Pratite nas

Povijesnice

AKCIJA TRS: Prava istina iz osamdesetih o Udbinim progonima mladih hrvatskih katolika

Objavljeno

na

Bezbroj se priča i kombinacija splelo ovih dana oko uloge lidera HDZ-a i izglednog budućeg hrvatskog premijera Tomislava Karamarka u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, u vrijeme kad je Komunistička partija vodila posljednju bitku kako bi sačuvala tekovine narodnooslobodilačke revolucije i svoju avangardnu ulogu u društvu.

[ad id=”68099″]

Pitanje Karamarkova sudioništva u Službi državne sigurnosti (SDS) ili famoznoj Udbi – kako smo je svi zvali a i danas je tako nazivamo kad kazujemo da je i dalje naša sudba – koja je nadzirala sve živo i neživo u bivšoj SFRJ, a osobito Crkvu u Hrvata, kako u domovini tako i u dijaspori, otvorio je notorni šef tajnih službi u SRH, a potom jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika početkom devedesetih, kad se stvarala neovisna Hrvatska, danas 95-godišnji Josip Manolić.

Obavještajni misterij

Rečeni Joža – kome je Tomislav Karamarko bio šef kabineta dok je ovaj 1992. bio na čelu Vlade a potom i na istoj službi dok je Manolić predsjedao Saborom – vrlo je brzo okrenuo leđa prvom hrvatskom predsjedniku, te je u tandemu sa Stipom Mesićem pokušao puč u Hrvatskom državnom saboru 1994. godine, kojeg je dr. Franjo Tuđman odlučno spriječio.

Zanimljivo se podsjetiti što je o Karamarku govorio Manolić 2000. godine, točnije u Globusu 9. lipnja novinaru Denisu Kuljišu. “Da, on je bio onako, znate, crkveno usmjeren”, kaže Josip Manolić, stari Apis i veliki žrec hrvatskog obavještajnog misterija, “a ja sam ga uzeo jer je bio mlad, školovan čovjek, a ne što sam ga provjeravao, kao što ljudi misle da sam ja svakoga provjeravao…”

Petnaest godina kasnije, stari Joža izbacuje sasvim drugu priču, u kontekstu predizborne kampanje s namjerom da pomogne Zoranu Milanoviću i SDP-u kako bi zaustavili HDZ i Karamarka na putu pobjede na parlamentarnim izborima. Za razliku od Manolića koji je još navedene 1994. upao u političku marginu, Stipe Mesić je nekoliko godina kasnije uz svesrdnu pomoć Karamarka osvojio prvi predsjednički mandat. U Mesićevo je vrijeme Karamarko od 2000. do 2002. bio predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, a 2004. do 2006. godine bio je ravnatelj Protuobavještajne agencije. Na mjesto ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) imenovan je u rujnu 2006., i tu dužnost obnašao je sve do 2008. godine.

Mesić je potom premijeru Ivi Sanaderu sugerirao Karamarka za ministra unutarnjih poslova kad je val ubojstava, od Ivane Hodak do Ive Pukanića, potresao Hrvatsku. U Hrvatskom saboru 10. listopada 2008. glasovanjem je potvrđen za ministra unutarnjih poslova. Prije parlamentarnih izbora 2011. premijerka Jadranka Kosor primila je Tomislava Karamarka natrag u HDZ, a on je onda nju naslijedio na čelu stranke na unutarstranačkim izborima godinu dana kasnije.

Osobno Karamarka nisam poznavao dok se nismo jednom sreli u svibnju 2012. u Splitu, kad je kulminirala kampanja za predsjednika najjače hrvatske stranke. U razgovoru ispred hotela “Park” spomenuo sam mu da su mi prijatelji Stipe Lozo i Cvitko Maleš, dvojac s kojim se on družio na studiju u Zagrebu, a koje je i spomenuo u “Expressu” koji je nedavno donio “prvi veliki životni intervju” o njegovom odrastanju pod naslovom “U2 i gitara su bili moj život”.

Lozu i Maleša u navedenom tekstu Karamarko je istaknuo kao predvodnike mladih studenata koji su se okupljali na vjeronauku kod Isusovaca u Palmotićevoj, a bili su također dio kruga koji je značajno sudjelovao u kreiranju uređivačke politike lista MI, u čemu sam i ja sudjelovao iz Splita gdje sam živio i studirao. U gradu pod Marjanom su se začimale ideje i inicijative koje su obilježavale djelovanje katoličke mladeži u cijeloj Hrvatskoj, što je bio razlog da smo svi skupa bili predmet Udbine operativne akcije Trs, nazvane u skladu s prezimenom braće Lozo, s ciljem da nas kao neprijatelje tadašnjeg političkog sustava progone, osude i strpaju u zatvor.

Srećom, nisu uspjeli, osim na jednu noć, kad je Stipe Lozo 31. siječnja 1985. odlazio na služenje vojnog roka u Sarajevo, a nas su devetoricu strpali u marice, priveli najprije u Drugu stanicu milicije na Bačvicama i potom pritvorili u podrumu današnje Policijske uprave Split na Sukoišanu. Sutradan nas je općinski sudac za prekršaje kaznio što smo dan prije oko 21.45 sati na autobusnom kolodvoru “prilikom ispraćaja na odsluženje vojnog roka Lozo Stjepana glasno pjevali uz pratnju gitare”.

Budući da sam baš ja, uz pomoć Ante Loze, svirao spomenutu gitaru, dobro se sjećam kad su iz najmanje dvije marice izletjeli milicajci u uniformama ciljano hvatajući one koje su im očigledno pretpostavljeni označili. Čuo sam kako viču jedan drugome: “Svaki svoga”. Na udaru smo se odmah našli Stipe, Cvitko i ja. A za koji trenutak je, točnije u 22 sata, trebao krenuti autobus za Sarajevo, u kojem se, naravno, Stipe Lozo, sve da je i htio, nije mogao ukrcati.

Spektakularan ukrcaj

Zato je ukrcaj u policijska specijalna vozila bio itekako spektakularan. Bilo nas je tridesetak u grupi i na kolodvoru smo pjevali uglavnom dalmatinske pjesme. Svi koji su se našli u tom trenutku oko nas odobravali su nam, osobito kad smo zapjevali Bokeljsku noć od Vice Vukova. Pobrali smo i pljesak na otvorenoj sceni.

I onda kad smo započeli crkvenu pjesmu “Kriste u tvoje ime…”, hrvatske stihove diljem svijeta popularne pjesme “Glory, glory Aleluja”, krenula je akcija. Privedena su sva četvorica braće Lozo (i Boženko i Tomislav), a kao kolateralne žrtve “pali” su Mate Omazić i Miljenko Vučak, te u to vrijeme isusovački novak Luka Rađa koji se dobrovoljno prijavio da vode i njega. Tražili su i još neke, pretpostavljam da su htjeli privesti i Jozu Mužića, no očigledno im je bio izmaknuo.

U cijeloj toj strci, uspio sam sačuvati “živu” moju gitaru, a i dan danas se od srca nasmijem kad pročitam sučevu presudu temeljenu samo na iskazu dvojice milicajaca koji su nas privodili. Bili su to Trobonjača Veselin i Gače Toni. Po njima smo, u pijanom stanju, glasno i u više navrata, uz pratnju gitare pjevali: “Hvala ti Isuse što si nas rodio i stvorio, vrati se Isuse, Glori, glori, aleluja”. Ovi navodi pokazuju da su zapravo oni bili pijani, jer kako inače protumačiti da su na licu mjesta mogli čuti stihove koje zacijelo nikad u životu nismo zapjevali.

Ipak, onda stvari nisu bile nimalo bezazlene. Dok su nam otvarali dosje tijekom 15 sati provedenih u pritvoru, obilazili su nas policijski inspektori. Jedan od njih, Evelin Tonković, danas zamjenik ministra unutarnjih poslova, bio je prisutan kad su meni uzimali otiske prstiju, pa je s osmijehom komentirao s kolegama u prostoriji: Uletile su ptičice u krletku(!)

Koliko je bilo ozbiljno, može se iščitati i iz Tjednog pregleda hrvatske političke gluposti, koju je za “7Dnevno” 12. lipnja ispisao Marcel Holjevac. U odlomku nazvanom “Manolićeva istina” prepoznajem i rukopis jednog od urednika u tom listu, Zdenija Loze, koji je bio dio naše ekipe u Zagrebu, osobito u MI-u.

Rušili smo Jugoslaviju

“Po drugi put u javnost, barem u natuknicama, izlazi najopsežnija Udbina operativna akcija (OA) 80-ih godina u Hrvatskoj. Samo je ime (Trs, loza) uzeto po prezimenu glavnih žrtava te Udbine operacije u zemlji i inozemstvu. Operacijom je bilo zahvaćeno na stotine ljudi uglavnom studentske i zrelije srednješkolske dobi. Pod lupom je bio čitavi pokret MI, ne samo list i njegove zajednice od Zagreba, preko Splita, Istre, Sarajeva… Također je u tu OA uključena studentska vjeronaučna zajednica ‘Palma’, a kroz nju i kompletni isusovci koji su imali dodira s odgojem mladeži. Tu su i još mnoge vjeronaučne studenske zajednice, od Sv. Filipa u Splitu do sarajevskog Stupa ili Makarske, primjerice.

Udba je pratila i ostale crkvene aktivnosti hrvatske mladeži, napose hodočašća mladih u Rim, Mariju Bistricu i druga Marijanska svetišta. Osim udjela mladih u Crkvi, Udbu su zanimale i njihove aktivnosti na fakultetima, posebice Filozofskom, u studentskim domovima, na sportskim priredbama kao i ilegalni rad sveučilišne mladeži koji je tada bio veoma razgranat i nikada ga se nije uspjelo kompromitirati.

Osim SDS-a u Hrvatskoj i BiH, u operaciju Trs je bio uključen savezni SDB, SID i KOS – dakle minimalno pet sigurnosnih službi. Operacija je unatoč ogromnim uloženim sredstvima obrala mršave rezultate, a tko je sve i na koji način bio uključen kroz OA, predmet je to ozbiljne povijesne, pa i političke i sociološke rasčlambe, koja bi mogla konačno, kroz Trs, baciti ozbiljnije i objektivnije svjetlo na hrvatski politički život tijekom 80-ih i pripreme za promjene, kao i aktere daljnjih događanja. Naravno, u operaciji je sudjelovalo na desetke ubačenih špijuna.

Na kraju, čitava ova događanja, prema mišljenju nositelja aktivnosti u rušenju Jugoslavije – kojima se bavila OA Trs – baština su nacionalne razine i dobrobiti te se zbog toga ne mogu svoditi na razinu pljesnjivih Udbinih razračunavanja s pokušajem interpretacije kojoj je cilj sraz na trenutnoj hrvatskoj političkoj pozornici i među njenim akterima.”

No, vratimo se Karamarku. “Na Trgu sv. Petra ’82 našao sam se ispod naše zastave, ali bez petokrake. Donio ju je neki stranac… Poslije su mi uzeli pasoš…” Ovako je u spomenutom razgovoru za “Express” Tomislav Karamarko opisao zbog čega je ostao bez putovnice. Međutim, prije petnaestak dana u razgovoru za “Nacional” bivši špijun Ante Barišić, u tekstu “Kako smo vrbovali Karamarka” tvrdi kako mu je Udba uzela pasoš da ga lažno prikažu “kao osobu koja je neprijatelj sustava i to kako bi zadobio povjerenje miljea iz kojeg je trebao dostavljati informacije”(!)

Ovo što je Barišić naveo i ostao živ, potpuna je glupost. Nije, naime, Karamarko niti bilo tko drugi tko je 1983. godine ostao bez putovnice, mogao odjednom zadobiti povjerenje miljea kojeg navodi, odnosno, nas koji smo bili obrađivani u Trsu. Istini za volju, nismo ni mi mogli samo tako odgonetnuti tko nam je sve radio o glavi. Lako je bilo prepoznati one koji bi se iznenada, preko noći pojavili u našem krugu.

Međutim, problem je bio mangupa u našim redovima, koje je Udba “obradila” kako bi nas denuncirali. Dio njih se, naknadno, ničim izazvan tek tako razotkrio. Neki su poslije devedesetih sami htjeli otvoriti dušu, pa bi se na “dugim” kavama (ono, kad se razgovori razvuku po nekoliko sati) kajali za to što su radili. Drugi su pak priznavali kako im s nama nikad nije bilo dosadno i da su jednostavno “uživali” u poslu špijuniranja braće Lozo i ekipe, jer gdje smo se mi nalazili tu je bila molitva, radost i pjesma, a drugačije nije moglo ni biti jer smo slijedili Isusa Krista; on je bio program našeg života i djelovanja na svim poljima: put, istina i život.

Agenti na putu u Rim

Rimska hodošašća, bez daljnjega su bila glavni poligon za ubacivanje agenata koji su s nama putovali ne kako bi vidili Papu već da bi odradili zadatke koje im je namijenila Služba državne sigurnosti. Zastava koju spominje i Karamarko, bez socijalističkih obilježja, redovito su na Trg sv. Petra donosili ubačeni provokatori koji bi se obično predstavljali kao da su stigli iz dijaspore. Osobno sam tome svjedočio kad sam prvi put, 1983. godine hodočastio u Rim, tragom velikog apostola hrvatske katoličke mladeži, danas blaženog Ivana Merza, kad sam organizirao put za nas 50 hodočasnika iz Splita koji su se pridružili mladima iz “Palme” u Zagrebu.

Voditelj hodočašća bio je moj nekadašnji kapelan u župi na Visokoj, isusovac pater Izidor Jedvaj. Ukupno nas je iz Hrvatske u Vatikan stiglo 300 mladića i djevojaka, dobar dio nas i u narodnim nošnjama. Papa nas je primio u posebnu audijenciju u Sali Clementini. Bilo je to 30. travnja 1983. Imao sam veliku milost i čast da sam Ivanu Pavlu II. osobno uručio sliku Čudotvorne Gospe Sinjske.

Spomenute “nositelje” zastave bez petokrake, u njihovoj namjeri da nam se pridruže na audijenciji u Apostolskoj palači, zaustavio je danas pokojni pater Tomislav Slokar. Mlade su vjernike pratila još nekolicina isusovačkih svećenika: Mijo Nikić, Stjepan Koren, Ignacije Belak i Rudi Koprek, te dvojac iz MI-a, pater Jozo Mario Tolj i don Anđelko Kaćunko.

Koordinator svih zbivanja bio je pater Božidar Nagy, u to vrijeme urednik hrvatskog programa Radio Vatikana. On nas je otpratio dio puta na povratku u domovinu, kad smo sa šest autobusa krenuli natrag prema Zagrebu. Navečer smo se zaustavili u Lopianu, mjestu pored Firence, gdje su nas na svom imanju ugostili fokolarini.

U kasne noćne sate, pater Nagy sve nas je iznenadio govorom koji se odnosio na skidanje likova Alojzija Stepinca i Ivana Merza s mozaika crkve u Stražemanu. Svoj obol su toj raboti svojim pisanjem dali i pojedini novinari, a posbeno Drago Hedl iz Osijeka. Nagy je napise kojim su Stepinac i Merz tretirani kao narodni neprijatelji ocijenio lažnima i progovorio o Bleiburgu i mnogim drugim komunističkim zločinima.

Povratak u Hrvatsku bio je obilježen pozivima na informativne razgovore i oduzimanjima putovnica. U Zagrebu je stradalo najviše ljudi, među njima i nekoliko svećenika ostalo je bez mogućnosti putovanja u inozemstvo. Također i danas poznata glumica, onda studentica Anja Šovagović, koja je s nama putovala u Rim. Nas u Splitu saslušavali su na Katalinića brigu, ali smo prošli s lakšim posljedicama, ne sjećam se da je ikome od nas oduzelo pasoš.

To je bio razlog da se i iduće, 1984. godine zaputimo na hodočašće u Vječni grad, na Jubilej mladih od 11. do 15. travnja 1984. Kako smo brodom krenuli iz splitske luke 10. travnja, tako su na Radio Zagrebu vijesti glasile da je Papa ustaša primio u audijenciju ustašku mladež. Mi iz Splita smo te godine prednjačili, bilo nas je stotinu, iz Zagreba svega pedeset ljudi, a avionom iz Dubrovnika stiglo je dvjestotinjak srednjoškolaca koji su pristigli u srce Vatikana, Damazov trg, gdje smo se družili sa Svetim Ocem. Bez putovnice je tom prigodom ostao samo Cvitko Maleš.

Vrhunac svih hodočašća bio je dogodine, kad je 1985. papa Wojtyla proglasio Godinom mladih, i kad je održan prvi Svjetski dan mladih. Pod vodstvom don Petra Šolića, iz Splita nas je u Rim krenulo tisuću mladih, a bilo bi nas i više da kardinalu Franji Kuhariću nismo ustupili 300 mjesta kako bi i Zagrepčani sudjelovali u što većem broju. Bio je to uvod u Šolićevo suđenje, i daljnje progone mladih, no, to je materijal za neku drugu priču.

Trn u oku Kaptola

List MI bio je bilten zajednice mladih na Svetom Duhu u Zagrebu gdje je pater Jozo Mario Tolj djelovao kao franjevac konventualac i ujedno duhovnik mladih. Kad su ga poglavari nakanili premjestiti, on se inkardinirao u zagrebačku nadbiskupiju i najprije djelovao u samostanu časnih sestara u Hrvatskom Leskovcu. On je vidio svoju misiju s listom MI, ali napretka nije bilo dok se nismo uključili mi iz Splita.

Uz već spomenute Lozu i Maleša, u Zagrebu je jaku ulogu imao i Ivan Veljača iz Kaštela. Na stranu lista MI smo pridobili i tadašnjeg splitsko-makarskog nadbiskupa Franu Franića. Zauzvrat smo i mi njemu pomogli kad je nas 150 mladih intelektualaca potpisalo peticiju uoči zasjedanja BKJ-u u Đakovu koncem rujna 1982., kad su se biskupi ogradili od statuta i djelovanja TDKS-a.

Naklada MI-ja u vrijeme našeg angažmana prelazila je desetak tisuća prodanih primjeraka. Osim što smo pisali za list, raspačavali smo i prastare primjerke na raznim skupovima mladih diljem Crkve u Hrvata. Kako smo bili trn u oku određenim kaptolskim strukturama, u vrijeme dok je Stipe Lozo bio u vojsci, velečasni Jozo Mario Tolj odrekao se svih nas koji smo digli MI na nikad više dosegnutu razinu i nakladu, a zauzvrat je dobio mjesto u crkvi svetog Marka na Gornjem gradu. I tako već tridesetak godina.

Piše Ivan Ugrin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

20. svibnja 1945. Varaždin – Tito u govoru obećao konačni obračun s ‘hrvatskim smradom’

Objavljeno

na

Objavio

Titov prijeteći govor u Varaždinu, u koji je došao iz Beograda, održan je u prisutnosti dvojice zločinaca iz Srbije: Aleksandra Rankovića i Koste Nađa. U govoru je Tito, zajedno s ova dva zlikovca, obećao obračun s ‘hrvatskim smradom’.

A to je značilo – genocid nad Hrvatima.

O čemu svjedoče stotine jama s desetinama tisuća kostura. Na drugoj strani, još nije pronađena nijedna jama gdje su kosti ubijenih partizana.

Novi šef jugoslavenske države i šef Komunističke partije, Josip Broz Tito, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima natjeranim od tajne policije OZNA-e na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala iz Srbije, Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije i Koste Nađa, ratnog zločinca za kojim je bila raspisana tjeralica u Njemačkoj.

U tom govoru je poručio Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće: ‘U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.’

Za Tita su zarobljeni vojnici, civili, žena i djeca u bijegu bili – ‘hrvatski smrad’.

Na tom ‘smradu’ taj patološki ubojica i njegovi sljedbenici izgradili su svoju državu. Da, pjevalo se tada: “Slovenija ne treba kiše, Hrvati je svojom krvlju natopiše”.

Nadalje, svim protivnicima svojega režima najavio je ‘da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’. Vjesnik od 25. svibnja 1945. piše da je Tito rekao ovo: “Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu federativnu Jugoslaviju’.”

U okolici Varaždina postoje mnoga otkrivena, ali i mnoga još prikrivena grobišta koja su nastajala u svibnju 1945. godine, nakon posjeta Tita Varaždinu. U tom dijelu Hrvatske počinjeni su brojni pokolji nad civilima, ženama i djecom, te zarobljenim vojnicima.

Jadan je narod koji zaboravlja i ne štuje svoje žrtve, a osobito svoje mučenike koji su završili poput ovih hrvatskih po jamama od Vardara do Klagenfurta. Ne dozvolimo više nikada da nam zabrane govoriti, moliti se ili zaboraviti, ne daj Bože, one koji su svojom krvlju natopili ovu našu rodnu grudu. Titovi mentalni i duhovni sljedbenici baš to imaju kao neugasiv poriv svoje trule i tamne duhovne baštine izgrađene na krvi nevinih i opetovanim lažima koje ponavljaju do današnjeg dana.

Ne zaboravimo one koje je Veliki diktator i jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća, Josip Broz, tako jednostavno nepodnošljivom lakoćom nazvao – ‘hrvatskim smradom’. Mi znamo da oni mirišu najljepšim mirisom, poput prvih kršćanskih mučenika, mirisom tamjana koji se prinosi kao žrtva do samoga Boga.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

19. svibnja 1991. – Referendum o samostalnosti

Objavljeno

na

Objavio

U povijesti moderne, neovisne hrvatske države 19. svibnja 1991. jedan je od najvažnijih datuma. Toga dana Hrvatska je izašla na referendum na kojemu je odlučivala o svojoj budućnosti.

Glasačkim listićima trebalo je odgovoriti na dva pitanja:
– jesu li građani za to da Republika Hrvatska kao suverena država može stupiti u Savez suverenih država s drugim republikama
– ili pak da ostane u sastavu Jugoslavije koja bi bila federativna država.

Glasovanju je pristupilo 83,56 posto građana od kojih je više od 94 posto prihvatilo prvo rješenje, što je zapravo značilo opredjeljenje za samostalnu Hrvatsku. Protiv je glasovalo 4,18 posto, a 1,2 posto listića proglašeno je nevaljanima!

Referendum je održan u dramatičnim okolnostima četničke pobune koju su pomagali velikosrpski Miloševićev režim i JNA, kao posljednji zagovornik preživjele komunističke Jugoslavije.

Bila je javna tajna da Milošević pristaje na samostalnost Slovenije riječima – Idite, bre što pre! – kako bi što lakše prigrabio hrvatske krajeve istočno od crte Karlobag – Karlovac – Virovitica. U tome je tijekom vremena dobio punu potporu jugovojske kojoj je bila draža bilokakva nego nikakva Jugoslavija.

U međuvremenu je vojni vrh ustrojio i svoju stranku – “Savez komunista, pokret za Jugoslaviju” koji je demokraciju u Hrvatskoj i Sloveniji ocjenjivao “privremenom pobjedom kontrarevolucije”. I Milošević i jugovojska Hrvatskoj su namijenili sudbinu državice koja se vidi sa Sljemena i to pod vodstvom njihovih istomišljenika!

Na te prijetnje moglo se odgovoriti samo pripremama za oružanu obranu i plebiscitarnom voljom naroda za samostalnom državom.

Pozivajući se na hrvatski Ustav Sabor je već 21. veljače 1991. prihvatio Rezoluciju o “postupku razdruživanja od SFRJ” i mogućem udruživanju u savez suverenih republika. Tu namjeru na plebiscitu je potvrdila slobodno izražena volja naroda, koju nije mogla zanemariti ni međunarodna zajednica, inače nesklona hrvatskoj samostalnosti.

Ishod plebiscita hrvatski je Sabor 25. lipnja 1991. oblikovao u Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. No do međunarodnog će priznanja doći tek sljedeće godine poslije uspješnog otpora velikosrpskoj agresiji. (HRT)

 

 

Da netko nije olako zaboravio što se događalo u svibnju 1991. danas ne bismo imali takvih problema

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati