Pratite nas

Akcija ‘Brk’ – likvidacija Stjepana Đurekovića

Objavljeno

na

Centar SDS-a Zagreb zaveo je 7. srpnja 1982. akciju kodnoga naziva Brk. Službeni cilj: Operativna obrada nad Stjepanom Đurekovićem koju je predložio novi načelnik zagrebačke Udbe Franjo Vugrinec. S prijedlogom su se suglasili načelnik II. odjela hrvatskog SDS-a Josip Perković i prvi pretpostavljeni Srećko Šimurina. Za obradu Đurekovića bio je zadužen operativni radnik II. odjela Centra SDS-a Zagreb Goran Ljubičić zvani Gejo, kojega je nadzirao načelnik odjela Mišo Deverić. Kao glavni izvor podataka u obradi naveden je ugrađeni suradnik Stiv, tj. Krunoslav Prates

U presudi Višeg zemaljskog suda u Münchenu konkretno se navodi i da se Mika Špiljak početkom 1982. u povjerenju obratio Juri Biliću, članu Predsjedništva CK SKH. Optužio je Đurekovića kao glavnu odgovornu osobu za pronevjere u Ini te je stoga zahtijevao njegovu likvidaciju. Bilić mu je odgovorio da se na jugoslavenskome tlu ne može ubiti nekoga samozbog toga što je pronevjerio državni novac. Ako je Đureković prekršio zakone Jugoslavije, mora mu se suditi kao i svakome drugom počinitelju kaznenoga djela iz domene gospodarskoga kriminala. No Bilić je Špiljka upozorio na alternativno rješenje: kada bi Đureković u inozemstvu agitirao protiv jugoslavenskoga komunističkog režima, tada bi ga se tretiralo kao državnoga neprijatelja i sve bi to bilo nešto posve drugo…

Mreža se počela plesti. U presudi se nadalje navodi da se Mika Špiljak nakon sastanka s Jurom Bilićem potužio još jednom članu Predsjedništva CK SKH, na žalost, neidentificiranom. No taj se visoki partijski funkcioner nadnevka koji se ne može točno utvrditi, ali svakako prije svibnja 1982., suglasio sa Špiljkovom molbom da se Đurekovića likvidira. Zadaća da organizira ubojstvo, nastavlja se u presudi, povjerena je Zdravku Mustaču koji će, znakovite li koincidencije, baš u to vrijeme biti promaknut s mjesta načelnika zagrebačke Udbe u šefa republičkog SDS-a umjesto dotadašnjega zamjenika republičkoga sekretara za unutrašnje poslove Đure Pešuta.

Šefovi hrvatske Udbe – sudionici urote

Već mjesec dana nakon Mustačeva imenovanja na višu dužnost, Centar SDS-a Zagreb zaveo je 7. srpnja 1982. akciju kodnog naziva Brk. Službeni cilj: Operativna obrada (OO) nad Stjepanom Đurekovićem. Obradu je formalno predložio novi načelnik zagrebačke Udbe Franjo Vugrinec; s prijedlogom su se suglasili načelnik II. odjela hrvatskog SDS-a Josip Perković i njegov prvi pretpostavljeni, pomoćnik republičkog sekretara (ministra unutarnjih poslova) za SDS Srećko Šimurina, a odobrio ga je naposljetku, po zadanoj proceduri, Zdravko Mustač. Za neposrednu obradu Đurekovića bio je zadužen operativni radnik II. (protuemigrantskog) odjela Centra SDS-a Zagreb Goran Ljubičić zvani Gejo, kojeg je nadzirao načelnik tog odjela Mišo Deverić. Kao glavni izvor podataka u obradi naveden je ugrađeni suradnik Stiv, tj. Krunoslav Prates.

Zdravko Mustač, rođen 23. siječnja 1942. u Zagrebu, od oca Andrije i majke Sofije, djevojački Girćan, nakon završenoga studija ekonomije počeo je 1964. raditi u Centru SDS-a Zagreb. Od 1979. do 1982. načelnik je toga centra, a od 1982. do 1986. zamjenik republičkog sekretara za unutrašnje poslove, to jest šef Udbe u Hrvatskoj. Kada je 1986. vodstvo SRH po ključu trebalo predložiti novoga šefa saveznoga SDB-a u Beogradu, Mika Špiljak odabrao je, a koga drugog, ako ne Mustača, koji će na mjestu glavnoga jugoslavenskog sigurnjaka ostati sve do početka 1991. godine. Neposredno nakon povratka iz Beograda u Zagreb, Mustač je ponudio svoje usluge vodstvu novostvorene hrvatske države te je imenovan zamjenikom predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP) kojem je na čelu bio Josip Manolić. Mustač je istodobno bio i zamjenik predsjednika Kriznog stožera Republike Hrvatske, da bi nakon ukidanja Manolićeva UZUP-a neko vrijeme obnašao dužnost savjetnika Hrvoja Šarinića, tadašnjega predstojnikaUreda za nacionalnu sigurnost (UNS).

Srećko Šimurina zvani Houston, rođen 7. kolovoza 1922. na Ugljanu, počeo je raditi još 1945. kao administrator u arhivi osječke Udbe, da bi tri godine kasnije dobio tada najaktualnijezaduženje – vođenje evidencije i obrada informbiroovaca (kominformovaca). Sljedeće područje njegove aktivnosti, kao bivšem sjemeništarcu, bilo mu je još bliže – Katolička Crkva i ostale vjerske zajednice. Po toj liniji nastavio je raditi i početkom 60-ih nakon prelaska u zagrebački centar Udbe na Zrinjevcu. Poslije tzv. Brijunskog plenuma 1966. i smjene Aleksandra Rankovića, Šimurina prelazi u sjedište republičke Udbe u Savskoj ulici, gdje postaje pomoćnikom šefa operative. Na toj dužnosti, na kojoj ostaje do 1973., sudjeluje u pripremama svih likvidacija hrvatskih emigranata koje su izvedene u spomenutom razdoblju (Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Nahid Kulenović, Josip Senić, obitelj Stjepana Ševe itd.). Istaknuvši se protuemigrantskim aktivnostima, promaknut je u šefa cjelokupne operative SDS-a RSUP-a te u toj ulozi sudjeluje, što potvrđuju dokumenti i svjedoci, i u pripremi ubojstva Brune Bušića 1978. u Parizu. Smatra se da je Josip Perković 1979. upravo na Šimurinin prijedlog premješten iz Osijeka u republičku središnjicu Udbe. Šimurina je od 1986. u zasluženoj mirovini.

Josip Perković, rođen 17. svibnja 1945. u Novom Ličkom Selu kod Našica, od oca Stjepana i majke Jelke, diplomirao je krajem 1969. na Ekonomskom fakultetu u Osijeku te se kratko potom, 15. siječnja 1970., zaposlio u osječkom centru Udbe. Potkraj 1973. Perković pristupa II. odjelu Centra SDS-a Osijek kojem s vremenom postaje šef, da bi 5. rujna 1979. bio promaknut po istoj, specijalnoj, protuemigrantskoj liniji u načelnika II. odjela u republičkoj centrali SDS-a u Zagrebu. Šefuje u godinama najveće učestalosti likvidacija hrvatskih političkih emigranata, a na toj dužnosti ostaje do listopada 1986. kada je imenovan pomoćnikom sekretara za unutrašnje poslove SRH. Na prijedlog tadašnjega republičkog sekretara (ministra) Vilima Mulca Perković je 23. travnja 1990., u suton komunizma, unaprijeđen u zamjenika sekretara i šefa cijele Udbe SRH. Početkom ožujka 1991. Perković je postavljen za pomoćnika ministra obrane RH, a na zahtjev predsjednika države dr. Franje Tuđmana 17. rujna 1990. sastavio je pisanu izjavu o svome radu u jugoslavenskim tajnim službama. U njoj će bez ikakva grizodušja ustvrditi: “Osnovna mi je zamisao u radu bila do pomognem ljudima u inozemstvu jer nisam mogao ostati potpuno imun na njihove sudbine.”A o svojim saznanjima o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata, Perković je predsjedniku države besramno napisao: “Ne bih mogao decidirano bilo što reći o političkim, a i fizičkim eliminacijama pojedinih osoba u ranijem periodu. Sva su moja saznanja u okviru općepoznatih priča i mogućega naslućivanja, bez konkretnih dokaza. Moj je dojam da to nisu bile metode općeprihvaćene u Službi državne sigurnosti u Hrvatskoj, a ako su primjenjivane, onda su to realizirali pojedinci.”

Zagrebački udbaši – sudionici urote

Osim Perkovića i Mustača, s obradom Stjepana Đurekovića i drugih hrvatskih emigranata u Münchenu najčešće se još povezuju Franjo Vugrinec i Mišo Deverić, visoki službenici zagrebačke Udbe. Međimurac Franjo Vugrinec, rođen 6. listopada 1944. u Goričanu, netipičan je primjer hrvatskog udbaša . Nitko iz njegove uže obitelji nije bio u partizanima ili član KP. Osmoljetku je završio u Goričanu, a srednju Ekonomsku školu u Čakovcu. Kao angažirani omladinac potkraj srednje škole 20. travnja 1963. primljen je u SKJ. Na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu 20. ožujka 1968. diplomira na temu Kulturna politika i proces demokratizacije kulture. Perspektivni diplomirani politolog, prije odlaska u JNA, dva je mjeseca radio kaosaobraćajni milicioner u Stanici javne sigurnosti Gospić, Odjeljenju milicije Karlobag. Vojni rok odslužio je u Školi za rezervne oficire u Bileći, gdje je zaslužio članstvo u Komisiji SKJ za koncepciju Općenarodnoga obrambenog rata i Komisiji za kulturno-politički rad. Vugrinec je u RSUP-u SRH, potom MUP-u RH, radio od 1. studenoga 1969. do 31. ožujka 1997. godine, najprije u svojstvu pripravnika u Centru SDS-a Zagreb. Nakon doškolovanja 1971. u Beogradu postavljen je za šefa jedne operativne skupine. Čime se ta skupina bavila, u jednome internom dokumentu opisao je 25. veljače 1976. onodobni šef zagrebačke Udbe Josip Drpić: ‘Franjo Vugrinec od dolaska u Službu radio je po američkoj obavještajnoj službi i unutarnjoj problematici, obrađivao pojavu neprijateljske aktivnosti na Sveučilištu, neprijateljsku emigraciju, a sada je voditelj operativne grupe koja obrađuje neprijateljsko djelovanje bivšeg masovnog pokreta, separatizma i šovinizma.’

Republički sekretar za unutrašnje poslove Zlatko Uzelac postavio je 1. srpnja 1979. Vugrinca na mjesto načelnika III. odjela (Odjel za obradu stranih obavještajnih službi) u centrali Udbe SRH, da bi ga Uzelčev nasljednik Pavle Gaži 1. srpnja 1982. imenovao načelnikom Centra SDS-a Zagreb. Na toj funkciji ostao je sve do 15. studenoga 1987. kada je imenovan, punim nazivom,pomoćnikom rukovodioca Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH za operativnu problematiku. Rješenjem Izvršnog vijeća Sabora SRH od 6. prosinca 1988. (potpisao ga je predsjednik IV-a Antun Milović) Vugrinec je postavljen za pomoćnika republičkog sekretara za unutrašnje poslove.

Uslijed stečenih uvjeta zbog nemogućnosti da i dalje kvalitetno obavlja poslove, kako je napisao u osobnoj molbi od 21. svibnja 1990., Vugrinec je umirovljen već sutradan, 22. svibnja. Prvi ministar unutarnjih poslova u demokratskoj Hrvatskoj Josip Boljkovac, međutim, imenovao ga je 21. lipnja, ni mjesec nakon umirovljenja, savjetnikom pomoćnika ministra unutarnjih poslova za SZUP – Službu za zaštitu ustavnog poretka.

Nasuprot Vugrincu, tipičan izdanak udbaške elite bio je Mišo Deverić, rođen 18. travnja 1947. u Zagrebu, sin Mije i Đurđe (djevojački Šafranić). Prema izreci da jabuka ne pada daleko od stabla, otac mu je u partizanskoj uniformi bio oznaš i KNOJ-evac (Korpus narodne obraneJugoslavije – elitne Titove jedinice zadužene za poslijeratne masovne likvidacije), a u civilstvu udbaš. Zadojen komunističkom ideologijom i uvjeren u svoju nedodirljivost zbog obiteljskoga zaleđa, mlađi Deverić bio je loš student i, kažu znanci, probisvijet sklon nasilničkome ponašanju. Nakon završetka VII. gimnazije upisao se na Ekonomski fakultet, ali nije stigao dalje od prve godine. No to mu nije bilo prepreka da 1. siječnja 1971. počne raditi u zagrebačkoj Udbi. U srpnju 1976. završio je Višu školu za unutrašnje poslove (VI. stupanj) u Zagrebu pa je sljedeće godine poslan u Udbin Centar za stručno usavršavanje u Beogradu gdje je pohađao seminar Dejstvo neprijateljske emigracije sa Zapada prema SFRJ i suprotstavljanje Službe državne bezbednosti tom dejstvu. Tek u prosincu 1989. završio je studij VII. stupnja unutrašnjih poslova u Školi za unutrašnje poslove u Zagrebu i stekao titulu dipl. kriminalist. Mišo Deverić je od 1. veljače 1981. do raspada Jugoslavije bio šef II. (protuemigrantskog) odjela zagrebačke Udbe, da bi u višestranačkoj Hrvatskoj 1. ožujka 1991. bio imenovan načelnikom VI. odjela SZUP-a, zaduženog za zaštitu državnih objekata od posebnog značaja (zgrade Ureda Predsjednika, Vlade, Sabora, ministarstava…) i važnih osoba, uključujući i predsjednika Tuđmana. Deverić je, međutim, naglo umirovljen 1. svibnja 1992. pod sumnjom da je pripadaodrugom ešalonu KOS-ove skupine Labrador.

Hrvatski političari – sudionici urote

Na kraju vrijedi navesti i tko je obnašao najviše funkcije u komunističkoj Hrvatskoj u vrijeme rasprava o potrebi likvidacije Stjepana Đurekovića: Marijan Cvetković, predsjednik Predsjedništva SRH (kratko prije ubojstva, 11. svibnja 1983. na njegovo mjesto došao je Milutin Baltić); bivši šef Udbe i republički sekretar za unutrašnje poslove Jovo Ugrčić, predsjednik Sabora SRH (kratko prije ubojstva, 11. svibnja 1983. na njegovo mjesto došao je Milan Rukavina-Šain); kasniji predsjednik jugovlade Ante Marković, predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH; Jure Bilić, predsjednik Predsjedništva CK SKH (kratko prije ubojstva, 1. srpnja 1983. na njegovo mjesto došao je Josip Vrhovec).

hrvatskitjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Iran za atenat optužio SAD i njegove saveznike, obećao strašan odgovor

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Iranski predsjednik Hasan Rohani obećao je “strašan” odgovor Irana zbog atentata na vojnu paradu na jugozapadu zemlje u kojem je ranije u subotu ubijeno najmanje 29 osoba, među njima civili, a za što iranske vlasti optužuju Sjedinjene Države i njihove saveznike.

U službenoj poruci sućuti iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei rekao je da je taj atentat “nastavak konspiracije vlada regije, plaćenika Sjedinjenih Država koji pokušavaju sijati nesigurnost u našoj dragoj zemlji”.

Napad je izveden u ozračju jakih napetosti između Irana i Sjedinjenih Država koje se spremaju početkom studenoga intenzivirati gospodarske sankcije Iranu.

“Odgovor Islamske Republike na svaku prijetnju bit će strašan”, naveo je Rohani u službenom priopćenju.

Napad je izveden dan uoči odlaska Rohanija u New York na godišnju Opću skupštinu Ujedinjenih naroda.

Cilj napada u kojem je drugih 57 osoba ranjeno, a neke od njih kritično bilo je postolje na kojem su se okupili iranski dužnosnici kako bi pratili godišnju ceremoniju obiježavanja početka Iransko-iračkog rata (1980. do 1988.).

Iranski, etnički arapski oporbeni pokret nazvan Nacionalni otpor Ahvaza preuzeo je odgovornost za napad. Sva četiri napadača su ubijena. Odgovornost je preuzela i Islamska država no nijedna grupacija nije dala dokaze za svoje tvrdnje.

Iranski ministar vanjskih poslova Mohamad Džavad Zarif optužio je za napad na Ahvaz teroriste koje novači, uvježbava i plaća strani režim da su napali Ahvaz. I Zarif je govorio da su teroristima pokrovitelji neke zemlje iz regije i njihovi američki gospodari.

Čuvari Revolucije, iranska ideološka vojska optužila je napadače za povezanost s arapskom separatističkom skupinom koju podržava Saudijska Arabija.

U napadu su stradali i žene i djeca, prenijela je ranije agencija IRNA riječi neimenovanog izvora.

Optuženi su “tafkiri”

Videosnimka poslana iranskim medijima prikazuje vojnike koji puze po tlu dok netko puca u njihovom smjeru. Jedan muškarac uzima pušku i ustaje dok žene i djeca bježe kako bi spasili život. Ovo krvoproliće velik je udarac sigurnosti Irana koji je relativno stabilna država u odnosu na susjedne arapske države u kojima vlada nasilje od 2011.

Državna televizija optužila je “tafkiri elemente”, referirajući se na sunite. Pojam “tafkiri” muslimani koriste za one koje smatraju otpadnicima od prave vjere.

Ahvaz, grad u kojem se napad dogodio, centar je naftom bogate provincije Kuzestan koja je bila poprište arapskih prosvjeda u većinski šijitskom Iranu.

Glasnogovornik iranske vojske, brigarir-general Abolfazl Shekarchi za IRNA-u, istaknuo je da su napadači prošli obuku u dvije države Zaljeva i da su povezani sa Sjedinjenim Državama i Izraelom.

“Nisu pripadnici Daesha (Islamske države) ili drugih skupina koje se bore protiv iranskog islamskog sustava… nego su povezani sa SAD-om i Mossadom”, rekao je referirajući se na izraelsku obavještajnu agenciju.

Napetosti zbog nafte, sankcija, Sirije

Iran je u proteklim tjednima natuknuo da bi mogao poduzeti vojnu akciju u Perzijskom zaljevu kako bi blokirao izvoz nafte iz arapskih država i tako se osvetio za američke sankcije kojima je cilj zaustaviti iransku prodaju tog energenta.

Američki predsjednik Donald Trump u svibnju je odlučio povući SAD iz sporazum iz 2015. kojim je Teheran sa svjetskim silama dogovorio ograničavanje svog nuklearnog programa u zamjenu za ukidanje sankcija koje je Trump ove godine vratio.

Iranski predsjednik Hasan Rohani poručio je Trumpu da neće uspjeti u borbi protiv Irana, kao što to nije pošlo za rukom predsjedniku Iraka Sadamu Huseinu, referirajući se time na iračko-iranski rat.

Proteklih su se godina pogoršale i tenzije između Saudijske Arabije i Irana. Dvije države podržavaju suprotstavljene strane u ratovima u Siriji i Jemenu, kao i rivalske stranke u Iraku i Libanonu.

Napad na iransku vojsku rijedak je slučaj. Prošle godine je u prvom smrtonosnom napadu za koji je odgovornost preuzela Islamska država u toj zemlji u Teheranu poginulo 18 ljudi u parlamentu i mauzoleju ajatolaha Khomeinija, osnivača i prvog vrhovnog vođe Islamske republike.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki trijumf hrvatske predsjednice

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Inicijativa triju mora doživjela je ove godine u Bukureštu svoju potpunu afirmaciju. Osim dvanaest zemalja članica (Litva, Letonija, Estonija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija, Slovenija, Hrvatska, Rumunjska i Bugarska), inicijativu su podržali i ovogodišnjem zasjedanju nazočili predstavnici Europske unije (Jean-Claude Juncker, predsjednik EK), SAD-a (Rick Perry, ministar energetike) te Njemačke (Heiko Maas, ministar vanjskih poslova).

Dok Amerika nije iznenađenje, jer inicijativu podupire od početka, potpora EU-a i njezine najjače članice ipak to donekle jest, s obzirom na to da su na ovoj strani u početku sumnjičavo vrtjeli glavom, sumnjajući kako bi ona mogla biti usmjerena protiv samog EU-a. Takav je stav, primjerice, otvoreno izrazio Ivan Jakovčić, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Europska unija priklonila se ovoj srednjoeuropskoj asocijaciji država sa spremnošću za financiranje njezinih projekata, shvativši kako je ne može zaustaviti i kako bi je, bude li se protivila, mogla čak i izgubiti na vlastitu štetu, a u korist američke ili čak ruske konkurencije.

Sama ideja o najprije dva, pa onda tri mora nekako je nastala nakon što se u “staroj” i bogatoj Europi počelo govoriti o dvije brzine unutar EU-a, pa su ove zemlje, uvidjevši kako je vrag odnio šalu, odlučile uzeti stvari u svoje ruke.

U Bukureštu je akceptirano 45 projekata, među kojima se jedanaest odnosi na Hrvatsku (LNG terminal, Luka Rijeka, Jonsko- jadranski plinovod…), vrijednih 45 milijardi eura, i to sve iz područja energetike, prometne i digitalne infrastrukture. I Hrvatska bi mogla imati velike koristi ne bude li unutarnje poslovične destrukcije, neorganiziranosti i sporosti.

Pogrešno bi bilo misliti kako su samo ekonomski interesi u pitanju. Postoji i nešto što se ne ističe u prvi plan, jer možda nije zgodno, nešto što djeluje i kad nije osviješteno ili pak nešto što se podrazumijeva.

Spomenute zemlje povezane su katoličkim tradicijama i vrijednostima nasuprot zapadnoeuropskom sekularizmu, te zajedničkim životom i sudbinom u austrougarskim ili sovjetskim okvirima.

Ključna osoba u ovom projektu je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, od nje je sve krenulo, ona je, nasuprot dvojici svojih prethodnika, rekla: Mi nismo zapadni Balkan, mi smo Hrvatska i pripadamo regiji koja se zove Srednja Europa.

Za svoju ideju najprije je pridobila Poljsku, pa SAD, pa sve ostale, demonstrirajući kako i mala država može biti važan međunarodni igrač ako ima samouvjerene, inicijativne i sposobne političare koji drže do sebe i do svoje zemlje.

I zbog tog okretanja od Balkana (i od Jugoslavije) zaradila je u političkim i medijskim krugovima pregršt oštrih napada, kao nedavno u povodu jednog intervjua u Kleine Zeitungu. Ti će krugovi i nadalje forsirati “našu regiju”, koja, razumije se, nije Srednja Europa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hrvoje Mandić: Povijest nastanka inicijative ‘Tri mora’

 

 

Trump poslao poruku potpore sudionicima summita Inicijative tri mora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari