Pratite nas

Kolumne

Ako su krajišnici u Borovu Selu junaci, onda su pobijeni hrvatski policajci agresori?

Objavljeno

na

Da srpski lokalni političari doista misle kako Srbi u Borovu Selu nisu bili agresori možemo pročitati na web stranici Srpskoga narodnog vijeća – institucije koja se izdašno financira novcima hrvatskih poreznih obveznika.

Prije nekoliko godina, točnije 2011. godine objavila sam tekst “Sramota – spomenici koji veličaju krvnika, a omalovažavaju žrtvu” koji se s vremena na vrijeme ponovno aktualizira, no ovih dana je ponovo postao jako zanimljiv čitateljima, piše  Sandra Sabljak Gojani / Večernji list

Od 1991. do danas navodno u Hrvatskoj postoji četrdesetak spomenika srpskom agresoru koji su postavljeni legalno i po zakonima Lijepe naše, reče Đapić jutros na radiju. Ja evo znam za ovih par koje sam spomenula tada, a od onda – ne da oni svi i dalje ponosno stoje usred Hrvatske – nego su napravljeni i još neki novi! Spomenici četnicima. U Hrvatskoj. … Dok se istovremeno nakon kratkog zapomaganja na sva usta od strane Milorada Pupovca HOS-ova ploča rješava u roku keks!  Kako je to moguće? Što je to s našom javnosti da neke stvari bezuvjetno podržava, nešto drugo uopće ne.

Previše toga opasnog prolazi neprimjetno, ispod svih radara, a o nekim bedastoćama se lamentira do iznemoglosti. Zašto žene mrcvarene i silovane u Domovinskom ratu ne dotiču fejsbučke duše kao recimo Nigerijke koje su doživjele istu ili sličnu sudbinu? Zašto se facebook zidovi zašarene kad treba podržati patnju ljudi iz neke svjetske destinacije (u pravilu europske) ili prava seksualnih manjina, no kad je u pitanju vlastita domovina, ljudi stradali u Domovinskom ratu ili podrška bilo čemu s predznakom patriotizma, e onda naglo prestaje empatija?  A isticanje hrvatske zastave grba ili domoljubne pjesme se odmah obilježava kao fašizam.

Zašto se tuđe domoljublje podržava, a ono ljudi u vlastitoj zemlji automatski stavlja u negativan kontekst? Zašto podrška jednima isključuje podršku drugima? … Tužno je vidjeti ulice naših gradova čiji vlasnici radije u prozore stavljaju svijetleće bundeve za Noć vještica nego zastavu vlastite domovine na državni praznik! Što nije u redu s nama? Zašto se moramo sramiti i ispričavati što smo obranili domovinu?

Zašto dozvoljavamo progon ljudi koji su ratovali za Hrvatsku i to od onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji na našu državu (a kako vidimo i desetljeća nakon rata sudjeluju i dalje, samo drugim sredstvima), sjedimo i ne poduzimamo ništa? Ili poduzimamo tako što pomažemo u progonu.

Dostavljamo podatke i dokumente. S najviših državnih razina na niže. Imam ili sam imala nekoliko facebook prijatelja koji se ponose svojim ‘urbanim razmišljanjem’, no nije im problem napisati javno da su ljudi koji su ubijani nakon 45. i/ili bacani u razne jame nakon rata po nalogu ‘voljenog vođe’ to i zaslužili jer što su oni tek radili dobro su i prošli!. I nisu bolje ni zaslužili.

Zamislite tu razinu civilizacijskog rezoniranja! Čista ljubav… Takvima su branitelji bezubi divljaci, nacionalisti i fašisti, a naši ljudi nestali u ratu (do današnjeg dana ne pronađeni) su eto jednostavno nestali, ali to je to bilo davno i ne treba se na to vraćati, nego gledati naprijed.  Da!  Naprijed. Za domovinu s Titom naprijed? S četničkim spomenicima po Hrvatskoj naprijed? S petkorakom, koja nije ista ona ih 41. jel, nego neka nova, moderna, antifašistička? Kamo točno naprijed? Također su zanilmjiva zgražanja i konstatacije o ‘ustaškim dernecima’ na Thompsonovim koncertima od strane onih koji na koncertima nikad nisu bili, no znaju kako je na njima.

Dok istovremeno nemaju ništa protiv Arkanove udovice Cece koja je negdje izjavila:  “Da sam znala da će hrvatska deca ovako da slušaju moje hitove nebi nikad ni počela da pevam”, Bore Čorbe i ostalih ‘umjetnika’ koji otvoreno podržavaju ili su podržavali četništvo.  Možda i imaju nešto protiv, ali to ne iznose javno kao mišljenje o ‘ustaškom pjevaču’. Taj je najveća zvijer. O njemu imaju mišljenje. O Ceci nemaju. O četničkim spomenicima nemaju. O silovanim ženama u Domovinskom ratu nemaju.

Zašto dežurnim moralistima koji su se pridružili modi pljuvanja po vlastitoj zemlji i vrijednostima na kojima je ona nastala ne smeta to što je stranka koja puno puta pa i ovih dana kroji događaje oko raznih obilježja i njihovih značenja nastala na prijedlog ratnog zločinca Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića koji je tada bio gradonačelnik okupiranog Vukovara osnovana 1997. baš tamo, opet u Hrvatskoj pravi reda? To je baš skroz nevažno ili? Danas se ta ista stranka lijepo dogovori sa svima, uvijek se po potrebi maksimalno isprezentira i nametne kao dobra udavača, a nakon nekog vremena sa svoje standardno dobre pozicije vladu s kojom se lijepo udružila ucjenjuje, kao što se to dogodilo ovaj put. I kroji sve po svom. I tko zna već koji put do sad!  No niti jednu Hrvatsku vladu do dana današnjeg to jednostavno nije briga.

Dragocjena im je ta ekipa. Puno više nego mi, obični smrtnici… Jer zakon o oprostu je maksimalno zloupotrebljen.  Pobunjenici koji su u godinama Domovinskog rata ubijali, rušili, palili, klali i silovali diljem okupiranih krajeva Lijepe naše ne samo da su izbjegli kaznenu odgovornost za svoja zvjerstva, nego im je vrijeme provedeno u ratu protiv Hrvatske uračunato pod radni staž. Zamislite to.

A neki od njih su za sudjelovanje u pobuni i aktivnim djelovanjem u institucijama paradržave Republike srpske krajine nagrađeni dobro plaćenim položajima u današnjoj Hrvatskoj, izgrađene su im kuće, dodijeljeni stanovi…  Do kada? I kad se mislimo riješiti četničkih spomenika?  Možemo li napraviti barem to? Zašto oni ne smetaju kao ovaj spomenik HOS-u? Čemu licemjerje i dvostruka mjerila? Dok se neki i dalje ovome čude poput mene, a neki uopće ne – evo da se na vrhuncu događanja i rasprava oko premještanja HOS-ove ploče u Jasenovcu prisjetimo kakva nam sve ‘blaga’ stoje diljem Lijepe naše! I nikom ništa…  Evo malo iz Vukovarskog kraja, pa na dalje:

Na spomeniku piše: OVDE POČIVA Vukašin Vule – Šoškoćanin Tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15.5.1991. – komandant obrane Borova sela ZA NARODNOG JUNAKA Proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25.9.1991. I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.

Na spomeniku piše: Na ovom mestu 2.5.1991. poginuo je Vojislav Milić prva žrtva rata u Borovu. Na koreji kraj Dunava, levo i ulazak je u Borovo selo gde se mutni sastaju oblaci tu padoše krajiški junaci. Živote su dali za slobodu, slobodu srpskome narodu. Slava im čelesi, Beli orlovi ORK, Borovo 1997.

Ovo su fotografije spomenika na groblju u Borovu selu i srpskom vojnom groblju “Aleja” u Vukovaru (koje je poslao jedan od ogorčenih građana Hrvatskog podunavlja, g. Petar Sović( podignutim u čast srpskoj vojsci Krajine (agresorima i kolaboracionistima), a neki su od njih osuđeni za najteži oblik oružane pobune protiv Republike Hrvatske i sudionici su zvjerskih zločina nad pripadnicima Hrvatske specijalne policije.  “Kao Hrvat i građanin Hrvatskog podunavlja, nakon golgote koju smo proživjeli 1991.,  ne mogu se pomiriti sa činjenicom da se u našoj zemlji odaje počast istim onima koji su je rušili, palili i ubijali i koji su prouzročili mnogobrojne tragedije 90-ih tjekom njihove borbe za “otadžbinu”, te da isti oni “lojalni hrvatski građani” koji svake godine odaju počast tim borcima za otadžbinu od nas povratnika očekuju da ravnodušno prihvatimo njihovo veličanje i sjećanje na uspomenu srpske oružane pobune u Hrvatskoj, te da i to bude jedan od temelja izgradnje bolje budućnosti, suživota i međunacionalne tolerancije.  Nije li to jedno veliko licemjerje, provokacija i bezobrazluk temeljen na nedosanjanim snovima iz ranih 90-ih? Nedavno je obilježena još jedna tužna obljetnica (26.( mučkog masakra nad hrvatskim policajcima 02. svibnja 1991. godine u Borovu selu. Očekivano su  političari, ministri i tužiteljstvo opet pričali o tome kako za taj zločin nije nitko odgovarao i kako se neumorno radi na procesuiranju krivaca.  Pa kad već ne mogu ili ne smiju procesuirati odgovorne, barem neka se spriječi velikosrpsko veličanje počinjenog zločina, te neprestano izjednačavanje žrtve i agresora.  Stoga Vas molim da kroz priložene fotografije, barem upoznate hrvatsku javnost sa jednom drugačijom interpretacijom Domovinskog rata prema kojoj očito nije dovoljno počiniti zvjerska ubojstva za “otadžbinu”, nego i veličati krvnika, a žrtvu omalovažiti. Snimljene fotografije govore same za sebe.” Ali to nije sve! Ima toga još:

Četničko ruglo u Kistanju, spomenik poginulom pripadniku zloglasnih Knindži! 

Zašto nitko ne pita Plenkovića, Kušćevića i ostale, hoće li zakonskom regulativom u Hrvatskoj konačno biti zabranjeno četništvo? Sigurnosno-obavještajna agencija već godinama upozorava vladajuće i javnost na opasnost od četništva. Imamo četničke spomenike po Hrvatskoj, i nikome ništa. Vjerodostojno, nema što! Jer ili zabrani sve, ili ništa. Ne mogu biti dvostruka mjerila samo za nekoga! (Zvonimir Despot)

Spomenik četniku Mili Babiću u Krnjaku kraj Karlovca. 
Screenshot: M. Marković/maxportal.hr 

Na spomeniku piše: “Poginuo od krvnika MUP-a  i ustaških gardi na mostu život dao si mladi za srpski narod ponosno si pao otišao večno i nereko zdrao!”

Brđani 
Foto: tjedno.hr 

Pobunjenim Srbima i ubojicama koji su pobili petoricu hrvatskih branitelja, u Brđanima se podiže spomenik. Ono što najviše „bode u oči“ je podatak da je isključivo riječ o srpskim vojnicima, a ne civilima, što  potvrđuju i pronađene smrtovnice od kojih na većini piše da su “poginuli pucajući po ustašama”, “pružajući otpor ustašama” ili “poginuo na straži”. Njima se, pred obiteljima poginulih branitelja, hrvatskim braniteljima, podiže spomenik u inat, čime se pokazuje samovolja pojedinaca i svega onoga čemu streme prekriveni hrvatski građani na društveno politički važnim funkcijama. (Izvor: direktno.hr)

Zašto su ovi spomenici i poruke na njima bez reakcije javnosti?

Sandra Sabljak Gojani / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari