Pratite nas

Akcija ‘Brk’ – likvidacija Stjepana Đurekovića

Objavljeno

na

Centar SDS-a Zagreb zaveo je 7. srpnja 1982. akciju kodnoga naziva Brk. Službeni cilj: Operativna obrada nad Stjepanom Đurekovićem koju je predložio novi načelnik zagrebačke Udbe Franjo Vugrinec. S prijedlogom su se suglasili načelnik II. odjela hrvatskog SDS-a Josip Perković i prvi pretpostavljeni Srećko Šimurina. Za obradu Đurekovića bio je zadužen operativni radnik II. odjela Centra SDS-a Zagreb Goran Ljubičić zvani Gejo, kojega je nadzirao načelnik odjela Mišo Deverić. Kao glavni izvor podataka u obradi naveden je ugrađeni suradnik Stiv, tj. Krunoslav Prates

U presudi Višeg zemaljskog suda u Münchenu konkretno se navodi i da se Mika Špiljak početkom 1982. u povjerenju obratio Juri Biliću, članu Predsjedništva CK SKH. Optužio je Đurekovića kao glavnu odgovornu osobu za pronevjere u Ini te je stoga zahtijevao njegovu likvidaciju. Bilić mu je odgovorio da se na jugoslavenskome tlu ne može ubiti nekoga samozbog toga što je pronevjerio državni novac. Ako je Đureković prekršio zakone Jugoslavije, mora mu se suditi kao i svakome drugom počinitelju kaznenoga djela iz domene gospodarskoga kriminala. No Bilić je Špiljka upozorio na alternativno rješenje: kada bi Đureković u inozemstvu agitirao protiv jugoslavenskoga komunističkog režima, tada bi ga se tretiralo kao državnoga neprijatelja i sve bi to bilo nešto posve drugo…

Mreža se počela plesti. U presudi se nadalje navodi da se Mika Špiljak nakon sastanka s Jurom Bilićem potužio još jednom članu Predsjedništva CK SKH, na žalost, neidentificiranom. No taj se visoki partijski funkcioner nadnevka koji se ne može točno utvrditi, ali svakako prije svibnja 1982., suglasio sa Špiljkovom molbom da se Đurekovića likvidira. Zadaća da organizira ubojstvo, nastavlja se u presudi, povjerena je Zdravku Mustaču koji će, znakovite li koincidencije, baš u to vrijeme biti promaknut s mjesta načelnika zagrebačke Udbe u šefa republičkog SDS-a umjesto dotadašnjega zamjenika republičkoga sekretara za unutrašnje poslove Đure Pešuta.

Šefovi hrvatske Udbe – sudionici urote

Već mjesec dana nakon Mustačeva imenovanja na višu dužnost, Centar SDS-a Zagreb zaveo je 7. srpnja 1982. akciju kodnog naziva Brk. Službeni cilj: Operativna obrada (OO) nad Stjepanom Đurekovićem. Obradu je formalno predložio novi načelnik zagrebačke Udbe Franjo Vugrinec; s prijedlogom su se suglasili načelnik II. odjela hrvatskog SDS-a Josip Perković i njegov prvi pretpostavljeni, pomoćnik republičkog sekretara (ministra unutarnjih poslova) za SDS Srećko Šimurina, a odobrio ga je naposljetku, po zadanoj proceduri, Zdravko Mustač. Za neposrednu obradu Đurekovića bio je zadužen operativni radnik II. (protuemigrantskog) odjela Centra SDS-a Zagreb Goran Ljubičić zvani Gejo, kojeg je nadzirao načelnik tog odjela Mišo Deverić. Kao glavni izvor podataka u obradi naveden je ugrađeni suradnik Stiv, tj. Krunoslav Prates.

Zdravko Mustač, rođen 23. siječnja 1942. u Zagrebu, od oca Andrije i majke Sofije, djevojački Girćan, nakon završenoga studija ekonomije počeo je 1964. raditi u Centru SDS-a Zagreb. Od 1979. do 1982. načelnik je toga centra, a od 1982. do 1986. zamjenik republičkog sekretara za unutrašnje poslove, to jest šef Udbe u Hrvatskoj. Kada je 1986. vodstvo SRH po ključu trebalo predložiti novoga šefa saveznoga SDB-a u Beogradu, Mika Špiljak odabrao je, a koga drugog, ako ne Mustača, koji će na mjestu glavnoga jugoslavenskog sigurnjaka ostati sve do početka 1991. godine. Neposredno nakon povratka iz Beograda u Zagreb, Mustač je ponudio svoje usluge vodstvu novostvorene hrvatske države te je imenovan zamjenikom predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP) kojem je na čelu bio Josip Manolić. Mustač je istodobno bio i zamjenik predsjednika Kriznog stožera Republike Hrvatske, da bi nakon ukidanja Manolićeva UZUP-a neko vrijeme obnašao dužnost savjetnika Hrvoja Šarinića, tadašnjega predstojnikaUreda za nacionalnu sigurnost (UNS).

Srećko Šimurina zvani Houston, rođen 7. kolovoza 1922. na Ugljanu, počeo je raditi još 1945. kao administrator u arhivi osječke Udbe, da bi tri godine kasnije dobio tada najaktualnijezaduženje – vođenje evidencije i obrada informbiroovaca (kominformovaca). Sljedeće područje njegove aktivnosti, kao bivšem sjemeništarcu, bilo mu je još bliže – Katolička Crkva i ostale vjerske zajednice. Po toj liniji nastavio je raditi i početkom 60-ih nakon prelaska u zagrebački centar Udbe na Zrinjevcu. Poslije tzv. Brijunskog plenuma 1966. i smjene Aleksandra Rankovića, Šimurina prelazi u sjedište republičke Udbe u Savskoj ulici, gdje postaje pomoćnikom šefa operative. Na toj dužnosti, na kojoj ostaje do 1973., sudjeluje u pripremama svih likvidacija hrvatskih emigranata koje su izvedene u spomenutom razdoblju (Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Nahid Kulenović, Josip Senić, obitelj Stjepana Ševe itd.). Istaknuvši se protuemigrantskim aktivnostima, promaknut je u šefa cjelokupne operative SDS-a RSUP-a te u toj ulozi sudjeluje, što potvrđuju dokumenti i svjedoci, i u pripremi ubojstva Brune Bušića 1978. u Parizu. Smatra se da je Josip Perković 1979. upravo na Šimurinin prijedlog premješten iz Osijeka u republičku središnjicu Udbe. Šimurina je od 1986. u zasluženoj mirovini.

Josip Perković, rođen 17. svibnja 1945. u Novom Ličkom Selu kod Našica, od oca Stjepana i majke Jelke, diplomirao je krajem 1969. na Ekonomskom fakultetu u Osijeku te se kratko potom, 15. siječnja 1970., zaposlio u osječkom centru Udbe. Potkraj 1973. Perković pristupa II. odjelu Centra SDS-a Osijek kojem s vremenom postaje šef, da bi 5. rujna 1979. bio promaknut po istoj, specijalnoj, protuemigrantskoj liniji u načelnika II. odjela u republičkoj centrali SDS-a u Zagrebu. Šefuje u godinama najveće učestalosti likvidacija hrvatskih političkih emigranata, a na toj dužnosti ostaje do listopada 1986. kada je imenovan pomoćnikom sekretara za unutrašnje poslove SRH. Na prijedlog tadašnjega republičkog sekretara (ministra) Vilima Mulca Perković je 23. travnja 1990., u suton komunizma, unaprijeđen u zamjenika sekretara i šefa cijele Udbe SRH. Početkom ožujka 1991. Perković je postavljen za pomoćnika ministra obrane RH, a na zahtjev predsjednika države dr. Franje Tuđmana 17. rujna 1990. sastavio je pisanu izjavu o svome radu u jugoslavenskim tajnim službama. U njoj će bez ikakva grizodušja ustvrditi: “Osnovna mi je zamisao u radu bila do pomognem ljudima u inozemstvu jer nisam mogao ostati potpuno imun na njihove sudbine.”A o svojim saznanjima o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata, Perković je predsjedniku države besramno napisao: “Ne bih mogao decidirano bilo što reći o političkim, a i fizičkim eliminacijama pojedinih osoba u ranijem periodu. Sva su moja saznanja u okviru općepoznatih priča i mogućega naslućivanja, bez konkretnih dokaza. Moj je dojam da to nisu bile metode općeprihvaćene u Službi državne sigurnosti u Hrvatskoj, a ako su primjenjivane, onda su to realizirali pojedinci.”

Zagrebački udbaši – sudionici urote

Osim Perkovića i Mustača, s obradom Stjepana Đurekovića i drugih hrvatskih emigranata u Münchenu najčešće se još povezuju Franjo Vugrinec i Mišo Deverić, visoki službenici zagrebačke Udbe. Međimurac Franjo Vugrinec, rođen 6. listopada 1944. u Goričanu, netipičan je primjer hrvatskog udbaša . Nitko iz njegove uže obitelji nije bio u partizanima ili član KP. Osmoljetku je završio u Goričanu, a srednju Ekonomsku školu u Čakovcu. Kao angažirani omladinac potkraj srednje škole 20. travnja 1963. primljen je u SKJ. Na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu 20. ožujka 1968. diplomira na temu Kulturna politika i proces demokratizacije kulture. Perspektivni diplomirani politolog, prije odlaska u JNA, dva je mjeseca radio kaosaobraćajni milicioner u Stanici javne sigurnosti Gospić, Odjeljenju milicije Karlobag. Vojni rok odslužio je u Školi za rezervne oficire u Bileći, gdje je zaslužio članstvo u Komisiji SKJ za koncepciju Općenarodnoga obrambenog rata i Komisiji za kulturno-politički rad. Vugrinec je u RSUP-u SRH, potom MUP-u RH, radio od 1. studenoga 1969. do 31. ožujka 1997. godine, najprije u svojstvu pripravnika u Centru SDS-a Zagreb. Nakon doškolovanja 1971. u Beogradu postavljen je za šefa jedne operativne skupine. Čime se ta skupina bavila, u jednome internom dokumentu opisao je 25. veljače 1976. onodobni šef zagrebačke Udbe Josip Drpić: ‘Franjo Vugrinec od dolaska u Službu radio je po američkoj obavještajnoj službi i unutarnjoj problematici, obrađivao pojavu neprijateljske aktivnosti na Sveučilištu, neprijateljsku emigraciju, a sada je voditelj operativne grupe koja obrađuje neprijateljsko djelovanje bivšeg masovnog pokreta, separatizma i šovinizma.’

Republički sekretar za unutrašnje poslove Zlatko Uzelac postavio je 1. srpnja 1979. Vugrinca na mjesto načelnika III. odjela (Odjel za obradu stranih obavještajnih službi) u centrali Udbe SRH, da bi ga Uzelčev nasljednik Pavle Gaži 1. srpnja 1982. imenovao načelnikom Centra SDS-a Zagreb. Na toj funkciji ostao je sve do 15. studenoga 1987. kada je imenovan, punim nazivom,pomoćnikom rukovodioca Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH za operativnu problematiku. Rješenjem Izvršnog vijeća Sabora SRH od 6. prosinca 1988. (potpisao ga je predsjednik IV-a Antun Milović) Vugrinec je postavljen za pomoćnika republičkog sekretara za unutrašnje poslove.

Uslijed stečenih uvjeta zbog nemogućnosti da i dalje kvalitetno obavlja poslove, kako je napisao u osobnoj molbi od 21. svibnja 1990., Vugrinec je umirovljen već sutradan, 22. svibnja. Prvi ministar unutarnjih poslova u demokratskoj Hrvatskoj Josip Boljkovac, međutim, imenovao ga je 21. lipnja, ni mjesec nakon umirovljenja, savjetnikom pomoćnika ministra unutarnjih poslova za SZUP – Službu za zaštitu ustavnog poretka.

Nasuprot Vugrincu, tipičan izdanak udbaške elite bio je Mišo Deverić, rođen 18. travnja 1947. u Zagrebu, sin Mije i Đurđe (djevojački Šafranić). Prema izreci da jabuka ne pada daleko od stabla, otac mu je u partizanskoj uniformi bio oznaš i KNOJ-evac (Korpus narodne obraneJugoslavije – elitne Titove jedinice zadužene za poslijeratne masovne likvidacije), a u civilstvu udbaš. Zadojen komunističkom ideologijom i uvjeren u svoju nedodirljivost zbog obiteljskoga zaleđa, mlađi Deverić bio je loš student i, kažu znanci, probisvijet sklon nasilničkome ponašanju. Nakon završetka VII. gimnazije upisao se na Ekonomski fakultet, ali nije stigao dalje od prve godine. No to mu nije bilo prepreka da 1. siječnja 1971. počne raditi u zagrebačkoj Udbi. U srpnju 1976. završio je Višu školu za unutrašnje poslove (VI. stupanj) u Zagrebu pa je sljedeće godine poslan u Udbin Centar za stručno usavršavanje u Beogradu gdje je pohađao seminar Dejstvo neprijateljske emigracije sa Zapada prema SFRJ i suprotstavljanje Službe državne bezbednosti tom dejstvu. Tek u prosincu 1989. završio je studij VII. stupnja unutrašnjih poslova u Školi za unutrašnje poslove u Zagrebu i stekao titulu dipl. kriminalist. Mišo Deverić je od 1. veljače 1981. do raspada Jugoslavije bio šef II. (protuemigrantskog) odjela zagrebačke Udbe, da bi u višestranačkoj Hrvatskoj 1. ožujka 1991. bio imenovan načelnikom VI. odjela SZUP-a, zaduženog za zaštitu državnih objekata od posebnog značaja (zgrade Ureda Predsjednika, Vlade, Sabora, ministarstava…) i važnih osoba, uključujući i predsjednika Tuđmana. Deverić je, međutim, naglo umirovljen 1. svibnja 1992. pod sumnjom da je pripadaodrugom ešalonu KOS-ove skupine Labrador.

Hrvatski političari – sudionici urote

Na kraju vrijedi navesti i tko je obnašao najviše funkcije u komunističkoj Hrvatskoj u vrijeme rasprava o potrebi likvidacije Stjepana Đurekovića: Marijan Cvetković, predsjednik Predsjedništva SRH (kratko prije ubojstva, 11. svibnja 1983. na njegovo mjesto došao je Milutin Baltić); bivši šef Udbe i republički sekretar za unutrašnje poslove Jovo Ugrčić, predsjednik Sabora SRH (kratko prije ubojstva, 11. svibnja 1983. na njegovo mjesto došao je Milan Rukavina-Šain); kasniji predsjednik jugovlade Ante Marković, predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH; Jure Bilić, predsjednik Predsjedništva CK SKH (kratko prije ubojstva, 1. srpnja 1983. na njegovo mjesto došao je Josip Vrhovec).

hrvatskitjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Kako je Marakeški kompakt neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’?

Objavljeno

na

Objavio

Gospodine predjedniče hrvatske vlade, vjerujem da nisam bio jedini koji je gledajući aktualno prijepodne u Saboru po tko zna koji put ostao duboko posramljen dometima hrvatskog parlamentarizma.

Istina je, dobro ste rekli, lijeva strana sabornice beznadno je jalova u svojim djetinjastim pokušajima da retoričkim pitanjima zarade koji politikantski bod u izravnom televizijskom prijenosu, no ni desna nije ništa plodonosnija u svojim otrovnim napadima i kontranapadima.

Otrov je u potocima tekao iz sabornice! Nažalost, moram reći da ste vi osobno posebno uspješni u dozivanju sad već arhetipske prispodobe o saborskom kokošinjcu, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Nije pri tome nimalo utješno što se vi potvrđujete kao pijetao koji može učinkovito nadkukurijekati sve ostale, jer u usporedbi s vama sad nam već ubrzano iz sjećanja blijedi donedavno legendarna bahatost Zorana Milanovića.

Da, tako je to, reći ćete, prvo Krešo Beljak vas posprdno pita kako se osjećate u lopovskom HDZ-u, pa mu vi vratite milo za drago podsjećajući ga na njegovu provalničku „karijeru“, da bi zatim on u replici nastavio bijesno potežući iz korica pitanje koje je u Hrvatskoj popularnoj kulturi postalo majka svih pitanja: „A gdje si ti bio 1991.?!?“

No, dobro, Beljak pita retorički, ali bez obzira na provokativnost i eventualnu malicioznost između redaka, Bruna Esih vam postavlja sasvim legitimno pitanje koje zahtijeva konkretan odgovor: Možda smo mi svi neznalice koji su sve krivo shvatili, ali zašto, pobogu, sve više država kaže da neće „potpisati“, odnosno svojom prisutnošću u Marakešu potvrditi Globalni kompakt koji je ovih dana postao tema u svim medijima?

Razlozi zbog kojih ne smijemo prihvatiti ‘Marakešku deklaraciju’

Hrvatskoj javnosti dužni ste niz konkretnih odgovora na vrlo konkretna pitanja o Marakeškom sporazumu, no umjesto tog dobili smo samo još jedno prepucavanje. Nije mi nimalo drago kad se „uvažena zastupnica“ spušta na razinu peškaruše, no još mi je manje drago kad joj „uvaženi predsjednik vlade“ manirom kočijaša negospodski uzvraća ispod pojasa.

Prozvali ste je zbog „najniže vrste populizma“, ona je vama uzvratila da vam „u ovom ratu anemija ne može biti opravdanje“. No, nekoliko sati kasnije, dakle pretpostavljam hladne glave, usporedili ste je s nacističkim zločincem, doglavnikom i zadnjim poglavnikom Trećeg Reicha, ni manje ni više nego s Josephom Goebbelsom, kad ste rekli da se u „u nekim drugim vremenima u nekoj drugoj državi mogla kandidirati za ministricu narodnog prosvjetiteljstva i propagande“?!? Naravno, teško je vjerovati da je to slučajnost i niste znali da je to bila Goebbelsova funkcija.

Hoćete li se i vi to pretvoriti u dežurnog lovca na naciste, fašiste i ustaše, kao da takvih već nemamo dovoljno? Jesu li svi oni koji su protiv politike legaliziranja masovnih seoba naroda i u vašim očima ne samo zatucani marginalci već automatski i krajnji desničari, najniži populisti, zatucani ekstremisti te na koncu – fašisti?

Je li to onda i vaša poruka austrijskom kancelaru Kurzu, čelnicima Mađarske, Slovenije, Slovačke, Poljske? Hoćete li preuzeti i Milanovićevu posprdnu doskočicu o „ekipici“? Je li sad Trump šef te „ekipice“? Pitanje je itekako utemeljeno, jer svatko tko je pročitao famozni Globalni kompakt ostaje začuđen tvrdnjama da se on bavi isključivo legalnim migracijama te da se radi o neobvezujućem meniju s kojeg svaka država može uzeti što god joj odgovara.

Naime, tekst „sporazuma“ sugerira posve suprotno od toga. Kako se to može za neki „sporazum“ reći da je „neobvezujući“ kad se na njegovih tridesetak stranica na istaknutom mjestu fraza „obvezujemo se“ navodi čak 46 (slovima: četrdesetšest) puta?!?! K tome, 49 (četrdesetdevet) puta na istaknutom mjestu je i riječ „obveza“.

Zapravo, cijeli tekst je po svojoj prirodi detaljno objašnjenje niza eksplicitnih obveza koje preuzimaju zemlje koje sporazumu pristupaju.

Dakle, lideri slobodnog svijeta možda se u Marakešu neće sastati kako bi nešto potpisali, ali svakako će svojim prisustvom poput malih pionira potvrditi svoju prisegu pravilima novog svjetskog poretka, pravilima koja prije toga nisu pojasnili svojim građanima, niti svojim biračima. Je li možda baš to pravi razlog što se sporazum ne potpisuje? To što bi u suprotnom njegova ratifikacija tražila i ne baš ugodnu raspravu u nacionalnim parlamentima?

Zašto nam silom namećete ‘Marakešku deklaraciju’ ako je ‘pravno neobvezujući dokument’?

Dakle, bez obzira što ne može biti izravnih pravnih posljedica za zemlju koja prihvati Globalni kompakt pa ga zatim u cijelosti ili djelomično ne provodi, posve je nejasno, gospodine predsjedniče Vlade RH, kako biste se vi to mogli pojaviti u Marakešu te time, koliko god to deklarativno bilo, svojim prisustvom osnažiti djelovanje Globalnog kompakta, a da zatim kažete da on vas ne obvezuje?

Kako biste mogli pozdraviti dokument kojim u suštini 46 puta izgovarate „obvezujem se“, a zatim po povratku u Zagreb reći „ne, to mene ne obvezuje“?

Gospodine premijeru, jasno je da je to priča za malu djecu, jer nitko za vas ne misli da ste neozbiljni poput premijera Zorana Milanovića, koji je zbog ulaska u EU prihvatio europsku pravnu stečevinu, a zatim kad je dobio što je htio odmah drugi dan na stol stavio lex Perković. Svi za vas znaju da ste discipliniran europski igrač te da takva riječ – barem vas – itekako obvezuje. Molim vas, razuvjerite nas ako smo u zabludi.

Naravno, ništa od toga ne bi bilo neki veliki problem kad sam sadržaj Globalng kompakta ne bi bio tako ambivalentan. Naime, iako se u kompaktu ističe da se on ne bavi ilegalnim migracijama, posve je očito da to nije tako.

Kroz cijeli tekst se zapravo navode prakse kojima bi se de facto legalizirale i one migracije koje danas smatramo ilegalnima, od nezakonitog prelaska granice do trgovine i krijumčarenja ljudi.

Posve je jasno da ovaj sporazum nije sastavljen tek kako bi se definiralo i uredilo interkontinentalno tržište radne snage, već kako bi se legalizirale, olakšale i ubrzale masovne seobe naroda, prije svega prema Europi i Sjevernoj Americi, koje bi iz temelja promijenile ta društva u koja dolaze.

A to jest problem, jer nema ni jedne europske nacije koja ima kapacitet bez dubokih tektonskih poremećaja primiti milijune s drugih kontinenata i iz drugih civilizacija. Moć njihove apsorpcije daleko je ispod desetaka milijuna kakve predviđaju razni dokumenti i scenariji UN-a.

Naravno, uvoz radne snage s drugih kontinenata je nešto na što svaka država ima puno pravo u skladu s vlastitim potrebama, pa je dobro i da se na globalnoj razini uredi da ti radnici pojedinačno uživaju puna radna prava te apsolutnu zaštitu ljudskog dostojanstva, što u praksi nije uvijek slučaj.

No, ovdje se govori o uvozu čitavih zaokruženih zajednica, milijunskih masa kojima bi zemlje domaćini trebale otvoriti vrata, a što je u očima autora Globalnog kompakta ne samo nužno zlo nego i najpoželjniji alat za dugoročni demografski inžinjering i rast gospodarstva. Jasno je da žrtve krijumčara ljudi ne treba kažnjavati, to nije dvojbeno, ali jest, između ostalog i naprimjer, dvojbeno to što bi zemlje domaćini trebale izdavati dokumente onima koji dolaze bez isprava, te im priznavati ne samo formalne nego i neformalne kvalifikacije.

U najmanju ruku, o tome bi se trebalo raspravljati u nacionalnim parlamentima. Ni rasprava u Saboru nebi trebala biti na kraju balade, već na samom početku. Omogućite nam to! To je vaša dužnost! Odgovori poput vašeg nedavnog „moje je duboko uvjerenje da za to nema potrebe“ u demokratskoj Hrvatskoj trebali bi biti apsolutno neprihvatljivi.

Gospodine predsjedniče hrvatske vlade, slažem se da u ovom trenutku ne treba histerizirati, jer izravne prijetnje Hrvatskoj nema. Ništa se u Hrvatskoj neće dramatično promijeniti dan nakon što se vi ili ministrica vanjskih poslova vratite iz Marakeša.

Kamo sreće da oni migranti koji u ovom trenutku vijugaju hrvatskim šumama i gorama žele ostati u Hrvatskoj! Bile bi to slatke brige, znak da je Lijepa naša nekom ipak poželjna kao novi dom. Nažalost, svi oni žele svoju bolju budućnost tražiti na nekom boljem mjestu, zajedno sa stotinama tisuća Hrvata koji tamo putuju nešto udobnije, ali s kartom u jednom smjeru.

Ne, nipošto ne treba ni tim ilegalnim migrantima oduzimati njihovu ljudskost. I oni imaju svoja temeljna prava. I treba ih dodatno zaštititi. No, oni ne smiju poslužiti kao alat za preustroj europskih nacionalnih država i rušenje onoga što u europskim nacijama većina smatra svojim temeljnim vrijednostima.

Gospodine predsjedniče hrvatske vlade, razumijem da nije lako, te da vam vjerojatno djeluje poprilično iracionalno kad vas s jedne strane optužuju da umjesto iseljenih Hrvata želite uvesti milijune iz Afrike i Azije, a s druge strane vas prozivaju zbog nehumanih postupaka prema ilegalnim migrantima koje policija navodno krvave vraća u BiH.

No, i to je posljedica prakse da se odluke ne donose u hrvatskom parlamentu nakon javnih rasprava, već u zatvorenim kružocima u krugu ljudi koji su svoje karijere započeli duž istog hodnika na Zrinjevcu, koji ne osluškuju bilo naroda, već neke još zatvorenije kružoke u svjetskim centrima moći.

Gospodine premijeru, mogao bih čak prihvatiti objašnjenje koji dajete vi i gospodin Juncker, da su se u nekim europskim zemljama predomislili oko Marakeškog kompakta prije svega zato što su pod pritiskom onih koji ga – nisu ni pročitali.

No, nakon što sam ga pročitao, još sam uvjereniji da su oni koji su ga bez potpitanja prihvatili to napravili – prije svega zato što ga ni oni sami nisu pročitali. Jer da jesu, sasvim sigurno bi potpitanja itekako imali! Vaša je dužnost bila na njih proaktivno odgovoriti! Srdačan pozdrav!

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Od Istanbula do Marakeša

 

 

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Odbijen zahtjev za uvjetnim otpustom: Kapetan Dragan ostaje u zatvoru

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Županijski sud u Varaždinu odbio je prijedlog za uvjetnim otpustom Dragana Vasiljkovića, poznatijeg kao kapetan Dragan, kojem je Vrhovni sud u lipnju smanjio kaznu zbog ratnog zločina nad hrvatskim vojnicima i civilima s 15 na 13,5 godina.

Vijeće varaždinskog suda zaključilo je, uzimajući u obzir podatke dobivene od Centra za dijagnostiku u Zagrebu i Kaznionice u Lepoglavi, da je prijedlog neosnovan.

Sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je “zatvorenik urednog ponašanja”, ali da treba uzeti u obzir da se radi o kratkom vremenu koje je proveo na izdržavanju kazne pa se “ne može zaključiti kako će zatvorenik funkcionirati, jer do sada nije ocijenjen te nema podataka vezano za provođenje pojedinačnog programa izvršavanja kazne”.

Osim toga, iz izvješća Centra za dijagnostiku proizlazi da zatvorenik negira počinjenje kaznenog djela, a kaznu smatra nezasluženom, što ukazuje da svrha kažnjavanja nije ostvarena. Zatvorenik je nekritičan te nije došlo do promjene njegovog ponašanja nakon počinjenog kaznenog djela, zaključio je sud.

Na sjednici o odlučivanju o uvjetnom otpustu Vasiljković je video vezom dao suglasnost za podnošenje prijedloga te nije želio ništa dodati.

Njegov opunomoćenik, kako se navodi u rješenju, isticao je da su ispunjene pretpostavke koje postavlja zakon da bi se odobrio uvjetni otpust te da je izdržao više od devet desetina kazne. Vasiljkovićev odvjetnik navodio je također da pri donošenju odluke treba imati u vidu da se odlučuje o osobi Draganu Vasiljkoviću, a ne o “kapetanu Draganu”.

Zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Varaždinu naveo je pak da su u sudskoj praksi mnogobrojni primjeri odbijanja uvjetnog otpusta zatvorenicima koji su uspješno provodili programe na izdržavanje svojih zatvorskih kazni te da se u ovom slučaju radi o zatvoreniku koji prema podacima iz spisa svoju kaznu smatra nezasluženom i izražava skepticizam prema pravosudnom tijelu Republike Hrvatske.

Smatra da zbog toga nema nikakvih razloga da se odobri uvjetni otpust, ali da će vijeće donositi odluku isključivo na temelju podataka koji su sadržani u sudskim spisima, a ne na temelju podataka ili dojmova stečenih u medijima ili na bilo koji drugi način.

Vasiljković je osuđen zbog ratnog zločina u kninskoj tvrđavi i pri napadu na Glinu, dok je zbog nedostatka dokaza na splitskom sudu oslobođen optužbe da je naredio ubojstvo dvojice nepoznatih zarobljenih hrvatskih vojnika u veljači 1993. u Bruškoj kraj Benkovca.

Kapetan Dragan, koji ima srpsko i australsko državljanstvo, uhićen je prije 12 godina u Australiji gdje je živio pod lažnim imenom i bio trener golfa. U srpnju 2015. izručen je Hrvatskoj, a od početka je negirao kaznena djela koja su mu se stavljala na teret i tvrdio da su svjedoci lažno iskazivali.

(Hina)

 

Ante Nazor: Kapetan Dragan je idealna osoba da se potvrdi veza Srbije, JNA i pobunjenih Srba

 

 

 

Udruge iz Domovinskog rata sramotnim ocjenjuju smanjenje kazne kapetanu Draganu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari