Pratite nas

Politički rentgen

Ako je moglo ‘Lex Perković’, zašto ne bi moglo ‘Lex Tito’ ili ‘Lex Manolić’?

Objavljeno

na

Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. rezoluciju nazivaVažnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih totalitarnih režima. U njoj se između ostaloga podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”. U istom dokumentu također  poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim.

Ova rezolucija samo je još jedan dokument u nizu koji se kontinuirano i podjednako snažno naslanja na rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 1096 i broj 1481 o neupitnoj  potrebi osude komunističkog režima i komunističkih zločina, kao i o osudi svih totalitarnih režima u povijesti. U Republici Hrvatskoj o toj temi najupečatljivije govori naša deklaracija donesena u Hrvatskom saboru, 30. lipnja 2006., pod predsjedanjem predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa, koja slijedi upute rezolucija i deklaracija iz EU i koja nedvojbeno traži osudu komunističkog totalitarnog režima bez ikakvog ostatka.

Deklarativne osude, bez obzira na pokazanu dobru političku volju, uglavnom nemaju nikakav učinak, ako deklaracije i rezolucije ne slijede podzakonski i zakonski akti, koji bi ta pitanja efikasno i učinkovito regulirala na jedini mogući pravni način. S obzirom da je Hrvatska članica Europske unije i da u svim drugim slučajevima bespogovorno slijedimo naputke, regule i pravnu stečevinu EU, postavlja se logično pitanje zbog čega u Republici Hrvatskoj zakonodavna vlast izbjegava donijeti zakonske okvire o temama koje bolno opterećuju hrvatsko društvo, izazivaju razdor i štetne podjele u društvu, što se kao posljedica reflektira na svekoliko stanje duha u hrvatskom narodu? Bez ikakve sumnje se može tvrditi, da tavo stanje duha hrvatske nacije direktno utječe na prijeteći demografski slom, pogoduje klimi zaustavljanja procesa tranzicije iz komunističke dogovorne ekonomije u tržišnu ekonomiju što za posljedicu ima snažno bujanje uvoznog lobija na štetu domaće poljoprivredne i druge industrijske proizvodnje. Takvo stanje duha naše ekonomije za posljedicu ima bujanje korupcije koja je rak rana našeg društva.

„Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ pod predsjedanjem akademika Zvonka Kusića u svojim zaključcima je pozvalo sve dionike u hrvatskom društvu na javnu raspravu o ovim tegobnim povijesnim pitanjima i pozvalo nas je na  predlaganje donošenja zakonskih i podzakonskih akata radi konačnog pravnog reguliranja ovih pitanja, kako bi sudovi mogli imati ujednačene kriterije prema svima onima koji na bilo kakav način veličaju propale diktatorske i zločinačke režime i ideološke nositelje tih režima. Zbog toga je od institucija Hrvatske države potrebno zahtijevati na svim društveno političkim razinama  da i u ovom slučaju Republika Hrvatska ispuni rezolutne zahtjeve Europske unije kako i inače to poslušno činimo u svim drugim slučajevima kao ravnopravna članica Europske unije i svih drugih međunarodnih asocijacija.

Nije li konačno došlo vrijeme za donošenje zakona „Lex Tito“ ili ćemo ponovno svjedočiti donošenju sličnih zakona kakav je bio zakon Zorana Milanovića „Lex Perković“, kojim se na silu željelo spasiti zločinačku prošlost i zločinačku budućnost dokazanim udbaškim zločincima iz olovnih vremena komunističke diktature?

Ili ćemo šutke promatrati kako nas te iste mentalno komunističke snage nepogrješivo vode u neku novu, treću  jugoslavensko-regionsku  tvorevinu kao novu „tamnicu hrvatskog naroda“?

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u svom je nastupnom govoru prigodom njene formalne kandidature za još jedan petogodišnji mandat na Pantovčaku snažno naglasila rast međunarodnog položaja Republike Hrvatske, poglavito na temelju njene inicijative „Tri mora“ kojom Republiku Hrvatsku želi čvrsto usidriti u srce kršćanske Srednje Europe, gdje smo oduvijek kulturološki i pripadali nasuprot svim tajnim i javnim idejama o nekakvom novom „regionu“. Možda u toj ideji „Tri mora“ koju  iskreno i podjednako snažno zagovara predsjednik Donald Trump, leži odgovor na pitanje zbog čega već 5 godina određene političke grupacije potpomognute mainstream medijima u Hrvatskoj besprimjerno sotoniziraju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović što u nedostatku pravih argumenata često prelazi u klasičan seksizam i klasično nasilje prema ženi. U tom svjetlu mogli bi analizirati i posljednju smišljenu diverziju protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kada je u javnost iscurio papir s komunikacijskim uputama za govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Unutarnji i vanjski neprijatelji predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, znajući da neće moći polemizirati s činjenicama iz njenog prvog mandata kao na tekućoj traci fabriciraju morbidne banalnosti kako bi do kraja omalovažili sve ono vrijedno što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović učinila tijekom svog prvog mandata.

Vrhunac cinizma mogli smo vidjeti u izjavi gospodina Josipa Manolića kad on kaže da će na predsjedničkim izborima pobijediti „njihov kandidat Zoran Milanović“!  Postavlja se logično pitanje, tko su to „ONI“ koji su kandidirali svog favorita Zorana Milanovića, a tko smo to „MI“ koji smo se snažno suprotstavili njegovoj gubitničkoj vladavini u kojoj je donesen zakon „Lex Perković“, u kojoj nikada nije pronađen crtač „svastike“ na Poljudu što je Hrvatskoj u međunarodnim okvirima nanijelo silnu štetu. Glede „svastike“ na Poljudu kristalno je jasno da se udarilo na kult hrvatskog nogometa koji je izravno u brendiranju Hrvatske pod idejnom začetnicom i snažnim vodstvom Kolinde Grabar Kitarović bio simbol prepoznatljivosti pobjedničke hrvatske nacije. Njeno ponosno predstavljanje Republike Hrvatske u prepoznatljivim nacionalnim bojama izvrgnuto je ruglu od svih onih koji zapravo čine Titoističku, neojugoslavensku regionalnu reprezentaciju. A njihova jugo nostalgičarska imena i prezimena su poznata hrvatskoj javnosti, no ipak evo mali podsjetnik na one koji su ujedno i rušilačka snaga uperena protiv Kolinde Grabar Kitarović: Tomislav Jakić, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavićić, Dragan Markovina, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić, Tomislav Klauški, Žarko Puhovski…… I ako njihovim imenima dodamo i imena njihovih ideologa, izbornika i trenera kao što su Josip Manolić, Stjepan Mesić, Budo Lončar, Ivo Josipović, Milorad Pupovac i ostala bulumenta, a svima je zajedničko to da im je Tito najveći sin hrvatskog naroda, bit će nam kristalno jasno tko i zašto ne želi predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović na Pantovčaku koja je Titovu bistu poslala u ropotarnicu povijesti. Titoisti to ne opraštaju! Nisu li imena i prezimena te integralne neojugoslavenske reprezentacije zapravo najbolja preporuka onima koji pripadaju grupi „MI“, za koga glasovati na predstojećim predsjedničkim izborima?

Zbog svega navedenog potpuno je opravdano retoričko pitanje iz naslova: „Ako je moglo „Lex Perković“, zašto ne bi moglo „Lex Tito“ ili „Lex Manolić“?

 Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Politički kapitalac Anto Đapić

Objavljeno

na

Anto Đapić je proveo posljednjih deset godina u  svojevrsnoj političkoj samoizolaciji žestoko optuživan sa svih strana da je upravo on razbijač pravaške, a time  i cjelokupne desne političke pozornice u Hrvatskoj. Bilo je razumno očekivati da će se njegovim odlaskom u političku sjenu, pravaška politička scena revitalizirati, rasti i ponovo postati relevantan politički čimbenik s nekim novim liderima koji su valjda pravovjerniji, pošteniji i bolji Starčevićanci, pravaši i lideri pravaštva od samog gospodina Ante Đapića. Pravaška scena u Hrvatskoj kratkotrajno je prodisala dolaskom Tomislava Karamarka na svjetla političke pozornice kada je pod okriljem HDZ-a formirao pobjedničku Domoljubnu koaliciju, no vrlo brzo ta ideja konzervativne revitalizacije je bila urotnički zgažena, pa je rušenjem Tomislava Karamarka nastavljeno smišljeno devastiranje bilo kakvog pravaštva, konzervatizma i domoljublja. Modus operandi uništavanja desnog političkog spektra u Hrvatskoj u režiji mentalnih komunista, jugonostalgičara, Titoista i regionalnih konfederalista podjednako snažno na svojim plećima su osjetili svi akteri Karamarkove domoljubne koalicije. Istom snagom su bili napadani Ruža Tomašić, Pero Čorić, Ivan Tepeš, a pravi medijski pogrom i linč doživio je Zlatko Hasanbegović koji je uz Karamarka izrastao u pravu političku zvijezdu desnog političkog spektra. Isti taj križni put, od istih neprijatelja proživljavao je i Anto Đapić tijekom svoje cijele političke karijere kako bi ga konačno maknuli, ušutkali i potpuno marginalizirali. I ne samo to!? Lijevi mainstream je učinio sve da ga sotonizira i marginalizira, a agresivni dio desnog političkog spektra, Antu Đapića je na toj agendi proglasio veleizdajnikom pravaške misli.

Danas, kada desni politički spektar ima snažnog zagovornika u liku i djelu kultnog voditelja TV emisije Bujica Velimira Bujanca, koji već više od 5 godina snažno promovira aktere desnice i desne politike u Hrvatskoj, svjedočimo da je pravaška i domoljubna scena recentno razmrvljenija više nego ikada prije. Nedavno smo bili svjedoci raspada stranke Neovisnih za Hrvatsku, stranke za koju se činilo da je najpotentnija stranka desnice vođena Brunom Esih i Zlatkom Hasanbegovićem. Iste mračne, lijevo-desne snage koje su Antu Đapića svojevremeno tjerale u zamku trulih kompromisa, u kojekakve lokalne neprincipijelne koalicije, da bi ga potom optuživale za veleizdaju pravaške ideje, uspješno nastavljaju sa svojom rabotom uklanjanja onih politika s hrvatske političke scene koje prvenstveno smetaju dvjema najvećim strankama u Hrvatskoj, SDP-u i HDZ-u.

Antu Đapića s pravom možemo nazvati političkim eruditom i  kapitalcem. Njegov politički put od utemeljitelja Osječkog HDZ-a, visokih funkcija u ratnom i poratnom HSP-u, njegovo obnašanje dužnosti ratnog  načelnika  HOS-a, njegov ratni put, njegovih pet mandata zastupnika u Hrvatskom saboru i dva izbora za gradonačelnika Osijeka, dovoljno govori o kakvom se političkom kapacitetu radi. Svima koji lik i djelo Ante Đapića žele iskreno promatrati u cjelini treba osvijetliti i činjenicu njegove plodonosne  suradnje s predsjednikom Tuđmanom. Nakon što je HOS 1993. godine presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske legitimno inkorporiran u sastav Oružanih snaga Republike Hrvatske sa svim svojim znakovljima, uključujući i pozdrav „Za dom spremni“, oko čega se i danas lome koplja, Anto Đapić je u otvorenom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom stavio na raspolaganje 4-5 tisuća HOS-ovih dragovoljaca za presudne oslobodilačke akcije Bljesak i Oluju iz čega je vidljivo koliko je predsjednik Tuđman imao povjerenja i u Antu Đapića i u HOS-ove postrojbe. Znakovitu pobjedu, koja se očituje u nedavnoj presudi Općinskog suda u Sisku, da je pozdrav  „Za dom spremni legalni i službeni znak ratne postrojbe HOS-a koji je izraz volje i legaliteta vlasti RH“, gospodin Anto Đapić može pripisati i sebi bez ikakvih kompleksa.

Od brojnih političkih inicijativa koje je Anto Đapić kao predsjednik parlamentarnog HSP-a kreirao treba izdvojiti jednu znakovitu. Anto Đapić i njegov HSP prvi su u Hrvatskoj 1999. godine, sluteći što nas čeka nakon smrti predsjednika Tuđmana, predložili cjeloviti zakon o lustraciji.

U svijetlu današnjih događanja, poglavito ako Antu Đapića promatramo kao još jednog potencijalnog predsjedničkog kandidata na desnom političkom spektru kojega je trenutno zauzeo Miroslav Škoro, za očekivati je, da će se upravo između ta dva kandidata voditi beskompromisna borba za svaki glas hrvatske desnice. Postavit će se logično pitanje, tko je od njih dvojice autentičniji predstavnik desnice i zašto? Politička sučeljavanja i utakmice između  Ante Đapića i Miroslava Škore imaju svoju genezu, osobito ako birači žele uspoređivati uspjehe ta dva političara. Naime, na izborima za gradonačelnika Osijeka 2008. godine Anto Đapić je do nogu potukao kandidata i miljenika  Sanaderovog HDZ-a Miroslava Škoru, pobijedivši ga s gotovo duplom razlikom. Postavlja se logično pitanje, kako to da Sanaderov Miroslav Škoro uz svu pomoć liberalne Radmanove HRT i cjelokupnog mainstreama nije u svom rodnom Osijeku dobio naklonost svojih sugrađana već je poražen od kontroverznog Ante Đapića? I ne samo to!? Nakon tog teškog poraza Miroslava Škore i HDZ-a u Osijeku koji im je bio važan kao utvrda i glavni grad Slavonije i Baranje, Ivo Sanader je pod svaku cijenu, moralnim i nemoralnim ponudama, pokušao nagovoriti Antu Đapića da mjesto gradonačelnika prepusti Miroslavu Škori. Kada Anto Đapić na to nije pristao, znajući tko je Ivo Sanader i kada je iz inata i pragme da se izbjegnu novi izbori ušao u neprincipijelnu koaliciju sa SDP-om na lokalnoj razini, tada su ga proglasili veleizdajnikom pravaške ideje. A da je pristao na Sanaderove nemoralne ponude vrlo brzo, Sanaderovim padom, postao bi još veći veleizdajnik i vjerojatno amoralni lopov!?

Premda se činilo da se Anto Đapić u posljednje vrijeme potpuno uklonio iz politike to se nije dogodilo i to je bio samo privid. Ako znamo da je politika strast i onaj tko se inficira politikom teško se toga može riješiti, onda je potpuno logično da je strastveni političar i vrsni retoričar Anto Đapić osnovao novu stranku DESNO- Demokratski savez nacionalne obnove. Aktivno je sudjelovao u nemogućem zadatku ujedinjenja svih desnih političkih subjekata u Hrvatskoj prije zadnjih izbora za zastupnike u Europskom parlamentu, nudeći svoje neprocjenjivo političko iskustvo kao i konkretne programe za nužne promjene u Hrvatskoj. U tom razdoblju nastale su i Đapićeve Vukovarske teze koje mnogi ozbiljni analitičari s pravom proglašavaju biserom političke misli i vrhuncem jedne osebujne, ali bogate političke karijere. O svom programu, o Vukovarskim tezama i platformama sigurno će progovoriti sam Anto Đapić tijekom svoje predsjedničke kampanje koju će bez ikakve sumnje znalački koristiti za promicanje ideja o novoj formuli nacionalne države Hrvatske, o promjeni Ustava Republike Hrvatske i nužnoj redefiniciji potrošenog izbornog zakona.

Nasuprot njemu, oči u oči, stajat će novopečeni kandidat suverenističke desnice Miroslav Škoro. O oba kandidata znamo gotovo sve, znamo njihov ratni i poratni put, znamo sve o njihovim političkim uspjesima i neuspjesima, o njihovim političkim i oratorskim vještinama, znamo čak i tko bolje pjeva, i biti će zanimljivo gledati njihova sučeljavanje o bitnim pitanjima prošlosti i sadašnjosti, a osobito o budućnosti Hrvatske iz njihove vizure. Anto Đapić će sigurno postaviti i neka važna i neugodna pitanja aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, osobito ona o strategijama odnosa Republike Hrvatske sa Republikom Srbijom, kao i neizostavna ideološko-svjetonazorska pitanja oko kojih je aktualna predsjednica bila prilično nedorečena.

Svakako nas čeka zanimljiva politička utakmica, a Anto Đapić će sigurno dati svoj prinos da predsjednička utrka dobije jednu novu desnu dimenziju.

Kazimir Mikašek-Kazo

Đapić kao kandidat desnice kreće u utrku za Pantovčak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Alojzije Stepinac-pravednik među narodima

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacionalnog bića, hrvatskog suverenizma, kao putokazi koje su uvijek pa i danas smišljeno zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to su blaženi Alojzije Stepinac kao temelj kršćanske Hrvatske i dr. Franjo Tuđman kao temelj hrvatske državnosti.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetski poznate povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja njihovih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbliže susjedstvo i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji i sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko. Srpska politika svoj opstanak je uvijek temeljila i temeljit će i u budućnosti na proizvodnji mržnje prema Hrvatskoj, na sirovim proizvedenim konfrontacijama, na mitovima i povijesnim lažima, na koje  iz Hrvatske namjerno ili slučajno nitko ne odgovara na adekvatan način.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom srpskom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je latentno ubijat i blatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Planiranim velikosrpskim udarom na hrvatske simbole, na hrvatske velikane, želi se u međunarodnim okvirima stvoriti dojam o Hrvatskoj kao fašističkoj i ustaškoj državi i na žalost  recentni događaji to nam dokazuju. Sramotno je da današnje hrvatske vlasti nemaju snažniji odgovor na evidentno blaćenje Hrvatske, na ponižavanje svekolikog hrvatskog puka.

Bili smo svjedoci brutalnog  blaćenja prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana kada su ga srpski mitomani uz pomoć hrvatskih domaćih veleizdajnika i veleizdajničkih medija pokušali optužiti  kao kreatora udruženog zločinačkog pothvata. Neviđeno blaćenje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović na ovogodišnjoj proslavi Dana pobjede, Dana neovisnosti i Dana hrvatskih branitelja u Kninu nije ništa drugo nego smišljeni kontinuirani nastavak te antihrvatske kampanje iza koje, nažalost, stoje i neki utjecajni medijski djelatnici koji se licemjerno nazivaju najvećim hrvatskim domoljubima.

 

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne razumiju što domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o hrvatskim velikanima nije domoljublje, domoljublje bez bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca bez ikakvog ostatka nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći ja vjerujem, ja ljubim svoju Domovinu, za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema vjeri u živog Boga.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje sebične partitokratske i materijalne  interese može se uvijek biti proaktivno spreman za dom na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ni jedna „hrvatska“ vlast do sada nije učinila baš ništa ili je učinila jako malo da istina o blaženstvu i svetosti Alojzija Stepinca bude svakodnevno izložena na svjetlu dana, kao istina koja oslobađa hrvatski narod od mrziteljske mitomanije koja nam i ovih dana u bujicama dolazi s istoka. Ni jedna „hrvatska“ diplomacija  do sada nije učinila dovoljno da Alojzije Stepinac bude proglašen svetim i šutke su prelazili preko antihrvatske velikosrpske propagande što je rezultiralo velikosrpskom pobjedom u Vatkanu kada je papa Franjo pristao da Srpska pravoslavna crkva su odlučuje o kanonizaciji Alojzija Stepinca. Na takvu Papinu odluku, uvjeren sam, imala je utjecaj upravo kukavička hrvatske diplomatska mlakost! Zbog toga mi se čini da su sve hrvatske vlasti do sada radile upravo suprotno, da su svjesno ili nesvjesno radile protiv kanonizacije našeg Blaženika i zbog toga danas imamo pravu neizvjesnost oko tog pitanja na kojemu se lome pitanja povijesti, prošlosti ali i budućnosti hrvatskog naroda.

Za istinu o blaženom Alojziju Stepincu više je napravila ugledna povjesničarka, Židovka Esther Gitman nego svi političari u Hrvatskoj zajedno, pa ispada da je gospođa Gitman veći domoljub od svih domoljuba u Hrvatskoj. Njena povijesna utemeljena svjedočanstva o Stepincu kao „pravedniku među narodima“ ostaju nekako na marginama i uglavnom su potpuno prešućena u javnom prostoru i logično je zaključiti da se radi o namjernom i eklatantnom prešućivanju istine. Kada se sjetimo predsjednika Ive Josipovića i njegovog predsjedničkog nastupa u Izraelskom Knessetu, njegove veleizdajničke  „ustaške zmije koja je još uvijek živa u hrvatskim njedrima“ i kada to usporedimo sa zadnjim državničkim posjetom naše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Izraelu, samo slijepac, zlonamjernik ili veleizdajnik neće uočiti nevjerojatnu razliku. Dok je antihrvatski govor predsjednika Josipovića o „ustaškim zmijama“ planetarno odjeknuo i „regionom“ i Svijetom i silno naštetio Hrvatskoj , državnički posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Izraelu doveden je na stup srama zbog notorne „fake news“ u izraelskom Jeruzalem postu. Što je bio cilj te propagande? Potpuno je prešućena činjenica da su gosti naše predsjednice na svečanom koktelu koji je u njenu čast priredio predsjednik Rillman bili bračni par Esther i Israel Gitman. Potpuno je prešućena vijest da je tom prilikom Esther Gitman izraelskom predsjedniku Rillmanu poklonila svoju knjigu o blaženom Alojziju Stepincu s povijesnom dokazima o istinskom „pravedniku među narodima“, koji nije spasio samo jedan Židovski život da bi spasio cijeli svijet, već je spasio na stotine Židova izlažući se na taj način osobnoj pogibelji. Izraelski politički vrh je tom prilikom dobio još jednu knjigu na poklon, a to je knjiga britanskog autora Philipa J.Cohena „Tajni rat Srbije“ koja govori o povijesnoj genezi srpskog antisemitizma.

Pažljivom promatraču i analitičaru ne može promaknuti činjenica da je to sve u kontekstu istine kao dokazi o Stepinčevoj pravednosti i dokazi o srpskom antisemitizmu koji srpska politika gura pod tepih da bi jedino Hrvatsku optužila za genocid prema Židovima i Srbima. Dakle, inicijativa naše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u tom pravcu na najvišoj državničkoj razini, u Izraelu koji je strateški partner SAD-a, najveći je afirmativni doprinos istini o Hrvatskoj, nasuprot Josipovićevoj eklatantnoj etičkoj veleizdaji hrvatskih nacionalnih interesa, a ni predsjednički kandidat Zoran Milanović nije daleko od te Josipovićeve agende. Naravno, toj inicijativi naše predsjednice prethodilo je nekoliko također prešućenih ili nedovoljno publiciranih događaja. Esther Gitman je u Splitskom HNK nedavno dodijeljen počasni doktorat, a predsjednica Kolinda Grabar Kitarović odlikovala ju je najvišim državnim odličjem. To su dokazi da se ovdje ne radi o nekakvom profanom političkom populizmu u svrhu predizborne kampanje već se radi o državničkom kontinuitetu djelovanja u tom smjeru. Jer, konačno je možda sazrela ona prava domoljubna hrvatska svijest, da će onaj tko se bude borio za Alojzija Stepinca kao „pravednika među narodima“, tko se bude iskreno i javno zalagao za svetost Stepinca,  biti upisan zlatnim slovima u hrvatsku povijest. Onaj tko hrvatskom domoljublju bude vratio domoljubne sadržaje i pravu istinu o hrvatskoj povijesti  zaslužit će i nadalje obnašati najčasnije političke dužnosti u Republici Hrvatskoj. Na žalost, svjedoci smo poznatog hrvatskog jala, da je pravdoljubivost, čestitost i hrvatsko  domoljublje, u sljepoći vlastitog uma danas  napadnuto i razapeto i s lijeva i s desna.

Kazimir Mikašek-Kazo

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari