Pratite nas

Događaji

Akademik Pečarić: “Antifašisti” i danas govore o hrvatskim domoljubima kao o ustašama i fašistima

Objavljeno

na

“Znate, kada vam netko kaže da ste ustaša nemojte misliti da Vas je uvrijedio.

Baš suprotno, on Vam je samo rekao da niste srpski sluga. A to je itekako velika pohvala, zar ne?”, poručio je u utorak na tribini akademik Pečarić predstavljajući svoje knjige „Živjela nam antifašistička, tj braniteljska Hrvatska“, „Dva pisma koja su skinula maske: Na hrvatsku šutnju nismo spremni!“ i „Oba su pala”.

U utorak, 15. studenoga u Vjeronaučnoj dvorani u Krapini održana je tribina „Na hrvatsku šutnju nismo spremni”. Gosti tribine bili su akademik Josip Pečarić i novinar Marko Ljubić.

Nakon izlaganja i predstavljanja knjiga gosti su odgovarali na pitanja prisutnih.

Izlaganje akademika Pečarića:

Dozvolite ma da vas sve lijepo pozdravim i zahvalim se organizatorima velečasnom Tomici Šestaku i g. Krsti Radaku koji je i moderator ove tribine. G. Radak je doista održao sjajno uvodno predavanje.

Velika zahvalnost i novoizabranom podpredsjedniku HNiP-a g. Marku Ljubiću, dragom prijatelju i suradniku koji je i pisac predgovora jedne od tri moje knjige koje večeras predstavljamo, na njegovim sjajnom govoru.

Hrvatska šutnja je itekako doprinjela da mi tek danas mnogo više govorimo o zločinima nad Hrvatima, o Hudoj jami, Vukovaru, Škabrnji, i drugim hrvatskim križnim putevima. Sam naslov tribine je podnaslov jedne od tih knjiga.

U knjigama su dani moji tekstovi nastali tijekom 2015. i 2016. godine.

U njima je dan niz mojih otvorenih pisama, govorim o navodnim antifašistima u RH koji su zapravo bili na strani velikosrpskog fašističkog agresora, o HNES-u, o Društvu za istraživanje trosrukog logora Jasenovac itd.

Zapravo moj publicistički rad ponajbolje je definirao doc. dr. sc. Marko Tokić, predstavljajući u Mostaru moju knjigu “Ako voliš Hrvatsku svoju”, govoreći o četiri stupa moje Hrvatske (“Oba su pala”, str. 63-64):

Tokić je naglasio, piše Glas Brotnja, 05. 12. 2014., da svi koji poznaju akademika Pečarića znaju da je Hercegovac iz Boke Kotorske, ali i čovjek kojemu četiri stupa njegove Hrvatske čine: Franjo Tuđman, Dario Kordić, Marko Perković-Thompson i biskup Vlado Košić, dodavši:

«O njima je pisao, progovorio o njihovoj ljubavi prema Hrvatskoj, prema Hrvatima, ali pisao je akademik Pečarić i o generalu Praljku, hrvatskom branitelju Veljku Mariću naglašavajući kako neće biti sretan dok i zadnji hrvatski branitelj ne izađe iz zatvora.

Akademik Pečarić voli Hrvatsku svoju, no osim što piše o onima koji vole i žive Hrvatsku on piše i o onima koji ne vole Hrvatsku i svoj hrvatski narod, pa upravo zbog toga što jasno i glasno upućuje na aktualno stanje u zemlji Hrvata često je prešućivan od medija u službi aktualne vlasti.”

Iako Tokić govori o mojoj Hrvatskoj, uostalom i dr. sc. Damir Pešorda je svom uvodu u knjigu dao naslov Pečarićeva Hrvatska, jasno je da oni misle na onu Hrvatsku koju sam stavio u naslovu knjige Za hrvatsku Hrvatsku, Zagreb 2001. Na Hrvatsku kakvu žele svi državotvorni Hrvati.

Također, čini mi se da je dr. Tokić govoreći o četiri stupa Hrvatske govorio o četiri skupine hrvatskih ljudi koji su najzaslužniji za opstojnost Hrvatske, a dao im je imena onih najnapadanijih među njima od sluganskih političara i medija u RH i drugdje.

Franjo Tuđman je sigurno najomraženiji i najnapadaniji od onih koji ne vole ni hrvatski narod ni hrvatsku državu i predstavlja sve one koji su najzaslužniji za stvaranje Hrvatske. Tu je sigurno i ratni ministar Gojko Šušak, branitelji…

Dario Kordić predstavlja sve one koji su stradali zbog svoje ljubavi prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Prvo poglavlje knjige govori o njegovom povratku iz zatvora. Davno sam rekao da je osuđen tako što su mu dokazali samo da je Hrvat. I to izuzetan.

Thompson je sigurno najnapadaniji među Hrvatima kojima je Bog dao neki talent i koji ga koriste za dobrobit svoga naroda. O njemu sam napisao dvije knjige; s Matom Kovačevićem Thompson u očima hrvatskih intelektualaca – Bilo je i to jednom u Hrvatskoj, Fortuna, Zagreb, 2008. i Hajka na Thompsona, Zagreb, 2012. Nadam se da u tom stupu pripadam i ja sam.

A biskup Košić predstavlja Crkvu u Hrvata. Crkva je stalna meta ‘hrvatskih’ ljevičara, a posebno biskup Košić.»

U knjizi “Oba su pala” imate cijelo moje predavanje o ovom velikom hrvatskom biskupu a posebno je danas važno pročitati što je on na predstavljanju moje knjige “Vukovar i njegov stožer” na str 66.-69.

Kada već govorimo o četiri stupa na to se sjajno nadovezao stopostotni hrvatski ratni vojni invalid Mario Filipi govoreći o četiri stupa laži, četiri stupa laži protiv hrvatskog naroda i hrvatske države:

1. Stepinac; 2. Za dom spremni; 3. Jasenovac; 4. Ustaše.

Njegov tekst “Ljuljaju se stupovi laži” dan je u knjizi “Dva pisma koja su skinula maske” str. 203.-205.

Zapravo u mojim knjigama naći ćete puno tekstova oko tog trećeg stupa laži – hrvatskog pozdrava ZDS.

Naime, poznato je da sam vodio Peticiju o ZDS kada sam, uz biskupe Košića i Pozaića bio žestoko napadnut u medijima prošle godine. Tada su krili kao zmija noge činjenicu da je peticija bila u obranu Marka Perkovića Thompsona i simbola Domovinskog rata njegove pjesme “Bojna Čavoglave”, s kojom je Thompson započeo koncert u Kninu prošle godine. Ove godine napad se ponovio, ali su sada očekujući pobjedu na izborima otvoreno napali i Thompsona i Bojnu. Pokazali su otvoreno da im je cilj napada i tada bio Domovinski rat.

Napadi ne prestaju do današnjih dana i u knjizi “Oba su pala” imate jedno poglavlje o napadima na mene kao znanstvenika. Uostalom slične napade su doživljeli i kolege povjesničari, pa nedavno i voditelj Hrvatskih studija član suradnik HAZU prof. dr. sc. Mario Grčević.

Pozdrav ZDS je njima posebno važan jer su ga koristili mnogi branitelji u Domovinskom ratu a bio je i službeni pozdrav naših HOS-ovaca koji su bili strah i trepet neprijatelju. Činjenicu kako je to i pozdrav iz NDH pokušavaju iskoristiti i nametnuti mnogima svoju važnost jer eto važnija je pobjeda partizana u Drugom svjetskom ratu nego branitelja koji su pobjedom u Domovinskom ratu stvorili njima neželjenu RH! A to je itekako dobrodošlo mnogima u svijetu koji su podržavali fašističku velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Spomenimo samo slučaj našeg proslavljenog nogometnog reprezentativca Josipa Šimunića. Kada je u Beogradu paljena hrvatska zastava i bila izložena srpska zastava na kojoj je ćirilicom bio napisano ime Vukovar nije nikome smetalo. Ali kada je poslije toga u Zagrebu bila hrvatska zastava na kojoj je bilo i ime Vukovar, delegat je tražio da se ukloni hrvatska zastava. I umjesto da ga lijepo zamole da napusti Hrvatsku, problem je postao Šimunić i ZDS!

Kako im je danas pozivanje na tzv. Antifašizam glavno u napadima na svako hrvatstvo, jednu od knjiga koju večeras predstavljamo nazvao sam “Živjela nam antifašistička tj. braniteljska Hrvatska. Naime, antifašistima se mogu zvati oni koji su pobijedili fašističku agresiju, a ne oni koji su je aktivno ili pasivno pomagali. A hrvatski branitelji su porazili velikosrpski fašizam!

Blago rečeno porazili.

Čini mi se da nisam slučajno na tapetu u RH kao i mnogi drugi sličnih pogleda. Evo nekoliko mojih tvrdnji koje pokazuju da sam s pravom tako tretiran. Ali eto i to ću pokušati objasniti u znaku broja četiri:

1) Prije svega moje stalno ukazivanje na riječi Slobodana Miloševića koji je sedan dana poslije “Oluje” usporedio svoje “borce” sa zečevima, a kao suprotni primjer dao je hrvatske branitelje u Vukovaru. Naslov knjige “Hrvatski genocid: Napravili zečeve od Srba” izuzetno je loše dočekan. Nedavno sam ponovno pisao o HAZU i predstavljanju te knjige):

U tekstu HAZU i protunarodna vlast, dnevno.hr, 10. 05. 2014. opisao sam taj sukob:

Tako već sam naslov moje knjige „Hrvatski genocid: Napravili zečeve od Srba” nekima baš i nije drag. Komentirajući naslov, admiral Davor Domazet Lošo (danas član Vijeća za domovinsku sigurnost Predsjednice RH., J.P.) je na samom predstavljanju knjige ustvrdio da od 1995. godine do danas nitko o tome nije se usudio progovoriti (to posebno izdvajaju i u Hrvatskom tjedniku, 01. 05. 2014.). Nadovezao sam se na našeg admirala ispričavši priču o tom predstavljanju i mojoj Akademiji:

Vjerovali ili ne, zamolio sam da u HAZU pošalju internetom obavijest o ovom predstavljanju. Izgleda da je tako nešto izazvalo pravu paniku. Da se našalim – pitam se jesu li me izbacili iz Akademije što sam se usudio tako nešto napraviti. A zapravo, Akademija je s Miloševićevom izjavom mnogo ranije trebala upoznati hrvatsku javnost, a ne ja!

Doista je to bio strašan genocid – napraviti od ljudi zečeve. Strašno, zar ne?

A ovakvi kao glavni tajnik HAZU i mnogi političari, umjesto da se rugaju “zečevima”, dopuštaju da im razni pupavci, šerbeđije i sl. čak i vladu sastavljaju, da ne spominjemo ostalo.

2) Ovih dana smo svjedoci događaja u Orašju. Bošnjaci su izgubili rat od Srba, spasili ih Hrvati, a žele biti pobjednici. Što im ostaje nego ponašati se po onoj mojoj tvrdnji:

Kad hoćeš od nekog naroda stvoriti neprijatelja – spasi ga od genocida.

A koliko je strašan taj njihov kompleks. Čak i američki vojni ataše kaže kako ih je general Gotovina spasio od genocida ravnom onima iz Drugog svjetskog rata, a oni bi sudili našem velikom generalu!

3) Antifašisti i danas govore o hrvatskim domoljubima kao o ustašama i fašistima. Ovo drugo je naglašeno u zadnje vrijeme jer im to “opravdava” ime, ali posebno je značajno to da smo im ustaše. Kao sve dobre sluge oni znaju što gazde žele, a znamo dobro da su Srbi i mediji i političari i običan narod u Domovinskom ratu hrvatske branitelje nazivali ustašama, a RH Tuđmanovom ustaškom državom. Zapravo, samo su potvrdili moju staru tvrdnju:

Srbi dijele Hrvate na Ustaše i Srpske sluge. A ja ne volim biti sluga.

Kada sam nedavno to ponovio u “Bujici” sutradan me je na ulici zaustavio jedan gospodin i pitao što sam time htio reći. Objasnio sam mu:

Znate, kada vam netko kaže da ste ustaša nemojte misliti da Vas je uvrijedio. Baš suprotno, on Vam je samo rekao da niste srpski sluga. A to je itekako velika pohvala, zar ne? Pa pogledajte te srpske sluge kod nas. Kako netko može biti njihov sluga i pošto su od njih hrvatski branitelji napravili zečeve? Ogavno zar ne?

4) A kako se ponašaju hrvatski političari? Od 2000-e do danas čini se vrijedi moja tvrdnja:

Kad gazda mijenja slugu uvijek nađe boljeg slugu.

Izrekao sam je uvidjevši da Sanaderov dolazak na vlast treba moćnicima jer Račan nije smio uhapsiti generala Gotovinu.

Nadam se da to i danas nije slučaj i da im ovakva vlast treba da bi osudili mog velikog prijatelja generala Praljka i ostale Hrvate iz BiH.

Akademik Josip Pečarić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

ZAŠTO ZAPADNIM ZEMLJAMA TREBA SUD U HAAGU!?

Objavljeno

na

Objavio

GOVOR NA PREDSTAVLJANJU KNJIGE “GENERAL PRALJAK”

Dopustite mi na početku da vas sve lijepo pozdravim i zahvalim vam se što ste došli u ovako velikom broju. Posebna zahvalnosti obitelji našeg generala….

Zahvaljujem se Ministarstvu branitelja što je pomoglo tiskanju knjige, kao i g. Branku Hrkaču koji je napravio korice.

Predstavljačima akademiku Dubravku Jelčiću i Mati Kovačeviću, koji je napisao i Predgovor knjige, što su izvrsno predstavili knjigu.

Biskup dr. Vlado Košić vas je sve pozdravio iz bolnice. Nije ništa strašno i sutra izlazi, ali nam je poslao poruku:

„Najprije vam obojici čestitam na knjizi!

Čestitam i na lijepim riječima potpore gospođe Predsjednice Republike!

Podsjetio bih samo da sam još u funkciji predsjednika komisije HBK Justitia et pax pozvao naše vjernike i hrvatsku javnost na molitvu za oslobađajću presudu našoj hrvatskoj šestorki u Haagu. Bilo je to prije prvostupanjske presude. Krajem prošlog mjeseca uputio sam pismo župnicima i samostanima moje Sisačke biskupije da u nedjelje 5.,12.,19. i 26. studenoga na misama s vjernicima mole za oslobađajuću presudu hrvatskim uznicima u Haagu. General Slobodan Praljak bio je i zapovjednik obrane moje župe Sunje te prema njemu mi gajimo osobitu zahvalnost. Nadam se da će Bog uslišiti naše molitve te će nekad zloglasni dan 29. studenoga 2017., kao što je to postao 16. studenoga 2012. po oslobođenju generala Ante Gotovine i Mladena Markača, za sve nas Hrvate, i u RH i u BIH, biti pobjednosni dan istine i pravde. Za to se molim i želim svima Božji blagoslov.

S poštovanjem

+Vlado Košić“

Pozivam vas da pljeskom pozdravimo biskupa.

Veliki HRVATSKI biskup nije slučajno spomenuo riječi potpore Predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Te riječi su obilježile ovo predstavljanje pa ih ponovimo:

„Doprinos generala Slobodana Praljka obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti. Ovih dana, kada se nadamo pravednom sudskom pravorijeku i njegovu oslobađanju, kao i oslobađanju drugih hrvatskih uznika, ova knjiga izlazi kao doprinos istini o njemu i o tom povijesnom razdoblju borbe hrvatskog naroda za slobodu, istini koju je on nakon rata na mnoge načine ustrajno branio svojom riječju. Ujedno je ova knjiga svojevrsna zahvalnica za sve što je učinio za svoj narod.“

Predsjednica jasno poručuje da je jedina ispravna odluka suda u Haagu oslobađanje nepravedno optuženog generala Praljka i drugih hrvatskih uznika. Svaka drugačija odluka je zapravo presuda tom sudu! A zapravo to i jeste poruka koju smo željeli odaslati kada smo predlagali da se generala Praljka predloži za Nobelovu nagradu za mir!

Bilo kako bilo čini mi se kako je najbolje pročitati Uvod u moju prvu knjigu o tom sudu: SRAMOTNI SUD U HAAGU iz 2001. godine:

ZAŠTO ZAPADNIM ZEMLJAMA TREBA SUD U HAAGU

Zašto Zapadne zemlje daju stopedeset milijuna dolara godišnje za rad međunarodnog suda u Haagu? Je li im toliko stalo do pravde i mira? Ili su im neki drugi razlozi posrijedi?

Jugoslavija je opstojala, uz raznoliku potporu Zapada, kao komunistička diktatura i tamnica naroda. Zapadu je odgovarala opstojnost te opskurne zemlje zato jer su imali interese koji su uvelike nadilazili pitanja o političkim, ljudskim i narodnim pravima u toj zemlji. Tako je uostalom i danas s mnogim drugim zemljama diljem globusa, zemljama čija sudbina jest ovisna ne o gromoglasno proklamiranim ciljevima Zapada, nego o njegovim prije svega globalnim ekonomskim interesima. Imperijalistički se um, u tom pogledu, nije mnogo promijenio, što se, naravno, može redovito i pročitati kod mnogih koji su se u ime tih razvijenih demokratskih zemalja motali po ovim prostorima -Zimmerman, Holbrooke, Petritsch …. Jugoslavija se raspadala po svim svojim sastavnicama usprkos dvjema moćnim željama, želji međunarodne zajednice i želji srpskog naroda i njegova rukovodstva.

Zapad je bio spreman prihvatiti izdvajanje Slovenije, ali je ostatak Jugoslavije želio vidjeti u jednom loncu iz mnogih razloga. Pitanja koja se mogu postaviti, kao npr. – s kojim pravom netko može tako misliti, a gradi se demokrat, i kako mu ne pada ni na pamet zapitati nešto narode o kojima tako misli, pristaju li na ono što trećerazredna politička liga Zapada misli da bi njima bilo dobro, ili bi, možda, oni sami znali odabrati svoju sudbinu bez nametanja. U današnjem političkom svijetu nije poželjna takva prosudba moralnog postupanja međunarodne zajednice.

Nije se mogla spriječiti propast Jugoslavije, ali se mogla spriječiti agresija Srbije na Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu. Zapad je to, da je htio, mogao učiniti. Priželjkivali su poraz Hrvatske, a ona se obranila od četničkog napadaja usprkos svim proračunima zapadnih stratega. Krvave posljedice tog ataka nisu se mogle sakriti od vlastitih gledatelja, a večerati u tihim američkim, i posebice europskim domovima, bilo je sve teže, jer se sve to događa tu, u blizini, zapravo suviše blizu.

Sve se teže sakrivala i jadnost i jalovost europske politike i spram raspada Jugoslavije i spram razvoja rata koji su Srbi počeli.

Nije se mogla sakriti ni duboka podijeljenost politika pojedinih europskih zemalja, mahom prosrpski orijentiranih. Sve to rezultiralo je politikom koja s moralnim načelima proklamiranim u tim zemljama na ovim prostorima kao eksportna roba nije imalo ništa zajedničko. Upravo suprotno, bila je to jalova, nedefinirana, amoralna, podijeljena i neusklađena politika, a rezultati takvog djelovanja bili su za Hrvatsku I Bosnu i Hercegovinu genocidni.

Puštanje Srbije da napadne, točnije ohrabrivanje Srbije da napadne, embargo na uvoz oružja za napadnute zemlje (svakom razumu i moralu suprotna odluka s genocidnim posljedicama), kasno priznanje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine (svakog su prezira dostojne izjave onih diplomata iz Engleske i Francuske koji govore o tome da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina priznate prerano)…,

sudjelovanje i pomaganje JNA i četnicima da se domognu ranjenika u vukovarskoj bolnici (većina ih je poslije ubijena);

šutnja nad Vukovarom i zločinima koji su poslije počinjeni;

šutnja nad granatiranjem Šibenika, Zadra, Zagreba, Dubrovnika;

šutnja nad Škabrnjom i drugim pokoljima na okupiranom području;

prisiljavanje hrvatskih vlasti da puste naoružanje JNA iz hrvatskih vojarni u Bosnu i Hercegovinu, a time i sudjelovanje u genocidu koji je u toj državi nad Hrvatima i Muslimanima počinila srpska vojska tim oružjem;

šutnja nad ubijanjem Sarajeva, Bihaća, Mostara;

proglašenje ratnih zaštićenih zona u dijelovima BiH-a, a iza toga apsolutno nečinjenje bilo i najmanje vojne ili ljudske geste da se spriječi masovno klanje u tim, od međunarodne zajednice, zaštićenim zonama;

potpomaganje Srba u “Krajini”, uz zadnji pokušaj da se toj tvorevini prizna državnost u okviru Hrvatske …

Stranice i stranice bi se mogle ispisati navodeći sve ono što se u svakom civiliziranom društvu može smatrati zločinom, a europska je zajednica u tom zločinu sudjelovala. Amerika je šutjela o svemu puštajući svoje europske saveznike da pokažu svoju nesposobnost, uključila se prekasno, vulgarno pragmatički privela stvar kraju ostavljajući neriješenim golem broj problema.

Koje god zemlje uključili u pojam “međunarodna zajednica” ili posebno u pojam “europska zajednica”, jasno je da je takav projekt izgradnje zajedništva vrlo skup i da je u njega uloženo puno energije i novca (da li i morala?) da bi se smjelo dopustiti oštrije moralno propitivanje njegove eksportne politike u bivšoj Jugoslaviji. Projekt bi mogao postati upitan, mogao bi izgubiti nešto od svoje propagandne uvjerljivosti.

I zbog toga krivci ne mogu biti u Europi, krivci za ono što se dogodilo moraju biti samo na Balkanu. 1 svi moraju biti krivi podjednako, “mi za njihove balkanske finese nemamo smisla”. Tamo neki nacionalisti zavadili su narode, poklali se između sebe, sve to treba na sudu politički i moralno utemeljiti, vođe strpati u zatvor i riješili smo problem. Takvo je mišljenje jeftinije od kolodvorske kurve, ali funkcionira.

To je razlog ovakvog suda u Haagu, suda u kojem se sudi po zakonima koji se ne odnose na one koji sude. A tu moral prestaje.

Posve je drugi problem i tema razmotriti potrebnost međunarodnog suda za ratne zločine čiji bi zakoni i način funkcioniranja bili jasni i moralni i pravedni, odnosili se na sve zemlje i na sve vrijeme u kojemu žive ljudi koji su počinili ratni zločin.

Sve ovdje nabrojano i mnoge druge upite oko haaškog tribunala razmatra u svojoj knjizi akademik Pečarić, jedan od rijetkih na hrvatskoj intelektualnoj sceni koji se “drznuo” propitivati stvarni smisao te institucije. Knjiga nije znanstveno djelo, ali je utoliko više strasno razmatranje “problema” oko Haaga i pitanja koja nas duboko prožimaju a tiču se današnje hrvatske pozicije – kako je naime moguće da se tako lako odreknemo pravne suverenosti (a koja druga još postoji?) države koja je pobijedila u nametnutom ratu – mnogima usprkos.

Ovaj Predgovor knjige Sramotni sud u Haagu napisao je general Slobodan Praljak!

A kada je već naš general pisao zašto zapadnim zemljama treba sud u Haagu, završit ću ovo predstavljanje s molbom mom suautoru dr. Međimorcu da snimi najmanje  film u kome bi sam Praljak govorio o svojim doživljajima i da svakako naš general ispriča o tome kako su tekli pregovori kada ga je Predsjednik Tuđman koji je imao s jednim francuskim generalom  koji je predstsavljao te zapadne moćnike.

Francuz je počeo “razgovor” osorno zapovijedajući što Hrvatska mora učiniti. General Praljak je na to počeo glumiti majmuna. Francuz priča li priča i u jednom momentu shvati da govori “majmunu”. Stane i upita našeg generala o čemu se radi.

Sada mu hrvatski general odgovori:

-Pa mi se prvo moramo upoznati. Ako sam dobro razumio Vi dolazite iz Francuske.

-Da, odgovori Francuz.

I onda ga je general Praljak počeo ispitivati o francuskoj književnosti, umjetnosti.

Pokazalo se da baš ne zna puno o tome i da mu general Praljak može bti professor iz francuske kulture.

Dogovorili su novi sastanak uz večeru i onda doista pregovarali!

To je general Praljak čiji je doprinos obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti, kako je sjajno konstatirala naša Predsjednica.

HVALA!

Josip Pečarić

facebook komentari

Nastavi čitati

Događaji

U povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. – povezivanje škola u Vukovaru, Širokom Brijegu i Chicagu

Objavljeno

na

Objavio

U subotu, 18. studenog 2017., u organizaciji Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, održana je videokonferencija u okviru pilot projekta Korijeni kojim se ostvarila suradnja osnovnih škola Dragutin Tadijanović iz Vukovara, Prve osnovne škole Široki Brijeg i Hrvatske škole Kardinal Stepinac Chicago pri župi Sv. Jeronima u Chicagu te Hrvatske škole pri Hrvatskom kulturnom centru Chicago.

Tijekom videokonferencije djeca iz Chicaga su pokazala što znaju o domovini i otpjevala pjesmu Bože čuvaj Hrvatsku, maleni Vukovarci održali su zanimljivo predavanje. Svojim vršnjacima pričali su o Gradu heroju, o mjestu kojem se svatko od nas nakloni i zahvali na žrtvi. Iz Širokog Brijega naglasili su da je najvažnije zajedništvo našeg naroda, ma gdje bili, jer nas veže jedna ljubav prema istoj domovini Hrvatskoj.

Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, tom je prigodom poručio kako je projekt Korijeni usmjeren na izgradnju i jačanje zajedništva hrvatskog naroda, svijesti da smo jedan – nedjeljiv narod ma gdje živjeli te je prvenstveno usmjeren na djecu i mlade koji su budućnost Hrvatske „ Draga djeco iz Vukovara, Širokog Brijega i Chicaga stvorite nova prijateljstva utemeljena na činjenici da ste Hrvati, da dijelite jedan jezik jednu povijest, jednu kulturu i jednu budućnost. A svaki vaš uspjeh je hrvatski uspjeh, dogodio se on u Vukovaru, u Chicagu ili u Širokom Brijegu.

Svi ga zajedno iščekujemo i svi ćemo ga zajedno slaviti, a Vaša hrvatska država se s Vama i danas već ponosi“.

Cilj projekta Korijeni, između ostalog je, međusobno upoznavanje i zbližavanje djece iz Republike Hrvatske, BiH i iseljeništva u osnovnoškolskoj dobi, radi jačanja svijesti o nedjeljivosti hrvatskog naroda i poticanja njegovog zajedništva, ali i  svladavanja komunikacijskih barijera između Hrvata u Republike Hrvatske i izvan nje, poglavito među najmlađim generacijama.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari