Pratite nas

Razgovor

Akademik Josip Pečarić: ‘Nije lako biti hrvat u Hrvatskoj.’

Objavljeno

na

akademik Josip Pečarić

 

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s akademikom Josipom Pečarićem, inače „personom non grata“ u hrvatskoj kulturi

U hrvatskoj kulturi malo je ljudi poput akademika Josipa Pečarića (r. 1948, u Kotoru, Boka Kotorska). Ili ga vole ili ga mrze. Iz dna duše. Za razliku od onih koji ga ne žele razumjeti, jednom je napisao dr. Milan Vuković, vrlo dobro poznaje svoju prošlost. Upravo zato iz te prošlosti izvlači poruke i prijedloge, nudi perspektivu boljitka budućnosti  Hrvatske, suprotno od svojih  napadača. On se nikada ne predaje. Piše i objavljuje knjigu za knjigom, a u znanstvenom dijelu odmaknuo je od mnogih, koji su danas „na cijeni“. O njegovu radu i životi objavio sam i knjigu „Razgovori s Josipom Pečarićem“ (2006.), s predgovorom akademika Dubravka Jelčića, ali kao da i „nisam“,  jer je marginalizirana i prešućena, poglavito od tzv. yugokritičara, koji i nikada nisu sišli s hrvatske medijske scene. No, za razgovor s ovim iznimno  poznatim akademikom uvijek ima povoda…

 Gospodine Pečariću. Vaša dva matematička časopisa izazvala su veliku, svjetsku pažnju, a kod nas nisu ni „zamijećena“, poglavito u medijima i tzv. znanstvenim krugovima.. Zašto? – pitamo.

Možda će Vam biti zanimljivo pismo koje sam napisao o tome:

Poštovana gđo.  Predsjednice RH,

Poštovani Predsjednici Hrvatskog sabora i Vlade RH,

Već sam vas izvjestio o odnosu vaših političara u znanosti prema mom znanstvenom radu i posebno prema mojim znanstvenim časopisima. Čak sam vam poslao i knjige o tome:

  1. J. Pečarić, Pišem pisma odgovora nema! 1. / Navodna Hrvatska zaklada za znanost, Zagreb, 2017. str. 245.
  2. Pečarić, Pišem pisma odgovora nema! 2. / Je li Akademiji važna znanost, Zagreb, 2017. str. 212.

Samo ste potvrdili primitak knjiga.

Ovih dana su šikanirani časopisi postali Q1 časopisi:

„Poštovani,
Nedavno su objavljeni numerički podaci za časopise indeksirane u bazi Web of Science za 2018. godinu. S velikim zadovoljstvom Vas obavještavamo da se dva hrvatska matematička časopisa
Journal of Mathematical Inequalities, http://jmi.ele-math.com/
Mathematical Inequalities & Applications, http://mia.ele-math.com/
nalaze u prvom kvartilu (Q1) časopisa u kategoriji Mathematics.
Čestitamo svim članovima uredništava ovih časopisa na ovom sjajnom uspjehu, a naročito akademiku Josipu Pečariću, glavnom uredniku i osnivaču oba časopisa, te profesoru Nevenu Elezoviću izvršnom uredniku časopisa te vlasniku izdavačke kuće Element koja izdaje ove časopise.
Veselimo se zajedno s njima ovom velikom uspjehu hrvatske matematike.
S poštovanjem,
akademik Goran Muić
Predsjednik Odbora za matematiku pri Razredu za matematičke, fizičke i kemijske znanosti HAZU“

Zanimljiv vam može biti komentar dr. sc. Mata Artukovića o vašem odnosu prema tome:

Dragi Josipe,

od svega srca čestitam na velikom uspjehu i priznanju koji je pred našom javnošću zatajen. Znao sam da si osnivač dva ugledna časopisa iz matematike, ali da su oba tako visoko cijenjena, to nisam znao. Sramotno je za državu koja sakriva ovakve usjehe svojih znanstvenika bez obzira koliko se s njihovim političkim mišljenjima ne slagala. Možeš si misliti kako bi se Pupovac dizao u nebeske visine da je samo djelić ovakvog uspjeha ostvario.

Pozdrav i svako dobro.

Mato

Brod, na sv. Alojzija Gonzagu 19.

U knjigama koje sam vam poslao, a i porukama mogli ste vidjeti i kako se šikaniraju moji suradnici koji su itekako zaslužni za ove časopise, ali i članovi moje obotelji.

Ovaj e-mail šaljem i prof. dr. Miroslavu Tuđmanu koji je nedavno govorio o nekim najnovijim maltretiranjima mojih časopisa

S poštovanjem,

Akademik Josip Pečarić

 

Kako tumačite da ne nailazite u svom radu ni na potporu HAZU, čiji ste redovni član?

U vrijeme prethodne uprave nisam baš bio omiljen. Počelo je zbog moje uloge u neizboru prof. dr. sc. Iva Goldsteina za redovitog člana u vrijeme kada mu je otac bio posebni savjetnik predsjednika Vlade RH. Spomenut ću samo da me je tadašnji Glavni tajnik prozivao u Hrvatskom saboru zbog Peticije ZDS. A radilo se o izvješču o radu HAZU. Pri tome nije bilo važno što ja imam najviše znanstvenih radova među znanstvenicima u RH pa je povodom mojih 1000 radova održana i konferencija, ili što imam čak tri znanstvena časopisa s impact faktorom, ili što je iz moje znanstvene škole izašlo 40-ak doktora znanosti, već je važno što sam branio Thompsona i legendarnu pjesmu „Bojna Čavoglave“ s tom peticijom.

 

Je li potrebna takva Akademija (HAZU) kakva je danas?

Sada imamo novu upravu. Dajmo joj šansu da se dokaže.

 

Objavljujete knjigu za knjigom. Međutim, medijska i ina potpora ne prati Vaš rad…

Kada ste u nemilosti i kod vladajućih i onih u oporbi – ne očekujte ni da će Vas glavni mediji pratiti. Čak nisu smjeli izvjestiti o tri međunarodne konferencije meni u čast. Na nedavnoj konferenciji povodom mog 70-og rođendana iz emisije Dobro jutro Hrvatska su naz zvali, pa odustali i samo su razgovarali s nama. Ali to nikada nije prikazano! A sugovornici su uz mene bili profesor Lars Erik Persson koji je bio i predsjednik Švedskog matematičkog društva i jedini je matematičar dobitnik državne nagrade u svojoj zemlji i profesor Neven Elezović. Istina nezgodno je što je profesor Persson na toj konferenciji o meni govorio kao o „kralju nejednakosti“, a to moje podrućje u matematici (nejednakosti) nazvao mojim kraljevstvom.

 

Zbog čega ste imali sukob s biskupom Košićem oko jedne Vaše knjige, a u kojoj je on jedan od stupova, kako ste rekli, hrvatske države?

Ma i nije neki sukob. Biskup uvijek prigovara ako ga se hvali, a ja sam smislio originalnu čestitku za njegov 60. rođendan – knjigu iznenađenja. Njemu je bilo neugodno i zbog onog pljeska koji nije prestajao na Stepinčevo u Zagrebačkoj katedrali. Ali s druge strane on itekako zna javno pohvaliti one za koje misli da to zaslužuju. O meni je govorio čak i u homilijama.

Međutim, ta moja knjiga je bila nešto što se moralo napraviti, Naime, profesor književnosti na Sveučilištu u Mostaru dr. sc. Marko Tokić je naglasio   na Fakultetu Prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti u Mostaru, kako piše Glas Brotnja, 05. 12. 2014., da svi koji poznaju akademika Pečarića znaju da je Hercegovac iz Boke Kotorske, ali i čovjek kojemu četiri stupa njegove Hrvatske čine: Franjo Tuđman, Dario Kordić, Marko Perković-Thompson i biskup Vlado Košić.

Zapravo, četiri osobe koje su neprijatelji hrvatske države i hrvatskog naroda najviše napadali, a predstavljaju najzaslužnije dijelove hrvatskog naroda u stvaranju hrvatske države. Dakle biskup Košić tu predstavlja Crkvu u Hrvata, a činjenica je da je Crkva u Hrvata stalno na udaru svih koji ne vole hrvatsku državu, a biskup Košić je i najnapadaniji među hrvatskim biskupima.

 

Jeste li za Dan državnosti bili pozvani među elitu na Pantovčak, na prijem predsjednice Republike? Jel Vas uopće zovu na ovakve i slične svečanosti?

Ne.

 

A da li Vam Ministarstvo kulture ili HAZU otkupljuju neke od Vaših knjiga?

HAZU ne otkupljuje knjige, a Ministarstvo kulture mi je otkupilo 50 primjeraka knjige  Kako su rušili HAZU?, još daleke 2006. godine. A bilo ih je više od 50 koje su oni mogli otkupiti.

 

Često se žalite da Vam je kći bez posla. Što se dogodilo da ga ne može naći?

Ona nije izabrana za docenta na Filozofskom fakultetu. Već iz četvrtog ministarstva znanosti i obrazovanja govore da je to protuzakonito. Zbog autonomije sveučilišta pisali su prigovore i rektoru Zagrebačkog sveučilašta Borasu i Rektorskom zboru. I vjerovali ili ne – ni Ministarstvo nije dobilo godinu-dvije odgovore. Prljave uloge u tome imali su profesori Mateljan, Mikelić Preradović i Boras. Njen mentor profesor Miroslav Tuđman je tvrdio da je ona kolateralna žrtva napada na njega, ali sigurno je tu problem i njeno prezime što je nedavno komentirao i naš poznati kolumnist Marko Ljubić. Pri tome je sigurno i dr. Tuđman u pravu jer je Borasu trebalo za doktorat 15 godina kod  prof. Tuđmana i doktorirao je u 48. godini života. A uz to kao rektor bio je predsjednik povjerenstva na novom natječaju na kojem je primljenja njegova doktorandica i kćerka jednog poznatog direktora velike zagrebačke firme. Pri tome se pozivao na ono što Ministarstvo tvrdi da je protuzakonito i na što im nije htio odgovoriti. Mojoj kćerki je, naravno, trebalo mnogo manje vremena da doktorira kod prof. Tuđmana i bude izabrana za znanstvenog suradnika i višeg znanstvenog suradnika (u to zvanje je izabrana istog dana kada i prof. Mikelić Preradović).

A hrvatski intelektualci su šutjeli i na Filozofskom fakultetu kada su na udaru bili prof. Tuđman i moja kćerka. A poslije su, kao što znamo, došli i oni na red.

 

Smatrate li se Vi na neki način u Hrvatskoj “persona non grata“?

To je očito, zar ne? Ali meni je zgodna i konstatacija dr. sc. Josipa Stjepandića, predsjednika HAZUDD-a o meni kao svojevrsnom disidentu. Naime, ja sam odlaskom u mirovinu odbio biti profesor emeritus Zagrebačkog sveučilišta što kao akademik trebam biti, sve dokle je na čelu takva osoba kao što je rektor Boras. Također, na mojim znanstvenim radovima ne mogu sudjelovati kolege koji stavljaju to sveučilište u svojoj adresi.

Ja danas potpisujem samo sveučilište RUDN iz Moskve.

Zapravo tražio sam da me se pri kraju radnog vijeka premjesti na neko drugo sveučilište u RH tako da bih tamo bio emeritus i potpisivao i hrvatsko sveučilište na svojim radovima. Nisu mi ni odgovorili.

 

Pa, kako je biti Hrvat u Hrvatskoj?

Kada mi je u JNA jedan ‘oficir’ savjetovao da je bolje ne misliti dok sam tamo, upitao sam ga;

-Kako da ja ovako star ne nislim?

.-Da u pravu ste, ali onda ne trebate govoriti to što mislite, odgovorio je.

Tako nekako Vam je u Hrvatskojm, ja govorim i pišem ono što mislim, a rezultat je: Nije lako biti Hrvat u Hrvatskoj.

Inače pitanje asocira na knjigu Zdravka Tomca „Što to znači biti Hrvat“. Na predstavljanju je biskup Košić rekao o meni:

Mislim da bi se čitava nacija tu trebala povesti za primjerom genijalnog akademika Josipa Pečarića koji je, poput pisama bivšem premijeru kojemu je predlagao da se tada zatočeni general Ante Gotovina kandidira za Nobelovu nagradu za mir, to isto sada pokrenuo za generala Slobodana Praljka, pišući pisma predsjednici Republike, predsjedniku Vlade i predsjedniku Hrvatskog sabora. Hrvati se nemaju zašto ispričavati i neprestano udarati u prsa, dok se istovremeno oni koji su nad Hrvatima počinili neizmjerno veća i brojnija zlodjela razmeću nekim svojim tjeranjem pravde, a da nisu ništa učinili da se distanciraju od tih zala. Zato mi se sviđa akademik Pečarić koji ima hrabrosti ‘okrenuti pilu naopako’, kako se to jednostavnim riječima kaže.“

I to je jedan zgodan primjer i za ono pitanje o biskupu.

 

Nekad su progonili Vice Vukova, a danas M.P. Thompsona. Ima li tu neke sličnosti?

Sličnosti ima. Razlika je u tome što se Vukova progonilo kao hrvatskog nacionalistu u Jugoslaviji, a Thompsona kao hrvatskog branitelja i autora legendarnih pjesama iz Domovinskog rata u Hrvatskoj.

Zbog tih napada on i jest treći stup „moje“ Hrvatske, po prof. Tokiću, kao najnapadaniji među Hrvatima koji koriste svoje talente za dobrobit Hrvatske. Tu smatram npr. i sebe i Vatrene. A Vatreni su pokazali to na dočeku u Zagrebu i diljem Hrvatske. O tome govori i moja knjiga Matematika, pjesme i nogomet, Zagreb, 2018.

Inače o Thompsonu i tim napadima na njega puno sam pisao, pa su i tri knjige s njegovim imenom u naslovima:

  1. Kovačević i J. Pečarić, Thompson u očima hrvatskih intelektualaca – Bilo je i to jednom u Hrvatskoj, Fortuna ,Zagreb, 2008.
  2. Pečarić, Hajka na Thompsona, Zagreb, 2012.
  3. Pečarić, Thompson – pjesmom za Hrvatsku, Zagreb, 2017.

Uostalom i biskup Košić i ja smo govorili kada je, gospodine Pavkoviću, Vaša braniteljska udruga dodijelila priznanje Thompsonu.

Ali interesi vladajućih se mijenjaju. Na dočeku Vatrenih su mu isključili mikrofon, a danas idu u izbore s njegovim pjesmama i žele osigurati njegovu podršku. Vjerovali ili ne?

 

Zašto Vas ne zovu u neke od emisija HRT-a?

Kad Te vlast ignorira, ignoriraju Te i oni!

 

Tko će pobijediti na predstojećim izborima za predsjednika države?

Očito je kako se boje Škore jer on nije političar, a političari su u RH po pravilu nečije sluge. To naši ljudi sve više prepoznaju. A teško je prognozirati kada nisi siguran ni u regularnost samih izbora.

 

Jeste li se i Vi možebitno razočarali u hrvatsku državu?

Još kada je Račan postao Predsjednik Vlade napisao sam kako je meni bolje nego njima jer ja živim u državi čije ime volim, a oni vladaju državom čije ime ne vole. Tada sam mislio na Račanovu koaliciju, a danas vidimo da im se pridružio HDZ. Zapravo na vlasti su političari iz Ministarstva vanjskih poslova.

Dva moja doživljaja u kojima je važnu ulogu igralo to ministarstvo govore o tome.

Prvi je bio kada je moj Kotoranin predstavljao Crnu Goru u Veleposlanstvu tadašnje državne zajednice Srbije i Crne Gore. U MVP su mu dodjelili visokog dužnosnika za pomoć. I tako vidi mene moj Kotoranin i kaže gosponu iz MVP-a:

– Eno profesora Pečarića.

– Pa znate li Vi da je on Ustaša, odgovori mu gospon iz MVP-a.

– Ako su Ustaše kao prof. Pečarić – ne bojim se ja njih.

Druga zgoda je bila kada je Papa govorio u HNH-u, pa su iz MVP-a dodijelili hrvatskim Crnogorcima nekoliko mjesta. Veliki redatelj Veljko Bulajić je htio da i ja idem s njima, ali u MVP nije bilo više tog obećanog mjesta.

Zato sam to ispričao biskupu Pozaiću pa me je pozvala HBK.

 

Zbog Vaših stavova neki bi Vas rado vidjeli i u Remetincu. No, akademike kod nas „ne zatvaraju“…

Zapravo je zgodno da im moj 86.-godišnji mentor za moj magistarski rad prof. dr. sc. Dobrilo Tošić iz Begrada da preporuku za to. Naime, javio mi se 11.7.2018.:

Dragi Pečariću,

Živ sam. Trenutno sam najstariji živi član Katedre za Matematiku ETF-a.

Pratim sve tvoje uspehe u nauci i njima se radujem.

Nadam se da ces mi kratko odgovoriti. Procitao sam tvoju priču o

školovanju, dolasku u Beograd, studiranju Elektrotehnike, zaposlenju,

doktoratu, itd.

Sve sto si tu napisao je potpuno tačno!!!

(…)

uvek tvoj prof. Dobrilo Tosic

 

I još samo: kakva je razlika između pozdrava iz Domovinskog rata “Za dom spremni“ i pozdrava iz NOB-a – „Smrt fašizmu-sloboda narodu“?

Za slobodnu Hrvatsku borilo sa s pozdravom ZDS. S tim drugim za Jugoslaviju.

Spomenut ću i najnoviju moju knjigu o ZDS i Thompsonu:  Predsjednica i ‘Za Dom spremni’, Zagreb, 2019. Zapravo je zabavno gledati kako se s jedne strane zbog izbora vlast bori za Thompsonovu podršku, a s druge strane državnu nagradu „Vladimir Nazor“ dodjeljuje onome koji mu je u Zagrebu isključio mikrofon. O tim „antihrvatskim orgijama“  imate tekst u najnovijem Hrvatskom tjedniku- naglasio je akademik Josip Pečarić.

Razgovarao:

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Biskup Perić: Jugoslavija je zločinački pobila velik broj svećenika, a lopovski pootimala brojna crkvena imanja

Objavljeno

na

Objavio

“Prethodna je država zločinački pobila velik broj svećenika, a lopovski pootimala brojna crkvena imanja. Neka ova država ispravi povijesne nepravde, vrati Crkvi što je Crkvino, a ne trebaju nikakva posthumna priznanja i ploče odlikovanja“, ističe u razgovoru za Miportal, kojeg djelomice prenosimo, msgr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski upitan kako na simboličnoj razini od države izraziti priznanje žrtvi svećenika za narodnu i vjersku slobodu tijekom komunizma i je li to uopće potrebno.

Preuzvišeni gospodine, uz kršćansku zahvalnost za sve učinjeno u 50 godina svećeništva i, od toga, 27 godina biskupstva, dopustite osobniji pristup: nagledali ste mnogo nevolja, prosijali mnogo duhovnoga žita i kukolja. Naš je dojam da još uvijek zračite svježinom, radošću i nadom. Kako je danas biti biskup u Mostaru, u BiH i Hrvatskoj?

“Kršćansko-koncilskom radošću i nadom – da! Svježinom? – Vrijeme nosi svoje breme. Slijedeći crkveni kanon, prije više mjeseci predao sam odreknuće od službe u Papine ruke. Očekujem nasljednika po Duhu Svetomu. A dotle sve se redovito odvija. Biti biskup u Mostaru, i u BiH, i u RH i jučer i danas i sutra znači: “podnositi tegobe i žegu dana“, odnosno „mnoge nevolje“. Biskupska katedra daje dostojanstvo biskupu, a biskup opravdava ili ne opravdava takvo dostojanstvo. On je po službi učitelj, posvetitelj i upravitelj u zajedništvu s drugim biskupima i „cum Petro et sub Petro“”.

Koji su vam bili najradosniji trenutci tijekom Vašega dosadašnjeg svećeništva i biskupstva, a što su bili najteži izazovi?

Najradosniji, sve po milosti Božjoj:

– Svećeničko ređenje s četvoricom kolega u Prisoju na Petrovdan 1969. rukopolaganjem biskupa Petra Čule;

– Mlada Misa u Rotimlji, 22. kolovoza iste godine.

– Pozdrav papi Ivanu Pavlu II. u Papinskom hrvatskom zavodu i u crkvi sv. Jeronima u Rimu, 21. listopada 1989.

– Oslobođenje grada Mostara od agresora, 11. lipnja 1992. na dan proglašenja koadjutorom biskupu Pavlu Žaniću.

– Sedam beatifikacija mučenika naše Crkve: nadbiskupa Stepinca u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998., Pet Kćeriju Božje Ljubavi – Jule, Berchmane, Antonije, Krizine i Bernadete u Sarajevu, 24. rujna 2011. i don Miroslava Bulešića u Puli, 28. rujna 2013.

– Proslava 25. obljetnice episkopata u Mostaru, 14. rujna 2017.

Najteži izazovi? –

– Dolazak u Trebinje za župnika, 17. prosinca 1971.

– Preuzimanje predavanja ekumenske teologije na Bogoslovnoj školi u Sarajevu, u studenome 1974.

– Ulazak u rektorsku službu u Zavodu sv. Jeronima, 8. veljače 1980.

– Prihvaćanje Papina imenovanja za biskupa koadjutora, 29. svibnja 1992.

– Osnivanje, zajedno s biskupom Žanićem, četiriju novih župa u Mostaru, odjelidbom od katedralne župe, 6. siječnja 1993.

– Pohod franjevcima u šest dekanatskih mjesta (Duvno, Posušje, Široki Brijeg, Gorica, Humac i Čitluk) zajedno s generalnim vikarom Reda manje braće, p. Stephanom Ottenbreitom, ofm, – kao suizvršitelji Dekreta Romanis Pontificibus, postavljeni od Kongregacije za evangelizaciju naroda – radi potpisa Izjave o posluhu u smislu primanja pastoralnoga dekreta u Biskupiji mostarsko-duvanjskoj, 19.-20. lipnja 2000. Tada je većina franjevaca potpisala provedbu Dekreta.

– Izbor u peteročlanu Komisiju za proučavanje osobe i djela blaženoga Alojzija Stepinca, pastira i mučenika, pod pokroviteljstvom Svete Stolice, srpanj 2016. – srpanj 2017.”

„HRVATI U RIMU“ TEK OD 1971. (O ZAVODU SV. JERONIMA)

Pozicionirajte nam, biskupije kojima upravljate: Mostarsko – duvanjsku i Trebinjsko – mrkansku. Naša javnost o tome premalo zna? Kakva je, posebice, budućnost Trebinjsko-mrkanske biskupije i katolika u njoj?

“Mostarska: od Bune do Duvna, od Konjica do Gabele Polja uključujući, od 1890., župu Nevesinje s Fočom, Čajničem, Kalinovikom, Ulogom i Gackom, svega 66 župa. A Trebinje od Stjepan Krsta do Neuma i od Domanovića do Trebinja s 15 župa i biskupijskim centrom u Stocu. Trebinjska povijesno ima tri otočića u Jadranu: Bobaru, Supetar i Mrkan, po ovome nazvana i mrkanska, bila je pod upravom iz Dubrovnika od 1819. do 1890., a od tada do danas pod Mostarom. Trebinjska biskupija nije administratura, nego prava biskupija koja ima mostarskoga biskupa za apostolskog administratora.”

Vaš svećenički i profesorski život obilježila je dionica u zavodu Sv. Jeronima. O tom vremenu malo se u našoj javnosti zna, pa nam opišite borbu za tu ustanovu u Vatikanu?

” U pet redaka pet stoljeća, je li? Mi smo Hrvati od Ulcinja do Rovinja i od Trebinja do Petrovardina službeno bili u Rimu Illyrici i Illirici, od 1451. sve do 1971. godine. Rektor Đuro Kokša uspio je kod Svete Stolice te Iliriče preimenovati u Croate s nazivom: Hrvatski zavod. Papa je dodao i naslov Papinski. Osamdesetih godina, u vrijeme moga mandata, to je provedeno i na svim civilnim forumima. Bitka oko imena posebno se vodila od 1901. do 1911. i od 1924. do 1928. A u to su se bile umiješale: vlada austrijska, vlada mađarska, vlada talijanska, vlada crnogorska u suradnji s vladama srpskom, ruskom i francuskom, konačno vlada srpsko-hrvatsko-slovenska. Hrvatski je episkopat bio kompaktan, na čelu sa sarajevskim nadbiskupom Josipom Stadlerom do 1918. Sve je izvučeno na čisto. Tako da smo mi u Rimu priznati punokrvnim Hrvatima tek od 1971.”

Svoju svećeničku formaciju počeli ste od najmlađih dana. Nizale su se postaje: Sjemenište Šalata, Bogoslovni fakultet Zagreb i Rim, Visoka teološka škola u Sarajevu, rimska sveučilišta. Kakva je, po Vašem mišljenju, proteklih desetljeća, bila razina odgoja i intelektualne formacije budućih svećenika?

“Dvije se opasnosti nadvijaju i medijima raznose nad današnje čovječanstvo: sekularizam, sustav zatvoren u ovaj svijet, bez Boga, i relativizam u svemu, sustav bez apsolutnih vrijednosti koje bi sezale u vječnost. I Crkva je zaskočena tim prijetnjama. Sin Božji, pravi Bog od pravoga Boga, Gospodin Isus ušao je u ovaj svijet utjelovljenjem u Djevici Mariji snagom Duha Svetoga, a uskrsnućem izišao u novu životnu sferu i otvorio odgovore i na sekularizam i na relativizam. Ne će nas ti vjetrovi ovoga svijeta pomesti ako se budemo držali nauka i zakona Kristova.”

(…)

Posljednjih desetljeća jasno istupate u našoj javnosti: civilnoj i crkvenoj. Recite nam, zapravo pojasnite, što znači biti biskup i koja je uloga biskupa?

“Biskup bi trebao biti teološki opremljen, moralno hrabar, crkveno jasan. Pastir koji ne samo raspoznaje glas svojih vjernika i svećenika, nego i onaj koji zna odgovorno voditi povjerene mu duše. Ono što se ustručava reći ili napisati vjernik ili svećenik, tu bi biskup morao nastupati neustrašivo, istinito i razgovijetno“.

(…)

Je li teologija u službi Učiteljstva ili se odviše osamila kao čista znanost? Zašto ste kritički progovorili o nedavnom teološkom susretu u Dubrovniku?

“Može li se protumačiti stajalište jednoga Pape koji bi se lišio teološke pomoći Kongregacije za nauk vjere kojoj je upravo to glavna zadaća? Može li se razumjeti da se jedan biskup ili kardinal ne služi profesorima svoga fakulteta da mu pomognu u nacrtu poslanica, okružnica? Ne vidim da se naša teologija pretvorila u čistu znanost. U Zagrebu se svake godine održava Teološko-pastoralni tečaj. Ne samo teološki. Razlog mojemu „kritičkom osvrtu“ bio je u raščišćavanju teoloških pojmova. Sve je bilo javno, u medijima. Bio je to poziv da jedna feministička „teologinja“ – kako ćeš je drukčije osloviti nego pod navodnicima? – ne može prosipati zlo sjeme i očekivati da se mi prilagodimo tomu zlosjemenu, kao nečemu „različitu“ od pšenice i da poštujemo tu njezinu „različitost“, otrov. Ne može se na teološkoj školi buncati što komu padne na pamet ili reći studentima da se kritički postave prema onomu što čuju. Izabrat će točno ono što udara u srž Crkve: zanijekat će božanstvo Isusa Krista, zanijekat će opstojnost đavla, zanijekat će u Evanđelju autentičnost Isusovih riječi jer tada nije bilo magnetofona, prihvatit će da se pričest jednako daje parovima koji su u zakonitu braku i u preljubu, poigravat će se idejom o ređenju žena i o ukidanju celibata i slično.

DOPRINOS “SVETOJ HRVATSKOJ”

Pisali ste i o stanju u Europi. Snažan je Vaš tekst „Kako kršćani konstruiraju križni put?“ (19. travnja 2019.). Je li vrag donio novu šalu i prijevaru? Što se to događa s katolicima Europe?

“Križ je poput onoga kamena temeljca: Tko s križem i s Križnim putom izvodi prijevare i šale, padne li na njega, „smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga” (Mt 21,44). Bog se ne da izrugivati, ni od katolika ni od bezvjeraca! Psalmist u molitvi Bogu veli: „Poštenu poštenjem uzvraćaš, a lukavca izigravaš!“ (Ps 18, 26–27). Ne može se Boga predriblati! A neki misle da može, pa i među biskupima.

Vidljiv je Vaš doprinos tzv. „Svetoj Hrvatskoj“. Aktualizirali ste naše duhovne velikane, a knjigom „Nada koja ne postiđuje“, prvog heroja u koloni hrvatskih pobjednika, Bl. Alojzija Stepinca. Što o tome trebaju znati sadašnji i budući naraštaji Crkve u Hrvata?

“U prvoj polovici prošloga stoljeća nositeljima duhovnih zvanja stalo je da sveto žive u svojim staležima. A nama u drugoj polovici stoljeća i početkom ovoga kao da je više stalo da što više kandidata iz Crkve među Hrvatima vidimo ovjenčane blaženom ili svetom krunom na oltaru. Na primjer, u periodu od 1912. do 1924. živjelo je više od 20 svetaca, blaženika i slugu Božjih (Antić, Benigar, Bulešić, Gabrić, Lang, Mahnić, Mandić, Merz, 5 Drinskih mučenica, Durković, Muzić, Palić, Peran, M. Petković, Stadler, Stantić, Stepinac, Vošnjak, Ž. Ivasić…). A u drugoj polovici 20. stoljeća i u ovih 13 godina početka 21. stoljeća beatificirano je Devetero, a kanonizirana Trojica svetaca. Pišući o Mariji Petković, dva izdanja Kćeri poslušna (2003. i 2004.), učinilo mi se važnim donijeti kratke životopise naših svetaca i blaženika. A od studenoga 2017. svakoga mjeseca u Crkvi na kamenu sažet je životopis slugu Božjih, blaženika i svetaca koji pripadaju dotičnu mjesecu. Ako ispustimo iz vida konkretnu svetost života, kakvi smo onda kršćani, katolici?”

(…)

Hercegovci su proteklih desetljeća doživjeli u Hrvatskoj hvalospjeve kao najvjerniji i najodaniji Hrvati, ali i teške uvrjede kao oni koji su pokrali i osramotili Hrvatsku. Kako vi doživljavate Hercegovce i njihovo hrvatstvo?

“Ima najvjernijih i među Konavljanima i Srijemcima, a ima kradiša i među Istranima i Bosancima. A ima udruženih zločinačkih pothvata i u međunarodnoj. Tko poštuje tuđe, a svojim se diči, to je pravi i Hrvat, i Srbin, i Argentinac, i Ukrajinac…”

Puno pišete. Je li zapostavljena pisana riječ kod nas u pokrajinskoj Crkvi i Crkvi u Hrvata? Koliko je važnost kulture kao podupirateljice vjere?

“Nije zapostavljena pisana riječ, možda jest ona čitana. Internet je „opismenio“ i one najprimitivnije koji su sposobni izbaciti sav šljam iz sebe i potpisati se. Jadna nam je kultura, i vjerska i teološka, i ljudska i nacionalna. Kada gledam neke inozemne portale, i njihove komentare, divim se čitateljima koji se natječu u kulturi s piscem glavnoga članka”.

Moramo na kraju pitati: tko vam i zašto složi onaj famozni film „Od Fatime do Međugorja“ 2017.? Kako je biti optužen, i to oklevetan?

“Zloglasni film složio je režiser kojemu je generalni vikar odgovorio. Odakle mu onoliko drskosti da sve isisa iz prsta i stavi na Internet? Dva biskupa oklevetao, a nije se obogatio! Čovjek, oklevetan lažima, koja je sve jedna ogavnija od druge, miran je u savjesti. A klevetnik najbolje zna kako mu je.”

Koga biste izdvojili kao primjer u Hercegovini i Hrvatskoj? Tko su po vama neupitni i najvažniji svjedoci vjere i domoljublja?

“Kako ćeš između stotina tisuća istaknuti svjedoke iz Bleiburške tragedije (1945.), iz Hrvatskoga proljeća (1967.-71.), iz Domovinskoga rata (1991.-95.)? Po onome što sam čitao i čuo glasujem po dvojicu u Hercegovini: don Mate Nuić (1909.-1987. u zatvoru: 1948.-1955.) i fra Bonicije Rupčić (1910.-1984. u zatvoru: 1949.-1956.). U Hrvatskoj: nadbiskup Alojzije Stepinac (1898.-1960.), blaženi od 1998. Don Miroslav Bulešić (1920.-1947.), blaženi od 2013.”

Preuzvišeni, kada biste uz 50. obljetnicu misništva i najmanje 18.250 odsluženih misa htjeli ostaviti poruku i pouku – amanet, što biste nam poručili?

“Bog ravna poviješću čovječanstva i poviješću svakoga čovjeka. Imat ćemo toliko blagoslova i uspjeha koliko se budemo Bogu molili i držali naravnoga morala, koji je Božji moral, životnih istina, koje su Božje istine. I ne zaboraviti da ćemo svi stati pred sudište Kristovo!“, zaključuje biskup Perić.

(Razgovor s biskupom Perićem koji je vodio Mate Krajina u cijelosti pročitajte na Miportalu.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Marijan Knezović: Cilj je pretvaranje BiH u unitarnu državu u kojoj bi vladali samo Bošnjaci

Objavljeno

na

Objavio

O aktualnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini kao i o slučaju diplomata Damira Sabljaka u čijem je postupku angažiran,  s kolumnistom i aktivistom Marijanom Knezovićem za portal HKV razgovarao je Davor Dijanović. Razgovor prenosimo u cijelosti:

Nedavno je Europski sud za ljudska prava utvrdio da BiH krši Europsku konvenciju o ljudskim pravima zbog neprovođenja lokalnih izbora. Kako komentirate tu odluku?

Situacija u kojoj se ne može birati ili biti biran je svakako protivna ljudskim pravima, zdravom razumu i civilizacijskoj te demokratskoj stečevini, koja je u BiH na aparatima budući da se konstantno nastupa anticivilizacijski prema onima koji ne dijele većinski, bošnjački nacionalizam, a koji je vješto umotan u celofan probosanštine.

Podsjećam, izbori se ne mogu održati budući da je i Ustavni sud BiH utvrdio kako je diskriminatorno da glas Bošnjaka s istočne strane grada vrijedi višestruko više nego glas Hrvata sa zapadne, a sve je počelo nametnutim gradskim statutom Mostara što je 2004. godine učinio tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown, navodno u svrhu zaštite Bošnjaka u većinski hrvatskom Mostaru, a zapravo u svrhu dokidanja prava Hrvatima.

Licemjernost nametanja posebno skrojenih pravila za Mostar najbolje se vidi po tome što takva pravila nisu ni donesena, a kamoli nametnuta u mjestima s bošnjačkom većinom, ali sa znatnim udjelom Hrvata, kao što su Travnik, Uskoplje ili Bugojno. Razvidno je kako se na taj način direktno obespravljuju ionako obespravljeni Hrvati, a Bošnjacima se daje još jedan alat za provođenje hegemonije. Izbori se u Mostaru svakako trebaju održati, ali ne po nametnutim pravilima i ne na način na koji Hrvatima narušava paritet u glavnom gradu budućeg, hrvatskog entiteta.

Cilj je pretvaranje BiH u unitarnu državu u kojoj bi vladali samo Bošnjaci

Komšić je ponovno izabran za „hrvatskog“ predstavnika čime se Hrvatima oduzima temeljno pravo da izaberu svoje predstavnike, a lider SDA Bakir Izetbegović najavljuje pretvaranje BiH u građansku državu. Kako gledate na te procese?

Procesi nas ne trebaju iznenađivati budući da se repetativno događaju već 20 godina. Ultimativni cilj bošnjačke politike je pretvaranje BiH u unitarnu državu kojom bi vladali samo Bošnjaci uz pomoć pokojeg Srbina i Hrvata s halal certifikatom.

Stoga smatram kako je dobro što Izetbegović i njemu slični to otvoreno i zagovaraju, budući da je takva politička agenda izvrstan primjer protuustavnih zamisli s kojom bi prohrvatska diplomacija, kada bi postojala, mogla jednostavno svijetu objasniti zbog čega se treba dogoditi multilateralni angažman zapadnih centara moći u prevenciji takvih ideja.

Najveći problem je neupitna i na tisuću primjera dokaziva protuhrvatska politika od hrvatskih predstavnika, i u BiH ali i u Hrvatskoj. Ne zaboravimo kako je Dragan Čović po tko zna koji put i u kolovozu ove godine potpisao sporazum s Dodikom i Izetbegovićem te tvrdio kako stiže novi izborni zakon, bruseći tako svoju narušenu političku poziciju nakon kraha Aluminija, a čak su bili i konkretni pa najavili realizaciju unutar 30 dana. I tad sam napisao kako sporazum neće biti proveden te kako su svi oni koji misle da hoće u velikoj zabludi. Otad je prošlo 92 dana i nikakvog izbornog zakona koji odgovara pravdi i hrvatskom narodu – nema.

Stoga opet ponavljam kako se u skoroj budućnosti nažalost neće ni dogoditi, bez obzira na pompozne najave i prazna obećanja kojima klijentelisti iz HDZ-a BiH kupuju vrijeme da mogu dodatno napuniti vlastite džepove.

Situacija za Hrvate u BiH će se popraviti kada Hrvate budu vodili lideri s vizijom, a ne u ovakvoj situaciji gdje je pola političkog vodstva Hrvata ucjenjeno optužnicama za kriminalne aktivnosti koje se nalaze u sarajevskim ladicama i mogu biti izvučene po potrebi.

Hrvatska politika prema BiH: Selo gori, a baba se češlja

Kako bi ocijenili aktualnu hrvatsku politiku prema BiH? Nedavno ste na Facebook profilu govorili o ulizničkoj politici Zagreba…

Politika Republike Hrvatske prema BiH je onakva kakvi su i političari koji ju provode, neozbiljna, u mnogočemu beskorisna, nedržavnička i poltronska spram određenih centara moći.

Hrvatska kao članica EU i NATO-a ima ogromne alate urgiranja za Hrvate u BiH, potpisnica je Daytonskog sporazuma i trebala bi se brinuti za njegovo provođenje u izvornom obliku bez nametnutih amandmana, no to ne čini osim površno u svrhu dojma kako bi se mogao sročiti koji naslov u medijima.

Sve se svede na povremena prodavanja magle i izgovaranja fraza kao što su fraze o podržavanju ravnopravnosti svih naroda u BiH, brisanje tweetova ukoliko se neki Bošnjak pobuni, i možda najgore – na nespremnost da se stvari nazovu pravim imenom.

Politika Hrvatske je manje štetna nego što je bila za vrijeme Mesića, Josipovića i njima sličnih protuhrvatskih predstavnika Hrvatske, ali nije korisna i ne vodi prema rješenju problema naroda koji se gotovo prepolovio u zadnjih nekoliko desetljeća. Naziv jedne srpske serije najbolje opisuje odnos Hrvatske prema BiH: selo gori, a baba se češlja.

Angažirani ste u slučaju diplomata Damira Sabljaka koji je razotkrio mega-korupciju u Ministarstvu vanjskih poslova. Možete li ukratko rezimirati čitav slučaj i otkriti nam u koju je fazu došao postupak pred Službeničkim sudom? Očekujete li kaznene procese protiv razotkrivenih aktera?

Diplomat Damir Sabljak vraća nadu u bolje sutra, u pravednu i poštenu Hrvatsku, u budućnost i smisao krvlju izborene slobode svim onima koji Hrvatsku gledaju kao Domovinu, a ne kao firmu.

Sve je jasnije kako je ministrica Pejčinović Burić htjela odvratiti pozornost hrvatske javnosti s protupravnog trošenja naših milijuna u diplomatskim predstavništvima, što bi mogao biti pravi razlog pokretanja stegovnog postupka protiv diplomata Sabljaka koji joj je 2017. prijavio svoje sumnje o kršenju zakona u Australiji, a glavnog inspektora ministarstva Božića osumnjičio da prikriva prijavu iz 2016.

Pejčinović Burić je 2018. – umjesto osumnjičenog inspektora Božića – iz službe udaljila prijavitelja Sabljaka, a Božiću je prepustila provođenje sudskog progona protiv Sabljaka. Međutim, Sabljak je Službeničkom sudu dostavio dokumente s kojima je Pejčinović Burić osumnjičio za krivotvorenje službene isprave radi obmanjivanja suda, što je inače kazneno djelo, a sud je potom Sabljaka nepravomoćno oslobodio svih optužbi.

Zatim se Pejčinović Burić žalila na Sabljakovo oslobađenje, nakon čega je postupak vraćen na ponovno odlučivanje, čime je Sabljak privremeno onemogućen u povratku u službu, ali je otvorena nova prigoda za javno razotkrivanje detalja o protupravno potrošenom državnom novcu i zaštiti počinitelja. Nova saznanja i novi dokumenti ukazuju na zastrašujuće razmjere zataškavanja i uistinu se radi o mega-aferi koja će kad tad mnoge miljenike i kreatore takvog sustava dovesti do Remetinca, iako se trenutno čine nedodirljivi kao što se činio i Ivo Sanader.

Naime, Sabljak je dokumentirao ozbiljne optužbe kako je Pejčinović Burić ovjeravanjem žalbe ponovno počinila kazneno djelo krivotvorenja službene isprave, a na Općinskom sudu u Zagrebu je preuzeo kazneni postupak protiv Pejčinović Burić koju sumnjiči da je usred javnog izbijanja aferu zataškavala uskraćivanjem i ograničavanjem slobode izražavanja u ministarstvu – gdje je s novim pravilnikom svim zaposlenicima zapovjedila da traže službenu suglasnost prije svakog, pa i privatnog izražavanja u javnosti. Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi o tome rekao Europski sud za ljudska prava.

Ministarstvo je tražilo isključivanje javnosti iz dosadašnjih sudskih rasprava na kojima je TV kamerama je bilo onemogućeno snimanje. Koliko su Sabljakovi iskazi opasni za aktualnu elitu pokazala je i sjednica Antikorupcijskog vijeća Sabora na kojoj je Sabljak prije nekoliko dana dokumentirano osumnjičio glavnog državnog odvjetnika Jelenića za sudjelovanje u zataškavanju DORH-ovog opstruiranja istrage o protuzakonitom trošenju državnog novca u Australiji i SAD-u – i to na način da je DORH inspektoru Božiću omogućio utvrđivanje svih činjenica prema kaznenoj prijavi u kojoj je Sabljak dokumentirano osumnjičio upravo inspektora Božića za prikrivanje kaznenih djela u Australiji. Znači, praktički je istraživao sam sebe, što od ministarstva radi još veći cirkus.

Na zataškavanje ukazuje i ponašanje novog ministra Grlića Radmana koji je Antikorupcijskom vijeću odbio dostaviti dokumente i doći na zadnju sjednicu – no navedeno radno tijelo Sabora se ozbiljno prihvatilo posla i zatražilo jasne odgovore od glavnog državnog odvjetnika Jelenića, kojem dostavljeni dokumenti ozbiljno ljuljaju poziciju čelnog čovjeka DORH-a.

Davor Dijanović / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari