Pratite nas

U potrazi za Istinom

Akademik Ivan Aralica: ‘Povijesna distanca‘ bila je utvrda za konformiste ušutkana i slomljena duha

Objavljeno

na

Sa stanovišta pisca gledano, postoje književni kritičari, koji u kratkim tekstovima, izbrušenom literarnom frazom, promoviraju pisca ne toliko dubinom svojih sudova koliko težinom svoga ugleda u percepciji javnosti – i za to im hvala, iako se od njih nema što naučiti; postoje kritičari koji grde i omalovažavaju uporabom literarne fraze bez dubine i žestinom napada pobuđuju interes javnosti za napadnutoga pisca – pa i njima na toj plodotvornoj huli i kuđenju hvala; postoje kritičari visokoga stupnja stručnosti, obično pripadnici neke književne škole koji u analizi tvoga teksta nalaze ono što samo oni u njemu mogu vidjeti, makar ti to što oni nalaze, kad si tekst pisao, u vidu nisi imao – za što, jer te uče što si, zaslužuju hvala koliko i svaki onaj koji te je nekad nečem naučio; i postoje kritičari koji, upotrebljavajući širok spektar kritičarskoga alata, porijeklom iz sveukupne znanosti o književnosti, u tvom tekstu otkrivaju, i o svom otkriću podučavaju čitaoca, ono što si ti sam u svoj tekst ugradio – oni, po mom osjećanju, zavrjeđuju najveću zahvalnost pisca. Među takve kritičare svojih djela, a nevelik ih je broj, stavljam Nedjeljka Mihanović sa svime što je o meni bilo kojom zgodom napisao. On je otkrivao ono što je bila moja namjera u svoj tekst ugraditi, njegovi su tekstovi premosnica između piščeva i čitateljeva bila kao, kako se kaže, žile kucavice… Prije nego što kažem nešto o onom što je u mojim djelima otkrio, ispričat ću kad smo se jedan drugomu približili.

Kako smo se našli Nedjeljko Mihanović i ja

Mihanović i ja vršnjaci smo, ali nam, neka živimo iste godine, pod istim podnebljem i u sličnim sredinama, u svim razdobljima životi ne teku na identičan način. Nakon identična djetinjstva provedena na selu, u patrijarhalnoj obitelji, s izgledom da postanemo svećenici, on pop glagoljaš, a ja franjevac, on odlazi u sjemenište, a ja, pošto sam neko vrijeme proveo u samostanu na liječenju, ulazim u rat, u turbulentno razdoblje svoga života. Kraj rata njega zatječe u sjemeništu, gdje pohađa klasičnu gimnaziju, a mene s partizanskom puškom u ruci, a, kad pušku odložim, u partizanskoj gimnaziji, koja u ratnim danima djeluje šest mjeseci.

Nakon završetka srednje škole, on pohađa teologiju, a ja učiteljsku. Kad on počinje studirati književnost, počinjem ju studirati i ja. On u Zagrebu, a ja u Zadru. Kako je zadarski Filozofski fakultet u početku djelovanja bio dio Filozofskoga fakulteta Zagrebačkog sveučilišta, neki su nam profesori bili isti. Badalić i Frangeš! Nastaje razdoblje života kad on radi kao asistent Instituta za književnost HAZU, a ja sam direktor učiteljske škole i pedagoške gimnazije, kad se on bavi kritikom i poviješću književnosti, a ja u književnosti pokušavam i sam nešto napraviti. On je – što posebno naglašavam – cijelo vrijeme, od sjemeništa do Instituta, od Instituta pa nadalje – odvojen od partizanije i partije, a ja sam, prognan pa ponovo primljen, ostao u okviru partizanije i u službi njezine partije. Sve do konačnoga razlaza u «hrvatskom proljeću». Našli smo se, po logici Višnjega kojom smo u djetinjstvu poučeni i po političkoj logici pomirbe Franje Tuđmana u Saboru kao zastupnici Tuđmanove stranke.

Ne pamtim kojom smo se prilikom prvi put rukovali – poznavali smo se otkako smo počeli objavljivati ono što bismo napisali – ali pamtim kad smo se, kratko vrijeme nakon prvoga rukovanja, jedan drugomu približili i do danas ostali bliski.

Od početka svibnja tisuću devetsto devedeset i četvrte, kad je počeo parlamentarni puč Stipe Mesića, predsjednika Sabora, i Josipa Manolića, predsjednika Županijskoga doma, s ciljem da se Tuđman skine s vlasti i počne provoditi – sad to možemo tako reći – politika komunističkoga «antifašizma», u ulozi potpredsjednika Županijskoga doma, zamjenika jednoga od pučista, imao sam s Tuđmanom češće susrete u četiri oka nego prije toga vremena. Razumljivo!

Na jednom od tih susreta, na samom početku puča, obećao sam mu puno angažiranje u sprječavanju puča pod uvjetom da ja, kad Manolića smijenimo s mjesta predsjednika Županijskoga doma, ne dođem na njegovo mjesto. Neka na to mjesto predloži bilo koga i ja ću toga podržati, ali mene predlagati ne smije ni pod koju cijenu, dat ću ostavku. Što on jest primio na znanje, ali mi ništa nije obećao! Kad je Manolić bio smijenjen i na njegovo mjesto došla Katica Ivanišević, ne sjećam se dana, ali vjerojatno nekoga između sedamnaestoga, kad je puč počeo, i dvadeset trećega svibnja, kad se krenulo na smjenjivanje Mesića, opet me je pozvao i pohvalio se kako je mojoj želji, što se tiče predsjednika Županijskog doma, udovoljio. A sad se trebamo dogovoriti oko predsjednika Sabora. Nisam vodio bilješke i nisam siguran da je upravni govor, kojim ću se poslužiti, doslovan, ali sam siguran da je njegov smisao u svakom segmentu točan.

«Ivane, odlučio sam na mjesto predsjednika Sabora postaviti Nedjeljka Mihanovića.» Dakle, on od mene ne traži ni prijedlog ni mišljenje o onomu koga predlaže, što je u drugim slučajevima znao činiti, on meni priopćava svoju čvrstu odluku, pa što god ja o predloženom mislio. «Ja sam s njim radio, ja ga poznajem. On je izuzetno dobar čovjek i on je čvrst karakter. On je čovjek s hrvatskim nacionalnim uvjerenjem koje komunizam nije ni okrznuo, a nekmoli pomutio, kao što je slučaj s mnogima od nas. A meni, pred sudbonosne dane koji nas čekaju, treba čovjek koji me ne će izdati, koji nije prevrtljivac kao što su oni bili. Književnik je, nije pravnik, i na tom mu mjestu to može nedostajati. Imam ja na raspolaganju pravnika, ali nema među njima karaktera u koga bih se pouzdao koliko se u njega mogu pouzdati.» Ušutio je i, kako sam i sam šutio, ponovo nastavio: «Ivane, pomozite mu!»

«Predsjedniče, koliko god budem mogao! Samo, ni ja, kad je riječ o pravu, kao profesor književnosti, što je i Mihanović, nisam bogzna koja marka.»

«Neka niste, pomozite mu! Čekaju nas sudbonosni dani. Moramo biti jedinstveni.»

Moderni umjetnik i tradicionalni pripovjedač

Proći će tek koji dan više od jedanaest mjeseci i dogodit će nam se «Bljesak». Proći će godina dana i od naredne ljeto i dogodit će nam se «Oluja». Drugi dan po oslobađanju Knina, grada moje mladosti i sudbine, zajedno s Tuđmanom spustili smo se helikopterom na nogometno igralište i popeli na kninsku tvrđavu, do mjesta zvanog Lab, gdje se zastava pobjednika vije.

Ne znam jesam li ispunio Tuđmanovo očekivanje, znam da sam to nastojao i znam da je Tuđman s njim na čelu Sabora, a sa mnom na mjestu potpredsjednika Županijskog doma, kad je posrijedi rad Sabora, mogao biti miran i svu svoju snagu upotrijebiti na pripremu hrvatske pobjedonosne vojske. Vojske kakvu hrvatski narod nikada dotad nije imao, iako se, tako povijest kaže, ubraja u ratničke narode.

A sad se – nakon ovoga izleta u politiku, kao što smo nas dvojica uradili kad smo se politikom prestali baviti – vratimo književnosti, mom i Mihanovićevu temeljnom zanimanju.

Nije mi poznato je li on ranije pisao o mojim djelima. On je o mojim djelima, po mojim saznanjima, počeo pisati kad smo politiku napustili. I do sada je napisao toliko da je po obimu teksta o meni izbio među prvih nekoliko. Po kakvoći toga pisma također. Što me se u tom pismu posebno dojmilo, već sam rekao – da je otkrivao ono što sam namjeravao postići, da je detektirao ono što sam, ne izjašnjavajući se o tom, želio biti.

Ja bih samo ponekad, iz nužde, ugrađujući to u pripovijedanje, napisao pokoji stih, pokoju strofu i, kad bi se po toj apstinenciji i po tom što bih, ipak, napisao, sudilo, moglo bi se zaključiti da je meni lirika i lirsko strano. Ali je istina suprotna! Ispod primarno epskoga, kod mene, i kao poticaj i kao struktura stoji lirsko ili isključivo lirsko. Nikada onom što kanim ispričati nisam pristupao, recimo tako, kao «objektivni pripovjedač», uvijek sam tomu pristupao kao «subjektivno preokupiran pripovjedač» ili zato što je dotična tema potjecala od mog žića i izvirala iz mog bića, mog doživljaja i mog svjetonazora, ili zato što je tangirala moju misao i moj stav. A Mihanović, pošto izjavi da sam stihotvoračko očitovanje svojih osjećanja zadržao u sebi, otkriva, zbilja, po želji autora, tajnu mog lirizma:

“Takvi tihi lirizmi pripadaju u tajnu njegova stvaranja. Na tim lirizmima tanahnim kao paučina on svira svoje najfinije i najintimnije melodije. Svi su ti lirski refleksi dobili u njemu svoga velikog pjesnika i pisca blistave prozne instrumentacije i pripovjedne vještine.”

Ne bih rekao da sam otprve i lako pronašao ono što se danas prepoznaje kao moj način pripovijedanja; ne bih rekao da nisam pokušavao ovo i ono, što se može vidjeti u mojim ranim radovima koje sam u drugoj inačici, i prije sabranih djela, doradio; i ne bi se moglo reći da mi se na pazaru literarnih vještina nije mnogo što nudilo, od tvrde kuhane do defabulizirane proze, od ogoljenog dijaloga do orkestriranog kazivanja priče, od Kafke do Becketta, sve roba kurentna zbog tobožnjeg bijega od socijalističkog realizma, a doista od socijalizma kao od društvene stvarnosti i ne bi se moglo kazati da od toga ponešto nisam bio voljan uzeti. Ali, zaludu volja, meni to nije pasalo, meni to posvajanje nije išlo.

Vjeran tradiciji, koju su do vrhunca uzdigli Matoš i Andrić, a riješen pisati modernu, suvremeniku prihvatljivu prozu, ja sam, korak po korak, spoznavao da se modernitet postiže osuvremenjivanjem tradicije. Što je to značilo na čitavom spektru mogućnosti, ilustrirat ću na jednom segmentu. Moj profesor Ivo Frangeš, kad sam postao akademik i pridružio se njemu u Razredu za književnost i kad mi je dao značajno mjesto u svojoj povijesti hrvatske književnosti, reče mi jednom kako mu se čini da bi moja proza bolje djelovala kad bi povijesna lica u njoj govorila jezikom kojim su govorila za života, a ne jezikom naših suvremenika. Odgovorio sam mu da jezik kojim su oni govorili, i kad bi govorili ono što kod mene govore, od suvremenog čitatelja ne bi bio prihvaćen ni kad bi bio shvaćen smisao u nj ugrađen. Zato sam, da bih tradiciju osuvremenio i prilagodio suvremenom čitatelju, povijesnim licima namijenio upotrebu suvremenog jezika i, kako se vidi, o čemu god govorili i razumijemo što govore i čini nam se da govore iz naše glave. Dragi se Frangeš, moj najdraži profesor, nasmijao! I rekao: «Lukavo, baš lukavo! Tomu se drugi nisu dosjetili!» A, evo, kako to lukavstvo Mihanović otkriva:

“U svojoj pripovjednoj strukturi Aralica se od pomodnoga i šokantnoga kvazimoderniteta takozvane alternativne književnosti nije dao prikovati za brutalnost svakidašnjice, niti zarobiti od trivijalnosti suvremenoga ukusa, u kojemu su omalovažene sve estetske i moralne granice tradicije. On se u duhu tradicionalne poetike funkcionalno smjestio između tradicije i moderniteta. Tradicija i modernitet tako se upotpunjuju, da se u sebi identificiraju i poklapaju. Tradicija prodire u njegovu analitičnost, u metodički postupak, u misaone konstrukcije motivirane povijesnim čimbenicima i kulturalnim kršćansko-katoličkim kontekstom. Njegova prozna struktura znači punu afirmaciju novoga duha suvremene pripovjedne tehnike, ali u svome modernitetu nikad ne prekoračuje umjetničku granicu tradicije. Moderni umjetnik se u njegovoj nutrini uvijek slaže s tradicionalnim pripovjedačem.”

Pričati priču bez priče – posao za umobolnika

U mome formativnom razdoblju neki su, stariji od mene, moji vršnjaci i od mene mlađi, oslanjajući se na strane uzore – a svakako bježeći od socijalističkog realizma, da bi se uklonili s puta samoupravnome komunizmu – smislili defabulizaciju, prozu bez priče, priču bez priče. Pričati priču bez priče meni se nije dalo, a pravo reći, iako je to lagan posao, činilo mi se to poslom doličnim onoga koji je zakucao na vrata umobolnice, gdje kani voditi unutarnji monolog, što defabulizacija doista jest, do mile volje. Ja sam se opredijelio za priču. Ako si eglen, pripovjedač, samo u priči možeš eglenisati, pripovijedati. Evo kako Mihanović otkriva to opredjeljenje:

“Priča je ona evokativna moć koja nam srce grije kao proljetno sunce i obogaćuje naš unutarnji svijet na putu osjećajnog i etičkog doživljavanja. Priča je onaj ‘ljudski dokument’ u kojoj spoznajemo viziju svijeta, jedinstvo života i poetike i koja nas zaštićuje ‘da nam se osamljenost ne bi pretvorila u pješčanu pustinju’ (Aralica). «Svijet priče jedini je istinski svijet na ovom svijetu i u ovom životu» – ističe Aralica, i ovu misao možemo uzeti kao moto njegova poniranja u proces umjetničkog stvaranja.”

Pred neko vrijeme, da usput kažem, pročitao sam članak cijenjenog teoretičara književnosti, od koga sam mnogo naučio, i kad sam prihvaćao ono što nudi i kad sam to odbijao. Pošto je utvrdio – i poimenično nabrojio, neka se zna o čemu se radi – da je sve ono što je nuđeno pripovjednoj prozi, priči, noveli i romanu, tijekom proteklog vremena pripovjedna proza od sebe odbacila i, da bi udovoljila čitatelju, ostala samo na priči, teoretičar se književnosti zapitao što će u budućnosti biti s pripovjednom prozom ako je samo na priči ostala. Neka teoretičar književnosti bude bez brige. Pripovijedanje će se i na samoj priči održati. Zbog onih razloga koji su ga kroz vjekove održali! Dugo bi i nepotrebno bilo da te razloge navodim, svi su nam dobro poznati. Ne živi čovjek samo od života, čovjek živi i od pričanja priča o životu. Da parafraziram onu o kruhu i riječi božjoj! I da sve razloge za dugovječnost pripovijedanja zbijem u jedno!

Nastavim li nizati što je sve Mihanović otkrio čitajući moje knjige i što je sve napisao pišući o njima, bio bi to podugačak red. A to nisam planirao. I ono što sam dosad nanizao, nakon biografskoga zapisa, uza svoje popratne bilješke, samo je uvod u, za mene osobno, najvažnije otkriće. Otkriće kako Mihanović pozicionira moju ulogu pisca u komunizmu, onim dijelom koliko sam od životnog vijeka u komunizmu živio; i kako iščitava iz mojih tekstova moj odnos prema komunizmu dok smo u njemu živjeli i kad je komunizam propao, a mi se našli u demokraciji. Kako sam iz demokracije gledao na komunizam, ostavit ću za drugu priliku, a sad navedimo ono mjesto kad Mihanović otkriva kako sam se kao pisac ponio u komunizmu prema komunizmu:

“Bio je među osamljenim pojedincima koji su odstupali od propisanih ideoloških klasno-svjesnih normativa, koji su svaku kritičnu misao koja je išla protiv ideološkog pranja mozga i policijskog terora u zametku onemogućavali. On nikad nije stajao daleko od suvremene stvarnosti. Među prvima se usudio progovoriti o našem čovjeku, koji se pod surovom indoktrinacijom mračnog komunističkog ideološkog fanatizma moralno deformirao i koji se po partijskim forumima poigravao ljudskim sudbinama i skidao glave kao čunjeve u nekoj hazardnoj kuglani.

Povijesna distanca kao izlika za kukavičluk

Dok su se mnogi Araličini književni suvremenici samodopadno bavili modernističkom razgradnjom forme, ludističkom igrom riječima i literarnim poticajima koji su dolazili iz svijeta, on je u ideološki zagušljivom zraku svoga vremena anatomskim perom zahvaćao svakodnevnu zbilju i s provjerenim iskustvom upotrebljavao hrabru analitičku tehniku vivisekcije čovjeka i društva. Krećući se sa svojom sviješću pisca i nacionalnog herolda pred licem svoga naroda, Aralica je kao tihi graditelj integralnog humanizma s jasnom perspektivom ustrajno oblikovao svoje idejno moralno uvjerenje i humanističku viziju svijeta.”

Uhu je svakoga pisca drago čuti kad o njem književni kritičar tako govori. Volio bih kad bi mi se vjerovalo da taj citat radi ugode uhu nisam naveo. Naveo sam ga kao pristupni most koji nas vodi na vrata utvrde koja se zove «povijesna distanca», u vrijeme samoupravnog komunizma, u lijevoj frazi, čest literarni pojam, danas gotovo zaboravljen. Ima dosta sličnosti s «kulom od bjelokosti». I jedno i drugo, figurativno, znači kulu u koju se smještaju konformizmom produhovljeni duhovi, koji gude svoju pjesmu i ne haju što se oko kule događa, iako je «povijesna distanca» komunistički konstrukt i ima specifično značenje i svrhu. Uostalom, idemo pogledati što o tom pojmu, o «povijesnoj distanci», kaže Mihanović:

“Aralica piše neposredno, bez takozvane ‘povijesne distance’. Ta je distanca kao izlika zbog pomanjkanja hrabrosti progutala i potisnula u zaborav čitavo razdoblje naše komunističke mračne stvarnosti. Iz toga simulacijskog prenemaganja na crti povijesne distance redovito su stajali politički strahovi, ideološki tabui i bezidejna praznina. Aralici nije smetala distanca, da 1987. objavi svoj obračun s nakaznim društvenim pojavama u romanu «Okvir za mržnju», koji je tada u intelektualnim društvenim krugovima primljen kao poziv na antitotalitarnu društvenu akciju. Taj je roman svojom porukom na pobunu ‘duh’ i na čin normalnog ljudskog otpora uvelike uzburkao tadašnje gluhonijemo stanje naše književne svijesti. Na žalost je zbog te smicalice, koja se licemjerno nazivala ‘povijesnom distancom’, hrvatska literatura na magnetskom polju kritike društvenih odnosa nakon godine 1945. postala inertna. Ta se književna neizgovorena riječ rasplinula u oprezu autocenzure i ostala u mraku totalitarizma. Hrvatska se književna riječ u odnosu na komunistički totalitarni režim suviše vladala pokorno i prijetvorno te često igrala ulogu političke papige.”

Ako to netko ne zna, prostonarodnim jezikom rečeno, vjerovali ili ne vjerovali, bilo je to literarno mišljenje da o suvremenom društvu, samoupravnom komunizmu, uvodu u čisti komunizam, prijelaznom društvu iz kapitalizma u komunizam, ne treba pisati ni priče ni romane, ni pozitivne ni negativne, ni laude ni satiru. Treba čekati stanovito vrijeme, ‘povijesnu distancu’ treba pričekati, da se to društvo iskaže, pa da ga se iz te ‘vremenske distance’ sagleda i vidi što ono jest, a što nije. Pozitivno o prelaznoj suvremenosti ne treba pisati, jer bismo mogli ispasti tendenciozni i upasti u pogrešku socijalističkoga realizma, koji je, nakon sukoba Staljina i Tita i nakon oživljavanja i glorifikacije Krležine pozicije protivnika tendencioznosti u takozvanom «sukobu na književnoj ljevici», za naše pisce postao odbojan. I zbog promidžbene naravi, nedolične književnosti, i zbog zastarjelog realističkog postupka. A negativno se o prelaznoj suvremenosti ne treba pisati zbog toga što je, općenito gledano, suvremenost vruć krumpir i može ti se dogoditi da pozitivno vidiš kao negativno i, obrnuto, da negativno vidiš kao pozitivno. Treba proći stanovito vrijeme, treba se zauzeti «povijesna distanca», da bi se vidjelo što je što. Od toga je bilo izuzeto vrijeme rata, vrijeme socijalističke revolucije, gdje se, načelno i u pojedinost, znalo da je revolucionar ogrnut sunčanim plaštem, a njegov protivnik živa pomrčina, pa si o tom mogao guslati koliko ti se guslati dalo. Gusli o uzvišenosti revolucije, a oko prijelazne stvarnosti, koja je iz te revolucije proistekla, obilazi kao mačak oko vruće kaše i ne zbori o njoj ni lijepo ni ružno. Što vidio kao da vidio nisi, što čuo kao da čuo nisi… Do čega je dovelo čekanje «povijesne distance» Mihanović kaže:

“Koristeći po receptu ‘bezkonfliktnosti’ tu zaštitnu fasadu ‘povijesne distance’ kao spasonosnu mimikriju u okruženju policijskog terora, političkih i dogmatskih ideoloških lomača, cenzura, indeksa i raščovječenja čovjeka, naša se poslijeratna ‘revizionistička’ književnost u vrtlozima društvenih potresa zaustavila pred tom ‘distancom’ kao pred željeznom zavjesom. Zbog traženja ‘distance’ mi u hrvatskoj književnosti nismo imali jednoga Pasternaka, Solženjicina ili Kunderu jer je svu našu brutalnu pojavnost progutala ta fiktivna razdaljina. Tako je četrdeset i pet godina tragične zbilje, koja se na pozadini surovoga komunističkoga terora i u vrtlozima osobnih i kolektivnih svijesti sudbina dramatično odmotavala, preventivno potisnuto iza paravana političkog konformizma i sveopće abulije.”

Gledajući me kao usamljen slučaj pisca koji se «povijesne distance» nije držao, nego je, pišući «Okvir za mržnju», prokazivao komunizam kao društveni poredak zasnovan na mržnji i zavisti, Mihanović nastavlja:

“Dočaravajući varljivu iluziju o slobodi umjetničkoga stvaranja u permanentno nenormalnom stanju povijesne zbilje, mnogi stvaralački potencijali, ušutkani i slomljeni pod teretom konformizma, ostali su okrutno bešćutni, neosjetljivi, izolirani, pasivni i apolitični. Takvo obuzdavanje kreativnih reakcija na svakodnevni život i potiskivanje unutarnjih impulsa, koji su u sebi nosili intelektualnu smjelost izazova, u mnogomu nam objašnjavaju elemente naše klaustrofobične izolacije duha, zbog koje je hrvatska pripovjedna proza u europskome književnom okruženju ostala bezimena i nepoznata.”

Komunizam i danas maršira ulicama

Za razliku od brojnih konformista, ja sam se, po mišljenju Mihanovića, prema socijalističkoj stvarnosti, točnije, prema stvarnosti socijalističkog samoupravljanja, odnosio kritično:
“Kroz groteskne projekcije ideološkog osvješćivanja, definiranog partijskom mjerom vrijednosti i detektivskom fantazijom, Aralica analizira tadašnju neurotičnu sliku političkog jednoumlja, optuživanja i samooptuživanja. Kroz postupke istražnih komisija…

…Zalazi u zmijsko gnijezdo zadrtih partijskih aktivista, vjernih poslušnika Partije, komunističkih funkcionara ‘u ulozi streljačkog stroja’, u fanatični sustav ‘idejnih dogmatika’ i tajnih agenata u službi ‘državne bezbednosti’, koji svoju kadrovsku službu obavljaju u duhu bezuvjetne partijske subordinacije.”

Kad sam sve to o sebi i odnosu hrvatske književnosti prema hrvatskom komunizmu pročitao, podsjetio se na dvojbe koje sam proživljavao suočen s teorijom o ‘povijesnoj distanci’, razgradnji forme, ludizmu, konformizmu i mnogom drugomu, što se sebe sama tiče, upitao sam Mihanovića, priznajući mu da nad onim što se pisalo u vrijeme komunizma ima bolji pregled od mene, ne pretjeruje li on, na moju korist, kad tvrdi da u hrvatskoj književnosti kritičnih tekstova na komunizma izuzev mojih nema. Odgovorio mi je pitanjem neka mu kažem, ako ih znam, koji bi to bili, pisci i tekstovi. Ako nešto i ima, nastavio je, to je dano parcijalno, uzgredno, ili je skriveno u simbol i alegoriju, što se s mukom moglo dešifrirati i kad je nastalo, a danas u njima nitko ništa prepoznati ne može.

To o meni kao o iznimci, i o ostalomu o čemu je Mihanović govorio i govorio nije, iz vlastitog kuta gledano, odlučio sam ispisati u nekoliko «fragmenata nenapisane cjeline» – koju ja i ne znam i ne želim dovršiti – o «hrvatskoj književnosti i hrvatskom komunizmu». Uz već navedeno, i zato što mislim – po Mihanoviću s pravom – da i hrvatska književnost, ponašajući se konformistički, snosi dio krivnje što se hrvatsko društvo – književnost posebno – teško rastaje s komunističkim naslijeđem, što se prema komunističkom totalitarizmu i dalje odnosi blagonaklono i što je mnoge elemente komunizma zadržalo u svom mentalitetu, promijenivši samo ambleme pod kojima taj mentalitet brani i promiče. Odlučio sam napisati te fragmente, kakav je i ovaj o «povijesnoj distanci», iako znam što me nakon toga čeka. Znat će i čitatelj mog teksta kad pročita zapis što sam ga pribilježio na margini Mihanovićeve knjige:

«Jao, ta kula bjelokosna, ta utvrda za konformiste, ta slavna ‘povijesna distanca’! Danas, kad je distanca stvorena, kad je i tupanu postalo jasno da je komunizam bio zlo zamotano u iluziju natopljenu ljudskom krvlju, i ti, retroaktivno, o tom zlu napišeš roman – recimo Bunar na turskoj granici – dočekat će te neki od kritičara, biološki ili duhovni potomak onih koji su se tovili u kuli zvanoj ‘povijesna distanca’, čistokrvni komunist, a da to ni sam ne zna, i reći da se komunizmom već jednom prestaneš baviti, da ga trebaš zaboraviti i okrenuti se svijetloj budućnosti, istoj onoj što su je komunisti, dok je to bio njegov djed ili ćaća, obećavali, a nikad je nitko nije dočekao.

Neka kažu što kazati žele! Valja pisati o tomu i zato što za književnost ni jedna tema, ni ona vezana uz vrijeme komunizma, ne odlazi u zastaru i zato što je komunizam još uvijek naša suvremenost i još će dugo vremena time ostati. Što još uvijek prebiva u nama i maršira našim ulicama! Ne više pod crvenom petokrakom i crvenim barjakom, promijenio je kompromitirano znakovlje. Zna on što je ilegala i konspiracija, pa danas nastupa pod mnoštvom znakova, koje dnevno smišlja, da bi pod njima uspio preživjeti, po sebe, nepovoljno vrijeme…Zahvalan sam Mihanoviću što me je potaknuo na pisanje ovoga i svih drugih fragmenata nečega što će imati naslov «Hrvatska književnost i hrvatski komunizam».

akademik Ivan Aralica
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari