Pratite nas

Kolumne

Akademik Pečarić: “MALI CRVENI U GLAVI”

Objavljeno

na

Vjerovali ili ne današnji napadi na ZDS i HOS podsjećaju me na jednu staru priču koju sam više puta ispričao, Naime, kada sam 1992. godine došao u Australiju na poziv sveučilišta La Trobe (Melbourne) javio sam se našim ljudima tamo. Već na prvom susretu s njima upozorio sam ih, kroz šalu, na nas – Hrvate iz domovine:

Znate, svi mi koji smo odrasli u komunizmu imamo jednog malog crvenog u svojim glavama. A znate, operacije na mozgu su vam najteže. I sam ponekad otkrijem da sam postupio onako kako diktira taj mali crveni. Onda odem pred ogledalo i pljunem u gada.

Takovih mojih nastupa sjeća se i gosp. Zdenko Maričić iz Geelonga koji piše u Vjesniku od 22.veljače 1994.god.:

“Poznati hrvatski matematičar, naš Bokelj, Josip Pečarić, reče nam prije dvije godine da se u učvršćenju države Hrvatske i ostvarenju demokracije valja budno paziti “ideojugoslavenčića” koji se, pritajen, još uvijek nada, a kod nekih jugonostalgičnih Hrvata, strpljivo je skriven negdje u malom mozgu”.

Bio sam u posjeti Melbourneu i 2000. g. Rekli su mi:

„Profesore, na izborima je pobijedio onaj Vaš ‘mali crveni u glavi’.

Pobjedio je i tada i kasnije i sada ide s parolom MI ILI ONI. Otvoreno nastupaju isto kao i Srbija. Sjetimo se kako smo i tijekom domovinskog rata svi bili ustaše. To smo im i danas, ali tako otvoreno se poistovjećuju sa Srbima i to tvrde hrvatski tzv. antifašisti. Napad na ZDS im je pri tome vrlo bitan. Svi znamo kako oni samo sprovode velikosrpski Memorandum SANU 2, pa to nije neobično.

Mnogo je zanimljivije kada tzv. državotvorni Hrvati napadaju ZDS.

Dr. sc. Josip Stjepandić me upozorio na Đapićev nastup u emisiji „Karte na stol“ Osječke TV 11. 08. 2016.:

https://www.youtube.com/watch?v=xx1CJKlZ_ao

U e-mailu je posebno izdvojio neke Đapičeve misli:

Ako je išta bilo sporno na tome pozdravu, mi smo to 1991. godine isprali.

Ako ga je trebalo zabraniti, onda je to trebalo biti učinjeno 1991. godine.

Taj pozdrav je zadnja linija obrane pravaštva.

Mi se moramo spremati na referendum, na kome ne ćemo loše proći.

Tadašnji gradonacelnik Dubrovnika bio je kod nas u Starčevićevu domu i tražio je od nas jednu bojnu HOS-a, a ako to ne možemo, onda nek’ pošaljemo oznake HOS-a da dignu moral ostalim braniteljima.

HOS-ovci su najzasluzniji za obranu Srđa

Ako bi se to zabranilo, onda bi se moglo zabraniti i kunu.

Bilo je prijedloga da se izbaci slovo U.

Stjepandić komentira:

Još nikad nisam doživio ovako mudrog Ðapića i to kod antifa voditelja!

Zapravo poslije našeg prošlogodišnjeg pisma Predsjednici i g. Karamarku stalno smo upozoravali kako je taj napad na ZDS zapravo napad na HOS i branitelje. Đapić ovako nastupa u više svojih nastupa pa tako i u zadnjim brojevima tjednika Hrvatski tjednik i 7Dnevno.

Razumljivo je zašto neki iz HDZ-a i danas napadaju ZDS. Pa to je HDZ radio još od Sanaderovog vremena kada su mnogi današnji HDZ-ovci bili visoko pozicionirani u tadašnjoj vlasti. Pa najveći napadi na Thompsona bili su u tim vremenima, zar ne?

U tim vremenim mnogi hrvatski intelektualci su branili Thompsona:

Poštovani gospodine Marko Perković Thompson,

Nadamo se da s prijezirom gledate na podmetanja i ovu prljavu kampanju koja se vodi protiv Vas. Zahvalni smo Vam na djelu, koje svojom glazbom, pjesmama i javnim nastupima darujete hrvatskom narodu i svim ljudima dobre volje. Vaši nastupi pobuđuju plemenite osjećaje solidarnosti, a emocije bude optimizam koji iz ravnodušja i rezignacije podiže mnoštvo ljudi.

Zato što cijenimo i poštujemo Vaš rad ovim putem Vam javno izražavamo potporu te želimo da Vas ne obeshrabre sitna, prizemna i priglupa podmetanja koja su se razbuktala poslije Vašeg iznimnoga nastupa na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, koji su organizirali hrvatski branitelji.

U Zagrebu, 20. lipnja 2008.

akademik Pečarić

akademik Pečarić

Vremena se mijenjaju. Još prošle godine naše pismo napisano poslije novog napada na Thompsona i „Bojnu Čavoglave“ bili smo ustašoidni akademici i biskupi. Neki povjesničari s Filozofskog fakulteta su htjeli udaljivati s posla svoje kolege koji su mislili ovako kako smo citirali Đapića, a i sami smo to napisali i govorili. Da sve to bude smiješno pokazuje činjenica da je dan prije Thompsonovog nastupa u Kninu bila vojna parada u Zagrebu na kojoj su sudjelovali HOS-ovci sa svojom zastavom na kojoj piše ZA DOM SPREMNI. A to je i odobreno hrvatskim zakonima.

Izgledalo je da će nastaviti isto i ove godine. Razlika je bila samo u tome što su prošle godine spominjali samo ZDS ne spominjući previše „Bojnu“ da ljudi ne bi shvatili da je po srijedi napad na Domovinski rat. Ove godine se išlo otvoreno uz niz napada na spomenike HOS-ovcima u čast tih izuzetnih branitelja iz Domovinskog rata.

Tako u Hrvatskom tjedniku u „Fusnotama za fah idiote“ izdvajaju riječi Vlaha Orepića:

„Za dom spremni“ u Kninu bilo je političko djelovanje Hasanbegovića i Thompsona. Zloupotrijebili su proslavu.

HT: Ako je netko zlorabio, onda je vaša milicija, pišući protuzakonite prijave protiv Thompsona. Njegova pjesma nije zabranjena, kao ni taj pozdrav, uostalom.

Zapravo, Orepić je i izjavio da to zna, ali je valjda poslao miliciju, pardon policiju, da pokaže u kom smjeru treba mijenjati zakon. Ili je samo postupio s poznatim milicijskim djelovanjem: NEPOZNATI POČINITELJ – HRVATSKE NACIONALNOSTI.

Srećom danas je nešto bolja situacija. U hrvatskim vlastima ima izvrsnih ljudi. Nije samo Hasanbegović na kojega nas upozorava i „Šef milicije“. Tu je i akademik Željko Reiner koji je u nemilisti zbog prijedloga o povratku imena „Hrvatski državni sabor“, ali i ministar branitelja Tomo Medved koji se zahvalio Thompsonu za ono isto za što ga je pokušala privesti Orepovićeva milicija:

Dragi Marko,

želio bih ti se ovim putem zahvaliti na dobroj suradnji i tvom svesrdnom angažmanu na koncertu ‘Pobjeda za heroje – Knin za Vukovar’ prilikom svečanog obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnost, Dana hrvatskih branitelja i 21. VRO ‘Oluja’ u Kninu. Tvoj nadasve domoljuban duh i promicanje vrijednosti pravednog i osloboditeljskog Domovinskog rata bili su snažna potpora i hvalevrijedan primjer domoljublja i snage hrvatskog zajedništva. Ponosan sam što si bio dio veličanstvenog događaja i svojom izvedbom sudjelovao u plemenitom cilju obnove vukovarskog Vodotornja, simbola hrvatskog otpora.

S poštovanjem,

ministar Tomo Medved

10. kolovoza 2016.

Da, osom godina poslije zahvale hrvatskih intelektualaca, Thompson dobija zahvalu i od hrvatskih vlasti.

Jest zabavno kada se pogleda što radi ministar policije, ali nije iznenađujuće kada znamo da se on okružio kadrovima bivšeg ministra Ranka Ostojića, zar ne?

Naravno ministar Medved je hrvatski generala i on dobro zna da je napad na HOS-ovce i na „Bojnu Čavoglave“ napad na Domovinski rat.

Pokušali su s Hagom i našim generalima, a ostao im je ZDS i činjenica da mnogi HDZ-oci itekako imaju nečistu savjest i s generalima i s Bojnom Čavoglave i s HOS-ovcima…

Naravno, neće im poslije ministrovog pisma ići lako s napadima na Thompsona i na „Bojnu“. Ostali su im samo HOS-ovci i ZDS. Vidimo kako se i dalje napada HOS. A za ZDS čitam o novoj taktici koju su „prodali“ čak i predsjedniku HAZU kome su neprihvatljivi i pozdrav „Za dom spremni“ i pozdrav „Smrt fašizmu – sloboda narodu“.

Kako se svi državotvorni Hrvati pozivaju na činjenicu da je današnja hrvatska država izborena u Domovinskom ratu pokušao sam ustanoviti od kuda to postovjećivanje ova dva pozdrava. Nitko ne spori da su ZDS koristili pa i ginuli s njime mnogi branitelji. Pa ako su ta dva pozdrava isti valja reći da je i „Smrt fašizmu – sloboda narodu“ pozdrav koji su uzvikivali neki koji su branili Hrvatsku u Domovinskom ratu. Nisam uspio pronaći. Dapače nedavno u Sisku čuo sam priču kako su branitelji – djeca i ustaša i partizana – pjevali u ratu ustaške pjesme. Upita jedan od djece partizana kako to da on pjeva ustaške pjesme odgovorio je:

„Kako da ih ne pjevam kada vidim koliko se Srbi boje kad ih čuju!“

Da i ne spomenem kako je bilo suprotno. Zločinci su u agresiji nosili zvjezdu petokraku.

Uostalom takovima ih je proglasio i stalni Međunarodni sud u Haagu kada u presudi za tužbe o genocidu piše o agresiji u cilju stvaranja homogene velike Srbije pri čemu je učinjeno niz genocidnih radnji pa se  i navode mjesta tih velikih zločina!

Pitam se što kažu oni tzv. državotvorni Hrvati koji su sudjelovali u napadima na nas koji smo branili i Thompsona i „Bojnu Čavoglave“? Jesu li to radili iz interesa ili je samo iz njihovih glava govorio onaj mali crveni o kojemu sam govorio još 1992. godine u Melbourne-u? A ako su shvatili jesu li otišli pred ogledalo i pljunuli gada?

Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari