Pratite nas

Kolumne

Ako su krajišnici u Borovu Selu junaci, onda su pobijeni hrvatski policajci agresori?

Objavljeno

na

Da srpski lokalni političari doista misle kako Srbi u Borovu Selu nisu bili agresori možemo pročitati na web stranici Srpskoga narodnog vijeća – institucije koja se izdašno financira novcima hrvatskih poreznih obveznika.

Prije nekoliko godina, točnije 2011. godine objavila sam tekst “Sramota – spomenici koji veličaju krvnika, a omalovažavaju žrtvu” koji se s vremena na vrijeme ponovno aktualizira, no ovih dana je ponovo postao jako zanimljiv čitateljima, piše  Sandra Sabljak Gojani / Večernji list

Od 1991. do danas navodno u Hrvatskoj postoji četrdesetak spomenika srpskom agresoru koji su postavljeni legalno i po zakonima Lijepe naše, reče Đapić jutros na radiju. Ja evo znam za ovih par koje sam spomenula tada, a od onda – ne da oni svi i dalje ponosno stoje usred Hrvatske – nego su napravljeni i još neki novi! Spomenici četnicima. U Hrvatskoj. … Dok se istovremeno nakon kratkog zapomaganja na sva usta od strane Milorada Pupovca HOS-ova ploča rješava u roku keks!  Kako je to moguće? Što je to s našom javnosti da neke stvari bezuvjetno podržava, nešto drugo uopće ne.

Previše toga opasnog prolazi neprimjetno, ispod svih radara, a o nekim bedastoćama se lamentira do iznemoglosti. Zašto žene mrcvarene i silovane u Domovinskom ratu ne dotiču fejsbučke duše kao recimo Nigerijke koje su doživjele istu ili sličnu sudbinu? Zašto se facebook zidovi zašarene kad treba podržati patnju ljudi iz neke svjetske destinacije (u pravilu europske) ili prava seksualnih manjina, no kad je u pitanju vlastita domovina, ljudi stradali u Domovinskom ratu ili podrška bilo čemu s predznakom patriotizma, e onda naglo prestaje empatija?  A isticanje hrvatske zastave grba ili domoljubne pjesme se odmah obilježava kao fašizam.

Zašto se tuđe domoljublje podržava, a ono ljudi u vlastitoj zemlji automatski stavlja u negativan kontekst? Zašto podrška jednima isključuje podršku drugima? … Tužno je vidjeti ulice naših gradova čiji vlasnici radije u prozore stavljaju svijetleće bundeve za Noć vještica nego zastavu vlastite domovine na državni praznik! Što nije u redu s nama? Zašto se moramo sramiti i ispričavati što smo obranili domovinu?

Zašto dozvoljavamo progon ljudi koji su ratovali za Hrvatsku i to od onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji na našu državu (a kako vidimo i desetljeća nakon rata sudjeluju i dalje, samo drugim sredstvima), sjedimo i ne poduzimamo ništa? Ili poduzimamo tako što pomažemo u progonu.

Dostavljamo podatke i dokumente. S najviših državnih razina na niže. Imam ili sam imala nekoliko facebook prijatelja koji se ponose svojim ‘urbanim razmišljanjem’, no nije im problem napisati javno da su ljudi koji su ubijani nakon 45. i/ili bacani u razne jame nakon rata po nalogu ‘voljenog vođe’ to i zaslužili jer što su oni tek radili dobro su i prošli!. I nisu bolje ni zaslužili.

Zamislite tu razinu civilizacijskog rezoniranja! Čista ljubav… Takvima su branitelji bezubi divljaci, nacionalisti i fašisti, a naši ljudi nestali u ratu (do današnjeg dana ne pronađeni) su eto jednostavno nestali, ali to je to bilo davno i ne treba se na to vraćati, nego gledati naprijed.  Da!  Naprijed. Za domovinu s Titom naprijed? S četničkim spomenicima po Hrvatskoj naprijed? S petkorakom, koja nije ista ona ih 41. jel, nego neka nova, moderna, antifašistička? Kamo točno naprijed? Također su zanilmjiva zgražanja i konstatacije o ‘ustaškim dernecima’ na Thompsonovim koncertima od strane onih koji na koncertima nikad nisu bili, no znaju kako je na njima.

Dok istovremeno nemaju ništa protiv Arkanove udovice Cece koja je negdje izjavila:  “Da sam znala da će hrvatska deca ovako da slušaju moje hitove nebi nikad ni počela da pevam”, Bore Čorbe i ostalih ‘umjetnika’ koji otvoreno podržavaju ili su podržavali četništvo.  Možda i imaju nešto protiv, ali to ne iznose javno kao mišljenje o ‘ustaškom pjevaču’. Taj je najveća zvijer. O njemu imaju mišljenje. O Ceci nemaju. O četničkim spomenicima nemaju. O silovanim ženama u Domovinskom ratu nemaju.

Zašto dežurnim moralistima koji su se pridružili modi pljuvanja po vlastitoj zemlji i vrijednostima na kojima je ona nastala ne smeta to što je stranka koja puno puta pa i ovih dana kroji događaje oko raznih obilježja i njihovih značenja nastala na prijedlog ratnog zločinca Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića koji je tada bio gradonačelnik okupiranog Vukovara osnovana 1997. baš tamo, opet u Hrvatskoj pravi reda? To je baš skroz nevažno ili? Danas se ta ista stranka lijepo dogovori sa svima, uvijek se po potrebi maksimalno isprezentira i nametne kao dobra udavača, a nakon nekog vremena sa svoje standardno dobre pozicije vladu s kojom se lijepo udružila ucjenjuje, kao što se to dogodilo ovaj put. I kroji sve po svom. I tko zna već koji put do sad!  No niti jednu Hrvatsku vladu do dana današnjeg to jednostavno nije briga.

Dragocjena im je ta ekipa. Puno više nego mi, obični smrtnici… Jer zakon o oprostu je maksimalno zloupotrebljen.  Pobunjenici koji su u godinama Domovinskog rata ubijali, rušili, palili, klali i silovali diljem okupiranih krajeva Lijepe naše ne samo da su izbjegli kaznenu odgovornost za svoja zvjerstva, nego im je vrijeme provedeno u ratu protiv Hrvatske uračunato pod radni staž. Zamislite to.

A neki od njih su za sudjelovanje u pobuni i aktivnim djelovanjem u institucijama paradržave Republike srpske krajine nagrađeni dobro plaćenim položajima u današnjoj Hrvatskoj, izgrađene su im kuće, dodijeljeni stanovi…  Do kada? I kad se mislimo riješiti četničkih spomenika?  Možemo li napraviti barem to? Zašto oni ne smetaju kao ovaj spomenik HOS-u? Čemu licemjerje i dvostruka mjerila? Dok se neki i dalje ovome čude poput mene, a neki uopće ne – evo da se na vrhuncu događanja i rasprava oko premještanja HOS-ove ploče u Jasenovcu prisjetimo kakva nam sve ‘blaga’ stoje diljem Lijepe naše! I nikom ništa…  Evo malo iz Vukovarskog kraja, pa na dalje:

Na spomeniku piše: OVDE POČIVA Vukašin Vule – Šoškoćanin Tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15.5.1991. – komandant obrane Borova sela ZA NARODNOG JUNAKA Proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25.9.1991. I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.

Na spomeniku piše: Na ovom mestu 2.5.1991. poginuo je Vojislav Milić prva žrtva rata u Borovu. Na koreji kraj Dunava, levo i ulazak je u Borovo selo gde se mutni sastaju oblaci tu padoše krajiški junaci. Živote su dali za slobodu, slobodu srpskome narodu. Slava im čelesi, Beli orlovi ORK, Borovo 1997.

Ovo su fotografije spomenika na groblju u Borovu selu i srpskom vojnom groblju “Aleja” u Vukovaru (koje je poslao jedan od ogorčenih građana Hrvatskog podunavlja, g. Petar Sović( podignutim u čast srpskoj vojsci Krajine (agresorima i kolaboracionistima), a neki su od njih osuđeni za najteži oblik oružane pobune protiv Republike Hrvatske i sudionici su zvjerskih zločina nad pripadnicima Hrvatske specijalne policije.  “Kao Hrvat i građanin Hrvatskog podunavlja, nakon golgote koju smo proživjeli 1991.,  ne mogu se pomiriti sa činjenicom da se u našoj zemlji odaje počast istim onima koji su je rušili, palili i ubijali i koji su prouzročili mnogobrojne tragedije 90-ih tjekom njihove borbe za “otadžbinu”, te da isti oni “lojalni hrvatski građani” koji svake godine odaju počast tim borcima za otadžbinu od nas povratnika očekuju da ravnodušno prihvatimo njihovo veličanje i sjećanje na uspomenu srpske oružane pobune u Hrvatskoj, te da i to bude jedan od temelja izgradnje bolje budućnosti, suživota i međunacionalne tolerancije.  Nije li to jedno veliko licemjerje, provokacija i bezobrazluk temeljen na nedosanjanim snovima iz ranih 90-ih? Nedavno je obilježena još jedna tužna obljetnica (26.( mučkog masakra nad hrvatskim policajcima 02. svibnja 1991. godine u Borovu selu. Očekivano su  političari, ministri i tužiteljstvo opet pričali o tome kako za taj zločin nije nitko odgovarao i kako se neumorno radi na procesuiranju krivaca.  Pa kad već ne mogu ili ne smiju procesuirati odgovorne, barem neka se spriječi velikosrpsko veličanje počinjenog zločina, te neprestano izjednačavanje žrtve i agresora.  Stoga Vas molim da kroz priložene fotografije, barem upoznate hrvatsku javnost sa jednom drugačijom interpretacijom Domovinskog rata prema kojoj očito nije dovoljno počiniti zvjerska ubojstva za “otadžbinu”, nego i veličati krvnika, a žrtvu omalovažiti. Snimljene fotografije govore same za sebe.” Ali to nije sve! Ima toga još:

Četničko ruglo u Kistanju, spomenik poginulom pripadniku zloglasnih Knindži! 

Zašto nitko ne pita Plenkovića, Kušćevića i ostale, hoće li zakonskom regulativom u Hrvatskoj konačno biti zabranjeno četništvo? Sigurnosno-obavještajna agencija već godinama upozorava vladajuće i javnost na opasnost od četništva. Imamo četničke spomenike po Hrvatskoj, i nikome ništa. Vjerodostojno, nema što! Jer ili zabrani sve, ili ništa. Ne mogu biti dvostruka mjerila samo za nekoga! (Zvonimir Despot)

Spomenik četniku Mili Babiću u Krnjaku kraj Karlovca. 
Screenshot: M. Marković/maxportal.hr 

Na spomeniku piše: “Poginuo od krvnika MUP-a  i ustaških gardi na mostu život dao si mladi za srpski narod ponosno si pao otišao večno i nereko zdrao!”

Brđani 
Foto: tjedno.hr 

Pobunjenim Srbima i ubojicama koji su pobili petoricu hrvatskih branitelja, u Brđanima se podiže spomenik. Ono što najviše „bode u oči“ je podatak da je isključivo riječ o srpskim vojnicima, a ne civilima, što  potvrđuju i pronađene smrtovnice od kojih na većini piše da su “poginuli pucajući po ustašama”, “pružajući otpor ustašama” ili “poginuo na straži”. Njima se, pred obiteljima poginulih branitelja, hrvatskim braniteljima, podiže spomenik u inat, čime se pokazuje samovolja pojedinaca i svega onoga čemu streme prekriveni hrvatski građani na društveno politički važnim funkcijama. (Izvor: direktno.hr)

Zašto su ovi spomenici i poruke na njima bez reakcije javnosti?

Sandra Sabljak Gojani / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hloverka: Od kad je Tuđman skinuo petokraku, svi zagriženi jugokomunisti postali su antifašisti, a svi ostali – ustaše

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Kome se prikloniti, stranačkoj stezi ili svojoj savjesti? Bila je to prava noćna mora brojnih HDZ-ovih saborskih zastupnika uoči usvajanja Istanbulske konvencije, ravna gotovo onoj hamletovskoj biti ili ne biti. Njihovim političkim i ljudskim tjeskobama ne treba se čuditi, kad se dobro zna kako danas u Hrvatskoj funkcioniraju velike stranke, piše Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Odanost i poslušnost vođi prvi je i najvažniji preduvjet političkog opstanka. Samo se tako stiže na izborne liste i na njima uspinje. Što više lojalnosti šefu to lakše do fotelje i ostalih  uhljebničkih povlastica. Rijetki su se hadezovci prilikom usvajanja Istanbulske, koja je do sada i najdublje uzdrmala svjetonazorske temelje stranke, othrvali diktatima i pritiscima svoje vrhuške i glasali protiv.

Njima SDP te noći nije pljeskao, ali su zato ostali s odobravanjem zabilježeni u  velikom dijelu javnosti koja je nametanje rodne ideologije doživjela kao izravnu ugrozu hrvatskih tradicionalnih i identitetskih vrijednosti. Ali su u vodstvu  stranke ipak disidentski obilježeni. Sankcije su izbjegli samo zahvaljujući činjenici da je saborsko brojčano stanje vladajućih toliko krhko da se bez njih jednostavno ne može.

Na tadašnje apele Hrvatske biskupske konferencije zastupnicima vjernicima da zaštite „temeljne vrijednosti kršćanske vjere i kulture“, dio njih se između politike i vjere odlučio pobrinuti ponajprije za  – sebe.

Istaknuti primjer što Partija može učiniti čovjeku upravo je vitez reda Svetoga groba jeruzalemskog, ugledni liječnik Željko Reiner, koji se pod silinom stege preko noći iz viteza preobratio u stranačku pudlicu. Možda su baš njega na umu ovih dana imali članovi Komisije Iustitia et pax kad su napisali izjavu ”Savjest – čuvar čovjekova dostojanstva i slobode.”

Hrvatski biskupi su uoči javne rasprave o pobačaju odlučili podsjetiti političare da je u pitanjima vrijednosne orijentacije sloboda savjesti pojedinca iznad svih pravila stranke i njezine stege. Biskupi k tome drže da je u suprotnom to ne samo nedopustivo, nego i vrlo opasno za demokraciju. Ističući na javnom predstavljanju da izjavu nisu pisali samo za Andreja Plenkovića nego za sve hrvatske političare, nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić odlučio je očito malo osokoliti uplašeno hadezeovo stado pa je u maniri pravoga pastira naglasio da se premijer Plenković može pronaći u izjavi. A u njoj stoji da u Hrvatskoj postoji ozračje straha, da se guši sloboda mišljenja i izražavanja, što je, kako tvrde biskupi, odlazak u jednoumlje i totalitarni sustav u kojemu jedna stranka određuje kako bi se svi trebali ponašati.

Pa se i građanima osporava, naglasili su, da se izjašnjavaju o društvenim i političkim temama i da zatraže referendum o tome.  Na biskupove riječi još se nije oglasio premijer. No, dan ranije, na 29. obljetnici osnivanja  HDZ-a izjavio je da smjer kojim vode Hrvatsku „ide točno u onom pravcu gdje ga je želio Franjo Tuđman, a to je na desnom centru, na širokoj narodnjačkoj platformi, koja ima i svoju demokršćansku dimenziju. Međutim, o Tuđmanovu nasljedniku i njegovu smjeru vođenja HDZ -a oglasila se, između ostalih, svojedobno i Tuđmanova obitelj uskraćujući podršku Istanbulskoj konvenciji i rodnoj idelogiji.

Uglavnom, svima koji dobro poznaju povijest stranke i stvaranje Hrvatske jasno je da je suverenist Tuđman sklapao saveze i s „crnim vragom“ samo ako je to bilo u nacionalnim interesu države, a danas se inkluzivno koalira ako je to u službi  ostanka na vlasti i ako nije protiv naddržavne volje Europske Unije.

Narod je odlučio. Građanske incijative za promjenu izbornog zakona i otkazivanje Istanbulske konvencije prikupile su zajedno gotovo osamsto tisuća potpisa. To je gotovo jedna četvrtina hrvatskih državljana. Politički establišment sada traži način ne bi li osujetio narodnu volju. Ministar Hvaljen Isus i Marija, Lovro Kuščević, promptno je obećao Miloradu Pupovcu da će svaki potpis biti pomno izbrojan i provjeren – je li bio skupljen u skladu sa Zakonom o referendumu. Upravo kako je to prvak SDSS-a i ministrov koalicijski partner i zatražio na saborskom Odboru za ustav, poslovnik i politički sustav koji se također jednoglasno pridružio tom stavu.

U antireferendumsku kampanju uključili su se podjednako i SDP i HDZ. Branko Bačić i Peđa Grbin imaju gotovo istovjetne stavove o tome da je zahtjev za ukidanje prava zastupnicima nacionalnih manjina da odlučuju o povjerenju Vladi i državnom proračunu neustavan. Ministar uprave Lovro Kušćević zaboravio je da ne bi trebao komentirati Inicijative za koje je nadležan, jer je jednostavno u sukobu interesa. „Narod odlučuje“ želi na uštrb desnog biračkog tijela i glasača HDZ-a sebi osigurati političku vidljivost kako bi se smanjenjem izbornog praga s 10 na 4 posto „ugurao u Sabor“, ustvrdio je ministar na Večernjakovu okruglom stolu.

Lovro Kuščević naravno da nije zaboravio da se on uz prag od deset posto i poslušnost šefu uspio ugurati pa bi bio lud kad bi prihvatio nova pravila kojim bi ga narod od tamo izgurao. „Ljudi koji nemaju politički legitimitet pokušavaju krojiti drugačiju politiku onima koji imaju politički legitimitet“, sve nervoznije reagira ministar uprave. Ministar amater, kako su ga jednom kritičari nazvali, zaboravlja da su organizatorima legitimitet dali upravo građani potpisnici referendumskih inicijativa. No, ostaje pitanje bi li Lovri Kuščeviću hadezeovo biračko tijelo uz ovakvu ministarsku  „vidljivost“ i bez promjene izbornog zakona više dalo povjerenje?

Prije više od četrdeset godina, 30. lipnja 1965., troje atentatora upalo je u kuću hrvatskog emigranta Berislava Đure Deželića, potomka poznate zagrebačke obitelji Deželić i voditelja Hrvatskog socijalnog ureda u njemačkom gradu Düsseldorfu te su počeli bjesomučno pucati po ukućanima. Najprije su zapucali na Berislava, a potom i u njegovu suprugu Mariju koja mu je priskočila u pomoć. U susjednoj sobi nalazila se njihova kći Marijana. Kada su je otkrili, atentatori su ispalili više hitaca prema njoj.

O tome je kasnije posvjedočila: „Na vratima je stajao čovjek s oružjem u ruci, a na podu tata i mama leže ko mrtvi, svuda krv… Onda su pucali na mene: u usta, u nos, u ruku koju sam držala na trbuhu, bila sam upravo pred porodom, ruka je spasila moje dijete“. Deželićevi su imali nevjerojatnu sreću jer su svi troje preživjeli ranjavanje. Njemačka je policija ubrzo identificirala Udbine atentatore, trojicu muškaraca i jednu ženu koji su pomoću lažnih dokumenata koje im je dao jugoslavenski konzul Slobodan Krstić uspjeli pobjeći u Jugoslaviju gdje su nastavili nesmetano živjeti. Jedan od ubojica je moj sugrađanin, Makaranin. Srećemo se po ulicama moga grada, ponekad me i pozdravi, a mene primi svaki put neki užas i nelagoda od nekažnjena i svirepa zločina.

Ove zastrašujuće slike zločina i kazne Titova režima prisjetila sam se ovog tjedna kada obilježavamo Dan antifašističke borbe. I nakon press konferencije Zorana Pusića, predsjednika Antifašističke lige, Stjepana Šafranića iz SABH-a i glumca, bivšeg člana Centralnog komiteta SRH, Vilima Matule koji su ustvrdili da je taj Dan državni praznik, pa je stoga, kako su rekli, važno iskazati svoje nemirenje s pokušajima ustašizacije Hrvatske.

Proslavu žele održati na trgu koji će namjerno zvati, najavio je Matula, „Trgom maršala Tita“. Matula kao nekadašnji komunist, a danas antifašist s ekipom istomišljenika skupom na nekadašnjem maršalovom trgu želi izraziti protest zbog, kako tvrdi, sve snažnijih retrogradnih pojava u hrvatskom društvu. A za njega i Zorana Pusića, Milorada Pupovca i njima slične retrogradnja je počela još davnih dana kada je Franjo Tuđman umjesto proslave četničkog ustanka u Srbu ustanovio novi praznik hrvatskih antifašista u spomen sisačkom odredu iz Brezovice. Od tog dana, pa i znatno prije kad je antifašist Tuđman kao prvi predsjednik skinuo petokraku, uveo povijesno hrvatsko znakovlje i utemeljio državu na oslobodilačkom Domovinskom ratu, zagriženi Titovi jugo-komunisti postaju antifašisti, a svi ostali – ustaše.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Dok traje SP, sve drugo je na čekanju

Objavljeno

na

Objavio

Tko se još sjeća afere Hotmail i činjenice da je potpredsjednica Vlade na mailing listi dogovarala zakon s ekipom koja je kasnije bila plaćena pri njegovom provođenju? Tko razbija glavu o tome da je u nemogućim uvjetima građanska inicijativa prikupila preko četiristo tisuća potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona, a HDZ i SDP se zagrljeni već tjednima panično dovijaju kako to spriječiti? …

Fraza kako “danas svi igraju nogomet” izgleda više nije samo floskula, jer je do sada vrlo malo utakmica na ovom prvenstvu dobiveno olako i s velikom razlikom. I to ujednačavanje se može interpretirati kao posljedica globalizacije, zahvaljujući kojoj sve više igrača iz cijelog svijeta biva rano prepoznato na globalnom nogometnom tržištu

Tko je, u vrijeme Beckenbauera i Müllera mogao pomisliti da će na atmosferu u Elfu pred svjetsko prvenstvo utjecati izbori u Turskoj? Zvižduci navijača njemačkim reprezentativcima Gündoğanu i Özilu nisu rezultat njihove loše igre već javne potpore Erdoganu kao “svom predsjedniku”

Ne mogu se oteti dojmu kako bi bilo neozbiljno, pomalo i hipsterski pisati ovaj tjedan o bilo čemu drugom osim o Svjetskom nogometnom prvenstvu. Za njegova trajanja, zemlje čije se reprezentacije natječu kao da žive u nekoj zagradi ili izvanrednom stanju u kojem su privremeno suspendirane sve druge preokupacije. Tako se i kod nas čini kao da je sve stalo i kako ništa drugo ne probija percepcijsku opnu građanstva. Zabivaka je u drugi plan bacila i Plenkovića i Predsjednicu, i oporbu i Todorića pa čak i Mamića i Puljka.

Tko se još sjeća afere Hotmail i činjenice da je potpredsjednica Vlade na mailing listi dogovarala zakon s ekipom koja je kasnije bila plaćena pri njegovom provođenju? Tko razbija glavu o tome da je u nemogućim uvjetima građanska inicijativa prikupila preko četiristo tisuća potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona, a HDZ i SDP se zagrljeni već tjednima panično dovijaju kako to spriječiti?

Više se i žučnije razglaba oko toga što napadač Nikola Kalinić nije radio svoj posao, tj. nije kao reprezentativac poštivao upute izbornika i ulazio u igru kad mu se kaže, nego što se problematizira činjenica da svoj posao nisu radila državna regulatorna tijela koja su dopustila da Agrokor čini što je činio i danas završi u 47% vlasništvu ruskih državnih banaka, a neformalno vjerojatno još i više, što za najvažniji poslovni subjekt o kojem većim dijelom ovisi hrvatska poljoprivreda i nije baš najpoželjnija situacija. Podsjećajući na sve to ne ciljam u smjeru pseudo intelektualnog prenemaganja oko toga kako je narodu uz malo kruha, dovoljno dati puno igara, ili kako je nogomet opijum za narod koji služi za prikrivanje stvarnih problema. Ne, ja doista smatram da je Svjetsko nogometno prvenstvo trenutno najvažnija stvar za Hrvatsku, jer simboličke stvari koje mobiliziraju toliki interes i emocije zajednice povratno mogu imati itekako realne i pozitivne posljedice.

A Hrvatskoj je prije svega danas potrebno malo samopoštovanja, nade i radosti. Italija je, primjerice, 1982. prolazila teško političko i društveno razdoblje. Neočekivana titula svjetskog prvaka dala je tada Talijanima novi polet, nadu, poticaj da se stvari poprave i prebrode i, premda je nemoguće izmjeriti koliko je taj simbolički poticaj pomogao zemlji, veliki sportski uspjeh koji je emotivno okupirao cijelu naciju sigurno je bio značajan simbolički poticaj za sređivanje stvari. Osnovna snaga svjetskog prvenstva leži u tome što se ono odigrava rijetko, jednom u četiri godine. Dakle, otprilike jednu pedesetinu naših života traje ta suvremena olimpijada (važnija od Olimpijskih igara) za vrijeme koje nogomet krade pozornost od svih drugih stvari. Utoliko više ukoliko vam reprezentacija dulje ostaje u igri. Kad bi se odigravalo češće ne bi imalo ovu privlačnost – da se igra svake godine moglo bi se reći da ga se instrumentalizira za anesteziranje građana i odvlačenje pozornosti s važnijih problema. Ovako, jednom u četiri godine je taman, prvenstvo u najpopularnijem sportu dođe svijetu kao neka vrsta globalnog doba karnevala, zagrade u uobičajenom vremenu i rasporedu prioriteta.

Nogomet je složena priča koja uz osnovnu sportsku ima i društvenu, političku, ekonomsku, kulturnu, psihološku, mentalitetsku, filozofsku, mitsku pa i pseudoreligioznu dimenziju. Zemlja čija reprezentacija uspije ostvariti zapažen rezultat u tako složenoj i konkurentnoj djelatnosti nije bez šanse da to može napraviti i na drugim, u ostatku vremena važnijim područjima. Turnir se može promatrati kao metafora života i borbe za opstanak, otud dobiva snagu mita. Svi odmorni i kompletni sudionici na početku teoretski imaju šanse za pobjedu. Natječu se u jednom mikrosvijetu u kojem je ispadanje ekvivalent umiranju, dok na kraju ne ostane dvoje “preživjelih” kroz sve borbe, od kojih će jedan se popeti na tron i dobiti pokal. Na svakom prvenstvu se redovito dogode dvije vrste iznenađenja. Uvijek neki Golijat ne prođe skupinu, a neki David se probije neočekivano visoko. Pobjeda nezaboravnog Kameruna nad tada aktualnim svjetskim prvakom Argentinom na otvaranju Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. bila mi je jedna od važnijih lekcija u životu o važnosti poniznosti i svijesti kako nijedna utakmica nije unaprijed dobivena. Ali može biti unaprijed izgubljena ako se u duhu predaš prije nego što si istrčao.

Uvijek, dakle netko od favorita zglajza, izgubi na početku (v. Njemačka-Meksiko), često bivši prvak ne prođe skupinu (Francuska, Italija, Španjolska), a u pravilu neki autsajder, nikada se unaprijed ne zna koji, jer onda to ne bi bio, zabljesne i dobaci do četvrtfinala ili čak i polufinala (Kamerun, Hrvatska u prvom nastupu, Senegal, Koreja, Kostarika). Nogometna igra je, između ostalog, i najbolji primjer za objašnjavanje strukturalizma. Ekipa nije puki zbroj elemenata, tj. igrača koji je čine, oni nisu nabacani kao rogovi u vreći izvagani tržišnom vrijednošću svakog pojedinog od njih, što bi onda u zbroju tobože dalo ukupnu vrijednost momčadi (nema pogrešnijeg računa), već je ona struktura, dakle cjelina u kojoj je uz elemente važan i njihov međusobni odnos. Zato ekipa s pojedinačno lošijim igračima može pobijediti onu koja je pojedinačno vagano bolja ako je uigranija, s boljom taktikom i motiviranija. Posebna priča je navijanje, koje je, između ostalog, i ritualizirana igra potvrđivanja kolektivnog identiteta. Navijaš za svoje, ali razumiješ pri tom da isto to čine i drugi. Čini se stoga kako svjetsko prvenstvo više spaja nego razdvaja države i djeluje kao slavljenje šarenila svijeta kroz nacionalne boje, himne, pjesme i rituale. Zanimljivi su mi oni koji ističu kako ne navijaju za reprezentaciju tobože zato što im se gadi vodstvo Hrvatskog nogometnog saveza. Dakle, da su na čelu saveza neki fini, čestiti, dragi ljudi onda bi oni navijali za reprezentaciju. Ali mi smo uvijek na strani finih ljudi, bez obzira na rasu, naciju, vjeru, jezik i sl. Tko ne cijeni sportsku čestitost Federera ili se na raduje veselju u igri Ronaldinha?

Za reprezentaciju ne navijamo zato što su trenutno na čelu saveza ovakvi ili onakvi ljudi već zato što je naša, ako je takvom osjećamo, u dobru i u zlu. Meni se, primjerice, ne sviđa trenutno vodstvo hrvatske države, ali joj zato ne želim pad BDP-a, požare, poplave, zagađenje Jadrana, terorizam i bijelu kugu. Čini mi se da je ovoj, uglavnom anonimnoj ekipi, vodstvo saveza o kojem se itekako ima što reći, samo izlika da izraze svoj osnovni emotivni stav nenavijanja za hrvatsku reprezentaciju. Što je njihovo pravo, ali neka se ne kriju iza bijednih izlika. Navijač navija za svoju reprezentaciju unatoč trenutno odbojnom vodstvu, dok ovi svoje iskonsko nenavijanje opravdavaju trenutačnim vodstvom. Prateći desetljećima svjetska prvenstva može se jasno vidjeti i kako se nacije transformiraju. U prvoj francuskoj reprezentaciji koje se sjećam jedan od naših dječjih idola, uz Platinija, bio je Jean Tigana, kako su ga u žargonu sportskih komentatora tada nazivali “tamnoputi” i “brzonogi”.

Tigana je, kao crnac, tada bio izuzetak, a danas je izuzetak u francuskoj reprezentaciji bijelac, kao što je Antoine Griezmann, a i on je potomak oca Nijemca i majke Portugalke. Tko je, u vrijeme Beckenbauera i Gerda Müllera mogao pomisliti da će na atmosferu u Elfu pred svjetsko prvenstvo utjecati izbori u Turskoj? Zvižduci navijača njemačkim reprezentativcima Gündoğanu i Özilu na zadnjim prijateljskim utakmicama nisu rezultat njihove loše igre već javne potpore Erdoganu kao “svom predsjedniku”. Ali to je stvarnost današnje Njemačke.

Fraza kako “danas svi igraju nogomet” izgleda više nije samo floskula, jer je do sada vrlo malo utakmica na ovom prvenstvu dobiveno olako i s velikom razlikom. I to ujednačavanje se može interpretirati kao posljedica globalizacije, zahvaljujući kojoj sve više igrača iz cijelog svijeta biva rano prepoznato na globalnom nogometnom tržištu, pa dobivaju vrlo mladi priliku okušati se i formirati u jačim ligama, tako da je sve manje ne samo apsolutnih autsajdera, nego i famoznih “neugodnih” protivnika. “Neugodna” u nogometnoj retorici je reprezentacija koja je po svemu slabija od tvoje i trebao bi je dobiti, ali pošto je tvoja nepouzdana, lošijeg protivnika ćeš nazvati “neugodnim” kako bi a priori opravdao eventualni neuspjeh. Nećeš nikada reći za Brazil, Njemačku ili Španjolsku da su “neugodni”.

Nogometna retorika i mitologija je posebna dimenzija. Primjerice, pridjev “omalen” nikada nigdje drugo nisam čuo osim u nogometnim prijenosima – za rastom niskog igrača, komentator će redovito reći da je “omalen”, a ti su često i “neugodni”. Za razliku od unaprijed dogovorenih globalizacijskih igara u kojima veća riba uvijek pojede manju, “lopta je okrugla” pa na nogometnom prvenstvu nekada i mali izbace velike. Iako će na kraju neko od velikih uzeti prvenstvo.

Nije grijeh na nekoliko tjedana prepustiti se tom ludilu, nije loše uzeti predah od naše svakidašnje jadikovke, od fokusa javnosti do tema kolumni. Kad nogometni karneval završi vratit ćemo se našim na trenutak odloženim temama. Nadajmo se u boljem raspoloženju, s malo probuđene nade i samopouzdanja.

Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori