Pratite nas

Kolumne

Ako su krajišnici u Borovu Selu junaci, onda su pobijeni hrvatski policajci agresori?

Objavljeno

na

Da srpski lokalni političari doista misle kako Srbi u Borovu Selu nisu bili agresori možemo pročitati na web stranici Srpskoga narodnog vijeća – institucije koja se izdašno financira novcima hrvatskih poreznih obveznika.

Prije nekoliko godina, točnije 2011. godine objavila sam tekst “Sramota – spomenici koji veličaju krvnika, a omalovažavaju žrtvu” koji se s vremena na vrijeme ponovno aktualizira, no ovih dana je ponovo postao jako zanimljiv čitateljima, piše  Sandra Sabljak Gojani / Večernji list

Od 1991. do danas navodno u Hrvatskoj postoji četrdesetak spomenika srpskom agresoru koji su postavljeni legalno i po zakonima Lijepe naše, reče Đapić jutros na radiju. Ja evo znam za ovih par koje sam spomenula tada, a od onda – ne da oni svi i dalje ponosno stoje usred Hrvatske – nego su napravljeni i još neki novi! Spomenici četnicima. U Hrvatskoj. … Dok se istovremeno nakon kratkog zapomaganja na sva usta od strane Milorada Pupovca HOS-ova ploča rješava u roku keks!  Kako je to moguće? Što je to s našom javnosti da neke stvari bezuvjetno podržava, nešto drugo uopće ne.

Previše toga opasnog prolazi neprimjetno, ispod svih radara, a o nekim bedastoćama se lamentira do iznemoglosti. Zašto žene mrcvarene i silovane u Domovinskom ratu ne dotiču fejsbučke duše kao recimo Nigerijke koje su doživjele istu ili sličnu sudbinu? Zašto se facebook zidovi zašarene kad treba podržati patnju ljudi iz neke svjetske destinacije (u pravilu europske) ili prava seksualnih manjina, no kad je u pitanju vlastita domovina, ljudi stradali u Domovinskom ratu ili podrška bilo čemu s predznakom patriotizma, e onda naglo prestaje empatija?  A isticanje hrvatske zastave grba ili domoljubne pjesme se odmah obilježava kao fašizam.

Zašto se tuđe domoljublje podržava, a ono ljudi u vlastitoj zemlji automatski stavlja u negativan kontekst? Zašto podrška jednima isključuje podršku drugima? … Tužno je vidjeti ulice naših gradova čiji vlasnici radije u prozore stavljaju svijetleće bundeve za Noć vještica nego zastavu vlastite domovine na državni praznik! Što nije u redu s nama? Zašto se moramo sramiti i ispričavati što smo obranili domovinu?

Zašto dozvoljavamo progon ljudi koji su ratovali za Hrvatsku i to od onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji na našu državu (a kako vidimo i desetljeća nakon rata sudjeluju i dalje, samo drugim sredstvima), sjedimo i ne poduzimamo ništa? Ili poduzimamo tako što pomažemo u progonu.

Dostavljamo podatke i dokumente. S najviših državnih razina na niže. Imam ili sam imala nekoliko facebook prijatelja koji se ponose svojim ‘urbanim razmišljanjem’, no nije im problem napisati javno da su ljudi koji su ubijani nakon 45. i/ili bacani u razne jame nakon rata po nalogu ‘voljenog vođe’ to i zaslužili jer što su oni tek radili dobro su i prošli!. I nisu bolje ni zaslužili.

Zamislite tu razinu civilizacijskog rezoniranja! Čista ljubav… Takvima su branitelji bezubi divljaci, nacionalisti i fašisti, a naši ljudi nestali u ratu (do današnjeg dana ne pronađeni) su eto jednostavno nestali, ali to je to bilo davno i ne treba se na to vraćati, nego gledati naprijed.  Da!  Naprijed. Za domovinu s Titom naprijed? S četničkim spomenicima po Hrvatskoj naprijed? S petkorakom, koja nije ista ona ih 41. jel, nego neka nova, moderna, antifašistička? Kamo točno naprijed? Također su zanilmjiva zgražanja i konstatacije o ‘ustaškim dernecima’ na Thompsonovim koncertima od strane onih koji na koncertima nikad nisu bili, no znaju kako je na njima.

Dok istovremeno nemaju ništa protiv Arkanove udovice Cece koja je negdje izjavila:  “Da sam znala da će hrvatska deca ovako da slušaju moje hitove nebi nikad ni počela da pevam”, Bore Čorbe i ostalih ‘umjetnika’ koji otvoreno podržavaju ili su podržavali četništvo.  Možda i imaju nešto protiv, ali to ne iznose javno kao mišljenje o ‘ustaškom pjevaču’. Taj je najveća zvijer. O njemu imaju mišljenje. O Ceci nemaju. O četničkim spomenicima nemaju. O silovanim ženama u Domovinskom ratu nemaju.

Zašto dežurnim moralistima koji su se pridružili modi pljuvanja po vlastitoj zemlji i vrijednostima na kojima je ona nastala ne smeta to što je stranka koja puno puta pa i ovih dana kroji događaje oko raznih obilježja i njihovih značenja nastala na prijedlog ratnog zločinca Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića koji je tada bio gradonačelnik okupiranog Vukovara osnovana 1997. baš tamo, opet u Hrvatskoj pravi reda? To je baš skroz nevažno ili? Danas se ta ista stranka lijepo dogovori sa svima, uvijek se po potrebi maksimalno isprezentira i nametne kao dobra udavača, a nakon nekog vremena sa svoje standardno dobre pozicije vladu s kojom se lijepo udružila ucjenjuje, kao što se to dogodilo ovaj put. I kroji sve po svom. I tko zna već koji put do sad!  No niti jednu Hrvatsku vladu do dana današnjeg to jednostavno nije briga.

Dragocjena im je ta ekipa. Puno više nego mi, obični smrtnici… Jer zakon o oprostu je maksimalno zloupotrebljen.  Pobunjenici koji su u godinama Domovinskog rata ubijali, rušili, palili, klali i silovali diljem okupiranih krajeva Lijepe naše ne samo da su izbjegli kaznenu odgovornost za svoja zvjerstva, nego im je vrijeme provedeno u ratu protiv Hrvatske uračunato pod radni staž. Zamislite to.

A neki od njih su za sudjelovanje u pobuni i aktivnim djelovanjem u institucijama paradržave Republike srpske krajine nagrađeni dobro plaćenim položajima u današnjoj Hrvatskoj, izgrađene su im kuće, dodijeljeni stanovi…  Do kada? I kad se mislimo riješiti četničkih spomenika?  Možemo li napraviti barem to? Zašto oni ne smetaju kao ovaj spomenik HOS-u? Čemu licemjerje i dvostruka mjerila? Dok se neki i dalje ovome čude poput mene, a neki uopće ne – evo da se na vrhuncu događanja i rasprava oko premještanja HOS-ove ploče u Jasenovcu prisjetimo kakva nam sve ‘blaga’ stoje diljem Lijepe naše! I nikom ništa…  Evo malo iz Vukovarskog kraja, pa na dalje:

Na spomeniku piše: OVDE POČIVA Vukašin Vule – Šoškoćanin Tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15.5.1991. – komandant obrane Borova sela ZA NARODNOG JUNAKA Proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25.9.1991. I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.

Na spomeniku piše: Na ovom mestu 2.5.1991. poginuo je Vojislav Milić prva žrtva rata u Borovu. Na koreji kraj Dunava, levo i ulazak je u Borovo selo gde se mutni sastaju oblaci tu padoše krajiški junaci. Živote su dali za slobodu, slobodu srpskome narodu. Slava im čelesi, Beli orlovi ORK, Borovo 1997.

Ovo su fotografije spomenika na groblju u Borovu selu i srpskom vojnom groblju “Aleja” u Vukovaru (koje je poslao jedan od ogorčenih građana Hrvatskog podunavlja, g. Petar Sović( podignutim u čast srpskoj vojsci Krajine (agresorima i kolaboracionistima), a neki su od njih osuđeni za najteži oblik oružane pobune protiv Republike Hrvatske i sudionici su zvjerskih zločina nad pripadnicima Hrvatske specijalne policije.  “Kao Hrvat i građanin Hrvatskog podunavlja, nakon golgote koju smo proživjeli 1991.,  ne mogu se pomiriti sa činjenicom da se u našoj zemlji odaje počast istim onima koji su je rušili, palili i ubijali i koji su prouzročili mnogobrojne tragedije 90-ih tjekom njihove borbe za “otadžbinu”, te da isti oni “lojalni hrvatski građani” koji svake godine odaju počast tim borcima za otadžbinu od nas povratnika očekuju da ravnodušno prihvatimo njihovo veličanje i sjećanje na uspomenu srpske oružane pobune u Hrvatskoj, te da i to bude jedan od temelja izgradnje bolje budućnosti, suživota i međunacionalne tolerancije.  Nije li to jedno veliko licemjerje, provokacija i bezobrazluk temeljen na nedosanjanim snovima iz ranih 90-ih? Nedavno je obilježena još jedna tužna obljetnica (26.( mučkog masakra nad hrvatskim policajcima 02. svibnja 1991. godine u Borovu selu. Očekivano su  političari, ministri i tužiteljstvo opet pričali o tome kako za taj zločin nije nitko odgovarao i kako se neumorno radi na procesuiranju krivaca.  Pa kad već ne mogu ili ne smiju procesuirati odgovorne, barem neka se spriječi velikosrpsko veličanje počinjenog zločina, te neprestano izjednačavanje žrtve i agresora.  Stoga Vas molim da kroz priložene fotografije, barem upoznate hrvatsku javnost sa jednom drugačijom interpretacijom Domovinskog rata prema kojoj očito nije dovoljno počiniti zvjerska ubojstva za “otadžbinu”, nego i veličati krvnika, a žrtvu omalovažiti. Snimljene fotografije govore same za sebe.” Ali to nije sve! Ima toga još:

Četničko ruglo u Kistanju, spomenik poginulom pripadniku zloglasnih Knindži! 

Zašto nitko ne pita Plenkovića, Kušćevića i ostale, hoće li zakonskom regulativom u Hrvatskoj konačno biti zabranjeno četništvo? Sigurnosno-obavještajna agencija već godinama upozorava vladajuće i javnost na opasnost od četništva. Imamo četničke spomenike po Hrvatskoj, i nikome ništa. Vjerodostojno, nema što! Jer ili zabrani sve, ili ništa. Ne mogu biti dvostruka mjerila samo za nekoga! (Zvonimir Despot)

Spomenik četniku Mili Babiću u Krnjaku kraj Karlovca. 
Screenshot: M. Marković/maxportal.hr 

Na spomeniku piše: “Poginuo od krvnika MUP-a  i ustaških gardi na mostu život dao si mladi za srpski narod ponosno si pao otišao večno i nereko zdrao!”

Brđani 
Foto: tjedno.hr 

Pobunjenim Srbima i ubojicama koji su pobili petoricu hrvatskih branitelja, u Brđanima se podiže spomenik. Ono što najviše „bode u oči“ je podatak da je isključivo riječ o srpskim vojnicima, a ne civilima, što  potvrđuju i pronađene smrtovnice od kojih na većini piše da su “poginuli pucajući po ustašama”, “pružajući otpor ustašama” ili “poginuo na straži”. Njima se, pred obiteljima poginulih branitelja, hrvatskim braniteljima, podiže spomenik u inat, čime se pokazuje samovolja pojedinaca i svega onoga čemu streme prekriveni hrvatski građani na društveno politički važnim funkcijama. (Izvor: direktno.hr)

Zašto su ovi spomenici i poruke na njima bez reakcije javnosti?

Sandra Sabljak Gojani / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Josipovićeve optužbe Katoličke Crkve

Objavljeno

na

Objavio

U političkom magazinu »Obzor«, koji kao prilog objavljuje Večernji list, u subotu 16. ožujka objavljen je opširan intervju bivšega predsjednika Republike Hrvatske i novopečenoga povratnika u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske u kojem je, uz ostalo, teško optužena Katolička Crkva u Hrvatskoj.

Govoreći da je kao predsjednik Republike otišao na Bleiburg »pokazavši tako svoju odgovornost prema našoj povijesti i budućnosti«, dodao je: »Smatrao sam, i o tome sam razgovarao i s vrhom Katoličke Crkve, da Drugi svjetski rat konačno moramo završiti i skinuti ga s dnevnog reda žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin, ali s vrlo jasnom porukom. Svako neka stavi cvijet na grob svojih stradalih, neovisno kojoj su strani pripadali. Ali, konačno i nedvojbeno prihvatimo da je bilo ispravno suprotstaviti se Hitleru i Mussoliniju, a ne služiti im. Narodnooslobodilačka borba je bila ispravan odabir, a ustaški kolaboracionizam pogrešan. Izgledalo mi je da bi Crkva mogla podržati takav pristup, međutim, očito sam se prevario. Crkva se, zajedno s desnicom odlučila za ustašofiliju i revizionizam. Porazno je da imamo mise za ustaške zločince. Nisam čuo da je ikada održana misa za neke od poginulih partizana, čak ni za svećenike koji su sudjelovali u NOB.« Te riječi vrlo jasno održavaju veliku pristranost i nespremnost na prihvaćanje istine o hrvatskoj prošlosti. Kao političar bivši predsjednik na takvo mišljenje i na njegovo javno iznošenje ima apsolutno pravo, no to ne znači da nije i on, kao i svaki čovjek, dužan tražiti i, kad je spozna, prihvatiti istinu.

Ivo J.: ‘Porazno je da imamo mise za ustaške zločince’, a za partizane nikad nisu služene

Iz citiranih riječi vidljivo je da je ideja nacionalnoga pomirenja, koju je zastupao prvi hrvatski predsjednik, apsolutno ignorirana, mrtva, te da bi jedini pravi odnos prema prošlosti bio onaj da »žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin« svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih«. Apsolutno je nužno da se pijetet iskazuje svakoj žrtvi bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku, vojnu, ideološku ili neku drugu pripadnost, ali to bi trebalo činiti bez ikakve zadrške i na način da svatko može staviti cvijet na grob svakoj žrtvi, a ne samo uvjetno rečeno »svojoj«. Izrečena rezerva da svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih« pokazuje veliku i neprimjerenu skučenost, moglo bi se reći svojevrsno sektaštvo kojega se mnogi pripadnici ljevice ne mogu odreći jer za njih sve žrtve ipak nisu jednake i ne zaslužuju jednak pijetet.

Apsolutno je nužno da se osudi svaki zločin bez obzira na to tko ga je počinio, kada, u kakvim okolnostima i s kakvim motivima, no stajalište da »svatko svojima stavlja na grob cvijet« znači da ipak svi zločini ne trebaju biti jednako osuđeni jer velik dio pripadnika ljevice ni 30 godina nakon povijesnoga pada komunizma još ne može principijelno priznati i stvarno osuditi komunističke zločine.

Velik je minus takva mišljenja i činjenica da ono sadrži zaborav, tradicionalni, odnjegovani ili smišljeni, da oni koji po tom mišljenju nisu na strani antifašista, vrlo često, zapravo prečesto, uopće nemaju groba na koji bi se mogao položiti cvijet i da se upravo zbog utjecaja ljevice baš ništa ne čini da bi te žrtve dobile makar zajednički grob. Koliki su posmrtni ostatci hrvatskih žrtava, pobijenih bez ikakva suđenja, pronađeni i otkopani u susjednoj Sloveniji, no hrvatske vlasti ni prstom nisu maknule, a nema naznaka da se išta u tom spremaju mijenjati, da bi te žrtve dobile makar zajednički grob na tlu svoje domovine? Dok je god takav odnos prema tim hrvatskim žrtvama, ne može se govoriti ni o principijelnom iskazivanju pijeteta ni o principijelnoj, tj. jednakoj osudi baš svakoga zločina.

Katolička Crkva po svem svijetu jednako iskazuje pijetet molitvom svakomu čovjeku bez obzira na sve njegove moguće posebnosti i jednako principijelno osuđuje baš svaki zločin ma tko ga god počinio. Stoga nema niti je ikada bilo misa za »ustaške zločince« ili za »partizane«, nego postoje i slave se mise za pokojne osobe, bez obzira koliko grješne bile i bez obzira na sve njihove pripadnosti. Slavljenje mise za pokojnike molitva je da im Bog oprosti sve grijehe, a ne njihovo proglašavanje svetima.

Zabrinjavajuće je neznanje koje je u tom intervjuu očitovano glede misa za »ustaške zločince« jer opća kultura nalaže barem minimalno poznavanje smisla i cilja molitve za pokojne u Katoličkoj Crkvi. No iz takva manjka znanja iz opće kulture lako je politički optuživati Crkvu u Hrvatskoj za tobožnju »ustašofiliju«. Političari imaju, doduše, stanovito pravo na pretjerivanja, zaoštravanja i oštre kvalifikacije, no nemaju pravo na gaženje istine i na diskvalifikacije i lažne optužbe. Nemaju ni mediji, pa tako ni uredništvo »Obzora«, pravo iz pukoga neznanja, nepoznavanja, nekulture isticati naslov: »Porazno je da imamo mise za ustaške zločince, a za partizane nikad nisu služene«, jer to nema baš nikakve veze sa stvarnošću ni s istinom.«

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Izborno ludilo: Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi

Objavljeno

na

Objavio

Godine Gospodnje 2019., dana 26, mjeseca ožujka, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, mahnut će startnom zastavicom za još jednu izbornu utrku u 4 etape.

Krenut će izborni ciklus, koji će se smjenjivati svakih šest mjeseci, a ponekim će upasti i unutarstranački izbori pa će to biti utrka u pet etapa. Kreće borba, uhljeba i karijerista za narod u kojoj će borbu voditi PR i spin majstori vodeći se pravilom zlatne ribice. Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi i koji bi eto trebali funkcionirati po načelu – Obećanje, ludom radovanje.

Piše: Ante Rašić

U izbornoj kampanji narodu će se pričati kako su ovi, pa opet ovi i tako u nedogled, izbori ključni za njihov život i egzistenciju. Tako će oni koje oni trebaju poslati u birokratski raj na plaću kakvu narod ni na lutriji ne može osvojiti ili im za to treba čitav radni vijek, boriti se za njihovo dobro.

Borit će se da oni ništa ne brinu, da će im djeci i unucima biti bolje u Irskoj, Njemačkoj ili Bože sačuvaj Orbanovoj Mađarskoj.
Stati će priče o sposobnima ili nesposobnim političarima, o smrti djece u ambulantama, o sposobnim ravnateljima s nekoliko stranačkih iskaznica, o milijardama za sanaciju brodogradilišta i socijalizma da se narod ne bi pobunio i ne daj Bože izišao na ulicu da ugrozi političku stabilnost.

Prestat će priče o Mercedesima, opustošenoj Lici pogotovo Slavoniji za koju nema spasa bez obzira na teške milijarde koje država „dobrodušno” ukrcava u nju. Nestat će i Pupovac i kurikularna reforma, te teme neće biti na dnevnom redu, jer nećemo sad izazivati i sami sebi praviti štetu, a nestat će i Ogulinsko zelje, bratstvo i jedinstvo, stanovi i apartmani, svi će postati spasitelji Hrvatske čistih ruku i svijetla obraza.

Iskakat će tako političari i kandidati za financijski jackpot s naslovnica novina, TV ekrana i portala. Užarit će se društvene mreže, možda neka političarka osvane na Instagramu u sexi izdanju, jer izbori nemaju cijenu. Krcat će se šleperi novaca medijima koji, eto moraju biti good guys jer no no, ne smije se pisati loše, pogotovo ne o našim, a tko su to narodu naši ili njihovi.

Kreće borba klauzurama i stranačkim skupovima. Popunjavat će se sportske dvorane kvotama. Ratovat će oni lijevi međusobno, malobrojna desnica je i onako davno podijeljena, a oni narandžasti, vrebat će svoju priliku ili nepriliku iz prikrajka. Plavi su davno postali bezbojni, oni više niti smrde niti mirišu, postali su bez boje i mirisa ili će sad na izborima postati tamno plavi s nijansama crne.

Zvonit će telefoni, slati sms poruke, pozivati na pečene volove, čobance ili roštilj. Pivo će curiti potocima, narod će piti i jesti, a netko će im šaptati na uhu-ne zaboravi 26. svibnja glasamo za „naše” bolje sutra.

Naš Lovro će opet postati „sveti” Lovro, Bero spasitelj demokracije, a Božo svjetionik poštenja. Anka će loviti po Zagrebu, Krešo po Samboru, a Miletić po Uljaniku.

Plenki će biti kalif umjesto kalifa, a kreditni rejting putokaz da za Hrvate postoji svjetlo na kraju tunela, a tunel dugačak do Hamburga. Nitko se više neće sjećati grupe Borg, Uljanikovih milijardi, Mercedesa, Baraka, migranata, Ovčare, Vukovara, Škabrnje, još samo da nema tog nesretnog Bleiburga jer Jasenovac i dvije kolone nisu problem.

Imamo nove vrijednosti i nove moralne vertikale, vertikale poput Jelene Veljače ili novog doktora znanosti, najveći oslonac vlade u izglasavanju milijuna za roštilj, pivo ili podobne medije. Hrvati će zahvaljujući tim novcima napuniti prazan želudac i ugasiti žeđ, mediji napuniti blagajne.

Hodat će tako Hrvati od fešte do fešte, ma nije važno tko ju organizira jer sit bolje razmišlja, umirovljenici pljeskati povećanju mirovina jer umjesto 27 vekni kruha, sada će zahvaljujući vladi imati za cijeli mjesec. Ma tko ne bi volio takvu vladu.

Hodat će tako mlade nade u Armanijevim i Bossovim odijelima, pa iako bilo i 40 C, PR stručnjaci će skakati od njih, a lokalne stranačke vođe ponizno pljeskati i skandirati, ne njima već velikom vođi jer vođa zna.

Narod, oni koji trebaju izaći na izbore i zaokružiti listu ili omiljenog kandidata, e njih nitko ništa ne pita jer oni nisu tu da pitaju već glasaju, glasaju za „njihovo” dobro.

Narod je zaboravio na referendumske inicijative, zaboravili su na Istanbulsku konvenciju, na izmjene izbornog zakona, na „svetog Lovru” i APIS. Zaboravili su na milijune, stotine milijuna, ma milijarde, ma narod je riba, riba koja pamti pet sekundi i reagira na mrvice. Reagira na porciju graha, čobanca, tri ćevapa s roštilja i čašu piva, no jeli baš tako, e pa reći će nam rejting ispitivanja, a onda će narod opet nešto popiti 28 svibnja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari