Connect with us

Reagiranja

Akademik Pečarić: PISMO PROFESORU MATKU MARUŠIĆU

Objavljeno

on

Dragi Matko,

Vjerojatno si vidio da sam i ja komentirao napad na članove Društva  za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Zapravo Tvoj tekst i onaj dr. Razuma koji su objavljeni u istom broju Hrvatskog tjednika su pokazatelji kako istinski znanstvenici razmišljaju. Ja sam htio vašim razmišljanjima dodati neke svoje starije tekstove koji su na tragu onoga o čemu ste vas dvojica pisali.
U tekstu KAKO ZAMAGLITI PRIJEVARU S JASENOVAČKIM POPISOM?  to sam učinio s obzirom na povjesničare i “povjesničare” o kojima ste pisali i dr. Razum i Ti.

[ad id=”68099″]

Spomenuo si tj. imao slijedeći prijedlog za HAZU: Jednako tako, predlažem Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti da organizira okrugle stolove, simpozije i sučeljavanja svih ljudi koji imaju konkretne argumente i podatke, i da pod zaštitom svojega ugleda i znanstvene ekspertize raspravu drži demokratskom i otvorenom, a istodobno u granicama pristojnosti i tolerancije i u okvirima metodologije koja određuje znanstvenoistraživačku logiku, dokazivanje i zaključivanje.

Od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti tražim da svojim autoritetom i pozvanjem prije svega zaštiti slobodu istraživanja i pravo znanstvenika ali i laika na iznošenje argumenata. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti mora se suprotstaviti svakom pokušaju zabrane istraživanja, prijetnjama znanstvenicima i građanima, pa i vrijeđanju osjećaja svih koji u raspravama sudjeluju. Pretpostavljam da i ne znaš, mada sam o tome pisao više puta, da sam davno pokušao nešto slično organizirati u Akademiji u vrijeme kada Saborska Komisija za  žrtve rata   i poraća još nije bila ukinuta, premda joj je rad bio onemogućen. Vladimir Žerjavić je želio da Akademija izađe u javnost sa svojom brojkom žrtava  Jasenovca.

Predsjednik Akademije je organizirao sastanak u HAZU na kome smo uz Žerjavića bili akademik Bilandžić i ja. Žerjavić i Bilandžić su predlagali da u tome sudjeluju i Goldsteini i predstavnici SUBNORA. Naravno, prijedlog mi je bio potpuno neprihvatljiv pa sam inzistirao da se sastanu svi koji se bave žrtvama.: dr. Josip Jurčević, znanstvenici iz Hrvatskog instituta za povijest, Kazimir Sviben i Vice Vukojević iz Saborske komisije za žrtve rata i poraća, ali i predstavnici domobranskih udruga kada su već trebali biti pozvani i oni iz SUBNOR-a. To je prihvaćeno i poziv je trebao sastaviti ing. Žerjavić. Ne samo da je to bilo logično nego i važno jer je kroz razgovor postala jasna njegova želja da taj broj bude njegov broj, tj. želio je potvrdu Akademije za svoje brojke. Poslije nekog vremena akademik Bilandžić mi je rekao da Žerjavić nije dao tekst poziva. Žerjavić je tvrdio suprotno. Zamolio sam ga da tekst ponovi, kako je i sugerirao Bilandžić.

Žerjavić me je nazvao poslije nekoliko mjeseci i kazao da je tekst preveden i da ga trebam samo potpisati. Iznenadio sam se. Prijevod poziva za okrugli stol!? To, naavno, nije bio poziv već završni tekst. Naravno, odbio sam potpisati tako nešto. Jasno mi je bilo da bez nazočnosti dr. Jurčevića, ljudi iz Hrvatskog instituta za povijest, Saborske komisije i domobranskih udruga u tekstu može biti broj koji korespondira broju Draže Mihailovića, a koju promiču i Goldsteini (“oko 80 000 do 90 000 žrtava za cijeli jasenovački kompleks”)”. Žerjavić  je došao do brojke od nekih 70.000 i tvrdio je kako je povećavao brojke iz pijeteta prema žrtvama, ali mu Goldsteini u svojoj knjizi spočitavaju da su one za Židove – premale.

Ponovit ću osnovne podatke prema mom tekstu Goldsteini bezočno lažu, Hrvatsko slovo, 3. siječnja 2003.: Radi se o dvama pristupima u korištenju Jasenovca u borbi za očuvanje Jugoslavije. Znamo da je popis iz 1964. dao ukupan broj od 597 323 žrtava (u Jasenovcu 49 874). Tajnik saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Florijan Boras tvrdio da je iz dostupnih materijala jugoslavenskih komisija za žrtve rata iz 1946. i 1964. VIDLJIVO DA SU ONE UMNOŽAVALE BROJ ŽRTAVA  (istakao J.P.) i tako što su se neka imena ponavljala. On drži da je to učinjeno da bi se dobila veća ratna odšteta, ali i da se Hrvati prikažu kao genocidan narod (istakao J.P.).

Dodao je da će ti popisi biti preispitani (“Vjesnik” od 22. listopada 1999.). S druge strane Vjekoslav Perica u Slobodnoj Dalmaciji 27. srpnja 2002. tvrdi da je u jednoj biblioteci u Chicagu našao knjigu koju su 1943. izdali Eparhija Pravoslavne crkve iz Chicaga i Ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića u kojoj se govori o 40 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. Očito je slaganje brojke Goldsteinovih s brojkama Eparhije Pravoslavne crkve iz Chicaga i Ravnogorskoga četničkog pokreta Draže Mihailovića. Vidimo i po Borasovoj tvrdnji da genocidnost hrvatskog naroda i time očuvanje Jugoslavije (stvaranje tzv. Zapadnog Balkana) osigurava i brojka s popisa iz 1964, a još više ona koju spominju Goldsteini i Draža Mihajlović. Zato je i lažima trebalo spriječiti rad saborske komisije na popisu žrtava! Najzaslužniji je za to Slavko Goldstein koji je uspio lažno uvjeriti hrvatsku javnost da je broj žrtava dan u “Izvješću o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i  poratnih žrtava od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999. godine” konačan, a iz naslova samog Izvješća očito je da Komisija konstatira što je uspjela popisati u tom periodu. Za uspješno plasiranje ove laži hrvatskoj javnosti Slavko Goldstein je i nagrađen: predsjednik je Savjeta Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac. Na internetu sam pronašao kako danas izgleda taj Savjet koji itekako snosi odgovornost za prijevaru s popisom.

Članovi Savjeta Spomen-područja Jasenovac
Prestavnik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske
Katica Sedmak, predsjednica Savjeta
Predstavnik Hrvatskog sabora
mr.sc. Zoran Vasić
Predstavnik Ministarstva kulture
dr.sc. Tvrtko Jakovina
Predstavnik općine Jasenovac
Zoran Prpić, mag. polit.
Predstavnik preživjelih logoraša
mr.sc. Ivan Fumić
Predstavnik romske zajednice u Hrvatskoj
Stevo Đurđević
Predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj
Saša Milošević, potpredsjednik SNV
Predstavnik židovske zajednice u Hrvatskoj
Sanja Zoričić-Tabaković, članica vijeća Židovske općine Zagreb
Ravnatelj JUSP Jasenovac
Nataša Jovičić, ravnateljica JUSP Jasenovac

I Jakovina je tu. Treba li komentirati?

Zapravoi čini mi se da si dobio odgovor na Tvoj razuman prijedlog – nedugo nakon njega uslijedio je napad na Hrvatski tjednik gdje je istina objavljena. Upravo u svezi s tim napadom glavni urednik Ivica Marijačić spominje i tekstove, pa i Tvoje, o Jasenovcu:

”Kaos je ovdje, sve je razbacano, ispreturano. Nemam dokaze, niti indicije o tome što bi mogao biti povod ovome terorističkom činu. Očito je da su nešto tražili. Ozlijedili su grafičkog urednika, srušili ga na pod, pištolj mu prislanjali na glavu, žicu mu stezali oko vrata i mučili ga. Uzeli su mu osobnu, gotovinu koja je bila u redakciji, psovali nam ustašku majku, ostavili prijetaću poruku i meni. Napadači su bili maskirani s fantomkama na glavama i rukavicama na rukama te je jasno da je riječ o profesionalcima”, ističe Ivica Marijačić, koji je potom ipak pokušao dokučiti što bi mogao biti povod za ovaj brutalan čin. ”Hrvatski tjednik je politički tjednik specifične orijentacije. Nije nas briga hoćemo li se nekome svidjeti ili ne, no u pisanju koristimo argumente. Otvaramo političke teme poput popisa jasenovačkih žrtava, za kojeg smo utvrdili da je lažan. Objavili smo i svoj pogled na kukasti križ na Poljudu (Hrvatski tjednik pisao je da se ministar Ranko Ostojić večer prije utakmice na večeri u Splitu sastao s direktorom tvrtke koja održava poljudski travnjak). Godinama pišemo o Josipu Perkoviću i udbaškim ubojstvima te smo predvidjeli da će bivši udbaši završiti u zatvoru. Moguće je i da su te teme razlog ovog terorističkog čina. Nisam mogao vjerovati da bi takvo što moglo biti povod napada na redakciju, no sada pomalo mijenjam mišljenje”, dodaje glavni urednik Hrvatskog tjednika.

Pojašnjava potom da nisu bez argumenata pisali o mogućnosti da je ‘svastika’ na Poljudu djelo ljudi bliskih vlasti, koji za tobožnji fašizam i ustaštvo žele optužiti hrvatsku desnicu. ”Stoji naša tvrdnja da je ministar Ranko Ostojić uoči utakmice Hrvatska-Italija bio na večeri na kojoj se pojavio i Ante Maslov, direktor tvrtke Jadro koja održava travnjak na Poljudu. Maslov je to ispričao našem izvoru, nakon čega smo informaciju objavili. Kasnije je Maslov od straha povukao iskaz, no činjenica je da je bio s Ostojićem. To ne mora ništa značiti, ali je vrlo indikativno”, dodaje Marijačić.

Na pitanja, smatra li da je u Hrvatskoj ugrožena nacionalna sigurnost zbog eskalacije nasilja i prijetnji (premlaćivanje istraživačkog novinara Željka Peratovića, prijetnje smrću saborskoj zastupnici Mireli Holy, prijetnje ministru Lalovcu, prijetnje Ivanu Krmpotiću i ostalim svjedocima na suđenju Perkoviću i Mustaču, još uvijek neriješen incident s kukastim križem na Poljudu, ubojstvo Vinka Žuljevića – Klice, provala u Hrvatski tjednik…) Marijačić je odgovorio potvrdno. ”Kada razmislim o svemu što navodite, mogu zaključiti da sigurnost nikad nije bila ugroženija. Vlada pravna anarhija i iz dana u dan stanje je sve gore, zbog čega je u Hrvatskoj doista sve moguće. Bojim se da je sve to ozbiljan simptom ugrožene nacionalne sigurnosti”, zaključuje Marijačić.
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/urednika-davili-zicom-hitno-sazvati-odbor-za-nacionalnu-sigurnost-alarmirati-soa-u-815782

A zapravo meta je bio sam Marijačić. O tome piše sjajni hrvatski kolumnist Nenad Piskač na Portalu HKV-a: Napad na Hrvatski tjednik: Ivica Marijačić zamalo je izbjegao likvidaciju http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/nenad-piskac/20796-napad-na-hrvatski-tjednik-ivica-marijacic-zamalo-je-izbjegao-likvidaciju.html 

Istini za volju, Hrvatski tjednik i Ivica Marijačić su krivi za mnogo toga. S obzirom da se napad dogodio sada u dane dvadesetogodišnjica genocida u Srebrenici i spriječavanja još većeg genocida u Bihaću, treba se podsjetiti da je Hrvatski list svo vrijeme pisao istinu u tome, pa je poslužio SAD-u da podsjeti sutce u Haagu na Bihać. Naime, upravo je Hrvatski list objavio razgovor sa američkim vojnim astašeom u RH u vrijeme “Oluje” koji je tvrdio da je Gotovina “Olujom” spasio Bihać od genociga ravnog onima u Drugom svjetskom ratu! O tome danas govori i tadašnji američki veleposlanik u RH. Zapravo i to potvrđuje ono o čemu sam nedavno pisao – krivnju svjetskih moćnika koji su hrvatske generale i cijelu RH optužili i sudili zbog “Oluje”, a znali su za  ovo o čemu sada  govori Peter Galbraith. Sudili su hrvatskim generalima zato sto su po Galbriaithu spriječili PET puta veći genocid od onog u Srebrenici! (Tekst dajem u Prilogu.)  A što reći o slugama u Hrvatskoj koji su zbog toga još uvijek na vlasti ili su im u rukama glavni mediji?

Akademik Josip Pečarić/kamenjar.com

[su_heading size=”21″]PRILOG PETER GALBRAITH: ‘Da je Mladić u Bihaću napravio isto što i u Srebrenici, bilo bi 40.000 mrtvih[/su_heading]

Američki diplomat i bivši ambasador u Hrvatskoj otkriva kako je State Department doznao za genocid

Nakon pada Srebrenice prije dvadeset godina Srbi su odvojili muškarce i dječake od žena i male djece. Žene i djeca su stavljeni u autobuse za Tuzlu, gdje su smješteni u zračnoj bazi kojom je upravljao UN. Bosanski su Srbi obećali Međunarodnom komitetu crvenog križa (MKCR) pristup muškarcima i dječacima, ali do toga nikad nije došlo.

U srpnju 1995. godine već sam pratio rat u BiH više od tri godine, prvo kao suradnik Odbora za vanjske odnose američkog Senata, a zatim kao američki ambasador u Hrvatskoj.

U oba sam posla imao duge razgovore s onima koji su preživjeli srpsko etničko čišćenje i s članovima obitelji nestalih. Znao sam da ljudi koji su nestali u ovom ratu nisu zaglavili u skrivenim zatvorima.

Ako MKCR, lokalne vlade i obavještajna zajednica nisu znali gdje su ljudi iz Srebrenice koji su nestali, tada su oni bili mrtvi. U međuvremenu je general bosanskih Srba Ratko Mladić krenuo od Srebrenice u napad na susjednu bošnjačku enklavu, Žepu.

Poticao sam administraciju predsjednika Billa Clintona da djeluje kako bi spasila Žepu, ali bez dokaza što se dogodilo u Srebrenici to nije bio lak zadatak.

A onda, 24. srpnja, Tone Bringa, norveška antropologinja koja je radila u misiji UN-a u BiH i Hrvatskoj, ispričala mi je izuzetnu priču. Bila je u zračnoj bazi u Tuzli i slušala kako časnici UN-a za ljudska prava razgovaraju s prognanicima iz Srebrenice. Iznenada, pojavio se snažan 35-godišnjak i zatražio da razgovora s časnicima UN-a. Rekao je kako je pobjegao iz Srebrenice dok su je Srbi zauzimali, ali je sljedećeg dana bio uhićen u šumi s nekoliko tisuća ostalih muškarca. Srbi su ih zadržali preko noći u jednom skladištu i zatim su ih sljedećeg dana kamionima odvezli na stadion u Bratunac.

Na putu do stadiona vojnici su pucali na kamione i ubili mnoge. Kad su stigli na stadion, ondje se pojavio Mladić. Rugao se zatočenicima zbog nemoći bosanske vlade i rekao da su trebali ostati u Jugoslaviji. Ipak, obećao je da će ih vratiti njihovim obiteljima ako budu surađivali. Ondje su pak srpski vojnici muškarcima vezali ruke iza leđa. Taj je čovjek rekao kako su srpski vojnici odveli njega i nekolicinu na farmu u obližnjem Konjević Polju. Ondje su ih prisilili da legnu na pod da bi odmah vod za likvidaciju otvorio rafalnu vatru po njima. Ovom je čovjeku metak okrznuo sljepoočnicu, što je izazvalo obilno krvarenje, ali nije bio ozbiljnije ranjen. Kad su vojnici otišli, on i još jedan preživjeli su se sakrili u rovu dok su Srbi buldožerima ubacivali tijela. Nakon toga su pobjegli i deset dana išli do Tuzle.

Tone Bringa je vidjela ožiljak na sljepoočnici gdje je tog čovjeka okrznuo metak i tragove na rukama koje su bile čvrstvo svezane.

Časnicima zaduženima za ljudska prava činilo se da je to jedna u nizu strašnih priča. No, Bringa, koja je govorila bosanski jezik, bila je ipak impresionirana vrlo preciznim riječima i detaljima u njegovu iskazu. Stoga je potaknula svoje kolege iz UN-a da apostrofiraju ovu priču u svom izvješću. Umjesto toga, iskaz je bio samo jedan od mnogih u UN-ovu izvješću i stavljen pod navodnike korištenjem vrlo opreznog jezika (“nepotvrđeno izvješće” usred “glasina” o masovnim egzekucijama) tako da je Bringa znala da od njega neće biti koristi. Yasushi Akashi, japanski diplomat koji je vodio UN-ovu misiju, ne bi obznanio izvješće bez opreznog odabira riječi.

S Bringom sam večerao 24. srpnja. Frustrirana onim što je vidjela kao nastojanje UN-a da umanji tragediju zapitala me mogu li išta učiniti. Kao ambasador, kontrolirao sam svoja izvješća. Poslao sam stoga priču tog čovjeka “NODIS” (povjerljivo, ne za distribuciju) State Departmentu s dodatnom molbom da se spasi Žepa. “Implikacije su očite”, napisao sam, “nedvojbeno oni (branitelji Žepe) shvaćaju kakva ih sudbina čeka. Ne bi ih se smjelo napustiti”.

Moje je izvješće definiralo točnu lokaciju, Konjević Polje, gdje je čovjek naveo da je izvršen masakr. Na svoju vlastitu inicijativu dva su analitičara u CIA-i ponovo pregledala satelitske snimke Konjević Polja na dan masakra 13. srpnja. Pronašli su tijela i prekopanu zemlju. Moje je izvješće cirkuliralo na visokim razinama State Departmenta i Clintonove Bijele kuće. Dok je moja preporuka da se spasi Žepa brzo odbačena (već je bila u procesu pada 25. srpnja), državni tajnik Warren Christopher je poslao Johna Shattucka, svog pomoćnika za ljudska prava, u regiju da pripremi izvješće.

Madeleine Albright je iskoristila satelitske snimke koje su pronašli analitičari CIA-e kao dio moćne prezentacije Vijeću sigurnosti. I, politika SAD-a se promijenila. Sve do pada Srebrenice SAD i Europljani su upozoravali Hrvate (i katkad Bošnjake) da ne poduzimaju nikakav korak koji bi vodio širenju rata. Tjedan dana nakon pada Srebrenice bosanski Srbi su pokrenuli napad na Bihać, enklavu u zapadnoj BiH u kojoj je bilo četiri puta više stanovnika nego u Srebrenici. Da je Mladić u Bihaću napravio isto što i u Srebrenici, broj ubijenih bi prešao 40.000. Kad su nam Hrvati rekli da su voljni pokrenuti vojnu operaciju da spase Bihać (i da vrate hrvatski teritorij koji drže Srbi), nismo se protivili.

U kolovozu i rujnu Hrvatska je vojska ušla u Bosnu i zajedno s Armijom BiH počela nanositi ozbiljne poraze Srbima. Krajem kolovoza NATO je odgovorio na srpske napade na Sarajevo višetjednim zračnim napadima koji su imali snažan učinak na pomoć hrvatsko-bosanskoj ofenzivi – iako ne u planiranoj mjeri. Vojska bosanskih Srba koja se bila specijalizirala u ubijanju nenaoružanih civila na bojišnici se nije pokazala toliko zastrašujućom. U nekoliko tjedana bosanski Srbi su izgubili trećinu svog teritorija i bili su spremni za mirovne pregovore. Mladić je smatrao Srebrenicu prijelomnom točkom u ratu. I ona je to i bila. Ali ne kako je on planirao. (pripremio Željko Trkanjec-JutarnjiList)

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari