Pratite nas

Povijesnice

AKCIJA TRS: Prava istina iz osamdesetih o Udbinim progonima mladih hrvatskih katolika

Objavljeno

na

Bezbroj se priča i kombinacija splelo ovih dana oko uloge lidera HDZ-a i izglednog budućeg hrvatskog premijera Tomislava Karamarka u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, u vrijeme kad je Komunistička partija vodila posljednju bitku kako bi sačuvala tekovine narodnooslobodilačke revolucije i svoju avangardnu ulogu u društvu.

[ad id=”68099″]

Pitanje Karamarkova sudioništva u Službi državne sigurnosti (SDS) ili famoznoj Udbi – kako smo je svi zvali a i danas je tako nazivamo kad kazujemo da je i dalje naša sudba – koja je nadzirala sve živo i neživo u bivšoj SFRJ, a osobito Crkvu u Hrvata, kako u domovini tako i u dijaspori, otvorio je notorni šef tajnih službi u SRH, a potom jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika početkom devedesetih, kad se stvarala neovisna Hrvatska, danas 95-godišnji Josip Manolić.

Obavještajni misterij

Rečeni Joža – kome je Tomislav Karamarko bio šef kabineta dok je ovaj 1992. bio na čelu Vlade a potom i na istoj službi dok je Manolić predsjedao Saborom – vrlo je brzo okrenuo leđa prvom hrvatskom predsjedniku, te je u tandemu sa Stipom Mesićem pokušao puč u Hrvatskom državnom saboru 1994. godine, kojeg je dr. Franjo Tuđman odlučno spriječio.

Zanimljivo se podsjetiti što je o Karamarku govorio Manolić 2000. godine, točnije u Globusu 9. lipnja novinaru Denisu Kuljišu. “Da, on je bio onako, znate, crkveno usmjeren”, kaže Josip Manolić, stari Apis i veliki žrec hrvatskog obavještajnog misterija, “a ja sam ga uzeo jer je bio mlad, školovan čovjek, a ne što sam ga provjeravao, kao što ljudi misle da sam ja svakoga provjeravao…”

Petnaest godina kasnije, stari Joža izbacuje sasvim drugu priču, u kontekstu predizborne kampanje s namjerom da pomogne Zoranu Milanoviću i SDP-u kako bi zaustavili HDZ i Karamarka na putu pobjede na parlamentarnim izborima. Za razliku od Manolića koji je još navedene 1994. upao u političku marginu, Stipe Mesić je nekoliko godina kasnije uz svesrdnu pomoć Karamarka osvojio prvi predsjednički mandat. U Mesićevo je vrijeme Karamarko od 2000. do 2002. bio predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, a 2004. do 2006. godine bio je ravnatelj Protuobavještajne agencije. Na mjesto ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) imenovan je u rujnu 2006., i tu dužnost obnašao je sve do 2008. godine.

Mesić je potom premijeru Ivi Sanaderu sugerirao Karamarka za ministra unutarnjih poslova kad je val ubojstava, od Ivane Hodak do Ive Pukanića, potresao Hrvatsku. U Hrvatskom saboru 10. listopada 2008. glasovanjem je potvrđen za ministra unutarnjih poslova. Prije parlamentarnih izbora 2011. premijerka Jadranka Kosor primila je Tomislava Karamarka natrag u HDZ, a on je onda nju naslijedio na čelu stranke na unutarstranačkim izborima godinu dana kasnije.

Osobno Karamarka nisam poznavao dok se nismo jednom sreli u svibnju 2012. u Splitu, kad je kulminirala kampanja za predsjednika najjače hrvatske stranke. U razgovoru ispred hotela “Park” spomenuo sam mu da su mi prijatelji Stipe Lozo i Cvitko Maleš, dvojac s kojim se on družio na studiju u Zagrebu, a koje je i spomenuo u “Expressu” koji je nedavno donio “prvi veliki životni intervju” o njegovom odrastanju pod naslovom “U2 i gitara su bili moj život”.

Lozu i Maleša u navedenom tekstu Karamarko je istaknuo kao predvodnike mladih studenata koji su se okupljali na vjeronauku kod Isusovaca u Palmotićevoj, a bili su također dio kruga koji je značajno sudjelovao u kreiranju uređivačke politike lista MI, u čemu sam i ja sudjelovao iz Splita gdje sam živio i studirao. U gradu pod Marjanom su se začimale ideje i inicijative koje su obilježavale djelovanje katoličke mladeži u cijeloj Hrvatskoj, što je bio razlog da smo svi skupa bili predmet Udbine operativne akcije Trs, nazvane u skladu s prezimenom braće Lozo, s ciljem da nas kao neprijatelje tadašnjeg političkog sustava progone, osude i strpaju u zatvor.

Srećom, nisu uspjeli, osim na jednu noć, kad je Stipe Lozo 31. siječnja 1985. odlazio na služenje vojnog roka u Sarajevo, a nas su devetoricu strpali u marice, priveli najprije u Drugu stanicu milicije na Bačvicama i potom pritvorili u podrumu današnje Policijske uprave Split na Sukoišanu. Sutradan nas je općinski sudac za prekršaje kaznio što smo dan prije oko 21.45 sati na autobusnom kolodvoru “prilikom ispraćaja na odsluženje vojnog roka Lozo Stjepana glasno pjevali uz pratnju gitare”.

Budući da sam baš ja, uz pomoć Ante Loze, svirao spomenutu gitaru, dobro se sjećam kad su iz najmanje dvije marice izletjeli milicajci u uniformama ciljano hvatajući one koje su im očigledno pretpostavljeni označili. Čuo sam kako viču jedan drugome: “Svaki svoga”. Na udaru smo se odmah našli Stipe, Cvitko i ja. A za koji trenutak je, točnije u 22 sata, trebao krenuti autobus za Sarajevo, u kojem se, naravno, Stipe Lozo, sve da je i htio, nije mogao ukrcati.

Spektakularan ukrcaj

Zato je ukrcaj u policijska specijalna vozila bio itekako spektakularan. Bilo nas je tridesetak u grupi i na kolodvoru smo pjevali uglavnom dalmatinske pjesme. Svi koji su se našli u tom trenutku oko nas odobravali su nam, osobito kad smo zapjevali Bokeljsku noć od Vice Vukova. Pobrali smo i pljesak na otvorenoj sceni.

I onda kad smo započeli crkvenu pjesmu “Kriste u tvoje ime…”, hrvatske stihove diljem svijeta popularne pjesme “Glory, glory Aleluja”, krenula je akcija. Privedena su sva četvorica braće Lozo (i Boženko i Tomislav), a kao kolateralne žrtve “pali” su Mate Omazić i Miljenko Vučak, te u to vrijeme isusovački novak Luka Rađa koji se dobrovoljno prijavio da vode i njega. Tražili su i još neke, pretpostavljam da su htjeli privesti i Jozu Mužića, no očigledno im je bio izmaknuo.

U cijeloj toj strci, uspio sam sačuvati “živu” moju gitaru, a i dan danas se od srca nasmijem kad pročitam sučevu presudu temeljenu samo na iskazu dvojice milicajaca koji su nas privodili. Bili su to Trobonjača Veselin i Gače Toni. Po njima smo, u pijanom stanju, glasno i u više navrata, uz pratnju gitare pjevali: “Hvala ti Isuse što si nas rodio i stvorio, vrati se Isuse, Glori, glori, aleluja”. Ovi navodi pokazuju da su zapravo oni bili pijani, jer kako inače protumačiti da su na licu mjesta mogli čuti stihove koje zacijelo nikad u životu nismo zapjevali.

Ipak, onda stvari nisu bile nimalo bezazlene. Dok su nam otvarali dosje tijekom 15 sati provedenih u pritvoru, obilazili su nas policijski inspektori. Jedan od njih, Evelin Tonković, danas zamjenik ministra unutarnjih poslova, bio je prisutan kad su meni uzimali otiske prstiju, pa je s osmijehom komentirao s kolegama u prostoriji: Uletile su ptičice u krletku(!)

Koliko je bilo ozbiljno, može se iščitati i iz Tjednog pregleda hrvatske političke gluposti, koju je za “7Dnevno” 12. lipnja ispisao Marcel Holjevac. U odlomku nazvanom “Manolićeva istina” prepoznajem i rukopis jednog od urednika u tom listu, Zdenija Loze, koji je bio dio naše ekipe u Zagrebu, osobito u MI-u.

Rušili smo Jugoslaviju

“Po drugi put u javnost, barem u natuknicama, izlazi najopsežnija Udbina operativna akcija (OA) 80-ih godina u Hrvatskoj. Samo je ime (Trs, loza) uzeto po prezimenu glavnih žrtava te Udbine operacije u zemlji i inozemstvu. Operacijom je bilo zahvaćeno na stotine ljudi uglavnom studentske i zrelije srednješkolske dobi. Pod lupom je bio čitavi pokret MI, ne samo list i njegove zajednice od Zagreba, preko Splita, Istre, Sarajeva… Također je u tu OA uključena studentska vjeronaučna zajednica ‘Palma’, a kroz nju i kompletni isusovci koji su imali dodira s odgojem mladeži. Tu su i još mnoge vjeronaučne studenske zajednice, od Sv. Filipa u Splitu do sarajevskog Stupa ili Makarske, primjerice.

Udba je pratila i ostale crkvene aktivnosti hrvatske mladeži, napose hodočašća mladih u Rim, Mariju Bistricu i druga Marijanska svetišta. Osim udjela mladih u Crkvi, Udbu su zanimale i njihove aktivnosti na fakultetima, posebice Filozofskom, u studentskim domovima, na sportskim priredbama kao i ilegalni rad sveučilišne mladeži koji je tada bio veoma razgranat i nikada ga se nije uspjelo kompromitirati.

Osim SDS-a u Hrvatskoj i BiH, u operaciju Trs je bio uključen savezni SDB, SID i KOS – dakle minimalno pet sigurnosnih službi. Operacija je unatoč ogromnim uloženim sredstvima obrala mršave rezultate, a tko je sve i na koji način bio uključen kroz OA, predmet je to ozbiljne povijesne, pa i političke i sociološke rasčlambe, koja bi mogla konačno, kroz Trs, baciti ozbiljnije i objektivnije svjetlo na hrvatski politički život tijekom 80-ih i pripreme za promjene, kao i aktere daljnjih događanja. Naravno, u operaciji je sudjelovalo na desetke ubačenih špijuna.

Na kraju, čitava ova događanja, prema mišljenju nositelja aktivnosti u rušenju Jugoslavije – kojima se bavila OA Trs – baština su nacionalne razine i dobrobiti te se zbog toga ne mogu svoditi na razinu pljesnjivih Udbinih razračunavanja s pokušajem interpretacije kojoj je cilj sraz na trenutnoj hrvatskoj političkoj pozornici i među njenim akterima.”

No, vratimo se Karamarku. “Na Trgu sv. Petra ’82 našao sam se ispod naše zastave, ali bez petokrake. Donio ju je neki stranac… Poslije su mi uzeli pasoš…” Ovako je u spomenutom razgovoru za “Express” Tomislav Karamarko opisao zbog čega je ostao bez putovnice. Međutim, prije petnaestak dana u razgovoru za “Nacional” bivši špijun Ante Barišić, u tekstu “Kako smo vrbovali Karamarka” tvrdi kako mu je Udba uzela pasoš da ga lažno prikažu “kao osobu koja je neprijatelj sustava i to kako bi zadobio povjerenje miljea iz kojeg je trebao dostavljati informacije”(!)

Ovo što je Barišić naveo i ostao živ, potpuna je glupost. Nije, naime, Karamarko niti bilo tko drugi tko je 1983. godine ostao bez putovnice, mogao odjednom zadobiti povjerenje miljea kojeg navodi, odnosno, nas koji smo bili obrađivani u Trsu. Istini za volju, nismo ni mi mogli samo tako odgonetnuti tko nam je sve radio o glavi. Lako je bilo prepoznati one koji bi se iznenada, preko noći pojavili u našem krugu.

Međutim, problem je bio mangupa u našim redovima, koje je Udba “obradila” kako bi nas denuncirali. Dio njih se, naknadno, ničim izazvan tek tako razotkrio. Neki su poslije devedesetih sami htjeli otvoriti dušu, pa bi se na “dugim” kavama (ono, kad se razgovori razvuku po nekoliko sati) kajali za to što su radili. Drugi su pak priznavali kako im s nama nikad nije bilo dosadno i da su jednostavno “uživali” u poslu špijuniranja braće Lozo i ekipe, jer gdje smo se mi nalazili tu je bila molitva, radost i pjesma, a drugačije nije moglo ni biti jer smo slijedili Isusa Krista; on je bio program našeg života i djelovanja na svim poljima: put, istina i život.

Agenti na putu u Rim

Rimska hodošašća, bez daljnjega su bila glavni poligon za ubacivanje agenata koji su s nama putovali ne kako bi vidili Papu već da bi odradili zadatke koje im je namijenila Služba državne sigurnosti. Zastava koju spominje i Karamarko, bez socijalističkih obilježja, redovito su na Trg sv. Petra donosili ubačeni provokatori koji bi se obično predstavljali kao da su stigli iz dijaspore. Osobno sam tome svjedočio kad sam prvi put, 1983. godine hodočastio u Rim, tragom velikog apostola hrvatske katoličke mladeži, danas blaženog Ivana Merza, kad sam organizirao put za nas 50 hodočasnika iz Splita koji su se pridružili mladima iz “Palme” u Zagrebu.

Voditelj hodočašća bio je moj nekadašnji kapelan u župi na Visokoj, isusovac pater Izidor Jedvaj. Ukupno nas je iz Hrvatske u Vatikan stiglo 300 mladića i djevojaka, dobar dio nas i u narodnim nošnjama. Papa nas je primio u posebnu audijenciju u Sali Clementini. Bilo je to 30. travnja 1983. Imao sam veliku milost i čast da sam Ivanu Pavlu II. osobno uručio sliku Čudotvorne Gospe Sinjske.

Spomenute “nositelje” zastave bez petokrake, u njihovoj namjeri da nam se pridruže na audijenciji u Apostolskoj palači, zaustavio je danas pokojni pater Tomislav Slokar. Mlade su vjernike pratila još nekolicina isusovačkih svećenika: Mijo Nikić, Stjepan Koren, Ignacije Belak i Rudi Koprek, te dvojac iz MI-a, pater Jozo Mario Tolj i don Anđelko Kaćunko.

Koordinator svih zbivanja bio je pater Božidar Nagy, u to vrijeme urednik hrvatskog programa Radio Vatikana. On nas je otpratio dio puta na povratku u domovinu, kad smo sa šest autobusa krenuli natrag prema Zagrebu. Navečer smo se zaustavili u Lopianu, mjestu pored Firence, gdje su nas na svom imanju ugostili fokolarini.

U kasne noćne sate, pater Nagy sve nas je iznenadio govorom koji se odnosio na skidanje likova Alojzija Stepinca i Ivana Merza s mozaika crkve u Stražemanu. Svoj obol su toj raboti svojim pisanjem dali i pojedini novinari, a posbeno Drago Hedl iz Osijeka. Nagy je napise kojim su Stepinac i Merz tretirani kao narodni neprijatelji ocijenio lažnima i progovorio o Bleiburgu i mnogim drugim komunističkim zločinima.

Povratak u Hrvatsku bio je obilježen pozivima na informativne razgovore i oduzimanjima putovnica. U Zagrebu je stradalo najviše ljudi, među njima i nekoliko svećenika ostalo je bez mogućnosti putovanja u inozemstvo. Također i danas poznata glumica, onda studentica Anja Šovagović, koja je s nama putovala u Rim. Nas u Splitu saslušavali su na Katalinića brigu, ali smo prošli s lakšim posljedicama, ne sjećam se da je ikome od nas oduzelo pasoš.

To je bio razlog da se i iduće, 1984. godine zaputimo na hodočašće u Vječni grad, na Jubilej mladih od 11. do 15. travnja 1984. Kako smo brodom krenuli iz splitske luke 10. travnja, tako su na Radio Zagrebu vijesti glasile da je Papa ustaša primio u audijenciju ustašku mladež. Mi iz Splita smo te godine prednjačili, bilo nas je stotinu, iz Zagreba svega pedeset ljudi, a avionom iz Dubrovnika stiglo je dvjestotinjak srednjoškolaca koji su pristigli u srce Vatikana, Damazov trg, gdje smo se družili sa Svetim Ocem. Bez putovnice je tom prigodom ostao samo Cvitko Maleš.

Vrhunac svih hodočašća bio je dogodine, kad je 1985. papa Wojtyla proglasio Godinom mladih, i kad je održan prvi Svjetski dan mladih. Pod vodstvom don Petra Šolića, iz Splita nas je u Rim krenulo tisuću mladih, a bilo bi nas i više da kardinalu Franji Kuhariću nismo ustupili 300 mjesta kako bi i Zagrepčani sudjelovali u što većem broju. Bio je to uvod u Šolićevo suđenje, i daljnje progone mladih, no, to je materijal za neku drugu priču.

Trn u oku Kaptola

List MI bio je bilten zajednice mladih na Svetom Duhu u Zagrebu gdje je pater Jozo Mario Tolj djelovao kao franjevac konventualac i ujedno duhovnik mladih. Kad su ga poglavari nakanili premjestiti, on se inkardinirao u zagrebačku nadbiskupiju i najprije djelovao u samostanu časnih sestara u Hrvatskom Leskovcu. On je vidio svoju misiju s listom MI, ali napretka nije bilo dok se nismo uključili mi iz Splita.

Uz već spomenute Lozu i Maleša, u Zagrebu je jaku ulogu imao i Ivan Veljača iz Kaštela. Na stranu lista MI smo pridobili i tadašnjeg splitsko-makarskog nadbiskupa Franu Franića. Zauzvrat smo i mi njemu pomogli kad je nas 150 mladih intelektualaca potpisalo peticiju uoči zasjedanja BKJ-u u Đakovu koncem rujna 1982., kad su se biskupi ogradili od statuta i djelovanja TDKS-a.

Naklada MI-ja u vrijeme našeg angažmana prelazila je desetak tisuća prodanih primjeraka. Osim što smo pisali za list, raspačavali smo i prastare primjerke na raznim skupovima mladih diljem Crkve u Hrvata. Kako smo bili trn u oku određenim kaptolskim strukturama, u vrijeme dok je Stipe Lozo bio u vojsci, velečasni Jozo Mario Tolj odrekao se svih nas koji smo digli MI na nikad više dosegnutu razinu i nakladu, a zauzvrat je dobio mjesto u crkvi svetog Marka na Gornjem gradu. I tako već tridesetak godina.

Piše Ivan Ugrin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

7. prosinca 1991. – Badinterova komisija proglasila ‘smrt Jugoslavije’

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku Europska zajednica ustanovila je u kolovozu 1991. arbitražnu peteročlanu komisiju koja je po Francuzu koji je njome predsjedao dobila naziv Badinterova komisija.

Njezin je zadatak bio na temelju jugoslavenskog Ustava iz 1974. i Ustava Republike Hrvatske iz 1990. riješiti sporna pravna pitanja hrvatske samostalnosti te pomoći mirnom rješenju krize u bivšoj Jugoslaviji. U dva mjeseca koliko se sastajala daleko od očiju političara i medija Komisija je zaključila da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspala i da više ne postoji kao država.

Naglašeno je da nijedna država sljednica nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama. Posebna je pozornost usmjerena na ljudska prava i slobode etničkih i nacionalnih manjina.

Već 7. prosinca 1991. na pitanje predsjedavatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji lorda Carringtona postoji li uopće Jugoslavija, arbitražna je komisija objavila da se ta država raspala. Zbog toga je francuski pravnik, znanstvenik i političar Robert Badinter u srbijanskm medijima prozvan “grobarom Jugoslavije”.

Zaključci komisije postali su jedan od temeljnih uvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske ali i za sve buduće pregovore o granicama između novih država. Bila je to prva velika diplomatska pobjeda Hrvatske i nagovještaj njezina priznanja.

Ministarsko vijeće Europske zajednice najavilo je priznanje Hrvatske za mjesec dana uz uvjet da se zajamče prava srpskoj manjini. Hrvatski je Sabor ubrzo donio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina.

Badinterova je komisija taj zakon ocijenila pozitivnim pa je 15. siječnja 1992. Europska zajednica priznala Republiku Hrvatsku, a potom su priznanja i čestitke stigle i iz drugih država sa svih kontinenata. Robert Badinter je 2003. primio titulu počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta.

Tom je prigodom novinarima izjavio da su na povijesnu odluku njegove komisije više utjecala hrvatska ustavna rješenja nego Titov ustav države u raspadu. Samostalnost Hrvatske bila je neizbježan proces u traženju nacionalnog identiteta.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Bitka za Srđ – Jedna od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Bitka za Srđ naziv je ratne operacije obrane Dubrovnika na istoimenom brdu, a ona se smatra jednom od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. Tijekom tog dana, 6. prosinca 1991., izveden je najžešći napad na Dubrovnik koji je ujedno trebao biti ključan i posljednji.

Snage JNA, popunjene srpskim i crnogorskim rezervistima, pokrenule su 6. prosinca 1991. odlučujući napad na brdo Srđ, odnosno tvrđavu Imperijal, ključ obrane grada Dubrovnika.

Bitke za Srđ intenzivirane su od početka studenoga kada je grad već bio u okruženju. Jedina veza Dubrovnika s ostatkom Hrvatske bili su gliseri hrabrih pripadnika Odreda naoružanih brodova. Upravo su tim gliserima gradu u pomoć pritjecale male skupine pripadnika 4. gardijske i 114. brigade, samostalnih postrojbi i splitske IX. bojne HOS-a, Rafael Vitez Boban.

Malobrojni dubrovački branitelji iz 163. brigade, uz pomoć pripadnika 4. brigade i HOS-ovaca, odbili su tijekom studenog nekoliko snažnih napada na Srđ, Jugovojska je na tu utvrdu u zoru 6. prosinca pokrenula kombinirani pješačko-tenkovski napad, potpomognut djelovanjem topništva i ratnih brodova, sve ne bi li osvojila grad prije potpisivanja mirovnog sporazuma.

Malobrojni domaći branitelji i HOS-ovci, njih tridesetak, u žestokim su okršajima parirali daleko nadmoćnijem napadaču. Prisiljeni povući se u tvrđavu, zatražili su pomoć topništva iz samoga grada, koje je po navođenju samih branitelja gađalo izravno opsjednuti objekt.

Agresor se uz velike gubitke povukao. Bio je to posljednji pokušaj JNA da osvoji Srđ. Zbog neuspjeha i velikih gubitaka neprijatelj je razornu vatru usmjerio na Dubrovnik i sve obrambene položaje od Sustjepana do Belvederea. Toga dana samo na povijesnu jezgru palo je više od 600 granata različitog kalibra, tako da nijedno zdanje nije ostalo neoštećeno. Pogođene su palača Sponza i crkva Svetog Vlaha, Stradun, franjevački i dominikanski samostan, gradske zidine, luka i hoteli a 6 je objekata potpuno izgorjelo. U napadu je poginulo 19 osoba, a više od 600 je ranjeno.

Malobrojni dubrovački branitelji, vrlo slabo naoružani, uz pomoć pristiglih skupina dragovoljaca, napokon su obranili grad. Dubrovnik je golemom žrtvom osigurao Hrvatskoj potporu međunarodne zajednice i time dao nemjerljiv doprinos njezinu međunarodnom priznanju.


U ranim jutarnjim satima 6. prosinca 1991. godine, oko 5:45 sati započeo je topnički udar na utvrdu Imperial. Istovremeno je krenuo kombinirani pješačko – tenkovski napad. Jedan tenk uz potporu 20-tak pripadnika pješaštva je krenuo iz pravca istoka, iz sela Bosanka, a drugi tenk, također uz potporu 20-tak pripadnika pješaštva, iz pravca zapada, s polusrušene stare utvrde Strinčjere. Noć uoči napada neprijateljske snage su se zbog konfiguracije terena uspjele privući do gornje postaje žičare gdje su čekale početak napada. Snage obrane su uočile neprijateljske pokrete, ali zbog potpisanog primirja branitelji nisu tim pokretima pridavali važnost.

Nakon prvotnog udara branitelji se povlače u unutrašnjost utvrde, a neprijatelj zauzima istočno krilo i izbija na gornju terasu središnjeg dijela utvrde. Branitelji povremeno izlijeću iz utvrde na gornju terasu te ručnim bombama pokušavaju odbiti napad. Neprijatelj uzvraća također bombama, pa su tom prilikom dva branitelja ranjena. Neprijateljski tenkovi prilaze samoj utvrdi i dolaze na tridesetak metara daleko od njenog ulaza. Jedan od branitelja uspijeva pogoditi kupolu tenka koji je napredovao sa zapada. Posada tenka, ostavši bez uređaja za osmatranje, panično traži pomoć i zamjenu.

Istoga dana u ranim jutarnjim satima grupa od 10-tak neprijateljskih vojnika sa utvrde Strinčjera dolazi na kotu Jedarac iznad gradskog predjela Nuncijate sa zadaćom da spriječi pokušaj branitelja Nuncijate da krenu u pomoć braniteljima Srđa. Dobro utvrđeni neprijatelj je otvorio mitraljesku i minobacačku vatru po Nuncijati. Branitelji Nuncijate su uzvratili pa se nakon gubitka dvojice vojnika, te ranjavanja trećeg, neprijateljski vojnici, unatoč grupi od 10-tak vojnika koji su u međuvremenu stigli kao pojačanje, povlače s kote Jedarac natrag na utvrdu Strinčjera.

Istovremeno, a nakon nekoliko sati borbe za Srđ, iscrpljeni branitelji utvrde traže od zapovjednika obrane Dubrovnika, generala Nojka Marinovića, da izda zapovjed topništvu obrane da tuče po samoj utvrdi, terasi središnjeg dijela i po njenom istočnom krilu. Istovremeno, negdje oko 10:30 sati iz Dubrovnika su krenule dvije grupe pripadnika specijalne policije. Prva grupa, sastavljena od šestorice branitelja, izlazi pod samu utvrdu te tromblonskom minom uništava neprijateljsko uporište u gornjoj postaji žičare. Tom prilikom je poginuo najmanje jedan neprijateljski vojnik. Branitelji utvrde, nakon udara topništva obrane, započinju pjevati “Zovi samo zovi” te posljednjim snagama uspijevaju odbiti i zadnje pokušaje neprijatelja da se probije u utvrdu i zauzme je. Napokon, oko 12:30 sati, nakon gubitaka u ljudstvu i tehnici, neprijatelj počinje s povlačenjem. (Wikipedia)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari