Pratite nas

Gost Kolumne

Aleksandar Vučić je jedini Albanac koji će navijati za Ruse?

Objavljeno

na

Nakon nogometne utakmice Hrvatska-Danska, svi su se složili da je najzaslužniji za hrvatsku pobjedu upravo hrvatski vratar, Danijel Subašić. Srbijanska je reprezentacija ispala s prvenstva u Rusiji, no nakon hrvatske pobjede, Srbi su ipak pronašli utjehu; naime, prema pisanju srbijanskih medija, Subašić je ni manje ni više nego Srbin i sad bi svi Hrvati i cijela hrvatska država trebala upravo Srbima (t.j. Srbinu) zahvaljivati na svojem uspjehu na svjetskom prvenstvu.

Nakon srpskog Dubrovnika, srpskog Splita, srpskog Zadra, srpskog Marulića, srpskog Držića, srpskog Meštrovića, srpskog Boškovića, srpskog Starčevića, evo napokon dobismo i srpskog Subašića. Lako je biti Srbin; čekaš drugoga da uspije i onda ga prisvojiš.

Srbijanski je predsjednik Aleksandar Vučić također komentirao uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije te njezino subotnje sučeljavanje s ruskom reprezentacijom: „Smatram da Hrvatska ima jedan od najboljih timova na Svjetskom prvenstvu, a razumije se – navijat ću za Rusiju.“

Svima je jasno da se Hrvati i Albanci izrazito vole i poštuju; oba su naroda dugo bila pod tuđinskom čizmom, oba su naroda stradala u komunizmu i od velikosrpske agresije, broj hrvatskih branitelja albanske narodnosti u Domovinskom ratu je izrazito visok, oba su naroda prozapadni, proeuropski i proamerički orijentirani, a Albanci su Hrvatima, zbog talijanskog utjecaja kroz povijest kulturno bliži no ostali balkanski i „vizantski“ narodi. Sve u svemu, hrvatsko-albanski odnosi jesu dosta dobri, stoga ne čudi što Albanci gotovo jednakom žestinom kao Hrvati navijaju za hrvatsku reprezentaciju na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji; s jednim jedinim izuzetkom.

Naime, jedini Albanac koji će navijati za Rusiju prilikom utakmice Hrvatska-Rusija, bit će spomenuti srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Vučićev otac nije, kako to tvrdi srbijanski predsjednik u svojim službenim dokumentima Anđelko Vučić, već je to navodno albanski novinar Fahri Musliju. Vučić je mnogo sličniji Albancu s Kosova Fahriu Musliju nego Anđelku Vučiću, Srbinu iz Čipuljića kraj Bugojna u BiH, a stvari postaju jasnije kad se znade da je Vučićeva majka Angelina, isto novinarka, dijelila redakcijsku sobu s Fahrijom Musliju prije dosta godina, dok su radili kao novinari.

Također, svi smo imali prilike posvjedočiti Vučićevoj visini – visok je 1,99, odnosno praktički 2 metra. Vučićev „formalni“ otac Anđelko, visok je 176 cm, dok visina albanskog novinara Muslijua iznosi 202 cm, t.j. više od 2 metra. Osim istih crta lica, nosa, očiju i spomenute visine, Musliju i Vučić imaju iste, pjesnički kazano, medene usne ist nos i uši. Narodski rečeno, Vučić je pljunuti otac, liče ko jajae jajetu.

Prema tvrdnjama srbijanskog novinara Milovana Brkića, prije više od desetljeća je obavljena DNK analiza koja je potvrdila gornje navode o kojima potiho bruji cijela Srbija. Isto tako, Vučićev brat po majci, Andrej Vučić, prema pisanju njemačkih i američkih medija, vodi jedan od najvećih (albanskih!) narko-kartela u Europi i glavna je omča oko vrata srbijanskom predsjedniku koju povremeno stežu europske obavještajne službe radi postizanja političkih ciljeva te ispunjenja političkih dogovora. „Poslovanju“ svoga polubrata sa zloglasnim klanom Osmani kumuje osobno Aleksandar Vučić; pa tko će pomoć’ ako ne svoj svome!

Da jabuka ne pada daleko od stabla vidimo i po tome što se Srbija pod Vučićem sprema priznati Kosovo. Cjelokupna Vučićeva politika, otkako je postao predsjednik vlade, a potom predsjednik ide u smjeru priznanja Kosova; izdajica države možeš biti, ali ne i izdajica (na)roda! Dakle, ne radi se o pritisku međunarodne zajednice, već o osobnoj agendi.

Uzev sve ovo u obzir, ostaje nejasno zašto Vučić navija za Rusiju kad nikomu od njegovih sunarodnjaka to nije ni na kraj pameti? Čemu himba, čemu obmana i opsjena; postani ono što jesi, netko je davno napisao.

Kad već hrvatska Predsjednica ide kroz koji mjesec u službeni posjet Srbiji, valjalo bi joj prije otići na Kosovo ili u Zagreb pozvati kosovskog predsjednika Hashima Thaçia. Prvo, Thaçi je ratovao za slobodu kao i hrvatski branitelji, drugo privržen je i sklon Hrvatima, treće – navija za Hrvatsku – i četvrto, ponosi se činjenicom što je Albanac. Dakle, prije posjeta Vučiću koji se srami svoje albanske krvi, trebalo bi službeni posjet obaviti s čovjekom koji se ponosi svojim albanskim rodom! Uostalom, hrvatska bi Predsjednica tako mogla s još jednim Predsjednikom navijati za Hrvatsku, odnosno za Vatrene!

Josip Gajski/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Komunistički zločini nisu antifašizam!

Objavljeno

na

Objavio

Svibanj A.D. 1945.g

 „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti.  Bojte se radije onoga koji može  i dušu i tijelo uništiti u paklu“. ( Mat 10,28 ).

Da, tijelo je prolazno, a duša je vječna. Kao što čovjek odbacuje trošno odijelo, jednako tako duša odbacuje  trošno tijelo.

Svibanj ali i Lipanj A.D. 1945.g. su bez i najmanje dvojbe najtragičniji  mjeseci  u cjelokupnoj povijesti  hrvatskog naroda,  kad su mnogi, njih na stotine tisuća pretežno mlađe populacije, na marševima smrti ili na razne druge načine – tragično izgubili svoje živote mučeničkom smrću. (A što je to – tragos? U starogrčkom jeziku ta riječ znači – jarac, a riječ tragedija = jarac + oda, pjesma). Ali to je samo na nivou igrokaza. No, bilo kako bilo tragediju uvijek u igrokazu označava smrt ili teško stradanje glavnog junaka. A u našem razmatranju glavni junak tog tragičnog igrokaza je hrvatski narod. Smisao ovog članka nije govor o njegovoj tragediji  u povijesnom kontekstu, već govor o toj tragediji u duhovnom, filozofskom, pa i eshatološkom smislu.

Pri tome je neminovno sjetiti se Krista koji je Put, Istina i Život, kojeg sam citirao na početku ovog članka, a koji je podnio tešku žrtvu ovozemnog života.  Da nije bilo Njegove žrtve i muke, pa i uskrsnuća koje danas svijetli cijelome čovječanstvu, zacijelo ne bi bio – Put, Istina i Život, ali bi i bez toga ostao u povijesti svijeta, možda tek kao neki židovski prirodno nadareni mudrac, filozof i sl. kakvih imamo sijaset u gotovo  svim narodima.  Ali osobnom žrtvom, mukom i uskrsnućem je potvrdio svoje riječi da je uistinu – Put, Istina i Život!.

S druge strane – u ovoj gozbi životom, na pozornici života, možete li zamisliti neki narod koji je živio u miru tisućama godina i nikada nije imao nikakvih dramatičnih situacija, stradanja ili problema, on u svojoj tisućama godina staroj povijesti – ne bi imao ništa! Niti jedne snažne ličnosti, niti jednog junaka svoje drame. Takav narod bio bi potpunoma duhovno prazan. On se ne bi imao čime ponositi ni pred drugim narodima, a poglavito ne onima koji su u svojoj povijesti proživljavali teške momente i time i tada stvarali snažne povijesne ličnosti, ali i neusporedivo važnije –  ni pred Boga ne bi mogao donijeti ni jednu žrtvu kojom se žrtvovao za spas nekog dobra i sl.

Jedan od takvih naroda s brojnim žrtvama je, i bez i najmanje  sumnje, židovski narod, koji je u cjelokupnom svom postojanju trpio kolektivne žrtve. Narod koji danas u ukupnom broju ljudstva ne predstavlja niti jedan promil stanovništva, a ima 37% od svih nobelovaca. Gledano na razini simbola svaki narod koji je kroz svoju povijest trpio velike žrtve zaslužuje poštovanje, bez obzira što u interesu istine ne možemo prešutjeti da su neki njegovi (židovski) suvremeni postupci u političkom smislu i za svaku osudu, a posebno u odnosu prema Palestincima, pa makar i nama nisu previše skloni, ne znači da zbog toga u prosudbi ne trebamo biti objektivni.

Ta sudbina muke, masovnog stradanja, križnih puteva, prati i hrvatski narod kroz njegovu burnu, premda slavnu, ali najčešće tragičnu povijest pa sve do naših dana.

Svibanj A.D. 1945 je vrijeme kad je jedna polovina Europe (njen zapadni dio) zahvaljujući njihovoj antifašističkoj borbi i uz pomoć Amerikanaca vratio i ponovno uspostavio svoju slobodu na načelima demokracije, višestranačja, vladavine prava i dr. Njihovi narodi su od prvog dana oslobođenja do dan danas neprekidno istinski imali i osjećali slobodu, tako da  itekako imaju razloga slaviti pobjedu nad fašizmom, i svoje antifašiste držati herojima.

Drugi dio Europe, pretežno slavenski, (možda kao neka „niža“ rasa) prepušten je na milost i nemilost novom, još gorem, dugotrajnom  i nemilosrdnijem mraku – komunizmu. Za te narode novi teror je i došao pod lažnim imenom, došao u čizmama „antifašizma“, i doista ti narodi teško mogu imati i najmanjeg razloga da ga slave. Narodi koji su ostali iza željezne zavjese došli su pod ideološku bezbožničku čizmu komunizma gdje je politici sve bilo dopušteno, ljudski život ništa nije vrijedio – i za njih je tek tada otpočelo pravo i dugotrajno stradanje. Počesto motivirano negdje s više, a negdje s manje različitih motiva. Ali za sve te komunističke zemlje motiv zlodjela je bila vlast, vlast koja im je bila važnija nego stotine tisuća, a nerijetko i milijuna nevinih ljudskih života.

Do te vlasti mogli su doći samo „revolucijom“, što znači nasiljem, a nikako na slobodnim izborima. Svaka vlast koja je osvojena nasiljem, nasiljem se i brani. Postoji poznata misao da – onaj tko je spreman upotrijebiti sve da se dočepa vlasti, još više će toga upotrijebiti da  tu vlast sačuva i održi. Ali kako se cijelo vrijeme svoje vlasti osjeća  nesigurnim –  masovno ubija sve svoje sadašnje, kao i eventualne buduće, političke protivnike tobož kao neprijatelje naroda i države.

Oni koji  danas, u slučaju masovnog stradanja Hrvatskog naroda u Poraću, ta zlodjela pravdaju, bilo izravno poput „naših“ bivšig predsjednika (dvojica), ili neizravno poput nekih drugih pokazuju da u svome biću nemaju usađene duhovne i moralne vrijednosti, ni  spoznaje razlikovanja što je zlo, a što je dobro, svaka duhovna vrijednost im je strana, a posebno im je strano čovjekoljublje i Istina!

Takvi su sramota ljudske vrste, i nisu dostojni nositi ljudsko obličje. U humanističkoj filozofiji i religijama svijeta zločinac je onaj koji  počini zločinačko djelo, ali jednako tako i onoj koji to pravda i podržava. Za onog tko danas to pravda i podržava, već sutra u nekim drugim okolnostima smatra se da bi bio spreman  takvo nedjelo i učiniti.

Sv. Otac Ivan Pava II, još u svojim mladim godinama govorio je da se zlo ne smije pobijediti novim zlom, jer tako se ne može doći do slobode. Svako zlo treba pobijediti Ljubavlju. A svaku laž – Istinom.  Mi moramo otvoriti široku frontu Istine na našim prostorima.

Nama ne treba Istina da bismo u ime nje nekoga proganjali ili kažnjavali. Ne, to bi bilo čak i kontra produktivno. Nama treba Istina radi naše budućnosti, radi budućnosti naših mladih naraštaja, radi budućnosti nas kao malog naroda i budućnosti svoje države.

Budućnost se ne može graditi na laži, već samo na nečemu što dolazi od Boga. A Bog je svjedok svake istine, ali jednako tako Bog želi da i svaki čovjek na svijetu svojim životom svjedoči istinu. U borbi za Istinu ne smijemo dopustiti da nas itko nadvlada i da nam spriječi njeno istraživanje.

Na ovim prostorima neće biti mira dok se svaki, pa i  najmanji dio novije povijesti ne istraži samo i isključivo na podlozi istine, a to posebno vrijedi za ona vremena u kojima su nevini ljudi masovno stradali. Istina je najveći heroj u povijesti i svi se njoj trebamo pokloniti i štititi njeno dostojanstvo.

A Svibanj 1945. g bio je vrijeme najvećeg i najstravičnijeg stradanja našeg naroda u cjelokupnoj njegovoj povijesti. Dogodio se pogrom naroda biblijskih razmjera. Po tom pitanju niti jedno vrijeme iz njegove povijesti ne može se po doživljenoj tragediji i njenoj širini – sa tim vremenom niti usporediti.

Stoga nije čudno da u našem društvu, ali i na području cijele ex Jugoslavije još uvijek postoji vrlo veliki otpor utvrđivanju objektivne istine o ratnom i poratnom stradanju Hrvata. Mnogi i mnogi još mirno ne mogu spavati,  jer prikaze smrti svakonoćno dolaze im pred oči, a protiv tih prikaza ne mogu se ničim boriti, a one im ne daju mira. Svaki ljudski život je u nadležnosti Boga, a ne čovjeka. Nitko se nema pravo igrati tuđim životima. Svako zlo se mora osuditi, bez obzira tko ga je počinio i s kojim motivom ga je počinio. U dvadesetom stoljeću u povijesti svijeta niknule su brojne mega ubojice, prvenstveno u komunističkom i fašističkom sustavu, a među njima i one čije se žrtve broje u milijunima, a ponegdje i u desecima milijuna. Ljudskom mozgu naprosto neshvatljivo! Kakav to mora biti unutarnji duhovni život nekoga tko je bez riječi samilosti spreman dati pobiti stotine i stotine tisuća ljudi, pa to i nadgledati, a da su pritom nalogodavci i ubojice za vrlo malo žrtava jedva znale kako se uopće  i zovu, ubijane su cijele  kategorije ljudi (nacionalne, klasne, vjerske, političke i sl.), bez ikakve provjere o kome se radi i bez obzira radilo se o vojnicima ili civilima, ženama ili muškarcima, nemoćnim starcima ili djeci, pa i ranjenicima.

Iz tog vremena kao da broju masovnih stratišta nema kraja, neprekidno se pronalaze nova i nova, kao da se radilo o uništenju komaraca, a ne o sudbinama tolikih Bogom danih ljudskih duša koje su živjele za ljubav, imale svoje živote, svoje osobnosti, svoje obitelji, svoje radosti i tuge, svoje nade u budućnost, tražile sreću u vjeri u Boga, pa nažalost i u vjeri – u čovjeka.  A dimenzije te katastrofe tek malo pomalo izbijaju na površinu, na zaprepaštenje cjelokupnog naroda.

Nikada u  povijesti ljudskog roda moral nije pao na nižu granu, a ono dijabolično u tome vremenu u pojedincima izbijalo je poput vulkana.

Propašću komunizma, tvorci toga zla metamorfozirali su i zaodjenuli  se u ruho dobroćudnih „antifašista“, ne bi li pred svojim vlastitim licem i savješću, ali i pred sve većom masom ljudi koja traži istinu na vidjelo – ne bi li  tako pred narodom opravdali svoje postupke.

Ovih dana malo sam proučavao i povijest genocida nad još jednom malom katoličkom nacijom – Armencima u Osmanskom Carstvu (Turska)  u dva navrata i to: 1894.g. i 1915.g. (pripadali su Armenskoj katoličkoj crkvi ili Armenskoj apostolskoj crkvi) Pokušao sam povući i neke paralele sa Hrvatskom: i oni su pokušali stvoriti vlastitu državu, pa su proglašeni zločincima i dobrano istrebljeni od strane turske soldateske. Imali su i svoje marševe smrti u suhe pustinjske krajeve Sirije i Mezopotamije gdje im je ubijeno oko 60.000 vojnika, u Istambulu i drugim gradovima pohvatani su armenski intelektualci i ubijeni u marševima smrti. I njima se ni danas ne prizna da se radilo o genocidu. Turci tvrde da su samo neki komandanti „otišli malo predaleko“. Nažalost povijest pišu pobjednici…!? Ukupno je tako izginulo oko milijun i pol ljudi, a oni koji su preživjeli nisu se smjeli vratiti svojim kućama, pa su se uglavnom naselili u ruskom dijelu Armenije.

Pratio sam i plakate s protesta – Krug za trg, gdje su nabrojena neka od brojnih masovnih stratišta na širem području Zagreba, posebno mi je upao u oči jedan plakat koji govori o ubojstvu 70 učenica u dobi od 14 – 17 godina iz Đačkog doma u Preradovićevoj ulici u Zagrebu. Premda sam se s time još otprije susretao u nekim dokumentima i razgovorima, i da su te djevojčice ubijene (vjerojatno dijelom i silovane)  i zakopane u šumi kraj ceste za Veliku Goricu na skretištu  ulaza u Kravarsko.

Tu ljudska pamet ostaje bez riječi. Da li je i to bio antifašizam?! Vrijedilo bi, barem za početak, toj nevinosti organizirano položiti vijence na njihovo zajedničko grobište i zapaliti sedamdeset svijeća.

O svemu tome ne smijemo šutjeti. Počinjenom zločinu ništa više ne odgovara kao šutnja. Ona ga hrani, ohrabruje, ona ga skriva i pokriva i omogućuje mu ponovno zloćudno djelovnje. Jer najveće se zlo čini u uvjerenju da se čini dobro, a poglavito kad to čine političari-diktatori. A šutnja naroda je njima potvrda da time čine „dobro“. I zato njima ta šutnja treba kao ozeblome sunca. Svaki narod ima pravo saznati što mu se u prošlosti, a posebno u nedavnoj, dogodilo – i to jasno, glasno, kristalno! Za katastrofu koja se dogodila hrvatskom narodu stravičnih dimenzija, koju simbolizira Svibanj ’45 – , narod ima pravo znati što se je uistinu dogodilo i to do najsitnijeg detalja. To mu nitko nema pravo uskratiti, niti to njegovo pravo osporavati. Makar to sve već pripada pomalo i povijesti, ali još uvijek ima živih svjedoka s različitih strana, koji mogu i pomoći u osvjetljenju istine.

Ništa nije ljepše i plemenitije nego biti borac za Istinu. U Istini se čovjek nikada ne može izgubiti, a ako se netko i izgubi u Istini – pronaći će se u raju. Zato je bolje da  sami tražimo istinu, nego da istina traži nas. Istina je uvijek ono kako se stvarno dogodilo, a sve priče o istini su samo njena interpretacija. Istina  je uvijek samo jedna jedina u jednini jednine. Nema duplikata istine, jer tada nije Istina.

A istina je bila i geslo Kruga za trg,  da – Komunistički zločini nisu antifašizam!

Antifašizam je u demokratskom svijetu bio i ostao pokret života, a ne pokret smrti!

Ako imamo pravo znati  svaku  i najmanju sitnicu iz vremena Rimskog Carstva,  a po kojim zakonima i po kojem moralu nemamo pravo znati što se događalo našem narodu od 1941 pa sve do konca 1953. U vremenu kad je ljudski život vrijedio manje od jednog oraha.

„Živimo u svijetu u kojemu svako zlo nasrće na nas, zlo koje nas zauvijek želi uništiti. To je zlo još agresivnije ako napada plemenitog čovjeka. Prešućivanje je jedan od najgorih oblika napada na plemenitog čovjeka.“ (Codex moralis Croaticum)

„Politika kad je istinoljubiva je poput jutarnje rose koja blagodarno umiva zelenu travu. A neistinoljubiva politika je poput tijela koje je u cijelosti zaraženo virusom opake bolesti. Narod koji lažira ili prešućuje svoju povijest nije dostojan imsti ni budućnosti.. „ (Codex moralis Croticum).

(Zagreb, 17. svibnja 2019)

Mile Prpa

Mile Prpa – PRELUDIJ ZA MARŠEVE SMRTI

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Istina curi na vidjelo svakog dana – Ta se tragedija ne može zataškati

Objavljeno

na

Objavio

Ne srpsku istinu,
ni hrvatsku istinu,
ni jugoslavensku istinu,
nego pravu istinu
i ništa drugo nego istinu.

Ako na hodočašću u Bleiburgu bude 50,000 posjetitelja, onda treba pogledati sliku tog mnoštva i pokušati njihov broj udesetostručiti, ako je uopće moguće stvoriti mentalnu sliku tog mnoštva koje je odvedeno u Jugoslaviju i nakon raznih oblika mučenja poubijano, pa će se dobiti nekakav dojam o tome kolika je strahota zadesila hrvatski narod, ne krivce, jer krivci idu na sud a nevini svojim kućama, nego vojsku, civile, starce, žene i djecu, narod koji bi bez tog i drugih zločina danas imao preko 6.5 milijuna žitelja umjesto postojeća 4 (ili manje). A oni koji se danas u hrvatskoj državi, kada su optuženi, pozivaju na presumciju nevinosti, ne misle da su optuženi u njihovoj državi imali ista prava, nego su, kako misli bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova, tako i tako krivi, jedino što su vlasti iz praktičnih razloga izostavili pravosudne formalnosti.

Ta se strahota ne može pomesti pod tepih i da je Jugoslavija potrajala 300 godina, nebi bila u stanju izbrisati tako veliku krvavu mrlju. To nije bilo jasno jugoslavenskim vlastodršcima koji su mislili da će falsifikacijom istine i manipilacijom brojevima baciti cijelu tu stvar u zaborav. To očio nije jasno ni današnjim hrvatskim projugoslavenskim vlastima, pa nikako da jednom prihvate da manipulacije istinom i brojevima ne pale.

Zar oni stvarno misle da se njihova “istina” može utjerati mirnim sredstvima. Oni jugoslaveni koji su vladali propalom i poraženom državom, ako ništa drugo, bili su toliko realni da su znali da se te podatke mora podržati pendrekom, nožem i metkom, što su temeljito i provodili.

Jedna školska kolegica mi je pisala da je o Bleiburgu prvi put čula nakon što je proglašena hrvatska samostalnost. Mogao sam joj reći onda kada smo zajedno išli u školu, jer sam znao o Bleiburgu, jer mi je djed poginuo na Bleiburgu. Mogao sam joj reći prije 45 godina ali nisam smio. Nju bi odveli na jednu stranu i objasnili joj kako sam ja provokator, neprijatelj naroda i lažov a mene bi odveli na drugu stranu i ubili Boga u meni (“Ubiti Boga u nekome” kao frazu je izmislio Svetozar Probičević dok je bio ministar unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije).

Gledam što govore ‘novokomponovani’ antifašisti u Jasenovcu i svoja zgražanja nad žrtvama Jasenovca, koje se, ovisno o govorniku, spominju u rasponu između 70 i 700 tisuća. Svoje zgražanje nad tim događajima u Jasenovcu oni redovno poprate iskazima svog vjerovanja u humanizam i vrijednost ljudskog života, naglašavajući svoj slobodarski liberalni nazor. Te vrijednosti, međutim, univerzalnog su karaktera i ne možeš biti humanist prema svojima a nehuman prema drugima. Ne možeš zazivati pravdu nad žrtvama tvojih istomišljenika a one koje su tvoji počinili, kolike su počinili i način na koji su ih počinili nazivati zasluženima a one koji se okupe žaleći svoju mrtvom rodbinu, “ustaškim dernekom”. Nema u tima ni humanosti ni pravednosti ni istine, nego samo licemjerje do krajnjih granica.

Istina curi na vidjelo svakog dana. Iako je Jugoslavija stvarne podatke o bleiburškim žrtvama zakopala u duboku jamu i pokrila lišćem da se nikad ne pronađu i makar Velika Britanija, koja se očito stidi svoje uloge u tom genocidu, još uvijek odbija deklasificirati dokumente iz tog vremena, istina izbija na površinu svakog dana i sa svih strana. Bleiburg po tim podacima sve više ukazuje na pola milijuna žrtava, većina koji su bili civili. Ta se tragedija ne može zataškati, kao što Turska ne može zataškati armenske žrtve i kao što nitko drugi ne može zataškati zločine na velikoj skali.

Ja sam bio na Bleiburgu i čim se i ako se, Hrvatska opameti i konačno izvrši reviziju povijesti i jednom za uvijek donese istinu, ne srpsku istinu, ni hrvatsku istinu ni jugoslavensku istinu, nego pravu istinu i ništa drugo nego istinu, o hrvatskoj sudbini u 20. stoljeću, ja ću otići i u Jasenovac i pomoliti se za sve nevine žrtve jasenovačkog logora, ali ne prije toga, jer bi si inače dozvolio da postanem učesnik u velikosrpskoj propagandi o zločinačkoj naravi mog naroda. Ja prihvaćam da je u ime mog naroda učinjeno puno propusta, ali isto tako znam da je cijenu tih propusta on sam najskuplje platio.

Hrvatska ima samo jednu mogućnost zaustaviti podjele, polarizaciju i sukobe na bazi povijesnih razlika. To se ne može postići nijekanjem, laganjem ni manipulacijom, nego samo jednim velikim pothvatom, ostvarenim naučnim i povijesnim metodama, utvrditi istinu, koja će biti viđena kao istina i prihvaćena kao istina. Dok se to ne ostvari, možete 24/7 pozivati da Hrvatska okrene leđa prošlosti i okrene se budućnosti. Narod koji nije na čistu sa sobom, nema budućnosti.

Poslijeratnim generacijama koje se odgoji u uvjerenju da su im pradjedovi u I. svjetskom ratu, djedovi u II. svjetskom ratu i očevi u Domovinskom ratu bili zločinci, ne preostaje drugo nego bježati iz Hrvatske bez da ih itko goni, bježati od sebe, a svi vi kojima je istina poznata, ali samo u pasivnom obliku, tobože zgroženi, u beskraj postavljate isto pitanje “Kada će to jednom prestati?”, onako kao da to dolazi samo od sebe, ili kao da je to drugima dužnost zaustaviti a vi im se čudite da ništa ne rade, i vama koji ste spremni na koljenima klečati i moliti Boga da on nešto učini dok vi od straha i u vlastitoj sjeni prepoznajete udbu, slobodno mogu reći “Nikada!”, jer sloboda i dostojanstvo su namijenjeni za ljude a ne za čovjekolike egzistencije spremne svima drugima postavljati pitanja a sebe izostavljati. Da se i ostvari, vama to ne bi bilo na naročito zadovoljstvo, vi bi se osjećali kao podstanari u kući koju su drugi sagradili. Vi bi vjerojatno onda postavili novo pitanje: “Što ste toliko čekali?”.

Autor: Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari