Pratite nas

Analiza

Ako Hrvatima vlast izaberu Bošnjaci, rušit će Pelješki most, tužiti RH za genocid…

Objavljeno

na

foto: HINA - Članovi predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Mladen Ivanić tijekom susreta s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović

Nedavni jednodnevni posjet ruskog šefa diplomacije Sergeja Lavrova Sarajevu, a potom i Banjoj Luci, koja je javnosti predstavljena kao dio ceremonije blagoslova temelja hrama koji će biti replika onoga iz Kremlja koji je srušen u Oktobarskoj revoluciji, više je nego jasna potpora Moskve tamošnjem čelniku Miloradu Dodiku na kojega se računa i nakon predstojećih izbora koji se u BiH održavaju 7. listopada, piše Zoran Krešić/VečernjiList

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan trebao je također u vrijeme predizborne kampanje stići u BiH, točnije u Mostar, kako bi nazočio otvaranju velikog kompleksa bivšeg hotela Ruža, no zbog kašnjenja radova to se ipak neće dogoditi. Tamo je trebao doći na poziv bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića kojemu je pokojni otac i predsjednik Alija Izetbegović, po Erdoğanovu kazivanju, ostavio ‘Bosnu u amanet (naslijeđe)’, te bi se time još jednom potvrdila privrženost, ali i utjecaj koji Ankara ima u ovome dijelu BiH. Hrvatskome članu Predsjedništva BiH Draganu Čoviću prije početka izborne kampanje u posjet je stigao premijer Andrej Plenković kako bi otvorio konzulat, što je bilo popraćeno oštrim reagiranjima dijela probošnjačkih političkih stranaka iz Sarajeva, a napose kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.

‘Poruka’ iz Sarajeva

Predstojeći izbori mogli bi na domaćem, ali i na međunarodnome planu štošta promijeniti u Bosni i Hercegovini te dodatno osnažiti utjecaj Rusije, Turske, ali i zaljevskih zemalja koje bi bile prekrupan zalogaj inicijativi regionalnih preslagivanja na kojoj posljednjih mjeseci rade prije svega SAD, a onda i Europska unija. Na unutarnjem planu moguća su dva raspleta, a najvažnija se utakmica vodi u izboru za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, na koju s bošnjačkim glasovima ponovno juriša Željko Komšić, koji je u dva navrata do sada i bio na ovoj poziciji, u razdoblju od osam godina između 2006. do 2014. godine. 
Najozbiljniji kandidat koji računa na glasove Hrvata, a kojih je u BiH ipak četiri puta manje od Bošnjaka, jest upravo Čović.

Uloga Predsjedništva BiH u ovoj je zemlji jako bitna, jer se ovisno o tome tko će biti izabran, uglavnom slaže vlast po hijerarhiji od države, preko entiteta do županija. Članovi Predsjedništva praktično daju smjer zemlji u vanjskoj politici, a po izvornom Daytonskom mirovnom sporazumu Vijeće ministara BiH, odnosno neka vrsta vlade, doslovno je njegovo pomoćno tijelo. Bez Predsjedništva BiH ne može se donijeti ni državni proračun. 
Druga nepoznanica uoči predstojećih izbora jest način na koji će se popuniti Dom naroda Federacije BiH, što je ustvari gornji dom parlamenta entiteta Federacije BiH koji je uspostavljen kako bi se napravio balans između Bošnjaka i Hrvata i onemogućilo stalno preglasavanje. U tome domu Hrvati imaju mogućnost nacionalnog veta. Ustavni sud BiH izbrisao je naime odredbe Izbornog zakona na zahtjev bivšeg predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Bože Ljubića, a koji je sada saborski zastupnik, pa ne postoji model izbora izaslanika za Dom naroda.

Bez Doma naroda Federacije BiH ovaj hrvatsko-bošnjački entitet a zatim i država BiH bili bi paralizirani, jer se u njezin parlament posredno biraju izaslanici upravo iz federalnog Doma naroda. Eventualni izbor Komšića u Predsjedništvo BiH glasovima Bošnjaka, te paraliza entitetskih i državnih vlasti izazvali bi najveću krizu od Daytona i u BiH bi se stvorilo plodno tlo za unutarnji institucionalni kaos i savršeno igralište za povlačenje destruktivnih poteza vanjskih igrača i stvaranje novog kriznog područja. 
Član Instituta za društveno politička istraživanja iz Mostara Milan Sitarski uvjeren je kako bi Komšićev eventualni izbor bio poguban za cijelu BiH.

– U slučaju trećeg izbora Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima znatno bi se smanjile već ionako male šanse za kompromis legitimnih predstavnika Hrvata i Bošnjaka oko izmjena Izbornog zakona BiH, nužnih za osiguravanje legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda, ali i za otklanjanje već izvjesne blokade velikog dijela političkog sustava BiH. Za to će politički predstavnici imati rok od tek četiri mjeseca po održavanju izbora, jer mandat Doma naroda PS BiH ističe polovicom veljače 2019. godine, a novi se ne može izabrati bez tih izmjena – smatra Sitarski.

On ovu ‘poruku’ Sarajeva o majorizaciji Hrvata vidi kao jasno ohrabrenje destruktivcima s bošnjačke političke scene za preuzimanje svih poluga vlasti i političko eutanaziranje Hrvata, ali i kao jasno opravdanje za otvaranje starih inicijativa o odcjepljenju od BiH u Banjoj Luci što su uostalom Srbi pokazali na referendumu 1992. kada su se usprotivili nezavisnosti BiH. On tvrdi kako bi to narušilo i odnose Zagreba i Sarajeva.

Majorizacija i asimilacija

– Ako rasplet bude negativan, jedino će Republika Srpska i županije u FBiH imati i zakonodavnu i izvršnu vlast s novim mandatom i punim legitimitetom, odnosi između RH i BiH će vjerojatno zahladnjeti, separatističke tendencije u RS-u će ojačati, kao i utjecaj Srbije i Rusije, dok će Bošnjaci biti na kušnji da se još snažnije oslone na Tursku. Zato je od ključne važnosti da Hrvati izađu na izbore dovoljno masovno da svojim glasovima izaberu svog člana Predsjedništva, ali i da se Bošnjaci okrenu utrci za svog člana – smatra Sitarski. Za hrvatsku eurozastupnicu podrijetlom iz Bosne i Hercegovine Željanu Zovko u slučaju bilo kakvih nestabilnosti Hrvatska će biti prva na udaru, jer bi na 1000 kilometara dugim granicama ojačao utjecaj neeuropskih sila.

– Jedino pravo rješenje za stabilnu situaciju nalazi se u rukama triju zajednica, a ako se izborni rezultati ne implementiraju tako da odražavaju volju sve tri zajednice, nestabilnost potpomognuta snažnim neeuropskim utjecajima dodatno bi ojačala separatizam, odnosno centralizam. U tom scenariju najizloženija takvim nestabilnostima bila bi Hrvatska, država koja ima najdužu vanjsku granicu EU, a koju dijeli s BiH. To predstavlja ogroman sigurnosni rizik te rizik za gospodarske odnose između dviju država – smatra europarlamentarka Ž. Zovko.

A prvi rizik, odnosno ispunjenje obećanja protkanih mržnjom, mogao bi se ostvariti već u sljedećoj godini te bi Hrvatska mogla platiti cijenu ‘bosanskog patriotizma’ Željka Komšića i probošnjačkih stranaka koje otvoreno negiraju Ustav BiH i njegova načela, te Daytonskog sporazuma koji je predvidio sva rješenja na koja se tamošnji Hrvati pozivaju. Majorizacija i asimilacija bosanskih Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda u BiH produbila bi posve sigurno negativan odnos prema RH.

Budi se istok i zapad

Već je Komšić, za razliku od ostalih kandidata za bošnjačkog člana BiH Predsjedništva, eksplicitno najavio kako će zatražiti žurno zaustavljanje gradnje Pelješkog mosta ili pak pokretanje tužbe protiv Hrvatske. Vjerojatno najopasnija je najava kako bi se Predsjedništvo BiH, u slučaju da dva probošnjačka kandidata budu u njemu, odlučilo za pokretanje i tužbe protiv Republike Hrvatske za agresiju na BiH pozivajući se na presudu Haaškoga tribunala protiv šestorice nekadašnjih dužnosnika Herceg-Bosne, a u kojoj su kao počinitelji navodnog zajedničkog zločinačkog pothvata navedeni i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman te ministar obrane Gojko Šušak. Niz je drugih odluka koje spore političari iz Sarajeva kao što je najava gradnje odlagališta nuklearnog otpada uz granicu BiH, a posebno ‘kivan’ je Komšić bio na, kako kaže ‘pljačku imovine BiH’ s korištenjem vodnog potencijala akumulacije Buško blato za hidroelektrane u Hrvatskoj.

No najveći bi problem mogla predstavljati činjenica da bi se u BiH mogla uspostaviti vlast koju tamošnji Hrvati neće prihvatiti što bi dovelo i samu opstojnost zemlje u pitanje, ali i službeni Zagreb pred veliko iskušenje kako se postaviti prema BiH, s kojom Hrvatska ima ogromni trgovinski suficit. Za aktualnog saborskog zastupnika Božu Ljubića, koji je i autor zahtjeva upućenom Ustavnom sudu BiH koji je bh. Hrvate vratio u političku utakmicu s presudom koja inzistira na izmjeni Izbornog zakona, predstojeći izbori u BiH nisu legalni, legitimni ni pravedni jer ne postoji Izborni zakon koji definira način biranja vlasti, a napose zbog činjenice da je omogućeno jedino preglasavanje Hrvata.

– Ovi izbori su kontaminirani miješanjem izvana i to i s istoka i sa zapada. Najmanje, ili nikako, onih koje se najviše proziva i koga se to najviše tiče, a to su Hrvatska i Srbija, jer u BiH živi dio njihovih naroda i morat će se prvi nositi s posljedicama eventualne destabilizacije u Bosni i Hercegovini nakon ovih izbora. Izborni proces je kontaminiran govorom mržnje, šovinističkim porukama na račun cijelih naroda, prijetnjama ukidanjem konstitutivnosti naroda čak i od kandidata za Predsjedništvo, što je eklatantno protuustavno, antidejtonsko i djelovanje. Nažalost, na to ne reagiraju ni predstavnici međunarodnih institucija, čiji je jedini mandat provedba Daytona. To sve prijeti daljom političkom destabilizacijom, narušavanjem ravnopravnosti naroda i građana, zastojem na euroatlantskom putu – navodi Ljubić na čiji je prijedlog u dnevni red Hrvatskog sabora uvrštena točka o donošenju “Deklaracije o položaju Hrvata u BiH i europskom putu BiH“.

Sidrište za Europu

I dok zaljevske zemlje grade cijela naselja u Bosni i Hercegovini mijenjajući čak i etnički sastav stanovništva u BiH, Turska preko BiH želi napraviti sidrište za širenje svog utjecaja u Europi, a Rusija s kremaljskim hramom želi pokazati da se ovdje i njih nešto pita, dotle se Europska unija ponaša posve izolirano, a službeni Washington trenutačno zanima samo rješenje o Kosovu između Prištine i Beograda. 
U takvim okolnostima nestabilne države perspektiva članstva u NATO savezu, koje je za BiH vjerojatno najvažniji vanjskopolitički cilj jer bi zajamčio nemogućnost raspada, apsolutno je upitna. Identično je i s približavanjem članstvu u Europsku uniju.

Od ostvarenja obaju ovih ciljeva logično najviše očekivanja imaju bosanskohercegovački Hrvati. Dapače, članstvo u ova dva saveza vide kao spasonosni izlaz iz stanja zamrznutog konflikta u Daytonu. Cementiranje BiH kao zemlje za koju se ne vidi rješenje s tendencijom da izgube status državotvornog naroda najviše šteti upravo bh. Hrvatima, zbog čega i masovno napuštaju zemlju bez nade. Međutim šteti i Republici Hrvatskoj koja u slučaju gubljenja strateške dubine u susjednoj zemlji dobiva snažnu prorusku i protursku ekspozituru na svojih 1000 kilometara granice.

Zoran Krešić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

16 spornih točaka iz ‘Marrakecha’ – traže se odgovori

Objavljeno

na

Objavio

Sporazum iz Marrakecha, odnosno UN-ov Globalni sporazum o migracijama ne izaziva kontroverze samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj koja je najčešća “željena destinacija” ilegalnih imigranata koji raznim rutama dolaze u Europsku uniju. Upravo zbog sporazuma vodila se jučer velika politička bitka u njemačkom Bundestagu i prilično je neizvjesno hoće li Njemačka potpisati ovaj nedorečen i nejasan dokument. Izdvajamo šesnaest točaka po kojima je njemački Bild tražio objašnjenje vlade, šesnaest točaka koje su i za Hrvatsku podjednako bitne, piše Bernard Karakaš/VečernjiList

1. Migracije su uvijek bile “izvor bogatstva, inovacija i održivog razvoja”, stoji u sporazumu. No na temelju čega je izveden taj zaključak?
Ova tvrdnja o dobrobitima imigranata i migracija jedan je od temelja sporazuma, no nigdje nije navedeno odakle su izvučeni ti podaci niti su priloženi bilo kakvi pokazatelji. Naravno, migracije mogu biti dobre za razvoj društva, no to nije uvijek slučaj niti je to zajamčeno.

2. Prema tekstu sporazuma, države potpisnice trebaju “zaštititi pravo na slobodu govora”, ali i “rasističkim medijima uskratiti financiranje”. Tko o tome odlučuje?
Znači li ovaj dio sporazuma da bi države trebale uvesti svojevrsnu cenzuru te gdje je granica do koje je dopušteno govoriti ili pisati protiv migracija. Znači li to da bi se manjak entuzijazma i potpore migracijama i imigrantima mogao odmah proglašavati rasizmom?

3. Liječnici i granični službenici trebali bi se ponašati prema imigrantima uzimajući u obzir njihov spol, ali i njihovo kulturno nasljeđe. Kako to objasniti i provesti?
Znači li to da muški liječnici ne bi smjeli liječiti imigrantice. Ujedno, znači li to da granični službenici ne bi smjeli zahtijevati od imigrantica da skinu veo kojim prekrivaju lice kako bi usporedili njihovo lice s fotografijom u putovnici?

4. Kako bi se izbjegla pojava ljudi bez državljanstva, djeci rođenoj na teritoriju druge države treba automatski dodijeliti državljanstvo zemlje u koju roditelji planiraju ići ili zemlje u kojoj je dijete rođeno. Krše li se time ustavi i zakoni zemalja EU?
Ovo rješenje podsjeća na zakonsko rješenje kakvo u ovome trenutku postoji u SAD-u, no nije u skladu sa zakonodavstvom zemalja članica Europske unije. I njemački i zakoni Republike Hrvatske kršili bi se kad bi se djeci rođenoj na njemačkom, odnosno hrvatskom teritoriju, u tranzitu, automatski dodjeljivalo državljanstvo, putovnica i domovnica.

5. Prema nacrtu sporazuma, “sankcije protiv ilegalnih imigranata trebale bi biti ponovno razmotrene i ukinute, bez obzira na to je li i sada riječ o proporcionalnim, nediskriminirajućim i balansiranim mjerama. Znači li to bezakonje?
Vrlo kontroverzan dio sporazuma budući da ono što nije kažnjivo u praktičnom je smislu dozvoljeno. U tom kontekstu ilegalni prelasci granica postali bi legalni. Ujedno, tko odlučuje jesu li mjere i politike pojedinih zemalja diskriminatorne ili ne?

6. U budućem sporazumu spoji kako je “pravo svih ljudi da posjeduju dokumente” te kako zemlje u koje migranti putuju trebaju izdati svoje dokumente. No je li to moguće u svim slučajevima?
Pitanje je odnosi li se ovakvo pravilo na sve slučajeve, odnosno što se događa s ilegalnim imigrantima koji tijekom svog putovanja jednostavno bace u smeće putovnicu svoje domicilne države i ustvrde kako putuju u Njemačku, Italiju, Francusku ili Hrvatsku. Treba li im ta zemlja odmah izdati dokumente?

7. Zabranjuju se “zločini iz mržnje” prema imigrantima. Što su “zločini iz mržnje”?
Njemačko, kao ni zakonodavstvo cijelog niza članica EU ne poznaje kategoriju “zločina iz mržnje”. Tko je taj tko će procjenjivati je li neki zločin počinjen iz mržnje ili ne. Uostalom, zločini su zločini, bez obzira na koga se odnosili i koga pogađali, i kazne su uvijek iste za sve počinitelje. Ne čini li se ovdje diskriminacija prema mogućim žrtvama zločina u njihovim domicilnim zemljama?

8. Slobodno kretanje imigranata i liberalizacija viznog režima su zajamčeni. No je li to uvijek ispravno?
Liberalizacijom viznog režima bilo bi olakšano kretanje radnika, no među njima i cijelog niza socijalnih slučajeva koji mogu narušiti sustave drugih država. Unutar Europske unije dosta je negodovanja zbog liberalizacije kretanja Bugara i Rumunja jer upravo iz ovih dviju zemalja dolazi veliki broj nezaposlenih primatelja socijalne pomoći u zapadnim državama EU. Zbog toga čak i dio zemalja članica traži da se uvedu svojevrsne liste država na koje se liberalizacija kretanja ljudi ne bi odnosila, bar ne u ovolikoj mjeri kakva je danas. Pitanje je kako bi pravilo liberalizacije kretanja ljudi koristili imigranti iz zemalja Bliskog istoka, središnje Azije ili Afrike.

9. Prema nacrtu, “koordinirana kontrola granica” trebala bi osigurati “siguran prelazak granica”. Što to znači?
I u ovome trenutku kontrola granica između dviju država koordinira se između njihovih graničnih službi. Je li ovdje riječ o nečemu što do sada nije navedeno ili je možda u pitanju normalizacija procedura koje se sada provode samo u iznimnim slučajevima?

10. “Ciljani programi potpore” kojima se potiču “trgovinski i poduzetnički pothvati imigranata” trebaju biti financirani. Tko to plaća i postavlja li to poduzetnike zemalja primateljica u neravnopravan položaj?
Iz državnog proračuna potrebno bi, dakle, bilo sufinancirati pokretanje tvrtki i poslova imigranata, pri čemu stanovnici zemlje primateljice, bila to Njemačka, Hrvatska ili neka treća zemlja, na takve potpore ne bi mogli računati. Ovime se ruši načelo tržišnog natjecanja, ravnopravnosti, ali se i uvodi i svojevrsna diskriminacija domaćih tvrtki koje pune državne proračune iz kojih bi se financirala njihova konkurencija koju osnivaju imigranti.

11. Marakeški sporazum predlaže i “međusobno priznavanje stranih kvalifikacija, kao i neformalnog obrazovanja”. Je li razina obrazovanja doista ista?
Vrlo je veliko pitanje stvarne vrijednosti kvalifikacija jer je teško uspoređivati visokoškolske ustanove u zapadnom svijetu i zemljama Trećeg svijeta. Prema njemačkim standardima, razina znanja inženjera iz Sudana sada ne udovoljava toj tituli, odnosno nije moguća nostrifikacija. Slična je stvar i s cijelim nizom ostalih fakulteta. I što učiniti s liječnicima koji su diplome stekli u Addis Abebi ili Kinshasi. Treba li im bez ikakvih nostrifikacija omogućiti, na primjer, izvođenje operacija u europskim bolnicama?

12. Radnici migranti svih razina obrazovanja trebaju primiti socijalnu zaštitu. Do koje razine?
Naravno, socijalnu zaštitu zaslužuju svi ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo ili zemlju rođenja. No tko će definirati do koje se razine uvode socijalna prava imigranata te hoće li ona biti manja, veća ili jednaka pravima domicilnog stanovništva u zemljama primateljicama?

13. Prema navodima iz sporazuma, vlade zemalja trebaju “izbjeći polarizaciju i ojačati povjerenje javnosti u migracijsku politiku”. Kako to ostvariti?
Već je sada javnost europskih zemalja dobrim dijelom skeptična prema migrantima i procesima ilegalnog useljenja. Ne samo u Mađarskoj, Italiji ili Austriji već i u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Kako se ijedna zemlja može obavezati da će djelovati na javno mnijenje i što ako u tome ne uspije.

14. Nacrt Sporazuma iz Marrakecha poziva se na “pozitivne učinke” i “pozitivne doprinose” imigracija. No gdje je druga strana priče?
U cijelom se sporazumu na više mjesta ističu pozitivni učinci migracija i doprinosi koje one daju društvu. No problem je u tome što se prikazuje samo jedna strana priče te se nigdje ne spominju i negativni učinci migracijskih procesa koji neosporno postoje pa se stječe dojam da je sporazum neobjektivno pripremljen.

15. Sporazum nalaže i ponovno ujedinjenje obitelji imigranata. Kako to izvesti i do koje razine?
U nacrtu sporazuma ne definira se tko plaća ponovno ujedinjenje obitelji imigranata, odnosno tko plaća trošak njihova smještaja i boravka u zemlji primateljici, ali ni što znači pojam obitelji. Je li riječ samo o supružnicima i djeci ili i o široj obitelji.

16. Možda najbitnije pitanje: zašto se u sporazumu na 45 mjesta navodi da se države potpisnice obvezuju?
Iako se Sporazum iz Marrakecha predstavlja kao “skup preporuka”, na čak 45 mjesta u dokumentu navodi se da se potpisnice na nešto obavezuju. Istovremeno u preambuli piše – Globalni pakt jača suvereno pravo država da sami određuju vlastitu migracijsku politiku.

VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je po treći put bošnjačkim glasovima oktroisani insan na izboru za hrvatskog člana Predsjedništva te postao legitimni bošnjački član Predsjedništva i ubrzo (20.11.) će preuzeti svoje mjesto kao bošnjački član Predsjedništva zajedno sa srpskim članom Predsjedništva, Dodikom, i članom Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, Džaferovićem.

Jednostavnom analizom, tj.pogledom na kartu gdje većinski žive Hrvati a gdje je Komšić dobio najviše glasova, može se zaključiti da je Komšić gotovo sve glasove dobio od Bošnjaka.

To je nepobitna činjenica ali nas to ovdje ne interesira. Ovdje ću pokušati djelimično analizirati Komšićev utjecaj na glasovanje sarajevskih Hrvata.

Iz ličnog kontakta sa ostalim Hrvatima u Sarajevu, obitelj i prijatelji, mi je jasno da gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića.

Ali za koga su glasali na ovim izborima a za koga na prošlim?

Moje iskustvo, a i rezultati na izborima, govori da sarajevski Hrvati zbilja ne glasaju većinski za HDZ.

Mislim da sarajevski Hrvati i sarajevski Srbi uglavnom glasuju za Našu stranku (mlađi ljudi) ili za SDP (starija generacija) ali za ovu potvrdu bi trebala malo dublja analiza. Ono što ću analizirati ovdje jeste utjecaj Komšića na odnos Hrvata prema Čoviću i HDZu.

„Gradsku zonu“ u Sarajevu čine četiri općine (od zapada prema istoku), Novi Grad, Novo Sarajevo, Centar i Stari Grad.

U periodu od početka rata do danas ogroman broj Hrvata je napustio Sarajevo u raznim pravcima tako da je broj Hrvata koji glasuju na izborima relativno mali.

U općini Novi Grad je 2014. godine za HDZ glasovalo 443 osobe a za Dragana Čovića 597 osoba. To su dakle osobe koje su tako glasovale na izborima na kojima nije bilo Željka Komšića.  Četiri godine poslije, 2018. godine, u općini Novi Grad za HDZ su glasovale 534 osobe (porast od 20.54%) dok je za Dragana Čovića glasovalo 889 osoba što je porast od čak 48.91%. Izbori u 2018. su izbori u kojima se Komšić kandidirao.

U općini Novo Sarajevo u 2014. godini je za HDZ glasovalo 500 a za Dragana Čovića 689 osoba dok je u 2018. godini za HDZ glasovalo 586,  osoba (porast od 17.2%) a za gospodina Čovića 920 osoba (porast od 33.53%).

Općina Centar je slična prethodnim općinama. Na izborima iz 2014. godine, na kojima nije bilo Komšića, u općini Centar je za HDZ glasovalo 261 osoba a za Čovića 453 osobe dok je 2018. godine kada se kandidirao Komšić za HDZ glasovalo 337 osoba (povećanje od 29.12%) a za Čovića 640 osoba (porast za 41.28%).

Potpuno ista situacija je naravno i u općini Stari Grad u kojoj je na izborima 2014. godine za HDZ glasovalo samo 41 osoba a za Čovića 76 osoba da bi četiri godine poslije, 2018. godine, za HDZ glasovalo 70 osoba (+70.73%) a za Dragana Čovića 108 osoba (+42.11%).

Dakle, u sve četiri gradske općine se broj glasova za HDZ a i za Dragana Čovića povećao i to za 17.2% do 70.73%. Ukupni porast glasova, kada uzmemo u obzir sve gradske općine, za HDZ je 22.65% a za gospodina Čovića 40.89%. Željko, ljevičar alkoholičar koji jedva preživljava i izmiruje rate kredita sa svojih jadnih 6000-7000KM, je dakle utjecao na sarajevske Hrvate na način da je nas čak 40.89% više glasalo za Dragana Čovića nego prije četiri godine.

Sem što je radikalizirao sarajevske Bošnjake uspio je HDZirati sarajevske Hrvate kojima su, iako uglavnom antiHDZi, odjednom Dragan Čović i HDZ postao prihvatljiv. Vjerujte mi na riječ kada kažem da sarajevski HDZ i Trlin to apsolutno ničim zaslužili nisu. Sve je to zasluga gospodina Komšića. Postotak Hrvata koji je 2018 godine glasovao za HDZ i Čovića je vjerojatno i veći obzirom da je veliki broj Hrvata pobjegao iz Sarajeva u zadnje četiri godine.

Samo još da dodam da je velika šteta za HDZ i HNS što ranije nekako nisu uključili Našu stranku u pregovore o izmjeni Izbornog zakona jer bi HDZ, nakon radikalnih izjava predsjednika Naše stranke Kojovića u kojima govori da je za Našu stranku neprihvatljivo da se implementira presuda Ustavnog suda BiH (najvišeg tijela u BiH) kao i da će se za svoje ljudsko pravo, ljudsko pravo na popis iz 1991. godine, boriti ako treba do Strasbourga vjerojatno utrostručio svoje glasove od Hrvata u Sarajevu. Jedina svijetla točka Naše stranke za sarajevske Hrvate je trenutno još Boriša Falatar ali ne bi me čudilo da ga izbace ubrzo iz stranke ili da se Falatar vrati u Pariz. Da su uključili Našu stranku ranije u pregovore možda bi HDZ čak prešao i izborni prag u Sarajevu a Dražen Trlin bi se nakon 20ak godina smucanja po HDZ listama konačno negdje pošteno uhljebio (Sarajevska županija).

Hrvat iz Sarajeva/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari