Pratite nas

BiH

Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti

Objavljeno

na

Ovih dana se slavi 45 godina i meni najdražeg romana Alana Forda. Odmah sam primijetio muke moga naroda od 45. godine sve do ovih dana. Kroz razne oblike na prostorima gdje žive Hrvati u Hrvatskoj i Federaciji BiH, nama su na vlasti komunisti, evo već skoro 70 godina.

grunfove majice 1Cijela se Europa uspjela osloboditi njih, a mi nikako. Kako bi mladi shvatili što je to, to je otprilike kao nadrealizam u Alanu Fordu, gdje sva lova ide broju 1, tj. Partiji i komunističkim čelnicima, a sitna raja navodno sudjeluje u svjetskim procesima. U romanu se čovjek tome nasmije, ali u stvarnom životu je to tužno.

Izborna godina je već počela u Republici Hrvatskoj, a i evo kod nas u BiH, prije svega u Federaciji, Republika Srpska odavno nije dio Bosne i Hercegovine, niti će biti. Čini mi se da se napokon počinje ostvarivati početak kraja komunističke vladavine, ali čudna je to sorta, oni se lako transformiraju. Mi smo praktički slobodu imali samo kada smo bili u samom ratu, čim dođe mir, oni preuzmu sve novčanike i ovlasti.

Dok je hrvatska mladost ginula i branila svoju domovinu, komunistički tehnomenadžeri skupljali su se u kafiću Hennessy i tamo smišljali prodaju Hrvatske. Tu su bili Valentić, Škegro, Mateša i drugi… Ova druga Sanaderova ekipa sastajala se u Balthazaru, gdje i Mesićeva ekipa, to je zapravo ista ekipa. Posljednja ekipa se čujem sastaje u Pepermintu i smišljaju kako je još više prodati. Ovi se ponašaju kao makroi, svodnici i njima je sva uloga prodati Hrvatsku kao posljednju kurvu. Sada se nema što više prodati, jer je Hrvatska postala frigidna, nakon toliko međunarodnih redaljki i ne postala.

Oba su pala

Vraćamo se u 1948. godinu u doba Infobiroa, kada počinje sukob Titinih komunista protiv Staljinovih boljševika, a u biti sve ista „govna”. Sukob je zato što nemaju ideje, ne mogu uvesti neke nove vrijednosti. To je sve zbog para i takav je sukob Milanovića i Linića. U Hrvatskoj će izvanredni izbori biti zajedno s predsjedničkim i to će biti početak kraja komunista. No, komunisti su djeca zemlje, oni su kao zmije, oni se brzo transformiraju.

Treba Boga moliti da se Hrvatska napokon oslobodi komunizma, a fašizma se davno oslobodila. Mislim da će sukob Milanovića i Linića završiti kao onaj krik iz ’91. godine prilikom rušenja dva Jastreba JNA „Obadva, oba su pala”. Tako će i pasti kompletna crvena komunistička hobotnica u Hrvata.

Idemo se vratiti u Federaciju BiH, gdje su na vlasti isto komunisti preko Zlatka Lagumdžije i satelitskih bošnjačkih stranaka s hrvatskim predznakom. Tu zemlju koju i mama više ne voli, a mama je međunarodna zajednica. Nju samo voli politička elita u Sarajevu, jer jedino ona ima koristi od iste. Pa mi pada na pamet izreka iz Alana Forda „Bolje nešto od ničega, nego ništa od nečega”. Da vidimo što će biti na ovim izborima koji će opet biti postavljeni po starom izbornom zakonu, tako da bošnjačka elita može praviti milijun kombinacija kako da bira Hrvatima predstavnike koje oni žele. Od Hrvata se uporno pravi narod koji ima pravo birati, ali ne može biti biran. Hrvati nemaju pravo na nacionalno političko izražavanje. Lipe cvatu, sve je isto kao lani, samo je novo ime Mustafa Cerić. On se prijavio na izbore i vidim neki se bune, prosvjeduju. Meni je to sasvim normalno, islam nije samo religija, on je i svjetonazor. Čudi me što se nije prijavio na izbore kada je bio reis, on je sada bivši, jer se i onda bavio samo politikom. No, tu je neki drugi plan u pitanju. On zna da nema infrastrukturu i ne može osvojiti više od 10.000 glasova, ali će onda pokazati da su sve bošnjačke stranke građanske i pučke europske stranke. Tih građana Bošnjaka koji su za radikalni islam imao samo 0,01 posto. To je sve dogovoreno, jer Bošnjaci su naučili politiku. Što se tiče mene, Ceriću možeš izlaziti na izbore koliko god želiš puta. U SDA su svi predstavnici u federalnim i županijskim skupštinama članovi Islamske zajednice. Ovim potezom Cerić želi od SDA napraviti narodnjačku stranku, iako je ona već član tih europskih narodnjačkih stranaka, ali o tom potom, vjerojatno hoće dodatno potvrditi kako su oni fini europski građani.

Crk’o Marshall

Malo su prostora ostavili Komšiću i njegovom Demokratskom frontu, komunisti uvijek o nekim frontovima i njegovom vjerojatno budućem kandidatu za člana Predsjedništva akademiku Slavi Kukiću. Njega najviše ljuti kandidatura Cerića, jer mu napada njegovo biračko tijelo. Od Hrvata ne može dobiti dva glasa, sve što dobije, bit će od Bošnjaka koji misle da čine dobro i da će im se Tito vratiti. Kad smo kod Tite, i Cerić je govorio kako je za novi Marshallov plan, pa Sarajevo samo živi od raznoraznih Marshalla. Marshallov plan je plan američkoga generala za pomoć zapadnoj Europi nakon rata, a BiH je poslije rata dobila sto puta više novca nego cijela zapadna Europa u odnosu na broj stanovnika. Sarajevu ne možeš napripraviti novca, oni samo mogu prositi i tražiti humanitarnu pomoć, oni su – beg lezi, beg ustani. Tko će Sarajevu napripraviti Marshalla, što Tita, što ostalih, zadnji bi trebao biti naš Slavo Kukić, on je nasljednik druga Tite. Ako bude izlazio na izbore, Kukiću bi to bilo prvi put da izlazi na neke demokratske izbore, jer on otkad se rodio, samo je postavljan, tko ga je postavljao, ne znam, ali nikad nije išao na to da se vidi demokratska volja izbornog tijela, ovo bi bilo prvi put. Čini mi se da se ona anegdota o malom dječaku koji je kakio na tuti odnosila upravo na Slavu Kukića. Ulazi susjed i govori susjedi: „Čini mi se da će ti mali biti političar, evo kaki se i gleda me u oči”. Ako ima političku volju Hrvata, neka nas predstavlja, ali čisto sumnjam u to. Predsjednik Čović kaže da će stranke Hrvatskog narodnog sabora dobiti 80 posto glasova Hrvata, a ja mislim da će dobiti 95 posto političke volje hrvatskog naroda. Ovih par bošnjačkih stranaka s hrvatskim predznakom osvojit će pet-šest posto glasova.

Bolje izdati knjigu nego prijatelja

Čudi me Kum Keko (Martin Raguž), vidim obilazi Ameriku i on bi kao trebao biti novi lider neke nove Bosne i Hercegovine. A čovjek ima jedan mali problem, nema stranke. Ima 7200 potpisa, a na izborima će dobiti 3000 glasova. Mislim da bi za njega važio onaj aforizam iz Alana Forda: Bolje izdati knjigu nego prijatelja. A ja bih dodao „narod svoj”. Posljednjih 20 godina se intenzivno radi na uništenju identiteta hrvatskog naroda i koriste se sva moguća sredstva. Nemamo pravo na televiziju, na školski program, medije, nemamo pravo ni na što, možemo biti samo obični brojevi. Ali opet smo opstali na ovim prostorima. Vjerujemo u Boga i našeg blaženog Alojzija Stepinca i sada čujte što je govorio na blagdan sv. Petra i Pavla 1942. godine kao da je danas:

„Oni mogu imati na raspolaganju sve vojske ovoga svijeta, mogu posjedovati sva materijalna sredstva, mogu imati sav tisak, sve radiopostaje i sva kina. Jednu stvar ipak ne mogu posjedovati – da ovladaju srcima i dušama ljudi, što je isključivo Božja povlastica.

I ne samo da Bog ima moć nad srcima siromašnih i bijednih, nego i nad moćnicima ovoga svijeta, prema riječima Svetog pisma:
‘Kraljevo je srce u ruci Božjoj; on ga vodi kuda god hoće.’
(Izr 21, 1)”

Piše: Marin Topić/pogled.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari