Pratite nas

Razgovor

Akademik Aralica: Komuniste i Jugoslavene pobijedili smo u ratu, pobijedit ćemo ih i u miru

Objavljeno

na

Akademik Aralica istinska je riznica duha i možda jedina politička i moralna vertikala u Hrvatskoj

Prije nekoliko mjeseci javila mi se ideja da s akademikom Ivanom Aralicom napravim veliki, sebi sam govorio životni, intervju o mnogim temama o kojima s njim svakoga tjedna već dvadesetak i više godina razmjenjujem misli. Naravno, budući da je u fokusu moga svakodnevnoga posla ipak politika, zamolio sam kolegu Damira Pešordu, sjajnoga i omiljenoga kolumnista Hrvatskoga tjednika, profesora hrvatskoga jezika, autora više knjiga, čovjeka koji je i doktorirao u svojoj struci, da to učinimo zajednički: on da postavi deset književnih ili umjetničkih pitanja, a ja deset političkih. Zahvalan sam akademiku Aralici što je prihvatio ovu ideju. S njime sam vodio brojne razgovore, u svome dosadašnjem novinarskome radnom vijeku obavio desetak vrlo zvučnih intervjua za razna glasila, uvijek s nekim povodom i tempiranima tako da su imala veliki odjek. Sve te godine čitao sam većinu njegovih romana, a spoznaja, dragi čitatelji, da sam jedan od vrlo rijetkih koji se može naći s njime na kavi i uživo podijeliti misli, čini me, privilegiranim. Na Araličinim romanima sam se nadahnjivao kao i tisuće i tisuće drugih, sazrijevao i oblikovao, identificirao s njegovim junacima, strepio, divio se simbolici, figurama i pripovjedačkome umijeću… I tako, od Asmodejeva šala, Okvira za mržnju, Duša robova, Graditelja svratišta, Runolista, Sunca, Ambre, Bunara na turskoj granici nad kojim sam, čitajući ga prije nekoliko godina, u jednome trenutku i suze pustio.

Ivana Aralicu smatram najvećim živućim hrvatskim književnikom i intelektualcem, ali to je fraza od koje bježim i tražim uvijek nešto bolje. Ja mislim da je zapravo riječ o hrvatskome genijalcu, ne zato što je on jedan od najplodnijih hrvatskih književnika (napisao je više od 40 romana), ne zato što je izravni svjedok povijesnih političkih događaja, koji s lakoćom demistificira sve politikantske distorzije, nego i zato što se kroz te romane zrcali nesvakidašnja erudicija, raskošno bogatstvo povijesnih činjenica, pojedinačnih sudbina, imena, događaja, povijest našega čovjeka i našega naroda. Povijest Hrvata i Hrvatske može se učiti i naučiti iz literature, ali povijesni duh našega naroda teško se može upoznati i spoznati bez Araličinih junaka iz priča prepunih muka, sudbina, bitaka, patnji, čežnji…

Svaki čitatelj ili slušatelj zapita se odakle sve to Aralica zna jer to običan prosječan um ne može znati. Da, Aralica je hrvatski velikan i genijalac, bez obzira na to što institucionalni jal u Hrvatskoj to još nije spreman priznati samo zato što je prevelik i što se svojim patriotizmom odbija ukalupiti u arhetip oktroirane globalističke skolastike. U uvjetima sveopće destrukcije, sa svojom dosljednošću, erosom u platonističkome smislu, on je u ovomu trenutku možda jedini politički i moralni stup u Hrvatskoj. Val relativizma, koji je nakon 2000. zapljusnuo Hrvatsku, pokušao je i njega odbaciti u sivilo beznačajnosti, ali se rasplinuo, a oni koji su htjeli na njegovu poziciju i ugled, nestali su brže od pjene koju su izazvali. Poslužimo se stihom poznatoga indijskog pjesnika kao metaforom toga odnosa: rijeka može postati more, ali nikad ne može postići da more postane dio nje. Araličini protivnici nisu čak ni rijeke, jedva da su rukavci. Zato njegova riječ teži više nego riječi ostalih. Kad Aralica kaže da Plenković uništava HDZ i da mora otići, onda je to svojevrsni moralni imperativ trenutka, a oni koji to nisu spremni razumjeti, shvatit će naknadno. Gotovo svi njegovi stavovi potvrdili su se u stvarnosti.

Akademik Aralica prati me čitav moj radni vijek i uvijek mi je davao veliku potporu, nudio ideje, iznosio prijedloge, bio uza me. Ne znam je li me potpora toga čovjeka održala u ovakvu profesionalnom životu, ali siguran sam da je bila kapitalna u trenutcima malaksalosti i kriza. Kada sam prije petnaestak godina krenuo s izdavanjem vlastitih novina, pozvao me k sebi doma, u obiteljsku kuću u Zadru, i dao nekoliko svojih priča za objavu. Dok smo ispijali kavu, rekao sam profesoru da nemam izbora i da ovakav kakav jesam nemam izgleda u novouspostavljenoj Mesić-Račanovoj političkoj paradigmi u Hrvatskoj. Idem u to, u taj rizik, pa ću biti prosjak ili car. Njegova draga supruga odmah se ubacila: ‘Car, car, a ne prosjak!’ Ovih dana osobno sam joj zahvalio što je dobro prognozirala. Nisam car, ali jesam već samim time što nisam prosjak, što sam sa svojim dragim suradnicima i prijateljima stvorio tjednik, jedini u Europi koji živi bez sponzora, samo od prodanih primjeraka, na radost svojih čitatelja i svoga naroda.

Prošloga tjedna nazvao me akademik Aralica i rekao da produžim s vožnjom do njegove obiteljske kuće u Zadru i preuzmem intervju. Sjedili smo nekoliko sati i razgovarali o svemu, od njegova djetinjstva i obitelji, do aktualne dnevne politike. Da sam to snimio, vjerujte mi, dragi čitatelji, bio bi to još jedan, jednako zanimljiv intervju poput ovoga koji čitate u nekoliko nastavaka.

Pročitao sam ovaj intervju i ostao istodobno oduševljen, ali i pomalo nezadovoljan jer to ipak nije životni intervju kakav sam zamislio na samome početku. Da bi bio životni, nedostajalo mi je taman ono o čemu smo toga jutra pričali, ili barem dio toga. Ali, znam, kad bih čak imao i taj dio u intervjuu, opet bih na kraju osjećao da nešto nedostaje. Takav je Aralica. Kad imate ispred sebe i slušate čovjeka koji je istinska i neiscrpna riznica znanja i duha, onda nema kraja vašoj radoznalosti.

Ivica Marijačić

Prepoznajete li uopće kod kojega od sadašnjih hrvatskih političara barem neku od Tuđmanovih osobina? Tko bi Plenkovića mogao zamijeniti?

S tim se prepoznavanjem ne bavim, ali je pretpostavljam da parcijalno njegove osobine kod nekih postoje; manje je vjerojatno da postoje u cjelini; mislimo li na zamjenu Plenkoviću, nije ni potrebno da ta zamjena bude kopija Tuđmana u cjelini; dovoljno je, već sam o tomu nešto rekao, da slijedi temeljne odrednice njegove politike i primjenjuje ih, na svoj način, prilagođene potrebi vremena. A kad je o tomu riječ, mogu reći da zamjena Plenkoviću postoji, kao i svakom drugomu, u više inačica. Nije na meni da prozivam imena. Zna se kako se to radi, procedura je zamjene propisana i, radi održavanja stabilnosti vlasti, sve mora ići po tim propisima. Nema potrebe od procedure ni za dlaku odstupati.

Što mislite o lustraciji i zašto Tuđman nije imao snage provoditi ju? Možda bi danas hrvatsko društvo bilo sretnije i ne bi bilo izloženo ovakvome teroru nelustriranih komunista koji rehabilitiraju jugokomunističke ideje. Prvo, slažete li se da je društvo izloženo tom teroru, a onda oko Tuđmanove odgovornosti za to?

FTŠto mislim o lustraciji, rekao sam u početnom poglavlju svoje knjige „Smrad trulih lešina“. Ukratko, gdje god se provodila i kako se god provodila, bila je provođena u tri oblika: sudskom, administrativnom i edukativnom. Mi smo ju propustili provesti, ili u parcijalnoj mjeri proveli, u dva prva oblika i zadržali se na trećem, na edukativnom, koji dugo traje, ima karakter političke polemike i doima se iscrpljujuće. I sad smo tu gdje smo, kako kažete „izloženi teroru nelustriranih komunista koji rehabilitiraju jugokomunističke ideje“. Teško, ali utješno: budimo svjesni da smo se u Domovinskom ratu borili protiv komunista i njihova jugoslavenstva, borili i pobijedili: borimo se protiv njih i u miru, lustrirajući ih edukacijom, i bit ćemo pobjednici; lustrirat ćemo njih, a svoje ćemo pozicije učvrstiti… Ali me zapeče kad u tom pitanju, u dijelu „zašto Tuđman nije imao snage“ prva dva oblika lustracije provesti, sudbeni i administrativni – kažnjavati zatvorom i suspenzijom prava – čujem prigovor da ni snage ni volje nije imao provesti lustraciju. A da je volje i snage imao, mogao ju je provesti i kroz ta dva oblika, pa danas ne bismo imali jugoslavenske komuniste za vratom. Imao je on, koliko sam vidio, i snage i volje, ali je procijenio da su okolnosti u kojima bi lustracija i u tim dvama oblicima bila provedena krajnje nepovoljne i da bi i takvo lustriranje nanijelo neusporedivo više štete nego koristi. Zato ju je u tim dvama oblicima odbio provesti, a provodio ju je, koliko se moglo, u trećem obliku, edukacijom, koja je podrazumijevala i mjeru da ljude koje je trebalo lustrirati drži na distanci, gura na marginu i uskraćuje im puno povjerenje. To je, samo da usput kažem i upozorim na delikatnost okolnosti, i navelo neke iz njegove blizine, kad su zapazili kako ih lustrira, da se odvrgnu od njega i pokušaju ga smijeniti.

Kad se kaže da su Tuđmana nepovoljne okolnosti spriječile da se prema lustraciji ponese labavo, što ni u jednom drugom poslu nije bila njegova osobina, obično se tomu dodaje, da su nepovoljne okolnosti bile rat. I u problem se dalje od toga prestane ulaziti. Što to konkretno u tom ratu? Reći, pa da se vidi kako je bilo mudro, kako je bilo doprinos pobjedi nad komunizmom i jugoslavenstvom što se suzdržao od lustracije u sudskom i administrativnom obliku. Jest da je to bila labavost, to gledanje kroz prste, jest da je to doprinijelo – jer su ostali na političkoj sceni – da se danas bakćemo s komunistima i jugoslavenstvom, ali jest i da je ta popustljivost umrtvila otpor i privlačila na suradnju. Time je, na drugoj strani, olakšavala i omogućavala vojnu pobjedu nad komunizmom i jugoslavenstvom s kojima smo ljuti boj bili, pa se ta labavost isplatila. U više sam navrata o ovomu s njim razgovarao. Jednom sam mu kazao kako sam došao do saznanja da je taj i taj, a taj obnaša visoku dužnost, tamo gdje sam i sam radio, bio suradnik Udbe i upitao je li on znao da je taj to bio, objekt za lustraciju, prije nego je pristao da mu se ta dužnost dodijeli. On se nasmijao i, kao i u nekim drugim slučajevima, dao mi da pročitam popis nekih imena. Ovaj je put to bio popis javnih osoba, od svećenika do pjevača zabavne glazbe, koje su nekad bile suradnici Udbe, a toga su trenutka hadezeovski aktivisti ili dužnosnici. S obzirom na ono što sam otprije znao i s obzirom na ono što vidim, ostao sam bez riječi. On je zaključio da je to tako i da s tim mora raditi. Dugoga izbora nema! „Tako je kod nas, a što je tek u drugim strankama“, zaključio je.

20 posto komunista i Jugoslavena

Indoktrinacija je komunizmom i jugoslavenstvom, prema njegovoj procjeni, dvadeset posto. Toliko je onih koji se protive uspostavi samostalne hrvatske države. Premreženost zemlje agentima više tajnih služba obuhvaćala je sve društvene slojeve i bila veoma gusta. Broj onih koje bi trebalo lustrirati jednom od triju vrsta lustracija bio je povelik. Mahom Hrvata, jer su se Srbi odvrgnuli i, s puškom u ruci, preuzeli barjak komunizma i jugoslavenstva. Veliki ih je broj, pa će se, kad ih počneš lustrirati sudskim putem i suspenzijom prava administrativnim, dio njih prikloniti Srbima, a dio prihvatiti politiku koja će ići na ruku zaštitnicima komunizma i jugoslavenstva. I što si onda učinio? Umjesto da ih lustriraš, rascijepit ćeš hrvatski korpus i odvrgnutim Hrvatima popuniti komunističke i jugoslavenske, odnosno, srpske redove. Zato se od dvaju vidova lustracije trebalo i bilo mudro, uza sva opterećenja u budućnosti, uzdržati.

Komunisti su – ne odnosi se to na sve članove Partije, već na ono što se zvalo „uvjereni komunisti“ – ostali bez krovne jugoslavenske komunističke partije, ona se raspala na republičke, bolje kazano, nacionalne; jugoslavenski državotvorno orijentirani ostali su bez orijentira, bez Jugoslavije, ona se izmrvila na nacionalne države, a ono što je od nje ostalo, pretvorilo se u mješavinu komunističkoga i četničkoga pa se s tim Hrvat, komunistički nastrojen i jugoslavenski orijentiran, nije htio poistovjetiti. Nestanak partije i države, kojoj su do tada bili i poklonici i podređeni, ostavlja Hrvate komuniste i jugoslavenski orijentirane u stanju potpune dezorijentiranosti. Mogli su birati između nekoliko mogućnosti: samoorganizirati se i osnovati nešto svoje; pripojiti se ostacima jugoslavenstva i komunizma unutar velikosrpskoga koncepta; prihvatiti suradnju s HDZ-om ili s kojom drugom strankom; hibernirati i pričekati neka druga vremena kad će oživjeti kao difuzni „antifašisti“. Malo je reći da su bili dezorijentirani! Sa stanovišta HDZ-a koji je proklamirao nacionalnu pomirbu – od samoga početka formiranja – i unutar sebe i na planu lepeze stranaka u državi, bilo je razumno da prihvate svaki mogući izlaz iz dezorijentacije, osim da se priključe komunističkom i jugoslavenskom bloku, koji se našao u službi velikosrpske hegemonije. Najpovoljnija stručna suradnja u državnoj vlasti, koja je HDZ-u, deficitarnom stručnim kadrovima, bila prijeko potrebna. Tako je oko te stručne suradnje, zapravo, obostranoga pristanka na primanje i pružanje usluga, nastala, malo kasnije, priča kako su HDZ stvarali Udbini i partijski kadrovi. Nikakva Udba, što se odnosi na sve komuniste, nije stvarala HDZ; stvorio ga je Tuđman, nekadašnji komunist, od komunista zbog nacionalizma progonjen i od komunizma na nacionalnom pitanju otriježnjen. On se, vješt tom poslu, samo poslužio uslugama u tom trenutku dezorijentiranih, jer mu te poslove, državne, stručne, u tom trenutku, nitko bolje od njih nije znao obavljati. A druga je stvar što se i na tom primanju i pružanju usluga, u danom trenutku potrebnom i pametnom, obistinila narodna poslovica koja kaže „tko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju“, pa su ti koji su mu usluge davali, kad su se osjetili odbačeni i došli u priliku, na Tuđmana i njegovo djelo dignuli kuku i motiku. I do danas je dižu, da, kako ste rekli, rehabilitiraju „jugokomunističke ideje“.

A zašto je – kad je uočio njihovu dezorijentaciju, pobojao se da bi se mogli svrstati na stranu pobunjenika i povjerovao da se u njima pojavilo kajanje za ono što su bili i želja da se suradnjom s njim i njegovom strankom otkupe – koristio njihove usluge? Za to su postojala dva razloga, od kojih je prvi pretpostavka, a drugi izveden na temelju te pretpostavke. Tuđman je bio što je bio – izvorno lijevi haesesovac, partizan, komunist i Titov general; potom s nacionalnih pozicija protivnik komunizma i komunistički sužanj, da bi najzad bio tvorac samostalne hrvatske države – i po tomu što je bio vjerovao načelno u čovjekovo sazrijevanje i, ako je pošao krivim putem, obraćenje. U dolaženje pameti! Vjerovao je da većina Hrvata, pristupajući komunističkoj partiji i prihvaćajući Jugoslaviju, nije gubila s uma rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja, neka i u obliku federalne jedinice, pa je vjerovao da će se i oni koji su do jučer ostali uz komunizam i Jugoslaviju, sad, kad je i jedno i drugo propalo, pokajati za svoje sljepilo i svoje znanje biti voljni staviti u službu stvaranja samostalne hrvatske države u demokratskom duhu i okruženju. Kad je to općepoznata pojava, kad je te krize i otrežnjenja i sam prošao – a o tomu je ostavio brojna svjedočanstva – zašto sada, kad je u prilici, ne omogućiti i drugima da tim putem „pameti dođu“ i pogrješke, učinjene nekad, sada isprave. Je li pogriješio uzimajući kao istinu tu predispoziciju? Uza sve promašaje, da se neki Jugoslaveni i komunisti, čije je nacionalno osjećanje atrofiralo ili ga nikad nije ni bilo, nisu mogli obratiti, rekao bih da Tuđman u pretpostavci pogriješio nije – mnogi su se obratili. A je li bilo koristi od onih koji su se obratili? Velike je koristi od njihova obraćenja bilo!

Na desnici nije bilo dosta vičnih državnim poslovima

Među onima koji su Tuđmanu prišli zdesna nije bilo dovoljno onih koji bi bili vični obavljati brojne državne poslove. Među njima je, na nižoj razini, recimo tako, bilo najviše „regruta koji još nisu odslužili vojni rok“, a na višoj razini „političara opće prakse“. Gdje drugdje naći stručne i iskusne kadrove, nego među onima koji su mu prilazili, ili im je on pružio priliku da mu priđu, s lijeva, među kojima je, jer su bili u službi i partije i države – a nerijetko i tajnih službi – bilo ljudi vještih svim državnim i stranačkim poslovima. Ne bacajmo sjenu na veliki dio tih ljudi, bili generali ili vojnici, ministri ili portiri, oni su časno – neki i da bi se iskupili od onog što su nekad činili – ispunili svoju dužnost i siguran sam da je s njihovim prilogom osamostaljenje hrvatske države lakše stvoreno. A čini mi se da je bez njihova priloga ne bi ni bilo. I ne nukajte me da ih imenima prozivam. Samo sam ih malen broj osobno upoznao, mnoge nisam, pa ću biti nepravedan, poznate spomenuti, a meni nepoznate izostaviti. No, samo za primjer, ne čini li vam se da bi bilo nerazumno sjenu bacati na Bobetka, Červenka i Agotića? I stotine drugih! I kad je u njima bilo nešto sjenovito! Ali priznajem, što bi Vam, da je živ, prije od mene, priznao i Tuđman – koji se ponosio činjenicom da je vodio u hrvatskoj povijesti prvi rat u kojemu nije ratovao Hrvat protiv Hrvata, pa je zato i pobijedio – da je među onima koji su mu prišli slijeva, kojima je on za grijehe zbog kojih su trebali biti lustrirani pogledao kroz prste, i čak neke od njih stavio sebi uz bok, bilo i onih koji se nikad od komunizma, na neki način ni od Jugoslavije, nisu odlijepili i koji će mu, kad im dođe povoljan trenutak, sad zakićeni zaslugama da su i oni samostalnu Hrvatsku s njim, i više od njega, stvarali, tikve za života o glavu razbijati. A kad umre, preuzeti vlast i tikve razbijati o naše glave kao detuđmanizatori, što na razne načine kao „nelustrirani jugokomunisti“ čine do danas. Što možete, to vam je logika poslovice o glavama i sadnji tikava!

I to vam je moj odgovor na pitanje „zašto Tuđman nije imao snage provesti lustraciju“. I moje tumačenje, budući da sva tri oblika, razumom vođen, nije proveo, Vaše tvrdnje da ju je nama ostavio, neka se i danas bakćemo s „terorom nelustriranih komunista koji rehabilitiraju jugo komunističke ideje.“

Zanima me kao građanina i kao Hrvata koji ima mirnu savjest i humanistički dignitet, zašto ja ne smijem danas u Hrvatskoj reći da sam za Dom spreman. Komu to smeta?

Nisam siguran da ne smijete: neki se posluže tim pozdravom, kao pozdravom ili pokličem, dospiju na sud i sud ih oslobodi krivnje. A nisam siguran ni da smijete: neke sud, neke sudac sudi po istom zakonu, proglasi krivima. Stvar je, očito, u shvaćanju sudca onoga što je zakonodavac propisao. Na zakonodavcu je da sadašnju zakonsku odrednicu o tom pitanju zamijeni novom ili da sadašnju poprati objašnjenjem. Na politici je! Dok ona to ne učini, pravo je pitanje, nas koje to muči, komu smeta da se Vi tako pozdravite i da Vi to u trenutku potrebe kliknete. Ali za cjelovit odgovor na to pitanje nedovoljan je prostor namijenjen odgovoru na jedno pitanje u razgovoru s novinarem. Bio bi malen i prostor namijenjen knjizi. Jer je to pitanje oko kojega se vrti i na kojemu se prelama veliki dio političkoga života u zemlji. Doduše, to je i pitanje bez čijega se odgovora može živjeti. I u tomu je Plenković, ako se apstrahira ono što u Evanđelju piše – da nije sve u kruhu, nego se mnogo toga nalazi i u svakoj riječi Božjoj – u pravu. Ali je to i pitanje koje se ne će prestati postavljati dokle god na njega ne bude odgovoreno odgovorom koji će zadovoljiti one koji su za dom spremni dati sve što imaju, jer bez doma ne vide ni sebe ni doma, čiju sigurnost jamče životi ugrađeni u njegove temelje i oni, bude li mu ravnoteža narušena, koji su mu se u temelje spremni ugraditi. Srećom da se o tom pozdravu i pokliču zna sve, o porijeklu, upotrebi, zloporabi, smislu i inačicama – viđeno s lijeva i viđeno zdesna – pa se ja u to ne moram, a ni ne želim, upuštati, ima i pozvanijih od mene. Samo bih svemu tomu, negdje rečenomu, dodao dvije napomene.

„Hrvatski tjednik“ kao šalu, pa ne znam je li stvaran ili je izmišljen, neko je vrijeme donosio otisnutu inačicu pozdrava Za dom spremni na kineskom jeziku. Kad bi bilo moguće, bilo bi poučno vidjeti kako stoji s inačicama toga pozdrava na svim drugim jezicima ljudskog roda. Ne znam pouzdano, ali očekujem da taj pozdrav, istoga smisla u raznim jezičnim oblicima, imaju svi ljudi, sve ljudske zajednice, od vremena kad su njezini članovi umirali u obrani vatre u pećini do danas, kad umiru braneći domovinu, ništa drugo nego malo poveću pećinu s ognjištem i vatrom na njemu. I druga napomena! Sjećam se onih vremena kad smo stvarali vojsku i državu i kad smo u njihovu administraciju uvodili terminologiju koja je od davnina pripadala administraciji hrvatske vojske i države. Oživjeli smo mnoge riječi, koje su i ustaše za potrebe vojske i države oživljavale. Na Domu smo zastali i od njegove upotrebe odustali. Zamijenili smo ga s Domovini – vjerni! Gotovo istim što je i Za dom – spremni. Učinilo se to jer je Za dom – spremni bio predobro poznati pandan komunističkom Smrt fašizmu – sloboda narodu! I što smo se bojali da nas po tom pandanu protivnici, što čine sa svakim oblikom hrvatstva, ne proglase ustašama i crnokošuljašima. Što su i inače činili! Usporedno s tim, HOS-ovci su, čiji je način nastanka bio drukčiji, zadržali Za dom – spremni i upotrebljavali ga isključivo u značenju žrtve za domovinu, a njegovu povezanost s fašizmom preko ustaša lustrirali su u svojoj krvi, u borbi za demokratsku državu, a ne za fašističku diktaturu. Zaludu i jednima i drugima, i onima koji su Za dom – spremni zamijenili s Domovini – vjerni i onima koji su se odrekli ustaškoga fašizma i Za dom – spremni lustrirali u krvi prolivenoj u borbi za demokraciju protiv komunističkog totalitarizma. I svakoga drugoga!

Zašto se komunisti nerado koriste riječju šovinizam

I sad odgovor na Vaše pitanje! I ovu moju digresiju s dvjema napomenama! Tko ne priznaje ovo naše odricanje od ustaškoga fašizma zamjenom Za dom – spremni u Domovini – vjerni i ovo naše odricanje od ustaškoga fašizma lustracijom Za dom – spremni u prolivenoj krvi u borbi s jugoslavenskim komunizmom za ostvarenje demokratske države? Komu to, kako kažete, smeta, kad u rijetkim prigodama – kad osjećanja prema domovini i domu uskipe – čuje izgovoren ili napisan taj lustrirani – u dvama navratima, zamjenom i lustracijom u krvi – pozdrav i poklič?

U našoj današnjoj desnici, koliko je god ima – a slično je u tom pogledu i s ljevicom – ima ekstremnih stavova na verbalnoj razini, na razini slobode mišljenja i govora, ali nema upotrebe ekstremnih oblika promocije tih stavova, koji bi prelazili u nasilje i izlazili iz demokratskih oblika političke borbe, i nema, što je posebno važno naglasiti, pristajanja, koliko god im nacionalno bilo važno, uz ustaški fašizam ili bilo koji drugi oblik fašizma ili nacizma. I ne samo da nema pristajanja na naslijeđe ustaškoga fašizma, već u temeljnoj odrednici, na samom početku, postoji deklarativno odricanje od ustaškoga fašizma u cjelini, posebno od rasizma i antisemitizma. Od ustaškoga su nacionalnoga supstrata, ono od čega su ustaše počele, preuzeli samo ono što se može vidjeti u svakom drugom obliku nacionalizma, umjerenoga i ekstremnoga, kao humani nacionalizam, onaj koji oslobađa potlačeni narod, a nikoga ne ugrožava, ako takav nacionalizam želiš vidjeti kod onih koji se nacionalizmom služe u plemenite, u oslobodilačke svrhe. Ta činjenica, koja je posljedica logike stvari da su i ustaše imale segment nacionalnoga neokaljan rasizmom, antisemitizmom i ostalim fašistoidnostima, a ne posljedica ustaškoga fašističkog naslijeđa, daje povoda kritičarima hrvatskoga nacionalizma, osjećanja hrvatske nacionalne pripadnosti, da u svakom hrvatskom nacionalizmu, bio ne znam koliko human i oslobodilački, vide ustaško naslijeđe, vide, kako danas kažu, oživljavanje ustaštva, a kako su u vrijeme komunizma govorili, vide da ustaše dižu glavu. Na tom protivnici hrvatskoga humanog nacionalizma grade svoje mišljenje da je svaki nacionalizam – i kad je potpuno suprotan šovinizmu – nacionalizam u značenju narodnjaštva, onoga što se u Europi zove pučanima, isto što i fašizam najgore vrste. A posebno onaj malo naglašeniji nacionalizam! Jeste li primijetili da komunisti nerado rabe pojam šovinizam, kao potpunu suprotnost humanom nacionalizmu? Zašto? Zato da bi svaki nacionalizam, pa i humani, onaj koji i od komunizma oslobađa, prokazali kao šovinizam. Na tomu protivnici hrvatskog nacionalizma, narodnjaštva i suverenizma, grade mišljenje da je svaki nacionalizam u značenju narodnjaštva i suverenizma, isto što i ustaški fašizam najgore vrste. Kad bi bilo drukčije, kad bi Vi pozdravljali i kliktali Za dom – spremni, oživljavajući ustaški fašizam, ja bih bio prvi koji bi Vam rekao da tako ne pozdravljate i tako ne klikćete. Ustaštvo u njegovu fašističkom segmentu Hrvati u ime hrvatstva, trebaju zauvijek upokojiti kao što su to učinili i drugi narodi koji su fašizam u ovom ili onom obliku imali. A malo ih je da ga imalo nije. A tako tomu kod nas nije. A kako jest?

Pored očite činjenice, pored činjenice u prvom planu i vidljive običnim okom, da smo ratovali oslobađajući se od velikosrpske agresije koja se u tom ratu poslužila srpskom nacionalnom manjinom, mi gubimo s uma da smo se istodobno borili i oslobađali, tvarno i doktrinarno gledano, i od komunizma i jugoslavenstva. Onoliko ratovali protiv komunizma i jugoslavenstva koliko su oni participirali u velikosrpskom hegemonizmu i onoliko koliko je komunizma i jugoslavenstva bilo u nama samima. U nama na hrvatskoj strani, koja se oslobađala! Vraški složen protivnik! Dok Vas na ovo podsjećam vezano uz predmet razgovora što ga vodimo – tko je nama u ratu sve bio protivnik – sklon sam komunizam i jugoslavenstvo staviti na prvo mjesto. I pri tomu požaliti da su hrvatski Srbi odbili prihvatiti status nacionalne manjine – što sam žalio i dok su, pružajući balvane preko puta, činili – i dali se manipulirati od komunističkoga jugoslavenstva tada objedinjena s velikosrpskim hegemonizmom. U to vrijeme jednom doktrinom! Na razne načine, jedan smo od njih u ovim razgovorima rasvijetlili, segmenti su komunizma i jugoslavenstva, u nama i oko nas, preživjeli vojni i doktrinarni poraz, prošli kroz mimikriju i sada, da bi nastavili živjeti, imaju potrebu u svakom hrvatskom nacionalizmu, i u humanom koji ih je porazio, vidjeti ustaše, kako bi ga, taj humani nacionalizam – tu vašu „mirnu savjest i humanistički dignitet“ – kao nekada kad su im „ustaše dizale glavu„ kompromitirali fašizmom, koji ni u svijetu ni kod kuće nema cijenu. Eto, zato za dom ne smijete biti spremni! Pa Vi, kad ste im igru prozreli, baš budite. Pozdravite i kliknite!

Kako to da famozno Vijeće za prošlost, kojemu je na čelu bio tadašnji predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić, nije imalo taj osjećaj za dušu hrvatskoga čovjeka, pa je slijedilo Plenkovićevu ideju zabrane?

Osnivanje Vijeća za prošlost obilježila je dobronamjerna i na prvi pogled pametna namjera da se društveni sporovi riješe na znanstvenoj razini, i jedan previd, da to jest i znanstveno pitanje, ali da je to u prvom redu političko pitanje i da ga samo politika može riješiti, na način kako to politika radi, izglasavanjem većine potkrijepljeno znanošću. Većina članova Vijeća doista su bili znanstvenici, ali je svaki od njih, neki više neki manje, osim što je bio znanstvenik, bio i stranački politički obilježen – lijevo, desno ili oportunistički. Oni su sve „znanstveno“ rasvijetlili, ali kad je trebalo donijeti zajedničke odluke, u svakomu je od njih političko uz pomoć znanstvenoga odluku donijelo, pa zajedničke odluke među njima između lijevo i desno orijentiranih nije moglo biti. Koliko sam vidio, sve što su napravili, postalo je platforma za dalje razmišljanje, što su ti sporovi, i politički i znanstveno gledani, i prije rada Vijeća za prošlost bili. Ne može političko pitanje znanost rješavati, koliko god političko rješenje bilo na znanosti osnovano. Meni se čini da je u ovom slučaju posao propao na mrvici prednosti koju je za sebe tražilo jedna, lijeva, strana u sporu. Plenković je na to pristao i rad se Vijeća za prošlost, što se odluka tiče, može držati stvari od ništa.

Opstat će Hrvati u BiH

U knjizi Što sam rekao o Bosni iznijeli ste svoje stavove o Bosni i Hercegovini, o Hrvatima u Bosni i Hercegovini i o hrvatskim interesima u toj zemlji, ali i o brojnim, često za unutarpolitičke obračune isforsiranim, kontroverzama oko hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Danas je hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini možda još aktualnije nego devedesetih, a bosanskohercegovački Hrvati suočeni s pitanjem opstanka u vlastitoj zemlji. Što biste danas rekli o Bosni i Hercegovini?

Iako je to moja najnapadanija knjiga, i dok je objavljivana u dijelovima od prilike do prilike i kad je, povodom jednoga gnjusnog napada, objavljena u cjelini kao odgovor na taj napad, ja do danas nisam došao u iskušenje da u njoj i jedan stav promijenim. Veseli me da mnogi stavovi u njoj, nekad osporavani, nakon godina iskustva s Bosnom i Hercegovinom, dobivaju zadovoljštinu. Jednako kao što nemam ništa protiv onih koji umnažaju njezine dijelove, a da mene ne pitaju što je s autorskim pravima. Halal im moje autorstvo, neka prepisuju! Zato bih ja, radije nego da se ponavljam, preporučio onima koje zanima problem susjedne države i odnos Hrvatske prema njoj, da me iznova pročitaju, ako su me već čitali pa zaboravili što sam pisao, ili da me po prvi put pročitaju, ako me dosad čitali nisu. Ni onda kad sam to pisao nisam s voljom pisao. Bio sam primoran. Oko mene je o tom vladalo veliko neznanje; svi su mislili da o tom sve znaju, a malo ih je bilo upućeno u ono o čemu se tu radi. Sad se na tu temu, nakon godina šutnje – zašutio sam kad je prestao rat, sklopljen mir i Bosna i Hercegovina postale protektorat EU – ne bih vraćao. Protektorat je, koliko znam, uvijek i bila, a protektoratom neka se bave protektori! Protektorati se jedan od drugoga razlikuju po participaciji u podjeli suverenosti između protektora i onih nad kojima je pokroviteljstvo uspostavljeno, pa ja kao pojedinac nemam tu što raditi, oni će to u međusobnim odnosima godinama uspostavljati. Kakav god taj paritet bio, protektorat ne posjeduje suverenitet u cjelini, pa ga ne posjeduje ni današnja Bosna i Hercegovina. Tako je kako je, i ja ću govoriti o aktualnostima! Taj Komšić, danas gorući problem Hrvata u Bosni i Hercegovini, taj, po svemu što pokazuje, demokratski neodgojeni čovjek, koji je pristao biti manipuliran, i ta bošnjačka izborna mašinerija koja radi na štetu Bošnjaka, trenutačno i dugoročno, dio su tog problema, dio regulative pariteta u vlasti protektora i onih nad kojima je pokroviteljstvo uspostavljeno.

U cjelini, pa i nad onim kad oni međusobno dijele pripadajući im suverenitet! Očekujem da se to riješi u korist Hrvata, ako ne ranije, onda kad u demokraciji neodgojeni Komšić dođe pameti kako ne može učiniti ništa po svoju i kad manipulatori saznaju da manipulacijom čine uslugu u demokraciji neodgojenomu na svoju štetu. Neodgojenomu koji je odgojen u vrijeme kad je na nebu sjala zvijezda Sejde Bajramovića. U toj pomutnji između protektora i onih nad kojima je protektorat uspostavljen, između u demokraciji neodgojena, koji je pristao na manipulaciju i manipulatora koji su pronašli i zloupotrijebili neraščišćenu pravnu normu i upustili se u manipulacije na svoju štetu i na štetu Hrvata, kod Hrvata se rodio strah da će se, nastavi li demokraciji neodgojeni igrati igru, a manipulatori manipulirati ‘suočiti s pitanjem opstanka u Bosni i Hercegovini’, svojoj ‘vlastitoj zemlji’. Ne će, bolan! Prevladali su oni i gore nevolje, a nekmoli ne će prevladati ovu pomutnju što ju napravi neodgojeni u demokraciji i oni koji ne vide dalje od nosa… Kaže se i vjeruje da je strah od Boga potekao, kad strah – u ovom slučaju od najgorega, od gubitka domovine – potiče na oprez i na djelatnost svim silama da se ne dogodi ono od čega nas je strah. A kaže se da je strah od sotone, ako vodi u paniku i rasulo. Neka strah o kojemu govorimo bude od Boga! A da bi od Boga bio, reći ću što jamči – čega i u ovom trenutku treba biti svjestan i o čemu se mora voditi briga – trajan ostanak Hrvata u Bosni i Hercegovini, pa makar kod nekih ponovo izazvao bijes. Dok budem govorio o prednosti Hrvata, ni jednog trenutka ne vidim i ne plediram da te prednosti idu na štetu Srba i Bošnjaka, već te prednosti vidim i plediram za njih, kao korist Srbima i Bošnjacima, bez čega one prednost ni Hrvatima ne bi bile. Te su prednosti jednostavno činjenice, o kojima se nerado govori; a kad se govori, govori se kao o nečem što treba kriti ili čega se treba stidjeti. Zašto o njima ne bismo govorili, zašto bismo ih potiskivali! Zar zato što su notorna stvar!

Dužnost i pravo je Hrvatske pomagati Hrvatima u BiH

Ne ulazeći podrobnije zašto je to tako – običnim su okom vidljivi: bliskost matične zemlje, povezanost njihova gospodarstva s onim u matičnoj zemlji, poslovni duh matične zemlje što ga, dobivena naobrazbom, i sami u sebi nose – Hrvati, neka su najmalobrojniji, u pogledu gospodarstva, od triju naroda Bosne i Hercegovine najbolje stoje. Tu prednost, koja je očita, trebaju i dalje koristiti i, koliko ja tu stvar poznajem, to će činiti. Ne tako da zadire u egoizam, koji će dva druga naroda iritirati, već tako da i njihov razvoj podupru upućujući ih na suradnju s Hrvatskom, koja ih okružuje, i na EU, čija je Hrvatska članica i po tom članstvu, u odgovarajućem dijelu, i protektor Bosne i Hercegovine.

Status dvojnoga državljanstva, što ga imaju Hrvati u Bosni i Hercegovini, daleko je od toga da bude formalan i bez težine. On je izuzetna blagodat, on je u teškim borbama, vojnim i političkim, stečen, on je jamac njihove ukorijenjenosti u obje države i jamstvo opstanka u Bosni i Hercegovini. Treba ga, ne povrjeđujući već pomažući druga dva naroda, koristiti, kako mu ime kazuje, dvojako, u objema njegovim dimenzijama, s trima mogućim inačicama. I da su državljani hrvatske države, sa svim pravima, i da su državljani Bosne i Hercegovine, s pravima tamošnjih državljana; i da su, preko hrvatskoga državljanstva, državljani, koliko toga ima, EU, s pravom Europljana i s dužnošću da u Bosnu i Hercegovinu, i kao žitelji i kao „protektori“, unose slovo i duh EU i prije nego Bosna i Hercegovina postanu njezine članice i prestanu biti protektorat. Taj izuzetni status Hrvati u Bosni i Hercegovini ne trebaju podcijeniti i od te dužnosti ne trebaju pobjeći ni zbog interesa matične zemlje svoga naroda ni zbog sebe i svoje domovine Bosne i Hercegovine, druge domovine, po njima, i svog naroda u cjelini. Već tu ostati i postojati kako im je, tako im je, status im dvojnog državljanstva jamči da im ne može biti lošije nego drugima! A to što ih trenutačno muči, ponašanje u demokraciji neodgojena čovjeka i ponašanje dijela bošnjačke izborne mašinerije sklone manipulaciji drugima i kad joj to, dalekosežno gledano, ne ide u korist – po onom, raduj se kad krepa susjedova krava, makar od toga koristi na duži rok nemao – jednog će se dana riješiti. Ako ne će riješiti onaj koji ne zna što je demokracija, hoće protektor koji ga je dužan naučiti.

Zbog svoga srpu sličnog oblika, nekad je Hrvatska doživljavana kao perec. Lako bi ju bilo izlomiti na sastavne dijelove i još lakše istanjiti na bilo kom dijelu. Otkako je iz rata za osamostaljenje izišla kao pobjednik, diplomatski i vojni, ona se, ostavši u predratnom obliku, pretvorila u potkovu ata koji je u sastavu najmoćnijega vojnog saveza na svijetu, potkovu koja s triju strane obuima Bosnu i Hercegovinu i jamči stabilnost njezina sadašnjega državno-pravnoga statusa, državu triju ravnopravnih naroda. I jamči sigurnost Hrvata u protektoratu, kojemu su, kako smo rekli, i sami protektori. Može se dogoditi da oni i tako sigurnu životu, pretpostavljajući mu drugi drugdje, kažu ne, hvala, ali se ne može i ne smije, što ni hrvatska država, potkovi slična, ne će dopustiti, dogoditi da zbog nesigurnosti napuste svoja ognjišta.

Koja god politička opcija bila u Hrvatskoj na vlasti, na bilo kojoj se razini vlasti nalazila, dužna je s istim marom voditi brigu o gospodarskom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, o njihovu pravnom statusu i o njihovoj sigurnosti, ne mareći za političku opciju garniture koja je u Bosni i Hercegovini trenutačno na vlasti. Političke razlike i razmirice ne prenositi preko hrvatske granice u susjednu državu, a njezine političke razlike i razmirice ostaviti susjednoj državi neka ih rješava na relacijama protektora i onih nad kojima je pokroviteljstvo uspostavljeno. Ne bi se smjelo dogoditi, kao što se do sada događalo u nekoliko navrata, da jedna politička opcija, bilo koja, traži suradnju sa sebi srodnom opcijom na štetu Hrvata u Bosni i Hercegovini, po sve tri osnove: gospodarskoj, pravnoj i sigurnosnoj. Hrvatska nema pravo ni kao susjedna zemlja ni kao djelomični protektor, raditi protiv interesa drugih dvaju naroda, ali stavljati se u zaštitu Hrvata, svojih građana, ima i dužnost i pravo, jer je ta zaštita u interesu preostalih dvaju naroda… Nekad su zagovornici Jugoslavije govorili da nedjeljivost Jugoslavije jamči nedjeljivost Bosne i Hercegovine. Iz rata je Bosna i Hercegovina izišla nepodijeljena, a Jugoslavija se raspala na nacionalne države. Dobro bi bilo da skladan život triju naroda u Bosni i Hercegovini – čemu Hrvati trebaju doprinositi – bude dokaz da je, uz samostalnu Bosnu i Hercegovinu, takvu kakva je, makar i kao dugovječni protektorat, kad drukčije ne ide, samostalni život jugoslavenskih federalnih jedinica moguć.

U ‘slobodarskoj književnost’ pod skutom ‘socijalističke revolucije’ nije bilo disidenata

U hrvatskoj književnosti gotovo da nije bilo disidenata. Brojni su pisci imali stanovitih problema s režimom, ali nisu emigrirali ili objavljivali u samizdatu. S druge strane danas su neki ‘nepoćudni’ pisci, otjerani na marginu, postali svojevrsni disidenti u demokraciji. Kako to objašnjavate?

Današnji ‘disidenti’, ili njima srodni ‘odmetnici’ iz ostalih nekadašnjih komunističkih zemalja, osim imena koje su prisvojili zbog lukrativnih razloga, nemaju ništa zajedničkog sa svojim starijim imenjacima. Već sam negdje pisao to što tvrdite, da kod nas u vrijeme ‘samoupravnoga komunizma’, pored brojnih književnika koji su kritički gledali na taj ‘samoupravni komunizam’ i snosili posljedice za tu kritičnost, nije bilo istinskih disidenata, onih koji bi se u punini okrenuli protiv komunizma, u načelu i posebno protiv njegove nasilne naravi. I zato bili protjerani iz zemlje ili bi u zemlji ostali ograđeni visokim zidom. Kažu da je to bilo zbog toga što naš ‘samoupravni komunizam’ nije bio ni tako grub ni tako nasilan kao Staljinov ‘socijalizam kao prva faza komunizma’. Nije, valjda! Titov je komunizam brahijalno nasilje – ono, ubij i pokrij zemljom – koristio s mjerom i kad je bilo prekomjerno, s dozom i kad bi bilo predozirano, a u obilju je koristio rafinirano nasilje – ono, da te muči, ponižava i kinji – koje je bilo isto toliko brahijalno koliko i Staljinovo nasilje. No ostavimo nasilje postrance – disidenata kod nas, kakvih je drugdje bilo, nije bilo. Ostavimo po strani i pisce koji su se koškali s vlašću ‘samoupravnog komunizma’ i trpjeli posljedice toga koškanja. Idimo na glavno!

U našoj je književnosti u vrijeme ‘samoupravnoga komunizma’ dominirala grupacija pisaca, čitav pokret, koja je vukla porijeklo iz predratne ljevičarske i socijalne literature, marksističke literature na zasadama klasne borbe građenoj, koja je i u pobjedi, u ‘samoupravnom komunizmu’ nastavila ‘vijati barjak slobode’ u klasnoj borbi. Ta se ‘slobodarska književnost’ više nije imala razloga boriti protiv klasnoga neprijatelja na vlasti, buržoazije i njezinih slugu, pobijedila ih je u ‘socijalističkoj revoluciji’, već protiv njegovih, stvarnih i imaginarnih, ostataka u društvu. Imenom: protiv religije i nacionalizma, zakletih neprijatelja ‘samoupravnog komunizma’, Tita i Partije, u duhovnom i političkom pogledu… Ta ‘slobodarska književnost’ odnjegovana pod skutom ‘socijalističke revolucije’, taj klasno osviješteni i klasnom borbom zaneseni književni pokret, bez imena, koji se u ‘samoupravnom komunizmu’ iživljavao nad ‘popovima – lopovima’, nad njihovom maloumnom pastvom i njihovim osjećanjem nacionalnoga pripadništva, ostao je zatečen i zaprepašten kad je komunizam, na globalnom i domaćem prostoru skrahirao i kad su njegovi grobari nicali iz vjerskoga i nacionalnog miljea. Vojnici s krunicama o vratu i političari s nacionalnim predznakom. Osnivači nacionalnih država ondje gdje je prije nacionalne države postojala komunistička kompozitna tvorevina, kakav je slučaj sa Sovjetskim savezom, Čehoslovačkom i Jugoslavijom…

Zapanjeni činjenicom da nije mrtvo ono što su držali mrtvim! Da su i vjera i nacija itekako žive! Još više činjenicom da je ono, što su oni, osviješteni i zaneseni klasnom sviješću, vidjeli ‘ostatcima mrtve prošlosti’, postalo djelatnom polugom budućnosti! Neskloni da prestanu sa ‘slobodoumljem’ i klasnom borbom, lupetanjem po vjeri i naciji, u cijelosti i u ‘ostatcima prošlosti’, oni su, i kad im je komunizam propao, nastavili po starom, a sebe proglasili ‘disidentima’, odvojenima od vjerskoga i nacionalnoga, kao od nazadnoga, čije se nazadnjaštvo očitovalo kad su srušili komunističku vlast… Usput kazano, ti ‘slobodari’, ti sadašnji ‘disidenti’, zaslijepljeni najkolosalnijom zabludom koju je čovjek smislio, klasnom borbom – u kojoj se napredno bori protiv nazadnoga, gdje su napredni oni sami, a nazadni oni protiv kojih se oni bore – crkvu kao zajednicu duha i naciju kao zajednicu kulture i gospodarstva, nisu shvatili, amalgamirane u jedno, kao civilizaciju. Da jesu, možda bi vidjeli da je njihovo ‘slobodoumlje’ u znaku klasne borbe samo guba, prolazna pošast, na organizmu te civilizacije…. No sad kako god bilo sa zabludama! Nekadašnji ‘slobodari’ a sadašnji ‘disidenti’ od onog protiv čega su se godinama borili, a došlo je na površinu u njihovoj zemlji, bježeći potražili su srodnike po ‘klasnoj borbi’ u susjednim zemljama, demokratskim zemljama, gdje su ga našli, tražeći buržoaziju i njezinu demokraciju, i nekadašnji disidenti od komunizma.

Našli su ih u onima koji su se u buržoaskim demokratskim zemljama, pod zaštitom demokracije, godinama ‘slobodarili’ protiv nacije i vjere kao zastarjeloga natražnjaštva. Ti su ih srodnici po klasnoj borbi i istomišljenici u borbi protiv svega ‘nazadnog’, sad i udomitelji, poduprli financijski i podučili mogućnosti da koriste blagodati kršćanske demokracije, da se vrate u svoju zemlju, da preotmu institucije rušiteljima komunizma i dalje nastave pisati po starom, ‘slobodariti’, lupetati po ‘popovima-lopovima’ i po ‘gramzljivim nacionalistima’ koji ugnjetavaju radničku klasu, jer važnijeg posla od toga ugnjetavanja nemaju!… Ja bih tim našim novopečenim „disidentima“ poručio da im je posao ‘slobodarenja’ jalov. Koliko god među popovima bilo lopova, a ima ih raznih vrsta, vjera je takav zbir vrijednosti, civilizacija sama, da ju se u društvu nema čime zamijeniti, osim njom samom, njezinim vrijednostima prezentiranima na neki drugi način, primjerice, bez Boga, kao što su pokušali komunistički ‘slobodari’. Ili s božanskim osobama kakvi su željeli biti i Staljin i Tito! Nacija je izmišljena zajednica, utemeljena na jednom pismu i jednom jeziku, koju je nemoguće bilo čime nadomjestiti, najmanje globalizmom, nepostojećom zajednicom, na nepostojećem pismu i jeziku. Nacija pruža i kulturno i gospodarsko utočište svima koji joj odgojem i obrazovanjem pripadaju, bez obzira na to koliko će u njoj biti poslodavaca derikoža, a koliko oderanih pripadnika ‘radničke klase’. I dok se literarno ‘slobodariti’ isplati, ako se želi da ‘popova-lopova’ bude manje, a da se neprosvijećena pastva prosvijetli, i dok se isplati ‘slobodariti’ perom želi li se da derikoža i oderanih bude manje, dotle je i beskorisno i uzaludno ‘slobodariti’ da bi se vjera likvidirala, a nacionalna zajednica zatrla… Ljudi, dovedete li do toga, a već ste jednom bili doveli, nastat će kaos veći od prvoga puta! Ne nazire se regulator koji bi taj nered smirio! ‘Disidenti’ sadašnji su oni koji ruše prije negoli su valjano smislili što na mjestu starog novoga sagraditi. Njihovo porijeklo, klasna borba, prokazuje ih da o gradnji malo što znaju – komunizam im je propao – a o razaranju znaju sve što se ima znati.

Damir Pešorda, Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Marin Sopta: Iseljenici su zbunjeni, razočarani odnosom države prema njima

Objavljeno

na

Objavio

„U prvom redu, Domovinski rat je spriječio uspostavu normalnih odnosa između domovine i iseljeništva, u planiranju strategije prema hrvatskim iseljenicima,  osmišljavanju i realizaciji zajedničkih projekata itd. Drugo, moramo biti iskreni i otvoren sami prema sebi i priznati da hrvatski iseljenici nisu nikada imali iste uvjete niti priliku da ravnopravno sudjeluju u procesu privitizacije.

Bio sam tajnik HDZ za iseljeništvo i jedno kratko vrijeme državni tajnik u Ministarstvu za obnovu, razvoj i useljeništvo, i uvjerio se kako su  desetke i desetke uspješnih hrvatskih poslovnih ljudi iz iseljeništva bili prevareni, pokradeni i šikanirani.

Treće, dolaskom 2000. godine  na vlast takozvane koalicije šestorke koja je među prvim svojim odlukama osim ukidanja Ministarstva za obnovu, razvoj i useljeništvo htjela ukinuti i nekoliko diplomatskih predstavništva u velikim hrvatskim zajednicama negativno je odjeknulo u iseljeništvu.

Smanjenje broja predstavnika hrvatskih iseljenika u Saboru, dvostruko oporezivanje  kao i neke druge pojave da ih sve ne nabrajam, širilo je nezadovoljstvo, ogorčenost prema hrvatskim vlastima. Svakako smjena generacija u hrvatskim zajednicama širom svijeta uveliko je doprinijela da odnosi između domovine i iseljeništva se preko noći promjene i da oni dobiju jedan novi vid suradnje.“

Piše: Anto PRANJKIĆ

Predsjednik Centra za istraživanje  hrvatskog iseljeništva prof. dr. sc. Marin Sopta rodio se 1950. godine na Širokom Brijegu gdje je završio  srednju školu. Kao i većina njegovih sunarodnjaka iz kršne Hercegovine  „trbuhom za kruhom“ preplovio je „veliku rijeku“ i u Kanadi nastavio školovanje i rad. No, uvijek je bio uključen u hrvatska strujanja te se po završetku školovanja uključio u rad hrvatske iseljeničke zajednice.

Ubrzo su sunarodnjaci u Torontu prepoznali njegove kvalitete pa su ga birali za predsjednika Mjesnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća u Torontu. Jedan je  od utemeljitelja Hrvatskog državotvornog pokreta, gdje je obnašao niz dužnosti. Od 1990. godine uključio se u HDZ, a 1995. godine, nakon punih 26 godina izbivanja, vratio  u Domovinu i obnašao niz važnih državnih dužnosti.

Obnašao je dužnost državnog tajnika u Ministarstvu razvitka, useljeništva i obnove Republike Hrvatske. Cijeli se život bavi temama vezanim za hrvatsko iseljeništvo. Danas obnaša dužnost direktora Hrvatskog centra za strategijska istraživanja u Zagrebu. Jedan je od organizatora Hrvatskih iseljeničkih kongresa i jedna je od najpozvanijih osoba za razgovor o temama koje se tiču hrvatskoga iseljeništva.

Gospodine Sopta, u studenom ove godine će Vaša udruga u suradnji sa drugim institucijama i  ustanovama koje skrbe o hrvatskim iseljenicima, organizirati, Četvrti Hrvatski iseljenički kongres. Zbog čega? Što je cilj takvoga skupa?

-Opće je poznata stvar da u današnje vrijeme dijaspora ili bolje rečeno iseljenici imaju mnogo veći značaj nego prije trideset, četrdeset godina. Svojim novčanim doznakama oni doprinose u značajnom procentu državnom proračunu svojih matičnih država. Hrvatski iseljenici u zadnjih nekoliko godina pošalju preko dvije milijarde eura u domovinu, što doprinosi da Hrvatska od svih članica Europske unije ima najvišu vrijednost osobnih doznaka u odnosu na veličinu ekonomije, 4,7 posto BDP.

Svijesni situacije u kojoj se nalazimo, mi članovi Organizacijskog odbora, da bi ukazali na problem iseljavanja kao i na mogućnost povratka hrvatskih iseljenika,  nakon Prvog Hrvatskog iseljeničkog kongresa održanog 2014. u Zagrebu, Drugog održanog 2016. u Šibeniku, Trećeg održanog 2018. u Osijeku, smo odlučili da organiziramo Četvrti hrvatski iseljenički kongres s temom Povratak –  stvarnost ili utopija.

Za kongres je vladao velik interes i mi smo prije pojave korone imali preko 150 prijava predavača iz preko dvadeset zemalja svijeta. Svakako, korona je uveliko poremitila naše planove i program, no mi smo odlučili da nećemo odustati i kako sada stoje stvari mi ćemo i u novonastaloj situaciji imati preko stotinu predavača. Glavni cilj Četvrtog hrvatskog iseljeničkog kongresa, kao i prethodna tri, je da u prvom redu ukaže na ogromni potencijal hrvatskog iseljeništva koji, nažalost, nije u potpunosti iskorišten.

Važno je da pokažemo njegov stoljetni doprinos u očuvanju hrvatskog nacionalnog, kulturnog i političkog identitata u svijetu, i ono što je najvažnije da kroz diskusije, izlaganja sudionika, razmjene mišljenja dođemo sa nekim novim prijedlozima ili pak programima koji će  doprinjeti da odnosi između domovine i iseljenika budu što kvalitetniji i efikasniji. Iznad svega glavni cilj je potaknuti javnu raspravu na temu povratka hrvatskih iseljenika. Osobno smatram da bi ova tema trebala biti i tema u Saboru.

Koje su teme kongresa?  

Kao što smo u najavi za  Kongres naglasili, glavne teme Kongresa biti :

-Odnos rada i poduzetništva u procesu povratka

-Institucionalna potpora povratku Povratništvo u povijesnoj perspektivi   i povratak mladih

-Kulturna politika i identiteti kao dio povratka

-Demografski aspekti povratka

-Uloga Katoličke crkve u očuvanju identiteta

-Očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta u iseljeništvu kroz crkvu, kulturu, jezik, sport

Kao što sam  već rekao Hrvatska se danas, više nego ikad, suočava s brojnim demografskim i društveno-gospodarskim izazovima u najširem smislu te riječi. Iako se kao zemlja nalazi na imigracijskome kontinentu, dosadašnja iskustva pokazala su da su jedini realni migracijski izvor za ublažavanje negativnih demografskih trendova njezini iseljeni građani i njihovi potomci.

Mi smo  već na Prvom hrvatskom iseljeničkom kongresu održanom  2014. u Zagrebu usvojili Rezoluciju  s desetak točaka koju smo poslali na sve relevantne  državne institucije ali nažalost od nikoga nismo dobili odgovor. No, što je interesantno spomenuti je kako je Europsko vijeće 2015. godine  donijelo Rezoluciju  1321 pod imenom Democratic participation  for migrant diasporas  koja sadrži skoro iste točke kao naša Rezolucija. U toj rezoluciji koju Europsko vijeće preporučuje svim  svojim članicama pa tako i Hrvatskoj  da nastoje sprovesti u djelo njihove točke. Između ostalog,  Rezolucija Evropskog vijeće predlaže da svaka država :

  1. Osnuje ministarstvo za iseljeništvo,
  2. Da omogući elektronsko ili dopunsko glasanje,
  3. Da potakne da članovi druge i inih generacija svojih potomaka sudjeluju u osmišljavanju   i planiranju razvojne strategije razvitka države,
  4. Materijalno pomoći iseljeničke udruge koje promoviraju materinji jezik i kulturu,
  5. Poticati lokalne lidere da potaknu povratak i ulaganja hrvatskih iseljenika u lokalne zajednice itd. Postavlja se pitanje zašto se  naša vlada koja je eurofilna  ne drži ovi preporuke Brisela.Iseljenici su generacijama prenosili u druge zemlje svoj biološki, profesionalni i kulturni potencijal obogaćujući time zemlje useljenja. Međutim, kroz dugu iseljeničku povijest Hrvatske uvijek su postojali i povratnički tokovi različitog intenziteta i raznolikih iskustava i uspjeha. Osim emotivnih i nostalgičnih motiva, povratnike mogu uz ekonomske čimbenike, privući određeni elementi kvalitete života (sigurnost, mirniji, opušteniji način života, krajolik, klima i dr.). Povratništvo je složen proces koji objedinjuje emigracijsko i imigracijsko iskustvo, kao i iskustvo povratne migracije, i ne može ga se promatrati izvan hrvatskoga društvenog, političkog i gospodarskog konteksta.

Održivost povratka ovisi o brojnim čimbenicima, poput aktivne uloge državnih institucija, pravnog okvira, postojanja i provedbe usmjerenih javnih politika, ekonomskih prilika, zatim obiteljskih prilika, ali i o uloženim naporima povratnika i potomaka iseljenika u što uspješniju integraciju u hrvatsko društvo. Iskustvo povratnika specijaliziranih znanja može biti snažan impuls za razvoj hrvatskoga gospodarstva, a da bi se iskoristio postojeći potencijal, potrebne su brze i konkretne mjere za njihovo privlačenje.

Kakvo je Vaše viđenje odnosa hrvatske države prema hrvatskom iseljeništvu?

-Nakon one velike euforije i iskrenog zajedništva početkom devedestih godina prošlog stoljeća ogromnog broja Hrvata i Hrvatica postepeno je dolazilo do slabljena tih odnosa  tako da u ovom trenutku po mom mišljenju ti odnosi su, rekao bih, na veoma niskoj razini. Za to postoji nekoliko razloga  od kojih ću spomenuti samo neke koji su po mom mišljenju doprinijeli ovakvom stanju .

U prvom redu, Domovinski rat je spriječio uspostavu normalnih odnosa između domovine i iseljeništva, u planiranju strategije prema hrvatskim iseljenicima,  osmišljavanju i realizaciji zajedničkih projekata itd. Drugo, moramo biti iskreni i otvoren sami prema sebi i priznati da hrvatski iseljenici nisu nikada imali iste uvjete niti priliku da ravnopravno sudjeluju u procesu privitizacije.

Bio sam tajnik HDZ za iseljeništvo i jedno kratko vrijeme državni tajnik u Ministarstvu za obnovu, razvoj i useljeništvo, i uvjerio se kako su  desetke i desetke uspješnih hrvatskih poslovnih ljudi iz iseljeništva bili prevareni, pokradeni i šikanirani. Treće, dolaskom 2000. godine  na vlast takozvane koalicije šestorke koja je među prvim svojim odlukama osim ukidanja Ministarstva za obnovu, razvoj i useljeništvo htjela ukinuti i nekoliko diplomatskih predstavništva u velikim hrvatskim zajednicama negativno je odjeknulo u iseljeništvu.

Smanjenje broja predstavnika hrvatskih iseljenika u Saboru, dvostruko oporezivanje  kao i neke druge pojave da ih sve ne nabrajam, širilo je nezadovoljstvo, ogorčenost prema hrvatskim vlastima. Svakako smjena generacija u hrvatskim zajednicama širom svijeta uveliko je doprinijela da odnosi između domovine i iseljeništva se preko noći promjene i da oni dobiju jedan novi vid suradnje.

Zato smatram da je potrebno što hitnije u domovini , tu mislim prvo na institute da sprovedu istraživanja u većim hrvatskim zajednicama u svijetu i doensu neke zaključke i preporuke kako bi suradnja između domovine i iseljenika postala što kvalitetnija i učinkovitija.

Kako iseljenici gledaju na Republiku Hrvatsku i je li se promijenio te u kojoj mjeri onaj zanos iz 90-tih godina 20. stoljeća?

-Mislim da sam vam više manje pružio odgovor u prethodnom pitanju. No, kako je stanje u svakom iseljeništvu pa tako i u hrvatskom odraz unutrašnjeg stanja koje vlada u zemlji, tako su i hrvatski iseljenici u ovom trenutku uglavnom zbunjeni, razočarani odnosom države prema njima i ono   što je najgore među njima vlada jedna vrsta apatije prema Hrvatskoj.

Oni očekuju da Hrvatska, Zagreb, bude aktivnija, da im otvoreno pošalje poziv za povratak, da osmisli neke programe, ponudi  poticajne mjere za povratak… Osobno smatram da bi se mi trebali ugledati na nedavne primjere Poljske, Portugala i Španjolske koje su osmislile strategiju povratka svojih iseljenika, koje su  u veoma kratkom vremenu pokazale pozitivne rezultate. Da zaključim sa mojim odgovorom, mišljenja sam da glavna inicijativa i programi prema hrvatskim iseljenicima moraju se osmisliti u Zagrebu svakako uz sudjelovanje hrvatskih udruga i istaknutih individualaca u iseljeništvu.

Kao iseljenik u Kanadi ste se zalagali za slobodnu Hrvatsku, kad se stvorila neovisna država za slobodu se zalažete u neovisnoj Hrvatskoj. Gdje je lakše? Koje specifičnosti ima rad za Hrvatsku u iseljeništvu daleko od doma, a koje rad za slobodu i neovisnost na kućnom pragu?

-Svakako tu se radi o dva sasvim različita svijeta, dvije različite države, uvjeti i prilike za djelovanje itd. Naime moj rad kao i rad hrvatskih iseljenika  poput mene  do 90 tih godina prošlog stoljeća bio je baziran u prvom redu promicanju ideje hrvatskog naroda da sam odluči o svojoj budućnosti, pravo na slobodu i demokraciju.

Dalje, nastojali smo konstantno u sredinama u kojima smo živjeli, u gradovima i državama prikazati činjenično stanje koje je vladalo u Jugoslaviji, državi koja je po izvještajima međunarodne organizacije za ljudska prava Amnesty International, imala više političkih zatvorenika nego bivši SSSR u odnosu na broj stanovnika.

Nastojali smo uspostaviti različite vrste suradnje s  Hrvatima u domovini. Bila je to svakodnevna rovovska borba, između Davida (HRVATSKI POLIČKI EMIGRANT) s jedne strane, i Golijata ( JUGOSLAVIJA I NJEZINA DIPLOMACIJA I UDBINIH AGENATA) s druge strane. David je morao svaki dan raditi da bi preživio i prehranio svoju obitelj. Morao je  osim svog slobodnog vremena i finacirati , materijalno pomagati svoju organizaciju i njezine projekte.

Glavna karakteristika hrvatskih političkih emigranata iz tog vremena bila je bazirana na idealizmu, osobnom žrtovanju i velikoj i slijepoj ljubavi prema domovini. Dolaskom  u slobodnu i demokratsku Hrvatsku mnogi su se povratnici iz iseljeništva razočarali,  jer nisu očekivali niti su bili spremni prihvatiti maćehinski odnos prema njima.

Uzelo je dosta vremena da shvate  da i u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj koju su sanjali i za koju su se mnogi cijeli život  borili, važe ista pravila kao i u svim demokratskim kapitalističkim državama svijeta. To znači postoje jake interesne skupine koje vežu zajednički poslovni ili politički interesi, jaki i močni takozvani tajkuni koji su preko noći postali milijunaši i vlasnici ogromnih bogastava koje su mnogi od njih stekli na veoma upitan način.

Iznad svega, ogromna večina hrvatskih iseljenika povratnika nije mogla ni zamisliti da sprega i veza između  neokomunista, bivših udabaša i  agenata KOS je toliko jaka i utjecajna u hrvatskom društvu. I kao što su nekada naivno vjerovali da će nas nakon predaje na Bleiburgu, zapadni saveznici ponovo naoružati i pomoći da se borimo protiv komunističke Jugoslavije, ili pak da će nam Amerikanci, Njemci i Englezi  pomoći da srušimo komunističku Jugoslaviju sedamdestih godina prošloga stoljeća, tako je većina hrvatskih iseljenika bila uvjerenja da međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske priča o ustašama i partizanima, o agentima UDBE je završena priča. Kakva politička naivnost. Dolazim do zaključka da smo mi još politički naivni ljudi. Mišljenja sam da je naša država slaba, odnosno da nije još uređena, zato treba raditi da se osnaže državne institucije jer samo jake institucije su garancija da država dobro funkcionira, da ona opstane.

Koliko su iseljenička pitanja zastupljena u sveopćoj hrvatskoj politici?

Odgovorno tvrdim skoro ništa. Na osnovu moje spoznaje iseljeničko pitanje, mislim na tematiku hrvatskog iseljeništva, onda bih rekao da ne  budem totalni pesimista 5%. do 10% . Mišljenja sam kako je iseljenička problematika na državnoj razini i daleko od prioriteta  državne politike, što mislim da je pogrješno. Kao što sam već spomenuo trebali smo se ugledati u primjere Portugala, Španjolske, Poljske koji su osmislili strategiju povratka iseljenika , koja je već pokazala pozitivne rezultate.

Dalje smatram da bi se trebalo ukinuti  dvostruko oporezivanje povratnika, osmisliti i poticati veće investicije hrvatskih iseljenika. Ovaj propust ili bolje reći manjkavost državne politike prema hrvatskim iseljenicima u mnogome zamjenuje Hrvatska katolička Crkva koja kroz svoje katoličke misije i župe širom svijeta nadopunije veliku  prazninu u tim odnosima. No to nije dugorečna solucija. Osjeća se potreba a i u nacionalnom je interesu da iseljeništvo postane jedna od aktualnih tema naše državne politike.

Postoje institucije koje se bave pitanjima iseljeništva: Hrvatska matica iseljenika, Središnji državni ured za Hrvate izvan RH,… Koliko ste zadovoljni njihovim radom?

-Dobro se zna moj stav u vezi ove dvije institucije. Da budem fer i pošten prema djelatnicima kao i vodećim ljudima koji vode te dvije institucije mislim da oni pod uvjetima u kojima djeluju raed dobar posao. No, ja smatram i to, kao papagaj ponavljam od mog povratka u Hrvatsku, da se njihov program i odnos prema iseljenicima mora prilagoditi  izazovima 21 stoljeća, što nažalost nije istina. Jer kako protumačiti činjenicu da mnogi ravnatelji i ravnateljice, da ne spominjem njihova imena, nakon što završe svoj mandat jednostavno  se izgube u magli i uopće ih ne interesira iseljenička problematika.

Mišljenja sam da Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske bi trebao postati Ministarstvo za useljeništvo jer bi na taj način dobilo na političkoj težini i mogućnosti za efikasnije djelovanje. Na primjer, postavljam pitanje , zar nismo i koliko smo učinili da nastojimo doseliti u Hrvatsku tisuću do dvije tisuće Hrvata iz Venezuele koji žive u paklu?

Uvjeren sam da imamo strategiju u sklopu koje se razmišlja o planiranju i takve mogućnosti te da je to bilo relano sprovesti u djelo. Ili, na primjer, Hrvatska matica iseljenika. Svi znamo koju ju je i zbog čega  osnovao. Zar nebi bilo logično, prihvatljivo i iznad svega poželjno, da između ostaloga u sklopu te institucije postoji jedan odjel koji bi se bavio organiziranjem iseljeničkog turizma i na taj način omogućio veću financijsku neovisnost. Zar nebi bilo poželjno da Hrvatska matica iseljenika bude državni agent, subjekt preko kojega će naša razna ministarstva organizirati u većim hrvatskim zajednicama u svijetu institute poput Gothe institut, British council i slične institucije koje imaju druge države.

Službeni mjesečnik Matica koji je veoma informitivan mislim da nema tisuću pretplatnika u čitavom svijetu. Pitanje je zašto se nije nikada pokušalo uspostaviti poslovna suradnja u Hrvatima na drugim kontinentima, da oni tiskaju Maticu u svojim sredinama  s time da oni umetnu svoj prilog domaćih vijesti i događanja? Zar ne bi bilo dobro i poželjno da Hrvatska matica iseljenika u suradnji s Hrvatima u svijetu na primjer, organizira Tjedan ili mjesec dana Hrvatske u Torontu, New Yorku, Sydneyu, Frankfurtu…  u sklopu kojega će se služiti hrvatska hrana i piće, uz bogat kulturni program. Ovakvi i slični programi su ostvarljivi. Da ovo nije jeftina demagogija s moje strane, navesti ću primjer iz Toronta iz 1994. godine. Te godine na moju inicijativu mi smo u Torontu organizirali mjesec dana Hrvatske.

U sklopu toga projekta mi smo u World Centrar u Torontu organizirali grupnu izložbu tridest hrvatskih akademskih umjetnika, promociju hrvatskih vina… Uz to organizirali smo Prvi hrvatski filmski festival na kojem je u pet dana prikazano osam filmova s engleskim titlovima. Također smo imali gostovanje Hrvatskog kazališta iz Splita, plus dalamtinsku klapu iz Solina, sve u svemu 55 izvođača iz Hrvatske. Sva događanja i predstave odvijale su se u najpoznatijim dvoranama Toronta što je iziskivalo velika materijalna sredstva.

Na kraju mi smo bili u plusu, zahvaljujući prodaji karata i reklamama. Uvjeren sam da i dan danas je tako nešto moguće ostvariti. Međutim, ako to nekome predložite, samo vas čudno pogledaju, daju tisuću i jedan razlog zašto je to neostvarivo, i na kraju možete biti sretni ako vas ne optuže da nekoga rušite.  Zašto ne organizirati Smotru hrvatskog folklora na koju bi se moglo dovesto od 50 do 100 folklornih grupa iz čitavog svijeta. Dvije do pet tisuća mladih iz čitavog svijeta kroz dva tjedna upoznali bi svoju domovinu a plus ostvarilo bi se nekoliko tisuća noćenja, u turističkom smislu.

Hrvatski iseljenički kongres će biti prigoda da se na jednom mjestu otvore sva važna pitanja.

-Da budem iskren, mi ne očekujemo čuda. Iz iskustva prijašnja tri kongresa mi se ne možemo žaliti na hrvatske medije. Uglavnom u više manje svim dnevnim novinama, kao i na radio i TV postajama izašli su veoma opširni izvještaji o radu kongresa, objavljeni  mnogi intervjui s istaknutim sudionicima kongresa.

Imali smo svaki put za pokrovitelja predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Sabora, uzoritog kardinala Josipa Bozanića plus gradonačelnike gradova domaćina kongresa. Kao što sam već spomenuo cilj je da se o tematici odnosa između domovine i iseljeništva javno raspravlja, da se o tim odnosima upozna hrvatska javnost a iznad svega utječe na vladu da pokrene to pitanje na jednoj sjednici Sabora.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Hrvoje Hitrec: Vrageci bi ekspresno izmislili cjepivo i sve bi bilo gotovo do svibnja

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s Hrvojem Hitrecom u “Hrvatskom slovu”

I Vi ste u temeljima tjednika za kulturu Hrvatsko slovo, od početka, od prvoga broja, u tom miljeu, intelektualnom krugu, pri tom mislimo na Društvo hrvatskih književnika u devedesetima, u čijim su se prostorijama dogodile povijesne promjene, osnivala se stranka, koja je imala presudnu ulogu u stvaranju hrvatske države, a u tom je krugu bio i želio biti s hrvatskim piscima i intelektualcima dr. Franjo Tuđman. Jesu li to vrijeme ipak donosilo buđenje, osvješćivanje, neovisnost… konačnu realizaciju hrvatske težnje za samostalnošću pa onda i zanos, hrabrost, snagu? Kako sada gledate na ta zbivanja, želite li povući stanovitu paralelu?

Prije svega, čestitke i čast svima koji su u ovih dvadeset i pet godina održavali na životu Hrvatsko slovo, posebno onim suradnicima koji su to činili pro bono u zadnjem duljem razdoblju kada je Slovo bilo (i ostalo) na financijskom respiratoru. A glede Knjige Postanka sve je poznato onima kojima je poznato: znamenita tribina Društva književnika u veljači 1989. imala je na dnevnom redu dvije točke: pobudu pokreta za oslobađanje Hrvatske iz komunističke kaljuže i umjetne tvorevine Jugoslavije, te pokretanje lista za kulturu. Prva je točka iznenađujuće brzo realizirana, druga nešto sporije. Bolje tako nego obratno.

U svakom slučaju, mnogi od oni hkoji su prekinuli hrvatsku šutnju bili su poslije i utemeljitelji Hrvatskoga slova. Hrvatske vlasti stale su iza tjednika, nakon prvih napornih mjeseci Slovo je dobilo dostojnu težinu, vrlo dobre suradnike i odličnog glavnog urednika u liku pokojnoga Dubravka Horvatića, mojega prijatelja koji nije pristajao na kompromise ili diletantizam, čak je i meni jednom zaprijetio da će me baciti kroz prozor, a bili smo vrlo visoko na zadnjem katu zgrade u kojoj je i Društvo hrvatskih književnika.

U to vrijeme već su se nazirale pukotine u hrvatskom književnom svijetu kao i općenito u kulturi, oni koji su u vrijeme rata držali fige u džepu pomalo su izlazili iz mišjih rupa. Jedinstvo umjetnika svršetkom osamdesetih i početkom devedesetih (Satnija hrvatskih umjetnika!) više se nije ponovilo, klasične hrvatske podjele brzo su oživjele.

A usporedbe s vremenom zanosa, danas? Opet smo na stanovit način u sličnoj situaciji i moramo se pokrenuti ili nas ne će biti. Postupni gubitak suvereniteta Republike Hrvatske na svim područjima vidljiv je i u kulturi. Nagrizanje države počelo je, nastavilo se, i danas uspješno egzistira upravo preuzimanjem nadzora nad kulturnim životom, što i ne treba elaborirati jer je vidljivo i vrapcima na krovu. U svemu tomu polako su rezana krila i Hrvatskom slovu.

Slobodno Vas možemo zvati klasikom hrvatske književnosti, jedan ste od najplodnijih i najznačajnijih naših pisaca. No, zbog Vašega društvenog intelektualnog angažmana, Vašeg slobodnog duha, koji se ne savija i nije prestrašen i slijedom toga podoban, niste dostatno nazočni npr. na televiziji, iako ste istinski „televizijski“ čovjek… Sve to predugo traje i ne utječe na Vaše pisanje, Vaš rad, no to je gubitak za hrvatsku kulturu, za mlade naraštaje… preporučuju se za čitanje i gledanje svjetski bestseleri, manje smo osviješteni o hrvatskim izvrsnim piscima. Kako Vi to objašnjavate i postoji li valjana valorizacija u hrvatskoj kulturi? Na čemu je naglasak, koja su glavna obilježja hrvatske kulture u posljednjih 25 godina?

Hvala na komplimentima, ali ja sam uvijek govorio da je samo mrtav klasik dobar klasik. U mojem slučaju je svakako tako, jer će me klatež prešućivati dok sam živ, kao i sve one koji ne pripadaju ljevičarskom, orjunaškom ili infantilno trendovskom krdu koje se uvuklo u ustanove i medije. Na valorizaciju književnosti naših dana trebat će pričekati neki novi, daleki naraštaj, koji će biti zgranut i tražiti reviziju.

Meni je potpuno jasno da me opisani nitkovi mrze iz dna duše jer sam vrlo aktivno sudjelovao u političkom životu u vrijeme kada su izgubili svoju pravu domovinu, ali im u prilog ide da suvremene vladajuće strukture, plave ili crvene svejedno, njima sada svesrdno pomažu a meni odmažu. Zabrinuti su pomalo što u posljednje vrijeme često objavljujem nove knjige, povijesne romane, što sam još tu. Još više kada se pokušavam pojaviti u filmskim, kazališnim i sličnim poslima, pa i televizijskim.

Tu me je lakše dočekati, očito postoje nenapisane ali svima znane liste po kojima se projekti odbijaju. Slučaj s televizijskom serijom „Kolarovi“ koja bi mogla biti naš Berlin Alexanderplatz krajnje je simptomatičan, a traje već deset godina. Vrhovi HTV-a izbjegavaju me kao da imam korona virus.

Poštovani gospodine Hitrec, Vi ste se već prije dosta godina povukli, fizički, iz zagrebačke vreve, recimo tako. No, niste se povukli iz praćenja dnevnopolitičkih i kulturnih događanja. Dakako da kao čitatelji profitiramo od te djelomične izolacije, jer osim tjednih Vaših kolumni koje se objavljuju na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća i u našem tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo, i sada sigurno pišete i romane, drame, scenarije… hoćete li nam otkriti na čemu sada radite i kako na Vas utječe ovo vrijeme?

Bavim se politikom i sada, na svoj način (Blažen onaj koji daleko od politike svojim volovima obrađuje djedovske njive, reče Horacije), a ostao sam i u novinarstvu stalnom rubrikom, Hrvatskim kronikama. Dio tih napisa je ukoričen i rasprodan, a kada sam htio objaviti i drugu knjigu pod istim naslovom, s kolumnama napisanim u zadnjih pet godina „sredstva mi nisu dodijeljena“. Upozoreni su da je riječ o subverzivnom štivu. A što inače radim?

Kopam, kosim travu, pišem svakoga dana po tri minute do tri sata. Proizvodim. Knjige i povrće. Kada sam obećao samom sebi da ću napisati po jedan roman iz svakoga stoljeća hrvatske povijesti, sumnjao sam da ću uspjeti, ali do sada je već šest knjiga objavljeno i na dobrom sam putu. Nedavno se pojavio „Vladar Bosne“, predstavljanje još nije bilo da se ljudi ne zaraze hrvatskom baštinom.

Dok čekam, bavim se 9. stoljećem i vremenom kneza Branimira. Roman ima radni naslov „Dux Chroatorum“, vjerojatno i konačni naslov. Događa mi se kao i sa svim povijesnim razdobljima u koje sam do sada ušao: mislim da nešto znam, a ne znam gotovo ništa. Ni tko je bio Branimir. No baš to otvara beskrajne mogućnosti romanopiscu. Za ilustraciju: poznata su pisma pape Ivana VIII. ali ne i kneževa pisma papi. Kada dovršim roman, i ta će biti poznata.

Kako Vi doživljavate našu sadašnju manje-više prisilnu izolaciju, kod većine ljudi zbog odgovornosti prema zdravlju i sigurnosti drugih, ali i vlastitih obitelji, što se od nas sada zahtijeva. Što mislite kako će takvo stanje, ako još potraje, djelovati na psihu ljudi?

Književnici su odavno navikli na samoizolaciju, i kada nema pošasti. Čini se da sva ova Ostani doma situacija polako ide nabolje, među prvima otvaraju se knjižare, ali zašto ne i knjižnice? Bilo je i dobrih strana: Hrvati su opet pokazali da imaju smisla za humor koji spašava od depresije, toliku provalu duhovitosti odavno nisam vidio. Duh naroda je neslomljiv. I još nešto: svima je više-manje postalo jasno da se Hrvatska ne samo u nevoljama može osloniti samo na sebe, da se mora vratiti sebi, doći k sebi nakon dugoga razdoblja rasprodaja i ropskog podilaženja svemu i svakom, da treba korak po korak vratiti sve dimenzije svoga suvereniteta, pa i prehrambenog pogotovo, izvući se iz ralja stranih banaka, osoviti se još jednom u povijesti s barjakom svoga originalnog nacionalnog i kulturnog identiteta, a ne klipsati za nametnutim uvoznim „uzorima“ koji ga rastaču.

Preživjeli smo rat, velikosrpsku agresiju, ne tako davno, što je zastrašujuće i teško. Ratovi se ponavljaju u povijesti, ljudi žele oteti teritorij drugima i nemilice ih ubijaju. Jesmo li sada u ratu s neživim bićima? Jer mikroorganizmi pa i virusi su svugdje, u svemu i koliko znamo, ne mogu se izolirati iz biosfere, koje su sastavnim dijelom. Slijedom toga, ovo stanje sada značilo bi da smo u ozbiljnom biološkom poremećaju. Može li čovjek preuzeti vodeću ulogu i poboljšati biosferu? Ili će netko ovladati čovjekom s objašnjenjem da želi pobijediti viruse?

S virusima i bakterijama imamo vrlo solidan suživot, osim kada s vremena ne vrijeme polude i postanu agresivni. Kada bismo tako skladno živjeli s biljkama i životinjama, gdje bi nam bio kraj. Planet smo žrtvovali „razvoju“ i sada nam preko nevidljivih glasnika poručuje da se tornjamo na neki drugi dok se on od nas oporavi. Teškoće su i počele kada je čovjek ovladao planetom. Prije njega Zemlja je doista bila raj zemaljski. A glede opasnosti da tko iskoristi pandemiju za trajnu represiju i zabrane, ukidanje sloboda i prava, ta je prijetnja realna. Stari totalitarci ovih dana uživaju, ispunili im se snovi, a u njima prazne crkve, između ostalog.

Možemo li sada ustvrditi da se u povijesti čovječanstva nikada ništa ne mijenja… odnosno katastrofe se ponavljaju, ljudi umiru… Ponovno čitamo „Kugu“ Alberta Camusa… vjerojatno ne bismo vjerovali da se slično može dogoditi u naše vrijeme, da se mrtva tijela mogu slagati na hrpe i odvoziti u kamionima, kao što je to ovih mjeseci bilo u Italiji…čovječanstvo je opet bilo zatečeno, kao i prije, kao i uvijek… je li ljudskoj prirodi uopće svojstveno da bude tako oprezna i u strahu od ugroza da ih može predvidjeti i da se na njih može pripremiti?

Nema sigurnosti. Jedino je sigurno da ćemo svi umrijeti i bez covida, a kada nema zaraza, onda ljudi smišljaju ratove da malo prorijede naraslo pučanstvo. Ili se dogodi potres, kao nedavno u Zagrebu, pa najednom postanemo svjesni da hodamo po tankom ledu, odnosno kori. A kada nema prirodnih katastrofa, onda smo nesretni pa umjetno izazivamo kataklizme, recimo u obliku klimatskih promjena koje su koronom malo zaustavljene, ne zadugo.

I stanovnici Orana (A. Camus: Kuga) nakon nekoliko mjeseci bolesti, kuge, shvaćaju da ne pate samo oni, da se to odnosi na sve ljude. Jedan od likova iz knjige, Rieux, naglašava kako najsnažniju malodušnost izaziva navikavanje na očaj, koje je zapravo gore od očaja samog. Možemo li se na sve naviknuti i jesmo li se u ovim prilikama već navikli na ovakav način života, te koliko mislite da ljudi mogu izdržati u takvim uvjetima? Je li dostatno sačuvati budnu pozornost, paziti na higijenu i držati distancu od drugih ljudi? Kako trebamo čuvati svoju svijest, svoj duh?

Ne treba biti tako prestravljen i očajavati kao da smo svi stjerani u gulage na dvadeset godina. Mjesec, dva ili tri najveća je izrečena kazna, polovicom svibnja idemo doma, hoću reći idemo van. Bit će i nešto turizma, samo će češki ronioci morati imati maske. Laktovima će se pozdravljati samo oni kojima je laktarenje i inače u naravi. Našim epidemiolozima, liječnicima i sestrama podijelit ćemo državna odličja i preporučiti im da se ne počnu baviti politikom jer je zarazna, a popularnost kratko traje. A kada pitate kako se čuva duh, mislim da nema općenitoga recepta. Duh je sastavni, udarni dio riječi kao što su duhovnost i duhovitost, u mojem slučaju duhan. I ne treba zaboraviti da smo mi Hrvati narod nade, štono reče Ivan Pavao II., pa se uvijek nečemu nadamo i to nas održava.

Jesmo l i spremni za promjenu svijesti? Da ne možemo ići na posao, da ne možemo prehranjivati obitelj, da ne smijemo odnijeti šunkicu i jaja starim roditeljima na Uskrs, da ne smijemo sjediti i razgovarati s prijateljima, da ne možemo provesti koji sat u omiljenom kafiću, da su mladi ljudi zaustavljeni u viđanju djevojaka koje im se sviđaju, da su razdvojeni i neki koji su u vezi… ne smijemo na misu, bojimo se proći pokraj ljudi … sve nas to straši i ugrožava našu svakodnevicu, oduzima nam male navike, male životne radosti… smijeh s lica… Dobro, što Vi mislite kako će se to završiti? Hoćemo li se od sada morati stalno tako ponašati?

Kažem, sve će biti dobro. Čeka nas sedam mršavih krava, ali njih ćemo pojesti (parafraziram, zna se koga) i preživjeti. Neko ćemo vrijeme osjećati nelagodu u autobusnim i tramvajskim gužvama, paziti s kim se družimo. Da smo prije pazili, u bližoj povijesti, ne bi se našli u Jugoslaviji, recimo. Nadonosno je da su se mnogi Hrvati vratili u domovinu i sada ih treba zaposliti s pristojnim plaćama, samo da opet ne odu. Podatak da se u poljoprivredi može zaposliti četrdeset tisuća, točan je podatak, kao i otkriće koje nas je osupnulo – da se možemo sami prehraniti ako baš hoćemo. Najstrašnije bi bilo da dobijemo kolektivni imunitet na razne zabrane i pristajanje na metode Velikoga brata, što je gore od velike Srbije.

Jesmo li kao civilizacija bili isuviše nemarni prema majci prirodi pa nam se to sada osvećuje, dolazi do raznih poremećaja… Vas smatraju i ekološki osviještenim piscem, te se navode Vaše knjige za mladež: Eko Eko (1978.), Smogovci i strašni Bongo (1987.) i Zbogom Smogovci (1989.)… Jesu li navedene knjige kao takve korištene u obrazovanju, nije li to sjajan način da mladi razvijaju ekološku svijest?

Jest, nedavno preminuli povjesničar književnosti, akademik Dubravko Jelčić napisao je, otprilike, da sam najekološkiji hrvatski pisac. Barem u nečemu sam naj. Sve navedene moje knjige za djecu i mladež napisane su na vrijeme i ja sam se iskreno nadao da će utjecati na tadanji mladi naraštaj. Onda je taj naraštaj sazrio, pa i pomalo ostario, a stvari su se samo pogoršale. Nisu me ozbiljno shvatili, valjda zato što su te knjige pretežito humoristične, pa su mislili da se šalim. Sada te romančiće izbacuju iz lektire, baš kada su najpotrebniji.

Osim odnosa prema prirodi, važan je i odnos prema vlastitomu hrvatskom jeziku, kako to lijepo razmatra Antun Gustav Matoš: „Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što „kolo vode“ kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, „lijepi vrti morem plivajući“. S hrvatskim ste jezikom svakodnevno u doticaju, aktivno i profesionalno… je li se naša skrb o jeziku, naša osviještenost koju smo pojačali i naglasili osamostaljivanjem, sada ponovno smanjila, popustila, i u institucijama i na svim razinama, ili ste zadovoljni životom i razvojem hrvatskoga jezika?

Hrvatski je jezik jedinstven i veličanstven, njegovu posebnost nitko više ne dovodi u pitanje osim šačice ništarija koje su za to plaćene. Vidjeli ste kako se provela ona priglupa deklaracija o nepostojećem „zajedničkom jeziku“. Premda nisam jezikoslovac, jezikom se bavim i zato što mi je on, takoreći, sredstvo za rad, kao slikaru kist i boje. Riječi jezik i narod u staro hrvatsko doba značile su jedno te isto, ne slučajno. A da su jezik i domovina također istoznačnice, govore citati koje ste naveli. Znaju to hrvatski iseljenici, a zna i klatež vukovska koja i dalje parazitira, pokušavajući i s katedra filozofskih fakulteta vratiti kotač unatrag. Poseban je slučaj Inistitut za jezik i jezikoslovlje koji se samoproglasio arbitrom nakon podlog „umorstva“ Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Hrvatska povijest, velikani hrvatske povijesti, Vaša su inspiracija i likovi Vaših romana… kada biste sastavljali vremeplov hrvatske povijesti u najkraćim crtama, kako bi izgledao? Imamo li specifičnosti koje se ponavljaju i jesu li Hrvati dobri vojnici, ratnici?

O tome nema spora, i nema toga razdoblja u europskoj povijesti u kojemu hrvatski ratnički genij nije potvrđen. Od Ljudevita i Domagoja do Jelačića pa do Domovinskoga rata. Na takvom smo, lijepom (i opasnom) mjestu da su nas svi susjedi i komšije pokušavali porobiti i svi su na kraju dobili po gubici, od ranoga srednjeg vijeka do danas. Četrnaest stoljeća opstajemo pod svojim imenom, s kojim smo i došli na ove prostore, a toliki su narodi u međuvremenu nestali iz povijesti. I to je ta konstanta dostojna divljenja, kao što je i stalnost da su se u svakom nevremenu pojavljivali ljudi sa svojstvima vođa i vojskovođa. Nisam njima fasciniran, držim ih prirodnim pogodama u povijesnim nepogodama, brončane kipove pretvaram u ljude od krvi i mesa, a više no o njima govorim o suvremenicima koji su im podmetali klipove, to jest o jalu, ne samo hrvatskom.

Jeste li se trudili shvatiti koje su to kulturne vrijednosti koje se promiču u Europskoj uniji, kakvi se programi nude i na koji se način osmišljavaju projekti? Jedan od najsvježijih primjera i način na koji se ta kultura može promovirati i što se u nju može umotati je i nedavno postavljanje petokrake na neboder u Rijeci; klasičnim konzumentima kulture svi ti događaji izgledaju kao zbrka, pomalo kaotično… uglavnom se pozornost posvećuje nekim manjim skupinama u društvu i pazi se na njihova prava, na različitost.. imate li osjećaj da je to važnije od kvalitete djela koja se stvaraju, izvode, nastaju?

Upravo tako. Kao što Unija propisuje veličinu krastavaca, tako se ponaša i kada je kultura u pitanju. Značajnu prednost imaju projekti tematski upravljeni prema tzv. ranjivim skupinama koje odavno nisu ranjive nego nametljive i drske. Njeguje se licemjerna politička korektnost itd., a umjetnički domet nikoga ne zanima. Glavno je da u projektima nema nacionalnog nagnuća, jer je tu onda riječ valjda o populistima u umjetnosti, zaostalim divljacima iz vremena nacionalne romantike. Umijeće pisanja je nevažno – ako je tema „promašena“, projekt ne dolazi u obzir. Takve upute slijede i hrvatske kulturne vlasti. Ilustracija: kada sam nedavno poslao na natječaj za dramski tekst komediju o kazališnom redatelju koji „iz Europe“ dolazi u Zagreb postaviti na daske „Zlatarovo zlato“, pa se sve pretvori u bljutavo smeće, djelo je odbijeno slijedom baš unijatskih uputa jer je postdramsko prenemaganje u trendu, a ja ga, eto, ismijavam…O Rijeci prijestolnici kulture ne želim trošiti riječi, budući da je postala žrtvom korone. Šteta, bilo bi tu za mene materijala.

Kako bi se Vaš barun Trenk u romanu Špilberk, vojnik, kockar i junak, najpopularniji ratnik Europe u 18. stoljeću, tu snašao, s obzirom na to da je u svoje vrijeme preživio 102 dvoboja i 14 ranjavanja?

Dobar primjer. Barun Trenk, koji ima ulicu u središtu Zagreba, nije bio samo šarmantni razbojnik i kondotjer Marije Terezije, nije bio tek ratnik legendarne hrabrosti, nego i učen čovjek, salonski lav, veleposjednik, Prus podrijetlom, Hrvat, dotično Slavonac po osjećaju, muž koji je ostao bez žene i četvero djece u vrijeme epidemije kuge u Požegi. Za njega bi covid bio mačji kašalj. A to što je završio u tamnici Špilberk iznad Brna, zaslužni su uvelike – mediji. To jest novine kojih je tada u Beču već bilo u velikom broju, a Trenkovi su protivnici nahuškali novinare protiv baruna.

Kako bi se sada snašli Vragecovi i moram priznati da smo nostalgični na neki način, jer bi oni uvijek rješavali sve krize pa bi možda i sada izlazak iz gospodarske krize bio sveden na Bucine svinje u dvorištu ili Bongovu naftu u Jadranu?

Vrageci bi ekspresno izmislili cjepivo i sve bi bilo gotovo do svibnja. A svršetkom godine došla bi i Nobelova nagrada. Bucine svinje bi se razmnožile toliko da bi ih preostalo za izvoz.

Poznat je Vaš humor, kojim osvajate mlade i stare, a Igor Duda je u svom radu objavljenom u Historijskom zborniku, naslovljenom „S Bucom i Bongom protiv krize. Hitrecovi Smogovci, djetinjstvo i svakodnevica kasnog socijalizma“ napisao: „Hitrec pomoću humora ostvaruje važna obilježja dječje književnosti kao što su „spontanost, ležernost i nonsens“, ali humorom nudi i „dublju spoznaju svijeta“. Ispod sveta tako ipak „tinjaju ozbiljna životna pitanja“, što je potvrda stanovite „angažiranosti“ autora…“ Slažemo se da je Vaš humor ponekad ležeran, a ponekad i crn… odiše zagrebački, fakinski i zapravo nam jako nedostaje. Mislim da bi nam sad u vrijeme izolacije dobro došle tri serije Smogovaca na dan. Hoćete li nešto poduzeti u tom smislu?

Na žalost, Smogovci su završena priča, premda me glumci stalno nagovaraju da napišem nastavak. U kojemu bi oni igrali. Kako neki već imaju godina, rekao sam da ću napisati pet epoizoda pod naslovom „Smogovci u staračkom domu“. No, kada su vidjeli što se u domovima događa, prestali su inzistirati. Inače, repriza „Smogovaca“ u ovo doba kada su djeca zatvorena u kuće i stanove, vjerojatno bi dobro došla. Zadnja repriza bila je u doba svjetskog nogometnog prvenstva. Kada su se igrali produžetci, a stalno je bilo tako, Smogovci su skidani s programa, pa je repriziranje uglavnom prošlo nezapaženo.

Naravno, izvrstan ste poznavatelj i književnosti pisaca hrvatskoga podrijetla u iseljeništvu. Pisali ste o Josephu Georgu Hitrecu, piscu i prevoditelju (Zagreb, 1912. – Buffalo, New York, 1972.) i njegovu pustolovnom životu. Živio je u Indiji i Americi. U SAD-u je bio profesor književnosti i kreativnog pisanja na Kingsborough Collegeu u New Yorku te na Buffalo State Collegeu. U Hrvatskoj malo ljudi zna nešto o njemu, iako su prevedene njegove izabrane novele pod naslovom: „Terorist“. Joseph Georg Hitrec je na engleski preveo Andrićevu „Travničku kroniku“ i „Gospođicu“. Pisao je u tadašnjim vodećim američkim časopisima… iznimno zanimljiva biografija. Voljeli bismo više znati o njemu. Mogu li se nabaviti njegove knjige na engleskom jeziku? Recite nam više o njemu, te jeste li ga upoznali i jeste li u srodstvu?

Moj stric, Josip Juraj Hitrec alias Joseph George Hitrec i danas je nepoznanica za mnoge. Književnim radom počeo se bio baviti u Hrvatskoj, s Vladimirom Jurčićem i Ivanom (Goranom) Kovačićem objavio je prvu zbirku pjesama, a 1933. zauvijek napušta domovinu i do svršetka Drugoga svjetskog rata živi u Indiji. Tada odlazi u New York, piše romane o indijskom društvu, na engleskom jeziku, postaje američkim književnikom, nagrađen je Harperovom nagradom ( kuću Harper Bonifačić uspoređuje s predratnim Kuglijem u hrvatskim relacijama).

Toga pustolova i pisca upoznao sam šezdesetih godina kada je došao u Zagreb na nekoliko tjedana, a u Beogradu dogovarao prijevode Andrićevih djela. O njemu je u Hrvatskoj opširnije pisao samo Branimir Donat u knjizi „Središte na rubu“, pa sam i ja tek tada saznao mnogo više nego što sam znao o ranim zagrebačkim godinama. Zanimljivo je kako Donat objašnjava nezainteresiranost za J.G. Hitreca tih šezdesetih godina kada je posjetio Zagreb: „Bio je to trenutak kada nije vladalo zanimanje za egzotiku, a Trećeg svijeta bilo nam je pun kufer iz dnevne titoističke politike. Stoga ni autor koji je pisao o Indiji na razmeđi kolonijalizma i nacionalne emancipacije, nije mogao postati hit.“ Visok, snažan i elegantan samo je jednom došao u prostorije Društva književnika i poslije mi rekao da je bio iznenađen „ležernom“ atmosferom za šankom, posebno stilom odijevanja.

Dok ne bude izumljen učinkovit lijek protiv koronavirusa, možete li nas obradovati nekom utješnom rečenicom za kraj razgovora, možda da će Hrvatsko slovo preživjeti i ove nevolje, koje su ipak puno opasnije i veće od naše besparice, od ignoriranja nacionalnih projekata, od neshvaćanja izvrsnosti organizacije Svjetskog festivala hrvatske književnosti, koji je prošle godine priređen po prvi puta i na kojemu se pokazalo kako književnici hrvatskoga podrijetla iz različitih država Europe i svijeta, trebaju komunikaciju s matičnom domovinom, trebaju taj osjećaj da pripadaju i hrvatskome jeziku i književnosti… pa ako Vam povjerujemo i uvjerite nas da ima nade za te projekte, značit će to da smo još uvijek idealisti, entuzijasti i da nismo postali skroz dešperatni…

Hrvatsko slovo je fenomen, već i poradi tolikoga trajanja. Radio sam u životu u mnogim novinama, pa i tjednicima, znam kako je krvav taj posao, posebno ako nema dobro zaleđe i potporu, a nekmoli kada mu rade o glavi, kao sada Slovu koje ima pridjev hrvatski, što je skandalozno. I još se Hrvatsko slovo drznulo organizirati Svjetski festival hrvatske književnosti, što mnogi uopće nisu razumjeli, to jest da je riječ o okupljanju pisaca koji ne žive u Hrvatskoj, a pišu hrvatskim jezikom.

Dubravka Vidak
Hrvatsko slovo

Hitrec: Hrvatska ima budućnost, pitanje je samo kakvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari