Pratite nas

Kronika

Ako su se partizani borili za Hrvatsku 1945., zašto smo se morali boriti u Domovinskom ratu?

Objavljeno

na

Ako su se partizani borili i izborili za Hrvatsku 1945., zašto smo se morali boriti u Domovinskom ratu?

Činjenica je, međutim, da se partizanski pokret borio za Jugoslaviju, jer kako je Milovan Đilas (umro 20. travnja 1995.) izjavio: ‘Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela’. Nisu li to Bleiburg, Kočevski rog, Huda jama, Macelj, više od 600 pobijenih svećenika, Križni put, stotine jama i grobišta  sve to potvrdili? Držeći se Staljinove genocidne umotvorine: ‘Есть человек – есть проблема, нет человека – нет проблемы’, partizani su počinili najveći zločin nad hrvatskim narodom i to u ime Jugoslavije, piše hkv.hr

Začudo, jedan od objektivnijih sudova o Stepincu dao je poslije rata Milovan Đilas kada je rekao Ivanu Meštroviću slijedeće: “Da vam pošteno kažem istinu, ja mislim, i nisam sam u tom uvjerenju, da je Stepinac čovjek neporočan, postojan karakter, koji se ne da slomiti. On je bio osuđen nevin, ali često biva u povijesti da pravednici budu osuđeni u cilju postignuća nekih političkih ciljeva…nemamo ništa protiv njegova hrvatskog nacionalizma, ali ne možemo podnositi njegovu privrženost rimskom papi. Mi uklanjamo sve što nam je na putu. Svrha posvećuje sredstvo…Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli.” (Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, Zagreb-Samobor-Krašić,2008., str. 196.)

O svemu tome smo već pisali više puta, a Tomislav Jonjić je ovu Đilasovu misao argumentirao, s obzirom na sudbinu koju je doživio hrvatski narod u komunističko-velikosrpskom genocidu, u intervjuu koji je prenio naš portal: „Hrvati moraju umrijeti da  bi Jugoslavija živjela“, dijagnoza je bila i onda i danas!

“Nisu Hrvati jedini narod na britanskoj odnosno engleskoj savjesti jer nisu samo naši sunarodnjaci, protivno elementarnoj etici i međunarodnome pravu, izručeni osveti neprijatelja. No, kad govorimo o hrvatskome stradanju i kad spominjemo Bleiburg, onda ne mislimo samo na to koruško mjestašce i na onih nekoliko tragičnih dana iz sredine svibnja 1945., pa čak ni na križne putove koji su uslijedili idućih dana i tjedana. Jer ne simbolizira Bleiburg konačni obračun između „fašizma“ i „antifašizma“, kao što nam se uporno hoće nametnuti. Među onima koji su kao žrtve Teherana i Jalte stradali u kontekstu hrvatskoga Bleiburga bilo je ljudi različita spola i dobi, najrazličitijih životopisa, različitih vjeroispovijesti, različitih, pa i suprotstavljenih ideoloških uvjerenja i pogleda, ali su svi oni imali samo jedan zajednički nazivnik: Hrvatsku.

Ono što se 1941. nudilo kao alternativa, nije bila nikakva demokratska pastorala, nego je bila – Jugoslavija. Tvorevina koju su i komunistički internacionalisti, dok im Staljin i Kominterna nisu zapovjedili drukčije, nazivali ‘tamnicom naroda’. To je razlog zbog koje je toliko Hrvata pokušalo na noge osoviti i obraniti državu koja je bila negacija Jugoslavije. Nisu ih zanimali ni Hitler ni Mussolini, nisu ih zanimali ni ustaše ni Pavelić u stranačko-političkome smislu, pa ustaštvo u tome, stranačkome smislu velikom većinom nisu ni prihvatili, kako je istaknuo jedan od njegovih ponajvažnijih predratnih ideologa, istaknuti katolički intelektualac Ivan Oršanić.

Uza nj su ostali samo zato što nije bilo druge snage koja je i perom i oružjem rušila Jugoslaviju.

U tome smislu treba tumačiti i riječi nadbiskupa Stepinca: ‘Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija da nisam osjetio bilo svog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji’.

Zato samo naivni ne shvaćaju koji je smisao najnovije medijsko-političke hajke na bleiburšku komemoraciju. Nije tu riječ o „fašizmu“ i „antifašizmu“, pa ni o ekskulpiranju komunizma kao takvoga. Tu se radi o nastavku jednoipolstoljetnoga sukoba hrvatstva i jugoslavenstva.

Zato nam se pokušava kazati da smo oslobođeni onda kad nam je ministrom unutarnjih poslova postao Aleksandar Ranković.

Zato nam se hoće nametnuti da smo oslobođeni u trenutku kad je na zagrebačkomu Trgu svetoga Marka skinuta hrvatska i ponovno podignuta jugoslavenska zastava.

Odgovor je jasan i jednostavan, a njegovu jezgrovitu formulaciju pripisuju Milovanu Đilasu: ‘Hrvati moraju umrijeti da bi Jugoslavija živjela!’. Ne može se to izreći jasnije.“, završio je Jonjić.

*Đilas, Milovan, crnogorski političar, književnik i publicist (Podbišće kraj Kolašina, 12. VI. 1911 – Beograd, 20. IV. 1995). Studirao je filozofiju i pravo na Beogradskom sveučilištu. Postao je član KPJ 1932., a 1933. osuđen je na tri godine zatvora koje je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici. J. Broz Tito uključio ga je u vodstvo KPJ, pa je 1938. postao član CK KPJ, a 1940. član Politbiroa CK KPJ. Bio je organizator partizanskog ustanka u Crnoj Gori i nositelj politike tzv. lijevog skretanja. Bio je član Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Prezidija AVNOJ-a. Nakon rata bio je jedan od ideologa KPJ, rukovoditelj agitacijsko–propagandnog odjela (poznat po ždanovističkom pristupu umjetnosti), potpredsjednik vlade i predsjednik Narodne skupštine. Nakon napada J. V. Staljina i Informbiroa na jugoslavensko vodstvo 1948. postao je oštar kritičar staljinizma i zagovornik demokratizacije komunističkog sustava. Na izvanredno sazvanome Trećem plenumu CK SKJ u siječnju 1954. optužen je za antipartijske stavove i isključen iz političkog života, a 1955–57. zbog tekstova objavljenih na Zapadu osuđivan je na kazne zatvora od tri do trinaest godina (od 1956. do 1966. ukupno je proveo devet godina na robiji u Srijemskoj Mitrovici). Od 1956., kada mu je u SAD-u objavljena knjiga Nova klasa (The New Class), stekao je glas jednoga od vodećih kritičara komunističke ideologije i sustava.

Izvor: narod.hr/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Sjećanje na žrtve partizansko komunističkih zločina u svibnju 1945. u Gornjoj Kustošiji

Objavljeno

na

Objavio

Ove nedjelje, 19. svibnja 2019 godine, kod spomen-obilježja žrtava komunističkih zločina stradalih 1945. te ekshumiranih iz masovne grobnice u Gornjoj Kustošiji, već tradicionalno je obilježen Dan sjećanja na žrtve komunističkog režima na lokaciji Gornja Kustošija.

Na njivi na kojoj je postavljeno spomen obilježje, 9. svibnja 1945. partizansko komunistički zločinci bez suda i zakona zvjerski su pobili 17 ljudi, velikom većinom mladih ranjenika – kadeta iz obližnje bolnice na Sv. Duhu.

Osobe upućene u ove zločine govore da su zločine izvršili pripadnici 13. proleterske brigade iz istočne Hercegovine i Crne gore.
Ovom sjećanju ove nedjelje nazočili su hodočasnici kao i predstavnici političkih i društvenih institucija i organizacija. Među sudionicima je bio i saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović kao i predstavnik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Gjuro Knezičić.

Kod spomen-obilježja održana je Sveta Misa za sve pokojne i nestale. Svetu Misu je predvodio vlč Robert Šreter, župnik u Šestinama održavši nadahnutu propovijed u kojoj je naveo da je ubijanje koje se dogodilo 1945 bio je ples sotonskog zla. To je bio rezultat mržnje, kazne i odmazde, a mi smo se okupili u ljubavi. Naglasio je da, iako smo razočarani u ljudsku pravdu i hrvatsku pravdu, nemojmo pokleknuti i izgubiti vjeru u Božju pravdu, jer svi na kraju stanu pred sud Božji. I oni koji su 1945 ubijali u mržnji. U propovijedi nas je pozvao da vjerujemo Bogu, od njega se ne može sakriti niti jedan zločin. Pozvao nas je da ne dopustimo da nam iz srca otmu vjeru jer vjera nas je jedina do sada i sačuvala. Naveo je da će možda Bog jednom reći da su Hrvati čudan narod koji radi protiv samoga sebe. Vjerujmo Bogu.

U propovijedi je spomenuo i bl. Alojzija Stepinca rekavši da će on biti proglašen svetim ako ne danas onda sutra. A. Stepinac je žrtva na koju se okomilo sotonsko zlo.

Svi su mu radili o glavi, sve tri države jer je bio vjeran Bogu, a Bog je jači od politike i jači je od sotonskog zla. Bl. Alojzije nije se odrekao ni vjere ni Boga ni u najtežim trenucima. Krenimo za bl. Alojzije Stepincom koliko god to koštalo.

Nakon svete Mise organizirano je druženje hodočasnika uz domaću hranu i kolače.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Gorski kotar: ‘To je vojska’. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca

Objavljeno

na

Objavio

Ajvar i Red Bull. Hrana koju migranti kupuju u dućanu u Liču. Za okrepu u Gorskom kotaru, na šumskim pravcima kojima dosad možda nikad nije prošao, oni traže spas s – teglicama i limenkama u ruci. Na putu su za bolju budućnost. No, ono što ostavljaju iza sebe, na tom putu, izgleda grozno. Još lako za potrgane tanjure, prevrnute kuće ili vatre koje pale ljudima usred sobe. Nelagoda i strah proteklih mjeseci postali su svakodnevica u Gorskom kotaru. Tu je problem, piše Večernji List.

Gorani, ni krivi ni dužni, žive pod novim okolnostima. Ogorčeni. Ne znaju što im je činiti. Njihov je kraj postao Divlji zapad. Mirni kraj je novo središte migrantske rute. Proveli smo dan s Goranima, u Mrkoplju, Begovom Razdolju, Delnicama, Crnom Lugu, Fužinama, Liču… Ispričali su nam iz prve ruke što se ondje zaista događa. Pa da vidimo. Penjemo se automobilom šljunčanom cestom u predjelu između Mrzle Vodice i Crnog Luga. Idila, priroda, pogled… Nema nikoga. Put bi trebao biti užitak. Izlet. No, vlada neizvjesnost.

– Tri puta su mi dosad provalili u vikendicu. U strahu sam što ćemo sad tamo zateći – kaže Večernjem vlasnik kuće. Nekoliko trenutaka poslije stojimo na proplanku. Ispred kuće. U okolici oko nas nema nikoga barem pet ili deset kilometara. Ili ima? Gleda li nas tko iz šume? Jesu li migranti tu?

– To je vojska. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca. Samo muškarci. Ima ih u grupama i 30-ak – ispričali su nam prije susjedi u Mrzloj Vodici. I to odzvanja u ušima, što ako se sad pojavi 30 ljudi iz šume? Izađe van. Ili što ako su sada u toj kući. Što činiti. Čekamo hoće li tko izaći iz kuće. – Moram kucati na vrata vlastite kuće… – kaže, pa lupne po vratima. Trubili smo i u automobilu. Najavili dolazak. – Vrata sam ostavio otključana jer mi je policija savjetovala da ne zaključavam. Da će mi ionako provaliti opet kroz prozor, pa da je ovako pametnije. Ostavio sam traku preko vrata, a vidim da je skinuta – govori Riječanin, vlasnik vikendice, piše Večernji.

Reporteri Večernjeg su se spustili u obližnji bistro Mrzlica.

Gazdarica Snježana kaže: – Kad migranti uđu u lokal, obično su dvojica. I onda naruče 30 porcija pomfrita. Ili 30 porcija ćevapa. Ili 30 štruca kruha, ili 30 kroasana. Sjećam se, jednom ih je ušlo u lokal 12 ili 13 i naručili su – svaki po pomfrit. Krenula sam da ću pomfrit i ispeći, no već se pojavila policija i pokupila ih – kaže Snježana, piše u reportaži Večernjeg lista.

Uznemireni smo. I ne znamo kako se ponašati kad ih vidimo. Prići imigrantima ili ih zaobići. Da mu se nasmijemo ili ga otjeramo – kaže Miroslav, inače riječki urbanist pa dodaje: – Donedavno, dok migranti nisu krenuli Gorskim kotarom, u našem je mirnom mjestu najveća ugroza bio susjedov pas Laki. On bi lajao bez prestanka. I to je bilo to… Živjeli smo dosad mirno. A sad se bojimo pomaknuti iz mjesta, jer ne znamo što će nas dočekati ako kuću ostavimo praznom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari