Pratite nas

Ako Mesić ne vjeruje Dnevno.hr, vjeruje li Jukki Rappeu?

Objavljeno

na

Razgovarali smo s Jukkom Rappeom, finskim javnim tužiteljem koji je podigao optužnice protiv trojice managera Patrie zbog davanja mita Mesiću, Greguriću i Jerkoviću. Pitali smo ga kako komentira izjave Stjepana Mesića da su optužbe protiv njega izmišljotina i bezobrazluk.

 

mesic patria

“Vi novinari ste ti koji izmišljaju optužbe! Gdje to piše da sam ja optužen?”, pitao je Stipe Mesić kad smo ga pred nekoliko dana nazvali i zamolili da prokomentira finsku optužnicu protiv menadžera Patrie optuženih za podmićivanje stranih dužnosnika, u kojoj se na više mjesta spominje njegovo ime među onima koji su primili mito. Tada je rekao i da nama iz “dnevnog” ništa ne vjeruje.

Dodao je i da je to “politički bezobrazluk” i da će od Finaca tražiti ispriku. Kasnije su ga kontaktirali i drugi mediji, i ponovio im je manje više isto što je rekao i nama, ali i dodatno zaoštrio retoriku: rekao je da će od finskog veleposlanstva u Zagrebu tražiti originalne dokumente koji ga optužuju, te rekao da je to “državni banditizam”.

Uštedjeli smo mu trud, naime nazvali smo finskog državnog odvjetnika Jukku Rappea, koji vodi taj slučaj. Za razliku od Mesića, bio je iznimno ljubazan, te nam ustupio dokumente. Pa ako je Mesiću problem ići do veleposlanstva, možemo mu faksimile poslati na mail. Na finskom su, ali kako ured bivšeg predsjednika raspolaže pristojnim budžetom neće mu biti problem platiti prijevod. Njegovo ime se spominje na više mjesta u točkama 13, 14 i 16 optužnice, što možete vidjeti u priloženim dokumentima. A i bili smo slobodni pitati Jukku Rappea što kaže na optužbe Stipe Mesića da svi koji ga optužuju za primanje mita – lažu. Razgovor je vođen na engleskom.

Gospodine Rappe, kako komentirate izjave bivšeg predsjednika Stjepana Mesića da očekuje od vas ispriku, i da su optužbe protiv njega politički banditizam?

Činjenica je da gospodin Mesić nije optužen u Finskoj. Optuženi su samo finski građani, što on nije. Optužnica se bavi samo djelima Finaca. Podizanje optužnice protiv njega je stvar hrvatskih vlasti, ne naša.

Ali u optužnici se na više mjesta spominje njegovo ime, a Mesić traži ispriku zbog toga.

Istina je da se spominje. Vidite, mi sudimo za korupciju onima koji su davali mito. Ako je netko davao mito, jasno da ga je netko s druge strane primio. Mi vjerujemo da je dio tog novca obećan Stipi Mesiću, da je on primatelj mita, ali, ponavljam, on nije optužen u Finskoj. Optužnicu protiv njega treba podnijeti hrvatska strana. Mi smo im proslijedili saznanja i dokumente.

Mesić je rekao da želi vidjeti tu optužnicu u kojoj ga se spominje, i da će je zatražiti službenim putem?

To nije problem, optužnica je javna, osim nekih manjih tajnih dijelova, no u tim dijelovima nema ništa o Mesiću. Možemo vam poslati optužnicu, ako želite, ali na finskom.

Surađujete li s hrvatskom stranom na tom slučaju?

Imali smo suradnju s USKOK-om, to je vaša antikorupcijska jedinica. Hrvatski članovi u međunarodnom timu istražitelja su tražili neke dokumente, ali ne znamo kakve su zaključke donijeli i dokle su stigli s istragom. Da su napravili neke istražne radnje znamo, jer imamo neke izjave od hrvatskih ljudi, i dokumentaciju od hrvatske strane. Finski dio istrage je zaključen prije godinu dana i optužbe su potvrđene u lipnju 2013. Finsko suđenje je već započelo. No, mi nemamo informacija o tome dokle je stigla istraga u Hrvatskoj.

Zahvalili smo gospodinu Rappeu, i za svega par minuta dobili kompletnu optužnicu na mail. Prilična razlika od situacije u Hrvatskoj, gdje vam nadležna tijela, iako su po zakonu dužna odgovoriti na upite novinara, najčešće službeno odgovaraju unutar zakonskog roka od 15 dana, kad predmet obično više nikog ne zanima – ako uopće ikad odgovore…

U svakom slučaju, gospodinu Mesiću poručujemo, ako već ne vjeruje nama da ga se spominje u finskoj optužnici, možda vjeruje dokumentima finskog državnog odvjetništva. Ako su bili ljubazni da ih pošalju nama, sasvim sigurno da će ih rado ustupiti i kabinetu gospodina Mesića, a sasvim sigurno i gospodina Cvitana, pokaže li ikad interes za njih…

U njoj se navodi da je, suprotno onom što Mesić tvrdi, upravo on uz direktora Đure Đakovića Bartola Jerkovića bio ključni čovjek, dok je Gregurićeva uloga sporedna. Podsjetimo, Finska, Austrija i Hrvatska potpisale su 2010. godine ugovor o međunarodnom istražnom timu, prema kojem je državno odvjetništvo svake zemlje dužno procesuirati svoje građane za koje je zajednička istraga utvrdila da su sudjelovali u kriminalnim aktivnostima slučaja Patria.  MarcelHoljevac/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Naši u svijetu

Učenje hrvatskog jezika – poziv za dodjelu do 170 stipendija

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske objavio je Javni poziv za dodjelu do 170 stipendija za učenje hrvatskoga jezika u Zagrebu, Splitu ili Rijeci u akademskoj 2018./2019. godini, rok za slanje prijava je 18. lipnja.

Prijaviti se mogu pripadnici hrvatskoga naroda, njihovi supružnici, kao i prijatelji hrvatskoga naroda i Hrvatske koji njeguju hrvatski identitet i promiču hrvatsko kulturno zajedništvo, imaju 18 godina, završenu najmanje srednju školu te prebivalište izvan Hrvatske ili pak prebivalište/boravište u Hrvatskoj najviše dvije zadnje godine.

Stipendije za učenje hrvatskog jezika odobravaju se za sve jezične razine, za jedan ili dva semestra. Uključuju trošak tečaja, subvencioniranje prehrane, te djelomičnu naknadu za smještaj u studentskom domu ili privatno (400 kuna mjesečno) koja se isplaćuje polaznicima koji uspješno završe upisani semestar.

Pojedinosti iz Javnog poziva, koji je objavljen i na engleskom i španjolskom jeziku, dostupne su na mrežnim stranicama Središnjeg ureda.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nikada dosta ustaša i partizana, posebno u svibnju. To se vidjelo i tijekom rada tzv. Plenkovićeve komisije koja se bavila naravi totalitarnih režima i njihovim naslijeđem, nacifašizmom i komunizmom. Kako to u životu biva, dok se bavimo zlima prošlosti, promiču nam zla sadašnjosti.

Ove godine obilježavamo jednu obljetnicu koja stubokom određuje našu nemilu sadašnjost i njen dominantni mentalitet, a vezan je baš za (živi) totalitarizam, to je pola stoljeća od famozne šezdesetosmaške revolucije. Taj događaj i njegove posljedice zaslužuje itekako rezime. Taj rezime nisu karmine, već tulum koji traje do danas.

Dok mi u Hrvatskoj i Europi govorimo o totalitarnim državama i društvima, ova revolucija stubokom je promijenila sudbinu Zapada i dovela do jednog opasnog fenomena današnjice, to je totalitarni individuum. Totalitarizam nije više politički, već kulturološki fenomen, piše Ivica Šola / Globus

Bit šezdesetosmaške agende možemo sažeti u tri njene temeljne karakteristike: ona je bila edipovska, narcisistička i arogantna.

Edipovska zato što joj je srž i temeljna nakana bila ocoubojstvo. Otac (pater), shvaćen simbolički kao freudovski superego, simbol je autoriteta, zabrana i svih “zala” koje stoje na putu emancipacije individuuma, bilo žene u sklopu feminističkog delirija, bilo muškarca, stavljenog na optuženičku klupu u statusu svjedoka pokajnika.

Zato sve što miriše na oca treba ubiti. Otac kao pater, kao patria (domovina, otadžbina), kao patrijarhat, kao pater familias, kao Sveti Otac (religija) u tom procesu je nabijen na kolac, potom, poput vještice, spaljen na lomači, a njegov pepeo prosut je u kanalizaciju kao relikt tlačiteljske prošlosti.

Novo je geslo “zabranjeno zabranjivati”, pa se Edip, nakon što je ubio oca, preoblači u Narcisa, pojedinca, sebičnjaka koji živi u kući od zrcala i svagdje vidi samo sebe i vlastito ostvarenje. Narcis je u svojoj biti infantilan, pa tako ubijenog oca na horizontu Zapada zamjenjuje neodgovorno dijete kultom Petra Pana, vječite mladosti i slobode koja se ravna samom sobom bez bilo kakve (društvene) odgovornosti.

Slijedom rečenog, evo i treće karakteristike šezdesetosmaške revolucije, a to je arogancija. Narcis je arogantan jer ruši sve staro kao patrijarhalno, kao represivno, koje stoji na putu njegovu dionizijskom deliriju i opijenosti samim sobom i svojom slikom, svojom samoregulirajućom slobodom.

Nastupa najopasnija diverzija u povijesti Zapada: infantilni narcis kida vezu između slobode i limita, između moći i odgovornosti, između želje i žrtve, između seksa i rađanja, između povijesti i prirode, između zasluga i rezultata, a svi ovi raskidi mogu se podvesti pod onaj temeljni raskid koji stoji u korijenu svih spomenutih, a to je raskid između dužnosti i prava, pri čemu nitko ne želi dužnost, već samo prava, svi govore o pravima, ali ne u kontekstu nekog objektivnog ili zajedničkog dobra, već u kontekstu sebičnog i infantilnog samoostvarenja. To je dominantni tip čovjeka današnjice začet u epruveti šezdesetosmaškog laboratorija, čovjek koji govori samo o pravima, ali ne i o dužnostima, već od osnovnoškolske dobi.

Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti, doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je,prije ‘68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: “Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu.”

Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji. Sažmimo sve u rečenicu iz romana “Besmrtnost” Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se “svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo”.

Na državi je samo da ispunjava spolne, rodne, socijalne… želje totalitarnog pojedinca. Tako prava totalitarnog pojedinca samo umnažaju dužnosti demokratske države i onih koji stvaraju novac, jer da biste nekom pripisali pravo, netko (mali poduzetnik) mora preuzeti dužnost.

Paradoks je sljedeći, u totalitarnoj državi pojedinac nije slobodan, u demokratskoj državi država nije slobodna, ona je feminizirana, majka kućanica, “sluškinja” koja stalno mora umnažati sise kako bi odgovorila sve objesnijim zahtjevima totalitarnog pojedinca i njegovih sumanutih želja koje se svakim danom sve više umnažaju.

Ja želim biti žensko, nema problema, država će ti platiti operaciju, ja želim dijete, nema problema država će providjeti, ja želim status braka, nema problema, država će to riješiti, ja želim… Kultura u kojoj se i imanje djeteta (dijete kao posjed, stvar kao iPhone ili automobil) naziva “pravom” jest kultura u kojoj je ludost i arogancija narcisizma legalizirana kao norma, a ljudska i ina prava poprimaju razmjere sekularne religije, neka vrsta posljednje utopije.

U takvom narcističkom društvu totalitarnog pojedinca mikroidentiteti, poput spolnih/rodnih LGBTIQ… niču kao gljive poslije kiše, dočim se guše povijesni makroidentiteti, nacija, religija…, sve što miriše na tradiciju, normu. Društvo “ere prava”, kakao je pisao Bobbio, u kojem se svatko bori samo za sebe i svoje pravo jest društvo koje proizvodi usamljenu gomilu, skup atomiziranih pojedinaca koji zajednički život čine nemogućim, društva se i države urušavaju jer se urušava zajednica kao takva.

Tamo gdje totalitarni pojedinac i njegove želje postaju automatski norma ili zakon, svaki drugi zakon je aboliran, prije svega onaj zdravog razuma. Čovjek se reducira na konzumenta, bonvivana i singla koji se ne želi ženiti niti preuzimati bilo kakve obveze, pa mi onda na Zapadu drvimo o demografskoj katastrofi, previđajući da je to samo posljedica delirija totalitarnog pojedinca koji izvan sebe i svog samoostvarenja ne vidi ništa drugo.

U sprezi sa sveučilištima, koja su pokorili u sklopu gramscijanskog “marša kroz institucije”, svoju manjinsku kulturu i etos nametnuli su kao dominantnu, pa uz pomoć novog bigotizma zvanog “politička korektnost” još ono malo “nazadnih snaga” što je preostalo žele ušutkati ili isključiti iz društva.

Naime, budući da ljevičarska politička revolucija nije uspjela, šezdesetosmaši i njihova djeca na sveučilištima i kulturnim institucijama okrenuli su se jezičnoj revoluciji zvanoj politička korektnost, pa riječi sa sufiksom fobija niču svaki dan kao korov, uvode se nove riječi i zamjenice, etiku su zamijenile etikete, a zakoni, kao u Kanadi, počinju propisivati kako koga treba oslovljavati, inače idete u zatvor zbog “govora mržnje”. Antiseksizam, antirasizam, antifašizam, antidiskriminacija…, i svi ti deseci “anti-” postali su prazni pojmovi, tek maljevi za udaranje po onima koji odskaču od njihova jezičnog puritanizma.

Države su popustile pred ovom orvelovskom rabotom pa svaki dan lifraju zakone dodvoravajući se patologiji preobučenoj u modernost, u progres, u borbu protiv nasilja (Istanbulska), a zapravo se ne radi ni o kakvom napretku, već o vremenu u kojem su poremećaji ušli u modu pod krinkom raznoraznih prava, odvojenih od bilo kakvih dužnosti i zakona, utemeljenog ne u slijepoj želji, to ima i životinja, već u čovjekovoj razumnoj naravi.

Proglasivši pak istinu konstruktom, u procesu zakonodavstva ostvarilo se Hobbesovo “proročanstvo” kako “auctoritas, non veritas facit legem” (autoritet, ne istina čini zakone), iz čega slijedi i odvajanje prava i pravde na tragu Hansa Kelsena koji kaže kako nešto “nije zapovjeđeno zato što je pravedno, već je nešto pravedno zato što je zapovjeđeno”, a zapovjeđeno je da je “zabranjeno zabranjivati”.

Politika u klasičnom smislu šezdesetosmaše ne zanima, oni težište prebacuju s javnog na privatno, pogotovo na svevrišteće “probleme” seksualnih prava i sloboda. Ona je zapadna inačica maoizma i njegove “kulturne revolucije”, baš kako je upozorio Revelli: “Šezdesetosma je bila zapravo kulturna revolucija. Ili antropološka, rečeno još snažnije, u smislu premještanja žarišta na svagdašnji život, na stilove života”, posebno kada je obitelj u pitanju.

Mao Ce Tung je svoju kulturnu revoluciju provodio u ime totalitarne države, šezdesetosmaši u ime totalitarnog pojedinca. Ima li razlike u ove dvije kulturne revolucije? U biti ne. I totalitarna država i totalitarni pojedinac plod su samovolje. Mao Ce Tung se samo dao istetovirati, obukao traperice, ošišao na irokezu, i pustio drugima da isto od sebe rade što ih je volja. Da, volja, ili u prijevodu – zbogom pameti.

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati