Pratite nas

Kolumne

Ako itko potopi Agrokor, to će biti strvinari iz hrvatske oporbe

Objavljeno

na

Ne damo Hrvatsku i Agrokor strvinarima, ponavljaju Bernardić, Maras, Pernar, Grmoja, Lovrinović, Beljak…

To je tim hrvatske oporbe koji kreće u rušenje Vlade Andreja Plenkovića.

Nije prvi put, no sada u rušenje, kažu, kreću da bi srušili “zločinačku organizaciju” i spasili Agrokor.

Premda ovaj oporbeni tim lidera objektivno mnogima može djelovati tek kao strašan san, u svijetu u kojem se događaju i čudnije stvari pomislimo da je takvo što ipak moguće. Politička destrukcija može dati rezultata, može i uspjeti u nekim kriznim političkim okolnostima, i tada se iz sna prelazi u javu, piše Davor Ivanković / Večernji list

Zamislimo, dakle, da Bernardić, Pernar i ekipa kreću u spašavanje Agrokora. Istina, kasne šest mjeseci, no zadnje vijesti kažu da je tzv. lider oporbe Bernardić naložio stvaranje kriznog tima SDP-ovih ekonomskih stručnjaka koji će tražiti put spasa za Agrokor.

SDP zapravo kasni puno dulje od šest mjeseci, jer u spasilačkom timu sjede redom bivši ministri Vlade Zorana Milanovića koji u svoje četiri godine boravka u Banskim dvorima ne da se nisu bavili već tada vidljivim problemima Agrokora, nego je Milanović odbio Todorića kada je ovaj tražio osobni razgovor.

Možemo zaključiti da se još tada SDP držao politike guranja problema pod tepih. Osnivanjem tog tima Bernardić pokušava barem malo uozbiljiti svoje političko djelovanje u ovoj krizi, što je obećavajuće jer potvrđuje da je i sam svjestan šupljine svojega političkog angažmana. Ipak, nakon šest mjeseci to jest prvi opipljivi pomak SDP-a koji je od početka krize jedino uspio u ožujku pokrenuti call centar za ugrožene dobavljače Agrokora.

Ovaj Bernardićev tim za smicanje “zločinačke vlade” on vjerojatno doživljava kao antistrvinarski. U akciju su krenuli s parolom “ne damo Hrvatsku strvinarima iz američkih fondova” i ubrzo je to postao poklič i Bernardića i Grmoje i ostalih iz tima, što je jako zanimljiva koincidencija s obzirom na to da je taj poklič prvi pokrenuo navodni bloger Ivica Todorić.

To sljubljivanje argumenata Todorića i oporbe i jest glavni problem revolucionarne ekipe koja je sve donedavno baš Todorića držala glavnim problemom i lopovom u ovoj priči.

Sjetimo se da je na početku krize upravo Plenković bio optuživan da ljestve drži Todoriću, a ne Hrvatskoj. Što se to moralo dogoditi u Bernardićevoj i glavama ostalih oporbenih genijalaca da sada izgleda da upravo oni drže ljestve ne samo Todoriću, nego i ruskom Sberbanku. Pri tome, objektivno, priča o američkim strvinarima već se pokazala šupljom kada je objavljen popis 33 kreditora koji su dio tog “strvinarstva”.

Drugi najizloženiji i najizdašniji nakon američkog Knightheada ruska je državna banka VTB, a treća Zagrebačka banka. Tu su i Goldman Sachs i niz poznatih stranih i hrvatskih banaka i investicijskih fondova, a njih 33 podijelilo je rizik ulaganjem milijardu eura keša u potonuli Agrokor.

Objavom te liste postalo je jasno da je to ozbiljna ekipa i da poklič “pažnja, strvinari” više ne prolazi. U takvoj situaciji svi već postavljaju pitanje zašto je Plenković protiv istražnog povjerenstva jer mnogi bi mu, naprotiv, savjetovali da je mudro tu poduprijeti oporbene Sherlocke i Poirote, pa neka se zabavljaju s istraživanjem povijesti Agrokora.

No, dobri poznavaoci Plenkovića kažu da se on “nažalost” zakona drži k’o pijan plota, a tamo piše da kad počnu istrage povjerenstva nema. Drugi kažu da bi se postojanje povjerenstva i stalno javno fokusiranje na Agrokor negativno odrazilo na vrijednost Agrokora, a dio dugova bit će, konačno, pokriven upravo suvlasništvima.

Znalci imaju odgovor i na zagonetku zašto na roll-up ugovoru stoji ime “nesmjenjivog” Ante Ramljaka. To je, kažu, dodatan osigurač kreditora za slučaj da Plenkovićeva Vlada padne, a brigu o njihovu ulaganju u još uvijek polumrtvi Agrokor preuzmu Bernardić, Maras, Pernar, Grmoja, Lovrinović, Beljak… Stoga, oprez. Ako itko potopi Agrokor, to bi mogli biti strvinari, ali oni politički iz hrvatske oporbe,  piše Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari