Pratite nas

Reagiranja

Ako nema nedodirljivih, što je s bivšim Udbašima i ratnim profiterima?

Objavljeno

na

Tko je sljedeći na redu? Ovo pitanje postavljaju mnogi, a poglavito hrvatski branitelji i stradalnici hrvatskog Domovinskoga rata, nakon spektakularnog uhićenja gradonačelnika Grada Zagreba, Milana Bandića i njegovih 18 najbližih suradnika.

Naime, u nedjelju navečer, 19. listopada 2014., kad se dogodio ovaj “vašar”, pojedini dnevni listovi već su, poglavito na Radmanovoj televiziji, počeli propagirati sutrašnji broj novina s velikim prilogom, od čak dvadesetak stranica, o gospodinu Bandiću, dok je režimska Hrvatska radio-televizija još istu večer emitirala i unaprijed pripremljene priloge “ala Bandić je lopov!”. Navodno da je policija (neki kažu milicija) više od godinu dana u svezi ovog slučaja obavljala tzv. izvidne radnje, pa se onda s pravom postavlja pitanje – čemu i kome služi ovakav javni “spektakl”, tim više što se ni približno slično nije dogodilo kad su uhitili i izručili Njemačkoj Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, bivše okorjele Udbaše, koji su optuženi za najteža kaznena djela – ubojstva.

Tada je trebala policija izvesti “spektakl”, tada smo trebali vidjeti kako im pretražuju kuće, vikendice, osobne automobile, kako ih prevoze na ispitivanja, a od svega toga vidjeli smo malo ili bolje rečeno – ništa. Mediji u Hrvatskoj i tzv. novinari ala butković i slični (koji “sve” znaju), tada su trebali objaviti prvo (opširne) životopise ovih Udbaša, a potom imena doušnika i pripadnika Udbe iz vremena u kojem su djelovali kao krvnici. Perković je od 1970. radio u Služni Brozove državne sigurnosti, dok 1986. postaje pomoćnikom ministra unutarnjih poslova SRH, čime je postao šef hrvatskog SDS-a. Pobjedom HDZ-a na prvim izborima naprosto je “ušetao” u novu hrvatsku vlast, kao što ljudi ulaze u tramvaj.

Mustač ima sličan životopis. On se u Službi državne sigurnosti, Centar Zagreb, zaposlio 1964., a 1982. postao je načelnik SDS-a u Hrvatskoj. Nekoliko godina kasnije postao je čelni čovjek u saveznoj, zločinačkoj Udbi, na čijem mjestu ostaje sve do (da ti pamet stane!) 1991., kad se vratio u Zagreb i odmah stavio na raspolaganje novoj vlasti. Pored njih, na isti je način, bez ikakvih provjera, a još manje sankcija, u hrvatske tajne i ine služne došlo i najmanje sedamsto bivših Udbaša, koji su za sobom “poveli” i nekoliko tisuća doušnika iz vremena komunizma, i koji su nastavili svoj posao samo za novog naredbodavca. U to vrijeme kad su Perković i Mustač, ali i mnogi drugi, okrenuli kapu, vidjevši da će ukoliko ostanu i dalje u zločinačkoj organizaciji Udbe, kad-tad biti suđeni, naša je zemlja već bila u ratu sa srpskim i inim agresorom, pa se nije “imalo vremena”, a trebalo se, vidjeti tko su zapravo ti ljudi, odnosno jesu li ili nisu bili sudionici ili naredbodavci najkrvavijih ubojstava nevinih Hrvata diljem svijeta, i to samo zato što su bili protivnici Brozova režima, odnosno Hrvati.

Tek kad je njemačko pravosuđe, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, zatražilo njihovo izručenje, počelo se i u nas “stidljivo” pričati o tim okorjelim zločincima, ali ih i braniti i to na najvišoj državnoj razini (sic!), ne za to što su radili od 1991., već za ono što su radili u vrijeme komunizma. A Nijemci tvrde da su i u njihovoj državi na najokrutnije načine i ubijali političke protivnike. Posve je “normalno” da tim i takvim ljudima nitko ništa u Hrvatskoj nije mogao. Prvo iz razloga što su znali tko je sve radio za Udbu, tko je bio doušnik, a uza sve to, čim su se stavili na “raspolaganje” novoj hrvatskoj vlasti, koja im je dala (zar ne gospodo boljkovci i manolići?) sve moguće i nemoguće ovlasti, mogućnost, što su oni svesrdno prihvatili, da na svim razinama zaposle svoje ljude, bivše Udbaše ili doušnike, koji se danas s pravom pitaju: pa, što će nam lustracija?, ili, kažu da je lustraciju više “nemoguće” provesti.

Većina medija u Hrvatskoj, a tu osobito mislimo na Hrvatsku radio-televiziju, u službi je tzv. dnevne politike, pa pišu ili emitiraju priloge “kako aga kaže”. To se pokazalo i u “slučaju Milana Bandića”. Kao prvo, kako je moguće da samo pojedini, režimski mediji znaju gdje i kada treba poslati svoje novinare ili snimatelje kad se kao u ovom slučaju uhićuju pojedinci, a potom se pitamo zbog čega i kako samo pojedini (režimski) mediji imaju “ekskluzivno” pravo snimiti recimo Bandića s istražiteljima u garaži ili prigodom pretresa njegovih prostora, dok se drugi moraju zadovoljiti trčanjem oko “zakamufliranih” policijskih vozila i gurati se ne bi li kroz mutna stakla snimili nekog od osumnjičenika? Takva “spektakularna” uhićenja hrvatska policija provodi isključivo kad su u pitanju Hrvati, i to pretežno prije svakog izbora, ala što će biti ovaj za predsjednika Republike. Naime, jadno je i žalosno što nitko od državnog vrha u takvim prigodama kao što je najnoviji “slučaj Bandić” ne kaže da je nedopustivo blatiti ljude koji ne da nisu osuđeni, već koji nemaju ni optužnicu, već “svi” naglašavaju da smo tobože pravna država, u kojoj nema nedodirljivih te neka institucije rade svoj posao! Pa, što će drugo policija, Državno odvjetništvo, Uskok i slični raditi nego svoj posao!? Ali, ako već rade “policijske spektakle” neka to rade sa svima, i sa raznim perkovićima i sa bandićima, (što se čeka sa Mesićem?), ali i sa možebitno pojedincima koji su trenutačno na vlasti, ako će kojim slučajem jednoga dana i oni doći na red.

Obzirom da trebamo vjerovati u pravdu i pravicu, nadamo se da ćemo uskoro gledati i uhićenja pojedinaca koji su se enormno obogatili u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata, odnosno da ćemo napokon saznati na koji su način stekli prvi milijun eura. Naime, pojedini mediji već objavljuju i top-liste hrvatskih milijardera, od kojih se poglavito ističe dvadesetak imena na čelu sa Ivicom Todorićem. Od tih dvadeset, a ima ih mnogo, mnogo više, naprosto je nemoguće da su svi čisti pred zakonom, da su baš sve, ali baš svaki milijun eura stekli na zakoniti način, ili bolje rečeno da tim i takvima u ovoj zemlji baš nitko ništa ne može, dok hrvatski branitelji (njih oko tri tisuće) prije svega zbog nepravdi u “pravnoj” državi, izvršilo je suicid, a veliki broj već je procesuiran ili ih tek čeka zatvorska postelja.

Drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, tko će prvi “pasti” od tih velikih i slavnih hrvatskih ratnih profitera, koga ćete tako “spektakularno” privesti od srpskih i inih ratnih zločinaca koji su još na slobodi, ili kojeg ćete od tih silnih bivših Udbaša, kojih nema gdje nema, na isti način kao Bandića uhititi nedjeljom popodne, tim više što se neprestano priča da “nema nedodirljivih”?

Mladen Pavković

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi traži suspendiranje Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, zatražio je od Ministarstva uprave da se očituje po pitanju zašto je dozvoljeno da se ruše vrijednosti Hrvatske, Deklaracije o Domovinskom ratu i Domovinskog rata na nacionalnoj televiziji koju plaćaju hrvatski građani , među kojima i veliki broj hrvatskih branitelja.

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi (ZUV HGP) optužio je Aleksandra Stankovića za ‘povredu novinarskog kodeksa i Deklaracije o Domovinskom ratu’.

Smatraju da se Stanković u emisiji ‘Nedjeljom u 2‘ ‘ogriješio i ponizio ne samo o novinarski kodeks već i Deklaraciju o Domovinskom ratu, kao i vrlo jasnu  oslobađajuću presudu Haškog suda hrvatskim generalima iz čijeg se obrazloženja jasno apostrofira tko je agresor’.

Također traže i da se Stankovića makne s mjesta voditelja Nedjeljom u 2 te da ga se suspendira.

Potaknuti emisijom „ Nedjeljom u dva“ emitiranoj u nedjelju  19.  studenog na HRT 1,  kao jednoj od krovnih braniteljskih udruga u RH , smatramo da je naša dužnost reagirati po tom pitanju.

Voditelj  Aleksandar Stanković ogriješio se i ponizio, ne samo o novinarski kodeks već i Deklaraciju o Domovinskom ratu, kao i vrlo jasnu  oslobađajuću presudu Haškog suda hrvatskim generalima iz čijeg se obrazloženja jasno apostrofira tko je agresor. Gost emisije bio je Predrag Mišić Peđa.

Srbin koji je branio Vukovar prisjetio se ratnih dana, komentirao aktualne događaje i status hrvatskih branitelja u društvu, te u nekoliko navrata negirao Stankovićevu upornu i skandaloznu tezu da se u Hrvatskoj vodio građanski rat.

Članak 2. Deklaracije o Domovinskom ratu posve je jasan.

“Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica”.

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, zatražio je od Ministarstva uprave da se očituje po pitanju zašto je dozvoljeno da se ruše vrijednosti Hrvatske, Deklaracije o Domovinskom ratu  i Domovinskog rata na nacionalnoj televiziji koju plaćaju hrvatski građani , među kojima i veliki broj hrvatskih branitelja.

Također, zbog javnog pokušaja da se lažnom manipulacijom gledateljstvo dovede u zabludu , zbog širenja  neistina o Hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, kojeg dotični voditelj  javno naziva građanskim,  smatramo kako bi bilo primjereno smijeniti ga s mjesta TV voditelja emisije „Nedjeljom u 2“, te ga suspendirati s Nacionalne televiziji’, stoji u priopćenju kojeg potpisuje predsjednik ZUV HGP-a Miljenko Kolobarić.

Vrijeme je da se kaže DOSTA!!

Marko Ljubić: Zahtjevam stegovni postupak protiv Aleksandra Stankovića!

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Sramota!? Dernek vojvođanske „Šokadije“ na obljetnicu pokolja u Vukovaru i Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: fb stranica Ivana Andrašića

U ORGANIZACIJI KPZH ‘ŠOKADIJA’ U VELIKOJ SALI DOMA KULTURE U SONTI U SUBOTU, 18. STUDENOG ODRŽANA JE MANIFESTACIJA PISME, IGRE, TAMBURE I IKAVICE, ‘ŠOKAČKO VEČE 2017’, ŠESNAESTO ZAREDOM

Upravo tako piše na fb stranici „hrvatskog književnika“ Ivana Andrašića (https://www.facebook.com/ivan.andrasic.5), uz prilog od ukupno 63 fotografije sa sinoćnjeg derneka (18.11.2017.), uz (za sada) 96 lajkova oduševljenih posjetitelja koji su vijest popratili prigodnim komentarima, a prenio ju je  i „Vojvođanski ETNO portal“.

Dok Hrvati diljem svijeta i posebno u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini s dubokim pijetetom prema nevinim žrtvama Vukovara i Škabrnje tiho koračaju u kolonama sjećanja i pale svijeće u prozorima, na trgovima i uzduž gradskih prometnica, pripadnici „naše“ manjine u Sonti (Vojvodina, općina Apatin) održavaju dernek i „njeguju nacionalnu kulturu“.

Kulturno-prosvjetna zajednica Hrvata ‘Šokadija’“ – Sonta ili ne zna što Hrvatima znači taj 18. studeni, ili ih nije briga, trećega nema. Osobno sumnjam da ne znaju. Ali, neću nagađati dalje. Prepuštam to savjesti organizatora i sudionika zabave.

Nisam ljut, ogorčen, pa čak niti iznenađen, ali tužan jesam.

Do svoje trideset sedme godine živio sam nedaleko od Sonte, nekih 60-ak kilometara jugo-istočno u selu Plavni, općina Bač. Svoju kuću sam s obitelji napustio 27. kolovoza 1991. godine, nakon što je prvi VBR (višecijevni bacač raketa) počeo preko našeg sela ispaljivati plotune na Vukovar (udaljen oko 6 kilometara zračne linije). I više se nisam vraćao. Niti imam namjeru ikad posjetiti kraj u kojemu sam odrastao. I što vrijeme više prolazi, sve sam uvjereniji kako sam donio ispravnu odluku.

Vojvodina je te 1991. godine bila poligon za velikosrpsku agresiju i s prostora vojvođanskog podunavlja (od Bačke Palanke do Bezdana) na Hrvatsku su kretale kolone „JNA“ (tehnika i ljudstvo), otuda je okupirana Baranja, svom silinom je topništvom tučena istočna Slavonija, iz Vojvodine su mobilizirani deseci tisuća rezervista koji su s četnicima i „JNA“ išli u rat za „veliku srbiju“  (a među njima je bilo i Mađara i „Hrvata“ – od kojih su tada mnogi sebe zvali „bunjevcima“ ili „šokcima“). Zanimljivo je također, da je u Vojvodini odziv u pričuvu „JNA“ bio između 80 i 90%, čak i u zimu i proljeće 1992. godine, kad su u Šumadiji na djelu opstrukcije mobilizacije i masovno odbijanje odlaska u rat.

Ovdje ću stati, iako bi se moglo reći još dosta toga što šira javnost ne zna.

To je, naravno, samo djelić istine koju jako dobro znamo svi mi koji smo u to vrijeme živjeli u podunavskom dijelu Vojvodine. Gledali smo kako se prije pokolja u Borovu Selu okupljaju četnici po salašima koji su im bili „baze“, bili smo svjedoci dovlačenja tehnike (tenkova, haubica, topova, minobacača, raketnih sustava) i ono što je najbolnije, preko naših sela letjele su rakete i topnički projektili ubijajući naš narod na drugoj obali Dunava. Mnogi nisu mogli izdržati taj golemi psihološki pritisak i napustili su svoje kuće, uglavnom zauvijek.  Mnogi su i ostali. No, to je stvar izbora.

Mi u Hrvatskoj ne očekujemo da Hrvati u Vojvodini i Srbiji u ove dane bola i ponosa pale svijeće, niti da se priključe Ženama u crnom koje su se i jučer okupile u Beogradu s porukom „Nikada ne smemo zaboraviti žrtve Vukovara“, jer znamo gdje žive i znamo kako bi to bilo protumačeno.

Ne pada mi na pamet očekivati to od njih, niti ih osuđujem što javno ne manifestiraju pijetet prema žrtvama u Hrvatskoj, ali taj osjećaj (pod uvjetom da ga čovjek ima), može se dostojanstveno iskazati i šutnjom, pa i uzdržavanjem od terevenki bilo kakve vrste.

Ne rijetko čitamo i slušamo u medijima oštre kritike na račun Republike Hrvatske koju se s najviših instanci DSHV-a ili Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata proziva kako nedovoljno izdvaja za vlastitu manjinsku zajednicu u Vojvodini i Srbiji.

Ne znam je li to tako ili nije.

Ali, kakvi su to Hrvati koji upravo NA TAJ DAN prave dernek i zabavljaju se? Imaju li oni ikakvoga osjećaja prema svojoj Matici i smatraju li sebe uopće dijelom hrvatskoga naroda?

Čisto sumnjam.

 Zlatko Pinter

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari