Pratite nas

Komentar

Ako sve pretvorimo u kockice, što će nam dizajneri?

Objavljeno

na

Redizajnirati povijest

Mnogo vike nizašto, davno je zapisao jedan Britanac. Neka samo Vlada za pristojan novac unajmi bilo kojeg od grlatih dizajnera (inače velikih protivnika hrvatskog grba na hrvatskim registarskim tablicama) da redizajnira, malo „osvježi“ hrvatski grb i uklopi ga u nov izgled registarske tablice – i odmah će dobiti pravog prvoborca koji će pucati iz svih oružja za ostanak povijesnog grba na registarskoj tablici vozila.

Taj unajmljeni „umjetnik“ neće žaliti napasti svakog tko posumnja u opravdanost prikazivanja hrvatskog grba; postat će pravi hrvatski grbonosac. Unajmljeni će dizajner silovito braniti svoj honorar.

Cijela ta vika „struke“ samo je cehovski marketing i prenemaganje osoba željnih svjetla pozornice; dizajn je ipak i samo zanat, a dizajneri su zanatlije, najamnici na tržištu, kruhoborci kao i svaka osoba u potrazi za poslom. Ni umjetnici ni povjesničari umjetnosti, samo ljudi s neobičnim naočalama, (samo)uvjereni u svoje povijesno poslanje. Međutim svaki naručitelj ima pravo prihvatiti ili odbiti naručeno djelo, obeštetiti već prema ugovoru, ali ne mora slušati lekcije najamnika. Izgled državne isprave, a registarske pločice to jesu, ima jaku povijesnu i političku komponentu pa su tako i ovom slučaju dizajneri u službi politike, nikako obrnuto.

[ad id=”68099″]

Da su ti samodopadni strukovnjaci rade za Lamborghinija, Villeroy & Boch, Christofle, Roche Bobois, Boeing ili Alessi… ali nije slučaj. Samo vrište po Hrvatskoj, arbitriraju, razmeću se i dijele savjete kao da su ih nebesa na zemlju poslala, a sve vrijeme su osrednji najamnici tolerantni na svaki oblik umjetničke nemoći – samo ako rješenje dolazi od njih samih. Nije ih nimalo stid pljuvati po svom kolegi, slikaru i grafičaru Miroslavu Šuteju (mnogima je bio mentor i profesor), jer nije li upravo on dizajnirao postojeći hrvatski grb? Ali po njihovom mišljenju u međuvremenu vremena su se promijenila(?) i grb je kao simbol države „zastario“, postao suvišna roba. Dizajneri su „prevazišli“ nacionalne i državne simbole, oni su učinili iskorak pa „po europama“ nalaze primjere koji potkrepljuju njihovu predrasudu o naciji, o državotvornosti i njihovim insignijama. To se više „u svijetu“ ne nosi i nije moderno, a imperativ je biti moderan, pa isticanje nacionalnih simbola pripada povijesti i primitivcima!

Hrvatska država počiva na kostima Domovinskog rata, svakako i na svom povijesnom grbu. Državni simboli povezani su sa starom hrvatskom državom, a zbog tih su simbola Hrvati imali grdnih poteškoća u Jugoslavijama. Bilo je ubojstava, utamničenja, uhićenja, progona, gubitka građanskih prava, gubitaka posla, prisilne emigracije…, previše zla. Ne možemo i ne moramo svoju povijest ispričati na registarskim tablicama, ali se simbola hrvatske državnost ne smijemo postidjeti, nimalo odreći. Da bi danas u javnosti bez straha iznijeli hrvatski grb, Hrvati su platili visoku cijenu. Javno isticanje hrvatskog grba je povijesna obveza prema olovnim vremenima kad smo ga morali sakrivati, kad se i sama pomisao na hrvatski grb okrutno kažnjavala. Što hrvatska dizajnerska struka ne redizajnira britanske registarske tablice, na primjer, nisu promijenile posljednjih stotinu godina!

Svjetski savjet dizajna navijački brani svoje kolege iz Hrvatske i dijeli lekcije koje ne razumije. Lijepo je dobiti takvu podršku, ali je dizajnere iz svjetske udruge najprije trebalo uputiti u povijesni kontekst, a ne se poput cmizdravog derišta valjati po prašini i tužakati po svijetu. Zar se ceh hrvatskih dizajnera želi izjednačiti sa Zoranom Stevanovićem ili ga čak nadmašiti u boljševičkoj okorjelosti i denuncijacijama?

I ako sve pretvorimo u kockice, što će nam dizajneri?

L.C./hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Višnja Starešina: Tuđman i Orban kao mainstream naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto HINA

Danas kad gledam mržnju i bijes kojima jugoslavenske antife na stalnom radu i djelovanju u Hrvatskoj dočekuju postavljanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, prisjećam se slika s njegova posljednjeg ispraćaja, prije 19 godina.

U predsjedničkom uredu na Pantovčaku tada sam kao novinarka Večernjeg lista „pokrivala“ dolazak stranih izaslanstava na ispraćaj.

U atmosferi pripreme „detuđmanizacije“, trojica simboličnih su mi ostala u osobitom sjećanju: Hans-Dietrich Gencher, Sulejman Demirel i Viktor Orban.

Hans- Dietrich Genscher, tada već bivši njemački ministar vanjskih poslova, ali zauvijek glavni politički motor međunarodnog priznanja Hrvatske, dugo je stajao sam pred Tuđmanovim odrom, onako ogroman, pognute glave, brada mu je drhtala.

Tek pet-šest godina poslije saznala sam da je iskusni Genscher već tada dobro znao što slijedi. Nekoliko tjedana prije Tuđmanove smrti primio je gospođu Amaliju Janović, Hrvaticu iz Njemačke, s kojom je povremeno održavao privatne kontakte još od hrvatske bitke za priznanje. Raspitivao se za zdravlje Predsjednika, ponovio joj da dobro upamtimo kako bez Franje Tuđmana, onakvog kakav je bio sa svim svojim vrlinama i manama, bez njegove upornosti i tvrdoglavosti – nikada ne bi bilo hrvatske države. I da mu to neće biti oprošteno. Potom je, sjeća se gđa. Amalija, zamišljeno izgovorio rečenicu, koju ni ona u tom trenutku nije sasvim razumjela: „Na njega će se sada sručiti sila svega i ne pitajte me što sve. Nadam se samo da će hrvatski narod imati dovoljno snage i mudrosti da ga barem dostojanstveno isprati i pokopa.“ Imao je baš toliko mudrosti.

Kao ni mnogi drugi, ni ja tada još nisam slutila što je sve detuđmanizacija, što će sve donijeti, koga će sve pomesti. Na simboličan način ona je već bila tu, pokraj odra. “Nešto“ ženskog roda, što je uzgajano kao novi smjer posttuđmanovskog slobodnog novinarstva, histerično je skakalo po Predsjedničkom uredu, pitajući „tko je to Genscher?“ Pa se bacilo na mobitel da izvijesti urednika kako je „došao neki Genscher“, pa se „Nešto“ željelo baciti na samog Genschera da mu postavi nekoliko pitanja, ljutito što Genscher ne želi raspravljati s „Nešto“ uz odar. „Nešto“ i njezinog urednika je dakako zanimalo zašto se Genscher došao oprostiti od diktatora i alternativno – ratnog zločinca.

Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Sulejman Demirel Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Drugi veliki, koji je dugo stajao pred Tuđmanovim odrom bio je turski predsjednik Sulejman Demirel. Mnogima je i danas nepoznato da su Tuđman i Demirel imali odnose pune razumijevanja, slične poglede na državu pa i na BiH, da je Demirel bio mnogo bliži Tuđmanu, nego Izetbegoviću. Njemu Izetbegović nikada ne bi ostavio Bosnu u amanet. Demirel je već tada izvjesno predosjećao ili znao da je to posljednja etapa Turske kao moderne svjetovne države. Gradonačelnik Istanbula T. R. Erdogan, sa svojom neoosmanskom politikom i snažnim uporištem u islamu već je kucao na vrata.

13.12.1999.. Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Janez Jansa; Viktor Orban Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Treći, pored odra, koji mi je ostao u sjećanju bio je Viktor Orban, tada mladi mađarski premijer u svome prvome mandatu. Orban nikada, pa ni tada ne stoji dugo na jednom mjestu i nikada pa ni tada nije se obazirao na političke konvencije i korektnost, čak uživajući na svoj način u prkosu svima. I koliko se sjećam kazao je, na iznenađenje „slobodarskih“ novinara, nešto slično onome što je prije desetak dana izgovorio u Zagrebu: da je došao ispratiti predsjednika Hrvatske, velikog državnika koji će nedostajati u stabilizaciji srednje Europe i čijim bi putem trebalo nastaviti.

Priznajem, tada nisam sasvim razumjela što to povezuje mladog mađarskog predsjednika vlade, inicijalno politički oblikovanog u Sorosevoj „školi“, tada još političkog liberala Viktora Orbana i Franju Tuđmana. Danas znam: povezuje ih strast prema politici, odanost državi i narodu, osjećaj za politički trenutak, sposobnost da vide unaprijed, upornost i odlučnost da ostvare svoje vizije unatoč i usprkos jačima od sebe. Uvijek tzv. mainstreamu usprkos. I Tuđman i Orban su mainstream naroda.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Tuđman kao spomenik od danas dočekuje „Nešto“ i druge antife na najljepšem ulazu u središte Zagreba.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Orbanova koncepcija EU postupno postaje europski mainstream. A Orban vođa tog narodnog manistreama u stabilizaciji srednje Europe i opstanku europske Europe, napisala je Višnja Starešina.

U Zagrebu otkriven spomenik Franji Tuđmanu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ponosni Hrvat s rukom na srcu – na vjetrometinama bura, nevera i oluja povijesnih zbiljnosti

Objavljeno

na

Objavio

Spomenik dr. Franji Tuđmanu

Spomenik prvom hrvatskom, demokratski, voljom naroda, izabranom predsjedniku države Republike Hrvatske je postavljen, omotan i čeka sutrašnje, odmotavanje i otkrivanje. Na Dan ljudskih prava i Svjetski dan paljenja svijeća.Tijekom tehničkih radova na postavljanju prikazan je u javnosti sa zlatnim odsjajem. Sutra će biti taman, crn. Boje crnog zlata.

Tko u spomeniku traži podrobnosti crta lica i tijela osobe – spomenika, na pogrješnom je putu. To nije samo spomenik, portret čovjeka imenom Franjo Tuđman. To je spomenik osobnosti, čovjeku koji je uspio dovesti Hrvatsku na državnu razinu da Hrvatice i Hrvati i ostali državljani mogu u Republici Hrvatskoj demokratskim glasovanjem izabrati svojeg predsjednika. Izabran je brojnom većinom.

Franjo Tuđman je prvi demokratski izabran predsjednik suverene Republike Hrvatske. Prvi uopće, državni poglavar  nakon brojnih stoljeća u kojima je Hrvatska bila predala svoj suverenitet, njegujući ipak brižno, tijekom tih stoljeća, njegove ostatke ostataka, da bi ga uspjela, u tom povijesnom trenutku, zahvaljujući upravo, njemu, dr. Franji Tuđmanu i njegovoj politici i vođenju, ponovo vratiti.

Kako vidim spomenik?

Prije odgovora, evo kako ga ne vidim. Ne vidim ga kao portret, uradak kipara koji je napravljen da bi bio izložen na izložbi portreta među ostalim portretima istog kipara ili među uradcima ostalih kipara.

Komentar Antun Drndelić

Vidim ga kao spomenik i dr. Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom predsjedniku RH, ali i spomenik ponosnom Hrvatu devedesetih, prošlog stoljeća, koji svojim stavom i srcem, s rukom na srcu i odjećom na vjetrometini omotanom i pripijenom figuri i uspravan, uzdignute glave ponosnog pogleda u daljinu, uporno prkoseći svim mogućim burama, neverama i olujama povijesne zbiljnosti kroz koje prolazi Lijepa Naša Domovina…

Jesam li ponosan?

I jesam i nisam. Jesam, jer je spomenik postavljen u Zagrebu, dakle ipak u lokalnom, premda metropolskom, okružju. To mi se čini premalo i nedovoljno važno za novovjekog Oca Domovine.

Bit ću zadovoljan kada spomenik Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom hrvatskom predsjedniku bude postavljen u srcu hrvatske državotvornosti, političke državotvorne i suverenističke misli, na Trgu sv. Marka, ispred crkve svetca, između Hrvatskog državnog Sabora i Vlade RH. To sam bio predložio u svojem članku objavljenom u tada još ne hibernatiziranom Vjesniku, 9. 8. 2004. godine, ponovivši prijedlog nekoliko puta.

Zašto ne reći da bi od „Zračne luke dr. Franjo Tuđman“, preko aktualnog, sutrašnjeg, spomenika, do budućeg, nadam se, spomenika na Trgu sv. Marka, to bila jedna lijepa backhand-drive dijagonala – od Velike Gorice do povijesnog središta metropole.

I pokojni predsjednik bio je, uostalom, u slobodnim trenutcima tenisač, kao i ja, naravno amaterski. Zašto ne reći i da Hrvatska ne bi nikada osvojila dva puta svjetski Davisov pehar, i njeno ime, zasad dvaput, nikada ne bi bilo upisano na „salataru“, da nije bilo uspješnog djelovanja dr. Franje Tuđmana.  Moja nada umire posljednja.

Čestitka akademskom kiparu g. Kuzmi Kovačiću, autoru spomenika, koji je svojim djelom pobudio napisane reminiscencije…

Antun Drndelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari