Pratite nas

U potrazi za Istinom

Akademik Pečarić – ‘Plenkovićevi povjesničari’

Objavljeno

na

Igor Vukić je svojom knjigom „Radni logor Jasenovac“ i svojim nastupom na HTV-u uzdrmao osnovni postulat koji je Plenković zadao svom Vijeću za suočavanjem s prošlošću a to je da ne smiju dirati u „istinu“ o NDH.

U nedavnom intervjuu u Hrvatskom tjedniku je Ivica Marijačić dva puta u svojim pitanjima ukazivao na dr. Ivu Lučića koji je bio i član Plenkovićevog Vijeća ali i

Programskoga vijeća HRT-a koje je odigralo važnu ulogu u hajci na Vukića, ali i na urednicu Karolinu Vidović Krišto koja je omogućila nastup nekome tko govori o svojim istraživanjima koja pokazuju svo znanstveno i drugo nepoštenje u takvoj Plenkovićevoj instrukciji.

Tako doznajemo da je dr. Lučić nazvao Vukićalunatikom a u jednom pitanju izravno govori o dr. Lučiću kao navodnim Tuđmanistom:

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman dva puta je, tada kao komunistički „heretik“ osuđen zbog pisanja i procjene žrtava u Jasenovcu, procjene koja se nije poklapala sa procjenom jugokomunističke historiografije. Danas pokušavaju Vas proganjati zbog iste stvari. Smatrate li otužnom činjenicu da današnji navodni tuđmanisti ( dr. Lučić i drugi) , koji nemaju osobnih spoznaja ni istraga o Jasenovcu, demoniziraju Vas. Bi li današnji protivnici vašega rada i Tuđmana opet, kad bi mogli, strpali u tamnicu zbog pisanja o Jasenovcu?

Zapravo postavlja se pitanje kako netko uopće može biti u nekakvom Vijeću  na televiziji koje proganja hrvatske domoljube? U „Hrvatskom tjedniku“ od 21. lipnja 2018. možemo naći niz tekstova na tu temu:

1.Davor DIJANOVIĆ: Nakon HDZ-a, Pupovac gospodari i HTV-om

NA HTV-u NEMA MJESTA ZA HRVATSKE NOVINARE

Pupovac zatražio, Plenković udovoljio: Saša Kosanović mora na HTV, Karolina Vidović Krišto mora s HRT-a

PROTJERANO sve što hrvatski diše: Tihomir Dujmović, Hloverka Srzić Novak, Karolina Vidović Krišto…

POVLAŠTENO sve što diše velikosrpski i projugoslavenski: Aleksandar Stanković, Saša Kosanović, Maja Sever…

  1. Javor NOVAK: publicist i novinar. HRT je kao JRT, današnje čistke nisu bitno različite od nekadašnjih
  2. Siniša KOVAČIĆ, bivši ravnatelj HRT-a:Nacionalno osviješteni kadrovi na HRT-u šute, trpe i nadaju se nekom novom hrvatskom valu
  3. Zoran VUKMAN, novinar i publicist: Najbolje da Pupovac bude ravnatelj HRT-a
  4. Josip JOVIĆ, novinar i publicist: Uvijek na HTV-u stradavaju „nacionalisti“
  5. Zorica GREGURIĆ, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara: Manjina, koja je izvršila agresiju na RH, zauzela sve pozicije u Hrvatskoj pa tako i na HRT-u

7.Đuro VIDMAROVIĆ, predsjednik Društva hrvatskih književnika: To nije normalno stanje

  1. Hrvoje HITREC, književnik: Velika političko-medijsko-sudska sprega čije su žrtve istina i sloboda!

Naravno mođu protjeranim sigurno treba dodati Željka Pervana.

S druge strane za dr. Marija Jareba ne može se reći da ne zna ništa o Jasenovcu jer je bio član Međunarodne skupine za održavanje sjećanja, edukaciju i istraživanje holokausta te predstavnik Ministarstva kulture u JUSP Jasenovac. 

Pogledajte što on kaže o Vukićevim istraživanjima:

Držim ipak kako u istupima pojedinaca katkad ima više želje za samopromocijom i pronalaženjem ‘novih istina’ kakve bile, bez obzira na sve dostupne činjenice i izvore. Nisam imao prilike još vidjeti Vukićevu knjigu, a ‘izmakla’ mi je i emisija koju ste spomenuli.

Iz dosadašnjih njegovih nastupa stječe se ipak dojam kako se previše naglašava nešto novopronađenih činjenica koje pokazuju kako vrag nije tako crn kako se uobičajeno misli, odnosno stvari se izvlače iz konteksta i stvara se slika koja znatno odudara od logora kao mjesta teških ljudskih patnji, što je nedvojbeno bio.

https://direktno.hr/direkt/dr-sc-mario-jareb-popis-zrtava-javne-ustanove-jasenovac-ne-odgovara-stvarnosti-za-dom-spremni-nije-stari-hrvatski-pozdrav-126234/

Prije toga govori o netočnostima brojki žrtava, ali ne kaže što je on učinio da se to ispravi kada je bio plaćen da to radi, ali mu oni koji rade ono što je on trebao raditi to čine zbog samopromocije! A nije pročitao ni Vukićevu knjigu niti je pogledao 15 minuta njegovog nastupa na HTV-u!

Svjestan je i drugih bedastoća koje iznose jugo-komunistički ‘istoričari’ u RH pa

im se i on ruga. Uostalom poznato je da se Klasić uplašio Vukića, a dr. Ivo Goldstein se dodatno obrukao svojim nastupima, bolje reći napravio budalu od sebe:

https://kamenjar.com/analiza-nastupa-ive-goldsteina-u-tv-emisiji-nedjeljom-u-2/

https://narod.hr/hrvatska/prof-matko-marusic-analiza-nastupa-ive-goldsteina-nu2-njegovi-htjeli-da-njihovi-mitovi-lazi-ostanu-povijesna-istina

https://kamenjar.com/takozvani-povjesnicar-ivo-goldstein-je-iznio-veliku-laz-i-prekrsio-hrvatski-ustav/

https://direktno.hr/kolumne/ono-kad-narodno-veselje-zagade-sanader-goldstein-i-svi-koji-su-ih-omogucili-125890/

https://kamenjar.com/marko-juric-ivo-goldstein-kronicni-manjak-cinjenica-i-argumenata-nadoknaduje-mastom/

https://kamenjar.com/sto-zapravo-smeta-goldsteinu/

A tim bedastoćama jugokomunističkih povjesničara nema kraja:

https://kamenjar.com/dujmovic-nitko-nikoga-nije-do-te-razine-ogolio-kao-hasanbegovic-jakovinu/

https://kamenjar.com/bujanec-hasanbegovic-skrsio-jakovinu-ko-hrvatska-argentinu-stigao-je-i-na-jazovku/

Zato je svima jasno da protiv Vukića koji je veliki broj godina posvetio svojim istraživanjima jugo-komunistički povjesničari u RH su obični diletantni. Zato se u tu priču moraju uključiti hrvatski povjesničari kojima nije strana Plenkovićeva doktrina.

A pored Vukićeve knjige ovih dana je veliki udar ta Plenkovićeva doktrina doživjela i konačnom presudom o “Bojni Čavoglave” i ZDS. Znamo da su hrvatski političari skoro dvadeset godina napadali Thompsona zbog pjevanja pjesme ‘Bojna Čavoglave’ koja je jedan od simbola Domovinskog rata i za koju svi znaju da je uvijek počinjala sa pozdravom ZDS koji su koristili i mnogi hrvatski branitelji. U svojoj ulizičkoj misiji prema srpskim političarima (i ne samo njima) tzv hrvatski političari su pokušali kriminalizirati i “Bojnu” i ZDS.

Koliko je takva politika gadljiva pokazalo se ovih dana kada su Hrvati ispunjeni ponosom zbog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije. O tome posebno treba pogledati tekst Marka Ljubića:

https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/m-ljubic/29705-m-ljubic-prica-o-dalicu-modricu-papi-franji-i-sapama-iz-brezovice.html

Veliku pobjedu su slavili pjevajuči ‘Bojnu Čavoglave’ i onda se javio srbijanski predsjednik kazavši o ‘Bojni’ i ZDS ono što nam skoro 20 godina govore političari u RH:

“Vidio sam da su pjevali bando, četnici, srpski, dobrovoljci. Da sam na njihovom mjestu radovao bih se sportskom uspjehu, ali ako im je najveća hrana mržnja prema srpskom narodu, nek im bude.”

Vučića je prvi ismijao  onaj koji dvadesetak godina trpi od Vučićevih političara u RH – sam Thompson:

“Vučić se prepoznao u Thompsonovoj pjesmi! Za njega nije mržnja to što se aktivno uključio u agresiju protiv Hrvatske (vjerojatno to doživljava kao ljubav) ali za njega jeste mržnja prema srbima ako se netko brani od njihove agresije”.

https://narod.hr/sport/thompson-vucic-se-prepoznao-mojoj-pjesmi-nije-mu-mrznja-sto-se-aktivno-ukljucio-agresiju-hrvatske

Naravno ismijali su ga svi pa čak i na lijevim prosrpskim portalima u RH. Čak i tamo postanu Hrvati kada su ponosni na svoj narod. Zato ‘hrvatski’ političari i ubijaju taj ponos, zar ne?

Iznenadio me je ipak komentar dr. Jareba:

Nije neobično što su u takvim uvjetima neki hrvatski vojnici za svoje geslo i pozdrav uzeli ‘Za dom spremni!’, a pod njim su mnogi i poginuli za Hrvatsku. To je druga razina toga pozdrava kao simbola borbe za Hrvatsku iz devedesetih godina prošlog stoljeća, što treba poštovati.

To ipak ne poništava činjenicu da je ‘Za dom spremni!’ nastao kao ustaški pozdrav (podcrtao JP) te je korišten u NDH kao pozdrav vladajućeg Ustaškoga pokreta koji je Hrvatsku pokušao pretvoriti u totalitarnu državu i pod čijom su vladavinom počinjeni i brojni zločini.

Držim da totalitarnim simbolima nema mjesta u javnosti, pa bi uz preporuku da se pozdrav ‘Za dom spremni!’ koristi isključivo prigodom komemoracija za bojovnike HOS-a trebalo preporučiti da se svi totalitarni simboli maknu iz javnosti.

Podcrtao sam tipičnu Plenkovićevu doktrinu jer je Plenkovićevim povjesničarima očito ZDS totalitarni symbol zato što je nastao kao simbol otpora srpskoj (fašističkoj) diktaturi u Prvoj Jugoslaviji. Valjda im je fašizam sama činjenica što se netko tamo bunio za ubojstvo Radića i drugih, da ne spominjemo sve ono što se u toj državi događalo.

Istina, dr. Jareb je još gluplje komentirao ZDS:

https://kamenjar.com/logika-hrvatski-povjesnicari/

I pored svega 3.6.2018.pozvao sam i dr. Lučića i dr. Jareba da nam se pridruže i potpišu pismo:

Za slobodu istraživanja i slobodu predstavljanja rezultata istraživanja.

Sada mi je jasno zašto nisu. Zapravo tada mi još nije bilo jasno da među povjesničarima imamo i Plenkovičevih povjesničara.

Danas je dan državnosti. Zato ću ovaj tekst završiti s čestitkom Karoline Vidović Krišto kojoj se pridružujemo:

Kako se voli Hrvatska? Kako mogu reći da je volim ako je ne poznajem, ako ne znam o njoj ono što je bitno. Trebamo znati svoju povijest, tražiti i širiti povijesne činjenice.

Kako će naša djeca, ne samo u Hrvatskoj nego diljem Europe i svijeta, moći voljeti svoju Hrvatsku sutra ako povjeruju u sve laži o njoj koje se iz godine u godinu ponavljaju i množe? Laži u koje će povjerovati ako ne budu znali istinu i ako ne budu znali ono bitno o Hrvatskoj. Čovjek u laži vjeruje najčešće iz neznanja. Lažima ćemo iz neznanja povjerovati.

Zato ne zaboravimo, ove riječi želim u naša srca i u naše sjećanje položiti –
Hrvatska se voli znanjem.

Sretan Dan državnosti!

https://kamenjar.com/karolina-vidovic-kristo-hrvatska-se-voli-znanjem/

Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Napad na New York isplaniran je kod Maglaja?!

Objavljeno

na

Objavio

Zloglasni šef Al-Qa’ide imao je bosansku putovnicu, mediji u Republici Srpskoj tvrde da mu je papire riješio član Predsjedništva BiH

U medijima u Republici Srpskoj pojavili se dokumenti koji terete aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića koji je tijekom prve polovine devedesetih godina i ratnog vremena kao načelnik Centra službe sigurnosti u Zenici potpisao državljanstva nekim od istaknutih pripadnika zloglasne postrojbe El Mudžahid. Ta skupina navodno je povezana sa zločinima protiv Hrvata i Srba u BiH, na teritoriju koje je pod kontrolom držala bošnjačka Armija BiH, a kasnije i s globalnim terorizmom te napadima na New York i Pentagon 11. rujna 2001. godine, piše Slobodna Dalmacija.

Potpis trenutnog bošnjačkog člana predsjedništva Džaferovića navodno stoji na zahtjevu od 28. travnja 1995. godine za prijem u državljanstvo BiH Tunižanina Mhamdija Sedika ben Mokhtara, pripadnik odreda El Mudžahid Trećeg korpusa Armije Republike BiH od rujna 1992. godine.

Isti dan stigao je zahtjev i za državljanstvo Alžirca Boukmourija Taieba, također pripadnika odreda El Mudžahid pri Trećem korpusu Armije BiH, a kao osnova da mu se izda putovnica navodi se da je oženjen državljankom BiH Melihom Alić iz Travnika.

Dževad Galijašević, stručnjak za borbu protiv terorizma, javno je govorio o slučajevima Khalida Muhammada Al-Zarqawija, Mohameda Ate i šefa Al-Qa’ide Osame bin Ladena, koji su organizirali napad na New York i Pentagon 11. rujna 2001. godine. Navedeni su također dobili državljanstvo i dokumente BiH, tvrde mediji.

Navodno prema prijedlogu Šefika Džaferovića, Bin Laden je bio zaveden kao stanovnik sarajevske općine Centar 1996. godine, a Al Zarqawi je bio prijavljen na adresi sarajevske općine Stari grad, ulica Abdesthana 4, a kasnije u Zenici, Ulica Armije BiH 13. U njegovu slučaju, odlukom CSS-a Sarajevo od 26. prosinca 1995. godine, upisan je općinski registar rođenih, što je bio temelj za dobivanje državljanstva BiH.

Mohamed Ata, prvi operativac grupe od 19 ljudi koja je napala New York, isplanirao je, tvrdi isti izvor, cijelu akciju u vehabijskoj zajednici u selu Bakotiću, udaljenoj osam kilometara od Maglaja, navodi spomenuti izvor.

Državljanstvo BiH imala su i dvojica pilota Al-Qa’ide, Navas al Hazmi Khalid i Almi Har Tikh, kao i bivši pripadnik El Mudžahida Halid Masud, koji je prije dvije godine gazio ljude ispred Westminsterske palače u Londonu, piše Slobodna Dalmacija.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Vukovarka se suočila s čovjekom koji joj je ’91. oteo oca – ‘Bili ste mu prijatelj i onda ste ga odveli’

Objavljeno

na

Objavio

Prema podacima međunarodnog Crvenog križa, u Hrvatskoj se od 1991. godine 2000 osoba vodi kao nestalo. Jedna od njih, Vukovarka Iva Radić Kostić, cijeli život traži traži svoga oca. Pred njezinim ga je očima odveo njihov dojučerašnji susjed Jovan Radan. Iva se 28 godina poslije pred kamerama suočila s čovjekom kojeg se sumnjiči za ubojstvo civila i silovanja u Vukovaru, čovjekom kojeg je vidjela kako sjeda u automobil i u nepoznato odvodi njezinog tatu.

Svog oca Miju Radića posljednji put je vidjela 1991. godine. U nepoznato ga je, sjeća se, odveo susjed Jovan Radan, koji je tada pripadnik srpske paravojne formacije. I 28 godina poslije muči je pitanje gdje je njezin tata, zbog čega se odlučila suočiti s čovjekom kojeg je vidjela kako ga odvozi.

“Zaustavljeni smo nedaleko od naše kuće. Rekli su da moramo ući u dvorište Veleprometa i pokazali gdje da se zaustavimo. Mene je već počela hvatati panika. Onda su nam rekli da on mora ići u Negoslavce na ispitivanje. Moj suprug. Ja sam pitala zašto mora ići, zašto ga se tu ne ispita. Rekli su nam da će ga vozač odvesti u Negoslavce i da će on tamo bit ispitan”, ispričala je Jelena Radić, supruga nestalog Mije Radića.

Ivine dječje oči tada u Jovanu Radanu nisu vidjele opasnog vojnika, već prijatelja njezinog tate. Nema šanse da bi mu naudili, mislila je. Ipak, pogled tada nije mogla odvojiti od automobila.

“Pogledom nas je pratio. Auto je izašao van, skrenuo desno i tada sam zadnji put vidjela svog oca živog. Pamtit ću to dok sam živa. Tu scenu neću nikada zaboraviti”, rekla je Iva.

Njezinog tatu odvezli su u nepoznato, a ona je s mamom i sestrom ostala u Veleprometu. Nisu tada znale što će biti s njima. Ostao je samo strah, muk, i zvuk radija.

“Svirala je pjesma: ‘Odlazim ti ja zauvijek/Oka tvoja dva, suzama ne daju da teku/Noć je prokleta/Medena, odlazim ti ja zauvijek’”, prisjetila se Iva.

“Imam i dan danas neke igračke koje mi je on kupovao”

Da Iva dolazi na svijet znao je cijeli Vukovar jer je mjesec dana ranije rođenoj bebi nedostajalo krvi. Radio Vukovar te je 1983. godine traži dobrovoljne darivatelje i javio se Petar Kačić, njihov mještanin.

“Moji rođendani su uvijek slavljeni veselo, uvijek se mnogo ljudi okupljalo. Pored majčine rodbine iz Karavukova, rodbine iz Splita, mnogo prijatelja, mnogo djece”, rekla je.

Zajedno su Iva i tata išli u grad, a mama se, kaže, ljutila kad god bi se vratili iz trgovine. Naime, uvijek bi njegova miljenica nešto dobila: bombon, igračku ili mnoštvo sočnih poljubaca.

“Imam i dan danas neke igračke koje mi je on kupovao. Tu u blizini naše kuće postojao je stolar i radio je kolijevke od drveta. I dan danas imam kolijevku za bebe koju mi je kupio”, ispričala je. “Imao je, čini mi se, puno više vremena da bude sa mnom nego majka, koja je bila tu s troje male djece, s mužem invalidom i velikom kućom.”

Jelena je iza sebe imala propali brak, dvoje djece, i nije planirala novu ljubav. Ali ljubav se ne može planirati. Ona se jednostavno u predratnom Vukovaru dogodila Miji i Jeleni, Hrvatu i Srpkinji.

“On je sa mnom osjećao sreću, zadovoljstvo otkad smo se mi sastali. Ja sam to osjetila i vidjela i to mi je davalo snage. Meni ništa nije bilo teško raditi. Nije mi mogao fizički pomoć, ali puno sam ja od njega naučila”, rekla je Jelena.

U igri i radosti s roditeljima i sestrama, u kući uvijek punoj gostiju, provela je Iva punih osam godina svoga života. No, njezino je sretno djetinjstvo prekinuo rat.

Danima je mogao samo gledati kako mu ruše voljeni grad

Unatoč sirenama, pucnjima, bombama, nitko od njih isprva nije ni zamišljao što će se dogoditi – da će grad pasti. Obitelj Radić tada se skrivala u obiteljskom podrumu: “Tatu smo spuštali samo u tim najgorim situacijama u podrum pošto je bio nepokretan”, ispričala je Iva.

Kako je vrijeme odmicalo, život za civile u Vukovaru postajao je sve opasniji. Mijo i Jelena stoga su donijeli tešku odluku da s djecom napuste svoj dom. Računali su tada na Mijinu obitelj, koja se preselila u Dalmaciju.

“On je uspio stupiti u kontakt sa svojom porodicom iz Splita. Oni su mu poručili da smo dobrodošli samo on i ja, a da majka i njene kćeri iz prvog braka ni slučajno tamo nisu dobrodošle i on, naravno, na to nije pristao”, rekla je Iva.

Skupili su potom samo osnovne potrepštine iz kuće, potrpali ih u torbe, i odvezli se iz Vukovara.

“Početkom rujna krenuli smo kukuruznim putem. Tamo su nas presretale paravojne ili vojne formacije i kasnije smo saznali da se nekoliko sati nakon našeg prolaza zatvorio i taj kukuruzni put i da više nije bilo nijednog izlaza iz grada”, ispričala je Iva.

Smjestili su se prvo u Karavukovu kod mamine obitelji, a onda u jednom stanu u malom mjestu u Odžacima, u blizini granice s Hrvatskom.

“On je u dvorištu sjedio u kolicima. Ja sam ga pogledala i rekla: ‘Tata, lijepo je ovdje.’ On je jako plakao. Bilo mu je strašno teško što je morao napustiti svoju kuću”, prisjetila se Iva. “Bombe su se tada čule i bombardiranja. I kažu da je tada jako plakao.”

Danima je, preko granice, bespomoćno iz kolica, gledao kako mu ruše voljeni grad Vukovar.

“Svakodnevno je slušao Radio Vukovar, svakodnevno su javljali o novi poginulim iz Vukovara. Mislim da je svaki dan čuo za neko poznato ime koga više nema. Jako ga je pogodilo kad je čuo da je poginuo njegov bratić”, rekla je Iva.

Jednoga su dana na radiju javili da se pucnji više ne čuju te da je grad mirniji. Uvjereni da je tako, Mijo i Jelena s Ivom i njezinom sestrom krenuli su za Vukovar. Na putu su ih zaustavili vojnici i odvezli ih na ispitivanje u Velepromet.

“Sjeli ste u naš auto, on je unutra i rekli ste da ga vodite na ispitivanje”, rekla je Iva Jovanu Radanu 28 godina nakon što je njezinog oca zauvijek odveo. “Vas je smatrao svojim prijateljem”, dodala je.

“Pa ja sam mu i bio prijatelj”, odgovorio je Radan.

“Bili ste mu prijatelj i onda ste ga odveli. Pa pred mojim očima ste ga odveli i od tada mu se gubi svaki trag”, rekla mu je Iva. “Moga oca nema i on je imao samo mene. I bio je jako sretan kad je osnovao svoju obitelj. Ja sam sigurna da bi on mene tražio. Ja vas za ništa ne krivim, ja vas samo molim da mi kažete gdje ste ga odveli, kome ste ga ostavili, gdje da kopam”, nastavila je Iva.

“Pa nisam, ženska glavo, nisam vozio njegov auto, nikad ništa nisam radio”, branio se Radan.

“Ja odustati neću, ja ću svog oca sahraniti kako dolikuje”

Prvu noć nakon razdvajanja u Veleprometu, Ivu s mamom i sestrom smještaju u ovaj podrum: “To je sve bilo puno ljudi. Ležali su dolje, na paletama na podovima”, ispričala je Iva.

Odvojili su ih od ostalih civila iz podruma i hangara i odveli u malu prostoriju. Jelena je svaki dan ispitivala vojnike za svojeg supruga, a oni su nju ispitivali zašto je kuhala ručak za ustaše. Nakon nekoliko dana, po njih su došli vojnici i samo ih odveli natrag u Odžake.

“Samo mi je muka. Ne znam kako su s njim postupali jer to je čovjek koji nije sam mogao ni na WC. Nije sam mogao jesti, ni čašu vode podignuti”, rekla je Iva.

Što se točno dogodilo, što mu je rečeno, pokušavala je uporno doznati od Jovana Radana.

“Moram pokopati svoga oca jer znate da nije nosio oružje, znate da nikome ništa nije mogao. Bio je Hrvat po nacionalnosti i oženjen za Srpkinju, a 1991. je otišao u Srbiju. Nije ga interesirao rat ni ratna događanja”, Iva rekla je Radanu. “Sjećam se da ste sišli u podrum gdje su nas stavili”, dodala je.

“Ne mogu da kažem ništa”, odgovorio je.

“Ja mogu. Pa, zar vi ne biste to pamtili dok ste živi? To što ja pamtim i što pamti moja majka.”

“Pamtim, ali za tako široke mase… Autobusi su se punili”, rekao je Radovan. “Ja bih pomogao, ja sam to tvojoj mami već sto puta rekao.”

“Vi sad meni govorite kao da ja to nisam gledala kao što sad gledam u vas?”, upitala ga je Iva. “Vozili ste naš auto, a dat će Bog otići će se na poligraf.”

“Ja odustati neću, ja ću svog oca sahraniti kako dolikuje”, rekla je Iva Radanu na kraju njihovog suočavanja.

Radana se sumnjiči za ubojstvo civila i silovanja tijekom rata

Iva danas živi u Beogradu, gdje je dobila posao. I njezine sestre su u Srbiji. U Vukovar dođe posjetiti majku koja sama živi u obiteljskoj kući. Dođe Iva i do spomen-ploče čovjeka koji joj je dao krv za život. Naime, dobrovoljni darivatelj krvi Petar Kačić, pukovnik HV-a, dao je svoj život za obranu Sajmišta. A svom ocu Iva nema gdje otići.

“Odveli su ga. Sad će moj tata doći. Pa nije došao danas. Doći će sutra. Pa nije došao sutra. Pa sad će ga dovesti. Dobro, nema ga. Vratit ću se ja u Vukovar pa ću naći svoga oca. Pa ga nema ni u Vukovaru. Pa ja odrastam. Pa shvaćam da ga neću tako lako naći, ali možda je moj tata negdje”, rekla je Iva.

Ona, njezina majka i dvije sestre su sve što znaju o zbivanjima u Veleprometu rekle tužiteljstvima i Hrvatske i Srbije. To nije dovoljno za podizanje optužnice, kaže, jer one nisu svjedoci njegova ubojstva već odvođenja.

Protiv Jovana Radana DORH je 2007. podignuo optužnicu za ubojstvo civila u Veleprometu. Sumnjiči ga se i za silovanja tijekom rata, ali on slobodno živi u Novom Sadu.

A gdje je Mijo Radić, civil i invalid? Odgovor na to pitanje ne zna se ni 28 godina poslije rata. Oni koji znaju šute i žive – mirne savjesti.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari