Pratite nas

Analiza

Ako Hrvatima vlast izaberu Bošnjaci, rušit će Pelješki most, tužiti RH za genocid…

Objavljeno

na

foto: HINA - Članovi predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Mladen Ivanić tijekom susreta s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović

Nedavni jednodnevni posjet ruskog šefa diplomacije Sergeja Lavrova Sarajevu, a potom i Banjoj Luci, koja je javnosti predstavljena kao dio ceremonije blagoslova temelja hrama koji će biti replika onoga iz Kremlja koji je srušen u Oktobarskoj revoluciji, više je nego jasna potpora Moskve tamošnjem čelniku Miloradu Dodiku na kojega se računa i nakon predstojećih izbora koji se u BiH održavaju 7. listopada, piše Zoran Krešić/VečernjiList

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan trebao je također u vrijeme predizborne kampanje stići u BiH, točnije u Mostar, kako bi nazočio otvaranju velikog kompleksa bivšeg hotela Ruža, no zbog kašnjenja radova to se ipak neće dogoditi. Tamo je trebao doći na poziv bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića kojemu je pokojni otac i predsjednik Alija Izetbegović, po Erdoğanovu kazivanju, ostavio ‘Bosnu u amanet (naslijeđe)’, te bi se time još jednom potvrdila privrženost, ali i utjecaj koji Ankara ima u ovome dijelu BiH. Hrvatskome članu Predsjedništva BiH Draganu Čoviću prije početka izborne kampanje u posjet je stigao premijer Andrej Plenković kako bi otvorio konzulat, što je bilo popraćeno oštrim reagiranjima dijela probošnjačkih političkih stranaka iz Sarajeva, a napose kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.

‘Poruka’ iz Sarajeva

Predstojeći izbori mogli bi na domaćem, ali i na međunarodnome planu štošta promijeniti u Bosni i Hercegovini te dodatno osnažiti utjecaj Rusije, Turske, ali i zaljevskih zemalja koje bi bile prekrupan zalogaj inicijativi regionalnih preslagivanja na kojoj posljednjih mjeseci rade prije svega SAD, a onda i Europska unija. Na unutarnjem planu moguća su dva raspleta, a najvažnija se utakmica vodi u izboru za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, na koju s bošnjačkim glasovima ponovno juriša Željko Komšić, koji je u dva navrata do sada i bio na ovoj poziciji, u razdoblju od osam godina između 2006. do 2014. godine. 
Najozbiljniji kandidat koji računa na glasove Hrvata, a kojih je u BiH ipak četiri puta manje od Bošnjaka, jest upravo Čović.

Uloga Predsjedništva BiH u ovoj je zemlji jako bitna, jer se ovisno o tome tko će biti izabran, uglavnom slaže vlast po hijerarhiji od države, preko entiteta do županija. Članovi Predsjedništva praktično daju smjer zemlji u vanjskoj politici, a po izvornom Daytonskom mirovnom sporazumu Vijeće ministara BiH, odnosno neka vrsta vlade, doslovno je njegovo pomoćno tijelo. Bez Predsjedništva BiH ne može se donijeti ni državni proračun. 
Druga nepoznanica uoči predstojećih izbora jest način na koji će se popuniti Dom naroda Federacije BiH, što je ustvari gornji dom parlamenta entiteta Federacije BiH koji je uspostavljen kako bi se napravio balans između Bošnjaka i Hrvata i onemogućilo stalno preglasavanje. U tome domu Hrvati imaju mogućnost nacionalnog veta. Ustavni sud BiH izbrisao je naime odredbe Izbornog zakona na zahtjev bivšeg predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Bože Ljubića, a koji je sada saborski zastupnik, pa ne postoji model izbora izaslanika za Dom naroda.

Bez Doma naroda Federacije BiH ovaj hrvatsko-bošnjački entitet a zatim i država BiH bili bi paralizirani, jer se u njezin parlament posredno biraju izaslanici upravo iz federalnog Doma naroda. Eventualni izbor Komšića u Predsjedništvo BiH glasovima Bošnjaka, te paraliza entitetskih i državnih vlasti izazvali bi najveću krizu od Daytona i u BiH bi se stvorilo plodno tlo za unutarnji institucionalni kaos i savršeno igralište za povlačenje destruktivnih poteza vanjskih igrača i stvaranje novog kriznog područja. 
Član Instituta za društveno politička istraživanja iz Mostara Milan Sitarski uvjeren je kako bi Komšićev eventualni izbor bio poguban za cijelu BiH.

– U slučaju trećeg izbora Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima znatno bi se smanjile već ionako male šanse za kompromis legitimnih predstavnika Hrvata i Bošnjaka oko izmjena Izbornog zakona BiH, nužnih za osiguravanje legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda, ali i za otklanjanje već izvjesne blokade velikog dijela političkog sustava BiH. Za to će politički predstavnici imati rok od tek četiri mjeseca po održavanju izbora, jer mandat Doma naroda PS BiH ističe polovicom veljače 2019. godine, a novi se ne može izabrati bez tih izmjena – smatra Sitarski.

On ovu ‘poruku’ Sarajeva o majorizaciji Hrvata vidi kao jasno ohrabrenje destruktivcima s bošnjačke političke scene za preuzimanje svih poluga vlasti i političko eutanaziranje Hrvata, ali i kao jasno opravdanje za otvaranje starih inicijativa o odcjepljenju od BiH u Banjoj Luci što su uostalom Srbi pokazali na referendumu 1992. kada su se usprotivili nezavisnosti BiH. On tvrdi kako bi to narušilo i odnose Zagreba i Sarajeva.

Majorizacija i asimilacija

– Ako rasplet bude negativan, jedino će Republika Srpska i županije u FBiH imati i zakonodavnu i izvršnu vlast s novim mandatom i punim legitimitetom, odnosi između RH i BiH će vjerojatno zahladnjeti, separatističke tendencije u RS-u će ojačati, kao i utjecaj Srbije i Rusije, dok će Bošnjaci biti na kušnji da se još snažnije oslone na Tursku. Zato je od ključne važnosti da Hrvati izađu na izbore dovoljno masovno da svojim glasovima izaberu svog člana Predsjedništva, ali i da se Bošnjaci okrenu utrci za svog člana – smatra Sitarski. Za hrvatsku eurozastupnicu podrijetlom iz Bosne i Hercegovine Željanu Zovko u slučaju bilo kakvih nestabilnosti Hrvatska će biti prva na udaru, jer bi na 1000 kilometara dugim granicama ojačao utjecaj neeuropskih sila.

– Jedino pravo rješenje za stabilnu situaciju nalazi se u rukama triju zajednica, a ako se izborni rezultati ne implementiraju tako da odražavaju volju sve tri zajednice, nestabilnost potpomognuta snažnim neeuropskim utjecajima dodatno bi ojačala separatizam, odnosno centralizam. U tom scenariju najizloženija takvim nestabilnostima bila bi Hrvatska, država koja ima najdužu vanjsku granicu EU, a koju dijeli s BiH. To predstavlja ogroman sigurnosni rizik te rizik za gospodarske odnose između dviju država – smatra europarlamentarka Ž. Zovko.

A prvi rizik, odnosno ispunjenje obećanja protkanih mržnjom, mogao bi se ostvariti već u sljedećoj godini te bi Hrvatska mogla platiti cijenu ‘bosanskog patriotizma’ Željka Komšića i probošnjačkih stranaka koje otvoreno negiraju Ustav BiH i njegova načela, te Daytonskog sporazuma koji je predvidio sva rješenja na koja se tamošnji Hrvati pozivaju. Majorizacija i asimilacija bosanskih Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda u BiH produbila bi posve sigurno negativan odnos prema RH.

Budi se istok i zapad

Već je Komšić, za razliku od ostalih kandidata za bošnjačkog člana BiH Predsjedništva, eksplicitno najavio kako će zatražiti žurno zaustavljanje gradnje Pelješkog mosta ili pak pokretanje tužbe protiv Hrvatske. Vjerojatno najopasnija je najava kako bi se Predsjedništvo BiH, u slučaju da dva probošnjačka kandidata budu u njemu, odlučilo za pokretanje i tužbe protiv Republike Hrvatske za agresiju na BiH pozivajući se na presudu Haaškoga tribunala protiv šestorice nekadašnjih dužnosnika Herceg-Bosne, a u kojoj su kao počinitelji navodnog zajedničkog zločinačkog pothvata navedeni i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman te ministar obrane Gojko Šušak. Niz je drugih odluka koje spore političari iz Sarajeva kao što je najava gradnje odlagališta nuklearnog otpada uz granicu BiH, a posebno ‘kivan’ je Komšić bio na, kako kaže ‘pljačku imovine BiH’ s korištenjem vodnog potencijala akumulacije Buško blato za hidroelektrane u Hrvatskoj.

No najveći bi problem mogla predstavljati činjenica da bi se u BiH mogla uspostaviti vlast koju tamošnji Hrvati neće prihvatiti što bi dovelo i samu opstojnost zemlje u pitanje, ali i službeni Zagreb pred veliko iskušenje kako se postaviti prema BiH, s kojom Hrvatska ima ogromni trgovinski suficit. Za aktualnog saborskog zastupnika Božu Ljubića, koji je i autor zahtjeva upućenom Ustavnom sudu BiH koji je bh. Hrvate vratio u političku utakmicu s presudom koja inzistira na izmjeni Izbornog zakona, predstojeći izbori u BiH nisu legalni, legitimni ni pravedni jer ne postoji Izborni zakon koji definira način biranja vlasti, a napose zbog činjenice da je omogućeno jedino preglasavanje Hrvata.

– Ovi izbori su kontaminirani miješanjem izvana i to i s istoka i sa zapada. Najmanje, ili nikako, onih koje se najviše proziva i koga se to najviše tiče, a to su Hrvatska i Srbija, jer u BiH živi dio njihovih naroda i morat će se prvi nositi s posljedicama eventualne destabilizacije u Bosni i Hercegovini nakon ovih izbora. Izborni proces je kontaminiran govorom mržnje, šovinističkim porukama na račun cijelih naroda, prijetnjama ukidanjem konstitutivnosti naroda čak i od kandidata za Predsjedništvo, što je eklatantno protuustavno, antidejtonsko i djelovanje. Nažalost, na to ne reagiraju ni predstavnici međunarodnih institucija, čiji je jedini mandat provedba Daytona. To sve prijeti daljom političkom destabilizacijom, narušavanjem ravnopravnosti naroda i građana, zastojem na euroatlantskom putu – navodi Ljubić na čiji je prijedlog u dnevni red Hrvatskog sabora uvrštena točka o donošenju “Deklaracije o položaju Hrvata u BiH i europskom putu BiH“.

Sidrište za Europu

I dok zaljevske zemlje grade cijela naselja u Bosni i Hercegovini mijenjajući čak i etnički sastav stanovništva u BiH, Turska preko BiH želi napraviti sidrište za širenje svog utjecaja u Europi, a Rusija s kremaljskim hramom želi pokazati da se ovdje i njih nešto pita, dotle se Europska unija ponaša posve izolirano, a službeni Washington trenutačno zanima samo rješenje o Kosovu između Prištine i Beograda. 
U takvim okolnostima nestabilne države perspektiva članstva u NATO savezu, koje je za BiH vjerojatno najvažniji vanjskopolitički cilj jer bi zajamčio nemogućnost raspada, apsolutno je upitna. Identično je i s približavanjem članstvu u Europsku uniju.

Od ostvarenja obaju ovih ciljeva logično najviše očekivanja imaju bosanskohercegovački Hrvati. Dapače, članstvo u ova dva saveza vide kao spasonosni izlaz iz stanja zamrznutog konflikta u Daytonu. Cementiranje BiH kao zemlje za koju se ne vidi rješenje s tendencijom da izgube status državotvornog naroda najviše šteti upravo bh. Hrvatima, zbog čega i masovno napuštaju zemlju bez nade. Međutim šteti i Republici Hrvatskoj koja u slučaju gubljenja strateške dubine u susjednoj zemlji dobiva snažnu prorusku i protursku ekspozituru na svojih 1000 kilometara granice.

Zoran Krešić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jedna rejting matematika koja ne ide HDZ-u prilog

Objavljeno

na

Objavio

Klackalica na standardnoj pogreški +/- 3 posto

Istraživanje agencije 2×1 CroElecto otkriva više od onoga što bi u HDZ-u htjeli. Uzorak veći od 1000 ispitanika baca jedno novo svijetlo na sva dosadašnja ispitivanja, pogotovo nakon apsurdne situacije da ista agencija radi ispitivanje za dvije televizije s nacionalnom koncesijom i to u razmaku od par dana.

Pravo pitanje glasi-kako je to moguće i tko može garantirati da ispitivanje nije fabricirano i zašto se rezultati znatno razlikuju, bez obzira na prikazani broj ispitanika, odnosno uzorak. Agencija koja radi izravno za dvije konkurentske strane ili je neprofesionalna ili su obje ankete manipulativne.

Prije svega treba analizirati odnos rejtinga HDZ-a i SDP-a, te na statističku pogrešku, kao i na trend. Razlika između HDZ-a i SDP-a nije veća od plus ili minus statističke greške i u stvarnosti se radi o klackalici te s obzirom na kampanju koja traje u lijevo liberalnim medijima, primjetan je rast tih političkih opcija.

Svemu tome u prilog ide i orkestrirana, sinkroniziranja kampanja u potenciranju HDZ-ih afera bez obzira s koje strane su plasirane.

Rejting HDZ-a u potpunosti oslikava da politika približavanja stranke u centar i veliki utjecaj usvajanja liberalnih načela, HDZ-u neće donijeti očekivani broj mandata jer HDZ napuštaju tradicionalni birači. Brojka od 26,57 % preferencija, u stvarnosti ne oslikava ni da će članovi stranke i njihove obitelji dati svoj glas i izgledno je da će podrška HDZ-u kopnjeti i nije nemoguće, prije je izgledno da HDZ na izborima za EP doživi debakl.

Kod SDP-a / 20,83 % / je vidljivo da će njihova podrška iz dana u dan rasti, bez obzira na sukobe u toj stranci. Biračko tijelo SDP-a, postat će sve homogenije i izraženije. Istina iz tog okvira izdvojili su se oni koji daju svoju podršku Amsterdamskoj koaliciji ali to i je ona brojka koja je radila razliku na brojke s parlamentarnih izbora.

Veliki problem HDZ-u, ali i SDP-u može biti izlaznost veća od 30 % jer ona generira slabiji rezultat i manji broj mandata. SDP to može nadoknaditi agresivnom kampanjom na društvenim mrežama i sebi sklonim medija, dok HDZ u osnovi nema svoje medije i oni koji ih načelno podržavaju mogu im okrenuti leđa i uvesti u probleme. Birači HDZ-a ne vjeruju lijevo liberalnim medijima, neke ni ne čitaju.

Drugi veliki problem je korištenje referendumskih inicijativa protiv HDZ-a jer je premalo vremena prošlo od njih i priče kako su završile.

Osim anketa koje rade hrvatske agencije, još neke agencije iz našeg susjedstva rade ispitivanje i ono je na tragu ovih analiza jer daju po 3 mandata HDZ-u i SDP-u, a svi ostali mandati su rastezljivi, pa i oni desnih i suverenističkih opcija gdje rezultati mogu biti od 1 do 3 mandata.

Po svoj prilici na ovim izborima, profitirati mogu jedino SDP, Amsterdamska koalicija i Živi zid, sve ostalo će biti razočarenje.

Ante Rašić

Izborno ludilo: Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Kako je Mađar Zoltan Dani u ime ‘otadžbine Srbije’ prije 20 godina ‘pobedio’ NATO

Objavljeno

na

Objavio

Saveznička sila
wikipedia

Prije 20 godina (24. ožujka 1999.) započela je operacija “Saveznička sila” u kojoj su zrakoplovi NATO saveza 78 dana bombardirali vojne i strateške ciljeve u Srbiji, Vojvodini i na Kosovu.

U zračnim udarima na tadašnju “SRJ” sudjelovalo je više od 1.030 borbenih zrakoplova. Gubici NATO-a bili su: 2 poginula vojnika, 2 izgubljena zrakoplova i 30 bespilotnih letjelica. Srpska je strana imala 132-169 poginulih vojnika i 299 ranjenih, saveznici su im oborili 6 borbenih zrakoplova i uništili ili oštetili 52 oklopna vozila, a prema procjeni Human Rights Watch-a, poginulo je, nažalost i 489-528 civila.

Mada su angažirali velike snage (između 85.000 i 114.000 vojnika, 20.000 policajaca i oko 15.000 četnika, raznih paravojnih skupina, “specijalnih jedinica” i dobrovoljaca, uz jaku protuzračnu obranu i aktiviranje gotovo svih raspoloživih zračnih snaga), Srbi nisu imali šanse u srazu s daleko moćnijim i tehnički opremljenijim suparnikom.

Samim udarima prethodile su godine mukotrpnog uvjeravanja Miloševića da se odrekne sile kao sredstva za postizanje ciljeva, na što se on nije obazirao. Prekršio je sve donesene rezolucije UN-a, potpisane sporazume i dogovore i odredbe međunarodnog prava i tvrdoglavo nastavljao dalje. Nakon tri izazvana rata, krenuo je etnički očistiti Kosovo. I tada su ga Amerikanci (naravno, ne iz humanitarnih razloga, nego prije svega zbog svojih strateških interesa vezano za Kosovo) odlučili zaustaviti.

Milošević je u mjesecima prije same intervencije NATO-a glatko odbio sve mirovne prijedloge, pa i one što ih je u nekoliko navrata iznosio američki diplomat Holbrook koji je bio prilično sklon Srbiji. U nekoliko svojih posjeta Beogradu, on je proveo sate i sate pokušavajući urazumiti tadašnjeg predsjednika “SRJ”.

Posljednji put su se sastali u ožujku 1999. godine, kad je Holbrook ponudio Miloševiću prihvaćanje sporazuma u Rambouilletu (Kosovo bi dobilo natrag svoju autonomiju, albanske oružane snage – OVK bile bi razoružane, a na područje Pokrajine bile bi raspoređene mirovne snage i postrojbe NATO-a), što je ovaj odbio.

Ne rijetko srpski izvori napominju kako je operacija “Saveznička sila” bila nelegalna, jer Vijeće sigurnosti UN-a nije donijelo rezoluciju koja bi dopustila takvu intervenciju, ali pri tomu se zaboravlja da su Srbija i njezini satrapi u Crnoj Gori, te okupiranim područjima BiH i Hrvatske čitavo jedno desetljeće kršili sve moguće norme međunarodnog prava kao i deklaracije, preporuke i rezolucije UN-a, OESS-a, VE, EZ-a i drugih međunarodnih institucija i izigravali sve dogovore i potpisane sporazume koji su vodili miru, tvrdoglavo nastavljajući svoj agresivni osvajački rat metodama genocida i etničkog čišćenja.

Rezolucija VS UN-a nije bila moguća, jer se unaprijed znalo kako će Rusija staviti veto, pa se prešlo na dugotrajne pregovore u okviru NATO saveza. Najprije su Francuska, SAD i Velika Britanije izrazile stav da NATO može intervenirati i bez nove rezolucije UN-a, u čemu su im se uskoro pridružile Belgija, Španjolska, Italija, Njemačka, Danska i većina drugih članica ovog saveza.

Miloševiću nije bila dovoljna opomena niti to što su 1995. godine od strane NATO-a već izvršeni zračni udari na vojne položaje bosanskih Srba (operacija “Namjerna sila” – od 30. kolovoza do 14. rujna). Poslije svih krvoprolića što su ih uzrokovale srpske snage u BiH, međunarodnu zajednicu su dodatno isprovocirali masakri na ulicama opkoljenog Sarajeva, od kojih oni počinjeni u povijesnoj jezgri grada, na tržnici Markale prelili čašu strpljenja.

Prvi od njih dogodio se 5. veljače 1994. godine, kada su granate ispaljene sa srpskih položaja ubile 68, a ranile 144 osobe, a drugi 28. kolovoza 1995., pri čemu je ubijeno 43, a ranjeno 84 sarajevska civila. Već 27. svibnja 1992. godine, u svijet su doprle snimke masakra u ulici Vase Miskina, gdje su granate pale među građane koji su čekali u redu za kruh. Ubijeno je 26, a ranjeno 108 osoba. Sarajevo, nažalost, nije bilo nikakav izuzetak, jer su srpske snage istu strategiju provodile u svim ratnim zonama, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj.

Srpska je propaganda je nastojala relativizirati ove zločine, pa su njihovi mediji čak tvrdili kako je sve “namješteno” i “režirano”, a pojavile su se i monstruozne teorije o tomu da su same Sarajlije (odnosno, obrambene snage grada) planski izvršile masakre, kako bi za to optužili Srbe.

Tijekom svibnja 1995. godine, snage bosanskih Srba su počele uzimati pripadnike UNPROFOR-a za taoce (kako bi spriječile najavljene zračne udare) i vezivati ih za strateške objekte (mostove, dalekovode, vijadukte, u blizini vojnih objekata itd.), što je također imalo vrlo negativnog odjeka u svijetu.

I pored svih prethodnih iskustava i najava kako se njegova samovolja neće tolerirati u nedogled, Milošević nastavlja svoju hazardersku igru uvlačeći zemlju koju vodi i njezin narod u novu ratnu avanturu, iako je morao znati kako Srbija i Crna Gora nemaju nikakve šanse oduprijeti se neusporedivo nadmoćnijoj sili kakva je NATO savez. Neposredan povod za zračne udare na “SRJ” bio je masakr srpskih snaga u Račku, gdje su među 45 pobijenih albanskih civila bile i žene, djeca i starci.

U to je vrijeme već oko 800.000 Albanaca pobjeglo iz svojih domova, njih tisuće su ubijene, a čitava albanska sela su sustavno pljačkana i paljena. Regularne trupe (vojska i policija) smišljeno su puštale u svoje zone djelovanja paravojne formacije i skupine patoloških ubojica. Oni su služili za odrađivanje prljavih poslova genocida i etničkog čišćenja, što je bila strategija koju je srpski agresor koristio na svim područjima bivše SFRJ koja je osvajao. Treba napomenuti da se najčešće niti regularne snage nisu držale Ženevske konvencije i običaja ratovanja, pa se rat na Kosovu u ožujku 1999. godine pretvorio u projekt istrebljenja i progona albanskog stanovništva neviđenih razmjera.

Već prvoga dana zračnih udara NATO-a (24. ožujka) predsjednik Crne Gore Milo Đukanović kritizirao je “politiku sukoba s cijelim svijetom” i od Miloševića zatražio da prekine dosadašnju praksu koja vodi u sukobe, prijeti uzrokovanjem nevinih žrtava i opstojnosti zajedničke države, ali je pozvao i međunarodnu zajednicu na uzdržavanje od uporabe sile.

No, Miloševića u njegovoj posljednjoj samoubilačkoj ratnoj avanturi nije moglo zaustaviti ništa. Dok je na Kosovu tekla krv, kolone albanskog stanovništva bježale prema Albaniji, a njegovi “patrioti” haračili po selima i gradovima vršeći masovne zločine, paleći, pljačkajući i silujući, “vožd” se ponašao bahato i samouvjereno, gotovo uživajući u tomu što je zaratio sa zapadnim svijetom koji je konačno odlučio stati na kraj njegovoj samovolji.

 “Labuđi pjev” srpskog “vožda” od Kosova

Svjestan da predaja Kosova znači njegov trenutni pad, srpski “vožd” odlučuje produžiti agoniju – i svoju, ali i agoniju Albanaca, pa i naroda kojega politički predstavlja. Začudo, njegovo junačenje nailazi na masovnu potporu i on uoči i tijekom zračnih udara doživljava svoj posljednji uzlet, “labuđi pjev”, a Srbi se ponovno homogeniziraju kao u vrijeme velikog mitinga na Gazimestanu desetljeće prije.

Od studenata, preko vodećih intelektualaca, medija, crkvenih dužnosnika do običnih građana, studenata i srednjoškolaca u  Beogradu i drugim srpskim gradovima, Srbiju je zahvatio rijetko viđen patriotski naboj. Ogorčenost prema “trulim buržujima sa Zapada” koji “bez ikakvog razloga napadaju malu, ali ponosnu Srbiju”, samo zato “što neće da savije šiju pred njima – belosvetskim hohštaplerima”, dostiže svoj zenit uoči samih udara, kad se tisuće građana okuplja na javnim mjestima s uočljivim bedževima na grudima sa skicom mete i natpisom “TARGET”.

Ova riječ uskoro postaje sinonim za patriotizam i otpor “u ime Otadžbine”, pa se na mnogim masovnim skupovima ističe na džinovskim panoima, kao, primjerice, na sjeveru Bačke, u Subotici, početkom travnja 1999. godine (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=-kc03r-epG0).

No, kao i uvijek, Beograd je središte svega i tamo se diže najveća graja. Uvjereni u brzu i laku pobjedu protiv “NATO alijanse”, Srbi su uskoro primorani ipak progutati gorku istinu. Sve je započelo dezertiranjem vojnika s Kosova, od kojih mnogi odlaze kućama u “užu Srbiju” s oružjem.

U njihovu zaštitu skaču rodbina i građani, a središte pobune je grad Kruševac. General Nebojša Pavković i njegovi podređeni odugovlače s kažnjavanjem dezertera, što pogoduje daljnjem širenju  neposluha u redovima vojske i masovnog nezadovoljstva građana u Srbiji koji traže povratak vojnika kućama. Panici doprinose i glasine koje su se proširile a govorile su o “hiljadama mrtvih”, ali i sami zračni udari po unutrašnjosti Srbije i Vojvodine.

Što je posebno zanimljivo, nitko ne povezuje zračne udare s ponašanjem Srbije i Crne Gore, niti uzima u obzir činjenicu o ratovima što ih je Milošević izazvao.

No, unatoč svemu tomu, politička i vojna vrhuška na jedan tragikomičan način želi sve prikazati kao “srpsku pobedu”.

Kao ključni “argument” za to (vjerovali ili ne), poslužilo je rušenje jednog zrakoplova NATO-a.

Mađar Zoltan Dani – “srpski Obilić” novog doba

Već četvrtoga dana zračnih udara, srpska protuzračna obrana “nabola” je jedan NATO zrakoplov F – 117A Nighthawk (tzv. nevidljivi bombarder) i srušila ga u ataru nedaleko od srijemskog sela Buđanovci (općina Ruma), što je izazvalo opću euforiju. Njihova se propaganda dohvatila toga baš kao da je riječ o nečemu što odlučuje ratni sukob i ovaj po svemu minoran uspjeh protuzračnih snaga uzdiglo se na razinu prvorazredne senzacije.

Dulje vrijeme se nije niti znalo tko je novi “srpski Obilić” (jer su se mnogi otimali za svoj komadić slave i tako zamaglili stvar), no, istina je ipak izašla na vidjelo. Lovorov vijenac “pobednika” nad NATO snagama ponio je zapovjednik 3. raketnog diviziona PVO 250. raketne brigade VJ, potpukovnik Zoltan Dani, Mađar po nacionalnosti.

Javnost je njegov identitet doznala tek kad je napustio vojsku i otišao u mirovinu (2004.). Do tada se krio pod imenom Gvozden Đukić.

Dakako, “Obilića” nije se ostavljalo na miru. Uslijedili su demantiji onoga što je on izjavljivao, a njegovi su nadređeni nastojali zasluge za “pobedu nad NATO-om” pripisati sebi. Tako je siroti Mađar koji je (sasvim slučajno) postao “nacionalni junak” i prvi čovjek u povijesti koji je “pobedio NATO” uskoro zguran na marginu. Uspomenu na ovaj “junački čin” čuva još samo dokumentarni film snimljen u čast “velikog događaja” (“Drugi susret” – snimljen 2011. godine).

Film je osvojio 15-nagrada, ali (kako kaže glavni glumac), “nije bilo novca za marketing”, pa se izjalovila i prilika da se nakon kandidature za Oscara nađe među dobitnicima najveće svjetske filmske nagrade.

Uglavnom, danas malo tko u Srbiji zna za Zoltana Danija. Vjerojatno bi stvar bila posve drugačija da je F – 117A skinuo neki Jeremija, Tanasije ili Ljubivoje. To bi se već moglo uklopiti u srpsku patriotsku matricu.

Tamna strana rata na Kosovu – srpski zločini u vrijeme udara NATO-a

 Dosljedni u svojim zakulisnim igrama i prikrivanju vlastitih zločina, srpski su “patrioti” predvođeni Miloševićem nastojali dokazati kako je NATO “jedina opasnost za Kosovo” i da od savezničkih bombi ginu na tisuće Srba i Albanaca, te da ovaj narod napušta Pokrajinu i bježi, “ne od srpske vojske i policije nego od bombardovanja”.

Među ostalim, nastojali su ovo stanje kaosa i pomutnje iskoristiti kako bi pobili što više albanskog stanovništva i potom te masovne zločine pripisali zračnim udarima saveznika.

Jedna takva operacija organizirana je od RDB-a (Resora državne bezbednosti) u zatvoru Dubrava kod Istoka (gradića na sjeverozapadu Kosova) u razdoblju od 19. do 21. svibnja 1999. godine, kada je vatrom iz pješačkog naoružanja i ručnim bombama ubijeno najmanje 93 zatvorenika – Albanca. Egzekutori su bili zatvorenici KPD Zabela kod Požarevca (osuđeni za najteža krivična djela), koji su za tu prigodu privremeno “premješteni” u zatvor Dubrava – njih najmanje 13. Pratila ih je pošiljka oružja (12 puškomitraljeza, 39 automatskih pušaka, te veća količina ručnih bombi i streljiva) koja je službeno bila namijenjena “zatvorskoj straži”.

Nakon što su zatvorenici iz Zabele stigli na odredište, podijeljeno im je oružje – koje su uredno zadužili na revers i potpis. Uskoro je započeo masakr. Jednu skupinu Albanaca su pozvali u zatvorsku blagovaonu da im “podijele cigarete” i kad su stigli na njih otvorili vatru, dok je druga postrojena na igralištu u krugu zatvora i pokošena rafalima. Pokopani su u masovnu grobnicu (a možda i više njih, što nije do kraja istraženo).

Nakon ovog masovnog zločina, ubojice su nagrađene s po 20 dana dopusta, a najveći broj njih se više nije ni vratio u zatvor. Neki su nakon svega završili u inozemstvu. Čak je i RDB-u Srbije bilo teško zločince i kriminalce takvog kalibra držati pod kontrolom.

Srbi su tvrdili kako su zatvorenici stradali od NATO bombi, ali je istina izašla na vidjelo nakon što su pripadnici španjolskog kontingenta KFOR-a obavili ekshumacije i sudsko-medicinsku ekspertizu nad leševima jedne od masovnih grobnica u kojima su bile žrtve iz KPZ Istok.

Pronađeni su fragmenti ručnih bombi i drugih eksplozivnih sredstava kao i projektili iz streljačkog naoružanja, tako da nije bilo sumnje kako su žrtve usmrćene. Daljnjom obradom, Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu došlo je i do dokumenata (poimeničnih reversa s podacima o zaduženom naoružanju sa serijskim brojevima oružja), a utvrđene su i sve bitne okolnosti samoga događaja. (Opširnije: https://www.vreme.com/cms/view.php?id=988103)

Osim ovih planskih operacija ubijanja Albanaca s namjerom pripisivanja tih zločina NATO snagama, srpski su se zločinci služili i premještanjem leševa (što je bila praksa još iz vremena rata u Hrvatskoj i BiH) kako bi prikrili dokaze o masovnim egzekucijama.

Jedan od najvećih takvih grobnica pronađena je na području Batajnice, na poligonu Specijalne antiterorističke jedinice. Jedna od tih grobnica otkrivena je 2001. godine i iz nje je do sada ekshumirano 705 tijela žrtava, među kojima 75 djece, a istina o tomu izašla je na vidjelo zahvaljujući Fondu za humanitarno pravo iz Beograda.

Opskurna proslava “pobjede” u jazbini srpskog Führera

Uglavnom, ova je epizoda tragikomičnog srpskog junačenja završila tako što se vojska tadašnje “SRJ” povukla s Kosova, a Milošević morao potpisati tzv. Kumanovski sporazum (9. lipnja 1999. godine) kojim je pristao iz južne Pokrajine povući sve vojne i policijske snage, te je prepustiti upravi UN-a (na temelju Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti).

Bilo je to više nalik na kapitulaciju nego pobjedu, ali Milošević se nije dao zbuniti. U Beogradu je održana svečanost koja je, doduše, po atmosferi više sličila komemoraciji, ali su se na njoj podijelila odličja za “posebne zasluge i iskazanu hrabrost u odbrani Otadžbine od agresije”.

Teška koraka, izgubljen i poguren (posve nalik onom pravom Führeru iz Vučje jame u vrijeme kad su mu već otkucavali posljednji sati), srpski je “vožd” svojim generalima kačio kolajne i čestitao na “hrabrosti”.

Svaki neupućeni promatrač pomislio bi kako je to doista konačan pad srpskog Führera koji je krvavim tragovima obilježio posljednje desetljeće postojanja SFRJ, ali on se održao na vlasti gotovo godinu i pol nakon najnovijeg kosovskog poraza (sve do 5. listopada 2000. godine).

Na Vidovdan (obljetnicu mitskog srpskog poraza na Kosovu) 28. lipnja 2001. godine, Srbija je svoga “vožda” predala sudištu u Den Haagu. Simbolika je bila više nego jasna.

Nitko od onih koji su se u njega zaklinjali više od jednog desetljeća – slavili ga, klicali mu, pjevali mu pjesme – nije stao u njegovu obranu. Leđa su mu okrenuli i akademici, SPC, dojučerašnji poltroni, tajne službe, vojni vrh, pa čak i samo osobno osiguranje. Naravno, nisu razlog tomu bili izazvani ratovi i krv koja je godinama tekla “u ime srpstva i pravoslavlja”, pa niti mrtvački sanduci koji su s fronte stizali u Srbiju, nego nedosegnute granice “Zapadne Srbije” (Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag). To mu nikako nisu mogli oprostiti.

Kažu kako su zadnje riječi balkanskog krvnika što ih je na tlu Srbije izgovorio obraćajući se policajcima iz osiguranja u zračnoj luci Surčin, bile: “Braćo, jeftino ste me prodali”.

Naši susjedi ne mogu ili ne žele prihvatiti vlastitu prošlost

Srbija ni danas, 20 godina nakon zračnih udara NATO-a i bitke koja je za nju bila izgubljena prije nego je i počela, u velikoj većini ne želi prihvatiti istinu i spoznaju kakvo je zlo učinila susjedima – i koliko je štetu njoj samoj i srpskom narodu nanio režim Slobodana Miloševića kojega još uvijek mnogi slave.

Oni (uz časne izuzetke) još uvijek njeguju mit o vlastitoj bezgrešnosti i htjeli bi se prikazati žrtvom, što je jednako daleko od istine koliko i takav stav od realnosti.

Kod civilizirani naroda nema nikakvih dilema. Postoje neke univerzalne vrednote koje ljude čine onim što jesu, a u to spada i odnos prema žrtvama.

Najgore je što u ratnim sukobima ne rijetko stradaju civili, pa i žene i djeca. I u operaciji “Saveznička sila” bilo je, nažalost, civilnih žrtava.

Svaka žrtva zaslužuje pijetet. I tu nema povlaštenih.

Od djevojčice Milice Rakić iz Batajnice koja je poginula u NATO udarima, naši su susjedi napravili mit. Snimljene su bezbrojne reportaže, dokumentarni filmovi, napisane pjesme, postoji Facebook stranica s njezinim imenom: jednom riječju, to je dijete postalo simbolom “terorizma Zapada” i “nedužnosti Srbije”.

No, pita li se tko u Srbiji možda, koliko je djece ubijeno od njihovih bombi, strojnica i bodeža u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu? Samo u opkoljenom Sarajevu 1.600 mališana je završilo svoj životni put u prvim mjesecima i godinama postojanja. U Hrvatskoj su ubijena 402 djeteta, a samo u Slavonskom Brodu cijeli jedan razred, njih 28.

Prema (još uvijek nepotpunim) podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, u Bosni i Hercegovini ubijeno je 3.372 djeteta, od čega najviše u Sarajevu i istočnoj Bosni. Djeca su najčešće ginula od granata i snajpera, ili ubijana u masakrima nad vlastitim obiteljima.

U Hrvatskoj i BiH broj ubijene djece iznosi najmanje 3.774. Doda li se tomu i nepoznat broj ubijene djece na Kosovu, on zasigurno prelazi 4.000.

Dakle, broj ubijene djece u srpskoj agresiji na području bivše SFRJ, 8 do 10 puta je veći od ukupnih civilnih žrtava u Srbiji uzrokovanih zračnim udarima NATO-a. To su činjenice, ali brojke ne spominjem zato da bih bilo čiju žrtvu umanjio ili omalovažio. Želim samo reći da ćemo se vrtjeti u zatvorenom krugu dok god i drugima ne priznamo njihovu patnju.

Vječni pokoj maloj Milici Rakić i neka Bog da snage njezinim bližnjima da podnesu taj gubitak. Ali, zar i svi ostali mališani ne zaslužuju isto – koje god da su vjere i nacije bili?

Osjeća li tko u Srbiji barem moralnu odgovornost što je na prostorima bivše SFRJ ubijeno “u ime srpstva” više od 120.000 ljudi i preko 4.000 djece?

I jesu li Beograđani zaboravili kako su cvijećem ispraćali tenkove koji su odlazili u klaonicu Vukovara pobiti ono što je tamo još ostalo živo? Znaju li oni među njima koji i danas slave Miloševića, Mladića, Karadžića, Šljivančanina, Šešelja i druge zločince što čine i što ostavljaju i naslijeđe svojoj djeci?

Kad jednom budu u stanju prihvatiti istinu, onda će bolje razumjeti i sve ono što im se događalo u prošlosti.

No, sve su prilike da ćemo se još načekati dok se takvo što ne dogodi.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari