Connect with us

Kolumne

Alain Besançon, Milan Kundera – Nepodnošljiva lakoća falsifikacije ideje dobra

Objavljeno

-

Piše: Jure Vujić

U  razmaku od nekoliko dana, umrli su Alain Besançon ( 9 srpnja 2023), francuski povjesničar i poznati književnik Milan Kundera (11 srpnja 2023), dva svjedoka i tumača, koji su iz različitih perspektiva, opisali iskustvo komunističkog totalitarizma, ali i post-totalitarizma u kojem je komunistička ideologija mutirala i opstala, u drugim oblicima i sedimentima unutar idejne matrice liberalne demokracije.

Zanimljivo je da su jedan i drugi prošli slični put idealizacije sa mladenačkim angažmanom u komunističkoj partiji, do razočaranja, procesa intimne i društvene deziluzije, koji će zasigurno trajno obilježiti njihovu egzistenciju i ključno utjecati na njihov stvaralački i znanstveni smjer u zrelim i starijim godinama. Alain Besançon je bio je član Francuske komunističke stranke od 1951. do 1956., a 1956. nakon događaja u Budimpešti i invazije snaga Varšavskog pakta na Mađarsku , napušta  istu stranku u kontekstu kasnijeg  razotkrivanja zločina staljinizma  povodom izvješća Nikite Hruščova.

 

Komunizam kao sekularna religija

Besançonova analiza komunizma i nacizma, kao dva totalitarizma moderne, duboko je metafizička i teološka, a manje politička: po njemu, lenjinizam, izvor svakog totalitarnog sustava, oblik je duhovne gnoze (The Intellectual Origins of Leninism, 1977). Po njemu, treba tražiti ključ boljševičke i hitlerovske enigme u strukturi totalitarnog vjerovanja, te u njegovim pseudokršćanskim ishodištima – prije svega u herezi marcionizma.

U svojoj analizi intelektualnih  izvora lenjinizma on ističe formulu: “Lenjin vjeruje da zna, ali ne zna da vjeruje”. Besançon je također poznat po svojim radovima na području povijesti kršćanstva , a sam se vratio katoličkoj vjeri  nekoliko godina nakon napuštanja Komunističke stranke. To je razdoblje kada proučava ponovno oživljavanje drevnih hereza u suvremenoj Crkvi, kao i utjecaj koji su na katoličku vjeru izvršili socijalizam i islam (Tri iskušenja u Crkvi, 1996.). Njegovo djelo nudi metodičan, kršćanski i multidisciplinarni pristup “suvremenom zlu”. U djelu „The Forbidden Image“ (1994.) proučava ikonoklazam, višestruki duhovni pokret koji osuđuje i uništava slike u ime borbe protiv idolopoklonstva. Besançon objašnjava i secira kako se marksističko-lenjinistička ideologija predstavlja kao totalno objašnjenje svijeta, te naposljetku u kojoj je mjeri religijska matrica bila važna u shvaćanju te ideologije koja je režimu povjerila brigu „za spasenje“ ljudskih duša.

Besançon na istoj liniji kao Léon Poliakov i Pierre Vidal-Naquet,  također osuđuje poricanje holokausta i revizionizam Roberta Faurisona koji dovodi u pitanje postojanje plinskih komora u nacističkim koncentracijskim logorima i logorima za istrebljenje tijekom Drugog svjetskog rata. S vremenom se afirmirao kao liberalni i antitotalitarni centrist, kršćanin i obožavatelj teologa Josepha Ratzingera, budućeg Benedikta XVI. Bio je kritičan prema papi Franji rekavši da “sentimentalizam ne bi trebao prevladati nad inteligencijom vjere”.

Besançonovo djelo ukazuje  na značenje i važnost pamćenja i memorijalnih politika pogotovo u postkomunističkim demokratskim državama u kojima vlada određena amnezija, a ta amnezija, ovisno o kontekstu, može biti pasivna ili aktivna. Naime, pomanjkanje pamćenja izražava želju izbjegavanja komunističke traume i odgovornosti za navedenu prošlost, a u djelu „Zla kob stoljeća – o komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti Šoaha“, Besançon  ističe „hipermneziju“ nacističkih zločina (uveličavanje i višak pamćenja) i amneziju komunističkih zločina.

Besançon stigmatizira  popustljivost prema komunističkim zločinima u ime „dobrih namjera“ i  prvotnih ideala komunizma, koja ostaje uobičajena pojava među lijevim i liberalnim intelektualcima unatoč povijesnih činjenica  totalitarnog sustava koji je uzrokovao gotovo ( prema knjizi „Crna knjiga komunizma“ Stephane Courtois) 85 milijuna žrtava. Alain Besançon pobija ovu tezu o „dobrim namjerama“ i još opasnijom smatra znanstvenu verziju komunizma. Između ovih „ideoloških blizanaca” ( nacizam i komunizam), on pokazuje da postoji beskrajno više dodirnih točaka nego razlika: fizičko i moralno uništenje, falsificiranje dobra, težnja za utopijom, kojoj se žrtvuje politika, to jest sposobnost formiranja pravne države.

Za Besançon, komunizam je sekularna religija, ali je također manihejska hereza kršćanstva koja dijeli svijet na dva tabora, onaj „tabora Dobra“, kojeg utjelovljuje proletarijat na čelu s učenim svećenstvom  komunističke Partija i „onaj Zla“ koje utjelovljuje kapitalizam, liberalizam, buržoazija itd. Svako komunističko iskustvo počinje ispočetka u zamahu ideala i  nevinosti. Alain Besançon ne zadovoljava se usporedbom komunizma s nacizmom kroz antitotalitarnu vulgatu koju će „novi filozofi” (poput André GlucksmannBernard-Henri LévyPascal BrucknerChristian JambetGuy LardreauMaurice Clavel)  popularizirati krajem 1970-ih. „Komunizam je perverzniji od nacizma jer se služi duhom pravde”. “Svaki čovjek ima Boga ili idola” napisao je filozof Max Scheler koji je bio jedan od mentora Ivana Pavla II. Formula koju katolik Alain Besançon samostalno preuzima u svom radu, a koja se može čitati i kao oštra kritika postmodernog sekulariziranog Zapada koji zaboravlja svoje kršćanske izvore. U tom je smjeru bio zabrinut za budućnost katolicizma koji se, prema njemu, nastoji  rastapati u nejasnoj humanitarnoj religiji.

 

Dvosmisleni odnos prema komunizmu

Za razliku od Alain Besançona, Milan Kundera koji je glasio kao disident i ako nikada nije volio tu etiketu , uživao je kao književnik daleko veću popularnost u intelektualnim krugovima Zapadne Europe i šire, tako da je, pogotovo nakon filmske adaptacije njegovog romana „Nepodnošljiva lakoća postojanja “Philip Kaufmana, sa Juliette Binoche, postao ikona zapadnoeuropskih građanskih bobo-a (buržujski bohemi) ali i kolibri ( liberalnih komunista) privrženi anti-totalitarnom dominantnom narativu. Alain Finkielkraut u tom smislu ističe kako je teško od njega napraviti samo antitotalitarnog pisca, sliku na koju su ga neki htjeli svesti, te da : “Kundera nije bio ‘anti’ pisac, on je tražio istinu postojanja.” Kunderov odnos prema komunizmu koji ostaje obilježen usponima i padovima u povijesti njegove zemlje, svakako je različiti i dvosmisleniji od Besançonovog iskustva i gledišta.

Naime, od njegovog članstva, a zatim isključenja iz Čehoslovačke komunističke partije do negiranja njegovih prvih knjiga (zbirke poezije koje sada nisu u njegovom službenom korpusu), preko iskustva sovjetske dominacije i ugušenog Praškog proljeća, cijelo njegovo djelo nosi pečat razočarenje. Prvo remek-djelo, Šala (1967) govori – između ostalog – o padu čovjeka koji zbog šale biva izbačen iz Komunističke partije, zbog čega skupo plaća svoju neozbiljnost. U djelu „Život je drugdje“ (1973.), koji je prvotno trebao nositi naziv “lirska iluzija“, Kundera spaja  revolucionarnu liriku i poetsku liriku, dva oblika slijepog idealizma i pogubnog odbijanja stvarnosti. Miroslav Novák, profesor političkih znanosti u knjizi  „Praško proljeće 1968. Prekinuta revolucija“,  podsjeća da je Praško proljeće, u kojem su intelektualci odigrali veliku ulogu, bilo i trenutak prijepora između velikih imena poput Václava Havela, Milana Kundere i Karela Kosíka.“Polemika između Václava Havela i Milana Kundere s jedne, te Havela i Karela Kosíka s druge strane, u konačnici predstavlja razliku između pristaša pluralističke demokracije, dakle u konačnici prevladavajućeg javnog mnijenja već 1968., i s druge strane javne osobe koje su predstavljale reformističke komuniste ili revizionističke marksiste“. Václav Havel je jednostavno želio demokraciju, politički pluralizam, naglašavao je da se ne možemo zadovoljiti autorizacijom rasprave unutar Komunističke partije. S druge strane, Milan Kundera je optužio Václava Havela da ne razumije povijesnu vrijednost Praškog proljeća jer je taj fenomen promatrao izvana, jer nikada nije bio komunist. Istina, Havel ga je gledao izvana, ali na kraju je ipak on predstavljao većinu, dok su Kundera, kao i Kosík, predstavljali komunističku manjinu, liberalnu svakako, ali komunističku. Naravno, Milan Kundera mijenjao se tijekom vremena. Na primjer, deset godina kasnije, 1978., napisao je predgovor francuskom prijevodu romana Josefa Škvoreckog, Čudo u Češkoj, u kojem iznosi mišljenja koja su vrlo bliska onima Václava Havela u godinama 1968.-1969., kada je Kundera u tim godinama još uvijek zastupao mišljenja tipična za reformističke komuniste i revizionističke marksiste.

Nakon što se iz Češke odselio u Francusku godine 1975,  i postao francuski građanin 1981, postupno se okrenuo francuskom i sada sebe smatra francuskim piscem, a u Češkoj je daleko od toga da bude prepoznat kao književna referentna figura. U svibnju 2019. Jean-Dominique Birerre, autor prve Kunderove biografije na francuskom jeziku, objasnio je u intervjuu za češki radio Prague International kako većina Čeha doživljava Kunderu:“ Imam dojam da mu neki Česi, među ostalima i intelektualci, zamjeraju prvo komunističku prošlost, drugo što je i nakon Baršunaste revolucije bio potpuno nevidljiv: ni u čemu nije sudjelovao… a mogao je biti velik čovjek u svojoj zemlji. Kunderine izjave i držanje ojačali su stereotip koji dijele mnogi u Češkoj da je onima u egzilu “bilo lako” jer nisu morali trpjeti godine cenzure, nedostatak osnovnih roba i zabrane putovanja u komunizmu. No, najteži udarac Kunderinom imidžu u Češkoj doživio je u studenom 2008. godine, kada je vrlo utjecajni tjednik Respekt objavio senzacionalan, ali dobro istražen članak u kojem se tvrdi da postoje dokazi da je Kundera surađivao s čehoslovačkom komunističkom Državnom službom sigurnosti i davao prijave. Ta je informacija izazvala svjetski skandal, a mnogi su dobitnici Nobelove nagrade osudili članak kao kampanju mržnje protiv Kundere. Autor je zanijekao optužbe, ali je odbio davati protu-argumente i odlučio je ne tužiti medij. Jan Novák autor prve biografije Milana Kundere  (2020) ma češkom, naslovljena Kundera Český život a doba (Kundera: češki život u ovom razdoblju), dao je intervju za online TV kanal DVTV, u kojem je optužio Kunderu da je “lagao o svojoj biografiji” i predstavljao se kao žrtva, a zapravo je iskorištavao komunistički sustav. No, Kundera nikada nije zanijekao da vjeruje u komunizam: 1954. napisao je dugu pjesmu “Poslední Máj” (Posljednji svibanj) u slavu komunističkog heroja Juliusa Fučíka. Godine 1963. dobio je i nagradu Klement Gottwald za svoju dramu „Vlasnik ključeva“. Tada su za ovu najveću nagradu birani samo najvjerniji režimski lojalni umjetnici, i ako Kundera se od tada distancirao od tih djela i ne navodi ih u svom popisu publikacija.

 

Tragedija srednje Europe

 

Kundera je definitivno bio pod utjecajem onoga što on sam naziva “velikim srednjoeuropskim romanom”: Kafka, Gombrowicz, Robert Musil, Hermann Broch, koji su pratili su njegovu mladost, ali i često poseže za velikim klasicima svjetske književnosti (Goethe, James Joyce, Tolstoj) i Francuske (Rabelais, Flaubert i posebno Diderot), “tvrdeći da je vezan ni za što osim za svetu baštinu Cervantesa”. Dok se ponor nerazumijevanja nastavlja širiti između liberalne Zapadne Europe, i neliberalne ( iliberalne) Istočne Europe, željne  očuvanja vlastitog kulturnog vjerskog identiteta i zaštite svojih granica, čitanje Kunderovog teksta „ Oteti zapad“ u kojem ističe da “Europa nije geografska cjelina, još manje sustav apstraktnih vrijednosti, već kulturna stvarnost”, podsjeća da je  Zapadna Europa, čim je pala Željezna zavjesa, opsjednuta komunističkom agresivnošću, “zaboravila”  Srednju Europu, svoju polovicu,  koja je kao najuspješniji „kvasac“ Europe,  prepuštena Sovjetskom Savezu. U njegovom poznatom eseju “Tragedija Srednje Europe, Kundera piše da je Europa zemljopisno “oduvijek bila podijeljena na dva djela koja su se posebno razvijala: jedan je bio povezan sa Rimom i katoličkom crkvom, drugi je bio usidren u Bizantu i pravoslavnoj crkvi. Po njemu, Srednja Europa predstavljala je istinsko “carstvo kulture”, suprotstavljeno „trajno ne-europskom „ Istoku, i Rusiji, ne samo boljševičke ili sovjetske, već jednostavno pravoslavne i “drugačije”. U tom pogledu, Kundera na tragu Jan Patočke, ukazuje na krhkost malih nacija i naroda, dok njegova subverzivna moć ironije artikulira pitanje jesu li sve male nacije vrijedne spašavanja?

Kundera za razliku od književnika i i intelektualaca koji nisu proživjeli iskustvo komunizma, znao je što znači smrt Europe, koju je on neposredno iskusio. Njegov prijatelj, književnik Philip Roth kada intervjuira pisce iz istočne Europe, uključujući Václava Havela, koji je iskusio totalitarizam, pad staljinizma, umiruću Europu… u razgovoru sa Milanom Kunderom zajedno tumače o bolnom pitanju zaborava kao politički problem: „Kada velika sila želi malu zemlju lišiti nacionalne svijesti, primjenjuje organizirani zaborav.“

 

Falsifikacija ideje dobra

 

Naravno i za razliku od brojnih „Novih filozofa“ koji su u ime anti-totalitarizma bili nekritički apologeti liberalne tržišne demokracije kao globalnog jedinstvenog i izvoznog modela, savršeno je identificirao rizike krajnjeg svjetonazorskog relativizma, hiper-individualizma i  pseudo-progresivizma suvremene modernosti, „doba u kojem se izgubio sav smisao za humor”. U tom je smislu oštro kritizirao neprestano medijsko brbljanje, komercijalnu vulgarnost, nestajanje nijansi, intelektualnu ispraznost, žargonski sociologizam, nepoznavanje i odbacivanje nasljeđa prošlosti i kolaps jezika u kontekstu nove medijske paradigme post-istine. Kundera je bio uvjeren da nestajanje smisla za nijanse, sporost, tišine, kontemplacije i uvažavanja sakralnog su simptomi novog globalnog poretka koji proizvodi pojedince bez kulture i bez sjećanja dostupni za sve moguće falsifikate. Moglo bi se reći da njegovo razmišljanje nije daleko od Besançonove refleksije o falsificiranju ideje dobra. U djelu Zla kob stoljeća- o komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti Shoe, ističe kako nitko ne zna je li ovo stoljeće gore od ostalih, ali zlo je poprimilo iznenađujuće oblike. U djelu „Falsifikacija dobra -Vladimir Solovjov i George Orwell“, Besançon se poziva na Solovojeva , ruski filozof koji je smatrao da se izvor suvremenog zla nalazi u otklonu od vjere, a njegov vrhunac u izopačenosti (ili “falsificiranju”) ideje dobra.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari