Pratite nas

Razgovor

Akademik Davorin Rudolf: Srbi navješćuju odcjepljenje, a Bošnjaci sve čine da BiH ostane bez Hrvata

Objavljeno

na

Na znanstveno-stručnome skupu “Hrvati Bosne i Hercegovine – nositelji europskih vrijednosti?”, održan prošloga tjedna u Neumu, sudjelovao je i akademik Davorin Rudolf, koji se svojim izlaganjem u mnogočemu razlikovao od ostalih referenata. Tragom toga izlaganja, a s obzirom na to da je riječ o bivšemu ministru vanjskih polova, dugogodišnjem veleposlaniku te stručnjaku u području međunarodnoga prava, željeli smo upozoriti na neke naglaske iz toga izlaganja, ističe Marko Curać za Hrvatski tjednik, prenosi HKV.

Smatrate li da je izborni zakon jedini problem Hrvata u BiH?

Nije izborni zakon jedini problem. Hrvatski politički, točnije stranački lideri u BiH, dužni su konačno jasno definirati svoju političku doktrinu i ciljeve. Ako se odluče za cjelovitu i demokratsku BiH, primjerice, za neku specifičnu inačicu poput četiriju zemljopisnih regija, kantoniziranu državu, trodijelnu federaciju ili uniju triju republika, ili neki drugi model, treći entitet primjerice, dužni su utvrditi tu svoju jasno definiranu politiku koja će im zajamčiti status jednakosti s Bošnjacima i Srbima. Krajnje je vrijeme. Srbi su s Republikom Srpskom maksimalno ostvarili svoje zahtjeve i ciljeve. Bošnjaci su postupnim preuzimanje poluga vlasti u Federaciji postigli minimum pretenzija. A Hrvati u BiH osipaju se, napuštaju svoju djedovinu ili se izlažu agresivnoj bošnjačkoj asimilaciji.

Mogu li Hrvati u BiH ostvariti svoje ciljeve bez podrške Hrvatske?

Iluzija je i velika naivnost, ako netko misli da Hrvati u BiH mogu ostvariti svoj status konstitutivnoga u svemu jednakopravnoga naroda s Bošnjacima i Srbima sami, bez jasne, odlučne i čvrste službene podrške Republike Hrvatske i njezina angažiranja u međunarodnoj zajednici. Bez podrške i zalaganja Republike Hrvatske odužit će se i primanje BiH u članstvo Unije.

Jesu li to zadatci samo za stranke na vlasti?

Ostvarivanje dužnosti koju nalaže naš Ustav u članku 10. o odnosima s Hrvatima u Bosni i Hercegovini, valja ostvarivati stalnom službenom suradnjom svih tijela državne vlasti Hrvatske i BiH, ali i suradnjom i angažiranjem vodećih političkih stranaka saborske većine u Republici Hrvatskoj, pa i vodećih stranaka oporbe u Hrvatskoj, s jedne strane, te vodećih i oporbenih hrvatskih političkih stranaka u BiH, s druge. Hrvatskim Ustavom zajamčenu “osobitu skrb i zaštitu dijelova hrvatskoga naroda u BiH” ne može ostvarivati samo stranka (ili koalicija stranaka) na vlasti u Republici Hrvatskoj, ma koja to stranka (ili koalicija) bila. Istaknuo bih također: institucije hrvatske državne vlasti i političke stranke u Hrvatskoj dužne su ostvarivati „osobitu skrb i zaštitu prava i interesa dijela hrvatskoga naroda u BiH” isključivo radi dobrobiti Hrvata u BiH i hrvatskoga naroda u cjelini, a nikako povremeno, radi pridobivanja glasova birača u BiH u vrijeme izbora koji se održavaju u Hrvatskoj.

Može li Hrvatska definirati vlastitu politiku prema BiH, neovisno o hrvatskim političkim strankama u BiH?

Može, kao i svaka druga suverena država. Ali tako definirana politika mora biti u skladu s čl. 10. Ustava Republike Hrvatske.

Čini se da je BiH ponovno na raskrižju putova?

Svi se pitaju kako će završiti stabilizacijski procesi u “nezavršenoj” državi Bosni i Hercegovini? Još uvijek je temeljno pitanje, rekao bih pitanje svih pitanja, hoće li BiH postići stabilnost kao cjelovita, zajednička, suverena demokratska država triju istinski ravnopravnih konstitutivnih naroda, Hrvata, Bošnjaka i Srba. Hoće li ostvariti taj model i državni ustroj, koji su po meni, u ovome povijesnome trenutku – ponavljam: u ovome povijesnome trenutku – jedino realni i samoodrživi.

EU nema državnika, a ne snalazi se ni NATO

Kao da se plašite i drugih inačica?

Lideri Republike Srpske otvoreno nagovješćuju amputaciju BiH i, čim se ukaže pogodno vrijeme, pripajanje Srbiji.

Amputacije teritorija redovito uzrokuju oružane sukobe i ratove, najčešće zbog razgraničenja. Pogledajte zemljovide i granice između entiteta u BiH. U Daytonu su granice povučene da se na svaki način zaustavi i okonča rat, a ne da se jednoga dana zbog njih započne novi.

U Federaciji BiH uzvik: “Marš kući”, upućen svojedobno hrvatskome premijeru, simbolizira bošnjačke aspiracije i cilj: postizanje apsolutne dominacije u Federaciji. Grubo govoreći: ostvarenje unitarne bošnjačke države bez Hrvata. Na žalost, među Bošnjacima nema hrabrih znalaca koji će upozoriti svoje lidere da je ostvarivanje nasilne bošnjačke dominacije u Federaciji BiH eksploziv koji će u konačnici definitivno razoriti državu Bosnu i Hercegovinu.

Dojam je da svima u BiH nije jednako važno pristupanje EU. Je li EU jedini izbor za BiH?

EU možda nije najsretniji izbor za jednu malu zemlju poput BiH jer su struktura i način odlučivanja u Uniji utemeljeni na koncepciji da najvažnije odluke donose najmoćnije države. Vidjeli ste kako je prije nekoliko dana izabran predsjednik Europskoga vijeća Donald Tusk, neformalni predsjednik EU-a. Poljska se vlada žestoko protivila izboru, ali Tuska je podržala gospođa Merkel. I on je izabran samo s jednim glasom protiv. Poljake nije podržao ni njihov veliki prijatelj Orban. To su realnosti u međunarodnim odnosima.

EU je generalno preslik Bečkoga kongresa iz 1814. i Jalte iz 1945. U takvu je ozračju umijeće za malu zemlju optimalno ostvarivati nacionalne interese i sačuvati nacionalni identitet. Valja mi ipak reći da je istodobno, usprkos svemu, članstvo u EU izuzetno važno. Možda EU doista nije najsretniji izbor za BiH – u sličnim dvojbama bila je svojedobno i Hrvatska – ali je jedini! Ako država nije članica Unije, osuđena je trajno trunuti na periferiji Europe.

Ali BiH će još dugo biti u čekaonici EU?

Po svemu sudeći – prema sadašnjim prognozama – BiH će godinama čekati, možda i desetljeće, do punopravnoga članstva. Nedavno je hrvatski premijer rekao da tromost EU u primanju novih članica ostavlja jugoistočni prostor Europe za penetriranje novih igrača. Rusije i Turske, primjerice. Po mojemu mišljenju, međutim, najporaznije je, najbrutalnije to što se tijekom toga dugog vremena čekanja još više produbljuje jaz između standarda postignutoga u ekonomijama država članica EU i standarda u BiH.

Računica koja kazuje da bi bilo potrebito – ako se zamrznu na sadašnjoj razini sva gospodarska i novčarska postignuća u Uniji – pet, čak i šest desetljeća, dok bi ih BiH dostigla. Ima takvih računica koje bacaju u očaj i razjaruju, pa se pitam: koliko su kratkovidni i nekompetentni aktualni europski lideri da ih ne brine taj nonsens, taj potencijalni izvor opasne nestabilnosti u Europi koji nastaje zbog kompliciranoga postupka i dugoga čekanja država kandidatkinja pred vratima Unije?

Zašto je EU tako spora i statična, bez imaginacije?

U institucijama EU-a namnožila se birokracija, spora i teška. Nema velikih državnika, primjerice, poput one garniture velikih lidera nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Pogledajte aktualnu vodeću ekipu. Formalno prvi čovjek EU-a Donald Tusk, predsjednik Europskoga vijeća, kandidiran je i izabran unatoč prosvjedu poljske vlade. Predsjednik vrlo važne i utjecajne Europske komisije Jean-Claude Juncker svojim neozbiljnim i neodmjerenim izjavama stalno iznenađuje ozbiljan svijet.

Dok su bili zajedno Tusk, Juncker i Schulz, predsjednik Europskoga parlamenta, ta su trojica gotovo s radošću komentirali brexit. A britanski je brexit povijesna, tragična odluka s nesagledivim učincima za Europu. Brexit je uzrokovao potres u Uniji i potaknuo grmljavinu zbog moguće fragmentacije Europe. Vidjet ćemo što će se dogoditi u Škotskoj, koja ponovno priprema izlazak iz Velike Britanije. Potom u Sjevernoj Irskoj. U Europi ima oko 20 naroda i manjina koji bi željeli proglasiti odcjepljenje ili samostalnost.

Ali ne snalazi se baš ni NATO?

U pravu ste. Zar nije tragično da je između država članica NATO-a, vojnoga saveza, na granicama postavljena bodljikava žica! Između Hrvatske i Mađarske, Hrvatske i Slovenije, primjerice. Američki predsjednik Donald Trump oštro je kritizirao EU, posebice Njemačku. U Bruxellesu su skočili na noge, iznenađeni i ljutiti. A Trump je rekao istinu.Naravno, nas posebice zanima što će se dogoditi ako u Francuskoj pobijede radikalni populisti?

Svakojake su drame moguće. Posebice na ovim prostorima na kojima još nisu završeni povijesni procesi formiranja država. Svaki pomni analitičar zna da će svi Albanci, kad se stabiliziraju prilike na Kosovu, nastojati ostvariti jednu nacionalnu državu zamišljenu još u vrijeme Prizrenske lige i Berlinskoga kongresa 1878. Kako će završiti pokret za autonomiju Vojvodine, koji tinja? Koliko će Srbija biti ustrajna u ponovnome poticanju na pobunu hrvatskih Srba u nekadašnjim tzv. “krajinama”?

Sve su to događaji koji se mogu očekivati u bliskome razdoblju. Oslabljena EU i slinav NATO te zapletaje ne će riješiti. Dapače, možda će ih još i umnožiti. Srećom, moja je prognoza: Francuzi ne će napustiti EU. Amerikanci se ne će povući na klasični izolacionizam svoga predsjednika Jamesa Monroa iz 1823. jer je svijet postao malen. Konačno, probudit će se i tromi Europljani.

Ustav RH

“Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom.

Dijelovima hrvatskoga naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske” (čl. 10. Ustava Republike Hrvatske).

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Andrija Hebrang: Bi li Slovenija pristala da joj uzmemo 25 bledskih jezera?

Objavljeno

na

Objavio

Gost Novog dana na N1 televiziji bio je bivši HDZ-ov ministar zdravstva i obrane Andrija Hebrang.

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović počinje u srijedu trodnevni službeni posjet Bosni i Hercegovini u sklopu kojeg će posjetiti Sarajevo i srednju Bosnu te prvi put Bosansku Posavinu. Bilo je mnogo burnih reakcija na njezin posjet turskom predsjedniku Erdoganu. Može li predsjednica posjetom BiH riješiti neke probleme između dvije zemlje?

“Mislim da su burne reakcije upravo zbog toga što nakon dugo vremena Hrvati u BiH imaju punu podršku politike Republike Hrvatske. Iako su političari po našem Ustavu obavezni pomagati Hrvatima u BiH, to baš nije slučaj. Predsjednica doista vodi jednu pozitivnu politiku. Hrvati u BiH bez lobiranja i vanjske podrške nemaju spasa, nema opstanka.”

Što ako predsjednicu dočekaju prosvjedi?

“Bilo bi logično na jedan način, obespravljanjem prava Hrvata drugi povećavaju svoja. Ne bih ja tome pridavao neki veći značaj.”

Hoće li se promijeniti Izborni zakon u BiH?

“To je pitanje međunarodne zajednice jer međunarodna zajednica je majka BiH. Kao sudionik tog vremena nisam razumio kako se tri konstitutivna naroda mogu smjestiti u dva entiteta, kako to može na dugi rok opstati. Mnogi su tada govorili da je to moguće, general Klein me uvjeravao da će to biti dobro rješenje, da će se Hrvati i muslimani stopiti u jednu cjelinu. To se nije dogodilo, Hrvati imaju puno manja prava i međunarodna zajednica koja je stvorila taj ambijent mora ga korigirati.”

U posljednje se vrijeme počelo podosta pričati o takozvanom Daytonu 2.

“Kako nisam sad više aktivno u politici nemam dovoljno informacija, navodno se u Americi počelo govoriti o korekciji Daytona i mislim da bi takva jedna korekcija, da se Hrvatima daju prava da ne budu narod niže razine, bila dobar potez. Ako to dođe iz Amerike ima šansu uspjeti, ako ne dođe od tamo ne vidim da Europska unija može nešto napraviti.”

Može li Europska unija napraviti nešto po pitanju graničnog spora Hrvatske i Slovenije?

“Ne može, EU brine sasvim druge brige, a ne svojih članica. Brine brigu o subjektu zbog kojeg je napravljena.

Ja se čudim da se diže bura oko sukoba sa Slovencima, problema nema. Problem je riješio Ustav – suverenitet Republike Hrvatske se proteže nad kopnom, morem i zračnom prostoru. Jasno smo rekli da je suverenitet nedjeljiv, neprenosiv i neutuživ. O čemu mi raspravljamo? Znamo da je granica sredina Savudrijske vale i da nitko ne može uzeti Hrvatskoj 35 kvadratnih kilometara. Granice jedino može mijenjati Sabor, a on se jasno opredijelio – ne prihvaća arbitražu jer je kompromitirana tako da tu ne vidim apsolutno nikakav problem.

Taj spor će se rješavati sljedećih godina i godina bilateralnim pregovorima.”

Je li rješenje da se arbitraža preimenuje u bilateralni sporazum?

“U tom slučaju bi se netko morao odreći 35 kvadratnih kilometara hrvatskog područja. Tko bi to bio? To je kao da mi uzmemo 25 bledskih jezera. Bi li to Slovenija prihvatila?”

Bili ste ministar zdravstva, u kakvom je stanju naš zdravstveni sustav?

“Zdravstveni sustav u Hrvatskoj je u usporedbi s novcem koji izdvajamo izvanredno dobar. Izdvajate 700 eura po glavi stanovnika, a želite Njemačku koja izdvaja 3000. Bunite se što su liste čekanja tolike, a izdvajate dva puta manje nego Slovenija. Ne može se restrikcijama uštedjeti toliko koliko malo uplaćujemo.

Mi danas prvo moramo izračunati koliko ukupno i kojih zdravstvenih usluga Hrvatska treba pa onda izračunati koja je to cijena. I reći građanke i građani mi trebamo četiri milijarde godišnje, a imamo tri. Tako će se doći do istine. Ne možemo biti zadnji u EU po izdvajanju za zdravstvo, a po mogućnosti usluge smo pri vrhu. U zadnjih 15, 20 godina medicina je strahovito poskupjela: nove tehnologije, novi lijekovi, dijagnostika… To sve košta strahovito puno, a imamo zdravstveni zakon koji sam ja donio 1993. Ono je bio zakon za one gabarite, ovo je sad nešto drugo.”

Treba li smanjivati usluge ili povećavati cijene?

“Nema trećega. Ja nisam za smanjivanje usluge, ali sam da izdvajamo za zdravstvo koliko i drugi. Ima novca, koliko dajemo za zdravstvo toliko dajemo za alkohol i cigarete. Nije li vrijeme da se preraspodijele davanja, mora se naći konsenzus.”

Vidite li neke nove, snažne osobe u hrvatskoj politici?

“Teško mi je reći jer ova današnja politika je sasvim drugačija, ide mirnijim i kompromisnijim smjerom. Mi smo ušli u eksperiment velike koalicije HDZ-a, HNS-a. Velika koalicija znači da za stolom sjede dvije ideološki potpuno različite strane. To znači kočnicu za reforme, tome sad svjedočimo.”

facebook komentari

Nastavi čitati

Naši u svijetu

MIROSLAV PIPLICA: NAKON TURIZMA, ISELJENICI NAJVIŠE PUNE PRORAČUN

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor Mladena Pavkovića s Miroslavom Piplicom, dugogodišnjim predsjednikom Austrijsko – hrvatske zajednice za kulturu i šport u Beču

Miroslav Piplica je dobro znano ime među hrvatskim građanima koji žive u inozemstvu, poglavito u Austriji, gdje je među ostalim i dugogodišnji predsjednik Austrijsko-hrvatske zajednice za kulturu u i šport. Početkom Domovinskog rata napustio je sigurno zaposlenje u Beču, vratio se u Hrvatsku i pridružio hrvatskim braniteljima. Uvijek je u pokretu, uvijek u nekim akcijama, prije svega humanitarnim. Dosad je organizirao veliki broj humanitarnih akcija i manifestacija, a pomagao je i obiteljima Gotovine, Markača i Kordića, kad je najviše trebalo. Od prvih dana vezan je uz HDZ-e, predsjednik je ogranka ove stranke za Austriju, a ponovno je izabran, na mandat od četiri godine,  kao  predstavnik Hrvata iz Austrije pri vladinom uredu za iseljeništvo.

Razgovarali smo s njim o njegovoj borbi za Hrvatsku, problemima dijaspore, ali i očekivanjima brojnih iseljenika.

Pa, gospodine Piplica, kakav je danas položaj Hrvata u Austriji? Naime, dugo radite i živite u ovoj državi, pa nam možete reći jesu li Hrvati složni, je li se druže, odnosno kakav je njihov odnos prema hrvatskoj Domovini?

 

Hrvati su počeli dolaziti u Austriju još prije pet stoljeća, a Gradišćanski Hrvati, imaju status Hrvatske manjine u Austriji. Mi koji smo došli na privremeni rad u Austriju dosta dobro smo se snašli. Evo već treće i četvrte generacije završavaju i fakultete, tako da je njima puno bolje nego mnogima koji su došli za vrijeme rata i nakon Domovinskog rata. Austrijsko Hrvatska zajednica za kulturu i šport u Beču je najbrojnija i najaktivnija zajednica Hrvata u svijetu. Unutar zajednice imamo 18 udruga koje su iznimno dobro povezane. Naravno, uvijek nedostaje vodećih ljudi, sve manje želi raditi u društvenim organizacijama, jer je to vrlo nezahvalno, uvijek se nađe netko tko kritizira one koji se trude i rade, ti koji daju kritike većinom su ljudi koji ne rade ništa. Što se tiče odnosa sa hrvatskom Domovinom,  jako smo emotivni, Na žalost, Domovina nam i nije baš u poziciji kakvu bi mi željeli, ali nadamo se uvijek boljem. Od prije četiri godine imamo državni ured za Hrvate izvan RH, to pomalo približava iseljenike i matičnu Hrvatsku.

Predsjednik ste i najveće i najznačajnije udruge koja okuplja Hrvate u Austriji. Koliko ima članova, koje su vam najvažnije aktivnosti?

Naša zajednica,, kao što sam već rekao, ima brojne udruga i oko pet tisuća aktivnih i „pasivnih“ članova. Sve je više na žalost onih koji spadaju u ovu drugu kategoriju. Ali svakako moram pohvaliti stotinjak ljudi koji neumorno rade i održavaju Hrvatske udruge , ne štedeći vremena , a ni novca. Imamo osam folklorni društava, tamburaški sastav, Hrvatsku nogometnu ligu, dosta organiziramo humanitarne akcije…

Osobno ste poznati i cijenjeni i kao iznimno veliki humanista. Naime, često pomažete, poglavito hrvatske branitelje i stradalnike. Imate li u tome potporu i drugih?

Dosad sam, poglavito od početka Domovinskog rata pa do danas, organizirao toliko humanitarnih akcija da ih ne mogu ni pobrojati. Kako u Austriji tako i u Hrvatskoj. U tome mi pomažu i neki moji prijatelji i na tome ih veliko hvala. Na žalost, riječ je manje-više uvijek o istim ljudima, sa velikim srcem! No, kako svakodnevno primamo veliki broj poziva za pomoć nemoguće je svima udovoljiti.

Sudionik ste i hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Dragovoljno ste napustili siguran posao u Beču i krenuli u obranu Domovine. Kako se danas osjećaju ljudi iz dijaspore koji su branili i obranili hrvatsku državu?

Otišao sam iz rodnog Imotskog i mojih Zmijavaca 1987. u Njemačku, tj. Frankfurt,  a zatim me posao odveo i u Luksenburg. U Beč sam došao 1990., oženio se, sredio radnu dozvolu, imao dobro zaposlenje, ali stan i automobil Na žalost, nisam mogao dugo uživati u svemu tome, počela je agresija na Hrvatsku. Nisam mogao gledati putem medija, osobito televizije, u mirnom Beču kako svakodnevno ubijaju, protjeruju nevini hrvatski narod, pale kuće, siluju, pljačkaju…Stoga sam gotovo preko noći odlučio napustiti lijep život i sređenu obiteljsku situaciju. Srce me vuklo natrag u Hrvatsku, u borbu protiv srbijanskog agresora. Prijavio sam se u 4. brigadu, tj. u 72-gu. Vojnu policiju. Zadnji moj teren bio je oslobađanje Hrvatskog juga bliže Cavtata. Zbog obiteljske bolesti vratio sam se u prosincu 1992. u Austriju. Međutim,  dok sam bio odsutan izgubio sam radnu dozvolu, pa nedugo i brak. Srećom dao sam se u sport, pa sam to lakše podnosio sve muke, a nakon godinu dana ponovnog rada na crno dobio sam radnu dozvolu, te se još više posvetio sportu i prikupljanju raznih humanitarnih pomoći obiteljima poginulih hrvatskih branitelja i invalidima Domovinskog rata, To mogu potvrditi deseci invalida ponajviše iz Imotske krajine. U sportu sam napravio zavidnu karijeru bio sam višestruki  profesionalni prvak Europe i svijeta u kick boxingu, imao sam dosta i humanitarnih mečeva. Danas se mnogi branitelji, a i Hrvati pitaju zašto smo se borili? Ja nisam ni blizu prošao kao mnogi drugi u ratu, posebno oni koji su dali svoje živote i dijelove tijela, koji su ostali teški invalidi. Jedan sam od onih koji znaju za što smo se borili i izborili. I da sutra ponovno treba ići braniti Domovinu bio bih među prvima, bez obzira na godine života. Čvrsto vjerujem u našu Domovinu i hrvatski narod i nadam se da će  sutra biti bolje. Ne smijemo čekati da nam netko nešto da pa da će nam biti bolje. Svatko  od nas mora dati nešto od sebe. Uvijek se držim tog da ako ne posijemo nemamo što ni brati.

Nego, što ste stekli, ako se smije znati, dugogodišnjim radom u inozemstvu?

­ Kada radite humanitarne stvari onda ste često pod kritikama i optužbama zavidnih, čak ih možemo nazvati i zlobnih ljudi. Na žalost, u mojih 30 godina rada vani još nisam napravio kuću nigdje u Hrvatskoj, imam na obiteljskoj kući jedan stan u Zmijavcima koji još nisam ni završio, u Beču također nemam svoj stan, ja i prijatelji smo otvorili kafić u Beču, tu smo u najmu, nemam ni štedne knjižice, ali sam, vjerujte, ipak jako bogat. Bogat sam jer sam zdrav, što imam krasnu obitelj gdje vlada ljubav i zajedništvo, od moje žene i djece, braće, sestara, njihove djece, jako puno prijatelja i  ljudi kojima sam pomogao, što mi svakodnevno zahvaljuju, iako ako pomažete ne treba vam nikakva zahvala.

Mnogi danas, na žalost, odlaze iz Hrvatske i vjeruju da je vani – „med i mlijeko“. Je li to baš tako?

Već sam istaknuo da sam otišao prije rata na privremeni rad u Njemačku i završio u Austriji i ne mogu ljudima reći da ostanu u Hrvatskoj i da je u Hrvatskoj dobro. Svi znamo da nije, da je Hrvatska na žalost još daleko od tzv. pravne države, da se ne kažnjavaju ratni zločinci, da su ljudi pod ovrhama, da ima lopovluka na sve strane, itd.  No,  ne mogu više reći kako se za razliku od Hrvatske dobro živi u Austriji ili Beču. Do prije ulaska u EU u Austriji je bilo med i mlijeko, ali na žalost svake godine je sve gore i teže.  Ja sam ugostitelj, ali i predsjednik velike Hrvatske zajednice pa znam da ima puno ljudi koji ovdje jedva preživljavaju, koji krpaju od mjeseca do mjeseca.  Ako, srećom,  muž i žena rade može se čak i relativno dobro živjeti. Nama je problem što živimo dva života, jedan je u državi gdje radimo i trenutačno živimo, a drugi u Domovini Hrvatskoj ili BiH, ovisno gdje je tko rođen. Tako da novac koji zaradimo imamo za osobne potrebe, ali uvijek dio šaljemo i svojima u Domovinu.

U Beču, kažete, vodite i kafić. Čujemo da se kod vas jedino ne svira folk ili narodna glazba!?

Prije toga, imao sam godinama jedan mali kafić i nikada nisam pustio narodnu muziku, dok sada sa prijateljem držim kafić malo veći. Također ne dopuštamo sviranje folk glazbe, ali to je vjerujte na našu štetu. Mnogi nas zbog toga nazivaju „ustaškim kafićem“, zato što svira i pjeva Mate Bulić Mišo Kovač, Škoro, Rozga, svira i Severina i Ivan Zak, Oliver, Jole, Zečić i svi hrvatski pjevači.  Naravno da pustimo i Thompsonove pjesme. Bez toga ne ide. No, na žalost ako voliš svoje danas si odmah nacista, fašista ili ne znam ni ja što. Želim da mladi slušaju hrvatsku glazbu, da uče hrvatsku povijest da kao ja ne mrze nikoga, ali da vole – svoje.

Ljudi poput vas često su, kako ste i sami rekli, na meti i raznih „kritičara“. Tko su ti i zbog čega vas povremeno napadaju?

Da, već sam istaknuo da ima „kritičara“, ali to su oni koji ne rade i nisu pomogli nikom ništa, Njima smeta nečiji rad, nečiji uspjeh. Danas je inače popularno ljude ogovarati i veseliti se tuđim nevoljama, neuspjesima ili propasti. Ti koji i mene povremeno bez razloga nadaju su obični zlobnici i ljudi bez trunke morala.  Razmišljate li ipak  o povratku u Hrvatsku?

U stvari ja, vjerujte, nikada nisam ni otišao iz Hrvatske, mogu se vratiti sutra ili bilo kada. Učinio sam mnogo za svoju Domovinu, a neke i  „zadužio“  koji bi mi sutra pomogli da dobijem dobar posao, oni mi kažu da sam to i zaslužio. No, opet nekako mislim da bi bilo kritičara koji bi rekli kako sam došao iz Beča i nekome uzeo jedno ili dva radna mjesta. Kada sam otišao u sveti Domovinski rat u rat, mnogi su mi rekli da su ovakvi ljudi kao ja potrebniji vani, ali srce me vuklo nakon što sam vidio patnje svojeg naroda. Neke statistike govore da ljudi iz dijaspore donesu i ostave godišnje oko 15  milijardi kuna u Hrvatsku, ali ja vjerujem da je to i preko dvadeset. Nakon turizma mi smo druga grana popunjavanja hrvatskog proračuna! – rekao nam je Miroslav Piplica, predsjednik jedne od najbrojnijih i najorganiziranijih hrvatskih zajednica u svijetu.

Razgovarao: Mladen Pavković/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari