Pratite nas

Komentar

Alan Ford i TNT u Banskim dvorima

Objavljeno

na

Predsjednik Vlade Tihomir Orešković preskočio je u Hrvatskoj previše toga, ali je još mlad, agilan, ambiciozan i svježeg uma pa može nadoknaditi; već je uočen njegov solidan napredak u hrvatskom jeziku.

Da je u mladosti čitao sjajan strip „Alan Ford“ možda bi primijetio da cirkus oko šefa SOA-e sve više sliči upravo na „Cvjećarnicu“ i grupicu čudaka poznatu kao super tajnu grupu TNT. A strip je doista zabavan i poučan; urnebesno smiješan, ako se ne događa u stvarnosti, u tvojoj zemlji, na primjer. Ako postane zbilja, onda to ni za koga nije dobro i nije više smiješan. Zar svijetu šaljemo poruku da smo mala zemlja za veliku sramotu?

[ad id=”93788″]

Dolaskom Tihomira Oreškovića za mandatara i na čelo Vlade, većina je očekivala, dapače, bila uvjerena da je Hrvatska izašla iz politikantskog blata i da smo konačno dobili pravog anglo-sakskonskog menedžera-premijera, još k tome i hrvatskih korijena; čovjeka sjajne karijere, na svom mjestu, umješnog u financijama i gospodarstvu. Pretpostavili smo da Tim Orešković iz naravi svoje profesije ima izravan pristup bankama, svjetskom kapitalu i ljudima iz „financijskog ceha“.

Tomislavu Karamarku se čak vrlo ozbiljno spočitavala Oreškovićeva posvemašnja neupućenost u unutarnju politiku i odnose među strankama, nepoznavanje političara, medija i hrvatske političke scene. Drugi su pak bili nezadovoljni, jer su na mjesto prvog čovjeka Vlade željeli vidjeti rasnog političara sa poznatim i preporučljivim političkim atributima, međutim bilo je očigledno da jedino međustranački kompromis „trećeg čovjeka“, dakle ni HDZ-ov ni MOST-ov čovjek, može i smije sastaviti Vladu Domoljubne koalicije i MOST-a.  >>Ivan M. Ban: Tko Timu bira tim?

I svi dobronamjerni su se prevarili i neugodno iznenadili u Timu Oreškoviću, čak su i oni sveznajući pametnjakovići ostali zatečeni. Umjesto rezolutnog tehnomenedžera i čovjeka sklonog pozitivnim brojkama, koji će jasno i glasno reći: „ovaj proračun nema predviđen manjak, niti jedne kune, i nećemo se zadužiti, pa nas samo drastično pojeftinjenje države može spasiti!“, Orešković je skrojio standardni hrvatski proračun sa sedam milijardi kuna manjka i tako najavio daljnja zaduživanja. I vjerojatno barem još jedan rebalans do konca godine. To bi znao svaki njegov prethodnik, svaki zastupnik u Hrvatskom saboru i nešto pismenija domaćica. To nije iskorak prema najavljenim reformama, taj proračun u sebi nema dovoljno novog i reformskog.

Orešković se u tajnosti pripremao za dužnost predsjednika Vlade čitajući Ivu Andrića ili bio na dodatnoj izobrazbi kod Alije Izetbegovića ili nekog sličnog pehlivana. Napajajući se bizantizmom, čim je zasjeo na mjesto predsjednika Vlade, počeo se baviti kadrovskim križaljkama, spletkama, unutarnjom politikom, intrigama, strankama… Službama i polugama moći, upravljanjem ljudima i njihovom kontrolom. Zanemario je izborne pobjednike i od izbora ministara i šefa SOA-e napravio politikantsku malu maturu i svoju veliku predstavu. Kao da nikad Kanadu vidio nije, kao da ne shvaća da je za taj ples potrebno dvoje, naime Republika Hrvatska ima i Predsjednicu, uvijek kad je riječ o sigurnosti i državnim interesima. Tako bar kaže Ustav Republike Hrvatske. Predsjednica je izabrana izravnom voljom naroda, Tihomir Orešković na izborima za Sabor 8. studenog, po svemu sudeći, nije ni glasovao! Zoran Milanović je neubrojiv čak i kad je suzdržan pa želi demantirati glasine o svojim pomračenjima, ali ovako bi nekako baš Zoki, zagovornik politike “Mi ili oni”, zamišljao i provodio kohabitaciju s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, tu negdje samo puno grlatije.

Tim Orešković ima pravi komitetski trzaj za kadriranje; pravi personalac, kako se to nekad u propaloj državi govorilo. Gdje je to tako brzo mogao naučiti, samo geni ili ipak nekakva tajnovita priprava?

Zahvaljujući takvim Oreškovićevim potezima, imena kandidata za ravnatelja SOA-e razvače se medijima kao turska sapunica. Lakše je nabrojati tko nije kandidat! S Draganom Lozančićem mediji peru usta kao da je celebrity. Tu nešto debelo ne valja i nije u skladu sa zakonom: riječ je o tajnoj Službi i tajnovitost se podjednako odnosi na djelatnike, šefove odjela kao i na ravnatelja. Ta njihova imena i dužnosti u SOA-i nisu za javnost, nego isključivo dio sigurnosnog sustava RH. Dakle već imamo nekolicinu imena: Lea Glavan, koja je već radila u SOA-e, Robert Filipović, šef operative SOA-e, Marin Vlasnović, radi već u SOA-i, pa Toni Matas, šef SOA-inog centra Zadar. Njega je navodno Tihomir Orešković odbio zato jer je jedan od kandidata HDZ-a(?!), s drugim kandidatom se Tomislav Karamarko ne želi izlijetati i licitirati, jer se sve pretvorilo u igrokaz koji nalikuje na stočni sajam.

Treba li javnost uopće znati da navedene osobe rade u SOA-i, nije li to državna ili službena tajna ili je svrha ovakve Oreškovićeve licitacije da mediji malo po malo objave sve djelatnike SOA-e, jer je i to način drukanja i denunciranja tajnih agenata? No, za spomenute ljude makar znamo da su vlasnici hrvatske putovnice, dakle i hrvatski državljani, ali postoje neke dvojbe oko državljanstva pojedinh ravnatelja SOA-e. Vrlo zanimljivo, zato jer je i njihova „povijest bolesti“ pomalo neobična. Naime negdašnji ravnatelj Veselko Grubišić bio je osoba bliska britanskim središtima moći i vlasnik australske putovnice, dakle australski državljanin; Dragan Lozančić, vlasnik je i američke putovnice, američki državljanin, navodno Oreškovćev favorit, Danijel Markić, vlasnik je i francuske putovnice, dakle i on je i strani državljanin.

Članice NATO-a saveza različito su regulirale državljanstvo za djelatnike tajnih službi, međutim za rad u takvim službama važno je da sva takva „strana državljanstva“ dolaze iz članica NATO-a, dakle iz prijateljskih zemalja, a onda je lako kod prijateljskih službi raspitat se o takvom „stranom državljaninu“ i dobiti provjeru… Što se Hrvatske tiče, može se slobodno reći kako je malo neobično da su dva posljednja ravnatelja imala i strano državljanstvo, a sprema se i treći?! Ipak najveća šteta ovakvih javnih dražbi i licitiranja je ta da se kroz licitaciju šefa SOA-e provukla vijest kak se u mandatu Dragana Lozančića SOA-e približila iranskim Službama, tj. da je približavanje američkih iranskih službi išlo preko SOA-e, i da bi izbor Danijela Markića bio logičan, jer bi se takva politika približavanja uspješno nastavila (ako je tako, zašto ne uzeti nekoga izravno iz Sarajeva, koji već govori i piše Farsi). A onda se još razaznaju međukoraci prema Amerikancima i sve postaje groteska i bijedni amaterizam dekoriran domaćim blentavcima, tzv. ekspertima i vojnim analitičarima koji u mikrofon govore sve onu što im majke i supruge kod kuće ne daju izgovoriti.

[ad id=”93788″]

I kao što je u „Alanu Fordu“ broj Jedan govorio velikim povijesnim osobama od Homera do Napoleona: „prestar sam da te slijedim u tom poduhvatu, ali poslušaj moj savjet“, tako ću i ja poručiti predsjedniku hrvatske Vlade: „drži se onoga što znaš, svoga zanata“.

Samo pala mi je jedna neugodna misao na pamet: kad je 1992. Milan Panić postao premijerom Jugoslavije (inače generalni direktor međunarodne farmaceutske kuće ICN), tj. Srbije, kratko je trajao, ali je na koncu njegova mandata Srbija ostale bez Galenike! I Milan Panić je znao svoj posao.

L. C./Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Zekanović: Treći entitet za Hrvatski narod u BiH jedina je šansa za opstanak!!!

Objavljeno

na

Objavio

Treći entitet za Hrvatski narod u BiH jedina je šansa za opstanak!!!
Dosta je bilo preglasavanja, dominacije i obespravljivanja od strane bošnjačke većine unutar Federacije BiH, kazao je Zekanović. Pogledajte video!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Komšić je mahalaški titoistički prevarant koji uništava BiH

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski sabor raspravlja o prijedlogu Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u BiH, među vladajućima i oporbom nema suglasnosti. Saborski zastupnik Neovisnih za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović govorio je o tome kako se Izborni zakon u BiH može riješiti.

Prenosimo govor u cijelosti:

“Poštovani,

Ovih dana slušamo savjete s raznih strana kako bi se Hrvatski sabor trebao distancirati od svake rasprave o Bosni i Hercegovini i položaju njezinih Hrvata, kao da je riječ o Lihtenštajnu, a ne i hrvatskoj domovini te i ustavom definiranom, među ostalim, i hrvatskom državom.

Nije pitanje zašto Hrvatski sabor i hrvatska državna politika raspravljaju i odlučuju o Bosni Hercegovini, već pravo pitanje glasi i 1991. 1993.., kao i danas 2018., što i kako se raspravlja i odlučuje, čini li to ispravno i u interesu hrvatskoga naroda i države ili krivo i nasuprot autentičnim interesima hrvatske države i Hrvata u Bosni i Hercegovini. O tome su se lomila nacionalna koplja i devedesetih i u trećejanuarskoj eri nakon 2000.-te, o tome se lome koplja i danas lomit će se i sutra.

Ne radi se ovdje ni o ustavnoj obvezi, niti o dejtonsko-pariškom sporazumu dio kojega je i Ustav Bosne i Hercegovine, kao izvor svih problema, a koji je potpisala kao jedna od tri ugovorne strane i Republika Hrvatska. Ne radi se ni o tome da Hrvatski sabor ima pravo raspravljati o Bosni i Hercegovini barem jednako kao i američki Kongres ili britanski Dom lordova ili bilo koji od trećerazrednih briselskih činovnika, diplomata i ćata, a što čine svakodnevno bez da im je bilo tko ikada išta prigovorio.

Stotinu i pedeset godina Bosna i Hercegovina je stožerna točka hrvatskoga nacionalnog pitanja, stoljeće i po Hrvati se u njoj bore i krvare za opstanak i za svoja temeljna narodna prava, i svaki pogled na zemljovid iznova nam govori: sve dok će postojati hrvatska država i sve dok će Hrvati postojati kao narod, hrvatska će sudbina biti povezana i uvelike ovisna o prilikama i sudbini Bosne i Hercegovine te ostvarenju autentičnih hrvatskih interesa na cjelokupnom njezinu području.

Nisu ni Visoki predstavnici, ni Bruxelles, ni Tadić, jučer, ni Vučić danas, Karadžić jučer, a brat Dodik danas mjera hrvatskih interesa. Hrvatske narodne i državne interese ne smiju niti mogu određivati srpske težnje i potrebe srpske države i prekodrinske kvazidržave, niti samoubilačko protuhrvatsko sektaštvo i kratkovidnost bilo koje bošnjačke politike.
Ali te hrvatske interese ne mogu definirati ni bilo koja uska perspektiva, koja gubi iz vida općehrvatsku sliku, a još manje kojekakovi udbaški poslovno-kriminalni lobiji, povezani s Beogradom i Banja Lukom, stranim središtima moći i kombinacijama velesila.

To se ne postiže neobvezujućim papirnatim kamilica deklaracijama, ispraznim verbalnim nadmetanjem koje će uskoro nastupiti u sabornici, a još manje praznim junačenjem koje nikoga ni na što ne obvezuje. To se postiže promišljanjem naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti: postiže se razboritom državničkom politikom koje u ovom trenutku u Zagrebu kojim vlada hrvatsko-srpska koalicija nema niti u tragovima. Hrvatski narodni i državni interes je kristalno jasan. Osiguranje potpune političke, pravne i državne jednakopravnosti, narodne opstojnosti i života Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini koja i radi sebe i radi nas treba biti mirna, stabilna i pravedno uređena, da bi kao takva bila jamac opstanka i jednakopravnosti Hrvata, ujedno saveznik i prijatelj hrvatske države.

Ta jednakopravnost mora se zrcaliti u svakom dijelu narodnoga života, od izbornoga zakonodavstva do stvarnog položaja Hrvata u svakoj grani vlasti na svim razinama.

Budimo jasni i konkretni krenimo od temelja.

Izvor hrvatskog drugorazrednog položaja u Bosni i Hercegovini predstavlja njezin ustavno-pravni temelj rođenog u Daytonu, a izborni zakon je tek derivat te činjenice. Dvoentitetska podjela zemlje na entitet zvan Republika Srpska, nastao na genocidu i biološkom uništenju Hrvata i Bošnjaka i Federaciju kao takav je sistemski okvir hrvatskog drugorazrednog položaja koji se u svojoj biti ne može iz temelja izmijeniti kozmetičkim izmjenama izbornoga zakonodavstva. Zato je dirljivo vidjeti, koliko se truda ulaže kako bi se ignoriralo i previdjelo i u ovoj deklaraciji biološko ratno istrebljenje Hrvata s područja entiteta RS, od Bosanske Posavine, preko Prijedora do Banja Luke.

Ono što jest ostvarivo danas i što je u ovom trenutku minimum minimuma hrvatskih političkih zahtjeva u Bosni i Hercegovini iza kojih treba stajati i hrvatska država jest korjenita reforma izbornog zakonodavstva na svim razinama i otklanjanje svih nedostataka i ograničenja koja krše načelo jednakopravnosti i legitimnog hrvatskog političkog predstavljanja, a ne samo nekih o kojima se selektivno i dnevno-politički govori u deklaraciji.

Kada je riječ o izborima za članove predsjedništva na kojima je po treći put izborom Željka Komšića, titoističkog mahalskog uličnog demagoga, prodavača magle, uzurpatora i rušitelja Bosne i Hercegovine, pogažena politička volja hrvatskoga naroda, mogućnost takve izborne manipulacije izravno proizlazi iz odredbi dejtonskoga ustava koje su potom pretočene i u izborni zakon, uz prešutnu suglasnost hrvatske politike, točnije sestrinskog HDZ-a, potvrđenoj i pristajanjem na sudjelovanje u svim izbornim procesima od poraća do danas.

Naime, ustavnom odredbom da predsjedništvo, kao državno tijelo, za razliku od parlamenta par exellence nacionalnog, a ne građanskog predstavništva, što god o tome mislili titoistički tzv. antinacionalistički nacionalisti i antifašistički fašisti u Bosni i Hercegovini, čine tri člana, jedan Srbin, ali isključivo biran u Republici Srpskoj, te po jedan Bošnjak i Hrvat, ali isključivo birani i kandidirani u Federaciji, o čemu nema niti slova u ovoj deklaraciji, iz prava na legitimno nacionalno predstavništvo te ustavnoj diskriminaciji i segregaciji podvrgnuti su svi Hrvati i Bošnjaci u republici Srpskoj te svi Srbi u Federaciji koji nemaju pravo biti birani i birati članove predsjedništva iz naroda kojima pripadaju.

Ono što je ključno, ovu vrstu prešućene diskriminacije i Hrvata, potvrdio je tj. osporio i europski sud za ljudska prava, (Pilav protiv Bosne i Hercegovine), ali zanimljivo gospodine Ljubiću, ni o tome u deklaraciji niti slova. Primjerice, kada bi ste Vi gospodine Ljubiću odlučili preseliti u Derventu, koja je dio Bosne i Hercegovine, a ne Srbije, bilo bi Vam zabranjeno istaknuti kandidaturu za hrvatskog člana Predsjedništva.

U vezi s izbornim zakonom, posebice izborom članova državnog predsjedništva, diskriminatorske odredbe moguće je cjelovito, a ne parcijalno ukloniti samo na sljedeći način i to je meritum rasprave o kojoj u ovom saboru kompetentno, konkretno i na temelju činjenica, a bez jeftinog parolaštva, može govoriti manji broj zastupnika nego što ima prstiju na jednoj ili dvije ruke.

Prvo, potrebno je promijeniti diskriminatorsku odredbu Ustava Bosne i Hercegovine koja treba glasiti Predsjedništvo Bosne i Hercegovine čine Hrvat, Bošnjak i Srbin bez navođenja entiteta.

Ovu odredbu treba pretočiti u izborni zakon na jedan od dva moguća načina. Prvi, da se članovi državnog predsjedništva biraju neposredno u jednoj izbornoj jedinici koju čini cijela država, a ne entiteti, te uz odredbu koja bi onemogućila i u tom slučaju moguću pojavu gaženja hrvatske političke volje i političkog štetočinstva a la Komšić, da srpskog člana predsjedništva biraju birači u biračkom popisu izjašnjeni kao Srbi, bošnjačkog kao Bošnjaci te hrvatskog kao Hrvati.

Drugi mogući način koji bi onemogućio svaki budući slučaj Komšić jest izbor članova predsjedništva u parlamentarnoj skupštini uz potvrdu doma naroda, a što je još 2006. jamčio tzv. travanjski paket ustavnih promjena iza kojih je stajala tadašnja američka administracija i koji je trebao biti tek početak daljnje ustavne nadogradnje.

Umjesto da se hrvatski državnički odgovorno prihvate ove ustavne promjene, pristupilo se političkom avanturizmu i stranačkom spletkarenju. Na ustavne promjene je tada pristao i notorni tzv. hrvatski prijatelj Milorad Dodik, ali i HDZ Bosne i Hercegovine i akademik Čović, te SDA, pa i kvazigrađanski SDP, iz kojeg je kasnije pobačen Komšić, ali ih je u parlamentu srušila neprincpijelna koalicija između Harisa Silajdžića te tadašnjeg HDZ-a gospodina Ljubića, utemeljenog na poticaj i uz blagoslov Ive Sanadera.

Neprincipijelna koalicija, motivirana, kako stoji na wikileaksu objavljenoj depeši tadašnjeg američkog veleposlanika, cit. „neutaživom glađu za vlašću Harisa Silajdžića i osvetom Bože Ljubića autokratu Draganu Čoviću koji jed godinu dana ranije na saboru HDZ-e pobijedio Ljubića cit. „najvjerojatnije zahvaljujući izbornim manipulacijama“.

Neodgovorno odbijanje travanjskog paketa 2006. ključan je trenutak, s dalekosežnim katastrofalnim posljedicama kojim je začet tekući sunovrat Bosne i Hercegovine te omogućeno gaženje političke volje hrvatskoga naroda što je jedini stvarni i uzrok i povod ovoj današnjoj saborskoj raspravi.

Zašto na ovo podsjećam? Zato što hrvatska javnosti te Hrvati u Bosni i Hercegovini moraju znati da su njihovom sustavnom poratnom urušavanju političkog položaja u Federaciji uz bošnjačko samoubilačko političko sektaštvo i zloporabe nedostataka izbornog sustava pridonosili i oni hrvatski politički predstavnici danas svoju političku odgovornost žele podijeliti, među ostalim, i s onima koji u takvoj neodgovornoj i protuhrvatskoj politici nikada nisu niti će ikada sudjelovati.”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari