Pratite nas

Kolumne

Ajmo štrace, na parove razbroj se!

Objavljeno

na

Cila država bila je u šoku kad je kardinal Puljić nikidan reka ženama – pazite da ne postanete ni manje ni više vengo – štrace. Mislila san da će internet puknit od komentara na tu izjavu. Većina me nasmijala. Mnogi su svatili poruku, a neke štracet’ne su se i pripoznale i napravile cili popis štraca. Ka poreznih dužnika. Mnoge koje su se pripoznale i bile bi porezne dužnice da je bilo naplatit porez iz raznoraznih zarada, el. A bi bile sve na ‘spisku’. Oba. Pa im je bolje bilo mučat i pritajit se. A ne progovorit i otklonit sumnju.

[ad id=”93788″]

Štrace? Ko su štrace?

Naštancalo se štraca i štracona u ovoj državi, majketi, ko da ih kloniraju.  U sabornici štrace uglavnon ne dolaze na posa. Pa jemamo stalno problem s kvorumom i ne more se ništa izglasat. Al se more pričat. Ev, rećemo, u subotu san baš nadahnutu propovid slušala s Bleiburga, i bila tako nekako optimistično prosvićena. Prilipo. Unda je govorija dr. Reiner i sve lipo reka kako iđe – o kolektivnoj krivici koja se nameće Hrvatima, o žrtvama, o svemu. I zabrlja malkoc pri kraju.

Direktiva. Ozgar.

 I unda san se sitila jope filma Višnje Starešine koji san bez daha odgledala pa mi sve one scene tila i dičice i mladića i curetaka bez umnjaka, posmicanih bez dokumenata i odjeće, iz onih jama, složenih ka nike hrpe nevažnih stvari, stara roba iz ormara nečije utrobe, odložene za vičnost i ničije oči, zazidane s jedanaest pregrada da se nikad ne sazna di su, iskočile prid oči. I promislila san kako su oni dica malo starija od mojih sinova i stislo me oko srca za poludit. Promislila san kako je neka mater dala svoj DNA kako bi otkrila di joj je dite zakopano. Golo dite. Mrtvo. Mučki ubijeno jer je činilo nešto ‘protiv naroda’.

Što dite od dvadeset godina more učinit ‘protiv naroda’? Dignit narod u zrak? Otrovat narod ‘idejom’, mišlju?

štracaŠto itko, tko nije štraca ili štracan more učinit kontra svoga svita? Kako je Hrvacka puna političara koji mrze govore ako nisu prodike i poslan’ce i pokušavaju svisoka objasnit nami neukima kako ‘svaka žrtva samo zaslužuje pijetet’ i kako se tamo nigdi ne govori, ‘ni vamo, ni tamo’, ni u vlastitoj kući bit će, ispalo je kako će jedan po jedan u koloni u 5-6 dana, svi kročit na Bleiburg. Ovo ‘svi’ izuzima štrace i štracone. Oni su jemali taj dan drugi posa. Ae. To mogu ja.

Ali cili državni vrh ne more i ne smi.

 Uostalon, pokrovitelj komemoracije je Hrvatski sabor i red je da se na najvećem međuratnom stratištu hrvackoga naroda pojavi onaj ko sve to plaća, prizemno tvrdin. Barenko formalno. Ostali su se obznanili na fejsu. Spomenute štrace i štraconi nosali su dalekozore i bili umjereno raspoređeni po čukama okolo bleiburškoga polja. Jasno, oni koji nisu uspili rezervirat prvi red na Petrovoj gori. Ovo je drugi sastav – operativci. Terenska bojna. Snimali su U-zdahe. Ako je ko U-zdahnijo malokc jače, vatali su tonalitet glasa ‘U’. Pa su jemali zadatak nać: alt ustašu, bariton ustašu i sopran ustašu. Bija je to konspirativan zadatak ove godine jerbo se poklopija s Eurosongom u koji je ušla ove godine i Australija. Svima je laknilo. Laknilo nam je i od susida. Baš se po glasovanju vidilo koliko im znači smijuljenje i ulizivanje po ‘regionu’.  Ža mi je što uz sve one pare koje smo ulupavali godinama u ‘Mufeke’ i ‘Štrumfeke’ nismo iz njih izrodili nijednog talentiranog transseksualca da ga tamo pošaljemo i konačno zacimentiramo prvo misto. Kako bilo, jasno je, po uspjehu Australije, u što su uloženi oni maznuti Burduševi čekovi.Ili je Ukrajina dobila od licemjerne EU, metaforizirane svinjskom glavom, darak za iskupljenje?

  Fuj i zbljakić. Samo je RS falila i ISIL. Zašto ne?

 No, dakle, tražeći ustašku klapu, ili barenko upaljač, kapičicu, svastikičicu, malog Antišu, ma bilo što, po mogućnosti jedan jedincati malešni ‘uić’, užasnuto su zaključili kako je ‘operativa 3’ ove godine totalno zakazala! Pa majkumu, oli je ona svastika na Poljudu toliko uništila ručice ‘radnika i seljaka’ da ove godine anci jednu manekenku nije našlo za platit i obuć, a? Izgleda da joj je iša niki divac iz SDPeja u paketu, možda Peđovan, on voli ZDS, vrag ih zna, pa odbila. Uglavnon, naletili su na zastave HOS-a. I pribilježili u U-topnički dnevnik:

“Orao javlja, nađen neprijateljski objekat s oznakon ZDS, aproksimativno dva metra dalje od Karamarka. Velikačka zastava. Puta dva. Uz to, prijavljeno oružje austrijskoj miliciji. Čekamo razoružanje ustaša. Stop“. (Sve je to Đoka, naučen na take poruke iz ćaćine kutije telegrafa, tipćao na viber. Iako tamo metnuta točka znači – stop. Al, aj, nike navike morač učuvat.)

  Iz centrale s Petrove gore pitalo:

“Jel ih razoružalo, milu im majku krvavu ustašku, prije nego je zapucalo? Il strijeljalo odma, a? Stop! Đoko, što je Karamako učinija sa zastavan?“

U najvećoj tajnosti odaslan je odgovor:

“Vratilo puške. Enti pasa osramotilo nas. Puške su paradne. Men’ bacale na našu, srpsku M-48 (šmrkne, pustivši nostalgičnu suzicu tužni Đoko)! Karamarko?U-zdahnija je!“

  Na Petrovoj gori dvojica šajkačista uglas su rekla, odanivši

  – „Dobro je! Mršavo, ali dosta. U ponediljak kreće ofenziva. Zovi ekipe piskarala. Četrnesti je u misecu, penzije su starcima potrošili na loš konjak, dečkima iz redakcija triba štogodarc uplatit. Prvo zovi one iz Telegrama, Škiljo bi triba kolumnušu načrčkat, Boriša i ostali. Unda zovi Matijicu B. Da mu malkoc smanjimo porezni dug. Antiša Grof će drugu subotu napisat svoje.“

  I nastavili govor daleko od nekih ‘paleolitskih iskopina’, nevažnih, jer su tamo stradali krivci koji bi, i da im se sudilo, bili krivi, a kojima se ustaše bave skupa s ostalim klerofašističkin pukom. Još kratko

 – „Đoko, jes uvatija signale svih mobitela i locira i identificira sav svit?“

Đoko je taman diza promet osmom Ožujskon pivu (dakojem?) i reka, slasno podrigujući i gaseći na svetom tlu čik nogon:

“Dašta san, neke i uduplo, po dogovoru!“

  Uglavnon, ovi s Petrove gore nisu se čudon čudili (za razliku od nikih voditelja tzv. HRT-a) zašto niko iz državnoga vrha nije bija s njima. I pivali, zagrljeni:

„Nas dva brata skupa ratujemo, ne plač’ majko, ako poginemo“, naherivši zamišljenu šajkaču ovlaš ‘ulevo’.

   A jedan je promrmlja – koji državni vrh? Oli mi nismo državni vrh? Jačih neima, braco moj, neima! Nadaleko, dodala san, slušajuć ih u najnovijem (toma) grobarskom performansu – red mumljanja, red antifa, red ustaša, pa jope, pa tako u terci, obilježiše dernekom 74. obljetnicu partizankoga proboja. Ma što to značilo. A zvuči krasno. I dogovorili su se pacovi kako ‘nema govora o pomirbi ideologije partizana i ustaša’. Etot reakcije na poslan’cu naše lipe i šesne pricidnice raskuštrane kosice i trepetljiva pogleda.

 A lipo smo joj govorili: nemoj, Kolindice, pušćaj se jalova posla. Ona oće mirit. Etot pa miri i pomirivaj! Kuš većega udarca vengo kad ti dva profesionalna partizanskoantifašističko-fašistička šljakera,’istjerivača duhova’ (a ako ćemo pravo reć, i izgledaju ka dva egzorcista) koji su ‘neoustašluk i croatofašizam’ izmislili, opremili najjačim (medijskim) oružjem i aktualizirali,  kažu

 – a jok pricidnice, ‘ne mož da ide’! Kaže Pušić ‘to je kao da se zalažemo za pomirbu i pibližavanje moralnih ljudi i razbojnika’.

  Slažen se. Samo oštracani dvojac, obrćući poštene i razbojnike, zaboravlja koja država je nastala prije ikakvoga zločina, a koja je zločin usadila u svoj Ustav satirući svaki nacionalni predznak likvidacijom više od 500 iljada Hrvata koji bi bili potencijalna opasnost zvati se tim časnim imenom. Samo monstrum-štracon more izreć ono što je Pupy izreka o odlasku vladajućih (iz čije zdjele i on kusa) na Bleiburg. Nadam se da će obojici dlaka po dlaka iz onih pletenica divojačkih do kraja života gorko u grlu zapinjati dok žderu iz hrvatskoga pijata. Smetnili su reć kako komunistički fašizam dobiva jasne obrise. I izvire iz grotlenih čvalja njima sličnih.

Becna T. je održala prodiku kako se triba ponašat na Bleiburgu i što triba govorit. Hm, ne znan zašto mi se pričinilo da san to već negdi čula?!? More bit da je to samo moj habitus na zvučne sindrome štraca domestica. Sindrom štraca zavatija je i Hrvatski sabor. Pa se komodno more nazvat štracon i štraconon svakoga ko ne dolazi na posa. I to na posa koji je ‘žarko’ tija i ima sriće da ga je dobija u ovoj općoj nezaposlenosti. Tamo je ka u igraonici, inače. Kako se ko pripane (ev sad se ispripadalo da će in Mesić svima koji su za ukidanje ureda pribrojat glasove i odma ih lopaton zatuć; a ja ne vidin časnijega dizanja ruke do toga, ali štoš) tako napiše u doktura ispričnicu da jema vodene kozice.

Njih 75 od 151.

 Koliko su vodene, a koliko koz(ic)e, ne znan. Znan da jaraca tamo, zasad, sudeći po toj ‘bežaniji’, nema! A i da je bilo prikoviše štracosindromskih kad se izglasavala hrvatska samostalna država.

    Tomislav Merčep, miljenik one dvojice profesionalnih istjerivača ‘ustaša i fašista’, sramotno je osuđen. Kažu da mu pakiraju još od ’91. Oni iz proboja s Petrove gore. I upakiralo to. No, u ovoj državi prije će bit prosvid zbog ukidanja financija Mufu, vengo Merčepove sramotne presude. Fefelj je svicki oslobođen. Jasno. Taki ćoroskop i prioriteti. Ne bi me čudilo da uzmu registar branitelja i s mlađahnim Glavaševićem koji se vrlo ‘simpatično’ natječe po twitteru s Kosorušom u hračkanju udalj, krenu ‘čistit’. Ka na Bleiburškom polju. Poljima. Livadama. Šumama. Zato se valjda i prodaju brznski svi resursi koji išta vride.

Da se pri renoviranju ne posumnja u kakvu kost pod temeljima. Da je ljudska. Hrvatska. A dačija bi bila?

   Hrvatska Domovina se od laži ne brani šutnjom. Brani se integritetom, poštenjem i čistim srcem. Napadom ako treba. Agresivnim napadom na agresivnu laž. Tko nema u sebi snagu prestat bit sužanj stranačke stege u ime te Domovine, nek odstupi. Da konačno i mi, maleni pod nebeskom kapom, U-dahnemo.

  Me ko ne tue yom lah!

   (maloj se čini kako trenutno živi u Kamerunu, pa će jope! Moran bidna Šimunića podučit da zna za drugi put! More i 5 puta škiknit dok Đoko naleti!)

M.Pavić/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari