Pratite nas

Gost Kolumne

Aleksandar Vučić je jedini Albanac koji će navijati za Ruse?

Objavljeno

na

Nakon nogometne utakmice Hrvatska-Danska, svi su se složili da je najzaslužniji za hrvatsku pobjedu upravo hrvatski vratar, Danijel Subašić. Srbijanska je reprezentacija ispala s prvenstva u Rusiji, no nakon hrvatske pobjede, Srbi su ipak pronašli utjehu; naime, prema pisanju srbijanskih medija, Subašić je ni manje ni više nego Srbin i sad bi svi Hrvati i cijela hrvatska država trebala upravo Srbima (t.j. Srbinu) zahvaljivati na svojem uspjehu na svjetskom prvenstvu.

Nakon srpskog Dubrovnika, srpskog Splita, srpskog Zadra, srpskog Marulića, srpskog Držića, srpskog Meštrovića, srpskog Boškovića, srpskog Starčevića, evo napokon dobismo i srpskog Subašića. Lako je biti Srbin; čekaš drugoga da uspije i onda ga prisvojiš.

Srbijanski je predsjednik Aleksandar Vučić također komentirao uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije te njezino subotnje sučeljavanje s ruskom reprezentacijom: „Smatram da Hrvatska ima jedan od najboljih timova na Svjetskom prvenstvu, a razumije se – navijat ću za Rusiju.“

Svima je jasno da se Hrvati i Albanci izrazito vole i poštuju; oba su naroda dugo bila pod tuđinskom čizmom, oba su naroda stradala u komunizmu i od velikosrpske agresije, broj hrvatskih branitelja albanske narodnosti u Domovinskom ratu je izrazito visok, oba su naroda prozapadni, proeuropski i proamerički orijentirani, a Albanci su Hrvatima, zbog talijanskog utjecaja kroz povijest kulturno bliži no ostali balkanski i „vizantski“ narodi. Sve u svemu, hrvatsko-albanski odnosi jesu dosta dobri, stoga ne čudi što Albanci gotovo jednakom žestinom kao Hrvati navijaju za hrvatsku reprezentaciju na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji; s jednim jedinim izuzetkom.

Naime, jedini Albanac koji će navijati za Rusiju prilikom utakmice Hrvatska-Rusija, bit će spomenuti srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Vučićev otac nije, kako to tvrdi srbijanski predsjednik u svojim službenim dokumentima Anđelko Vučić, već je to navodno albanski novinar Fahri Musliju. Vučić je mnogo sličniji Albancu s Kosova Fahriu Musliju nego Anđelku Vučiću, Srbinu iz Čipuljića kraj Bugojna u BiH, a stvari postaju jasnije kad se znade da je Vučićeva majka Angelina, isto novinarka, dijelila redakcijsku sobu s Fahrijom Musliju prije dosta godina, dok su radili kao novinari.

Također, svi smo imali prilike posvjedočiti Vučićevoj visini – visok je 1,99, odnosno praktički 2 metra. Vučićev „formalni“ otac Anđelko, visok je 176 cm, dok visina albanskog novinara Muslijua iznosi 202 cm, t.j. više od 2 metra. Osim istih crta lica, nosa, očiju i spomenute visine, Musliju i Vučić imaju iste, pjesnički kazano, medene usne ist nos i uši. Narodski rečeno, Vučić je pljunuti otac, liče ko jajae jajetu.

Prema tvrdnjama srbijanskog novinara Milovana Brkića, prije više od desetljeća je obavljena DNK analiza koja je potvrdila gornje navode o kojima potiho bruji cijela Srbija. Isto tako, Vučićev brat po majci, Andrej Vučić, prema pisanju njemačkih i američkih medija, vodi jedan od najvećih (albanskih!) narko-kartela u Europi i glavna je omča oko vrata srbijanskom predsjedniku koju povremeno stežu europske obavještajne službe radi postizanja političkih ciljeva te ispunjenja političkih dogovora. „Poslovanju“ svoga polubrata sa zloglasnim klanom Osmani kumuje osobno Aleksandar Vučić; pa tko će pomoć’ ako ne svoj svome!

Da jabuka ne pada daleko od stabla vidimo i po tome što se Srbija pod Vučićem sprema priznati Kosovo. Cjelokupna Vučićeva politika, otkako je postao predsjednik vlade, a potom predsjednik ide u smjeru priznanja Kosova; izdajica države možeš biti, ali ne i izdajica (na)roda! Dakle, ne radi se o pritisku međunarodne zajednice, već o osobnoj agendi.

Uzev sve ovo u obzir, ostaje nejasno zašto Vučić navija za Rusiju kad nikomu od njegovih sunarodnjaka to nije ni na kraj pameti? Čemu himba, čemu obmana i opsjena; postani ono što jesi, netko je davno napisao.

Kad već hrvatska Predsjednica ide kroz koji mjesec u službeni posjet Srbiji, valjalo bi joj prije otići na Kosovo ili u Zagreb pozvati kosovskog predsjednika Hashima Thaçia. Prvo, Thaçi je ratovao za slobodu kao i hrvatski branitelji, drugo privržen je i sklon Hrvatima, treće – navija za Hrvatsku – i četvrto, ponosi se činjenicom što je Albanac. Dakle, prije posjeta Vučiću koji se srami svoje albanske krvi, trebalo bi službeni posjet obaviti s čovjekom koji se ponosi svojim albanskim rodom! Uostalom, hrvatska bi Predsjednica tako mogla s još jednim Predsjednikom navijati za Hrvatsku, odnosno za Vatrene!

Josip Gajski/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Zbog Dana R. Srpske prešućen zločin u Buhinim Kućama

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini nema gotovo ničega što se ne tumači kroz prizmu triju istina. Nema ni jedne važnije odluke domaćih i međunarodnih sudova, povjerenstava, pa čak i statističkih zavoda, koju svi poštuju. A tek političke odluke. One se tumače na stotinu različitih načina.

Uglavnom u povijesnom (ratnom) kontekstu. Proslava Dana RS-a jedno je od tih pitanja koje u sebi sadržava sve, i pravne, i političke, i povijesne prijepore. Zbog religijskih odredbi Ustavni sud BiH osporio je ustavnost zakona koji je definirao 9. siječnja kao Dan RS-a. Nakon toga, Skupština RS-a je taj dio oko krsne slave, odnosno proslave Svetog Stefana, izbacila iz zakona i opet proglasila 9. siječnja svojim službenim praznikom. U Federaciji se Dan RS-a i dalje smatra neustavnim, baš kao što se u RS-u takav stav ima o 25. studenoga (Dan ZAVNOBiH-a) ili 1. ožujka (Dan neovisnosti BiH). Pomalo šaljivo mogli bismo se zapitati kako uopće uskladiti proslavu “političkih“ praznika kada se i Nova godina u BiH ne slavi istoga datuma. Katolici su je dočekali 1. siječnja, pravoslavci jučer, a muslimani će 31. kolovoza hidžretsku 1441. godinu, piše Jozo Pavković/VečernjiList

Zataškavanje zločina: Alibi za Buhine Kuće i preglasavanja Hrvata

Poput praznika, ne poštuju se ni odluke Ustavnog suda, poput one da je Izborni zakon u nekim svojim dijelovima diskriminirajući. Unatoč sudskoj presudi, izbori su održani i dijelom provedeni. Čak štoviše, Bošnjaci su inzistirali da temelj oko raspodjele mandata za Dom naroda bude popis iz 1991., a ne iz 2013. godine. Pritom je popis iz 2013. regularan, a onaj iz 1991. službeno nikada nije objavljen, a njega Dayton uvažava. Dodatno, Srbi osporavaju taj posljednji popis jer su bošnjačkim lobiranjem upisani i nerezidentni stanovnici. BiH nema ni originalnoga Daytonskog sporazuma. Dakle, ni Ustava. Izgubili su ga čim su ga potpisali. Pa ga sada svatko tumači na svoj način.

Postoji devet odluka Ustavnoga suda koje nisu provedene. Najpoznatija je ona iz apelacije Bože Ljubića zbog koje se ne zna hoće li BiH uopće imati vlast. Ne provode se odluke ni međunarodnih sudova kao što su “Sejdić-Finci”, “Zornić”, “Pilav”. Tumače se različito baš kao i presude Haaškog suda koje su u bh. javnosti redovito dočekivane s oprečnim raspoloženjem. Osuđenici su, u pravilu, za jedne heroji, za druge zločinci. Relativizira se i Deklaracija o Srebrenici. Ne zna se ni je li važeći sporazum BiH s NATO-om. Nije jasno ima li ili nema sporazuma o granici s Hrvatskom, je li sporna gradnja Pelješkog mosta, čije su hidroelektrane na Drini…

Kako u takvom ozračju suprotstavljenih “istina” znati što slaviti, a što ignorirati. Osobito što se svakodnevno slave pobjede nad neprijateljima ili obilježavaju masakri, a poraženi ili zločinci su, uglavnom, njihovi susjedi, druge nacije. Politički i medijski moćniji vješto skrivaju svoje zločine. Ovoga 9. siječnja nije se ni čulo da su baš toga istog dana, kad su Srbi slavili svoj praznik, 1994. bošnjačke postrojbe napravile masakr nad 27 nedužnih hrvatskih civila i vojnika HVO-a u Buhinim Kućama (Vitez). Prebacivanje fokusa sa središnje Bosne na RS i brutalno diskreditiranje Hrvata zbog nazočnosti događaju u Banjoj Luci, svakako je bilo i u funkciji prikrivanja godišnjice tog stravičnog zločina. Jer, i to je BiH sa svojim trima istinama.

Jozo Pavković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Trpimir Jurić – Mali Gabrijel nije smio umrijeti!

Objavljeno

na

Objavio

Dom zdravlja Metković

U kolopletu cijelog niza sad već službeno potvrđenih propusta i nesretnih okolnosti, nakon dramatične borbe, život je izgubio mali Gabrijel, dijete iz Metkovića. Uslijedila je sasvim očekivana reakcija uže i šire javnosti. Protesti, traženja odgovornosti, nalazi povjerenstva Ministarstva zdravstva, Liječničke komore…

Ova katastrofa u svojoj pozadini sigurno ima više uzroka. Najveća cijena je već plaćena jer je izgubljen jedan život koji nije dobio priliku odrasti, realizirati se. Šteta je nepopravljiva pa nam preostaje izvlačenje konstruktivne pouke, a ne stvaranja ogorčenosti i nepovjerenja prema cijeloj zdravstvenoj struci.

Propusti u liječenju

Tijekom Gabrijelove borbe sa svim daćama i nedaćama surovosti života općenito, pa do specifičnih metodoloških propusta u liječenju koje su ga stajale života, siguran sam da je u međuvremenu puno više života spašeno iz objektivno puno ozbiljnijih medicinskih i zdravstvenih komplikacija. Tražeći paralelno dobre primjere uz ovaj tragičan, ne želim niti najmanje relativizirati sve propuste načinjene u metkovskom slučaju.

S medicinsko laičkog aspekta, iskustvenog u organizaciji velikih sustava ali i mog “domicilnog” psihološkog aspekta, prokomentirat ću ovaj događaj.

Pomalo je neuobičajeno krenuti od zaključka, a ja ću baš tako načiniti. Uzrok ovog dramatičnog ishoda počiva u ne htijenju i to od liječnika na hitnoj pomoći u Metkoviću, preko Županije do Ministarstva i Vlade. Trebalo je napraviti više i brže od onog što je napravljeno.

Svakom završetku predstoji cijeli niz manjih ili većih događaja, odluka, pokušaja ili ne pokušaja, propusta i radnji. Sve to treba kontekstualizirati u vrijeme i okolnosti.

Kao olakotna okolnost za medicinske dionike u “slučaju Gabrijel”, spominje se vikend. Kakav po Bogu vikend? Kao da medicinska skrb prepoznaje vikende, blagdane i slične neradne dane? Zapravo ako ga prepoznaje, a reklo bi se da je tako, onda sustav očito ne živi u realitetu.

Ratni sanitet u Metkoviću

Tko će i odakle krenuti u pojašnjavanje nečega ne znam, ali ja ću od 91. koliko god to neke živciralo.

U to vrijeme sam pripadao zdravstvenom sustavu tog istog Doma zdravlja u Metkoviću, na istoj lokaciji, ali s manje opreme i kadra u predratnom vremenu.

Sjećam se toplog lipanjskog dana 1991. kada je Radio televizija Zagreb prenosila početak jednotjednog rata u Sloveniji (neš ti rata). Tada rata kao takvog još nije bilo u blizini Metkovića i većina se naivno nadala da ga neće ni biti.

Već tog lipnja pok. prim. dr. Milan Tapalović, novi ravnatelj Doma zdravlja MUP-a RH u Šarengradskoj u Zagrebu, okuplja prve liječnike dragovoljce i promišlja kako organizirati ratni sanitet najprije u okviru MUP-a. Iz te jezgre kasnije se razvio Ratni sanitet Ministarstva zdravstva RH, sanitet u HV-u. Započelo se s organizacijom mobilnih medicinskih timova, a završilo s organizacijom Ratnih bolnica po cijeloj Hrvatskoj. Kadra i sredstava bilo je malo za potrebe koje su slijedile. Materijalna pomoć u vidu medicinske opreme i lijekova nabavljala se je uz pomoć donacija, ponajviše naše dijaspore. Naši kako smo ih još tada zvali emigranti, vlastitim financijskim sredstvima i svojim nastojanjima kod lokalnih vlasti i bolnica u njihovom okruženju i nekih organizacija kao što su Malteški vitezovi i sl., dobivali su sanitetska auta, opremu i lijekovi koje su slali u domovinu.

Ratne bolnice su bile u blizini ili na samoj prvoj crti bojišta. Tako se je postizao onaj već čuveni zlatni sat od ranjavanja do operacijskog stola.

S puno stvari iz vođenja i organizacije Domovinskog rata možemo se pohvaliti, a s ratnim sanitetom pogotovo. On je funkcionirao i u Vukovaru do zadnjeg dana, zapravo zadnje sekunde obrane. Slično tome bilo je u Kostajnici, Gospiću, Slavonskom Brodu i Vinkovcima gdje su bolnice svakodnevno dobivala porciju granata. Zgrade nekih bolnica bile su gotovo skroz uništene. Sve ove bolnice koje sam kao primjer naveo osim rada na svojim adresama, imale su svoje izdvojene lokacije na najpotrebnijim mjestima, a sve s nakanom neprekinutog pružanja usluga što bliže primatelju usluga. Bez zračnog prijevoza osiguralo se da većina unesrećenika bez obzira da li se radilo o civilima ili vojnicima, o ranjavanju ili bolesti ima standard zlatnog sata.

Osigurana sredstva, ali bolnice nema

Kako je to bilo moguće? Prevladati sve objektivne poteškoće bilo je moguće jedino nevjerojatnom motiviranošću svih medicinskih djelatnika izuzev onih koji su prešli na neprijateljsku stranu.

Dobrom organizacijom koju sam već dijelom gore opisao i na kraju velikim osobnim zalaganjem postignuti su iznimni medicinski rezultati mjerljivi s najopremljenijim bolnicama bilo gdje u svijetu.

Na niti jednoj razini nije nedostajalo HTIJENJA, kako na političkoj, operativnoj tako i najnižoj taktičkoj, provedbenoj razini (u svakoj ambulanti, operacijskoj sali…) Da bi se nešto uspjelo pa i kada to objektivno nije za očekivati, potrebno je veliko htijenje. Ratni sanitet bio je nešto sasvim novo. Za njega nismo imali razvijenu doktrinu niti sredstva. Rezultati su ukazali da je to moguće, vrlo uspješno, gotovo zadivljujuće.

Jedna od ratnih bolnica bila je u Metkoviću. Pokrivala je dobar dio Južnog bojišta uključujući i dio Hercegovine i sav civilni živalj sa svim potrebama prema zdravstvenoj skrbi.

Kako je rat završavao sve više i glasnije se govorilo da se ratna bolnica u Metkoviću treba pretvoriti u mini bolnicu za potrebe cijele Neretve. U međuvremenu je osiguran i prostor, ministar Kujundžić kaže i sredstva, ali bolnice nema. Iskreno se nadam da će ovaj slučaj s malim Gabrijelom nešto značajno promijeniti. Kao u ratu i sličnim izvanrednim okolnostima, čini se da tako i u miru, uvijek netko mora dati život da bi onima koji ostaju bilo bolje.

Nadam se da će Gabrijelova smrt biti temelj bolnice u Metkoviću kao i nova, odgovorna i učinkovita paradigma prema pacijentu i njegovoj bolesti ma gdje god da je u Hrvatskoj.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari