Pratite nas

Gost Kolumne

Aleksandar Vučić je jedini Albanac koji će navijati za Ruse?

Objavljeno

na

Nakon nogometne utakmice Hrvatska-Danska, svi su se složili da je najzaslužniji za hrvatsku pobjedu upravo hrvatski vratar, Danijel Subašić. Srbijanska je reprezentacija ispala s prvenstva u Rusiji, no nakon hrvatske pobjede, Srbi su ipak pronašli utjehu; naime, prema pisanju srbijanskih medija, Subašić je ni manje ni više nego Srbin i sad bi svi Hrvati i cijela hrvatska država trebala upravo Srbima (t.j. Srbinu) zahvaljivati na svojem uspjehu na svjetskom prvenstvu.

Nakon srpskog Dubrovnika, srpskog Splita, srpskog Zadra, srpskog Marulića, srpskog Držića, srpskog Meštrovića, srpskog Boškovića, srpskog Starčevića, evo napokon dobismo i srpskog Subašića. Lako je biti Srbin; čekaš drugoga da uspije i onda ga prisvojiš.

Srbijanski je predsjednik Aleksandar Vučić također komentirao uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije te njezino subotnje sučeljavanje s ruskom reprezentacijom: „Smatram da Hrvatska ima jedan od najboljih timova na Svjetskom prvenstvu, a razumije se – navijat ću za Rusiju.“

Svima je jasno da se Hrvati i Albanci izrazito vole i poštuju; oba su naroda dugo bila pod tuđinskom čizmom, oba su naroda stradala u komunizmu i od velikosrpske agresije, broj hrvatskih branitelja albanske narodnosti u Domovinskom ratu je izrazito visok, oba su naroda prozapadni, proeuropski i proamerički orijentirani, a Albanci su Hrvatima, zbog talijanskog utjecaja kroz povijest kulturno bliži no ostali balkanski i „vizantski“ narodi. Sve u svemu, hrvatsko-albanski odnosi jesu dosta dobri, stoga ne čudi što Albanci gotovo jednakom žestinom kao Hrvati navijaju za hrvatsku reprezentaciju na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji; s jednim jedinim izuzetkom.

Naime, jedini Albanac koji će navijati za Rusiju prilikom utakmice Hrvatska-Rusija, bit će spomenuti srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Vučićev otac nije, kako to tvrdi srbijanski predsjednik u svojim službenim dokumentima Anđelko Vučić, već je to navodno albanski novinar Fahri Musliju. Vučić je mnogo sličniji Albancu s Kosova Fahriu Musliju nego Anđelku Vučiću, Srbinu iz Čipuljića kraj Bugojna u BiH, a stvari postaju jasnije kad se znade da je Vučićeva majka Angelina, isto novinarka, dijelila redakcijsku sobu s Fahrijom Musliju prije dosta godina, dok su radili kao novinari.

Također, svi smo imali prilike posvjedočiti Vučićevoj visini – visok je 1,99, odnosno praktički 2 metra. Vučićev „formalni“ otac Anđelko, visok je 176 cm, dok visina albanskog novinara Muslijua iznosi 202 cm, t.j. više od 2 metra. Osim istih crta lica, nosa, očiju i spomenute visine, Musliju i Vučić imaju iste, pjesnički kazano, medene usne ist nos i uši. Narodski rečeno, Vučić je pljunuti otac, liče ko jajae jajetu.

Prema tvrdnjama srbijanskog novinara Milovana Brkića, prije više od desetljeća je obavljena DNK analiza koja je potvrdila gornje navode o kojima potiho bruji cijela Srbija. Isto tako, Vučićev brat po majci, Andrej Vučić, prema pisanju njemačkih i američkih medija, vodi jedan od najvećih (albanskih!) narko-kartela u Europi i glavna je omča oko vrata srbijanskom predsjedniku koju povremeno stežu europske obavještajne službe radi postizanja političkih ciljeva te ispunjenja političkih dogovora. „Poslovanju“ svoga polubrata sa zloglasnim klanom Osmani kumuje osobno Aleksandar Vučić; pa tko će pomoć’ ako ne svoj svome!

Da jabuka ne pada daleko od stabla vidimo i po tome što se Srbija pod Vučićem sprema priznati Kosovo. Cjelokupna Vučićeva politika, otkako je postao predsjednik vlade, a potom predsjednik ide u smjeru priznanja Kosova; izdajica države možeš biti, ali ne i izdajica (na)roda! Dakle, ne radi se o pritisku međunarodne zajednice, već o osobnoj agendi.

Uzev sve ovo u obzir, ostaje nejasno zašto Vučić navija za Rusiju kad nikomu od njegovih sunarodnjaka to nije ni na kraj pameti? Čemu himba, čemu obmana i opsjena; postani ono što jesi, netko je davno napisao.

Kad već hrvatska Predsjednica ide kroz koji mjesec u službeni posjet Srbiji, valjalo bi joj prije otići na Kosovo ili u Zagreb pozvati kosovskog predsjednika Hashima Thaçia. Prvo, Thaçi je ratovao za slobodu kao i hrvatski branitelji, drugo privržen je i sklon Hrvatima, treće – navija za Hrvatsku – i četvrto, ponosi se činjenicom što je Albanac. Dakle, prije posjeta Vučiću koji se srami svoje albanske krvi, trebalo bi službeni posjet obaviti s čovjekom koji se ponosi svojim albanskim rodom! Uostalom, hrvatska bi Predsjednica tako mogla s još jednim Predsjednikom navijati za Hrvatsku, odnosno za Vatrene!

Josip Gajski/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Nije ‘problem’ u Thompsonu, već u uspjesima Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Dok se rijeka ljudi s Trga bana Josipa Jelačića slijevala niz zagrebačke ulice i uličice, po raznim mrežama i portalima počele su se objavljivati konačne ocjene dočeka hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Više od pola milijuna ljudi, od Plesa do najpoznatijeg hrvatskog trga, priredili su nezaboravan spektakl. Slike tog dočeka obišle su svijet, a najljepše su one koje pokazuju fizičku bliskost Vatrenih i naroda koji je u svakom trenutku mogao pružiti ruku idolima, piše Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Hrvatska nogometna reprezentacija bila je na okupu gotovo dva mjeseca. Dan i noć su se znojili kako bi postigli rezultat kojeg smo svi potajno priželjkivali – nadmašivanje rezultata iz 1998. Trošili smo glasnice i živce, a kritičari Vatrenih ili su se povukli ili su bili kamuflirani među navijačima.

Ipak, najtvrđa društveno-politička pera nisu se hladila ni nakon odličnih utakmica reprezentacije u skupini. Što je uspjeh bio bolji, to su pera bila nervoznija. Odahnuli su, poput bjeloglavih supova, kad se s reprezentativcima pojavio stari plijen, s mikrofonom u ruci, u crno-plavom dresu.

Taj je dres zasmetao, recimo, Dragi Pilselu. On je čak odbio navijati za Vatrene zbog spomenutog dresa. Nekadašnji uspješni bacač kamenja u dalj na sinagoge tako je lamentirao kako “crni dresovi bude ružne asocijacije”. Odbio je Pilsel navijati za Vatrene i unatoč povijesnim rezultatima te je podsjetio kako “gasi Hrvatski radio kad emitira Thompsonovo ustašovanje”.

Nakon deranja ustaškog dresa, krenula je rasprava o Danijelu Subašiću. Još je stadion u Nižnjem Novgorodu pucao od veselja, a na mrežama se već moglo čitati o “Srbinu koji je spasio Hrvatsku protiv Danske”. Naravno, autori takvih tekstova nisu hrvatski patrioti i mrka desnica, već kojekakvi Informeri iz Srbije i moralne vertikale iz Hrvatske.

Pored njih našao se i nezaobilazni domaći tjednik ‘Novosti’. U njemu se mogao pročitati tekst “Tuđman protiv Subašića” Milorada Krstulovića. Autora je zasvrbilo što se Subašić izjasnio kao Hrvat, pa je požurio napisati da je to tako jer bi Subašića neki razapeli ako bi se izjasnio kao Srbin, jer ne slijedi politiku “brojanja krvnih zrnaca” Franje Tuđmana. Krstulović, da nije zlonamjeran, prije nego što bi napisao tu gnusobu odgovorio bi sam sebi na pitanje: koji bi to Hrvat “razapeo” nekog s rukom na srce dok emotivno pjeva hrvatsku himnu?

Nametanje pseudo-teze da bi Subašićevo pripadanje srpskom narodu moglo smetati Hrvatima i navijačima Vatrenih je već više puta viđena provokacija. Kad se već dotiče “brojača krvnih zrnaca” Tuđmana, Krstulović bi se trebao prisjetiti da je taj Tuđman amnestirao i Srbe koji su tjerali nesrpske stanovnike da oko ruke nose bijelu traku i da su u “Tuđmanovoj vojsci” bili i Srbi koji nisu prihvaćali zlo zvano SAO Krajina. To ultimativno zlo smeta svakom prisebnom Hrvatu, a nikako pojedinci koji drže ruku na srce, za Hrvatsku.

Ukazivanje ustaša dosegnulo je svoj klimaks na dočeku Vatrenih. Poslije polufinala s Engleskom danima su mediji pisali kako će reprezentativci zatražiti da, zajedno s njima, Marko Perković Thompson pjeva u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića. Svima je poznato da je njegova pjesma ‘Lijepa li si’ postala svojevrsni doping nogometaša i drugih sportaša.

Unatoč molbi viceprvaka svijeta, organizatori su procijenili kako Thompsonu nije mjesto na bini. Vjerojatno su brinuli o slici Hrvatske u svijetu koju ‘savršeno’ promoviraju aktualne vlasti u odnosu na, kako neki kažu, pjevača ‘ustašu’. Tako su izbornik Zlatko Dalić i kapetan Luka Modrić morali Thompsona švercati u bus sve do bine. Organizatori su nevoljko dopustili glazbeniku da s navijačima otpjeva ‘Lijepa li si’, a kad je Modrić zatražio ‘Geni kameni’ glazbe nije bilo. Cijela fešta je prekinuta s naprasnim “laku noć” iako su i navijači i nogometaši “tražili još”. Zar nije jasno da cenzura danas izaziva kontraefekt? Nogometaši su u inat pjevali ‘Gene kamene’ u Splitu, Varaždinu, Omišu, Donjem Miholjcu, Slavonskom Brodu, Sesvetama, Imotskom i drugim mjestima gdje je tu pjesmu s njima pjevalo još više stotina tisuća građana.

Bez obzira na sportska slavlja uz Thompsonove pjesme, kolumnistica Đurđica Klancir pita se “jesmo li opteretili Zlatka Dalića očekivanjem da će trasirati normalno domoljublje u Hrvatskoj?” Očito da Klancir misli da domoljublje može biti nenormalno. Da je normalno nenormalno, a nenormalno normalno jasno je i iz ovog dijela njenog teksta: “Bilo je mnogo onih koji su i ‘Lijepa li si’ bili spremni oprostiti u trenucima velikog tuluma i veselja”.

Ukratko, prema naprednim kriterijima koje nogometnim ognjištarcima nameću naprednjaci Klancir i drugi, ružna ‘ustaška’ ‘Lijepa li si’ je nešto čega se trebamo sramiti. Ali tu i tamo – od srca Vam hvala gospođo Klancir! – nogometašima i masi od pol milijuna duša se može oprostiti.

Zgrozili su se i moralni svjetionici hrvatskog društva Jelena Veljača i Nataša Janjić. Druga je primijetila kako, eto, “mi volimo usrat pred kraj. Takvi smo. Neopisivo”. Tko to voli “usrati” valjda samo ona zna. Sve su one vjerojatno zgrožene zbog “ustaškog pjevača”, kako istog naziva između ostalog i najpoznatiji čitatelj Informera Aleksandar Vučić, ali i Vidioci Boris Dežulović, Tonči Percan, Drago Pilsel i mnogi drugi koji putem medija svijetom šire istinu o ukazanju ustaša.

Problem ne leži ni u crnim dresovima ni u Thompsonu. Još manje u Subašiću. Svjetsko prvenstvo je pokazalo kako se neki i dalje ne mogu pomiriti s dobrim rezultatima Hrvatske na svjetskoj razini, u nogometu i drugim poljima. Nitko dobronamjeran ne bi dozvolio, a kamoli sudjelovao, zbog glazbenih želja, u blaćenju pobjedničke reprezentacije koja je predstavila Hrvatsku bolje nego itko dosad.

Nevjerojatno je da promidžbu “ustaštva” podjednako vide Percan i premijerov (sad bivši) posebni savjetnik za medije Krešimir Macan koji je na Twitteru podijelio mišljenje da se na dočeku radilo o pokušaju “mekog ustaškog državnog udara”. Umjesto da mudro šuti ili reagira na očitu provokaciju, Macan je prihvatio asistenciju i nadodao kako ustaški udar “nije uspio”. Zbog toga su se neki građani s pravom pitali je li upravo Macan jedan od organizatora koji je odlučio bojkotirati Thompsona.

Mnogi žive od širenja mita o ustašama u Hrvatskoj, baš onako kako su to u ne baš tako davnim vremenima činile kontraobavještajne strukture i neželjeni gosti. Takvima su smetali uspjeh i afirmacija Hrvatske, baš onako kako današnjim Vidiocima ustaštva smeta slavlje Vatrenih. Jer, što su predstavnici Hrvatske uspješniji, bez obzira na boju dresa i pozvane pjevače, to je manji utjecaj svjesnih i nesvjesnih promotora stare formule iz ne baš tako davnih vremena.

Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Ante Gugo: Lijepa Naša čvršća je od svakog njihovog jala.

Objavljeno

na

Objavio

Nije slučajno što je baš ovaj naraštaj uspio ostvariti povijesni uspjeh

Još uvijek traju rasprave o tome zašto su nogometaši uspjeli, a političari ne uspijevaju napraviti isto što i oni. Riječ je o toj ljubavi koja se ogleda i kroz navijačke pjesme, ali i kroz njihovo ponašanje…

Lijepa Naša čvršća je od svakog njihovog jala. Naša mala Hrvatska jača je od svake njihove mržnje, koliko god ona velika bila. Drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, doček naših nogometaša u Zagrebu, ali i izjava izbornika Zlatka Dalića kada su ga pokušali isprovocirati oni koji se ne mogu pomiriti s veličanstvenim trenutcima koje Hrvatska upravo proživljava, pokazali su da je ljubav jača od svake mržnje.

Kada su od Dalića pokušali dobiti izjavu o tome zašto Marko Perković Thompson na svečanom dočeku nije otpjevao još jednu pjesmu, on je odgovorio: “Hrvatska je druga u svijetu, a vi mene pitate o pjevačima. Nemojte, molim vas, imajte poštovanja prema ovim ljudima. Nemojte me provocirati”.

Sve ovo što se zbiva od finalne utakmice u kojoj je Hrvatska izgubila zbog lošeg suđenja, na koje se nitko nije pozivao tražeći opravdanje, i što još uvijek traje kao neki nestvarno lijepi san, samo je sažeta slika našeg nacionalnog karaktera, odnosno svega onoga što mi jesmo.

Stojeći više od osam sati na pola četvornog metra prostora i čekajući vatrene da od Zračne luke dr. Franjo Tuđman dođu na Trg bana Josipa Jelačića, slušao sam navijačke pjesme kojima su zabavljači i voditelji održavali raspoloženje okupljene mase. Sve te pjesme, uključujući i one klasične navijačke pune su ljubavi, pune nježnosti… Uspješnice Zaprešić Boysa, kad se sluša ritam, zvuče kao prave ratničke koračnice, ali njihovi tekstovi govore o dječjim snovima, o roditeljskoj ljubavi koja je bila podloga za ljubav prema domovini, o odrastanju… Ne govori se u njima o razbijanju, nasilju ili bilo čemu sličnom.

Prvih dana Domovinskog rata doslovno nas je pjesma održala. Budili smo se, provodili dane i išli na počinak uz zvuke pjesme Moja domovina. Teško da je itko ikad skladao ljepšu pjesmu o svojoj državi od spomenute koja se i danas neizostavno pjeva na svakoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije. Nije slučajno što je baš ovaj naraštaj vatrenih uspio ostvariti povijesni uspjeh uz zvuke te pjesme koja nas je održala u prvim danima rata za slobodu i neovisnost. Pa pogledajmo, tko su oni?

Luka Modrić kao malo dijete bio je prognanik. Djeda su mu ubili agresori. Dejan Lovren također je morao bježati iz vlastitog doma prije nego što je krenuo u školu. Domagoj Vida, Šime Vrsaljko, Danijel Subašić i ostali odrastali su slušajući riku topova s obližnjih bojišnica, u ozračju borbe za samostalnost i neovisnost Lijepe Naše. Ivan Rakitić nije. On je rođen u Švicarskoj, ali kad je trebao odlučiti hoće li igrati za Švicarsku ili Hrvatsku, odlučio se za zemlju svojih roditelja koji zbog toga nisu dobili švicarsko državljanstvo, a on sam je morao promijeniti sredinu i otići u njemačke klubove jer Švicarska više nije bila sredina u kojoj je bio rado viđen. Ukratko, to su djeca koja su odrastala kako je i domovina nastajala. Sva ta patnja pretvorena u ljubav konačno je eksplodirala u njima. Trebao im je samo pravi vođa, netko poput njih samih. Zlatko Dalić se pokazao kao dobitna kombinacija.

Još uvijek traju rasprave o tome zašto su nogometaši uspjeli, a političari ne uspijevaju napraviti isto što i oni. Riječ je o toj ljubavi koja se ogleda i kroz navijačke pjesme, ali i kroz njihovo ponašanje. Pogledajmo bilo koji svečani politički događaj. Barem polovici političara teško je podići ruku i staviti je na srce. Naši vatreni baš ponosno drže ruku na srcu i pjevaju himnu dok se ona intonira.

Ima tu još nešto vrlo značajno. Većina onih koji danas čine našu političku elitu rođena je, kako se to u žargonu kaže, sa srebrnom žlicom u ustima. Većina naših vatrenih ne da nije imala srebrenu žlicu u ustima, nego neki od njih nisu imali ni aparatić za zube. Naši vatreni su sa svim što su prošli do svog uspjeha, slika prosječne Hrvatske. Isti takav je i njihov izbornik Dalić. On je svjestan za što se oni bore i on ne dopušta da ih itko provocira. On ne skriva da se poslije svake utakmice u svlačionici pjevaju pjesme Marka Perkovića Thompsona, ali se ne boji jasno reći kako svečani doček nije njegov show, nego je to trenutak onih momaka koji su drugi na svijetu.

Toliko mnoštvo se slilo na doček naših vatrenih jer oni se mogu identificirati jedni s drugima. Oni su ona prava prosječna Hrvatska. Oni su suprotnost novom hrvatskom plemstvu koje se kroz političke elite u Lijepo Našoj stvara proteklih četvrt stoljeća. Dalić je kao vođa dao priliku onima koji znaju i imaju iskustvo. Uzeo je on i mlade, ali samo kako bi im dao priliku da gledaju i uče od starijih. To je formula kojom je Dalić uspio. On nije prvi na svijetu, ali je osvojio srca svijeta. To je ona suštinska razlika između njega kao vođe i prosječnog hrvatskog političara koji pokušava biti lider.

Jako dugo je trajao dolazak vatrenih na taj svečani doček jer mnoštvo uz ceste im nije dalo proći. Svi su htjeli dodirnuti barem jednog igrača, svi su htjeli autogram, možda i fotografiju na kojoj se vidi autobus s igračima, ma svi su htjeli zapamtiti taj stvarno jedinstveni trenutak. Mogla je policija jednostavno prokrčiti put autobusu, ali to nitko nije želio. Nisu to htjeli ni naši vatreni, a ni okupljenih pola milijuna ljudi koji su satima čekali uz ceste kojima su oni prolazili.

Uz toliko mnoštvo ljudi sve je prošlo čak i bez najmanjeg incidenta, dok je istovremeno policija u Francuskoj pisala izvješća o mrtvima i ranjenima tijekom dočeka njihove reprezentacije. Nažalost, izgleda kao da je nekima u Hrvatskoj žao što smo priredili veličanstveni doček kojem se svijet ni dva dana poslije ne prestaje diviti. Umjesto da se ponosimo i veselimo mi se već bavimo raspravama o tome.

Po onome što neki ovih dana nastoje nametnuti kao temu zbog jedne (ne)otpjevane pjesme Marka Perkovića Thompsona moramo se zapitati je li njima zaista stalo do toga da u svijet ode lijepa slika o Hrvatskoj ili im je nogometna reprezentacija tek sredstvo za politikantske obračune. 

Možda je ono što se zbivalo na sceni kada su reprezentativci konačno došli na Trg bana Josipa Jelačića moglo trajati i nekoliko minuta dulje, ali tko može zaboraviti slavlje Joe Šimunića koje je trajalo baš minutu predugo na stadionu u Maksimiru nakon utakmice protiv Islanda 2013. godine, kada je naprasno završila njegova blistava nogometna karijera. Vjerujem da bi svi oni, kojima je Hrvatska zaista na srcu, bili sretni da je i tada Šimuniću netko isključio mikrofon, kao što ga je 2018. isključio Thompsonu. Ne tvrdim da bi Thompson poput Šimunića uzviknuo taj pozdrav, ali tko može jamčiti da to ne bi napravio neki provokator iz publike. Ionako neki svjetski mediji pokušavaju uprljati ovaj veličanstveni doček naše reprezentacije izmišljajući incidente s fašističkim obilježjima.

Nažalost, to je naša realnost. Ipak, nisu uspjeli kao što ne uspiju nikad kada su Hrvati jedinstveni. Nema te mržnje koja može pobijediti ovakvu ljubav prema domovini kakva se očituje od trenutka kad su naši vatreni zrakoplovom ušli u hrvatski zračni prostor. Kao što kaže pjesma, to je ljubav koja ne može proć. Naša djeca rata, oni koji znaju i imaju iskustvo, oni koji neupitno i bez kalkulacija vole domovinu, sa svojim izbornikom zapalili su vatru koja obasjava cijeli svijet. Oni su uspjeli. Oni, koji su prije njih kalkulirali i radili kompromise, nisu.

Ante Gugo/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari