Pratite nas

Kolumne

Ajmo štrace, na parove razbroj se!

Objavljeno

na

Cila država bila je u šoku kad je kardinal Puljić nikidan reka ženama – pazite da ne postanete ni manje ni više vengo – štrace. Mislila san da će internet puknit od komentara na tu izjavu. Većina me nasmijala. Mnogi su svatili poruku, a neke štracet’ne su se i pripoznale i napravile cili popis štraca. Ka poreznih dužnika. Mnoge koje su se pripoznale i bile bi porezne dužnice da je bilo naplatit porez iz raznoraznih zarada, el. A bi bile sve na ‘spisku’. Oba. Pa im je bolje bilo mučat i pritajit se. A ne progovorit i otklonit sumnju.

[ad id=”93788″]

Štrace? Ko su štrace?

Naštancalo se štraca i štracona u ovoj državi, majketi, ko da ih kloniraju.  U sabornici štrace uglavnon ne dolaze na posa. Pa jemamo stalno problem s kvorumom i ne more se ništa izglasat. Al se more pričat. Ev, rećemo, u subotu san baš nadahnutu propovid slušala s Bleiburga, i bila tako nekako optimistično prosvićena. Prilipo. Unda je govorija dr. Reiner i sve lipo reka kako iđe – o kolektivnoj krivici koja se nameće Hrvatima, o žrtvama, o svemu. I zabrlja malkoc pri kraju.

Direktiva. Ozgar.

 I unda san se sitila jope filma Višnje Starešine koji san bez daha odgledala pa mi sve one scene tila i dičice i mladića i curetaka bez umnjaka, posmicanih bez dokumenata i odjeće, iz onih jama, složenih ka nike hrpe nevažnih stvari, stara roba iz ormara nečije utrobe, odložene za vičnost i ničije oči, zazidane s jedanaest pregrada da se nikad ne sazna di su, iskočile prid oči. I promislila san kako su oni dica malo starija od mojih sinova i stislo me oko srca za poludit. Promislila san kako je neka mater dala svoj DNA kako bi otkrila di joj je dite zakopano. Golo dite. Mrtvo. Mučki ubijeno jer je činilo nešto ‘protiv naroda’.

Što dite od dvadeset godina more učinit ‘protiv naroda’? Dignit narod u zrak? Otrovat narod ‘idejom’, mišlju?

štracaŠto itko, tko nije štraca ili štracan more učinit kontra svoga svita? Kako je Hrvacka puna političara koji mrze govore ako nisu prodike i poslan’ce i pokušavaju svisoka objasnit nami neukima kako ‘svaka žrtva samo zaslužuje pijetet’ i kako se tamo nigdi ne govori, ‘ni vamo, ni tamo’, ni u vlastitoj kući bit će, ispalo je kako će jedan po jedan u koloni u 5-6 dana, svi kročit na Bleiburg. Ovo ‘svi’ izuzima štrace i štracone. Oni su jemali taj dan drugi posa. Ae. To mogu ja.

Ali cili državni vrh ne more i ne smi.

 Uostalon, pokrovitelj komemoracije je Hrvatski sabor i red je da se na najvećem međuratnom stratištu hrvackoga naroda pojavi onaj ko sve to plaća, prizemno tvrdin. Barenko formalno. Ostali su se obznanili na fejsu. Spomenute štrace i štraconi nosali su dalekozore i bili umjereno raspoređeni po čukama okolo bleiburškoga polja. Jasno, oni koji nisu uspili rezervirat prvi red na Petrovoj gori. Ovo je drugi sastav – operativci. Terenska bojna. Snimali su U-zdahe. Ako je ko U-zdahnijo malokc jače, vatali su tonalitet glasa ‘U’. Pa su jemali zadatak nać: alt ustašu, bariton ustašu i sopran ustašu. Bija je to konspirativan zadatak ove godine jerbo se poklopija s Eurosongom u koji je ušla ove godine i Australija. Svima je laknilo. Laknilo nam je i od susida. Baš se po glasovanju vidilo koliko im znači smijuljenje i ulizivanje po ‘regionu’.  Ža mi je što uz sve one pare koje smo ulupavali godinama u ‘Mufeke’ i ‘Štrumfeke’ nismo iz njih izrodili nijednog talentiranog transseksualca da ga tamo pošaljemo i konačno zacimentiramo prvo misto. Kako bilo, jasno je, po uspjehu Australije, u što su uloženi oni maznuti Burduševi čekovi.Ili je Ukrajina dobila od licemjerne EU, metaforizirane svinjskom glavom, darak za iskupljenje?

  Fuj i zbljakić. Samo je RS falila i ISIL. Zašto ne?

 No, dakle, tražeći ustašku klapu, ili barenko upaljač, kapičicu, svastikičicu, malog Antišu, ma bilo što, po mogućnosti jedan jedincati malešni ‘uić’, užasnuto su zaključili kako je ‘operativa 3’ ove godine totalno zakazala! Pa majkumu, oli je ona svastika na Poljudu toliko uništila ručice ‘radnika i seljaka’ da ove godine anci jednu manekenku nije našlo za platit i obuć, a? Izgleda da joj je iša niki divac iz SDPeja u paketu, možda Peđovan, on voli ZDS, vrag ih zna, pa odbila. Uglavnon, naletili su na zastave HOS-a. I pribilježili u U-topnički dnevnik:

“Orao javlja, nađen neprijateljski objekat s oznakon ZDS, aproksimativno dva metra dalje od Karamarka. Velikačka zastava. Puta dva. Uz to, prijavljeno oružje austrijskoj miliciji. Čekamo razoružanje ustaša. Stop“. (Sve je to Đoka, naučen na take poruke iz ćaćine kutije telegrafa, tipćao na viber. Iako tamo metnuta točka znači – stop. Al, aj, nike navike morač učuvat.)

  Iz centrale s Petrove gore pitalo:

“Jel ih razoružalo, milu im majku krvavu ustašku, prije nego je zapucalo? Il strijeljalo odma, a? Stop! Đoko, što je Karamako učinija sa zastavan?“

U najvećoj tajnosti odaslan je odgovor:

“Vratilo puške. Enti pasa osramotilo nas. Puške su paradne. Men’ bacale na našu, srpsku M-48 (šmrkne, pustivši nostalgičnu suzicu tužni Đoko)! Karamarko?U-zdahnija je!“

  Na Petrovoj gori dvojica šajkačista uglas su rekla, odanivši

  – „Dobro je! Mršavo, ali dosta. U ponediljak kreće ofenziva. Zovi ekipe piskarala. Četrnesti je u misecu, penzije su starcima potrošili na loš konjak, dečkima iz redakcija triba štogodarc uplatit. Prvo zovi one iz Telegrama, Škiljo bi triba kolumnušu načrčkat, Boriša i ostali. Unda zovi Matijicu B. Da mu malkoc smanjimo porezni dug. Antiša Grof će drugu subotu napisat svoje.“

  I nastavili govor daleko od nekih ‘paleolitskih iskopina’, nevažnih, jer su tamo stradali krivci koji bi, i da im se sudilo, bili krivi, a kojima se ustaše bave skupa s ostalim klerofašističkin pukom. Još kratko

 – „Đoko, jes uvatija signale svih mobitela i locira i identificira sav svit?“

Đoko je taman diza promet osmom Ožujskon pivu (dakojem?) i reka, slasno podrigujući i gaseći na svetom tlu čik nogon:

“Dašta san, neke i uduplo, po dogovoru!“

  Uglavnon, ovi s Petrove gore nisu se čudon čudili (za razliku od nikih voditelja tzv. HRT-a) zašto niko iz državnoga vrha nije bija s njima. I pivali, zagrljeni:

„Nas dva brata skupa ratujemo, ne plač’ majko, ako poginemo“, naherivši zamišljenu šajkaču ovlaš ‘ulevo’.

   A jedan je promrmlja – koji državni vrh? Oli mi nismo državni vrh? Jačih neima, braco moj, neima! Nadaleko, dodala san, slušajuć ih u najnovijem (toma) grobarskom performansu – red mumljanja, red antifa, red ustaša, pa jope, pa tako u terci, obilježiše dernekom 74. obljetnicu partizankoga proboja. Ma što to značilo. A zvuči krasno. I dogovorili su se pacovi kako ‘nema govora o pomirbi ideologije partizana i ustaša’. Etot reakcije na poslan’cu naše lipe i šesne pricidnice raskuštrane kosice i trepetljiva pogleda.

 A lipo smo joj govorili: nemoj, Kolindice, pušćaj se jalova posla. Ona oće mirit. Etot pa miri i pomirivaj! Kuš većega udarca vengo kad ti dva profesionalna partizanskoantifašističko-fašistička šljakera,’istjerivača duhova’ (a ako ćemo pravo reć, i izgledaju ka dva egzorcista) koji su ‘neoustašluk i croatofašizam’ izmislili, opremili najjačim (medijskim) oružjem i aktualizirali,  kažu

 – a jok pricidnice, ‘ne mož da ide’! Kaže Pušić ‘to je kao da se zalažemo za pomirbu i pibližavanje moralnih ljudi i razbojnika’.

  Slažen se. Samo oštracani dvojac, obrćući poštene i razbojnike, zaboravlja koja država je nastala prije ikakvoga zločina, a koja je zločin usadila u svoj Ustav satirući svaki nacionalni predznak likvidacijom više od 500 iljada Hrvata koji bi bili potencijalna opasnost zvati se tim časnim imenom. Samo monstrum-štracon more izreć ono što je Pupy izreka o odlasku vladajućih (iz čije zdjele i on kusa) na Bleiburg. Nadam se da će obojici dlaka po dlaka iz onih pletenica divojačkih do kraja života gorko u grlu zapinjati dok žderu iz hrvatskoga pijata. Smetnili su reć kako komunistički fašizam dobiva jasne obrise. I izvire iz grotlenih čvalja njima sličnih.

Becna T. je održala prodiku kako se triba ponašat na Bleiburgu i što triba govorit. Hm, ne znan zašto mi se pričinilo da san to već negdi čula?!? More bit da je to samo moj habitus na zvučne sindrome štraca domestica. Sindrom štraca zavatija je i Hrvatski sabor. Pa se komodno more nazvat štracon i štraconon svakoga ko ne dolazi na posa. I to na posa koji je ‘žarko’ tija i ima sriće da ga je dobija u ovoj općoj nezaposlenosti. Tamo je ka u igraonici, inače. Kako se ko pripane (ev sad se ispripadalo da će in Mesić svima koji su za ukidanje ureda pribrojat glasove i odma ih lopaton zatuć; a ja ne vidin časnijega dizanja ruke do toga, ali štoš) tako napiše u doktura ispričnicu da jema vodene kozice.

Njih 75 od 151.

 Koliko su vodene, a koliko koz(ic)e, ne znan. Znan da jaraca tamo, zasad, sudeći po toj ‘bežaniji’, nema! A i da je bilo prikoviše štracosindromskih kad se izglasavala hrvatska samostalna država.

    Tomislav Merčep, miljenik one dvojice profesionalnih istjerivača ‘ustaša i fašista’, sramotno je osuđen. Kažu da mu pakiraju još od ’91. Oni iz proboja s Petrove gore. I upakiralo to. No, u ovoj državi prije će bit prosvid zbog ukidanja financija Mufu, vengo Merčepove sramotne presude. Fefelj je svicki oslobođen. Jasno. Taki ćoroskop i prioriteti. Ne bi me čudilo da uzmu registar branitelja i s mlađahnim Glavaševićem koji se vrlo ‘simpatično’ natječe po twitteru s Kosorušom u hračkanju udalj, krenu ‘čistit’. Ka na Bleiburškom polju. Poljima. Livadama. Šumama. Zato se valjda i prodaju brznski svi resursi koji išta vride.

Da se pri renoviranju ne posumnja u kakvu kost pod temeljima. Da je ljudska. Hrvatska. A dačija bi bila?

   Hrvatska Domovina se od laži ne brani šutnjom. Brani se integritetom, poštenjem i čistim srcem. Napadom ako treba. Agresivnim napadom na agresivnu laž. Tko nema u sebi snagu prestat bit sužanj stranačke stege u ime te Domovine, nek odstupi. Da konačno i mi, maleni pod nebeskom kapom, U-dahnemo.

  Me ko ne tue yom lah!

   (maloj se čini kako trenutno živi u Kamerunu, pa će jope! Moran bidna Šimunića podučit da zna za drugi put! More i 5 puta škiknit dok Đoko naleti!)

M.Pavić/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari