Pratite nas

Satira

‘Ajmo na tamnu stranu Mjeseca!

Objavljeno

na

Sudeći po reakcijama Amera, oni su vlasnici najvećeg dijela Mjeseca, jer netom prije nego je lansirana kineska Lunarna sonda “Chang’e 4” (koja je upravo danas, 3. siječnja 2019. godine – po Zemaljskom vremenu u 10,26 sati sletjela na tamnu stranu ovog Zemljinog satelita), između dvije zemlje (SAD i Kine) su navodno nastali nesporazumi vezano za mjesto slijetanja.

I nesuglasice su riješene onog trenutka kad su se Ameri uvjerili kako Kinezi doista svoju sondu šalju na nama nevidljivu (tamnu) stranu, što katastarski još uvijek ne pripada njima – za razliku od ove vidljive (“svijetle”) strane koja je (valjda) upisana kao vlasništvo jedne, jedine i neponovljive supersile poznate kao USA ili SAD.

U posljednje vrijeme mi Hrvati imamo s Kinezima vrlo plodnu gospodarsku suradnju. Grade nam Pelješki most, na pomolu su moguće investicije, a s obzirom koliko nas ovi iz EU svako malo stišću i pozivaju na red raznim povodima a najčešće bez razloga (na što Trump i društvo ne trzaju), ne bi možda bilo loše da s Kinezima stupimo i u malo prisnije odnose, pa i po pitanju eventualne participacije u budućim kolonizacijama tamne strane Mjeseca.

Gledam jutros (u emisiji HTV-a “Studio 4”) nastup našeg najpoznatijeg astronoma Ante Radonića. Lijepo čovjek kaže, kako nema nazad! Uzmak ne dolazi u obzir! Kolonizacija Mjeseca (za početak – a onda idemo dalje) naša je sasvim izvjesna budućnost. A taj će proces po svemu sudeći dodatno ubrzati ekološka kataklizma koju smo sami sebi pripremili u zadnjih 150 godina našeg tehnološkog razvoja i industrijske revolucije. Veli gospodin Radonić kako su Kinezi u sondu ugradili i jedan mali kontejner (od par kila težine) s raznim vrstama sjemena – pa čak i od krumpira, a stiglo je tamo i nešto insekata raznih vrsta. Da vidimo kako će se taj naš živi svijet ponašati u novim uvjetima. Red je, jer ako mislimo na Mjesecu uzgajati hortikulturu, vrijeme je da se počne.

Nije pametno čekati.

Mislite li da su Ameri, Rusi i Kinezi zadnjih 70-80 godina utukli stotine milijardi dolara u svemirske programe tek onako, iz puste znatiželje, entuzijazma ili samo da bi vidjeli što to ima “tamo gore”!? Ako tako mislite, veliki ste naivci.

Otimačina za tapiju nad Zemljinim satelitom (koji nam je u prošlosti služio isključivo za romantičarska sanjarenja i inspiraciju) je započela, nema nikakve sumnje.

Kao što također nema sumnje da su tu Ameri u debeloj prednosti, za njima tapkaju Rusi koji će (u dogovoru s njima – radi mira u kući) sasvim sigurno jedan dio Mjeseca rezervirati za sebe, a eto i Kineza, hvataju priključak.

Gdje smo mi u toj priči?

Budući da je na vidljivoj strani Mjeseca gužva sasvim izgledna, da pokušamo preko Kineza osigurati za sebe barem komadić – na onoj drugoj,  pa kako nam bude…

Tko nam jamči da će na tamnoj strani našeg prirodnog satelita u sljedećih stotinu godina biti tamnije i mračnije nego ovdje gdje smo sada?

Zlatko Pinter

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Satira

Jedva čekam da SDP dođe na vlast pa da više ne bude korupcije, ustaša i nasilja

Objavljeno

na

Objavio

Otkad su nam drugovi Zoki i Ivo sišli s Markovog trga i Pantovčaka, sve krenulo naopako. Korupcija i kriminal zavladali do neslućenih razmjera, investicije i izvoz pali, uvoz i kamate porasli, globalno zatopljenje eskaliralo, nakotilo se ustaša, rasista, fašista, nacista, homofoba, ksenofoba, talibana i hadezeovaca, zavladalo nasilje na svakom koraku…ne smiješ na ulicu ni danju, kamo li noću.

Prije si mog’o (dok su Ivo i Zoki vladali) ispružit’ se kol’ko si dug i širok i leć’ u bilo kojem kvartu Zagreba nasred ulice – od Žitnjaka i Pešćenice preko Dubrave i Dugava do Črnomerca i Jankomira i prenoćit’ pod otvorenim nebom, da ti dlaka s glave ne fali! A sad!? Probaj sad!

Dotjerali smo dotle da nam mora gospodična Jelena Veljača drito iz Beograda grada dolaziti kako bi sanirala stanje i natrljala nos premijeru i predsjednici vezano za nasilje što ga očito producira (a tko drugi) nego HDZ i ova filoustaška, desničarska vlast. Ženska ostavlja svoje obveze, žrtvuje se, grebe i bori se iz petnih žila (ne predsjednica, nego gospodična Veljača, naravno), sva se sasušila od svakodnevnih napora, takoreći dehidrirala (vidite li čemu sliči), trči kao sumanuta između snimanja dvije epizode “Pogrešnog čoveka” i zadnjim atomima snage se penje na Gornji Grad, pa na Pantovčak, ali upravo na vrijeme da postroji Plenkovića i Grabarku i održi im predavanje, onako s visoka i strogo, a kako i ne bi kad se s njima drugačije ne može!? I ne poduzimaju brate mili (ni izbliza) sve što treba kako bi obuzdali hadezeovsko i desničarsko nasilje!? Život joj prolazi (gospodični Veljači) u krvi, znoju i suzama (što reče Churchill), u raskoraku, u grozničavoj utrci s vremenom i prostorom, na relaciji Beograd – Zagreb, jedva stigne iz aviona u avion uskočit’. A mora, što će!? Od nje sve ovisi! Tko će ako ona neće!? Ovi dudeki – zagrepčanci nisu ni za što! Bulje k’o telci, a oko njih nasilje! Nasilje se zgusnulo, možeš ga nožem rezati, a oni ništa!? Nitko prstom da mrdne dok gospodična Veljača ne bane na vrata … onda se tek malo trgnu (i počnu nekaj delati).

Zagreb je neuralgična točka regije po pitanju nasilja i na njega gospodična Veljača mora obratiti posebnu pozornost, za razliku od srbijanskog glavnog grada gdje ona unatrag nekoliko mjeseci živi. Tamo vlada idila, mir Božji, raj na Zemlji, nasilja nigdje na pomolu, naprosto dosadno čovjeku kad izađe od Karaburme do Kalemegdana, na Terazije ili u Knez Mihajlovu pa prošeće do zgrade RTS-a…samo čuješ kako ptičice cvrkuću s drveća (tamo ih ima i zimi) i laganu Cecinu ariju što milozvučno odzvanja iz obližnje birtije: “Kuuuukavicaaaaaaaa, nisam znala da si takva kuuuuukavicaaaaaaaaaaaa…” Nego! A što ste mislili!? Tamo su u Beogradu (bre) muškići manji od makovog zrna, sve kukavica do kukavice, nije to Arkanova udovica džaba ispevala… Pesma je to iz života, autobiografska.

Istina, roknu ti muški ponekad jedan drugoga iz vatrenog oružja (u prosjeku svakih 5-6 sati, vikendom malo češće) nasred ulice, ali žene nitko ne dira! Tu su kao pamuk. Džentlmeni i pol! Ma nema lafova do Srba – pa još ako su Beograđani (bre). Nije gospodična Veljača naivna, zato je i otišla u tu oazu mira i spokoja na Balkanu.

A ovdje kod nas, uh…ništa ne valja! Nema glupljih stvorova na svijetu od Hrvata. Ne znaju ni vlast izabrat’!

Da su ostali Zoki i društvo i da smotani Karamarko nije dovuk’o onog još smotanijeg Oreškovića (koji ni hrvatski nije znao, a kamo li što drugo) 2016. za premijera, gdje bi nam kraj bio! Porasle bi plaće i mirovine, ljudi ne bi više odseljavali iz Hrvatske nego u nju doseljavali (pogotovu ovi iz Sirije, Iraka, Pakistana i Afganistana), Hrvati bi mogli nesmetano i neograničeno skupljati plastičnu ambalažu (čak i onu od mlijeka i jogurta), korupcije ne bi bilo svijećom da je tražiš, ustaša isto tako, zaboravili bi što znači lopovluk, kriminal, nasilje.

Nasilje!? Ma kakvo nasilje! To bi se u korijenu sasijecalo! Ne bi morala gospođica Veljača prekidati snimanje svoje sapunjare i tutnjati svako malo u ZG, nego bi se fino mogla koncentrirati i svu svoju (ne malu!) umjetničku darovitost (takoreći genijalnost!) i energiju usmjeriti stopostotno na “Pogrešnog čoveka” (ne bi li i njega dotjerala na pravu mjeru – da bude ispravan, a ne “pogrešan”).

Sve što bi trebalo rasti, raslo bi, ono što bi moralo padati, padalo bi. Ostalo bi stajalo. Na mjestu. Tamo gdje treba. Samo od sebe. Što reče Zoki jednom prigodom dok je bio premijer (u trenucima filozofskog nadahnuća): “Čak i ako ništa ne radimo, nešto će se dogoditi”. Lukavo, zar ne? Demosten? Ciceron? Goethe? Balzac? Ma hajte, molim vas, to su sitne ribe za Zokija! Kad taj dečec, rođeni zagrepčanec, fakin odvali, to je to!

Još nije sve izgubljeno. Kako stvari stoje, Zoki bi mogao zasjesti u ovaj naš (i svoj) Airbus (A 380) i kroz hrvatsku maglu nas konačno provozati do sretnije i svjetlije budućnosti (to nam je obećao još 2011-e kao mandatar Vlade, sjećate se?), samo ga najprije moramo izabrati za prezidenta. I uključiti mu za svaki slučaj autopilota (ipak, zbog magle – hrvatska magla zna biti nezgodna kad se spusti).

Što ne bi on zasjeo na Pantovčak? Što fali Zokiju? Mudar, promišljen, konzistentan, elokventan, ima dobre Ray Ban cvikere, onako, faca je (pogotovu izdaleka – malo čak na Rogera Moore-a iz mlađih dana vuče), zna rješavati probleme (dokaz’o čovjek kad mu je u stanu pukla vodovodna cijev – sjećate se te dramatične epizode koju je prezentirao javno i pred kamerama ljudima koji su izgubili svoje kuće u vrijeme velikih poplava prije pad godina na brodsko-posavskom području), uz sve to je onako, fajter, opušten tip, je.. mu se za sve, tu i tamo napravi doduše poneki gaf (ćopi vladin avion pa malo na Krk do nove ženske), ili ode kod branitelja pa glumi “ustašu”, ali, ne treba mu uzeti za zlo. Nećemo sad Zokiju dlaku u jajetu tražiti, a Sanadera još nismo ni osudili kako treba. Važno je da nas svojim Airbasom (A 380) iz magle izveze, a kako ćemo aterirati, o tom potom…

Što se premijera tiče, što bi falilo da na to mjesto postavimo mlađahnog i nadobudnog Beru? Ionako će uskoro ostati bez stranke, pa nek čova riješi egzistenciju barem na 4 godine, je l’ tako? Ako ništa drugo, bit će veselo, jer Bero se u ekonomiju i sustav državne uprave razumije “k’o Mara u onu stvar” (što kažu Slavonci). Ali, sve će on to kompenzirati svojom “antifašističkom” borbom koju vodi u svako vrijeme, na svakom koraku i svakom mjestu, neprekidno i neumorno, 25 sati na dan. Njemu se ni jedan ustaša provući ne može a da ga on ne skuži i ne raskrinka! Boško Buha mu nije ravan.

Pa još ako ova dvojica barem u prvih nekoliko mjeseci (dok se vlast ne konsolidira) kao specijalnu savjetnicu za suzbijanje nasilja angažiraju pravu gospodičnu iz “Pogrešnog čoveka” (već više puta spomenutu miss Jelenu Veljaču), samo nebo im je granica!

Hrvati će poželjet nasilja, al’ nasilja nigdje biti neće!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Napomena: tekst je satiričnog karaktera

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Satira

Program ‘RIJEKA EPK 2020’ – neuvrjedljiva smiješnica

Objavljeno

na

Objavio

Glavne uloge (oskarovskog tipa):
VOJKO OBERSNEL, gradonačelnik dva desetljeća
EMINA VIŠNIĆ, direktorka „EPK2020“
MAŠKARUNAC, izmišljeni pjevostroj

Sporedne uloge (lokalnog tipa):
MI SVI SAMI PROTIV NJIH

Prolog

MAŠKARUNAC (tambura na tamburu i pjeva):

Selo moje malo nekoć bilo je grad,
zatim sve je stalo kad stigao je gad
Ne, to guja nije, nego bolest neka,
idite što prije, grad je prepun dreka

Što će ti kultura, kome više treba,
odzvanja već ura, čuje se do neba
Plačpičke se ljute, prepune su muke
za babine skute vješaju se ruke

E-pe-ka, E-pe-ka! – čuju se već glasi;
kakva je to dreka, daj nas, Bože, spasi
tko zna što nas čeka, nitko ništa ne zna
– I teče rijeka… kuš, nado bezvezna!

Prva slika

VOJKO: Lijepo je danas vrijeme u Rijeci. Toga nema nigdje, ha?
EMINA: Šefe, a gdje nam je Šarar?
VOJKO: Na godišnjem. Što će vam on?
EMINA: Pa on je nekakav muzičar, htjela sam da vidim tko sve u gradu nešto svira, da ih organiziramo za nešto.
VOJKO: Ima ih puno. Ne treba tu Šarar, sve mogu i ja organizirati. Par telefonskih poziva i svi će pohrliti ovamo.
EMINA: Okej.
VOJKO: Ali što je previše, previše je. Najbolje da pričekamo Šarara, pa neka on izabere od svega po malo.
EMINA: To bi bilo najbolje. Izdogovarat ćemo se.

Druga slika

EMINA: Da idemo na stadion?
VOJKO: Što ćemo na stadionu? Pa nema danas utakmice…
EMINA: Ma nešto mi je palo na pamet i htjela bi čuti mišljenje od Miškovića.
VOJKO: Mišković je otišao poslom u Afriku.
EMINA: Ma htjela sam da mu predložim da organiziramo festival nogometnih pjesama.
VOJKO: Odlična ideja!
EMINA: Sviđa vam se? Kada dođe Mišković, izdogovarat ćemo se.
VOJKO: To će privući svu riječku omladinu. Neka se pjeva!

Treća slika

EMINA: Zašto idemo pokrajnjom ulicom?
VOJKO: Ma da me tamo ne vide oni blesavi književnici, stalno traže novaca.
EMINA: Pa je li bar pišu nešto ti književnici?
VOJKO: Ma pišu, pišu, ali ništa to ne valja, sve su to obična piskarala.
EMINA: Da znate da imate pravo, i mene ponekad nekakvi književnici toliko živciraju da sam odavno prestala čitati.
VOJKO: Morat ćemo i njih nekako izorganizirati samo da ne plaču i kukaju.
EMINA: Neka Šarar nešto od toga izabere, izdogovarat ćemo se.
VOJKO: Tako je, slažem se, neka Šarar odluči koliko će im dati za par knjiga.

Četvrta slika

EMINA: Evo onoga glumca! Ej, glumac!
VOJKO: Ma pustite ga, dosadan je. Nemamo vremena za njega.
EMINA: Pozdrav, glumac. Izvini, žurimo, nemamo vremena.
VOJKO: Jeste vidjeli kako je zinuo. Još ga nisam vidio da šuti, stalno blebeće i filozofira.
EMINA: Da, i mene ponekad živciraju te glumice i glumci.
VOJKO: A moramo im dati, moramo ih hraniti.
EMINA: Treba vidjeti što ćemo s njima, što s tim kazalištem. Izdogovarat ćemo se
VOJKO: Slažem se, izdogovarat ćemo se.

Peta slika

EMINA: Šefe, oni dečki slikaju „Galeba“.
VOJKO: Ma neka ih, neka slikaju. Eto vidite koliko nam vrijedi taj brod, nismo ga niti uredili, a već je prava atrakcija. Odlično…
EMINA: Ovi se nešto smiju.
VOJKO: Ma neka ih, neka se samo smiju, majmuni jedni.
EMINA: Idu prema nama i smiju se. Hoće i nas da slikaju!
VOJKO: Prisjest će im smijeh…
EMINA: Čekajmo da vidimo što hoće, izdogovarat ćemo se, ako…
VOJKO: Ma nema s ovima izdogovaranja, sjedajte u auto i bježimo.

Šesta slika

EMINA: Ima li u ovome gradu slikara, kipara ili tako nešto?
VOJKO: Ima ih kao… A što će vam oni?
EMINA: Pa da ih organiziramo da slikaju i kipare po gradu.
VOJKO: Ma nemojte na to računati, tražit će novaca. Ako bude nešto viška nakon rebalansa proračuna, možemo dati za dvojicu trojicu, ostali neka se snađu.
EMINA: Mogu ja da dovedem jednog kipara. Pa ne mora da je Riječanin, može biti bilo tko.
VOJKO: Nije to loša ideja za „grad različitosti“.
EMINA: Baš mi je drago da vam se sviđa. Izdogovarat ćemo se.
VOJKO: Sviđa mi se kako radite. To i očekujem od vas, naravno.

Sedma slika

EMINA: Ma vidi ovo – Lori! Znate, šefe, od jedne moje prijateljice ćerka zove se Lori. Baš mi se sviđa ime Lori.
VOJKO: A, tu je udruga LORI.
EMINA: Udruga? A čime se ta udruga LORI bavi?
VOJKO: Udruga LORI okuplja sve žene koje nisu udate, a bave se istospolnom politikom. Pristojne žene i djevojke…
EMINA: Hoćemo li i udrugu LORI angažirati u našem epeka-projektu?
VOJKO: Pozvat ćemo sve članice udruge LORI jedan dan u moj ured pa ćemo vidjeti.
EMINA: Izdogovarat ćemo se sa udrugom LORI.
VOJKO: Hoćemo.

Osma slika

EMINA: Jao frizure, šefe!
VOJKO: A što je s mojom frizurom?
EMINA: Ma ne vašom, nego onaj čovjek koji brzo hoda.
VOJKO: A taj! Pustite tog luđaka i pokvarenjaka, stalno nešto piskara o meni, pokušava biti smiješan i duhovit.
EMINA: A kako se zove?
VOJKO: Siniša Posarić.
EMINA: Čula sam nešto o njemu a sad ga vidim. Pa dobro, ako piše o vama možemo ga pozvati i uvjeriti ga da prestane pisati o vama. Izdogovarat ćemo se.
VOJKO: Ne ćemo!

Deveta slika

EMINA: Jel se baš mora ići u crkvu, šefe. Ja baš nisam za suradnju s njima.
VOJKO: Bilo bi dobro da vas naši dragi franjevci upoznaju.
EMINA: Dragi franjevci?
VOJKO: Jesu. Već godinama, desetljećima lijepo surađujemo na obostrano zadovoljstvo. Skoro bih mogao reći da su mi ovi na Trsatu najbolji vanjski suradnici.
EMINA: Znači to je to; „grad različitosti“ i „grad koji teče“. Mogli bismo organizirati festival franjevačkih pjesama odmah nakon festivala nogometnih pjesama.
VOJKO: Na to svakako računam, ali njima ne ćemo dati novaca, jer oni imaju dovoljno, pa neka organiziraju svoj festival.
EMINA: Hajde dobro, izdogovarat ćemo se.
VOJKO: Hoćemo.

Deseta slika

EMINA: Šefe, rekli ste da vam iskreno kažem sve što mi je na pameti.
VOJKO: Samo slobodno recite što vam je na pameti.
EMINA: Na pameti mi je da bih mogla dobiti povišicu.
VOJKO: Ma može povišica. I meni je to neki dan bilo na pameti.
EMINA: Dobro ste primijetili da je moj posao stresan, puno tu treba raditi, zar ne.
VOJKO: Da, da, treba puno raditi, bez rada ništa, a vi ste se, draga moja Emina, baš pošteno naradili.
EMINA: A ima još mnogo toga za uraditi, izdogovarat ćemo se.
VOJKO: Slažem se, izdogovarat ćemo se.

Epilog

MAŠKARUNAC (tambura na tamburu i pjeva):

Kad se vraćah sinoć iz usnula grada,
mrkla je pala noć, naiđoh na gada
Zmija cestom plazi, gipkoga je kreta,
da je tko ne zgazi, bilo bi je šteta

Nije kriva zmija, jer krivo je more
istina je živa, strepit ću do zore
Sablastna sonata u luci riječkoj,
brodinu iz rata slavi riječki SKOJ

E-pe-ka, E-pe-ka! – čuju se već glasi;
kakva je to dreka, daj nas, Bože, spasi
tko zna što nas čeka, nitko ništa ne zna
– I teče rijeka… kuš, nado bezvezna!

– točka na i –

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari