Pratite nas

Kolumne

Ajmo štrace, na parove razbroj se!

Objavljeno

na

Cila država bila je u šoku kad je kardinal Puljić nikidan reka ženama – pazite da ne postanete ni manje ni više vengo – štrace. Mislila san da će internet puknit od komentara na tu izjavu. Većina me nasmijala. Mnogi su svatili poruku, a neke štracet’ne su se i pripoznale i napravile cili popis štraca. Ka poreznih dužnika. Mnoge koje su se pripoznale i bile bi porezne dužnice da je bilo naplatit porez iz raznoraznih zarada, el. A bi bile sve na ‘spisku’. Oba. Pa im je bolje bilo mučat i pritajit se. A ne progovorit i otklonit sumnju.

[ad id=”93788″]

Štrace? Ko su štrace?

Naštancalo se štraca i štracona u ovoj državi, majketi, ko da ih kloniraju.  U sabornici štrace uglavnon ne dolaze na posa. Pa jemamo stalno problem s kvorumom i ne more se ništa izglasat. Al se more pričat. Ev, rećemo, u subotu san baš nadahnutu propovid slušala s Bleiburga, i bila tako nekako optimistično prosvićena. Prilipo. Unda je govorija dr. Reiner i sve lipo reka kako iđe – o kolektivnoj krivici koja se nameće Hrvatima, o žrtvama, o svemu. I zabrlja malkoc pri kraju.

Direktiva. Ozgar.

 I unda san se sitila jope filma Višnje Starešine koji san bez daha odgledala pa mi sve one scene tila i dičice i mladića i curetaka bez umnjaka, posmicanih bez dokumenata i odjeće, iz onih jama, složenih ka nike hrpe nevažnih stvari, stara roba iz ormara nečije utrobe, odložene za vičnost i ničije oči, zazidane s jedanaest pregrada da se nikad ne sazna di su, iskočile prid oči. I promislila san kako su oni dica malo starija od mojih sinova i stislo me oko srca za poludit. Promislila san kako je neka mater dala svoj DNA kako bi otkrila di joj je dite zakopano. Golo dite. Mrtvo. Mučki ubijeno jer je činilo nešto ‘protiv naroda’.

Što dite od dvadeset godina more učinit ‘protiv naroda’? Dignit narod u zrak? Otrovat narod ‘idejom’, mišlju?

štracaŠto itko, tko nije štraca ili štracan more učinit kontra svoga svita? Kako je Hrvacka puna političara koji mrze govore ako nisu prodike i poslan’ce i pokušavaju svisoka objasnit nami neukima kako ‘svaka žrtva samo zaslužuje pijetet’ i kako se tamo nigdi ne govori, ‘ni vamo, ni tamo’, ni u vlastitoj kući bit će, ispalo je kako će jedan po jedan u koloni u 5-6 dana, svi kročit na Bleiburg. Ovo ‘svi’ izuzima štrace i štracone. Oni su jemali taj dan drugi posa. Ae. To mogu ja.

Ali cili državni vrh ne more i ne smi.

 Uostalon, pokrovitelj komemoracije je Hrvatski sabor i red je da se na najvećem međuratnom stratištu hrvackoga naroda pojavi onaj ko sve to plaća, prizemno tvrdin. Barenko formalno. Ostali su se obznanili na fejsu. Spomenute štrace i štraconi nosali su dalekozore i bili umjereno raspoređeni po čukama okolo bleiburškoga polja. Jasno, oni koji nisu uspili rezervirat prvi red na Petrovoj gori. Ovo je drugi sastav – operativci. Terenska bojna. Snimali su U-zdahe. Ako je ko U-zdahnijo malokc jače, vatali su tonalitet glasa ‘U’. Pa su jemali zadatak nać: alt ustašu, bariton ustašu i sopran ustašu. Bija je to konspirativan zadatak ove godine jerbo se poklopija s Eurosongom u koji je ušla ove godine i Australija. Svima je laknilo. Laknilo nam je i od susida. Baš se po glasovanju vidilo koliko im znači smijuljenje i ulizivanje po ‘regionu’.  Ža mi je što uz sve one pare koje smo ulupavali godinama u ‘Mufeke’ i ‘Štrumfeke’ nismo iz njih izrodili nijednog talentiranog transseksualca da ga tamo pošaljemo i konačno zacimentiramo prvo misto. Kako bilo, jasno je, po uspjehu Australije, u što su uloženi oni maznuti Burduševi čekovi.Ili je Ukrajina dobila od licemjerne EU, metaforizirane svinjskom glavom, darak za iskupljenje?

  Fuj i zbljakić. Samo je RS falila i ISIL. Zašto ne?

 No, dakle, tražeći ustašku klapu, ili barenko upaljač, kapičicu, svastikičicu, malog Antišu, ma bilo što, po mogućnosti jedan jedincati malešni ‘uić’, užasnuto su zaključili kako je ‘operativa 3’ ove godine totalno zakazala! Pa majkumu, oli je ona svastika na Poljudu toliko uništila ručice ‘radnika i seljaka’ da ove godine anci jednu manekenku nije našlo za platit i obuć, a? Izgleda da joj je iša niki divac iz SDPeja u paketu, možda Peđovan, on voli ZDS, vrag ih zna, pa odbila. Uglavnon, naletili su na zastave HOS-a. I pribilježili u U-topnički dnevnik:

“Orao javlja, nađen neprijateljski objekat s oznakon ZDS, aproksimativno dva metra dalje od Karamarka. Velikačka zastava. Puta dva. Uz to, prijavljeno oružje austrijskoj miliciji. Čekamo razoružanje ustaša. Stop“. (Sve je to Đoka, naučen na take poruke iz ćaćine kutije telegrafa, tipćao na viber. Iako tamo metnuta točka znači – stop. Al, aj, nike navike morač učuvat.)

  Iz centrale s Petrove gore pitalo:

“Jel ih razoružalo, milu im majku krvavu ustašku, prije nego je zapucalo? Il strijeljalo odma, a? Stop! Đoko, što je Karamako učinija sa zastavan?“

U najvećoj tajnosti odaslan je odgovor:

“Vratilo puške. Enti pasa osramotilo nas. Puške su paradne. Men’ bacale na našu, srpsku M-48 (šmrkne, pustivši nostalgičnu suzicu tužni Đoko)! Karamarko?U-zdahnija je!“

  Na Petrovoj gori dvojica šajkačista uglas su rekla, odanivši

  – „Dobro je! Mršavo, ali dosta. U ponediljak kreće ofenziva. Zovi ekipe piskarala. Četrnesti je u misecu, penzije su starcima potrošili na loš konjak, dečkima iz redakcija triba štogodarc uplatit. Prvo zovi one iz Telegrama, Škiljo bi triba kolumnušu načrčkat, Boriša i ostali. Unda zovi Matijicu B. Da mu malkoc smanjimo porezni dug. Antiša Grof će drugu subotu napisat svoje.“

  I nastavili govor daleko od nekih ‘paleolitskih iskopina’, nevažnih, jer su tamo stradali krivci koji bi, i da im se sudilo, bili krivi, a kojima se ustaše bave skupa s ostalim klerofašističkin pukom. Još kratko

 – „Đoko, jes uvatija signale svih mobitela i locira i identificira sav svit?“

Đoko je taman diza promet osmom Ožujskon pivu (dakojem?) i reka, slasno podrigujući i gaseći na svetom tlu čik nogon:

“Dašta san, neke i uduplo, po dogovoru!“

  Uglavnon, ovi s Petrove gore nisu se čudon čudili (za razliku od nikih voditelja tzv. HRT-a) zašto niko iz državnoga vrha nije bija s njima. I pivali, zagrljeni:

„Nas dva brata skupa ratujemo, ne plač’ majko, ako poginemo“, naherivši zamišljenu šajkaču ovlaš ‘ulevo’.

   A jedan je promrmlja – koji državni vrh? Oli mi nismo državni vrh? Jačih neima, braco moj, neima! Nadaleko, dodala san, slušajuć ih u najnovijem (toma) grobarskom performansu – red mumljanja, red antifa, red ustaša, pa jope, pa tako u terci, obilježiše dernekom 74. obljetnicu partizankoga proboja. Ma što to značilo. A zvuči krasno. I dogovorili su se pacovi kako ‘nema govora o pomirbi ideologije partizana i ustaša’. Etot reakcije na poslan’cu naše lipe i šesne pricidnice raskuštrane kosice i trepetljiva pogleda.

 A lipo smo joj govorili: nemoj, Kolindice, pušćaj se jalova posla. Ona oće mirit. Etot pa miri i pomirivaj! Kuš većega udarca vengo kad ti dva profesionalna partizanskoantifašističko-fašistička šljakera,’istjerivača duhova’ (a ako ćemo pravo reć, i izgledaju ka dva egzorcista) koji su ‘neoustašluk i croatofašizam’ izmislili, opremili najjačim (medijskim) oružjem i aktualizirali,  kažu

 – a jok pricidnice, ‘ne mož da ide’! Kaže Pušić ‘to je kao da se zalažemo za pomirbu i pibližavanje moralnih ljudi i razbojnika’.

  Slažen se. Samo oštracani dvojac, obrćući poštene i razbojnike, zaboravlja koja država je nastala prije ikakvoga zločina, a koja je zločin usadila u svoj Ustav satirući svaki nacionalni predznak likvidacijom više od 500 iljada Hrvata koji bi bili potencijalna opasnost zvati se tim časnim imenom. Samo monstrum-štracon more izreć ono što je Pupy izreka o odlasku vladajućih (iz čije zdjele i on kusa) na Bleiburg. Nadam se da će obojici dlaka po dlaka iz onih pletenica divojačkih do kraja života gorko u grlu zapinjati dok žderu iz hrvatskoga pijata. Smetnili su reć kako komunistički fašizam dobiva jasne obrise. I izvire iz grotlenih čvalja njima sličnih.

Becna T. je održala prodiku kako se triba ponašat na Bleiburgu i što triba govorit. Hm, ne znan zašto mi se pričinilo da san to već negdi čula?!? More bit da je to samo moj habitus na zvučne sindrome štraca domestica. Sindrom štraca zavatija je i Hrvatski sabor. Pa se komodno more nazvat štracon i štraconon svakoga ko ne dolazi na posa. I to na posa koji je ‘žarko’ tija i ima sriće da ga je dobija u ovoj općoj nezaposlenosti. Tamo je ka u igraonici, inače. Kako se ko pripane (ev sad se ispripadalo da će in Mesić svima koji su za ukidanje ureda pribrojat glasove i odma ih lopaton zatuć; a ja ne vidin časnijega dizanja ruke do toga, ali štoš) tako napiše u doktura ispričnicu da jema vodene kozice.

Njih 75 od 151.

 Koliko su vodene, a koliko koz(ic)e, ne znan. Znan da jaraca tamo, zasad, sudeći po toj ‘bežaniji’, nema! A i da je bilo prikoviše štracosindromskih kad se izglasavala hrvatska samostalna država.

    Tomislav Merčep, miljenik one dvojice profesionalnih istjerivača ‘ustaša i fašista’, sramotno je osuđen. Kažu da mu pakiraju još od ’91. Oni iz proboja s Petrove gore. I upakiralo to. No, u ovoj državi prije će bit prosvid zbog ukidanja financija Mufu, vengo Merčepove sramotne presude. Fefelj je svicki oslobođen. Jasno. Taki ćoroskop i prioriteti. Ne bi me čudilo da uzmu registar branitelja i s mlađahnim Glavaševićem koji se vrlo ‘simpatično’ natječe po twitteru s Kosorušom u hračkanju udalj, krenu ‘čistit’. Ka na Bleiburškom polju. Poljima. Livadama. Šumama. Zato se valjda i prodaju brznski svi resursi koji išta vride.

Da se pri renoviranju ne posumnja u kakvu kost pod temeljima. Da je ljudska. Hrvatska. A dačija bi bila?

   Hrvatska Domovina se od laži ne brani šutnjom. Brani se integritetom, poštenjem i čistim srcem. Napadom ako treba. Agresivnim napadom na agresivnu laž. Tko nema u sebi snagu prestat bit sužanj stranačke stege u ime te Domovine, nek odstupi. Da konačno i mi, maleni pod nebeskom kapom, U-dahnemo.

  Me ko ne tue yom lah!

   (maloj se čini kako trenutno živi u Kamerunu, pa će jope! Moran bidna Šimunića podučit da zna za drugi put! More i 5 puta škiknit dok Đoko naleti!)

M.Pavić/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari