Pratite nas

U potrazi za Istinom

Akademik Ivan Aralica: ‘Povijesna distanca‘ bila je utvrda za konformiste ušutkana i slomljena duha

Objavljeno

na

Sa stanovišta pisca gledano, postoje književni kritičari, koji u kratkim tekstovima, izbrušenom literarnom frazom, promoviraju pisca ne toliko dubinom svojih sudova koliko težinom svoga ugleda u percepciji javnosti – i za to im hvala, iako se od njih nema što naučiti; postoje kritičari koji grde i omalovažavaju uporabom literarne fraze bez dubine i žestinom napada pobuđuju interes javnosti za napadnutoga pisca – pa i njima na toj plodotvornoj huli i kuđenju hvala; postoje kritičari visokoga stupnja stručnosti, obično pripadnici neke književne škole koji u analizi tvoga teksta nalaze ono što samo oni u njemu mogu vidjeti, makar ti to što oni nalaze, kad si tekst pisao, u vidu nisi imao – za što, jer te uče što si, zaslužuju hvala koliko i svaki onaj koji te je nekad nečem naučio; i postoje kritičari koji, upotrebljavajući širok spektar kritičarskoga alata, porijeklom iz sveukupne znanosti o književnosti, u tvom tekstu otkrivaju, i o svom otkriću podučavaju čitaoca, ono što si ti sam u svoj tekst ugradio – oni, po mom osjećanju, zavrjeđuju najveću zahvalnost pisca. Među takve kritičare svojih djela, a nevelik ih je broj, stavljam Nedjeljka Mihanović sa svime što je o meni bilo kojom zgodom napisao. On je otkrivao ono što je bila moja namjera u svoj tekst ugraditi, njegovi su tekstovi premosnica između piščeva i čitateljeva bila kao, kako se kaže, žile kucavice… Prije nego što kažem nešto o onom što je u mojim djelima otkrio, ispričat ću kad smo se jedan drugomu približili.

Kako smo se našli Nedjeljko Mihanović i ja

Mihanović i ja vršnjaci smo, ali nam, neka živimo iste godine, pod istim podnebljem i u sličnim sredinama, u svim razdobljima životi ne teku na identičan način. Nakon identična djetinjstva provedena na selu, u patrijarhalnoj obitelji, s izgledom da postanemo svećenici, on pop glagoljaš, a ja franjevac, on odlazi u sjemenište, a ja, pošto sam neko vrijeme proveo u samostanu na liječenju, ulazim u rat, u turbulentno razdoblje svoga života. Kraj rata njega zatječe u sjemeništu, gdje pohađa klasičnu gimnaziju, a mene s partizanskom puškom u ruci, a, kad pušku odložim, u partizanskoj gimnaziji, koja u ratnim danima djeluje šest mjeseci.

Nakon završetka srednje škole, on pohađa teologiju, a ja učiteljsku. Kad on počinje studirati književnost, počinjem ju studirati i ja. On u Zagrebu, a ja u Zadru. Kako je zadarski Filozofski fakultet u početku djelovanja bio dio Filozofskoga fakulteta Zagrebačkog sveučilišta, neki su nam profesori bili isti. Badalić i Frangeš! Nastaje razdoblje života kad on radi kao asistent Instituta za književnost HAZU, a ja sam direktor učiteljske škole i pedagoške gimnazije, kad se on bavi kritikom i poviješću književnosti, a ja u književnosti pokušavam i sam nešto napraviti. On je – što posebno naglašavam – cijelo vrijeme, od sjemeništa do Instituta, od Instituta pa nadalje – odvojen od partizanije i partije, a ja sam, prognan pa ponovo primljen, ostao u okviru partizanije i u službi njezine partije. Sve do konačnoga razlaza u «hrvatskom proljeću». Našli smo se, po logici Višnjega kojom smo u djetinjstvu poučeni i po političkoj logici pomirbe Franje Tuđmana u Saboru kao zastupnici Tuđmanove stranke.

Ne pamtim kojom smo se prilikom prvi put rukovali – poznavali smo se otkako smo počeli objavljivati ono što bismo napisali – ali pamtim kad smo se, kratko vrijeme nakon prvoga rukovanja, jedan drugomu približili i do danas ostali bliski.

Od početka svibnja tisuću devetsto devedeset i četvrte, kad je počeo parlamentarni puč Stipe Mesića, predsjednika Sabora, i Josipa Manolića, predsjednika Županijskoga doma, s ciljem da se Tuđman skine s vlasti i počne provoditi – sad to možemo tako reći – politika komunističkoga «antifašizma», u ulozi potpredsjednika Županijskoga doma, zamjenika jednoga od pučista, imao sam s Tuđmanom češće susrete u četiri oka nego prije toga vremena. Razumljivo!

Na jednom od tih susreta, na samom početku puča, obećao sam mu puno angažiranje u sprječavanju puča pod uvjetom da ja, kad Manolića smijenimo s mjesta predsjednika Županijskoga doma, ne dođem na njegovo mjesto. Neka na to mjesto predloži bilo koga i ja ću toga podržati, ali mene predlagati ne smije ni pod koju cijenu, dat ću ostavku. Što on jest primio na znanje, ali mi ništa nije obećao! Kad je Manolić bio smijenjen i na njegovo mjesto došla Katica Ivanišević, ne sjećam se dana, ali vjerojatno nekoga između sedamnaestoga, kad je puč počeo, i dvadeset trećega svibnja, kad se krenulo na smjenjivanje Mesića, opet me je pozvao i pohvalio se kako je mojoj želji, što se tiče predsjednika Županijskog doma, udovoljio. A sad se trebamo dogovoriti oko predsjednika Sabora. Nisam vodio bilješke i nisam siguran da je upravni govor, kojim ću se poslužiti, doslovan, ali sam siguran da je njegov smisao u svakom segmentu točan.

«Ivane, odlučio sam na mjesto predsjednika Sabora postaviti Nedjeljka Mihanovića.» Dakle, on od mene ne traži ni prijedlog ni mišljenje o onomu koga predlaže, što je u drugim slučajevima znao činiti, on meni priopćava svoju čvrstu odluku, pa što god ja o predloženom mislio. «Ja sam s njim radio, ja ga poznajem. On je izuzetno dobar čovjek i on je čvrst karakter. On je čovjek s hrvatskim nacionalnim uvjerenjem koje komunizam nije ni okrznuo, a nekmoli pomutio, kao što je slučaj s mnogima od nas. A meni, pred sudbonosne dane koji nas čekaju, treba čovjek koji me ne će izdati, koji nije prevrtljivac kao što su oni bili. Književnik je, nije pravnik, i na tom mu mjestu to može nedostajati. Imam ja na raspolaganju pravnika, ali nema među njima karaktera u koga bih se pouzdao koliko se u njega mogu pouzdati.» Ušutio je i, kako sam i sam šutio, ponovo nastavio: «Ivane, pomozite mu!»

«Predsjedniče, koliko god budem mogao! Samo, ni ja, kad je riječ o pravu, kao profesor književnosti, što je i Mihanović, nisam bogzna koja marka.»

«Neka niste, pomozite mu! Čekaju nas sudbonosni dani. Moramo biti jedinstveni.»

Moderni umjetnik i tradicionalni pripovjedač

Proći će tek koji dan više od jedanaest mjeseci i dogodit će nam se «Bljesak». Proći će godina dana i od naredne ljeto i dogodit će nam se «Oluja». Drugi dan po oslobađanju Knina, grada moje mladosti i sudbine, zajedno s Tuđmanom spustili smo se helikopterom na nogometno igralište i popeli na kninsku tvrđavu, do mjesta zvanog Lab, gdje se zastava pobjednika vije.

Ne znam jesam li ispunio Tuđmanovo očekivanje, znam da sam to nastojao i znam da je Tuđman s njim na čelu Sabora, a sa mnom na mjestu potpredsjednika Županijskog doma, kad je posrijedi rad Sabora, mogao biti miran i svu svoju snagu upotrijebiti na pripremu hrvatske pobjedonosne vojske. Vojske kakvu hrvatski narod nikada dotad nije imao, iako se, tako povijest kaže, ubraja u ratničke narode.

A sad se – nakon ovoga izleta u politiku, kao što smo nas dvojica uradili kad smo se politikom prestali baviti – vratimo književnosti, mom i Mihanovićevu temeljnom zanimanju.

Nije mi poznato je li on ranije pisao o mojim djelima. On je o mojim djelima, po mojim saznanjima, počeo pisati kad smo politiku napustili. I do sada je napisao toliko da je po obimu teksta o meni izbio među prvih nekoliko. Po kakvoći toga pisma također. Što me se u tom pismu posebno dojmilo, već sam rekao – da je otkrivao ono što sam namjeravao postići, da je detektirao ono što sam, ne izjašnjavajući se o tom, želio biti.

Ja bih samo ponekad, iz nužde, ugrađujući to u pripovijedanje, napisao pokoji stih, pokoju strofu i, kad bi se po toj apstinenciji i po tom što bih, ipak, napisao, sudilo, moglo bi se zaključiti da je meni lirika i lirsko strano. Ali je istina suprotna! Ispod primarno epskoga, kod mene, i kao poticaj i kao struktura stoji lirsko ili isključivo lirsko. Nikada onom što kanim ispričati nisam pristupao, recimo tako, kao «objektivni pripovjedač», uvijek sam tomu pristupao kao «subjektivno preokupiran pripovjedač» ili zato što je dotična tema potjecala od mog žića i izvirala iz mog bića, mog doživljaja i mog svjetonazora, ili zato što je tangirala moju misao i moj stav. A Mihanović, pošto izjavi da sam stihotvoračko očitovanje svojih osjećanja zadržao u sebi, otkriva, zbilja, po želji autora, tajnu mog lirizma:

“Takvi tihi lirizmi pripadaju u tajnu njegova stvaranja. Na tim lirizmima tanahnim kao paučina on svira svoje najfinije i najintimnije melodije. Svi su ti lirski refleksi dobili u njemu svoga velikog pjesnika i pisca blistave prozne instrumentacije i pripovjedne vještine.”

Ne bih rekao da sam otprve i lako pronašao ono što se danas prepoznaje kao moj način pripovijedanja; ne bih rekao da nisam pokušavao ovo i ono, što se može vidjeti u mojim ranim radovima koje sam u drugoj inačici, i prije sabranih djela, doradio; i ne bi se moglo reći da mi se na pazaru literarnih vještina nije mnogo što nudilo, od tvrde kuhane do defabulizirane proze, od ogoljenog dijaloga do orkestriranog kazivanja priče, od Kafke do Becketta, sve roba kurentna zbog tobožnjeg bijega od socijalističkog realizma, a doista od socijalizma kao od društvene stvarnosti i ne bi se moglo kazati da od toga ponešto nisam bio voljan uzeti. Ali, zaludu volja, meni to nije pasalo, meni to posvajanje nije išlo.

Vjeran tradiciji, koju su do vrhunca uzdigli Matoš i Andrić, a riješen pisati modernu, suvremeniku prihvatljivu prozu, ja sam, korak po korak, spoznavao da se modernitet postiže osuvremenjivanjem tradicije. Što je to značilo na čitavom spektru mogućnosti, ilustrirat ću na jednom segmentu. Moj profesor Ivo Frangeš, kad sam postao akademik i pridružio se njemu u Razredu za književnost i kad mi je dao značajno mjesto u svojoj povijesti hrvatske književnosti, reče mi jednom kako mu se čini da bi moja proza bolje djelovala kad bi povijesna lica u njoj govorila jezikom kojim su govorila za života, a ne jezikom naših suvremenika. Odgovorio sam mu da jezik kojim su oni govorili, i kad bi govorili ono što kod mene govore, od suvremenog čitatelja ne bi bio prihvaćen ni kad bi bio shvaćen smisao u nj ugrađen. Zato sam, da bih tradiciju osuvremenio i prilagodio suvremenom čitatelju, povijesnim licima namijenio upotrebu suvremenog jezika i, kako se vidi, o čemu god govorili i razumijemo što govore i čini nam se da govore iz naše glave. Dragi se Frangeš, moj najdraži profesor, nasmijao! I rekao: «Lukavo, baš lukavo! Tomu se drugi nisu dosjetili!» A, evo, kako to lukavstvo Mihanović otkriva:

“U svojoj pripovjednoj strukturi Aralica se od pomodnoga i šokantnoga kvazimoderniteta takozvane alternativne književnosti nije dao prikovati za brutalnost svakidašnjice, niti zarobiti od trivijalnosti suvremenoga ukusa, u kojemu su omalovažene sve estetske i moralne granice tradicije. On se u duhu tradicionalne poetike funkcionalno smjestio između tradicije i moderniteta. Tradicija i modernitet tako se upotpunjuju, da se u sebi identificiraju i poklapaju. Tradicija prodire u njegovu analitičnost, u metodički postupak, u misaone konstrukcije motivirane povijesnim čimbenicima i kulturalnim kršćansko-katoličkim kontekstom. Njegova prozna struktura znači punu afirmaciju novoga duha suvremene pripovjedne tehnike, ali u svome modernitetu nikad ne prekoračuje umjetničku granicu tradicije. Moderni umjetnik se u njegovoj nutrini uvijek slaže s tradicionalnim pripovjedačem.”

Pričati priču bez priče – posao za umobolnika

U mome formativnom razdoblju neki su, stariji od mene, moji vršnjaci i od mene mlađi, oslanjajući se na strane uzore – a svakako bježeći od socijalističkog realizma, da bi se uklonili s puta samoupravnome komunizmu – smislili defabulizaciju, prozu bez priče, priču bez priče. Pričati priču bez priče meni se nije dalo, a pravo reći, iako je to lagan posao, činilo mi se to poslom doličnim onoga koji je zakucao na vrata umobolnice, gdje kani voditi unutarnji monolog, što defabulizacija doista jest, do mile volje. Ja sam se opredijelio za priču. Ako si eglen, pripovjedač, samo u priči možeš eglenisati, pripovijedati. Evo kako Mihanović otkriva to opredjeljenje:

“Priča je ona evokativna moć koja nam srce grije kao proljetno sunce i obogaćuje naš unutarnji svijet na putu osjećajnog i etičkog doživljavanja. Priča je onaj ‘ljudski dokument’ u kojoj spoznajemo viziju svijeta, jedinstvo života i poetike i koja nas zaštićuje ‘da nam se osamljenost ne bi pretvorila u pješčanu pustinju’ (Aralica). «Svijet priče jedini je istinski svijet na ovom svijetu i u ovom životu» – ističe Aralica, i ovu misao možemo uzeti kao moto njegova poniranja u proces umjetničkog stvaranja.”

Pred neko vrijeme, da usput kažem, pročitao sam članak cijenjenog teoretičara književnosti, od koga sam mnogo naučio, i kad sam prihvaćao ono što nudi i kad sam to odbijao. Pošto je utvrdio – i poimenično nabrojio, neka se zna o čemu se radi – da je sve ono što je nuđeno pripovjednoj prozi, priči, noveli i romanu, tijekom proteklog vremena pripovjedna proza od sebe odbacila i, da bi udovoljila čitatelju, ostala samo na priči, teoretičar se književnosti zapitao što će u budućnosti biti s pripovjednom prozom ako je samo na priči ostala. Neka teoretičar književnosti bude bez brige. Pripovijedanje će se i na samoj priči održati. Zbog onih razloga koji su ga kroz vjekove održali! Dugo bi i nepotrebno bilo da te razloge navodim, svi su nam dobro poznati. Ne živi čovjek samo od života, čovjek živi i od pričanja priča o životu. Da parafraziram onu o kruhu i riječi božjoj! I da sve razloge za dugovječnost pripovijedanja zbijem u jedno!

Nastavim li nizati što je sve Mihanović otkrio čitajući moje knjige i što je sve napisao pišući o njima, bio bi to podugačak red. A to nisam planirao. I ono što sam dosad nanizao, nakon biografskoga zapisa, uza svoje popratne bilješke, samo je uvod u, za mene osobno, najvažnije otkriće. Otkriće kako Mihanović pozicionira moju ulogu pisca u komunizmu, onim dijelom koliko sam od životnog vijeka u komunizmu živio; i kako iščitava iz mojih tekstova moj odnos prema komunizmu dok smo u njemu živjeli i kad je komunizam propao, a mi se našli u demokraciji. Kako sam iz demokracije gledao na komunizam, ostavit ću za drugu priliku, a sad navedimo ono mjesto kad Mihanović otkriva kako sam se kao pisac ponio u komunizmu prema komunizmu:

“Bio je među osamljenim pojedincima koji su odstupali od propisanih ideoloških klasno-svjesnih normativa, koji su svaku kritičnu misao koja je išla protiv ideološkog pranja mozga i policijskog terora u zametku onemogućavali. On nikad nije stajao daleko od suvremene stvarnosti. Među prvima se usudio progovoriti o našem čovjeku, koji se pod surovom indoktrinacijom mračnog komunističkog ideološkog fanatizma moralno deformirao i koji se po partijskim forumima poigravao ljudskim sudbinama i skidao glave kao čunjeve u nekoj hazardnoj kuglani.

Povijesna distanca kao izlika za kukavičluk

Dok su se mnogi Araličini književni suvremenici samodopadno bavili modernističkom razgradnjom forme, ludističkom igrom riječima i literarnim poticajima koji su dolazili iz svijeta, on je u ideološki zagušljivom zraku svoga vremena anatomskim perom zahvaćao svakodnevnu zbilju i s provjerenim iskustvom upotrebljavao hrabru analitičku tehniku vivisekcije čovjeka i društva. Krećući se sa svojom sviješću pisca i nacionalnog herolda pred licem svoga naroda, Aralica je kao tihi graditelj integralnog humanizma s jasnom perspektivom ustrajno oblikovao svoje idejno moralno uvjerenje i humanističku viziju svijeta.”

Uhu je svakoga pisca drago čuti kad o njem književni kritičar tako govori. Volio bih kad bi mi se vjerovalo da taj citat radi ugode uhu nisam naveo. Naveo sam ga kao pristupni most koji nas vodi na vrata utvrde koja se zove «povijesna distanca», u vrijeme samoupravnog komunizma, u lijevoj frazi, čest literarni pojam, danas gotovo zaboravljen. Ima dosta sličnosti s «kulom od bjelokosti». I jedno i drugo, figurativno, znači kulu u koju se smještaju konformizmom produhovljeni duhovi, koji gude svoju pjesmu i ne haju što se oko kule događa, iako je «povijesna distanca» komunistički konstrukt i ima specifično značenje i svrhu. Uostalom, idemo pogledati što o tom pojmu, o «povijesnoj distanci», kaže Mihanović:

“Aralica piše neposredno, bez takozvane ‘povijesne distance’. Ta je distanca kao izlika zbog pomanjkanja hrabrosti progutala i potisnula u zaborav čitavo razdoblje naše komunističke mračne stvarnosti. Iz toga simulacijskog prenemaganja na crti povijesne distance redovito su stajali politički strahovi, ideološki tabui i bezidejna praznina. Aralici nije smetala distanca, da 1987. objavi svoj obračun s nakaznim društvenim pojavama u romanu «Okvir za mržnju», koji je tada u intelektualnim društvenim krugovima primljen kao poziv na antitotalitarnu društvenu akciju. Taj je roman svojom porukom na pobunu ‘duh’ i na čin normalnog ljudskog otpora uvelike uzburkao tadašnje gluhonijemo stanje naše književne svijesti. Na žalost je zbog te smicalice, koja se licemjerno nazivala ‘povijesnom distancom’, hrvatska literatura na magnetskom polju kritike društvenih odnosa nakon godine 1945. postala inertna. Ta se književna neizgovorena riječ rasplinula u oprezu autocenzure i ostala u mraku totalitarizma. Hrvatska se književna riječ u odnosu na komunistički totalitarni režim suviše vladala pokorno i prijetvorno te često igrala ulogu političke papige.”

Ako to netko ne zna, prostonarodnim jezikom rečeno, vjerovali ili ne vjerovali, bilo je to literarno mišljenje da o suvremenom društvu, samoupravnom komunizmu, uvodu u čisti komunizam, prijelaznom društvu iz kapitalizma u komunizam, ne treba pisati ni priče ni romane, ni pozitivne ni negativne, ni laude ni satiru. Treba čekati stanovito vrijeme, ‘povijesnu distancu’ treba pričekati, da se to društvo iskaže, pa da ga se iz te ‘vremenske distance’ sagleda i vidi što ono jest, a što nije. Pozitivno o prelaznoj suvremenosti ne treba pisati, jer bismo mogli ispasti tendenciozni i upasti u pogrešku socijalističkoga realizma, koji je, nakon sukoba Staljina i Tita i nakon oživljavanja i glorifikacije Krležine pozicije protivnika tendencioznosti u takozvanom «sukobu na književnoj ljevici», za naše pisce postao odbojan. I zbog promidžbene naravi, nedolične književnosti, i zbog zastarjelog realističkog postupka. A negativno se o prelaznoj suvremenosti ne treba pisati zbog toga što je, općenito gledano, suvremenost vruć krumpir i može ti se dogoditi da pozitivno vidiš kao negativno i, obrnuto, da negativno vidiš kao pozitivno. Treba proći stanovito vrijeme, treba se zauzeti «povijesna distanca», da bi se vidjelo što je što. Od toga je bilo izuzeto vrijeme rata, vrijeme socijalističke revolucije, gdje se, načelno i u pojedinost, znalo da je revolucionar ogrnut sunčanim plaštem, a njegov protivnik živa pomrčina, pa si o tom mogao guslati koliko ti se guslati dalo. Gusli o uzvišenosti revolucije, a oko prijelazne stvarnosti, koja je iz te revolucije proistekla, obilazi kao mačak oko vruće kaše i ne zbori o njoj ni lijepo ni ružno. Što vidio kao da vidio nisi, što čuo kao da čuo nisi… Do čega je dovelo čekanje «povijesne distance» Mihanović kaže:

“Koristeći po receptu ‘bezkonfliktnosti’ tu zaštitnu fasadu ‘povijesne distance’ kao spasonosnu mimikriju u okruženju policijskog terora, političkih i dogmatskih ideoloških lomača, cenzura, indeksa i raščovječenja čovjeka, naša se poslijeratna ‘revizionistička’ književnost u vrtlozima društvenih potresa zaustavila pred tom ‘distancom’ kao pred željeznom zavjesom. Zbog traženja ‘distance’ mi u hrvatskoj književnosti nismo imali jednoga Pasternaka, Solženjicina ili Kunderu jer je svu našu brutalnu pojavnost progutala ta fiktivna razdaljina. Tako je četrdeset i pet godina tragične zbilje, koja se na pozadini surovoga komunističkoga terora i u vrtlozima osobnih i kolektivnih svijesti sudbina dramatično odmotavala, preventivno potisnuto iza paravana političkog konformizma i sveopće abulije.”

Gledajući me kao usamljen slučaj pisca koji se «povijesne distance» nije držao, nego je, pišući «Okvir za mržnju», prokazivao komunizam kao društveni poredak zasnovan na mržnji i zavisti, Mihanović nastavlja:

“Dočaravajući varljivu iluziju o slobodi umjetničkoga stvaranja u permanentno nenormalnom stanju povijesne zbilje, mnogi stvaralački potencijali, ušutkani i slomljeni pod teretom konformizma, ostali su okrutno bešćutni, neosjetljivi, izolirani, pasivni i apolitični. Takvo obuzdavanje kreativnih reakcija na svakodnevni život i potiskivanje unutarnjih impulsa, koji su u sebi nosili intelektualnu smjelost izazova, u mnogomu nam objašnjavaju elemente naše klaustrofobične izolacije duha, zbog koje je hrvatska pripovjedna proza u europskome književnom okruženju ostala bezimena i nepoznata.”

Komunizam i danas maršira ulicama

Za razliku od brojnih konformista, ja sam se, po mišljenju Mihanovića, prema socijalističkoj stvarnosti, točnije, prema stvarnosti socijalističkog samoupravljanja, odnosio kritično:
“Kroz groteskne projekcije ideološkog osvješćivanja, definiranog partijskom mjerom vrijednosti i detektivskom fantazijom, Aralica analizira tadašnju neurotičnu sliku političkog jednoumlja, optuživanja i samooptuživanja. Kroz postupke istražnih komisija…

…Zalazi u zmijsko gnijezdo zadrtih partijskih aktivista, vjernih poslušnika Partije, komunističkih funkcionara ‘u ulozi streljačkog stroja’, u fanatični sustav ‘idejnih dogmatika’ i tajnih agenata u službi ‘državne bezbednosti’, koji svoju kadrovsku službu obavljaju u duhu bezuvjetne partijske subordinacije.”

Kad sam sve to o sebi i odnosu hrvatske književnosti prema hrvatskom komunizmu pročitao, podsjetio se na dvojbe koje sam proživljavao suočen s teorijom o ‘povijesnoj distanci’, razgradnji forme, ludizmu, konformizmu i mnogom drugomu, što se sebe sama tiče, upitao sam Mihanovića, priznajući mu da nad onim što se pisalo u vrijeme komunizma ima bolji pregled od mene, ne pretjeruje li on, na moju korist, kad tvrdi da u hrvatskoj književnosti kritičnih tekstova na komunizma izuzev mojih nema. Odgovorio mi je pitanjem neka mu kažem, ako ih znam, koji bi to bili, pisci i tekstovi. Ako nešto i ima, nastavio je, to je dano parcijalno, uzgredno, ili je skriveno u simbol i alegoriju, što se s mukom moglo dešifrirati i kad je nastalo, a danas u njima nitko ništa prepoznati ne može.

To o meni kao o iznimci, i o ostalomu o čemu je Mihanović govorio i govorio nije, iz vlastitog kuta gledano, odlučio sam ispisati u nekoliko «fragmenata nenapisane cjeline» – koju ja i ne znam i ne želim dovršiti – o «hrvatskoj književnosti i hrvatskom komunizmu». Uz već navedeno, i zato što mislim – po Mihanoviću s pravom – da i hrvatska književnost, ponašajući se konformistički, snosi dio krivnje što se hrvatsko društvo – književnost posebno – teško rastaje s komunističkim naslijeđem, što se prema komunističkom totalitarizmu i dalje odnosi blagonaklono i što je mnoge elemente komunizma zadržalo u svom mentalitetu, promijenivši samo ambleme pod kojima taj mentalitet brani i promiče. Odlučio sam napisati te fragmente, kakav je i ovaj o «povijesnoj distanci», iako znam što me nakon toga čeka. Znat će i čitatelj mog teksta kad pročita zapis što sam ga pribilježio na margini Mihanovićeve knjige:

«Jao, ta kula bjelokosna, ta utvrda za konformiste, ta slavna ‘povijesna distanca’! Danas, kad je distanca stvorena, kad je i tupanu postalo jasno da je komunizam bio zlo zamotano u iluziju natopljenu ljudskom krvlju, i ti, retroaktivno, o tom zlu napišeš roman – recimo Bunar na turskoj granici – dočekat će te neki od kritičara, biološki ili duhovni potomak onih koji su se tovili u kuli zvanoj ‘povijesna distanca’, čistokrvni komunist, a da to ni sam ne zna, i reći da se komunizmom već jednom prestaneš baviti, da ga trebaš zaboraviti i okrenuti se svijetloj budućnosti, istoj onoj što su je komunisti, dok je to bio njegov djed ili ćaća, obećavali, a nikad je nitko nije dočekao.

Neka kažu što kazati žele! Valja pisati o tomu i zato što za književnost ni jedna tema, ni ona vezana uz vrijeme komunizma, ne odlazi u zastaru i zato što je komunizam još uvijek naša suvremenost i još će dugo vremena time ostati. Što još uvijek prebiva u nama i maršira našim ulicama! Ne više pod crvenom petokrakom i crvenim barjakom, promijenio je kompromitirano znakovlje. Zna on što je ilegala i konspiracija, pa danas nastupa pod mnoštvom znakova, koje dnevno smišlja, da bi pod njima uspio preživjeti, po sebe, nepovoljno vrijeme…Zahvalan sam Mihanoviću što me je potaknuo na pisanje ovoga i svih drugih fragmenata nečega što će imati naslov «Hrvatska književnost i hrvatski komunizam».

akademik Ivan Aralica
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Video: selo Buković, 17. Kolovoza 1992. – ‘srpska nejač’ slavi 2 godine ‘balvan revolucije’ uz četničke zastave i borbene pjesme

Objavljeno

na

Objavio

S vremena na vrijeme nije loše prisjetiti se “ugroženih” Srba iz bivše “SAO Krajine” i toga kako su se ponašali u vrijeme petogodišnje okupacije hrvatskog državnog područja, pogotovu uzme li se u obzir činjenica da se to razdoblje hrvatske povijesti od mnogih nastoji prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu, a krivnja srpskih terorista i njihovi masovni zločini relativizirati.

Poslušajmo na trenutak govore njihovih prvaka – i gostiju iz Srbije – u vrijeme obilježavanja druge obljetnice rušenja prvih balvana kod sela Buković (općina Benkovac) i pogledajmo u kakvom se ozračju sve to odvija.

To su oni za koje nam i danas Milorad Pupovac, Dejan Jović, Borislav Milošević i drugi velikosrpski propagandisti i etnobiznismeni iz SDSS-a, SNV-a i srpskih “Novosti” tvrde kako su bili “ugroženi”, “goloruki”, “uplašeni” i “digli su se u obranu svojih prava i golih života”.

Kako kaže jedna poslovica: Ako laže koza, ne laže rog. BILI SU TO ČETNICI I TERORISTI, ZLOČINCI NAJGORE VRSTE, OKO TOGA NEMA NIKAKVE DILEME.

Pogledajte dragi čitatelji koja je to razina mržnje, kakav se vokabular koristi, koje insignije nose i koje zastave “ugroženi” Srbi ističu (usred međunarodno priznate Republike Hrvatske – punopravne članice UN-a!), što pjevaju, kako se ponašaju i što govore njihovi politički prvaci, vojni zapovjednici i gosti iz Srbije – te kako je to oduševljeno dočekano od mase koja je nazočna skupu.

Slavlje je održano uz četničke zastave, himnu Srbije i borbene pjesme u Bukoviću, 17.8.1992. pred tisućama “krajišnika”, a zapaljive huškačke govore održali su Gligorije Rnjak (koji je goste pozdravio u ime sela Buković kao predsjednik Mjesne zajednice), Zdravko Zečević (predsjednik “vlade” tzv. SAO Krajine), Goran Opačić Klempo (zapovjednik voda 180 oklopne brigade “SVK”, potom zapovjednik  Specijalne jedinice “MUP Krajine” koji je prema svjedočenjima mnogih sudjelovao u zločinima nad Hrvatima u okolici Zadra, pa i u Škabrnji) i gost iz Srbije, Željko Ražnatović Arkan (ratni zločinac i zapovjednik paravojnih formacija SDB-a Srbije, “Srpske dobrovoljačke garde” i “Tigrova”).

Posebno obratite pozornost na to što govore o Hrvatima i Hrvatskoj. To su “naši sugrađani” od kojih mnogi tvrde kako su i danas “ugroženi”, a poneki, poput četničkog ekstremista Gligorija Rnjaka i sudjeluju u vlasti u današnjoj “ustaškoj” državi Republici Hrvatskoj protiv koje su se borili svim raspoloživim sredstvima i za to primaju pozamašnu svotu “ustaških” kuna svakog mjeseca. Spomenutoga su, naime, njegovi sunarodnjaci poslije rata izabrali za vijećnika Gradskog vijeća Benkovac, u kojemu je on bez trunke srama uskoro počeo prozivati pojedine Hrvate za “netoleranciju” i “diskriminaciju Srba”, dok je gradonačelnika Benkovca Branka Kutiju optužio za “sustavnu diskriminaciju pripadnika srpske nacionalne manjine na području Benkovca” i pri tomu (u materijalu na 70 kucanih stranica) ustvrdio da je Kutija “rasist, nečovjek, veliki lažov i više nego kriminalac, duhovni i moralni bogalj”.

(Vidi: https://www.zadarskilist.hr/clanci/14032012/rnjak-na-70-stranica-optuzio-kutiju-za-diskriminaciju-srba)

Rnjak je svoju borbu za “krajinu” nastavio i u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, kao i mnogi drugi – uz nažalost, nepojmljivu popustljivost hrvatskih vlasti koja se graniči s mazohizmom.

Ovdje je svaki komentar suvišan i takvo što moguće je samo kod nas.

Kako ne bi bilo zabune, materijal potječe iz arhiva samih terorista – video kazete koje je naša vojska i policija pronašla u njihovim jazbinama nakon oslobađanja okupiranih područja u kolovozu 1995.

Govori Rnjaka, Opačića, Zečevića:  https://www.youtube.com/watch?v=w8VtrFKkchg

Govor srpskog “narodnog junaka” Željka Ražnatovića Arkana na istom skupu: https://www.youtube.com/watch?v=2WNgQwHnE_k

NIKAD NE ZABORAVITI – DA NAM SE NE BI PONOVILO!!!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari