Pratite nas

Kolumne

Ajmo štrace, na parove razbroj se!

Objavljeno

na

Cila država bila je u šoku kad je kardinal Puljić nikidan reka ženama – pazite da ne postanete ni manje ni više vengo – štrace. Mislila san da će internet puknit od komentara na tu izjavu. Većina me nasmijala. Mnogi su svatili poruku, a neke štracet’ne su se i pripoznale i napravile cili popis štraca. Ka poreznih dužnika. Mnoge koje su se pripoznale i bile bi porezne dužnice da je bilo naplatit porez iz raznoraznih zarada, el. A bi bile sve na ‘spisku’. Oba. Pa im je bolje bilo mučat i pritajit se. A ne progovorit i otklonit sumnju.

[ad id=”93788″]

Štrace? Ko su štrace?

Naštancalo se štraca i štracona u ovoj državi, majketi, ko da ih kloniraju.  U sabornici štrace uglavnon ne dolaze na posa. Pa jemamo stalno problem s kvorumom i ne more se ništa izglasat. Al se more pričat. Ev, rećemo, u subotu san baš nadahnutu propovid slušala s Bleiburga, i bila tako nekako optimistično prosvićena. Prilipo. Unda je govorija dr. Reiner i sve lipo reka kako iđe – o kolektivnoj krivici koja se nameće Hrvatima, o žrtvama, o svemu. I zabrlja malkoc pri kraju.

Direktiva. Ozgar.

 I unda san se sitila jope filma Višnje Starešine koji san bez daha odgledala pa mi sve one scene tila i dičice i mladića i curetaka bez umnjaka, posmicanih bez dokumenata i odjeće, iz onih jama, složenih ka nike hrpe nevažnih stvari, stara roba iz ormara nečije utrobe, odložene za vičnost i ničije oči, zazidane s jedanaest pregrada da se nikad ne sazna di su, iskočile prid oči. I promislila san kako su oni dica malo starija od mojih sinova i stislo me oko srca za poludit. Promislila san kako je neka mater dala svoj DNA kako bi otkrila di joj je dite zakopano. Golo dite. Mrtvo. Mučki ubijeno jer je činilo nešto ‘protiv naroda’.

Što dite od dvadeset godina more učinit ‘protiv naroda’? Dignit narod u zrak? Otrovat narod ‘idejom’, mišlju?

štracaŠto itko, tko nije štraca ili štracan more učinit kontra svoga svita? Kako je Hrvacka puna političara koji mrze govore ako nisu prodike i poslan’ce i pokušavaju svisoka objasnit nami neukima kako ‘svaka žrtva samo zaslužuje pijetet’ i kako se tamo nigdi ne govori, ‘ni vamo, ni tamo’, ni u vlastitoj kući bit će, ispalo je kako će jedan po jedan u koloni u 5-6 dana, svi kročit na Bleiburg. Ovo ‘svi’ izuzima štrace i štracone. Oni su jemali taj dan drugi posa. Ae. To mogu ja.

Ali cili državni vrh ne more i ne smi.

 Uostalon, pokrovitelj komemoracije je Hrvatski sabor i red je da se na najvećem međuratnom stratištu hrvackoga naroda pojavi onaj ko sve to plaća, prizemno tvrdin. Barenko formalno. Ostali su se obznanili na fejsu. Spomenute štrace i štraconi nosali su dalekozore i bili umjereno raspoređeni po čukama okolo bleiburškoga polja. Jasno, oni koji nisu uspili rezervirat prvi red na Petrovoj gori. Ovo je drugi sastav – operativci. Terenska bojna. Snimali su U-zdahe. Ako je ko U-zdahnijo malokc jače, vatali su tonalitet glasa ‘U’. Pa su jemali zadatak nać: alt ustašu, bariton ustašu i sopran ustašu. Bija je to konspirativan zadatak ove godine jerbo se poklopija s Eurosongom u koji je ušla ove godine i Australija. Svima je laknilo. Laknilo nam je i od susida. Baš se po glasovanju vidilo koliko im znači smijuljenje i ulizivanje po ‘regionu’.  Ža mi je što uz sve one pare koje smo ulupavali godinama u ‘Mufeke’ i ‘Štrumfeke’ nismo iz njih izrodili nijednog talentiranog transseksualca da ga tamo pošaljemo i konačno zacimentiramo prvo misto. Kako bilo, jasno je, po uspjehu Australije, u što su uloženi oni maznuti Burduševi čekovi.Ili je Ukrajina dobila od licemjerne EU, metaforizirane svinjskom glavom, darak za iskupljenje?

  Fuj i zbljakić. Samo je RS falila i ISIL. Zašto ne?

 No, dakle, tražeći ustašku klapu, ili barenko upaljač, kapičicu, svastikičicu, malog Antišu, ma bilo što, po mogućnosti jedan jedincati malešni ‘uić’, užasnuto su zaključili kako je ‘operativa 3’ ove godine totalno zakazala! Pa majkumu, oli je ona svastika na Poljudu toliko uništila ručice ‘radnika i seljaka’ da ove godine anci jednu manekenku nije našlo za platit i obuć, a? Izgleda da joj je iša niki divac iz SDPeja u paketu, možda Peđovan, on voli ZDS, vrag ih zna, pa odbila. Uglavnon, naletili su na zastave HOS-a. I pribilježili u U-topnički dnevnik:

“Orao javlja, nađen neprijateljski objekat s oznakon ZDS, aproksimativno dva metra dalje od Karamarka. Velikačka zastava. Puta dva. Uz to, prijavljeno oružje austrijskoj miliciji. Čekamo razoružanje ustaša. Stop“. (Sve je to Đoka, naučen na take poruke iz ćaćine kutije telegrafa, tipćao na viber. Iako tamo metnuta točka znači – stop. Al, aj, nike navike morač učuvat.)

  Iz centrale s Petrove gore pitalo:

“Jel ih razoružalo, milu im majku krvavu ustašku, prije nego je zapucalo? Il strijeljalo odma, a? Stop! Đoko, što je Karamako učinija sa zastavan?“

U najvećoj tajnosti odaslan je odgovor:

“Vratilo puške. Enti pasa osramotilo nas. Puške su paradne. Men’ bacale na našu, srpsku M-48 (šmrkne, pustivši nostalgičnu suzicu tužni Đoko)! Karamarko?U-zdahnija je!“

  Na Petrovoj gori dvojica šajkačista uglas su rekla, odanivši

  – „Dobro je! Mršavo, ali dosta. U ponediljak kreće ofenziva. Zovi ekipe piskarala. Četrnesti je u misecu, penzije su starcima potrošili na loš konjak, dečkima iz redakcija triba štogodarc uplatit. Prvo zovi one iz Telegrama, Škiljo bi triba kolumnušu načrčkat, Boriša i ostali. Unda zovi Matijicu B. Da mu malkoc smanjimo porezni dug. Antiša Grof će drugu subotu napisat svoje.“

  I nastavili govor daleko od nekih ‘paleolitskih iskopina’, nevažnih, jer su tamo stradali krivci koji bi, i da im se sudilo, bili krivi, a kojima se ustaše bave skupa s ostalim klerofašističkin pukom. Još kratko

 – „Đoko, jes uvatija signale svih mobitela i locira i identificira sav svit?“

Đoko je taman diza promet osmom Ožujskon pivu (dakojem?) i reka, slasno podrigujući i gaseći na svetom tlu čik nogon:

“Dašta san, neke i uduplo, po dogovoru!“

  Uglavnon, ovi s Petrove gore nisu se čudon čudili (za razliku od nikih voditelja tzv. HRT-a) zašto niko iz državnoga vrha nije bija s njima. I pivali, zagrljeni:

„Nas dva brata skupa ratujemo, ne plač’ majko, ako poginemo“, naherivši zamišljenu šajkaču ovlaš ‘ulevo’.

   A jedan je promrmlja – koji državni vrh? Oli mi nismo državni vrh? Jačih neima, braco moj, neima! Nadaleko, dodala san, slušajuć ih u najnovijem (toma) grobarskom performansu – red mumljanja, red antifa, red ustaša, pa jope, pa tako u terci, obilježiše dernekom 74. obljetnicu partizankoga proboja. Ma što to značilo. A zvuči krasno. I dogovorili su se pacovi kako ‘nema govora o pomirbi ideologije partizana i ustaša’. Etot reakcije na poslan’cu naše lipe i šesne pricidnice raskuštrane kosice i trepetljiva pogleda.

 A lipo smo joj govorili: nemoj, Kolindice, pušćaj se jalova posla. Ona oće mirit. Etot pa miri i pomirivaj! Kuš većega udarca vengo kad ti dva profesionalna partizanskoantifašističko-fašistička šljakera,’istjerivača duhova’ (a ako ćemo pravo reć, i izgledaju ka dva egzorcista) koji su ‘neoustašluk i croatofašizam’ izmislili, opremili najjačim (medijskim) oružjem i aktualizirali,  kažu

 – a jok pricidnice, ‘ne mož da ide’! Kaže Pušić ‘to je kao da se zalažemo za pomirbu i pibližavanje moralnih ljudi i razbojnika’.

  Slažen se. Samo oštracani dvojac, obrćući poštene i razbojnike, zaboravlja koja država je nastala prije ikakvoga zločina, a koja je zločin usadila u svoj Ustav satirući svaki nacionalni predznak likvidacijom više od 500 iljada Hrvata koji bi bili potencijalna opasnost zvati se tim časnim imenom. Samo monstrum-štracon more izreć ono što je Pupy izreka o odlasku vladajućih (iz čije zdjele i on kusa) na Bleiburg. Nadam se da će obojici dlaka po dlaka iz onih pletenica divojačkih do kraja života gorko u grlu zapinjati dok žderu iz hrvatskoga pijata. Smetnili su reć kako komunistički fašizam dobiva jasne obrise. I izvire iz grotlenih čvalja njima sličnih.

Becna T. je održala prodiku kako se triba ponašat na Bleiburgu i što triba govorit. Hm, ne znan zašto mi se pričinilo da san to već negdi čula?!? More bit da je to samo moj habitus na zvučne sindrome štraca domestica. Sindrom štraca zavatija je i Hrvatski sabor. Pa se komodno more nazvat štracon i štraconon svakoga ko ne dolazi na posa. I to na posa koji je ‘žarko’ tija i ima sriće da ga je dobija u ovoj općoj nezaposlenosti. Tamo je ka u igraonici, inače. Kako se ko pripane (ev sad se ispripadalo da će in Mesić svima koji su za ukidanje ureda pribrojat glasove i odma ih lopaton zatuć; a ja ne vidin časnijega dizanja ruke do toga, ali štoš) tako napiše u doktura ispričnicu da jema vodene kozice.

Njih 75 od 151.

 Koliko su vodene, a koliko koz(ic)e, ne znan. Znan da jaraca tamo, zasad, sudeći po toj ‘bežaniji’, nema! A i da je bilo prikoviše štracosindromskih kad se izglasavala hrvatska samostalna država.

    Tomislav Merčep, miljenik one dvojice profesionalnih istjerivača ‘ustaša i fašista’, sramotno je osuđen. Kažu da mu pakiraju još od ’91. Oni iz proboja s Petrove gore. I upakiralo to. No, u ovoj državi prije će bit prosvid zbog ukidanja financija Mufu, vengo Merčepove sramotne presude. Fefelj je svicki oslobođen. Jasno. Taki ćoroskop i prioriteti. Ne bi me čudilo da uzmu registar branitelja i s mlađahnim Glavaševićem koji se vrlo ‘simpatično’ natječe po twitteru s Kosorušom u hračkanju udalj, krenu ‘čistit’. Ka na Bleiburškom polju. Poljima. Livadama. Šumama. Zato se valjda i prodaju brznski svi resursi koji išta vride.

Da se pri renoviranju ne posumnja u kakvu kost pod temeljima. Da je ljudska. Hrvatska. A dačija bi bila?

   Hrvatska Domovina se od laži ne brani šutnjom. Brani se integritetom, poštenjem i čistim srcem. Napadom ako treba. Agresivnim napadom na agresivnu laž. Tko nema u sebi snagu prestat bit sužanj stranačke stege u ime te Domovine, nek odstupi. Da konačno i mi, maleni pod nebeskom kapom, U-dahnemo.

  Me ko ne tue yom lah!

   (maloj se čini kako trenutno živi u Kamerunu, pa će jope! Moran bidna Šimunića podučit da zna za drugi put! More i 5 puta škiknit dok Đoko naleti!)

M.Pavić/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Gugo: Povijest je u lipnju ispisala obranu od svih optužnica protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati

Malo je dana u godini na koje se skupi toliko, za nacionalni identitet, značajnih obljetnica kako što je to 20. lipnja. Na taj dan 1928. godine u Beogradu je u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije na hrvatske zastupnike Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu pucao Puniša Račić. Basariček je izdahnuo pet minuta nakon atentata, a Pavle Radić, sinovac Stjepana Radića, preminuo je manje od sata nakon pucnjeva kojima je atentator ciljao samo hrvatske zastupnike.

Naime, Svetozara Pribičevića u toj pucnjavi metak nije ni okrznuo iako je sjedio uz Stjepana Radića koji je umro dva tjedna kasnije. Puniša Račić nakon atentata kroz tzv. ministarsku sobu neometano je izišao iz dvorane Narodne skupštine vičući “Živela Velika Srbija”.

Što je za formiranje hrvatskog nacionalnog identiteta koji se razvijao u jugoslavenskoj državi značio ovaj događaj najbolje govori podatak o tome da je atentator kaznu za to zlodjelo izdržavao u luksuznoj vili na beogradskom Dedinju u nekoj vrsti kućnog pritvora.

Taj događaj vjerojatno je utjecao i na političke stavove pripadnika grupe Fenix koji su 20. lipnja 1972. godine kod Dravograda ilegalno ušli u Jugoslaviju s namjerom pokretanja oružanog ustanka protiv komunističke vladavine. Naivno su vjerovali da je nakon gušenja Hrvatskog proljeća to moguće napraviti. Ta epizoda završila je tragično za sve njezine sudionike, ali je prilično uzdrmala temelje tadašnje jugoslavenske federacije koja je nekoliko godina kasnije prihvatila novi Ustav čije odredbe su omogućile i demokratski proces hrvatskog osamostaljenja kojeg nažalost velikosrpski političari nisu htjeli prihvatiti, pa smo svoju slobodu morali izboriti u Domovinskom ratu. Međutim, sama činjenica da smo proces pokrenuli demokratskim putem i da nismo prvi započeli rat dovela je do relativno brzog međunarodnog priznavanja naše domovine.

Teško je reći jesu li prethodna dva događaja bila povod što je još prije nego smo doživjeli međunarodno priznanje zastava s povijesnim hrvatskim grbom umjesto crvene petokrake bila svečano podignuta na jarbolu ispred sabora 20. lipnja 1990. godine. Međutim, to je jedan od značajnijih događaja u našoj povijesti.

Ova posljednja trećina lipnja bogata je raznim događajima značajnim za našu nacionalnu povijest. Tako se prisjećamo da je 21. lipnja 1992. došlo do vojne akcije “Miljevački plato” koja je sasvim preokrenula tijek Domovinskog rata. Bez uobičajene topničke pripreme pješaštvo uglavnom pričuvnih brigada s područja Šibenika i okolice nanijelo je težak poraz četnicima i JNA. Bio je to početak pripreme sasvim nove taktike ratovanja hrvatskih oružanih postrojba koja je trebala biti usavršavana sve do Oluje kroz akcije od deblokade Dubrovnika, preko Maslenice i Medačkog džepa pa do Bljeska, a na koju neprijateljska strana nije imala odgovor.

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati. Dakle, na isti dan kad je 1992. od okupatora oslobođen Miljevački plati s kojeg je svakodnevno granatiran Šibenik, 22 godine prije, dakle 21. lipnja 1970. godine papa Pavao VI. proglasio je svetim Nikolu Tavelića. Taj prvi hrvatski svetac rođen je u Šibeniku oko 1340. godine. Deklaracija o samostalnosti i suverenosti najznačajniji je akt svake države. Sabor Republike Hrvatske taj akt je donio 25. lipnja 1991. godine.

Taj dan smo kao državni praznik počeli slaviti tek 2002. godine. Teško je povjerovati da postoji sudac koji nije dovoljno obrazovan kako bi vodio računa o simboličnosti pojedinih datuma. Pomalo je nevjerojatno da sutkinja Županijskog suda u Rijeci nije godinu dana ranije znala kako prvo ročište u suđenju Mirku Norcu, prvom hrvatskom generalu optuženom za ratni zločin, zakazuje baš 25. lipnja, dakle na dan kad je Sabor donio Deklaraciju o neovisnosti. Bilo je to vrijeme vladavine bivših komunista koji su naziv Saveza komunista Hrvatske (SKH) promijenili u Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP).

Nema veze s datumima u lipnju, ali je možda zgodno napomenuti kako je Ivica Račan, tadašnji predsjednik SDP-a i hrvatske vlade, optužnicu protiv Norca primio od haške tužiteljice Carle del Ponte 15. siječnja 2001. Taj dan u Hrvatskoj spominjemo kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske jer su države tadašnje Europske zajednice (danas Europske unije), 15. siječnja 1992. godine donijele kolektivnu odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske, što je pokrenulo lavinu istih takvih odluka u drugim državama.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti kako se 22. lipnja u Hrvatskoj obilježava i kao Dan antifašističkog ustanka. Potpuno je za hrvatski nacionalni identitet besmisleno raspravljati je li se taj dan dogodio antifašistički ili komunistički ustanak. Za hrvatsku povijest i za naše nacionalno određenje, posebno za naše određenje prema onima s kojima smo u današnjem svijetu modernih i neograničenih komunikacija osuđeni na suživot, važno je to što postoje oni koji taj datum osporavaju i kao Dan antifašističkog ustanka slave 27. srpnja.

Dokumenti, ali i još živući svjedoci kažu kako je 27. srpnja skupina četnika u blizini Srba pobila Hrvate koji su se vraćali s hodočašća kod crkve Svete Ane u Kosovu kod Knina. Istom prigodom pobili su i neke hrvatske obitelji u obližnjem Borićevcu. U dizanju ustanka 22. lipnja u šumi Brezovica kod Siska sudjelovali su uglavnom Hrvati. U tom događaju sudjelovao je i Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata.

Glavno propagandno uporište velikosrpske političke kamarile bilo je da uspostavljanje hrvatske samostalnosti znači obnovu NDH. Protivnicima hrvatske države i danas je glavna retorička poluga priča o fašizaciji našeg društva. Njima, svejedno izdavali se oni za lijeve ili desne ne političkoj sceni, nikako ne odgovara činjenica da su Hrvati prvi u Europi podigli antifašistički ustanak, da je pokretač tog ustanka 45 godina kasnije bio na čelu Hrvatske vojske koja se borila protiv velikosrpskog fašizma i agresije na Hrvatsku. Oni ne žele priznati da Srbi u Hrvatskoj nemaju pravo monopola na antifašizam. Oni bi i danas htjeli izjednačiti antifašizam i komunizam, i zato im i ne odgovara činjenica o komunističkom progonu Janka Bobetka, pokretača antifašističkog ustanka, zapovjednika Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata i čovjeka čiju optužnicu je reformirani komunist Ivica Račan primio od Carle del Ponte na dan Međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, kad i optužnicu za generala Mirka Norca. Poznato je da je Norac bio najomiljeniji Bobetkov zapovjednik koji je odigrao ključnu ulogu u nekoliko pobjedničkih akcija Hrvatske vojske.

Oni koji ne žele hrvatsku samostalnost i suverenost jako su aktivni u svojim propagandističkim osporavanjima hrvatske države kao demokratske i civilizirane. Oni imaju jake veze u međunarodnim političkim krugovima. Njima se ne možemo suprotstavljati kreiranjem povijesti koja je ovisna o tome na kojoj strani je bio nečiji djed ili rođak.

Povijesne činjenice sasvim dovoljno govore u prilog tome da Republika Hrvatska ima pravo biti ponosna članica demokratskog zapadnog svijeta. Jedino što nam preostaje je da naučimo vlastitu povijest, da je poštujemo i da sami sebi ne budemo najveći neprijatelji nasjedajući na velikosrpsku propagandu.

Blatiti nas u svijetu mogu samo tako ako se protiv laži branimo lažima, jer tada smo u očima svijeta jednaki kao i oni, ili ako šutimo. Dakle, nije problem što oni lažu o nama, nego je problem ako smo mi kao i oni ili ako šutimo. Istina je naš najveći prijatelj i kada je već sama povijest ovako lijepo složila priču o nama mi je samo trebamo naučiti i bez previše strasti uporno ponavljati.

Ante Gugo/vecernji.hr

Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenkovićeva pobjeda i Dalićkina zadovoljština

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 15 mjeseci mogli bismo ustvrditi da smo na samom početku. Dapače mogli bismo reći da je još i gore: Sa samo 1,4 milijarde eura potraživanja, ruske državne banke dobivaju 47 posto vlasništva nad “Novim Agrokorom” te uvjerljivu dominaciju nad najvećom kompanijom u Hrvatskoj i široj regiji. A umjesto DJ-ja Alvareza, mogao bi nam stići DJ Poletajev.

Je li to doista ono “što nam je naša borba dala”? Moramo biti pravedni, Andrej Plenković možda je jedini hrvatski političar za kojeg bih mogao dati ruku u vatru da nije ruski igrač, njemu ruski car Putin zasigurno neće tako lako oprostiti izjave o Donjecku i Krimu.

Neštedimice Plenkovića oko Agrokora napadaju ponajviše oni koji su proteklih mjeseci govorili baš kao da su glasnogovornici Sberbanka i Kremlja, a svjesni toga ili ne, danas zastupaju ruske interese i u vezi LNG terminala.
 Treba priznati, ovakva “jednoglasna” odluka privremenog vjerovničkog vijeća, ako je potvrdi sud, bit će velika Plenkovićeva pobjeda i velika zadovoljština za Martinu Dalić, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Što god govorili protivnici Lexa, činjenica je da je u 14 mjeseci dobavljačima isplaćeno pola milijarde eura, koje inače nikad ne bi dobili, a da se banke još nisu naplatile ni lipe. To je novac koji je uz pomoć Lexa iz ruku bankara iscijedila upravo Martina Dalić.
Naravno, medije mnogo više zanima pola milijarde kuna isplaćenih savjetnicima, onim istima iz njezinog privatnog kružoka, koji su pisali Lex. Nema dvojbe da su nam o tome Dalić i Plenković lagali.

Plenković je morao prepoznati da to što neki pišu zakon od kojeg će kasnije oni sami imati milijunske koristi jednostavno vrišti sukobom interesa. Žalio se na tajming objave e-mailova, no, da je “afera Hotmail” eksplodirala samo nekoliko dana ranije, dok se u Saboru glasalo o opozivu Dalić, pala bi bila i njegova presložena Vlada.

Ovako, Dalić je poslužila kao žrtvena ovca, kako bi se umirili Bogovi za barem privremeni spas samog Plenkovića.
 No, ovo je očito i velika pobjeda Rusa. Ambasador Anvar Azimov ne pojavljuje se više u uniformi s ordenjem kao da je upravo stigao sa srijemskog fronta, no ne ustručava se izjava poput: “Još jednom, Rusija spašava Hrvatsku!” 
Nije to sigurno nešto na čemu će mu Hrvatska biti zahvalna. A kamoli Plenković, koji zna da mu to sad pomaže oko Agrokora, ali mu stavlja i omču oko vrata. Ono što on ne smije, javno govori američki veleposlanik William Robert Kohorst.

Veleposlanici dvije najveće svjetske vojne sile Hrvatsku koriste kao platformu za dokazivanje čiji tata ima većeg, a kako se taj sukob razvija, jasno je da to može biti samo preko hrvatskih leđa.
Washington uspijeva stegnuti NATO-ovski obruč oko Srbije i BiH, skinuta je upravo i prepreka Makedoniji, no Moskva odbija priznati da je to dovoljno jak argument kako bi se povukla na uštrb svojih interesa.

Zapadna fronta, što se njih tiče, prelazi preko Hrvatske. Oni pri tome imaju i jednu presudnu prednost nad Amerikancima: Dok Jenkiji nude vojnopolitički kišobran, pritom gotovo ništa ne ulažu u gospodarstva tih zemalja. Nisu strateški investirali u ništa spomena vrijedno, američkim tvrtkama sve što se može podvesti pod Balkan pada na žutu mrlju.

Baćuške pak, ulažu kao pijani oligarsi, bez obzira kakav je povrat na investiciju i ima li ga uopće. Ruski interesi i u Hrvatskoj se prepoznaju na svakom koraku. Sberbank je Todoriću dao novac kad nitko drugi nije htio. Kao dileri financirali su ovisnika kako bi preuzimao tvrtke koje sebi nije mogao priuštiti. 
Za niz strateških biznisa također su zainteresirani pojedinci usko povezani s ruskim kapitalom.

Danas su na dnevnom redu Agrokor, Uljanik i 3. maj, Ina, tržište prirodnog plina, LNG terminal, sutra možda već HEP ili Janaf. Jasno je da Moskva pronalazi načina kako ostvariti svoj presudni utjecaj, javno ili tajno, na sektore o kojima ovisi hrvatska energetska i nacionalna sigurnost.
Amerikanci sad opet vode u bitki za gradnju LNG terminala, no rat još uvijek nije gotov.

Jasno je u ovom trenu taj terminal ne može biti isplativ te da će ruski glasnogovornici u hrvatskoj politici i medijima svakodnevno lupati po činjenici da će američki ukapljeni plin još dugo biti znatno skuplji od ruskog plina, te da će razliku morati platiti hrvatski potrošači. 
Iako je istina da već i postojanje alternativnog pravca dovodi do snižavanja cijene ruskog plina, apsurdno je da Rusi pobjeđuju Amerikance upravo njihovim najjačim oružjem – tržišnom utakmicom.

Nije li ludo da Azimov poziva Kohorsta da pokažu lovu? Ne počnu li oni i sami aktivnije ulagati u gospodarstva istočne i jugoistočne Europe, jasno je da ovu geopolitičku bitku možda neće izgubiti, ali je sasvim sigurno – neće ni dobiti.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Peruško otkrio novu vlasničku strukturu Agrokora

 

 

Odahni narode, Agrokor je besplatno spašen

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori