanu i ostanu te se izbore za svoja legitimna prava ne nasjedajući na provokacije o tobožnjoj kolektivnoj krivnji.

Mnogi prozivaju bivše dužnosnike RH da su svojim potezima pomogli u ovakvom ishodu presude “šestorki”. Kako to komentirate?

Nažalost, i ova presuda svjedoči da su nas koštali neodgovorni postupci i izjave nekih bivših hrvatskih dužnosnika. Bivši predsjednik Stjepan Mesić i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić svojim izjavama i djelima itekako su naškodili i RH i Hrvatima u BiH. I oni su dio u tom nečasnom, nemoralnom mozaiku djela koja su radili oni, ali i neki drugi protiv RH.

Završena je priča oko vaše diplome. Zašto vas se godinama povlačilo po medijima? Kako sada, s vremenske distance, na to gledate? Jeste li pogriješili?

Cijela je javnost upoznata s mojim slučajem. Bio sam izvrgnut nepravednom progonu. A sve je pokrenuto iz političkih razloga jer sam tada bio na poziciji glavnog tajnika HDZ-a. Visoki upravni sud donio je odluku da mi je diploma oduzeta nezakonito i nakon toga je Policijska akademija ponovno pokrenula postupak. Odlučio sam svima pokazati da mogu i “dva puta” diplomirati na istom fakultetu iako bi bilo bolje da sam diplomirao na dva fakulteta (smijeh). To je za mene završena priča. Okrenuo sam novu stranicu u knjizi života.

Nedavno je u Saboru RH izglasan Zakon o braniteljima koji na poseban način štiti pripadnike HVO-a. Što on donosi i jesu li u planu još neki zakoni?

Ministarstvo hrvatskih branitelja i ministar Tomo Medved, kao predlagač ovog zakona, vodio se svim smjernicama nužnima da se hrvatskim braniteljima HVO-a osigura puna zaštita, pomoć i prava koja zaslužuju. Prava branitelja HVO-a počet će se primjenjivati od 1. siječnja 2019. RH nastoji na institucionalnoj razini, uključujući i buduće izmjene pojedinih zakona, poput Zakona o hrvatskom državljanstvu, Zakona o prebivalištu te izbornih zakona, olakšati položaj Hrvata u BiH te, uz znatniju pomoć gospodarskih subjekata Hrvatske, pridonijeti stvaranju uvjeta za opstojnost i ostanak Hrvata u BiH. U Saboru RH, kada je u pitanju BiH, ne bi smjelo biti podjele jer, kad su u pitanju hrvatski nacionalni interesi, svi moramo provoditi ono što je naša ustavna, ali i moralna obveza prema našem narodu u BiH.

Mislite li da je međunarodna zajednica pogriješila u BiH, posebice u odnosu prema Hrvatima i svim potezima koje je povlačila, a čije se posljedice i danas osjete?

Teško je razumjeti da je u društvu koje se naziva demokratskim moguće, npr., grubo izigrati izbornu volju jednog cijelog konstitutivnoga naroda. Kao što je to bilo u vrijeme vlasti “platforme” ili Alijanse. Smatram nedopustivim i neprihvatljivim ne samo biranje nego i sami pokušaj biranja predstavnika jednog naroda od drugog naroda, kako su to neki radili. Skupina stranaka u FBiH, predvođena onima koje se nazivaju socijalističkim i demokratskim, kada su to radile, imale su pomoć i međunarodne zajednice. Znamo što su visoki predstavnici do sada radili, koliko su štetnih odluka donijeli, i to u najvećem broju slučajeva za Hrvate. Sjetimo se, i u slučaju “platforme” i biranja predstavnika Hrvata, presudila je međunarodna zajednica. Pitam se kome odgovara takvo što i kome je u interesu da je u BiH ovakvo stanje. U zemljama iz kojih dolaze svi ti stranci koji na takav način odlučuju uime naroda u BiH za takvo što vjerojatno bi bili, u najmanju ruku, politički potpuno diskreditirani, da ne kažem težu kvalifikaciju. Kreiranje takvih politika pogubno je za sve. Međunarodni sponzori mirovnih, političkih i ustavnih aranžmana ne smiju jednostrano raditi na reviziji Washingtona i Daytona, i to na štetu jedne strane potpisnice – na štetu hrvatskog naroda, koji ovdje živi stoljećima. Mora im biti jasno da i RH, kao supotpisnica Daytona, ima pravo i obvezu sudjelovati u procesu revizije Daytona i zaštiti Hrvata u BiH. Brojnost naroda ne smije biti razlog dvostrukih standarda.

Često dolazite u rodni kraj, Hercegovinu. Mislite li da je trend iseljavanja iz RH i BiH isključivo vezan uz egzistenciju ili ima i drugih problema i razloga?

Veliki problem je proces iseljavanja Hrvata iz BiH koji već dugo traje i treba ga zaustaviti. I to je posljedica neravnopravnosti Hrvata u BiH. Odlaze cijele obitelji, a ne, kao nekada, samo muževi, dok su žene i djeca ostajali na ognjištima. Nisu u pitanju samo financije i potreba da se prehrani obitelj jer nema posla, u pitanju je veliko nezadovoljstvo političkom situacijom u BiH i beznađem koje mlade obitelji osobito vide za budućnost svoje djece. Nešto se mora žurno učiniti i promijeniti. Nažalost, u tijeku je proces novog egzodusa i odlaska mladih i iz RH. U RH se moraju pokrenuti svi procesi kako bi se takav trend zaustavio i stvorili uvjeti za ostanak hrvatskih građana. Nove smjernice Vlade RH i demografska politika, prijedlozi novih zakona idu u tom smjeru kako bi se taj opasni trend zaustavilo.

Što biste poručili mladim ljudima koji sada uče povijest, što biste im naveli kao razlog ostanka u domovini?

Previše je križnih postaja u povijesti hrvatskog naroda bilo i to ne smijemo nikada zaboraviti. Kao što smo mi mladi početkom 90-ih ostali u RH i borili se za našu slobodu s puškom u ruci, pozivam danas mlade ljude neka ostanu u RH i svojim znanjem, sposobnostima i vještinama neka se bore za bolju budućnost. Nije bilo lako 90-ih, mnogima nije lako ni danas, ali RH ima prosperitetnu budućnost koju moramo graditi svi zajedno. Ono što želim poručiti mladima je da ostanu i da se bore za svoje snove jer nigdje sunce ne grije ljepše nego u domovini.

Kako gledate na sustavnu majorizaciju hrvatskog naroda u BiH i kako im Republika Hrvatska može pomoći da se izbore za jednakopravnost?

U prvorazredne nacionalne interese ubraja se i pitanje zaštite Hrvata u BiH koje se danas, nažalost, tretira gotovo kao građane drugog reda i koji u stvarnom životu nemaju ista prava kao i pripadnici ostala dva konstitutivna naroda. Velika je to nepravda. Svi u RH moraju napraviti sve što je u našoj moći kako bismo pronašli najpravedniji i održivi model po kojem ćemo zaštititi svoj narod u našoj drugoj domovini BiH. RH je i do sada skrbila o njima i to je naša i ustavna obveza. Nedopustivo je da se Hrvate u BiH majorizira i stigmatizira jer su branili domovinu, jer žele jednakopravnost i prava koja im pripadaju. Želi ih se sustavno svesti na nacionalnu manjinu, ušutkati njihove težnje i borbu za ostanak i opstanak u BiH. Hrvati su istinski graditelji BiH, temelj njezine opstojnosti. Sjetimo se samo 1991. i rezultata referenduma. I bi li uopće bilo BiH da nije Hrvata u njoj, ali i Hrvatske. To su upravo ključne činjenice koje se ne smiju zaboraviti. Zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvata u RH mora sada biti snažno upravo onako kako su se nekada temeljem zajedništva u Domovinskom ratu stvarale hrvatske snage koje su zajedno branile i obranile RH i BiH na jedinstvenom ratištu. Jedan je hrvatski narod – jedan je Domovinski rat!

Davor Domazet Lošo: Hrvatska je vodila najčišći rat u povijesti ratovanja

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Hamdija Abdić Tigar uhićen zbog ubojstva generala Vlade Šantića

Objavljeno

na

Objavio

Hamdija Abdić Tigar uhićen je jutros u Bihaću zbog sumnje da je odgovoran za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića.

Abdić je uhićen po nalogu Kantonalnog tužiteljstva Bihać, objavio je Žurnal. U tijeku su pretresi više objekata na području USK-a, a provode ih pripadnici Federalna uprave policije.

Hamdija Abdić Tigar je bio zapovjednik 502. viteške brigade Petog korpusa Armije BiH, a sad je vijećnik SDA u Gradskom vijeću Bihaća.

Tigar je 2014. godine izjavio kako ne zna što se dogodilo sa Šantićem. “Na istom smo kazanu Vlado i ja jeli i istu smo muku mučili. Ne znam što se s njim dogodilo, ne mogu potvrditi ni da je mrtav niti da je živ jer nema dokaza ni za jedno ni za drugo. Ja ga nisam ubio. Svi su na mene navalili kao budale, sa svih strana me optužuju. Neka dokažu ili neka me ostave na miru”, izjavio je tada Abdić.

Ove je pak godine rekao kako je ”krajiški narod ponosan na sve što je uradio za Bosnu i Hercegovinu u proteklom ratu”. ”Ako ste vi zaboravili sve naše zasluge pa nas nižerazrednim novinarima pokušavate oblatiti, mi nismo i nećemo vam dozvoliti da spominjete, a kamo li lažete o našim generalima i ostalim borcima 5. Korpusa”, rekao je nedavno nakon nekih medijskih napisa o pripadnicima 5. korpusa. General Vlado Šantić ubijen je 8. ožujka 1995. godine, nakon što su ga iz Hotela Sedra odveli pripadnici jedinice Armije BiH kojom je zapovjedio Hamdija Abdić.

Duje Šantić, sin Vlade Šantića, ranije je izjavio kako opsežna istraga nestanka generala Šantića nije rezultirala podizanjem optužnice protiv sedmorice prvoosumnjičenih. “Ja osobno držim odgovornim generala Armije BiH Atifa Dudakovića i zapovjednika vojne policije Hamdiju Abdića Tigra, gospodare života i smrti te ratne 1995. godine u ‘bihaćkom džepu’. Moj otac je te 1995. godine odveden bez suda i sudišta, po zapovjedi generala Dudakovića, iz stožera HVO-a u hotel Sedra, gdje je premlaćivan do ranih jutarnjih sati”, kazao je Duje Šantić tijekom prošlogodišnjeg obilježavanja smrti svojeg oca.

 

Obitelj Šantić: Tragamo za istinom i pravdom već 22 godine

 

Pavao Miljavac: Moramo doznati tko je ubio Šantića

 

Na današnji dan nestao je general Vlado Šantić, obitelj još nije pronašla smiraj

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari