Pratite nas

Reagiranja

Akademik Pečarić: Hoće li Thompson pjevati na dočeku Vatrenih!?

Objavljeno

na

Poslao sam Thompsonu tekst THOMPSONA NE ŽELE NA DOČEKU VATRENIH! Odgovorio mi je:

Prije 10 min su me zvali Modrić i Dalić i žele da ih ja dočekam!

Očito su svjesni da ih vlast omalovažava kada ne pozivaju onoga s čijim su pjesmama slavili pobjede. Zapravo stvari su još i gore. Thompson je u „Bujici“ rekao da su ga zvali na doček. Tko bi to bio ako ne oni koji su pjevali njegove pjesme i koji su bili napadani zbog toga. Sada su vidjeli program dočeka u kome se ne spominje Thompson i reagirali su Dalić i Modrić. Reagirali su kao rukometaši prije 15 godina. Jer sigurno su to tražili na nekom drugom mjestu i tu su im odgovorili:

Što si umišljate? Niste važni vi nego mi!

Ne čudi što je Vladimirov komentar mog teksta bio:

„Naši miljenici pokazati će svoju čvrstinu i vjeru u BOLJU Hrvatsku ukoliko odbiju doček bez Thompsona.“

Zapravo, s vatrenima je Thompsonovu pjesmu „Lijepa li si“ pjevala i Predsjednica.

Omalovažava li na taj način onaj dio hrvatskih vlasti koje je prozvao pater Ike Mandurić i nju?

Već sam konstatirao kako je Marko Ljubić predvidio da će se početi događati nešto slično. Vjerojatno i nije bilo teško predvidjeti kada znamo kakvu imamo vlast. Znamo da je zadaća vlasti da poništi ono o čemu piše prof. Tomac:

Za mene je najvažnije što su naši nogometaši na čelu sa Zlatkom Dalićem na djelu pokazali što to znači biti Hrvat. Njihov primjer probudio je uspavano hrvatstvo i u narodu. Dakle, ne radi se samo o velikom sportskom uspjehu nego se radi prije svega o buđenju hrvatskog naroda, radi se o stvaranju svijesti da bez ljubavi i spremnosti i žrtve nema budućnosti ni hrvatskog naroda ni hrvatske države.

https://kamenjar.com/prof-dr-sc-zdravko-tomac-samo-emocionalni-hrvati-trebaju-upravljati-hrvatskom-drzavom/

Sjetimo se samo na ono što nas je podsjetio biskup Košić: svi branitelji naših napadnutih gradova u Hrvatskoj bili ili osumnjičeni i bačeni u pritvor, ili osuđeni na zatvor.

https://kamenjar.com/biskup-kosic-duro-brodarac-je-simbol-obrane-grada-siska-i-okolice-u-domovinskome-ratu/

Zato je važno da već sada Vlast pokaže svojim gazdama da ne drže mnogo ni do Dalića ni do Modrića!

Da je to važno govori mi činjenica kako nitko ne piše o tome da Thompsona neće pozvati na doček. Ni moj tekst nije nitko objavio.

I to je dobro za vlast. Zašto?

Pa to je vrlo suptilna poruka i isprika svjetskim moćnicima zbog neuspjeha u obuzdavanju naših nogometaša koji su bitna karika u rastu ponosa kod Hrvata.

A činili su sve. To im je bila močvara. Pomagali su u kažnjavanju Joa Šimunića čak toliko da je i Ustavni sud tvrdio da je on imao u glavi 2. svjetski rat a ne hrvatske branitelje kada je uzvikivao HOS-ov pozdrav. Branitelja Thompsona proganju od 2000.-e zbog istog. Crtali su kukasti križ da bi se kaznila reprezentacija da joj se onemogući bilo kakav uspjeh. Itd, itd. A sada kada vatrene veliča čitav svijet odbijaju im da sami odluče tko će ih dočekati.

Zapravo razmišljao sam trebam li napisati podrugljivo pismo svjetrskim moćnicima u ime hrvatskih političara u kome bi im se ispričao zbog sramotnog ponašanja vatrenih (tj. „crne legije“) što su napravi ovo što jesu usprkos svemu ovome što su naši političari napravili da bi se – po želji i svjetskih moćnika (ali i Predsjednika Srbije) – napravila Hrvatska bez ponosa.

Ipak mi se čini poštenije dati što sam odgovorio Thompsonu. Naime, oni koji su čitali nekoliko mojih zadnjih tekstova znaju da je Thompson (uz Stanka Šarića i Dražena Žanka) bio moj gost na svečanoj večeri konferencije koju su moji suradnici organizirali povodom mog 70-og rođendana. Na otvaranju je o meni govorio nekadašnji predsjednik Švedskog matematičkog društva i tom prigodom kazao kako me kolege zovu „the king of inequalities“. U prikazu otvaranja Konferencije na Laudato TV to je posebno istaknuto. Zapravo je i mene iznenadio s tim. Znao sam da me tako zovu rumunjske kolege jer su njihovi studenti u Lahoreu to rekli mojiom studentima. Zato sam pitao kolegu prof. dr. sc. Ivana Perića koji je više puta i bio u Lahoreu je li mu to on rekao. Ali nije. Zato sam se mogao našaliti uspoređujući se s ljudima koji su toliko učinili za Hrvatsku, a čiju želju ipak vlast ne poštuje. Napisao sam Thompsonu:

„Zapravo sam ja prošao mnogo bolje od Dalića i Modrića“: Na konferenciji priređenoj u moju čast pjevao je Thompson, a njima neće!“

Da, izgleda da ove naše u vlasti još uvijek plaši matematika, pa se preplašiše što je netko nekakav kralj u njoj.

Ali, jeli im pametno da su i dalje protiv hrvatskog naroda, jer kako reče pater Mandurič:

Otela se.
Svima se otela!
Hrvatskim izdajnicima i svjetskim ignorantima ova moja Hrvatska.

Zaustavite vrijeme, stanite svi! Da budemo dostojni gledati kako živi i kako je lijepa njena duša, ta mala… ta velika Hrvatska.

https://kamenjar.com/pater-ike-manduric-zaustavite-vrijeme-stanite-svi/

Da, otela vam se Hrvatska!

Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Zašto šute zastupnici SDP-a u EU parlamentu o rezoliciji za koju su glasovali?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. rujna 2019. godine, Europski parlament je donio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)). Integralni tekst ovog dokumenta dostupan je na: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html) i o njemu se u posljednje vrijeme dosta piše i govori – ali uglavnom u „desnim medijima“.

Tako se ponavlja priča kojoj svjedočimo od 2006. godine, kada je Vijeće Europe donijelo Rezoluciju 1481, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes).

Naši „antifašisti“, tobožnji „liberali“ i skloni im krugovi, prešućuju ono što im ne odgovara – i u tim slučajevima ne priznaju nikakve „europske vrijednosti“ za koje se inače grčevito bore onda kad im idu u korist: kad treba rastakati ovo društvo agresivnim nametanjem LGBTIQ fašizma, kriti krvave tragove ideoloških prethodnika (komunista i partizana) iza „antifašizma“ (koji nikakve veze nema s onim što se u tom smislu događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraću na Zapadu), ili neobaviještenoj europskoj javnosti servirati laži o stanju u Hrvatskoj prikazujući je kao zemlju u kojoj vladaju „ksenofobija“, izmišljati „ustaške zmije“ itd., itd.

Sjećam se kao da je jučer bilo, kako je naša Željka Proleterka (Antunović), javljajući se iz Strasbourga iste večeri kad je usvojena Rezolucija 1481 (2006. godine), u kasnim večernjim satima (u trećem Dnevniku HTV-a) u potpunosti zaobišla razgovor o osudi komunističkog režima kao totalitarnog naslijeđa od kojega se moramo ograditi i osuditi ga i sve svela na priču o „pojedinačnim incidentima partizana u poraću“ tijekom kojih je pobijeno 600-700 tisuća Hrvata i pripadnika drugih naroda od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske, do Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Crne Gore, Srbije, Makedonije i Kosova.

Za Željku Proleterku su masovni zločini partizana i komunista bili tek „ekscesi pojedinaca“, a problem komunističkog totalitarizma ne postoji i upravo je to najbolji dokaz izopačenosti mentalnih sklopova u kojima postoje „naši“ i „vaši“ zločini. „Naši“ su zločini uvijek opravdani i poželjni, ali zato „vaši“ (pa taman bili i deset puta manji) nisu.

Partizani su imali pravo na mržnju i odmazdu (a što se pravda ustaškim zločinima u vrijeme rata – koji su prenapuhani do fantastičnih razmjera), ali Hrvati na to nisu imali pravo nakon 22 godine krvave diktature i terora u Kraljevini Jugoslaviji, pa i svih onih zločina četnika i kraljevske vojske što su počinjeni prije uspostave NDH.

Umjesto realnog i objektivnog prihvaćanja stavova Vijeća Europe, po tko zna koji put su ideološki sljedbenici komunističkih krvnika pokušali opravdati masovne zločine svojih prethodnika – bioloških i ideoloških otaca i tako je Rezolucija 1481 i dana (gotovo 14 godina poslije usvajanja) ostala mrtvo slovo na papiru.

Isto se pokušava i danas, kad se najnovijom Rezolucijom Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) još eksplicitnije navode razlozi potrebe osude komunističkog zla, pa i uporabe njegovih simbola.

Pitam Biljanu Borzan, Tonina Piculu i Predraga Freda Matića:

Do kada ćete se gospodo baviti na zaplotnjački, balkanski, šićardžijski način politikom i držati fige u džepu, odnosno, glasovati za rezolucije koje se u Hrvatskoj ne provode i šutjeti o njima?

To je sramotno, dvolično, nedostojno hrvatskih predstavnika u Europi i nemojte misliti da građani Republike Hrvatske toga nisu svjesni.

Mi jako dobro znamo da ste vi prije svega dio SDP-ove mašinerije i da u EU parlament niste ušli boriti se za nacionalne nego osobne interese, da vam politička budućnost i egzistencija ovise od Davora Bernardića i drugova, ali nemojte se zavaravati i misliti kako se vaše dvolično ponašanje može prikriti bilo čime.

Glasovati za dokumenta kako bi se pokazalo „civilizirano“ i „uljuđeno“ lice hrvatske ljevice, a u isto vrijeme perfidno i zaplotnjački opstruirati provođenje istih, nepošteno je ne samo prema biračima u Hrvatskoj, nego i prema ovoj zemlji i tako se ne ponašaju oni koji imaju minimum časti, ljudskog dostojanstva i savjesti.

Zločin je zločin, laž je laž, totalitarizam je zlo (kojega god ideološkog predznaka bio), a svakoj prijetvornosti i neprincipijelnosti jednom dođe kraj.

Naravno, isto se odnosi i na sve druge „hrvatske“ EU parlamentarce koji šute kao ribe o osudi zločinačkog komunističkog sustava koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX stoljeće, pa i na najodgovornije iz državnog vrha.

Ako misle da će taj problem nestati sam od sebe zato što oni zavlače glave u pijesak, grdno se varaju.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Dr. Hebrang odgovorio SDP-ovom Srići: Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu

Objavljeno

na

Objavio

“Ministar zdravstva u sjeni Saša Srića predstavlja SDP-ovu zdravstvenu reformu”, naveo je Večernji list za dr. Sašu Sriću, člana Nacionalnog Savjeta za zdravlje SDP-a, koji bi mogao biti ministar zdravstva dođe li na vlast SDP.

“Želimo da svi imaju jednako pravo pristupa zdravstvu. Vraćamo se javnozdravstvenom sustavu iz 1993. koji je funkcionirao, a ukinuo ga je tadašnji ministar Andrija Hebrang i započeo agoniju javnog zdravstva. Tada je ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu, preventivnu stomatološku medicinu i tada je krenuo najtiši oblik privatizacije koju je ministar Kujundžić pretvorio u glasnu privatizaciju. Borimo se i borit ćemo se protiv tihe privatizacije zdravstva”, naveo je Srića.

Dr. Hebrang na navedeni intervju poslao je demanti te ustvrdio da “je ministar u sjeni iznio neistine”. Upozorava i da je cenzura opet napravila svoje jer su mu iz odgovora Večernjem listu izbacili dva podatka (koji su podebljani da ih lakše vidite).

Komentar dr. Hebranga na optužbe iznesene u Večernjem listu prenosimo u cijelosti:

“U Vašem cijenjenom listu od 3. studenoga 2019. godine objavili ste intervju s SDP-ovim ministrom zdravstva u sjeni. Tom prilikom je ministar u sjeni dr Saša Srića izjavio da sam ja kao ratni ministar 1993. godine ukinuo javnozdravstveni sustav i „započeo agoniju javnoga zdravstva“. Navodi da sam ja „ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu…i pokrenuo najtiši oblik privatizacije…“.

Radi se o potpunom nepoznavanju zdravstvenog sustava tog doba pa je potrebno iznijeti istinu potkrijepljenu činjenicama. Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu kako bih smanjio pogubne posljedice srpsko- crnogorske agresije. Znam da se on toga ne sjeća, da nije mogao dobiti podatke od svojih stranačkih kolega jer ih tada nije bilo ni u politici (imali su oko 5% na izborima), a niti u ratnom sanitetu. Primjerice, u Glavnom stožeru saniteta, kojega sam vodio cijeli rat, nije bilo ni jednoga. Da se je raspitao znao bi da su to bile ratne godine a u ratnoj medicini se potiču prioriteti na račun onoga što neposredno ne ugrožava život. Kao liječnik mladi kolega bi se trebao služiti literaturom kao što su ljetopisi službenih institucija tog doba.

Pogotovo bi se trebao služiti stručnom literaturom o našem ratnom sanitetu, a objavljeno je u zemlji 371 a u inozemstvu 308 dokumentiranih i recenziranih članaka te 28 knjiga. Kako za učenje nikada nije kasno, navodim ključne pokazatelje o zdravstvu tog doba. U razdoblju od 1991. do 1995. godine brinuli smo o preko stotinu tisuća ranjenika, od kojih 30 520 najtežih, i o preko pola milijuna izbjeglica i prognanika. Istodobno zbog razaranja srpsko-crnogorskog agresora srušeno nam je 14 bolnica, od koji neke potpuno kao one u Pakracu i Vinkovcima. S lica zemlje zbrisano je nekoliko stotina terenskih ambulanti i isto toliko sanitetskih vozila. Točni podaci nalaze se u stručnim i znanstvenim člancima kao i knjigama koje smo tada pisali da se ne zaboravi. Još jedan, možda i najvažniji podatak je taj, da nam je zbog rata ulaz novca u zdravstveni sustav samo 1991. godine smanjen za 61 posto, dok su istodobno izdaci za ratno zdravstvo porasli 2 puta! U sljedećim godinama godišnja smanjenja ulaza novca u sustav bila su također dvocifrena! Kako nam je cilj bio spašavanje žrtava agresije i zadržavanje zdravstvene skrbi za ostalo pučanstvo, 2 morali smo u hodu raditi drastične reforme.

Pri tome nismo ništa ukidali nego samo reorganizirali. Primjerice, tvrdnja da smo ukinuli preventivnu medicinu je neistinita jer smo njezine nositelje, zavode za javno zdravstvo, decentralizirali u županije. Posljedica toga je bi rat bez i jedne alimentarne intoksikacije naših boraca i izbjeglica, bez gotovo i jednog tetanusa, uz minimalni broj slučajeva mišje groznice i drugih zaraznih bolesti tipičnih za rat. Postigli smo manji broj svih zaraznih bolesti, uključujući i dječje, nego u godinama prije rata. Toliko o navodnom ukidanje javniga zdravstva. Samo te 1993. godine osnovali smo 11 novih ratnih bolnica i u njih dislocirali preko 300 liječnika i medicinskih sestara dragovoljaca. Pripremali smo sustav za nastavak rata i te promjene ozakonili.

Rezultati, zahvaljujući okviru koji smo stvorili za dragovoljce u sanitetu, pokazauju objektivnu istinu. Postigli smo smrtnost ranjenika (1991.-1995.) od 1,4 posto što je jedan od najboljih rezultata objavljenih u svjetskoj literaturi. Cijelo vrijeme smo osigurali plaće za sve protjerane zdravstvene djelatnike i sačuvali ih za povratak nakon ratne popbjede u koju smo vjerovali. Ne treba naglašavati da su stotine tisuća izbjeglica i prognanika imale besplatnu zdravstvenu zaštitu. Unatoč takvoj situaciji, uspjeli smo zaštiti naše bolnice od privatizacije koju su istodobno provodile neke zemlje u susjedstvu. Što se tiče zakupa ordinacija liječnika primarne zdravstvene taštite, rezultati o boljoj dostupnosti takvih ordinacija publicirani su u nas i u svijetu, a neke zemlje su preuzele dio našega modela na preporuku Svjetske zdravstvene organizacije.

Rezultate takve transformacije objavili su najznačajniji europski časopsi za javno zdravstvo kao što je Eurohealth. Isto kao što su i neke velike vojne sile preuzele naše modele pokretnih kirurških ekipa i pomicanje liječnika u prvi ešalon u ratnim situacijama što smo publicirali na zahtjev najvećih časopisa za ratno zdravstvo kao što je američki Military Medicine. Upravo zbog toga sam te 1993. godine bio izabran za predjedatelja sastanka svih europskih (plus izraelski) ministara zdravstva i tada je jednoglasno usvojen naš model financiranja sustava zdravstva u kriznim stanjima. Zahvaljujem to svim hrvatskim zdravstvenim djelatnicima tog doba, a ponajviše dragovoljcima u borbene redove jer to je i njima najveće priznanje.

Zbog dobrih zdravstvenih pokazatelja u teškim kriznim godinama (1991.-1995.) Svjetska zdravstvena organizacija me je izabrala za specijalnog savjetnika za zdravstvo Šri Lanke, ali i to priznanje zahvaljujem svim aktivnim sudionicima tadašnjeg hrvatskog zdravstvenog sustava.

Sve to smo postigli zahvaljujući hrabrim i odlučnm liječnicima, sestrama i medicinskim tehničarima, ali i spoznaji da upravljanje tim glomaznim ali najznačajnijim sustavom ne počinje od nas. Sve reorganizacijske mjere poduzeli smo na temelju proučavanja tuđih iskustava, njihovih rezultata i brojnih osobnih kontakata s onima koji su prošli teške zdravstvene krize.

Trebao bi tuđa iskustva proučiti i mladi kolega, mogući budući ministar, jer zdravstvo je i sada u teškoj krizi, ali barem ne padaju bombe. Iako i neistine u jednom tako ozbiljnom sustavu mogu djelovati kao bombe.

Prof. dr. sc. emeritus Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari