Pratite nas

BiH

Akademija Redikula

Objavljeno

na

Doista je Klasić veoma skroman. Tu se radi o njegovom velikom otkriću, a on zamjera što o tome nije pisano i govoreno prije nego što je on to otkrio! Ili opet ta prokleta logika?

Zvonimir Hodak u tekstu Tko studentima u Lijepoj našoj predaje noviju hrvatsku povijest?, Dnevno.hr, 24. 02. 2014. kaže:

Tko studentima u Lijepoj našoj predaje noviju hrvatsku povijest? Tko na studiju povijesti objektivno, racionalno i na temelju neospornih činjenica objašnjava i rasvjetljava sve naše “pijane novembarske noći”, “antifašistički” ustanak u Srbu, Bleiburge, marševe smrti, naših 800 jama na sjeverozapadu Hrvatske i Slovenije, Jasenovac i stvarni broj žrtava u tom logoru, Goli otok i Staru Gradišku, Vukovar i Ovčaru, Bljesak i Oluju, Haag i presude hrvatskim generalima? Naravno, teret je na našim profesorima povijesti na Filozofskim fakultetima u Zagrebu, Splitu i Osijeku. Sve su to poznata i cijenjena jugonostalgičarska imena. Titov apologet Tvrtko Jakovina, nova povijesna zvijezda na našem znanstvenom nebu, Hrvoje Klasić koji je došao do važnog otkrića da su svećenici ubijeni nakon 1945.g. bili ustvari ustaše s kamom u zubima. On kaže: “Većina njih je aktivno sudjelovala u ustaškom pokretu, a neki su i okrvavili ruke.” Sad napokon znamo tko su bila 663 katolička svećenika i među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca te 31 časna sestra. Naoružane do zuba i s bombama u rukama naročito su se isticale časne sestre sve dok ih Klasić nije bezumno hrabrim jurišem slistio sa lica povijesti. Klasić, do zuba naoružan svojim predrasudama i jugonostalgičarskim mentalitetom, krenuo je u spašavanje vojničke časti hrabrih boljševika koji su u poslijeratnoj idili porazili znatno bolje nenaoružane civile, svećenike, novinare i časne sestre. Njegovo spašavanje boljševika asocira me da bi Klasiću bolje pristajalo ime Spasoje negoli Hrvoje. Nakon njegovih tekstova ime Hrvoje zvuči pomalo tragikomično!

U čemu griješi Hodak? On nije samo sjajni kolumnist već i vrsni odvjetnik. Bavi se profesijom u kojoj je logika itekako važna. O logici i povijesti razgovarao sam s dvojicom povjesničara. Jedan od onih koji zastupaju hrvatsku paradigmu u hrvatskoj povijesti objašnjavao mi je kako je logika neštro strano mnogim njegovim kolegama, dok me je drugi, pripadnik jugo-komuističke paradigme u hrvatskoj povjesti, uvjeravao kako je različita logika u povijesti u odnosu na onu u mojoj matematici. Uvjeren sam da Hodak ne misli kako je logika različita u različitim znanostima, tj. nije drugačija ni u njegovom pravu, pa zato tako oštro sudi o Klasiću.

A da je doista problem u logici potvrđuje već sam naslov kolumne Tvrtka Dolića U Hrvatskoj su mnogi ‘znanstvenici’ posvađani sa elementarnom logikom, Dnevno.hr, 28. 02. 2014.:

“Protiv ustaša se nije borilo zbog ideoloških razloga, niti ih se zatvaralo, ubijalo ili proganjalo jer nisu bili komunisti, nego zato jer su bili zločinci, kolaboracionisti Hitlera i Mussolinija i jer su ubili stotine tisuća nevinih ljudi” – umuje nam Klasić, koji je nekako previdio da su komunisti bili značajni “kolaboracionisti Hitlera i Mussolinija” sve do Hitlerovog napada na Staljina. Svijet je bio zaprepašten kada su Slovenci otvorili Hudu jamu, a ono žrtve ustaša krasno naslagane, ubijene i zbijene, da ih što više stane. Kako nas obmanjuje Klasić, ispada da su ustaše na Križnom putu ubijale partizane i mrtve trpali u Hudu jamu. Suradnja talijanskih fašista i njemačkih nacista sa sovjetskom agenturom u prvoj Jugoslaviji započeta je prije raspada te tvorevine, da bi se nastavila sve do nacističkog pohoda na Sovjetski Savez, da bi se usprkos tome obnavljala sve do okončanja rata, kroz talijansko djelovanje protiv NDH i kroz njemačke i ustaške pokušaje da se komunistička partija odvoji od jugoslavenske i sovjetske. Slično Stipi Mesiću i Tvrtku Jakovini, Klasić posredno opravdava genocid nad Hrvatima, zločinačka ubojstva bez suda, počinjena tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega, u drugoj Jugoslaviji. Kako nam svjedoči Klasić, rođen nakon gušenja Hrvatskog proljeća, neki katolički svećenici su okrvavili ruke, a partizani su ubijali tako da ne okrvave ruke! Nameće se zaključak da je za titoiste i titoističke komuniste ubijanje posve normalna stvar! Nekakva radna obveza.

Istine radi treba reći kako bi uz Mesića trebalo spomenuti prof. dr. sc. Ivu Goldsteina koji je s tatom Slavkom napisao cijelu knjigu o tome (Jasenovac i Bleiburg nisu isto).

Meni je mnogo zabavnije kada Klasić smatra kako bi bilo dobro da Katolička crkva konačno osnuje nekakvo povjerenstvo koje bi konačno pokazalo i dokazalo ove njegove tvrdnje kojima se rugaju i Hodak i Dolić o velikom broju svećenika-ustaša s kamom u zubima. Naravno, jasno je da su u skoro pola stoljeća Tito, Partija i njegovi povjesničari krili iz ideoloških razloga te zločince i red bi bio da napokon Crkva počne iznositi istinu, zar ne?

Sjetimo se i Klasićeva intervjua Ako izbacujemo Tita zato što je bio diktator, hoćemo li i Dioklecijana? Ili Tuđmana? Jasno je da dolaskom diktatora Tuđmana, slično vremenu diktatora Tita – kako nam je lijepo objasnio Klasić – opet nisu istraživali zločini svećenika i časnih sestara, pa bi doista već bilo vrijeme da Katolička crkva posluša ovu novu zvijezdu jugokomunističke povjesnice.

Doista je Klasić veoma skroman. Tu se radi o njegovom velikom otkriću, a on zamjera što o tome nije pisano i govoreno prije nego što je on to otkrio! Ili opet ta prokleta logika?

Nekome je vjerojatno zabavniji dio kada Klasić, Goldsteini i dr. opravdavaju poslijeratne zločine tvrdnjom kako je to ipak bilo iz osvete, a neki su tu bili i krivi. S druge strane oni koji su se oružjem pobunili protiv države su nevini. Naravno, jugo-komunističkim povjesničarima je to logično. To i jest njihova logika.

Smiješno je kada Klasić kaže:

Ja nemam problema reći da su partizani u osvetničkom bijesu nakon rata počinili brojne zločine do kojih nije smjelo doći, kaže Klasić i naravno dodaje ono čuveno ‘ali’. “Ali bih volio da već jedanput netko od tih desnih povjesničara i intelektualaca kaže jasno i glasno, posebice mladima: ustaški režim je bio zločinački.

Čitam i ponovno čitam i ne mogu vidjeti gdje je on rekao kako je režim u Jugoslaviji bio zločinački. Ako ja dobro razumijem, oni priznaju da su tu i tamo po nekoliko stotina tisuća Hrvata i ubili, ali režim nije bio zločinački. Tito jest među deset najvećih zločinaca u povijesti (o tome obavezno pogledajte tekst prof. dr. sc. Jura Zovka, Trg maršala Tita treba preimenovati u Trg zločinca Tita, Dnevno.hr, 09. 03. 2014.), ali radio je i dobra djela. Eto postoji puno snimaka kako on miluje malu djecu, a slike one djece koje je dao pobiti nećemo pokazivati. Kad se ne vide – to se nije ni dogodilo.

Inače Damir Galić je već pisao u Dnevno.hr 10. 09. 2013. o sličnim tvrdnjama ovog “povjesničara” u svezi poslijeratnih likvidacija hrvatskih emigranata:

Kada “povjesničari” daju izjave kako bi se dodvorili aktualnoj vlasti, onda stradaju i činjenice i istina … Drugim riječima, objašnjava Tuđman, prema Klasiću, likvidacije su bile normalne u “onim” vremenima jer se ne radi o likvidacijama nekih romantičara i pjesnika, nego o okorjelim ubojicama. Klasić je, naime, ustvrdio da su ubijeni “nerijetko bili ljudi koji su bez problema bili spremni ubiti”, ali i “spremni s oružjem ući u Jugoslaviju, postavljati bombe”.

Tada mi je ove tvrdnje ovog “povjesničara” komentirao sjajni hrvatski publicist Javor Novak:

Koje krasno priznanje i puni dokaz zločinstava Titove vlasti. Ne samo da su bez suđenja otimali i ubijali ljude, nego evo, to su opravdano činili jer su emigranti POTENCIJALNO bili “spremni ubiti, s oružjem ući u Jugoslaviju i postavljati bombe”. To je zaista jedno krasno pravo i uvjerljiv zakon, koji odobrava ubojstva svih onih koji bi možda mogli počiniti kazneno djelo. Kako je tu riječ o djelu nedokazive namjere, Titu i suradnicima pošteno suđenje takvim “zločincima” nije bilo ni potrebno, a niti je bilo izvedivo. Oni su ih ubijali unaprijed i za svaki slučaj. Zaista socijalizam s ljudskim likom.

I dok se Klasić bori za trg jednog od najvećih svjetskih zločinaca, pardon čovjeka koji je toliko volio mlade barem one koje nije dao pobiti, ovdje ću vas samo upoznati s e-mailom koji mi je poslao jedan kolega sa sveučilišta 11. 12. 2013. :

Bok Joško,

Zbog jednog događaja danas napisat ću par rečenica. Neka ostanu zabilježene.
Na putu prema zgradi Sveučilišta primjetio sam mnoštvo ruža, na trgu koji još uvijek nosi ime “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”.
Nakon par pogleda našao sam i sjećanje na ujaka kojeg nikad nisam imao prilike upoznati. Pokoj mu duši.

Moja je majka posljednje dvije godine učiteljske škole završila u Mariboru, kamo je bila preseljena njezina škola iz Mostara. Tako ju je kraj rata zatekao u zbjegu prema Bleiburgu. Postrojili su ih u red i kratko ispitivali. Tko si, što si. Kućna pomoćnica sam, izrekla je laž koja joj je spasila život. Učiteljice su bile razvrstane na drugu stranu.
Taj tren nije znala da će kroz kratko vrijeme u tom istom metežu ostati bez starijeg brata. Nije niti znala da će sutradan upoznati svog budućeg muža s kojim je u ljubavi proživjela preko šest desetljeća.
Onaj na čiju dušu pada ma i jedan ljudski život ne može biti nevin i nikakve zasluge ne mogu oprati njegove ruke. Kad to shvate  i priznaju njihova djeca, moći ćemo zajedno ići naprijed.

Hodak i Dolić vjerojatno ne znaju kako se Klasić žali jer mladi će prije prihvatiti mišljenje jednog pjevača (Thompsona, J.P.) ili nogometaša (Šimunića, J.P.) nego doktora povijesnih znanosti. Nakon Šimunićeve izjave da nema ništa loše u pokliču „za dom – spremni” jer se radi o „starom hrvatskom pozdravu” ja sam se potrgao od objašnjavanja i dokazivanja da to nije istina. Ukazivao sam na dokumente koji potvrđuju da se radi o ustaškom pozdravu a ne nikakvom starom hrvatskom pozdravu, pozivao da netko javno protuargumentira tj. pokaže dokaze da se kao pozdrav koristio i prije, ali ništa.

Još bi bilo dobro da se radi samo o mladima. Ne vjeruju Klasiću ni hrvatski sudovi. Neobično je za znanstvenika da to ne zna pa samo kaže kako je stotine tisuća ljudi na facebooku dalo podršku Šimuniću, u anketama je većina „zaključila” da se radi o starom hrvatskom pozdravu.

Čak misle kako je smiješan “dokaz” kako nešto nije stari hrvatski pozdrav jer on to kaže s argumentom da su u NDH u dokumentima to tvrdili. Znali su u NDH da će netko kasnije tvrditi da se radi o starom hrvatskom pozdravu pa su sve takve preduhitrili dokumentima! Tako Eva Kirchmayer Bilić u tekstu GLAZBOM I RJEČJU ZA DOM KROZ POVIJEST (posvećeno hrvatskim braniteljima), Hrvatsko slovo, 06. 02. 2014. daje niz hrvatskih pjesama koje sadrže Šimunićev poziv “Za dom”, pa kaže:

Za Dom spremni pozdrav je star 447, a možda i više, godina:

1566. Nikola Šubić Zrinjski

1684. Pavao Ritter Vitezović

1848. ban Josip Jelačić

1861. Ante Starčević

1894. Josip Eugen Tomić

(…)

Ovaj primjer zapravo pokazuje svu bijedu jugo-komunističke povjesnice. Valjda im u ono “jugo” spada i Srbija? A poznato je kako svi športaši iz Republike Srbije i Republike Srpske svoje pobjede proslavljaju s uzdignuta tri prsta (npr. Novak Đoković i mnogi drugi). Naime, pripadnici velikosrpske soldateske i tzv. JNA su tijekom ratova 1990-tih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu s tri uzdignuta prsta proslavljali masovna zvjerstva, ubojstva, silovanja, terorizam i razbojstva što se po međunarodnom pravu smatra elementima genocida, kulturocida i urbocida. Poznato je kako su prije Drugoga svjetskog rata Srbi polagali prisegu s tri podignuta prsta, ali spojena. Međutim, tri raširena prsta kakva danas podiže i Đoković i mnogi drugi pojavio se tek 1988., u vrijeme kada je već počela vladavina Slobodana Miloševića. Srpski povjesničari smatraju (Dnevno.hr, 08. 12. 2013.) da bilo koji nacionalni pozdrav može biti njegovanje tradicije, ali može i napredovati. Jadno je raditi nešto što nitko drugi ne radi. Povjesničarima u Srbiji ovi naši koji zastupaju jugo-komunističku povijest koriste, ali ih se moraju gaditi, zar ne?

Sjećam se kako sam se već smijao Klasiću kada se u jednom intervjuu zapitao kako je moguće da se po Dalmaciji kliče Anti Paveliću i NDH ako se zna da su ustaše taj dio Hrvatske prepustili Italiji?! Znate, Trojni pakt vam nisu sačinjavale Njemačka, Japan i Italija, već NDH, Njemačka i Japan. I to Hrvatska koja je tek u nastajanju. I onda tako moćna NDH prepusti taj dio Hrvatske jadnoj Italiji. Strašno, zar ne? Za razliku od današnjih srpskih slugu koji izručuju Srbima cijelu Hrvatsku.

Naravno, besmisleno je ukazivati na sve bedastoće ovih jugo-komunističkih povjesničara i zabavljati se s time. Hodak u svom članku doista spominje i druge slične povjesničare:

U Rijeci studente povijesti educira izvjesni Perica. Jugoslaven od glave do 1995. Ni Oluja 1995.g. nije mu razbistrila njegove nepročešljane misli i ideje.

A u Splitu povijest predaje Dragan Markovina. To je isto kao da izraelsku povijest u Tel Avivu predaje Goebbels.

Ti egzotični primjerci nekadašnjeg bratstva i jedinstva pokazuju koliko je kvalitetan posao obavio povijesni guru jugoslavenstva prof. Mladen Zvonarević na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Časni je profesor 1971.g. otkucavao UDBI svoje studente, naravno – tajno. Međutim, javno je za njih tražio rigorozne kazne. Njegovo sjeme zla je niklo bolje negoli se mogao i nadati.

Hodak je svoj tekst počeo ovako:

Oscar Wilde je napisao: “Povjesničar je osoba koja će dati točan opis dogođaja koji se nikada nije zbio.”

To me je podsjetilo na prof. dr. sc. Damira Agičića koji je povodom neizbora Ive Goldstein za redovitog člana HAZU u svojstvu tadašnjeg predstojnika odsjeka za povijest FF-a komentirao moje riječi na Izbornoj skupštini, koje ja uopće nisam tamo izrekao.

Zato mi je sada mnogo jasnije zašto mi je jedan hrvatski povjesnik, poslije tog neizbora Ive Goldsteina, napisao:

„Prijatelju, jest da je tužno i ružno ali priznajem nisam se već danima tako zdušno nasmijao. Izvrstan i drag jesi, no ti si vraški duhovit. Braniti prvu crtu znanosti u nas – HAZU  iskričavom duhovitošću to može samo akademik J. Pećarić i još k tome čovjek je iz havlije matematike. Poznat  mi je „znanstveni” opus našeg Ive. Dakle, nije mi nepoznato što je napisao i što su drugi o njegovim „istraživanjima” napisali. Međutim, godinama u našim  staleškim krugovima govori se:  svaki fakultet i znanstveni institut ima svoga redikula, bar jednoga.  Naš je bio i ostao Ivo Goldstein. Najprije u tom kontekstu mogu shvatiti njegovu želju da uđe pod krov naše nacionalne palače znanosti i umjetnosti. Njegovi zagovornici i rijetki defenzori pripadaju odreda skupini naših redikula. Od vremena do vremena oni postaju glasniji. Na pomolu je, čini se, nova koalicija –  Akademija Redikula”

Ovo treba usporediti s gornjom izjavom prof. Miroslava Tuđmana koji govori o takvim povjesničarima (i sa svog Filozofskog fakulteta) s navodnicima. To ima posebnu težinu jer je Tuđman jedan od najvećih, ako ne i najveći znanstvenik s tog fakulteta.

S druge strane osnivanje nove akademije – Akademije Redikula doista postaje sve izglednije. Istina očito je postojala želja za preimenovanjem HAZU u SAZU (Srpska akademija znanosti i umjetnosti). Naime, i pored toga što se pokazalo kako je Ivo Goldstein na prethodnim izbora pokušao prevariti Izbornu skupštinu HAZU nekoliko akademika je ipak predložila Goldsteina i u najnovijim izborima koji su u tijeku. Sam prijedlog može biti stvar oportunizma, čak i zluradosti što neki veleposlanik, čiji je otac savjetnik Predsjednika Vlade, i koji, poslije spomenutog pokušaja prijevare, nema nikakve šanse za izbor. Međutim, iako su bili upoznati s tom Goldsteinovom prijevarom (moje pismo akademicima i knjiga “Zabranjeni akademik”) za Goldsteina je glasovalo 4 od 17 članova Razreda za društvene znanosti HAZU. Dakle u tom razredu imamo 4 akademika kojima je draža činjenica kako je Srbima laž najviše pomogla u njihovoj povijesti pa su bili uvjereni kako bi izbor Goldsteina od strane onih koje je pokušao prevariti zapravo najveća garancija da je došlo vrijeme kada se od HAZU može napraviti SAZU. Na njihovu žalost, Goldstein nije prošao u razredu, tj. ispao je u prvom krugu glasovanja, a ovaj put ga nije predložio ni njegov fakultet, pa će morat sačekati s projektom pretvaranja HAZU u SAZU.

Ili im je jednostavnije odmah krenuti u stvaranje Akademije Redikula. Već iz gornjeg teksta razvidno je koliko sjajnih povjesničara imamo kao kandidate za takvu akademiju. Možda bi i ovih 4 akademika iz I. razreda koji su glasovali za Goldsteina željelo biti u toj akademiji. Zato nam ne ostaje ništa drugo nego samo konstatirati:

Kakva bi sjajna akademija bila ta Akademija Redikula, zar ne?

 Josip Pečarić/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari