Pratite nas

Povijesnice

AKCIJA TRS: Prava istina iz osamdesetih o Udbinim progonima mladih hrvatskih katolika

Objavljeno

na

Bezbroj se priča i kombinacija splelo ovih dana oko uloge lidera HDZ-a i izglednog budućeg hrvatskog premijera Tomislava Karamarka u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, u vrijeme kad je Komunistička partija vodila posljednju bitku kako bi sačuvala tekovine narodnooslobodilačke revolucije i svoju avangardnu ulogu u društvu.

[ad id=”68099″]

Pitanje Karamarkova sudioništva u Službi državne sigurnosti (SDS) ili famoznoj Udbi – kako smo je svi zvali a i danas je tako nazivamo kad kazujemo da je i dalje naša sudba – koja je nadzirala sve živo i neživo u bivšoj SFRJ, a osobito Crkvu u Hrvata, kako u domovini tako i u dijaspori, otvorio je notorni šef tajnih službi u SRH, a potom jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika početkom devedesetih, kad se stvarala neovisna Hrvatska, danas 95-godišnji Josip Manolić.

Obavještajni misterij

Rečeni Joža – kome je Tomislav Karamarko bio šef kabineta dok je ovaj 1992. bio na čelu Vlade a potom i na istoj službi dok je Manolić predsjedao Saborom – vrlo je brzo okrenuo leđa prvom hrvatskom predsjedniku, te je u tandemu sa Stipom Mesićem pokušao puč u Hrvatskom državnom saboru 1994. godine, kojeg je dr. Franjo Tuđman odlučno spriječio.

Zanimljivo se podsjetiti što je o Karamarku govorio Manolić 2000. godine, točnije u Globusu 9. lipnja novinaru Denisu Kuljišu. “Da, on je bio onako, znate, crkveno usmjeren”, kaže Josip Manolić, stari Apis i veliki žrec hrvatskog obavještajnog misterija, “a ja sam ga uzeo jer je bio mlad, školovan čovjek, a ne što sam ga provjeravao, kao što ljudi misle da sam ja svakoga provjeravao…”

Petnaest godina kasnije, stari Joža izbacuje sasvim drugu priču, u kontekstu predizborne kampanje s namjerom da pomogne Zoranu Milanoviću i SDP-u kako bi zaustavili HDZ i Karamarka na putu pobjede na parlamentarnim izborima. Za razliku od Manolića koji je još navedene 1994. upao u političku marginu, Stipe Mesić je nekoliko godina kasnije uz svesrdnu pomoć Karamarka osvojio prvi predsjednički mandat. U Mesićevo je vrijeme Karamarko od 2000. do 2002. bio predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, a 2004. do 2006. godine bio je ravnatelj Protuobavještajne agencije. Na mjesto ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) imenovan je u rujnu 2006., i tu dužnost obnašao je sve do 2008. godine.

Mesić je potom premijeru Ivi Sanaderu sugerirao Karamarka za ministra unutarnjih poslova kad je val ubojstava, od Ivane Hodak do Ive Pukanića, potresao Hrvatsku. U Hrvatskom saboru 10. listopada 2008. glasovanjem je potvrđen za ministra unutarnjih poslova. Prije parlamentarnih izbora 2011. premijerka Jadranka Kosor primila je Tomislava Karamarka natrag u HDZ, a on je onda nju naslijedio na čelu stranke na unutarstranačkim izborima godinu dana kasnije.

Osobno Karamarka nisam poznavao dok se nismo jednom sreli u svibnju 2012. u Splitu, kad je kulminirala kampanja za predsjednika najjače hrvatske stranke. U razgovoru ispred hotela “Park” spomenuo sam mu da su mi prijatelji Stipe Lozo i Cvitko Maleš, dvojac s kojim se on družio na studiju u Zagrebu, a koje je i spomenuo u “Expressu” koji je nedavno donio “prvi veliki životni intervju” o njegovom odrastanju pod naslovom “U2 i gitara su bili moj život”.

Lozu i Maleša u navedenom tekstu Karamarko je istaknuo kao predvodnike mladih studenata koji su se okupljali na vjeronauku kod Isusovaca u Palmotićevoj, a bili su također dio kruga koji je značajno sudjelovao u kreiranju uređivačke politike lista MI, u čemu sam i ja sudjelovao iz Splita gdje sam živio i studirao. U gradu pod Marjanom su se začimale ideje i inicijative koje su obilježavale djelovanje katoličke mladeži u cijeloj Hrvatskoj, što je bio razlog da smo svi skupa bili predmet Udbine operativne akcije Trs, nazvane u skladu s prezimenom braće Lozo, s ciljem da nas kao neprijatelje tadašnjeg političkog sustava progone, osude i strpaju u zatvor.

Srećom, nisu uspjeli, osim na jednu noć, kad je Stipe Lozo 31. siječnja 1985. odlazio na služenje vojnog roka u Sarajevo, a nas su devetoricu strpali u marice, priveli najprije u Drugu stanicu milicije na Bačvicama i potom pritvorili u podrumu današnje Policijske uprave Split na Sukoišanu. Sutradan nas je općinski sudac za prekršaje kaznio što smo dan prije oko 21.45 sati na autobusnom kolodvoru “prilikom ispraćaja na odsluženje vojnog roka Lozo Stjepana glasno pjevali uz pratnju gitare”.

Budući da sam baš ja, uz pomoć Ante Loze, svirao spomenutu gitaru, dobro se sjećam kad su iz najmanje dvije marice izletjeli milicajci u uniformama ciljano hvatajući one koje su im očigledno pretpostavljeni označili. Čuo sam kako viču jedan drugome: “Svaki svoga”. Na udaru smo se odmah našli Stipe, Cvitko i ja. A za koji trenutak je, točnije u 22 sata, trebao krenuti autobus za Sarajevo, u kojem se, naravno, Stipe Lozo, sve da je i htio, nije mogao ukrcati.

Spektakularan ukrcaj

Zato je ukrcaj u policijska specijalna vozila bio itekako spektakularan. Bilo nas je tridesetak u grupi i na kolodvoru smo pjevali uglavnom dalmatinske pjesme. Svi koji su se našli u tom trenutku oko nas odobravali su nam, osobito kad smo zapjevali Bokeljsku noć od Vice Vukova. Pobrali smo i pljesak na otvorenoj sceni.

I onda kad smo započeli crkvenu pjesmu “Kriste u tvoje ime…”, hrvatske stihove diljem svijeta popularne pjesme “Glory, glory Aleluja”, krenula je akcija. Privedena su sva četvorica braće Lozo (i Boženko i Tomislav), a kao kolateralne žrtve “pali” su Mate Omazić i Miljenko Vučak, te u to vrijeme isusovački novak Luka Rađa koji se dobrovoljno prijavio da vode i njega. Tražili su i još neke, pretpostavljam da su htjeli privesti i Jozu Mužića, no očigledno im je bio izmaknuo.

U cijeloj toj strci, uspio sam sačuvati “živu” moju gitaru, a i dan danas se od srca nasmijem kad pročitam sučevu presudu temeljenu samo na iskazu dvojice milicajaca koji su nas privodili. Bili su to Trobonjača Veselin i Gače Toni. Po njima smo, u pijanom stanju, glasno i u više navrata, uz pratnju gitare pjevali: “Hvala ti Isuse što si nas rodio i stvorio, vrati se Isuse, Glori, glori, aleluja”. Ovi navodi pokazuju da su zapravo oni bili pijani, jer kako inače protumačiti da su na licu mjesta mogli čuti stihove koje zacijelo nikad u životu nismo zapjevali.

Ipak, onda stvari nisu bile nimalo bezazlene. Dok su nam otvarali dosje tijekom 15 sati provedenih u pritvoru, obilazili su nas policijski inspektori. Jedan od njih, Evelin Tonković, danas zamjenik ministra unutarnjih poslova, bio je prisutan kad su meni uzimali otiske prstiju, pa je s osmijehom komentirao s kolegama u prostoriji: Uletile su ptičice u krletku(!)

Koliko je bilo ozbiljno, može se iščitati i iz Tjednog pregleda hrvatske političke gluposti, koju je za “7Dnevno” 12. lipnja ispisao Marcel Holjevac. U odlomku nazvanom “Manolićeva istina” prepoznajem i rukopis jednog od urednika u tom listu, Zdenija Loze, koji je bio dio naše ekipe u Zagrebu, osobito u MI-u.

Rušili smo Jugoslaviju

“Po drugi put u javnost, barem u natuknicama, izlazi najopsežnija Udbina operativna akcija (OA) 80-ih godina u Hrvatskoj. Samo je ime (Trs, loza) uzeto po prezimenu glavnih žrtava te Udbine operacije u zemlji i inozemstvu. Operacijom je bilo zahvaćeno na stotine ljudi uglavnom studentske i zrelije srednješkolske dobi. Pod lupom je bio čitavi pokret MI, ne samo list i njegove zajednice od Zagreba, preko Splita, Istre, Sarajeva… Također je u tu OA uključena studentska vjeronaučna zajednica ‘Palma’, a kroz nju i kompletni isusovci koji su imali dodira s odgojem mladeži. Tu su i još mnoge vjeronaučne studenske zajednice, od Sv. Filipa u Splitu do sarajevskog Stupa ili Makarske, primjerice.

Udba je pratila i ostale crkvene aktivnosti hrvatske mladeži, napose hodočašća mladih u Rim, Mariju Bistricu i druga Marijanska svetišta. Osim udjela mladih u Crkvi, Udbu su zanimale i njihove aktivnosti na fakultetima, posebice Filozofskom, u studentskim domovima, na sportskim priredbama kao i ilegalni rad sveučilišne mladeži koji je tada bio veoma razgranat i nikada ga se nije uspjelo kompromitirati.

Osim SDS-a u Hrvatskoj i BiH, u operaciju Trs je bio uključen savezni SDB, SID i KOS – dakle minimalno pet sigurnosnih službi. Operacija je unatoč ogromnim uloženim sredstvima obrala mršave rezultate, a tko je sve i na koji način bio uključen kroz OA, predmet je to ozbiljne povijesne, pa i političke i sociološke rasčlambe, koja bi mogla konačno, kroz Trs, baciti ozbiljnije i objektivnije svjetlo na hrvatski politički život tijekom 80-ih i pripreme za promjene, kao i aktere daljnjih događanja. Naravno, u operaciji je sudjelovalo na desetke ubačenih špijuna.

Na kraju, čitava ova događanja, prema mišljenju nositelja aktivnosti u rušenju Jugoslavije – kojima se bavila OA Trs – baština su nacionalne razine i dobrobiti te se zbog toga ne mogu svoditi na razinu pljesnjivih Udbinih razračunavanja s pokušajem interpretacije kojoj je cilj sraz na trenutnoj hrvatskoj političkoj pozornici i među njenim akterima.”

No, vratimo se Karamarku. “Na Trgu sv. Petra ’82 našao sam se ispod naše zastave, ali bez petokrake. Donio ju je neki stranac… Poslije su mi uzeli pasoš…” Ovako je u spomenutom razgovoru za “Express” Tomislav Karamarko opisao zbog čega je ostao bez putovnice. Međutim, prije petnaestak dana u razgovoru za “Nacional” bivši špijun Ante Barišić, u tekstu “Kako smo vrbovali Karamarka” tvrdi kako mu je Udba uzela pasoš da ga lažno prikažu “kao osobu koja je neprijatelj sustava i to kako bi zadobio povjerenje miljea iz kojeg je trebao dostavljati informacije”(!)

Ovo što je Barišić naveo i ostao živ, potpuna je glupost. Nije, naime, Karamarko niti bilo tko drugi tko je 1983. godine ostao bez putovnice, mogao odjednom zadobiti povjerenje miljea kojeg navodi, odnosno, nas koji smo bili obrađivani u Trsu. Istini za volju, nismo ni mi mogli samo tako odgonetnuti tko nam je sve radio o glavi. Lako je bilo prepoznati one koji bi se iznenada, preko noći pojavili u našem krugu.

Međutim, problem je bio mangupa u našim redovima, koje je Udba “obradila” kako bi nas denuncirali. Dio njih se, naknadno, ničim izazvan tek tako razotkrio. Neki su poslije devedesetih sami htjeli otvoriti dušu, pa bi se na “dugim” kavama (ono, kad se razgovori razvuku po nekoliko sati) kajali za to što su radili. Drugi su pak priznavali kako im s nama nikad nije bilo dosadno i da su jednostavno “uživali” u poslu špijuniranja braće Lozo i ekipe, jer gdje smo se mi nalazili tu je bila molitva, radost i pjesma, a drugačije nije moglo ni biti jer smo slijedili Isusa Krista; on je bio program našeg života i djelovanja na svim poljima: put, istina i život.

Agenti na putu u Rim

Rimska hodošašća, bez daljnjega su bila glavni poligon za ubacivanje agenata koji su s nama putovali ne kako bi vidili Papu već da bi odradili zadatke koje im je namijenila Služba državne sigurnosti. Zastava koju spominje i Karamarko, bez socijalističkih obilježja, redovito su na Trg sv. Petra donosili ubačeni provokatori koji bi se obično predstavljali kao da su stigli iz dijaspore. Osobno sam tome svjedočio kad sam prvi put, 1983. godine hodočastio u Rim, tragom velikog apostola hrvatske katoličke mladeži, danas blaženog Ivana Merza, kad sam organizirao put za nas 50 hodočasnika iz Splita koji su se pridružili mladima iz “Palme” u Zagrebu.

Voditelj hodočašća bio je moj nekadašnji kapelan u župi na Visokoj, isusovac pater Izidor Jedvaj. Ukupno nas je iz Hrvatske u Vatikan stiglo 300 mladića i djevojaka, dobar dio nas i u narodnim nošnjama. Papa nas je primio u posebnu audijenciju u Sali Clementini. Bilo je to 30. travnja 1983. Imao sam veliku milost i čast da sam Ivanu Pavlu II. osobno uručio sliku Čudotvorne Gospe Sinjske.

Spomenute “nositelje” zastave bez petokrake, u njihovoj namjeri da nam se pridruže na audijenciji u Apostolskoj palači, zaustavio je danas pokojni pater Tomislav Slokar. Mlade su vjernike pratila još nekolicina isusovačkih svećenika: Mijo Nikić, Stjepan Koren, Ignacije Belak i Rudi Koprek, te dvojac iz MI-a, pater Jozo Mario Tolj i don Anđelko Kaćunko.

Koordinator svih zbivanja bio je pater Božidar Nagy, u to vrijeme urednik hrvatskog programa Radio Vatikana. On nas je otpratio dio puta na povratku u domovinu, kad smo sa šest autobusa krenuli natrag prema Zagrebu. Navečer smo se zaustavili u Lopianu, mjestu pored Firence, gdje su nas na svom imanju ugostili fokolarini.

U kasne noćne sate, pater Nagy sve nas je iznenadio govorom koji se odnosio na skidanje likova Alojzija Stepinca i Ivana Merza s mozaika crkve u Stražemanu. Svoj obol su toj raboti svojim pisanjem dali i pojedini novinari, a posbeno Drago Hedl iz Osijeka. Nagy je napise kojim su Stepinac i Merz tretirani kao narodni neprijatelji ocijenio lažnima i progovorio o Bleiburgu i mnogim drugim komunističkim zločinima.

Povratak u Hrvatsku bio je obilježen pozivima na informativne razgovore i oduzimanjima putovnica. U Zagrebu je stradalo najviše ljudi, među njima i nekoliko svećenika ostalo je bez mogućnosti putovanja u inozemstvo. Također i danas poznata glumica, onda studentica Anja Šovagović, koja je s nama putovala u Rim. Nas u Splitu saslušavali su na Katalinića brigu, ali smo prošli s lakšim posljedicama, ne sjećam se da je ikome od nas oduzelo pasoš.

To je bio razlog da se i iduće, 1984. godine zaputimo na hodočašće u Vječni grad, na Jubilej mladih od 11. do 15. travnja 1984. Kako smo brodom krenuli iz splitske luke 10. travnja, tako su na Radio Zagrebu vijesti glasile da je Papa ustaša primio u audijenciju ustašku mladež. Mi iz Splita smo te godine prednjačili, bilo nas je stotinu, iz Zagreba svega pedeset ljudi, a avionom iz Dubrovnika stiglo je dvjestotinjak srednjoškolaca koji su pristigli u srce Vatikana, Damazov trg, gdje smo se družili sa Svetim Ocem. Bez putovnice je tom prigodom ostao samo Cvitko Maleš.

Vrhunac svih hodočašća bio je dogodine, kad je 1985. papa Wojtyla proglasio Godinom mladih, i kad je održan prvi Svjetski dan mladih. Pod vodstvom don Petra Šolića, iz Splita nas je u Rim krenulo tisuću mladih, a bilo bi nas i više da kardinalu Franji Kuhariću nismo ustupili 300 mjesta kako bi i Zagrepčani sudjelovali u što većem broju. Bio je to uvod u Šolićevo suđenje, i daljnje progone mladih, no, to je materijal za neku drugu priču.

Trn u oku Kaptola

List MI bio je bilten zajednice mladih na Svetom Duhu u Zagrebu gdje je pater Jozo Mario Tolj djelovao kao franjevac konventualac i ujedno duhovnik mladih. Kad su ga poglavari nakanili premjestiti, on se inkardinirao u zagrebačku nadbiskupiju i najprije djelovao u samostanu časnih sestara u Hrvatskom Leskovcu. On je vidio svoju misiju s listom MI, ali napretka nije bilo dok se nismo uključili mi iz Splita.

Uz već spomenute Lozu i Maleša, u Zagrebu je jaku ulogu imao i Ivan Veljača iz Kaštela. Na stranu lista MI smo pridobili i tadašnjeg splitsko-makarskog nadbiskupa Franu Franića. Zauzvrat smo i mi njemu pomogli kad je nas 150 mladih intelektualaca potpisalo peticiju uoči zasjedanja BKJ-u u Đakovu koncem rujna 1982., kad su se biskupi ogradili od statuta i djelovanja TDKS-a.

Naklada MI-ja u vrijeme našeg angažmana prelazila je desetak tisuća prodanih primjeraka. Osim što smo pisali za list, raspačavali smo i prastare primjerke na raznim skupovima mladih diljem Crkve u Hrvata. Kako smo bili trn u oku određenim kaptolskim strukturama, u vrijeme dok je Stipe Lozo bio u vojsci, velečasni Jozo Mario Tolj odrekao se svih nas koji smo digli MI na nikad više dosegnutu razinu i nakladu, a zauzvrat je dobio mjesto u crkvi svetog Marka na Gornjem gradu. I tako već tridesetak godina.

Piše Ivan Ugrin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

10. srpnja 1856. rođen Nikola Tesla

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 10. srpnja 1856. rođen je u Smiljanu u Lici, svega 5 kilometara od Gospića, slavni i genijalni znanstvenik Nikola Tesla.

Tesla je podrijetlom iz kršćanske pravoslavne obitelji, a otac mu se zvao Milutin Tesla i bio je pravoslavni svećenik. Majka Georgina bila je iz obitelji Mandić, također pravoslavnih svećenika. Odgoj u kršćanskom duhu od bogobojaznih roditelja ostavio je duboki pečat u životu genijalnog znanstvenika iz Hrvatske.

Osnovnu školu završio je u Lici, a Višu realnu gimnaziju u Karlovcu (Rakovac). Pošto je obolio od teške bolesti kolere, usprkos željama roditelja da postane svećenik, upisao je studij politehnike u Grazu, a pet godina kasnije u Pragu. Nakon završetka studija radi u Budimpešti, a 1894. odlazi u SAD gdje se u potpunosti razvio i otkrio Teslin genijalni um.

Prijepori Teslinog porijekla

Nikola Tesla se zanimao za svoje porijeklo, pa se potrudio i istražiti ga. Zaključio je da je hrvatskog plemićkog porijekla i o tome je sam navodno zapisao u svome dnevniku: “Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji predci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapredci došli preko Novog Vinodola.

Predci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (nekadašnja turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.

Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!” Dakle, prezime Tesla navodno je zanatlijsko prezime poput Kovač ili Drvodjelić, a dano je jednom Teslinom pretku. Sam Tesla je smatrao da su njegovi predci zapravo bili hrvatskih korijena, a da su tek kasnije prešli na pravoslavlje, te da su ih stvaranjem modernih nacija koje su se vezivale uz vjeroispovijest počeli smatrati Srbima. Oko takvog gledišta još postoje nesuglasice među povjesničarima.

No svakako tezu o hrvatskom porijeklu podržava i Talijanska Enciklopedija znanosti, književnosti i umjetnosti “Treccani” što se smatra najveći talijanski napor istraživanja kojoj je Republika Italija dala zlatnu medalju za kulturu i umjetnost 1988. Godine.

Bez obzira je li Tesla bio Hrvat ili Srbin, važno je da se ponosio s obje te svoje identifikacijske oznake. Danas Teslino ime predstavlja cijenjeni brand u svijetu, pa se za njega otimaju i velike korporacije. Primjerice, kompanija iz Silicijske doline koja proizvodi poznata električna sportska vozila prozvala se Tesla Motors, a elektronička tvrtka Nvidia prozvala je Teslinim imenom svoje komercijalno superračunalo i liniju svojih grafičkih kartica.

Genijalnost Nikole Tesle

Nikola Tesla je zahvaljujući svojim izumima postao najpoznatiji znanstvenik svjetskog glasa iz naše domovine.

Tesla se bavio elektrotehnikom u raznim oblastima, pa su tako i njegovi izumi raznovrsni, a primjenjuju se u širokom spektru od energetike, strojarstva, telekomunikacija, medicine i drugdje.

Neki od najpoznatijih izuma su: Teslin transformator struja visoke frekvencije, indukcijski motor, teledirigirani čamac, prijenos električne energije bežičnim putem i svakako – izmjenična struja koja je promijenila svijet.

Otkriće izmjenične struje Nikole Tesle temelj je proizvodnje, prijenosa i uporabe električne energije i cjelokupne današnje industrije, kao i cijele današnje civilizacije. Kao što je otkriće kotača vječni pokretač ljudskog napretka, tako je i izmjenična struja prometejski promijenila svijet dajući mu svjetlo i energiju.

Svaki put kad upalite računalo sjetite se najvećeg znanstvenika iz Hrvatske, jer se izmjenična struja proizvodi u Teslinom trofaznom generatoru, prenosi se Teslinom visokonaponskom mrežom, Teslina zavojnica daje napon za sliku na monitoru, a bežični miš radi putem radiovalova koje je prvi proizveo Tesla.

I to je samo mali dio ostavštine ovog velikana iz naše ponosne Like.

 

Nikola Tesla je 1921. predvidio kako će izgledati pametni telefon

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

9. srpnja 1949. otvoreno Titovo mučilište Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Goli Otok – Tito otvorio koncentracijski logor u srcu Europe

Goli otok djelo je Josipa Broza Tita, navodno na prijedlog zloglasnog Ivana Krajačića (“Drug Stevo”). Tito je odlučio napraviti mučilište i koncentracijski logor za političke disidente i ljude koji su bili nepoćudni totalitarističkom sustavu.

Zatvorenici su morali prokazivati čak i svoje najbliže – očeve, braću, majke i prijatelje – jer su bili izvrgnuti strašnim mučenjima kakve nije poznavao nijedan sustav do tada i koje nadilaze najbolesniju ljudsku maštu.

Goli otok je pokazivao samu suštinu neljudskosti komunizma općenito, ali posebice jugoslavenskog titoizma  kao najbrutalnije svjetske inačice toga globalnog zla u poratnim godinama kada se slobodni zapadni svijet radovao slobodi i pobjedi nad Hitlerom.

Na današnji dan 1949. iskrcan je na Goli otok prvi kontigent od oko 1.200 zatvorenika. Za njih su prethodno sagrađene barake, a zgrade logora morali su podići oni sami. Ukupno je do kraja Jugoslavije na Golom otoku zatočeno između 16.000 i 32.000 žrtava komunističkog totalitarizma.

U čemu je strahota tog Titovog logora? U logorima u Njemačkoj, u Sibiru, u Italiji, u tim logorima ubijalo se tijelo, a u ovom se  logoru ubijao čovjek u čovjeku. To je bila osnovna logika.

Danas često čujemo kako ljudi kažu da su imali nekoga koji je bio na Golom otoku, ali nikada nisu o tome pričali niti su smjeli pričati jer se to plaćalo glavom. Zato su čak i danas svi duboko pogođeni onim što se ondje događalo, posebice jer se o tome moralo šutjeti. Tako svjedok Golog otoka prof. Vladimir Bobinac iz Krka govori:

„U nama je bio ubijen čovjek, to je osnovno. Straža je samo pazila da ne bi tko pobjegao, a mi smo se međusobno razračunavali. U tome je ta strahota. Svaki je kažnjenik, čim je stigao, morao ići na raport kod svojeg isljednika. Morao si obavezno skinuti kapu i ruke staviti na leđa

Što je isljednik na raportu tražio? Uvijek je tražio imena (cinkanje, drukanje, prokazivanje): s kime si na slobodi razgovarao, s kime si se družio, što si s kime razgovarao. To je bilo najvažnije – imena. Ako kažnjenik ne bi rekao ime, tada bi ga isljednik predao onoj drugoj vlasti, kažnjenicima u žici koji su ga  „ispitivali“: mučenja, torture, zlostavljanja i pravi pakao na zemlji.“

To je bio Titov komunistički raj, po mjeri onih koji tuku, muče i ubijaju.

„Drugo što bi isljednik pitao bilo je o čemu ljudi u žici govore. Ako bi rekao “ništa”, isljednik nije bio zadovoljan, jer kako to da „banda u žici” ništa ne govori. Stalno si se trebao dokazivati, druge prokazivati i prijavljivati. To je bilo osnovno – donositi prijavu – taj je rekao to i to.

Što je bilo kažnjivo na Golom otoku? Nikako nisi smio reći da si gladan, a bio si gladan, nisi smio reći da si žedan, a bio si žedan, ljeti si radio, a dobio bi dva decilitra vode na dan i, treće, nisi smio pitati za onog tko je nestao i bio ubijen. Danas je tu, sutra ga nema, ali se nije smjelo pitati za njega. O smrti se nije smjelo govoriti jer su to bile neprijateljske izjave koje su se odmah dojavljivale u „hotel“ isljedniku.

Tako je jedan čovjek morao mučen gotov do smrti reći neko ime, ali nije ga rekao  isljedniku. U žici ga ispituju, tuku, prolazi strašnu torturu i on je, na kraju, optužio svojeg vlastitog oca koji je također dospio na Goli. Čovjek je kasnije objasnio da je morao reći neko ime, a kada bi dao ime svojeg prijatelja, on mu to ne bi nikada oprostio, dok otac hoće.“

Kakav je bio život u žici?

„Na ulazu u žicu, tada sam razmišljao, trebalo je staviti natpis iz Devetog kruga Danteovog pakla – ‘Napustite svu nadu vi koji ulazite ovamo’. Ali tamo je pisalo nešto drugo “Mi gradimo Goli otok, Goli otok gradi nas”. Još i danas se mogu vidjeti ostaci te parole.

žici nitko nije imao svoje mjesto. Uvijek se stajalo. U paviljon bismo ulazili samo kad nam narede, kada se iznosi neki politički stav. Sve obroke smo jeli stojeći. Nije bilo dovoljno žlica, pa čekaš kad netko pojede da bi se poslužio njegovom žlicom. Pada kiša – stojiš vani. Puše bura – stojiš vani. Uvijek smo stajali.

Kada kažnjenik u onom hotelu nije rekao imena, predali bi ga na ispitivanje sobnom starješini. Svi kažnjenici ulaze u paviljon, posjedamo u boksove kao u kazališnim ložama, pa sobni starješina proziva nesretnika koji stane ispred i tri puta izvikuje “ua banda”. Sobni mu postavlja pitanje “gdje si bio za vrijeme rata?”. Nesretnik je bio u njemačkom logoru i pokazuje broj tetoviran na ruci. Sobni se diže sa svoje klupice i obilno ga šamara pitajući “kako si ti ostao živ, a drugi nisu?” Zatim, “s kim si na slobodi razgovarao?” Ako odgovor glasi “nisam ni s kim”, sobni kaže “lažeš, imaš brata, imaš prijatelja, s njima si razgovarao”. Tada se u paviljonu mijenja uzvik, pa nije više “ua banda”, nego “udri bandu.” I sada, na znak sobnoga, s boksova skaču kažnjenici, premlate tog nesretnika koji krvav pada na tlo i sobni opet smiruje ljude koji se vraćaju u svoje boksove. Sobni mu opet postavlja isto pitanje i opet ne dobiva zadovoljavajući odgovor. I opet “udri bandu” na znak sobnoga. I, na kraju, proglašava se bojkot. To je najniži soj na Golom otoku – bojkotirani kažnjenik. On je obilježen, jer mu straga sa žicom vežu jednu krpu da ga svatko može prepoznati i svi imaju – ne pravo, nego dužnost – udarati ga. Njemu je određen najteži rad. Kada ide na rad i kad se uvečer vraća, tada ga čeka topli zec. To znači da ispred svakog paviljona stoji špalir ljudi i on mora proći kroz taj špalir gdje ga svi tuku. Nadalje, dio noći on kiblari. Naime, noću se nije smjelo izlaziti iz paviljona, osim do drvene kible gdje se mokrilo i gdje su ‘proljevaši’ cijedili posljednju sluz. Bojkotirani kažnjenici stoje u krugu iznad kible, glava nagnutih nad kiblom. To je i faza razmišljanja o tvojem neprijateljskom radu, faza u kojoj moraš spoznati da si kriv. Više puta se dogodilo da je bilo toliko tih bojkotiranih kažnjenika da ne mogu svi stati iznad kible, pa se stvara drugi red tako da oni u prvom redu spuštaju hlače, a oni u drugom redu drže nosove u njihovim stražnjicama. To je, dakle, kiblarenje – noćno razmišljanje o krivnji.

Noću bi sobni u svoju sobu u paviljonu pozivao kažnjenika na isljeđivanje. Tukao bi ga i tražio imena, imena, imena.

Upamtite, na Golom nema heroja. Heroji su na bojištu, na ratištu, ali na Golom nema heroja. Na ratištu te ubija metak, a na Golom se umire polako, svakoga dana, mjesecima, godinama. I sigurno ćeš umrijeti. Svi smo to prošli. I umrli smo na tom otoku“, završio je umirovljeni profesor povijesti Krčke gimnazije Vladimir Bobinac, koji je i sam prošao strahote Golog otoka.

klub-susacana.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori